...

Čitaoče napiši knjigu i koristi ovu evidenciju. Ako ti ne budeš pisao, pisaće ... neki drugi... Sasvim nakaradno i neistinito.

Nudim svakome onom dobronamjernom, nudim svojim nasljednicima da imaju ovu evidenciju i da pišu. Ako niko ne htjedne, ostavljam amanet onome ko me spusti u kabur. I ovaj rukopis neka uzame metne. Da nas zajedno nestaje.

A do tada biće rukopis pričuvan kod mene. Kroz pisanje izbjegavao sam navodjenje imena, ako se o nečemu konkretno radi. To sam izostavio radi porodica. Čitaoče, ako te budu pojedine ličnosti interesovale, obratite se, to mi je poznato.  Da još napomenem da je evidencija tačna.

Iskreno sam pristupio ovome pisanju, jer nijesam podlac, nijesam opterećen ničim lošim, nijesam prebjeg. Ostao sam dosljedan vaspitanju od malih noga.

Ostajem u nadi da će Bosna i Hercegovina postojati. Da je više nikada neće iznenaditi nekakvi zlikovački generali i (ponovo neka) agresivna armija. Za suživot sam Muslimana i drugih naroda, pa bi završio sa mojom devizom:

„Raj na zemlji je društveni mir.

Šta nam drugo predstoji, nego -  liječiti mržnju i rane rata“.

                                                                             Zaim Ćimić 

Odvojili smo, za vas, dio Zaimovih bilješki koje se odnose na opis načina življenja u Gacku izmedju Prvog i Drugog svjetskog rata.

LOV

Pojedini domaćini koji su zato bili skloni, a imali i porodičnu tradiciju, bavili su se lovom. Lov je jedan od starih zanimanja, a prelazio je u nasljedstvo, kako naš narod kaže: «S’ koljena na koljeno».

Imali smo čuvene gatačke lovce, od svih ima samo jedan živ Čustović Ahmet iz Kluča. A to su: Tanović Ajdin, Tanović Hasan, Tanović Sulejman, Bašić Bećir, Bašić Halil, Muhović Muharem, Džeko Mušan, Habul Hajdar, Sarić Rizvan, Čustović Ahmet, Škaljić Murat, Selimović Jašar, Hebib Ibrica, Bauk Šumar, Lončarić Huso i Skopak Mušan. To su bili jako vidjeni ljudi, imali su dobre lovačke pse «Kerove» i lovački pribor. Takodjer su imali jaka i topla odijela za zimu. Lovac nije mogao biti čovjek slabog fizičkog zdravlja. Kako sam naveo, a pričao bi Tanović Ajdin, lov je od starih vremena. Da je on ove  fišeklije naslijedio od oca rahmetli Adema, a Adem od svoga oca i tako redom, da su stare preko 100 godina. Gacko je bilo jako bogato sa divljači. Jeleni , srne, divokoze, medjedi, vukovi, zečevi, lisice, patke, guske i druga divljač.

Pošto se nije smjelo u svaka doba godine loviti bili su odredjeni periodi lova za pojedine vrste divljači.. I tako,na dan koga su oni zvali « otvaranje lova»,  iskupili bi se i priredili izvjesnu svečanost.

Zapjevaju grupno, onu staru «Lov lovio Muhareme».

ZANATSTVO

Pojedini ljudi bavili su se zanatstvom. Ti zanati nijesu usavršavani kod kvalifikovanih majstora. Podučavali su se samostalno,a većinom nasljedjivali od svojih predaka i tako je to prelazilo sa koljena na koljeno. Sve što su radili, prodavali su po, ne baš po velikim cijenama. U svome mjestu i obližnjem području.

Taj Pašan Lendo mi je opširno pričao koliko su se ljudi na području Borča, bavili izradom predmeta od drveta. Pričao mu je njegov djed, koga je dobro zapamtio da su u to vrijeme ljudi se bavili, pravljenjem grabalja, vila, lopata, kravljača, kablova, stapova, kosišta, burila, škipa, kuća i drugih predmeta da ih ne nabrajam. Poznati su borački majstori  drvenih rukotovorina.  Kalaba Halil, Salčin Salkan, Greljo  Sejdo i mnogi drugi.

Bio je u svakom selu Gacka poneki majstor, pa su pravili drvena kola, civare za kamen, saonice, rala. A bilo je i priučenih da poprave metalne alatke kao otkivanje lemeša i drugih metalnih opravki. Posebno za stanovništvo je dobro došlo kada su se pojavili majstori tamo negdje 1925. godine za preradu limenih predmeta. Tako što bi domaćin uzeo u trgovini «lamu» u kojoj je stajao špirit – „Gaz“, koju bi je domaćice dobro oprale. Majstori bi radili šerbetnjake, dževze za kafu, za vodu, krpili šporeta i drugo.

U to vrijeme bila su dva majstora, Habul Ibro i Dilberović Halid, zvani Gušin.

Halid se negdje priučio ovome zanatu.

...

Ranije sam govorio da su se žene bavile izradom ćilima, preradom mlijeka i izradom rukotvorina na djerdjefe. Još ću samo malo objasniti prerada vune do izrade ćilima.

Kada bi ovce i jagnjad ostrigli, kako se to kaže za ošišali, djevojke bi odnijele vunu na rijeku. Naložile bi vatru i u kazanima zagrijavale vodu te  bi metale vunu u vrelu vodu. Vuna je imala na sebi neki dodatak zvani. «sjera» koja se lako ispirala i odvajala od vune. Kada bi se vuna prokuhala u kazanima, onda bi je izvadili i preprali u rijeci, ledenom vodom. Zatim prostrli po zeleni da se suši. Kada bi bila gotova, suha, strpavale bi je u vreće i odgonile kući. Pošto u ta davna vremena nije bilo vunovlačara ni radionica za preradu vune, ljudi su izmislili takozvane. «buce» od opute. To bi bio predmet koji se sastojao od jednog klipa drveta duga 30 cm. debela koliko može jedan čovjek obuhvatiti šakom. Pri dnu bilo je provrćeno i provučeno 5-6 konaca opute izradjene posebno od ovčije kože dobro upredene i jake. Konci bi se povezali na rupu na klipu. Ovakav posao mogao se obavljati samo u sobama gdje su bili podovi od daske. Konci su bili dugi nešto oko dva metra. Zatim bi se pružali, a prije toga zakucali bi  nekolike čivije u pod u razmaku po ljudski «čeperak». Privežu se konci za čivije. Obično su to radili muškarci. Sjedne na tronožac i udara. Dok jedan ženska potura bičeve vune i pošto budu ispucani stavlja na stranu, a potura dugu vunu. Kada se nabere dosta vune zavija «kudelje», koje kasnije predu. Jedan muškarac na dan može urediti i do 50 kudelja vune.

Kad se vuna oprede na preslice, savije se u kančela i boji. Boja se nabavlja u trgovinama. Uspe se «šapa» da ne bi tkanje odbajalo kasnije.

Vuna je na taj način radjena od pamtivjeka. Muslimanke su bile jako vješte oko vune i njenog pripremanja za tkanje.

Poneka domaćinstva su imala mlinove i stupe na vodu. U Gračanici, Muljima, Bašićima, Bahorim, Pridvorici, Vratlu i Jabuci. Za uradjeno, odnosno samljeveno žito uzimao se ujam. Od svako 100 kg, po 5 kg. ujma. Ljudi su cijenili ovu vrstu posla.

Čak bi pojedini vlasnici mlinova rekli: „Onaj moj dućan“.

Naveo sam dosta tih zanata. Ljudi su ovo radili, ali nijesu baš bile velike zarade. Ovo su ljudi radili vješto i predano. Poslije, razvojem društva, neki od ovih zanata su isčezli, odnosno izumrli.

HRANA

Novi jelovnici nijesu potisnuli u ćošak muslimanska jela ni kuhinju. Od vajkada kuhale su se baklave, razne pite, pilavi, halva, sutlija, hošaf, cicvara i drugo. A kao dodatna hrana bilo je hošaf, šećer u glavama, šerbe – limunata, kajmak, razne vrste sira, maslo, suho meso i drugo.

Ta baklava, je stara koliko i ženidba, udaja i bajrami, veselja se nijesu mogla zamisliti bez baklave.

To je prvi sahan za svatove, prijatelje i goste. 

Pa bogami i za đerdek. Za mladence, prve bračne noći.

Djuzlema - slatka pita, je na nekim sobetima manjeg značaja zamjenjivala baklavu. Napravljena u gužve sa šećerom i gatačkim maslom, te dobro zalivena šerbetom, kako se zove prokuhani šećer.  Isti je slučaj sa ostalim pitama u gužve, sirnicom, krompiračom, burekom - pitom od mesa. Pored toga što se pite peku za sobete, pite se peku od sira i masla za vrijeme teških poljskih radova, kosidbe sijena, oranja, vršidbe, svakako sa dobrim kiselim mlijekom, kišelinom. Pa ta cicvara koju nije znala baš svaka žena podmasti. Cicvara se kuhala kada bi došlo manje gostiju i prijatelja doma. 

Pa kuhana mesa na razne načine odvojeno od variva.

...

Te ostala jela da ih ne nabrajam. Samo ću reći nešto,kako se pravi , za jedno jelo, to je sutlija. Ta sutlija se kuha od taze mlijeka i uspe  pirinač, bolje vrste. Žena miješa sa kašikom dok se ne zgusne. Zatim se dobro ohladi. To je posljednje jelo na sobetima.

Za grušavinu to ovčije mlijeko opisao sam ranije, pa vas ne bih opterećivao. Svakodnevna jela su izljevaci, gatačka droba od sira kajmaka i gatačke ječmenice.

Gurabije, uštipci i pituljice nošeni su većinom na sunete, babine, kada se djevojci provale[1] uši. I to je kod muslimana bio jedan mubareć. A halva je pored ženskih gostiju nošena, bolesniku, starim ženama, pa i ljudima. Što se tiče suha mesa, kuhalo bi se sa grahom, kupusom i pirinčom. Preko zime kada je muško sijelo, dobra domaćica bi donijela koji urezak za sijeldžije.

...

Moj čitaoče, rekoh nešto o jelima kod gatačkih Muslimana.

Nemoj se pokapati.

OBLAČENJE I ODIJEVANJE.

...

Odijevanje bi razvrstali u četiri dijela i to:

-         Djeca tj. dječaci do 15 godina starosti.

-         Momci do 35 godina starosti.

-         Domaćini do 65 godina starosti

-         Dobro stojeći domaćini i ugledni ljudi preko 65 godina starosti.

Dječaci do 15 godina starosti, nosili bi odijelca od cajga, nekog jeftinog platna, te od iznošenih očevih pantalona, i drugih odjevnih predmeta. Imali su košulje od jeftine botane, kao i donje gaće, ili tankoga izatkanog beza. Opleten cenperčić (džemperčić) od vune, a na glavi su imali pletene kape od vune, iznošen ćaćin fes ili neku dotrajalu kapu.

Odrasli muškarci koji su bili već stasali za ženidbu, nosili su se malo bolje. Imali su brage, rajtohzne od malo jeftinijeg platna, a neki bi nabavili «Tivar odijelo», koje je bilo malo jeftinije.Neki su nosili i punparice, prsluk, lijep džemper, pleten od tanke vune, dobavili bi i kaput, pa fes ili kapu.  Pokoji bi , kako se kaže «koji se hoće»,[2] odnekud nabavili i mašnu i metli,[3] šal oko vrata.  Mahom su imali lijepe bijele košulje, dobro oprane. Obavezno bi nosili kaiš oko pasa, a naročito onaj koji se isticao sa dobrom sponom[4] naprijed. Interesantno da se kaiša moglo uvijek nabaviti. Onaj koji je nosio rajthozne, obukao bi kamase opltene od tanke predje sa raznim bojama. Na nogama su nosili, ko je mogao odnekuda nabaviti, kundure ili napravljene lijepe opanke na prijeplet. Što se tiče ručnih satova, to je bilo vrlo rijetko. Jedino, ako je neko imao nekoga u svijetu, pa mu poslao. Bilo ih je da nose džepne satove sa lancem prikačenim za prsluk. Domaćini preko 40 godina nosili su šarvale sa učkurom do pod koljena. Dalje od koljena do članaka, tozluke od bijelog pletenog materijala sa kukcima zapučenim oko noga. Suknene čarape, kalcine ili nazuke, te lijepe naprijeplet opanke. Ljudi bi na neki način pa i oni najsiromašniji uskrbili[5] i uzeli izvjesno odijelo za sobete. Kako bi rekli «za kadnokad»[6]. Šarvale su bile od tankog glota, crna ili modra boja. Poneki su nosili i bensilah, te tranboloz, ili šal od vune, zvani «krzneni», većinom crven, košulju, džemper ili prsluk, na glavi fes sa kićankom. Poneki su imali džepne satove i prsten na ruci.

Dobrostojeći i ugledni domaćini koji su imali dobru zadrugu u kući, pa im nije bilo nevolja da rade, oblačili su se na sljedeći način:

Nosili su saj ćakšire, napravljene od belek čohe, skupog platna, sa velikim turom medju nogama, a vezale su se oko pasa na učkin svitnjak.

Čakšire su se spuštale do članaka u noga. Od koljena prema dolje bile su otvorene pa su se zapučale[7] sa kukcima.

Motiv sa stare razglednice

.... Dalje, na gornjem dijelu tijela nošena je takozvana anterija od bijelog platna sa prugama, koja se zakopčavala pod grlom sa dugmadima, a neke i sa strane. Imala je džep za sat , koga su ovi ljudi većinom imali. Ove anterije su postavljene sa tankim platnom, a iznutra naložene sa vrlo mekim pamukom. Imali su fermen, to je nešto u vidu prsluka, te dolamicu.

Sve je ovo bilo od čohe, opašivano[8] okolo džepova i proreza sa crnim kajtanom. Dobar fes sa kićankom. Neki su nosili i čalmu na fesu, ako su imali kakve veze sa hadžom. Ovo su nosili u slučaju uzimanja avdesta van kuće. Na nogama su imali mestve od tanke kože bez peta, koje nije trebalo skidati prilikom uzimanja avdesta. Na mestvama cipele. Jedan od ovih koje ću nabrojit imao je takozvani ćemer oko sebe ispod bensilaha. To je bilo od vrlo tanke kože, u kome je dobrostojeći držao novac i zlato. Nije vjerovao u banku, ni familiji. U jednoga dobro bogatog su ovakav ćemer našli, kada je umro. Dalje su nosili ćurak, ogrtač postavljen sa takozvanom samurlijom.( platno sa ćabe.) Imali su za pušenje ćihlibare (čibuk sa ćabe), čibuke od jasmina, (isto ćabensko drvo.), kresivaču, teharu sa besilahom sa takumom za pušenje. Ispuštao sam tranboloze oko pasa i fesa.