ŠUMA ORAHOVIH STABALA OD SLAVLJANA DO SUDA

Da li čovjek kad podigne kameru da bi nešto snimio razmišlja o tome, kome će i koliko i kada, učiniti radosti.

Mjesecima ranije na jednoj od dražbi starih fotografija, na Internetu, oko mi zape za snimak koji je u svom nazivu imao riječ Gacko. U vrhu snimka nemuštim ćiliričnim ispisom (obratite pažnju na greške kod pisanja slova I) uz naziv projekta pominjano je i Gacko.Rezolucija ponudjenog skena bila je zaista niska i pored najbolje volje, nisam mogao u datom krajoliku prepoznati Čarsiju. Zagledao sam dugo i kako je naslov govorio o izvoru Trebišnjice, mislio i tražio detalje krajolika sa istinskih izvora Trebišnjice u Bileći. Onih što su vec desetinama godina potopljeni vodama Bilećkog jezera, a koje sam poznavao sa starih fotografija. No ni moje spoznaje o bilećkim izvorima, nisu se poklapale sa snimkom .

Kako na fotografiji ne nadjoh ništa zajedničko sa Gackom , nastavih razgledati druge. Nekoliko mjeseci kasnije, naiđoh , ponovo, na pomenutu fotografiju, za koju niko, očito, nije pokazivao interesa. Kad stupih u kontakt sa ponudjačem , ispostavi se da fotografija , zaista, pokazuje Gatačku valu.

Zahvaljujući toj informaciji je sada gledate.

No kada , nakon skeniranja iste, pažljivije pogledah detalje shvatih da je to jedna od najljepših fotografija Gacka, koje sam ikada vidio. A vidio sam ih i napravio stotine.

U čemu je ljepota ovoga snimka.

On je presjek stanja načinjen u septembru 1931. godine, kada Čarsija ima sasvim druge obrise, od današnjih. I od onih koje pamte najstariji živući stanovnici Gacka.Ona je neobično vrijedan dokument o tome kako je Gacko izgledalo u godinama između dva svjetska rata.Mnogo elemenata sa ove fotografije, danas su neshvatljivi generacijama koje u njemu žive, a i mnogo starijim Gačanima.

E upravo to će biti tema nekoliko narednih priča o Gacku, koje je potakla upravo fotografija koju gledate.

Kako ona nastade.

Ne mogu sebi objasniti šta je bio cilj ovog aviofotografisanja, jer visina sa koje je snimak načinjen, a i ugao snimanja, govore da projekat nije bio vojni. Elemeti visine i pozicije , ugla snimanja kamere, mogu se tek na velikom uvećanju vidjeti u desnom donjem uglu fotografije.

Za vojne potrebe ugao snimanja je obično-nula ( snimci na kojima se precizno može isčitati stanje na terenu, sa svim potrebnim detaljima jedinicama i komandama) ili 10 stepeni (kada se prave snimci terena za više komande za potrebe isčitanja konfiguracije.)

Ova fotografija je snimljena pod uglom od 25 stepeni i na taj način nam je omogučeno da možemo kvalitetno izučavati sve detalje terena, istovremeno uključujući i konfiguraciju terena i saobraćajnica posebno.

Posao su uradili narednik Paviša i podporučnik Đurišić, u rano jutro 17, septembra. 1931. godine, sudeći po sjenama kuća u Potoku, dan nije bio potpuno sunčan , no sunca je bilo dovoljno da sa zapadnih strana kuća ostavi sjenu.

Dok danima razgledam detalje ovog snimka pitam se  da li čovjek kad podigne kameru da bi nešto snimio razmišlja o tome  kome će i koliko  i kada, učiniti radosti. Od ovog , vjerujem , rutinskog zadatka, na kome su , opet predpostavljam , jer prodavač fotografije nije o njoj , a ni o autorima znao ništa, snimljeni svi gradići na putu koji voda sa stotinu imena zvana i Trebišnjica , počinje od Lebršnika, do ušća u Jadransko more, nama ostade dragocjen dokument sa koga se da istražiti dosta manje ili više poznatih detalja.

Ovaj snimak, koji je sa visine od 500 metara napravljen negdje iznad Mucovića (Mućevića) stijena,  je obuhvatio područje od, lijevo,Pravoslavnog groblja na krajnjoj južnoj  tački i Žandarmerijske kasarne, na krajnjoj sjevernoj tački. Te, desno, Obarka na krajnjoj južnoj tački i puta koji od Demira bašče vodi na Ponikve, na krajnjoj sjevernoj tački. Srednja pozicija desne strane snimka su Hrustanovica kuće u Mahali.Krajnja centralna južna linija seže nešto ispod gatačkog Harema.

Fotografija pokazuje jesen u Gacku, na način kako smo je pamtili. Po složenim plastovima i naviljcima sijena. Što jos iz Harema i sa nekoliko drugih lokacija nisu istjerani.I po onim sđedenim ispod i iznad Kekića štale, iza kuća Galavića, na Čuči(ji)nom guvnu, kuće Mušana Poškovića...

GORNJA I DONJA ČARŠIJA

Šta na ovoj fotografiji možemo vidjeti, a da danas nije vidljivo?

Čini se lakšim obrnuto pitanje.

Ono što je znano i što istorija pamti, to je činjenica da se Gacko, kao urbano naselje, sve do dolaska Austro-Ugarske, nije razvijalo, u njegovom dijelu, koji danas zovemo Donja Čaršija.

Praktično ni jedan objekat istočno od Potoka nije postojao do tada.

Gacko se razvijalo sjeverno od puta za Mostar, pravilnije bi bilo reći sjeverno od puta što od Centra ide ka Čučijinu guvnu.

Na jednoj od starih fotografija Gacka iz 1910. godine, koju smo objavili na ovoj stranici to je vidljivo.

Tek dolaskom Austrije i  istinskim  postajanjem Gacka  upravnim središtem komune, počinje izgradnja upravnih, privrednih i državnih objekata, u Donjoj Čaršiji.

Stanje na ovoj fotografiji ilustruje vrijeme nakon 40 godina boravka Austrije i 13 godina vlasti Kraljevine Jugoslavije.Uz najbolju volju nije mi uspjelo da na ovoj fotografiji pronađem i jedan objekat izgradjen u tih 13. godina vlasti Kraljevine .

No krenimo redom .

Zapadno od centra, idući ka Mostaru, sa južne strane puta,  primjetno je da zgrada stare Pošte nije izgrađena i da osim par malih objekata nema zgrada od Centra pa do Galavića kuća, i stambene zgrade na Bloku, koja je sve do izgradnje TE Gacko, bila ujedno i posljednja zgrada u tom nizu.

Sa sjeverne strane puta , od Centra pa sve do danasnje upravne zgrade Trgovačkog preduzeća, nema i nije ni moglo biti zgrada, jer je taj prostor bio Harem.

On je putem koji je tada išao od Ćimića kuće, pa pored (današnje)Rudničke zgrade, silazio na cestu Gacko-Mostar, presječen ,  podijeljen na dva dijela.

Dakle haremi su se protezali od Centra pa do pomenute upravne zgrade, Trgovačkog,  na zapad, odatle na sjever do puta koji vodi u Šaka Mahalu, pa istočno,tim putem, do Centra, te južno do puta za Mostar. U vrijeme kad je nastala ova fotografija, oba harema su bila popunjena i već je počelo ukopavanje u sadašnjem haremu, južno od grada.

Oba dijela Harema , posebno njegov istočni dio, bili su zasađeni stablima oraha, sto je na fotografiji lijepo vidljivo.

Posjekose ih Italijani u zimu 1942. godine.

Od Centra , iduci na istok vidljiv je kompleks Hotela, ograđen visokim kamenim zidom i neki objekti zapadno od njega na mjestu nekadašnje benzinske stanice, koji se doimaju kao skladišta,zgrada Suda (Stara opština), a ispod nje, gabaritima skoro identična zgrada sudskog zatvora, koja je iza II Sv. rata srušena, a na njenom mjestu sagradjena opštinska garaža.

Sjevernije od Hotela vidljiv je Parohijski dom (Popovska kuća), a pored nje Vukovića kuća, koja je i tada, a i kasnije do početka šezdesetih godina prošlog vijeka, bila posljednja zgrada, na putu za Čemerno.

Istočno je zgrada Hipotekarne banke (danas Planinka), do nje kuća Đorđa Batinića (danas Foto Šupić), Jeftanovića kuća (danas Supića kuća) te na mjestu današnje Zadružne zgrade (nekad Zimonjića kuća), neki maleni objekat.

Do Žandarmerije(stara zgrada  TO i Milicije), nema nikakvih objekata.

Sa južne strane puta što od centra, između Hotela i Stare opštine, vodi ka Avtovcu, ne uočava se Dilića kuća, objekat koji se tu nalazio na snimcima iz Austrijskog perioda, a  postoji i danas .Mala je vjerovatnoća da je zaklonjen visokim stablima u Parku. Prije će biti da je rušen pa ponovno gradjen , na istom mjestu.[1]

U nastavku vidljive su sve kuće u nizu od kuće Jakova Popovića, do Kekića kuće, mada se čini da je kuća Joke Savić gradjena kasnije.

U nastavku su vidljiva, sa južne strane , dva objekta, na suprot Žandarmeriji, ogradjena živicom , u kojima je oduvijek bila škola.

Od Centra južno sa desne strane uočljiva je kuća Poškovića i preko puta Harema, omanji objekat, na mjestu danasnje Klaonice.

Od Centra , na sjever uočljiv je Mejtef i Džamija i kuće u Potoku , kako ih pamtimo s stanjem početka pedesetih godina, prošlog vijeka. Ono što ne pamtimo a što se lijepo vidi na ovoj fotografiji, to je aleja oraha, koja se proteže od Slavljana pa do pomenutog Suda.

Ono što se na ovoj fotografiji ne vidi to je tenisko igralište koje je postojalo na prostoru današnje Pijace. Još su mi u sjećanju fotografije poznatijih Gačana u teniskim uniformama, na tom mjestu.

Ta aleja oraha protezala se , kako rekoh od polovine Potoka, visoko iznad Poškovića kuća, pa sve do Suda.Zauzimala je prostor od Džamije, na zapadu, pa do uprave firme „Gat” na istoku, s tim što je bila sužena u dijelu iza Hotela do Suda.

U pomenutoj sječi svega što se moglo pojeći u Gacku, te zime 1942. godine, Talijani su isjekli sva stabla. Ostao je samo orah pred kućom Hajrice Poškovića, koji je porodica tijelima zaštitila od sječe.

Čini mi se da i dan danas stoji tamo kao nijemi svjedok.

Centralni kompleks objekata na ovoj fotografiji čini istinski centar grada u tom vremenu.

On to postaje naprasnom izgradnjom tog dijela grada u vrijeme Austrije, jer prije nje na ovom prostoru skoro da nema objekata.

Taj prostor omeđen je Potokom sa istočne strane, ulicom što od Cetra ide ka Šaka mahali, te potokom Dronjom, na sjever. Kao krajnje sjeverne tačke ima kuće Pašića i Fazlagića pod Brgatom. Mada u tom kompleksu ima kuća do na vrh Brgata, ali one nisu nastale u pomenutom periodu.

Šta je značajka ovog dijela Gacka.

On je nastao i razijao se dolaskom Austrije. Intenzivna trgovačka aktivnost , vezana najviše za vojne potrebe Austrije u Avtovcu i Gacku, dovela je mnogo trgovaca, najviše iz Mostara, koji su i izgradili kuće u ovom reviru.

Većina tih kuća biće nakon Austrije prodata lokalnim trgovcima, ali i drugim.

Šta se da vidjeti u ovom dijelu Gacka?

Prvo da postoji kompletan niz zgrada od Maletića ( ili Miletića?) pekare, pa do kuće Ćimića.Mi pamtimo taj prostor polupraznim , a objašnjenje je savezničko bombardovanje Gacka 1944. godine, kada su te zgrade porušene.

Uočavam , takodje, istočno od Maletića pekare objekat, koji danas ne postoji, niti je postojao iza II Sv. rata.

Ono što je na ovom snimku dobro vidljivo, to je da je u gradnji ovih objekata naglašeno uočljiv strog urbanistički pristup.Čak se i kamene ograde u kojima se , očito, nešto uzgajalo, doimaju veoma uređeno.

Zapadno od linije Potok Dronjo, iduci putem od Centra ka Šaka mahali, na jugu, pa do Zvizdića kuća u Šurutovini, te, sjeverno,  linijom Brgata do Potoka na istoku, smješteno je staro Gacko.

Njegova istorija je stara koliko i istorija tog kamena na kojem je gradjeno.

I na ovoj fotografiji, uz izuzetke koji su došli sa Austrijom, vidljivo je (mada dobar dio Gornje mahale nije snimljen ovom prilikom), da gradnje objekata nije bilo južnije od puta koji vodi od Centra , kroz Šaka mahalu pa na staru Bolnicu.

Zemlja od koje se živjelo, čuvana je ljubomorno za njenu osnovnu namjenu - poljoprivredu i stočarstvo, a sve što se , izvan toga , moralo, gradilo se u Brdu.

Polje, kako to, da ga parafraziram , dobro primjeti Dzevad Drljević u njegovim opservacijama Gacka i Gačana , bi izvorom života.

Tek štale na Čučijinu guvnu i Galavića kuće, na ovom snimku odudaraju od te zakonomjernosti.

A odudaraju, jer su novo vrijeme, novi društveno ekonomski odnosi, otvorili mogućnost da se u trgovini (dakle hljebu bez motike) stiču enormna bogatstva, pa onda otupi taj vjekovni rezon , da se zemlja čuva, ne prodaje i ne koristi za namjene koje za to nisu .

Tako će u godinama kad nastaje ova fotografija, početi masovnije zauzimanje tog zemljišta  kućama , štalama, ali i trajnim nasadima - voćnjacima.

Ovdje ću napraviti digresiju i podsjetiti vas, da su godine u kojim bi snimljena ova fotografija i neke malo kasnije, početak tog ekonomskog sunovrata, koji će mnoge čarsijske (i ne samo te) trgovce, zemljoposjednike dovesti do propasti. Naime država je otvorila neograničene mogućnosti uzimanja hipotekarnih kredita( kao zalog -hipoteku su uzimali zemlju i objekte zajmotražilaca), pa kad nastupi kriza mnogi ostaše bez svega.

Ovaj separatni snimak Harema na danasnjoj lokaciji govori da je u upotrebi tek nedavno, jer broj ukopanih ne prelazi par desetina.Njegova veličina i oblik su identični sadašnjem, u šta nije uključeno proširenje Harema, neposredno prije rata.

Površina harema u centru Gacka, znatno prevazilazi površnu novog harema . Oni su bili kompletno popunjeni, što je i bilo razlogom otvaranja novog.

Generacija kojoj pripadam se dobro sjeća iskopavanja posmrtnih ostataka iz tih harema , prilikom gradnje stambene zgrade, istočno od uprave Trgovačkog preduzeća. A kasnije i drugih objekata uključivo i Doma kulture, Skupstine opštine, te brojnih stambenih i privatnih zgrada.

  Pravoslavno groblje

Separatni snimak Pravoslavnog groblja na sadašnjoj lokaciji pokazuje, takodje, da je u južnom dijelu zapadne pozicije, današnjeg groblja,  tek par desetaka grobnih mjesta. Što je i razumljivo. Jer do dolaska Austrije u Gacku nije bilo stanovnika srpske nacionalnosti.Prvi koji dolaze i naseljavaju se u Gacku su već pomenuti trgovci, činovnici i drugi , koje dovode državna služba i interes.

PAZARIŠTE

I letimičan pogled na ovu fotografiju Gacka, dobrom posmatraču, ostavlja dva utiska.

Prvi - čaršija je prilično dobro urbano sređena, sa jasnim vizurama puteva i logičnim rasporedom kuća. I drugi – što baš i nije karakteristika urbanog – naglašena je komponenta stočarske proizvodnje: mnogobrojni su stogovi sijena, nebrojene kosanice, koje su, u ovom septembarskom jutru, vidljivo pedantno očišćene od tragova sijena, a posebno su uočljive brojne štale i njihova odvojenost od stambenih objekata.

Skoro da se ne mogu naći objekti koji istovremeno služe stanovanju i (u donjem boju) držanju stoke. Takodje, na fotografijama, snimljenim prije 1900. godine,  vidljivo je da većina kuća u Mahali, pored stambenih, ima posebne objekte za smještaj stoke.

Znano je  da Gacko u tom vremenu, osim poljoprivrede, praktično nema druge privredne djelatnosti. Tek škola, opština, sud, policija...

Tada postoji nekoliko desetina trgovačkih radnji, smještenih najčešće u kućama vlasnika. I opet, uglavnom, na potezu od današnje "Šestice", pa do Pašića kuće. Isto tako, na snimku  je dobro vidljivo da nema niti jedne jače, gazdinske, trgovačke  kuće u Metohiji, koja nema u svojoj blizini štalu i stogove sijena.

Stari refleks i način života ostao je da se brižljivo čuva i u vremenima kad se od trgovine dobro živjelo. Što je sigurno, sigurno je! A vjekovno iskustvo je učilo da nikada ne treba egzistenciju vezati samo za jedan izvor zarade.

Na ovom  separatu fotografije Gacka, koji pokazuje dio od potoka Dronja na istoku, do njiva ispod kuća Zvizdića na jugu, pa na zapad poljem preko Obarka do Stare Bolnice, te na sjever prema kućama Hrustanovića i Brgatu, vidljiva je ta orijentacija domicilnog stanovništva ka stočarstvu.  Brojni su plastovi sijena, ali i štale i kamenim zidovima ogradjeni prostori na Brgatu koji su dvojako služili. I kao kosanice, ali i mjesta za ispašu stoke.

                                                                                                    Stara čaršija

Ovaj veliki broj štala i sijena, na snimku, siguran je pokazatelj da je bilo puno privatne stoke.  

Prema tome, posto je osnovna privredna grana stočarstvo, logično je da je centralno mjesto - stočni pazar. Oduvijek se pazarnim danom,  koji je u Gacku bio tradicionalno petkom (jedno vrijeme to je bila subota), na tom mjestu godilo, prodavalo, kupovalo, trampilo... I nakon dogovorenog posla odlazilo u kafane da se kupljeno i prodato proslavi.

Gacko je imalo od pamtivijeka dva pazarišta. Jedno se zvalo Pijaca, a drugo Pazar.

 I uvijek se znalo da se na Pazaru ne moze kupiti krtola ni luk, kao što se na Pijaci nije moglo kupiti tele.Ono, činjenica, jedan dugi niz godina , nakon 1945. pijaca i mjesto gdje se kupovalo meso u, zadružnoj, mesari kod Ahmeta Čampare  i pijaca, ne bjehu daleko.Vrata do vrata. Tek sedamdesetih godina će mesara otići u nove prostorije i tada će se meso kupovati i od Nova i Moma.

                                                                                                              Pazarište

Bitna stvar života svakog gradića, čaršije ili naseobine, oduvijek je mjesto za trgovinu stokom, pogotovo u stočarskom kraju, kakvo je Gacko.

Oduvijek je to bila stočna pijaca, kultno mjesto, pamtimo je kao Stari Pazar ili prosto Pazarište. Nalazilo se na potezu od zgrade Stare Pošte na sjeveru do zgrade Uprave Puteva (koja vise ne postoji – umjesto nje je visespratnica ispod Autobuske stanice) na jugu, a odatle se pravougaono protezalo na zapad ka zanatskim radionicama, u vlasništvu preduzeća "Gat", od kojih je bilo odvojeno potokom sto je pravo u Polje odvodio vodu sa čuvene česme  zvane “Stari Pazar”.Potok je bio ozidan od kamenih kocki-ploča, širine kanala cca 30 cm i dubine cca 15 cm. I kao takav dugo godina je postojao, na svom se dnu razlivao preko livade (tu su se ljeti, kad svukud udari suša, kopale velike gliste za lov na pastrmku).

Pedesetih godina prošlog vijeka na Pazarištu je samo dio, na kome se sada nalazi autobuska stanica, predstavljao stočnu pijacu, sa dva reda vrlo dugih, vodoravnih hrastovih greda, opremljenih gvozdenim alkama za vezanje stoke, izdignutih na drvene stubove u visini od oko 80 cm od tla (kasnije zamijenjene armirano-betonskim).

Na ostalom dijelu Pazarišta se igrao fudbal.  Za pamćenje su  neke od tih utakmica,  fudbalski klub i golmani Vukota Milošević i Hasan Čampara, kao i kačketi na njihovim glavama koji su,  valjda tada, bili obavezni dio sportske opreme.

Na separatu Haremi vidi se cijelo Pazarište. Ispod njega objekat, zapravo štala Hajra- Hajrice Poškovića. Ispod zgrade uprave pijace vidi se njiva, pa onda kuća Zibe Pošković, izdignuta iznad nivoa ceste za visinu 3-4 kamena basamaka (stepenika), jer je ispod nje, kao jedna od vrlo rijetkih u Gacku, bila izba za stoku.

Slijedi prazan prostor, pa kuća Mušana Poškovića, Agovog oca (bijeli joj se krov), a južno od  kuće manja štala i velika pojata za stoku (imali su dosta krava).

Poslije mnogo godina na terenu Starog Pazara je napravljeno dječije igralište, a nakon toga ga je "mašina" zvana urbanistički plan, počela gutati, prekrivati stambenim višespratnicama i betonom.

A Pazarište je preseljeno na današnju lokaciju,  južnije od stadiona fudbalskog kluba "Mladost". Na njemu se svakog petka, a posebno pred zimu, kad je klanje opaše i prodaja viška ovaca i jagnjadi, okupljaju oni što bi da gledaju, da kupuju i prodaju, ili jednostavno oni koje je znatiželja dovela da vide "pošto šta ide". Mada ništa nije išlo, nego se prodavalo, cjenkalo, pipalo...

Stoka i stočarstvo bilo je i ostaće važna privredna grana u Gacku.U vremenima prije austrijske okupacije bilo je to prilično ekstenzivno privredjivanje sve dok nije osnovana Poljoprivredna stanica u Gacku, u kojoj  je (uz istovremene aktivnosti u Modriči i Livnu) od domaće pasmine krave, ukrštanjem sa sivo-tirolskim govedom, stvorena nova pasmina po Gacku nazvana - Gatačkim govedom, ili Gatačkom Bušom.

Biće to prvi medjunarodni brend iz Gacka. Darovanjem ili ustupanjem priplodnih grla stočni fond u Gacku postepeno je zamijenjen ovom novom vrstom govečeta. Njegova vrijednost je u činjenici da uz optimalne izdatke za ishranu i održavanje ima relativno visoku mliječnost. 

Tek su sedamdesete godine dvadesetog vijeka stvarni počeci intenzivnog stočnog uzgoja.

Novo vrijeme će dovesti i do uzgoja visoko mliječnih krava, intenzivnom metodom , ali to nije ugrozilo opstanak i prioritet Gatačkog govečeta - Buše.
 

Stanje današnje

Priču o ovoj fotografiji privodim kraju. Nije ,čini mi se , na njoj ostalo ništa više nerečeno. Ili možda jeste mnogo toga, ako bi se vrijeme zaustavljeno te 1931. godine dalo opisati imenima svih vlasnika onovremenih trgovina, hotela, zanatskih radnji, dogodovštinama iz čaršijskog života, skaskama o tamburaškim i inim orkestrima,svetosavskim i bajramskim zabavama, na kojima naši preci biraše najljepše Gačanke...Ali za to su nam potrebni podaci kojih više nema.Osim možda ako ne trunu u onom ćumezu u Nadanićima, gdje se opštinari riješiše "pohraniti" stare zapise o Gacku.Ili ih je zauvijek odnio ljudski nemar, naša nesklonost ka starinama, vatre i ratovi.Osta nešto tih zapisa po onovremenim časopisima, pa se nadati da će jednom ugledati svjetlo dana.

Svejedno, nije nam ni bila namjera da ovom fotografijom ispričamo kompletnu istoriju Čaršije.

Fotografija koju gledate,ispod ovoga teksta,je pokušaj da se sa približno iste tačke snimi sadašnji izgled Gacka.Ugao snimanja, naravno, je puno manji, jer to nije avionski fotos. Razlika koju uočitavate ogromna je , a napomenuću da je vrijeme između ove dvije fotografije nije duže od pedeset godina. Jer, Gacko je s kraja pedesetih izgledalo skoro identično stanju na fotografiji iz 1931. godine.

                                                                                                                                Homogeceka   

[1] Prisiljen sam da ovaj svoj stav revidiram . Neposredno nakon objavljivanja ovog teksta, dobih od saradnika sajta sljedeće upozorenje:

Dilica kuca -  Nisi odustao od ideje da je rušena pa ponovo gradjena? Sa tim se ne slažem ni malo. Na protiv, ja vidim obrise krova (koji je imao, a i sada ima, 6 "voda"). Zašto kažem ovo da to vidim? Molim te uporedi oštrinu i boju krova objekta (koji ne znam šta je) izmedju Popovske kuće i Hotela,malo udesno, vidićeš da je isti kao i skoro "nevidljivi" sjeverni dio krova Stambene (južni krak  …. je jasno vidljiv).  Nije valjda još dilema da li ga ima? Moj zaključak je definitivno: Stambena (Dilića) je od izgradnje uvijek bila na istom mjestu, jedino što je pretprila izmjene pa (je)od administrativnog dijela (3-4 ulaza sa ulice) posle rata postala stambeni i u podrumu južnog kraka bila pekara (i pekar Ćamil, zaboravio sam ime drugog pekara) -imam fotos, ja i …, ispred te pekare, kad sam imao 5 godina, znaci prije 55 godina - fotos je negdje u …, autor Risto Ružic.

Upornijim povećavanjem originala , vođen zapažanjem ovog saradnika zaista vidjeh krov Dilića kuće, čija je siva nijansa boje bila približna boji stabala u Parku i pomenutog krova desno od Hotela. Nema dileme da je krov tu, a time i zgrada, te “ispari”i moja dilema o mogućem rušenju te kuće i njenom ponovnom građenju