Seriju fotografija Gacka, sa kraja pedesetih i početka šezdesetih godina, poslao nam je Mumaer Tanović, sada nastanjen u Švedskoj.

             Fotografije je snimio neko od članova njegove šire porodice, on ne zna ko bi to mogao biti, ali je sasvim sigurno iste dobio od amidže Bećira. Ovu porodicu Tanovića u Gacku su poznavali pod nadimkom Plemići, što naravno nije slučajno. Pored mnogo obrazovanih članova ova porodica je poznata kao jedina koja je u Gacku imala voćnjak.

             Gajenje voća u Gacku počinje od programa koje je razvijala Austrija tokom svoje vladavine i jedna je od djelatnosti koja u Gacku nikada nije imala uspjeha, ne zbog prirodnih okolnosti, nego zbog nesklonostio stanovništva.

                               Prva fotografija ima za temu staru zgradu Kino sale u Gacku.

            Na fotografiji koju gledate, a koja je snimljena ranih šezdesetih godina je zgrada gatačkog hotela „Metohija“, prije jedne od brojnih njegovih rekonstrukcija, dorada i proširenja. Samo ime hotel je mijenjao nekoliko puta u svojoj istoriji, koja seže još iz perioda vladanja Austro-ugarske  monarhije, kada je izgradjen.Generacije kojima pripadamo pamte pomenuto ime, no ja sam gledao fotografije, na kojima je na jugoistočnoj strani ove zgrade bio naziv “Gradac“. Proučavajući istoriju gatačke čaršije nailazio sam na imena nekoliko vlasnika (ili iznajmljivača?!?) ove zgrade. Sa sigurnošu mogu je se jedino sjetiti imena Vasa Kovačevića, kao vlasnika ili iznajmljivača u predratnom periodu.

            Ova zgrada i njen izgled datiraju od prije II Svjetskog rata. Ako malo bolje pogledate pozadinu objekta vidjećete da su vidljive ulazna kapija i dvoje vrata na kući pok. Đorđa Batinića.Nema na ovom snimku ljetne bašte Hotela koja je sezala cijelom njegovom istočnom širinom i koja bi, da je na snimku, pokrila pomenutu kucu.

U poslijeratno vrijeme iza hotela, sa njegove istočne strane, do Parka, bila je velika drvena nadstrešnica, pod kojom je bila ljetna bašta. Bilo je to omiljeno okupljalište Gačana, mjesto na kome su se igrale karte, šah i mjesto društvenog života Čaršije, istovremeno.

            Prvom rekonstrukcijom hotela, neposredno u godinama iza ove u kojoj je slika napravljena, Hotel je na zapadnoj strani dobio salu u prizemlju i desetak soba za spavanje, na spratu. Istovremeno je polukružni dio, koji je ostao nakon izgradnje pomenutog dijela, zatvoren, salonom na gornjem spratu, te ulazom u hotel i „Stojećim bifeom“ u prizemlju. Ulazni foaje sa veradnom koji vidite na ovoj slici je srušen, a na njegovom mjestu je napravljen ulaz na recepciju, te salu hotela.

            Druga rekonstrukcija, je obavljena sedamdesetih godina, dogradnjom istočnog krila hotela, u kome uz sobe za spavanje, na spratu i dvije sale u prizemlju, te recepciju  je , definitivno nestala ljetna baštu o kojoj pisah.Od nje ostade tek mjesta za nekoliko stolova u prizemlju sjeverno-istočnog dijela ovog aneksa hotela.

            Bilo bi , na kraju, nepravedno uz ovaj tekst ne sjetiti se dugogodišnjeg animatora razvoja ove djelatnosti u Gacku, direktora Ugostiteljskog preduzeća, pok. Radomira Škiljevića, čijim je radom Gacko u ovoj oblasti postalo sinonimom uspješnosti i osmišljenosti turističke ponude.Na lovorikama rada ovog čovjeka, još uvijek, i danas živi gatačka turistička ponuda.

Druga tema koju ova fotografija nameće jeste bujica, potok ili kanal, kako god uzmete, zvani Potok.

Nije mu ime Slavljanski potok, kako bi se u Gacku znalo čuti. Jer da je tako ne bi kuće u tom naselju sa istim imenom, zvali kućama u Potoku. Živim u Potoku, znali bi reći ,za sebe, stanovnici tog naselja.

            Negdje krajem šezdestih godina, konjičko preduzeće „Bujice“ je izvršilo regulaciju ovog napasnika Čaršije. Naime , kod velikih , obilnih , a posebno naglih kiša, ovaj potok što počinje u najvišim tačkama gatačke gornje čaršije, ispod Mućevića (ili Mucovića nisam siguran šta je ispravno) stijena bi redovno plavio centar  mjesta.On protiče prirodnom udolinom koja je smještena sa zapadne strane od kuća Drljevića, te sa istočne strane od kuća Kurtovića. Kojih stotinjak metara sjeverno od izvora Slavljan dobija izgled uredjene bujice i protiče pored pijace , zapadno od lokacije stare benzinske stanice u centru Gacka, pored hotela „Metohija“, pa sve do klaonice na zadnjim južnim tačkama grada.

            Sve do kraja pedesetih godina , on je bio totalno otvoren, cijelom svojom dužinom. Tih godina je, zbog izgradnje benzinske pumpe zatvoren njegov dio od mosta na južnom kraju pijace (lokacija bivše mesnice), sve do mosta , koji je na njemu bio na komunikaciji iz pravca Mostara u pravcu Avtovca. Južnu ogradu tog mosta vidite i na ovom snimku, neposredno uz desnu trafiku. Inače ovaj most je izgrađen za austrijske vladavine i dan, danas je na istoj lokaciji (ispod asfalta), no sada nema ni južne ograde mosta, koja je uklonjena sedamdesetih godina, kada je u drugoj fazi kanal zatvoren od  mosta pa do kraja novosagrađenih stambenih zgrada ispod kuća Poškovića, na cesti za Kulu Fazlagića.

            Malo stariji Gačani će se sjetiti vremena kad je cijeli Potok  bio otvoren, a kamenom izidanim stranama kanala, čiščen i održavan.I tada , a i kasnijih godina bio je omiljeno mjesto za igru gatačke mladosti.

            Nakon nagle stambene izgradnje Gacka sedamdesetih i osamdesetih godina, kanalizacija je uvedena u zatvoreni kanal i kako nije izgradeno nikakvo postrojenje za njeno filtriranje i preradu, razlivala se južnije od pomenute klaonice po , uglavnom , privatnim zemljišnim parcelama.

            U opštoj otimačini sredstava koje je TE Gacko izdvajala Opštini Gacko, niko nije našao za potrebno da pokrene regulaciju kanalizacije u Gacku, tako da je to i onda, a posebno danas jedna tužna slika Gacka i njegovih stanovnika. Da ne spominjemo da je to izvor zaraze, koja je i tada a i danas prijetila njegovim stanovnicima.

            Da opis ove fotografije ne bi bio nekompletan recimo da je trafika koju vidite na lijevoj strani slike bila tom mjestu sve do početka rekonstrukcije hotela, kada je prebačena na lokaciju preko ceste.Desna trafika je upravo ta druga lokacija o kojoj govorimo, iz čega se da izvući zaključak da je snimak napravljen koji mjesec prije početka rekonstrukcije Hotela. Ova trafika biće kasnih sedamdesetih pomjerena na današnju lokaciju, sa istočne strane stare pošte, da bi na njeno mjesto mogao biti postavljen postament i poprsje jednog od gatačkih narodnih heroja.

            O tužnoj sudbini tih poprsja pisali smo u ranijim prilozima.

            Ova trafika je bila vlasništvo Trgovačkog preduzeća „Gatačko Polje“, u njoj su sve do penzije radili: pok.Dunja Košutić i rahm. Biser Osmanagić, koje dobro pamte generacije Gačana. Ako ni po čemu drugom a ono po vremenu kad se cigareta mogla kupiti na komad, kad za to nije bilo nikakvih prepreka za gimnazijalce i kad je, van radnog vremena, trafika služila za vragolije lokalnih mangupa.

            Nek za antologiju Gacka ostane zabilježena dosjetka lokalnog milicionera koji je tjerao momke da ustanu i ne sjede na platformi trafike. Na pitanje jednog od njih: „ A što da ne sjede tu?“  - milicioner odgovori pitanjem: „ A sjediš li kući na trafici?“

            Trafika na istočnoj strani stare opštine postavljena je kasnih sedamdesetih godina i bila je vlasništvo sarajevskog “Oslobodjenja“.

                                               Treća fotografija ima za temu Stari pazar

          Česma koju gledate, nije danas na ovome mjestu. Bila je tu od Austrije, pa sve do sredine šezdesetih godina, kad Gacko dobi vodu, sa Srnja.

          Usput budi rečeno, Gacko je od vremena dolaska Austrijanaca imalo gradski vodovod, koji je snabdjevao 11 (ili 15 nisam siguran) česama. Neke su I danas na svom mjestu kao "Bisa česma" više naselja “Vrta”, česma kod Stare bolnice, česma u voćnjaku Tanovića, česma preko puta kuće Bašića (južnije od ulaza u Gradsku biblioteku), te česma kod starog MUP-a.

          Nisam siguran da li je česma na “Starom pazaru” odmah uklonjena, vjerovatno nije. Moguće je,  prije će biti, da je tu ostala, ali ne u funkciji, sve dok lokalna ugostiteljska firma nije na ovom prostoru napravila svoju poslovno-stambenu zgradu. Koju , opet, Gaćani dobro pamte po kafani koja je bila u njoj, a zvala se , shodno nazivu lokaliteta I česme  - “Stari Pazar”.

           Sta je drugačije danas , u odnosu na fotografiju koju gledate. Praktično sve. Na mjestu česme je sada ulaz u prostorije te, sada već bivše kafane. Preko puta česme je , neposredno nakon snimanja ove fotografije, napravljena stambena zgrada (kamen I armature pripremljene za gradnju vidite na fotografiji) u kojoj je bila “Gvožđara“, prodavnica Planinskog dobra, „Električno“ , te jedno vrijeme i Gradska biblioteka. Lijevo od te zgrade , u to vrijeme je bila uprava Trgovinske organizacije „Gatačko polje“, a u prizemlju kafana, koje se sjećamo jedino po tome da je u njoj često dolazilo do tuča.

          Na fotografiji ne vidite, a nalazi se iza leđa fotografa: cijeli niz zanatskih radnji - kovačkih , limarskih, elektičarskih, stolarskih, te na kraju i pekare, koje  su bile u funkciji sve do rata.

           No vratimo se temi ove fotografije. A ona je naziv česme. Toponim „Stari pazar“ je dio istorije tog područja, koja seže sve do kraja II Svjetskog rata.

          Na prostoru od ,zapadno, linije koju ocrtavaju zgrade zanatskih radnji, što počinjahu odmah ispod Kažinića kuće, pa do zgrade „Pekare“, na samom jugu pa  ,istočno, do linije koju ocrtavahu Stara Pošta, sadašnja lokacija Autobuske stranice i upravne zgrade „Puteva“ te, južno, do linije koja počinjaše njivama Poškovića i dalje na zapad do Pekare, sve do 1944. godine bio je gatački stočni pazar. Novi vlasnici Gacka, u duhu ideje o industrijalizaciji ocijeniše da pazar treba izmjestiti i nađoše mu novu lokaciju, na kojoj je i danas.

          Gačani ovo područje zapamtiše kao „Stari pazar“, mada se danas, malo kod od živućih Gačana sjeća pazara na ovom lokalitetu.Poslije rata ovdje bi igralište za fudbal i ostale sportove, no i to ne potraja dugo.Igrale su se utakmice, organizovali sletovi, mitinzi... Nešto stariji Gačani pamte i fudbalere, koji su na tim terenima igrali utakmice. Posjedujem nekoliko fotografija tih fudbalskih timova iz tog vremena, no neka to bude posebna priča. Prostor je ,vremenom, mijenjao namjenu. Tako su ovdje gostovali razni „umjetnici“ medju kojima bijahu najbrojniji oni što nam donosiše radost vrćenja u krug na ringišpilu, mada povremeno gostovahu i kompletni „cirkusi“ sa svim čudima toga vremena.

          Nekako šezdesetih godina vlast na ovom lokalitetu uredi nešto što bi se dalo nazvati dječije igralište, sa mnogo ljuljački, tobogana i ostalih rekvizita , na dječiju radost.Potraja to kratko jer rušilački nagon domaćeg Homo sapiens-a bestrga svu tu moćnu željeznu skalameriju, koja je bila projektovana da izdrži sve osim atomskog udara.

          U vrijeme gradnje TE Gacko, ubranistima pade na pamet da tu lokaciju „pokriju“ stambenim i poslovnim objektima i time se priča o Starom pazaru završava.

          Priča, ko priča. Naziv osta da se kroz predanje prenosi, a lokalitet dobi nova imena po nazivima zgradurina što tu nikoše. Najčešće u vidu broja stanova , koje imađahu.

           Gacko je struju dobilo par godina nakon oslobodjenja. U prvom od magacinskih prostora odmah pored ove česme, odmah ispod kuće Kažinića, instaliran je agregat koji je radio od prvog sumraka, narednih nekoliko sati. Stanovnici su mogli da koriste struju samo za rasvjetu. Ruku na srce, nisu imali ništa drugo što bi mogli  koristiti. U to vrijeme bilo je cijelo bogatstvo imati radio aparat, ne samo zbog njegove cijene, nego zbog toga što ih na tržištu nije ni bilo, a kad su počeli stizati za nabavku je bila neophodna „saglasnost“... Pamtim vrijeme kad su elektičari dolazili da „zapečate“ rijetke grijalice koje su pojedinci, ko će znati od kuda i kako nabavljali.

          Na održavanju te prve „centrale“ radio je amidža vlasnika ovih fotografija Džemal rah. Tanović.

           Ženu koja uzima vodu sa česme nisam uspio prepoznati. Možda to pođe za rukom nekome od vas. Muškarac u prednjem planu je pok.Anđelko Pikula, radnik SO-e Gacko, a kasnije načelnik za opštu upravu.

          Na južnom ulazu u zgradu, koja će se na ovom mjestu napraviti, bilo je skladište Ugostiteljstva. Vodjaše ga Dušan Milinković. Nema , valjda, nikoga iz generacije kojoj pripadam da nije ovdje zaradio prve novce stovarajući Nikšićko pivo. Koga su Gačani rado pili.

                                             Četvrta fotografija ima za temu Staru bolnicu

S bloka na blok – bi  nekada u Gacku, uzrečica.

A označavala je prostor od krajnje zapadne do krajnje istočne tačke naselja. Ta krajnja tačka, najčešće, je bila obilježena tablom, koja je prolaznike ili one što dolaziše i odlaše iz njega, obavještavala o imenu mjesta.

            Ova fotografija je  snimljena, dakle ,na zapadnom prilazu Gacku, na mjestu gdje se tih godina nalazila tabla koja je obilježavala mjesto početka grada.

Danas je tamo nema, ne bar na ovom mjestu. Postavljena je nešto zapadnije, mada ne na mjestu gdje grad zaista i počinje. Vrijeme je učinilo da je njegovim sastavnim dijelom danas i Velika i Mala Gračanica, a ako smijem biti malo smjeliji Gacko danas počinje praktično od mjesta gdje se nalaze kuće Gojkovića, na putu izmedju Nadinića i Gračanice. Toliko je , naime dug skoro neprekinuti niz kuća i naselja koja čine Gacko.

            U vrijeme snimanja , a kako i vidite na fotografiji, ova tabla je bila daleko izvan naselja, kako i priliči načinu obilježavanja naseljenog mjesta. Jedini objekat koji vidite je zgrada Bolnice, tada je zvasmo Novom, jer bi upravo izgradjena i konačno zamijenila Staru bolnicu.

            Stara bolnica, opet, bijaše jedna od kultnih ostataka austrougarske vladavine. Praktično to je prva gatačka bolnica i ustanova u kojoj je radio prvi ljekar. Generacije koje su se koristile njenim uslugama pamte to zdanje, izgradjeno po evropskim standardima, sa velikim zračnim sobama i ogromnim prozorima, što se nakon démira koji su uobičajeno, mali,  pravljeni u gatačkim kućama, činiše ogromnim. Austrija je za bolnicu izgradila i vodovod, bunar kao rezervu snabdjevanja vodom, pristupne puteve za konjske zaprege, uredno pošumila dvorište bolnice raznim vrstama voća.

Ono što sam kao dijete zamijetio bila je činjenica da je ta zgrada, za razliku od svih ostalih u Gacku, bila okrenuta nekako „ukoso“. Sva gatačka gradnja pratila je pravac puta Avtovac -Gacko –Mostar. Samo je bolnica bila orjentisana više ka jugu. I samo Stara bolnica od svih austrijskih gradjevina imađaše tu orjentaciju.Odgovor sam dugo tražio, a u biti je jednostavan.

Ona je „okrenuta“ tako da bi mogla da iskoristi i prvi i zadnji zrak sunca u toku dana. I zbog velikih prozora koje imađaše, a i zbog činjenice da je svjetlost bila potrebna i ljekarima i bolesnicima, posebno.

Umjesto da je , nakon izgradnje novog objekta, zaštite i začuvaju kao zaista istorijski i kultni objekat, nadležni je pretvoriše u socijalnu ustanovu, smještaj za nezbrinute.

Nedavno prolazeći Gackom vidjeh da je više nema. Cijeli taj prostor što seže od istočnog zida Nove bolnice, pa do prvih kuća sa istočne strane Stare bolnice, te od ceste što vodi u grad i sjevene ceste što povezuje Mahalu i Šurutovinu, poklopila je vila Žarka Dragičevića, jednog iz plejade novokomponovanih vlasnika Gacka

 Od Nove bolnice, izuzevši kuću Cilovića (danas je to kuća Draškovića), do kuće Avdića (danas je tamo zgrada u naselju „Vrta“), nije bilo niti jedne gradjevine, na sjevernoj strani puta Gacko-Mostar, Na južnoj strani puta, od ove table, pa do stambene zgrade ispod naselja „Vrta“ nije bila niti jedna sagradjena kuća.Kad je sedamdesetih godina sagradjena Gimanzija, na današnjoj lokaciji, znalo se dogoditi da nameti u rejonu današnjeg naselja „Vrta“ onemoguće  dolazak učenicima na nastavu.

Za Gačane, Gacko je počinjalo od Vrta, a sve dalje prema Bolnici, bilo je izvan Grada, ili iza Bloka.Intenzivnija izgradnja zgrada i oprivatnih kuća počela je kasnih sedamdesetih godina, a bum doživi tokom gradnje Rudnika i TE Gacko.

 Kako vidite na fotografiji, put do Mostara je bio makadamski i ova gomila šodera je služila za neophodne popravke puta. Putari su svoj posao radili lopatama. Ostade tako zabilježena anegdota sa jednog sastanka putara , na kome se pričalo o potrebi ušteda u radu, materijalu i alatu. Na što jedan od prisutnih izjavi - da on dobro čuva svoju lopatu koju je zadužio 1945. godine i na kojoj ima još fabričke boje.

 Kako uz put nije bilo kuća, nego samo njive, ispod puta je bilo mnogo stabala šipurka, koje su pri dolasku na ljetna okupljanja omladine u Gacku, koristile seoske djevojke (popularno zvane „Kume“), da tu sakriju opanke u kojima su došle, a obuku štikle, u kojima će hodati na derneku.

Telegrafski stubovi uz put ostadoše tu sve do kasnih sedamdesetih  godina, kad je stara tehnologija zamijenjena radijskom, a nova kablovska instalacija, zauvijek, sa stubova otišla pod zemlju.

Klincima tih godina bi zabava gađanje „čaša“ na stubovima  i premještanje opanaka ispod šipuraka.

Neka ostane zabilježeno da su južno do ove lokacije bila omiljena gatačka kupališta Mala i Velika kuhinja, Husnijin vir, Popovci i druga, što nestaše u pohodu betonskog korita rijeke Gračanice, kojim je okovaše neimari TE Gacko. Malo zapadnijke je Popov kolovoz, put kojim Popovići iz Male Gračanice izvoziše sijena i žita iz polja kući.Valja po tome i dobi naziv.

                                               Peta fotografija ima za temu voćnjak

            Na putu od bloka prema Bolnici, u vrijeme kad nastade ova fotografija, nije bilo nijedne kuće ni sa donje a, skoro, ni gornje strane puta.Desnom stranom idući, negdje na pola puta bi smješten voćnjak Tanovića, a do Bolnice na toj strani stajaše samo kuća Avdića, neposredno uz potok što ih  odvajaše. Dalje prema Gračanici ne bi više kuća, samo nepregledni niz kosanica i oranica, što su se u pravcu polja, ko po koncu pružale.

           Voćnjak Tanovića (znali smo ga zvati i Tanovića Vrta, te Suljagina Vrta, po vlasniku) podignut je izmedju dva svjetska rata. Nije mi baš do kraja jasno ko podiže zasad, ali je sasvim jasna činjenica da je njime cijelog svog života upravljao pomenuti Suljo Tanović. Činjenica jedno vrijeme, njegova polovina je bila pod upravom lokalne Zadruge, što joj pripade odlukom suda. No desetak godina pred rat, ili nešto ranije, vlasništvo nad cijelim voćnjakom bi vraćeno Tanovićima.

           Voćnjak, ko voćnjak reklo bi se. U Foči možda i da , no u Gacku, svakako ne. Ne iz jednostavnog razloga.Voćarstvo ovdje nije imalo tradiciju. Dapače, mnogo puta sam slušao od ljudi kako klima u Gacku ne pogoduje tome (što dijelom, u tom vremenu može i biti tačno).Sjećam se vremena kad sam morao ubjeđivati prijatelje da sadnja parike i paradaiza u Gacku nije uzaludan posao.

           Za trajanja austro-ugarske vladavine učinjeni su početni koraci u objašnjavanju ljudima da je uzgoj voća u Gacku moguć, ne samo na ekstezivan način kako su ga do tada poznavali (tu i tamo u dvorištu zasađena šljiva, orah, jabuka ili kruška, a najčešće džanarika -trešnjolika šljiva koju smo popularno zvali  -podrckulja), nego  intenzivan način , sadnjom voćnjaka i planskim bavljenjem ovom djelatnošću.

           Gačani su od austrijske pameti uzimali samo ono što im je davano besplatno, kao ukrštena tirolsko i domaće govedo - kasnije, u nauci,  nazvano Gatačko govedo, ovce koje su davale više mlijeka i vune, neka sjemena žitarica koja su davala veći urod.Voćarstvo nikada nije postalo popularna grana privređivanja. Biće da je domaćinima koji su , u tada ekstenzivnoj proizvodnji sijena i ostalih kultura za prehranu stoke, bilo mnogo posla i neizvjesne zarade, bilo previše komplikovano učiti nova iskustva kao što je kalemljenje, oprašivanje, prskanje, berba i smještaj voća.

            Bilo kako bilo, u Gacku ne osta zapamćen niti jedan privatni voćnjak u njegovoj istoriji, osim ovoga Tanovića.Bi poslije rata pokušaja lokalne Zadruge da unaprijedi i ovaj oblik proizvodnje, no zbog početničkih grešaka i to ostade kao negativno iskustvo. Ovaj put greška je bila u činjenici da su svi voćnjaci sađeni na parcelama koje su bile na kontaktu Polja i Brda i gdje je, po pravilu, ugljeni sloj izlazio na dubinu od manje od 2 metra. Voćke su, zbog nemogućnosti pružanja korjenovog sistema ostajale patuljaste sa znatno manjim prinosom od očekivanog. Neki od ovih voćnjaka bijahu iz toga razloga isječeni. Nama ostade da pamtimo voćnjak što je zasađen sjeverno od Kuhinje, vira u rijeci Gračanici, do puta Gacko-Mostar, te dva voćnjaka zapadno od Lazarića uz put Gacko-Avtovac.

            Tanovići su cijelih 60 godina brižno uzgajali stabla šljiva, krušaka, jabuka, dunja i oraha i od ovoga stvarali pristojan dohodak.U vremenu kad još nije bilo dovoljno kamiona i kad na pijaci nije bilo baš velikog izbora voća, voće iz ovoga voćnjaka bi praktično jedino u ponudi.Uz voće proizvodiše i prodavaše rakiju šljivovicu.

           Česma koju vidite na fotografiji, jedna je od česama o kojoj smo pisali u predhodnim tekstovima na ovom dijelu stranice. Ne znam kada je sagradjena, ali pamtim da je u upotrebi bila pedesetih godina prošlog vijeka.Na ulazu u voćnjak sa južne strane (jedan od ulaza je bio i na krajnjoj sjevernoj strani voćnjaka, gdje je bila i ljetna kuhinja Tanovića) nalazile su se dvije kamene građevine. U jednoj je, u vrijeme dok je Zadruga upravljala dijelom voćnjaka, bila smještena otkupna stanica iz koje se je miris(bolje rečeno smrad) koža širio okolo.

           U drugoj zgradi, odmah iz II Svjetskog rata je bila smještena benzinska stanica.Nisam siguran da li je to prva lokacija u Gacku na kojoj je točen benzin i ostali naftini derivati, no pouzdano se sjećam da je to radjeno na način da se je benzin iz metalnih buradi, ručnom crpkom (pumpom), pretakao u rezervoare automobila.Ne pamtim niti jednu benzinsku pumpu prije one sagradjene u strogom centru Gacka, na križanju puteva što na sve četiri strane vodiše.I njena istorija ne bi duga - tek dvadesetak godina, kada je zatvorena i izmještena na današnju lokaciju u Kekića Oku, preko puta Hotela TE Gacko.

            Ne znam da li je činjenica da je Makso Kićin "poravna" Fap-om, uticala na ubrzanje te odluke.

             Ovim završismo priče što ih svojim fotografijama inicira Muamer Tanović. Tanoviću se zahvaljujemo na saradnji, a vama koji u ličnim albumima imate fotografija što bi mogle biti poticaj za neke nove storije o Gacku, molba da ih ne čuvate samo za sebe.Na ovom mjestu mogu dobiti novi život toliko potreban i njima a i nama koji ih rado gledamo.

     Konjske trke na austrijskoj granici u Hercegovini

“A Czikar Race on the Austrian frontier of the Herzegovina”, glasi potpis ispod ilustracije koju gledate. Iznad nje, pak stoji “Czikar race Frontier Herzegovina 1877 Horses”. Uz izuzetnu volju I napor nisam uspio u dostupnim mi riječnicima engleskog jezika naći sinonim za riječ “Czikar”. U pocetku sam mislio da je to prezime ilustratora, no potpis ispod slike nije ostavljao sumnje da je ipak riječ o nečemu drugom. Tek , u opisu samih novina nadjoh drugi naziv (najavu ilustracije) koja glasi “Horse Racing on the Austrian Border of Herzegovina”. Čime ne riješih dilemu šta ustvari riječ “Czikar“ znači, ali bar odgonetnuh smisan naslova ilustracije.

Dakle u direktnom prevodu ilustracija ima naslov : “ Konjske trke na austrijskoj granici u Hercegovini”. Frontier u engleskom jeziku ima isto značenje koje ima I riječ Border - granica. Nema dakle dileme da je riječ o trkama koje je ilustrator gledao prije ili na samu 1877. godinu I da su one održane negdje na austrijskoj granici sa Crnom Gorom. Novine "The Graphic Newspaper"su izašle 13. januara 1877. godine u Londonu, dakle ravno prije 131 godinu U dijelu teksta koji opisuje fotografiju pominje se 1887, kao godina izdanja ovih ilustiranih novina. Kako je okupacioni period period od  strana Austro-ugarske monarhije trajao od 1878. - 1908. godine, veca je vjerovatnoca da su novine ipak izašle 1887. Ili je ilustrator svoj rad uradio u Gacku koji mjesec ili koju godinu ranije, u vrijeme dok je jos tim krajem vladala Turska (sudeci po nacinu odijevanja konjanika, a i cinjenici da na ilustraciji nema za to vrijeme prepoznatljivog evropskog nacija odijevanja), pa je ilustracija objavljena u godini u kojoj je Austrija preuzela upravljanje BiH.

Kad riješih enigmu naziva ilustracije ostade da istražim I lokaciju trka.Izuzetno je velika vjerovatnoća da je lokalitet na kojem je illustrator napravio svoj rad u Gatačkom polju. Nemam, dakle, o tome nikakve potvrde u samoj ilustraciji, a ni tekstu koji je u , časopisu, objavljen  u vezi sa njom.Ostade mi samo da pažljivije pogledam krajolik sa same ilustracije u želji da na njoj nadjem nešto što bi me , eventualno uputilo na lokalitet.             Nadjoh dosta elemenata sličnosti terena sa ilustracije, sa izgledom lokaliteta “Jasike”, na kojem su vijekovima , svake godine, odrzavane konjske trke. Koje prestadoše, nekako, sa početkom gradnje Rudnika i TE Gacko. Ne mislim ovim reći da je, samo,  ta izgradnja i ti objekti prekinuli vjekovnu tradiciju. Prije toga broj konja i potreba za njima je znatno smanjena kupovinom traktora i druge mehanizacije. Tako da ostade tek nekoliko desetina konja od kojih tek nekoliko jahaćih.Uz ovo, konjske trke u Nevesinju bijahu tih godina poznatije i popularnije od ovih gatackih, pa iz svih ovih razloga stoljetna tradicija nestade.

            Tradicija uzgoja konja i konjskih trka u Gacku, stara je , valjda, koliko i Gacko i Gačani. Činjenica da je konj bio glavna pokretačka snaga zanimanja kojima se bavila većina Gačana vijekovima, dimenzije Gatačkog polja i takmičarski duh Gačanina, rezultirali su tradicijom  uzgoja konja i konjskih trka.

            Nisu samo Jasike bile mjesto održavanja konjskih trka. Bilo ih je svuda gdje su se Gačani sakupljali, sastajali, dernečili…

Ne smatram sebe stručnjakom u ovoj oblasti pa zamolim saradnika , koji voli da se potpisuje sa Z.Z, da pokuša odgonetnuti o kojem je mogućem lokalitetu na ilustraciji riječ:

“Nesumnjivo je da ova ilustracija I lokalitet pripadaju Gacku. Naime ovo drveće na brežuljku (glavici) i ravnica okolo podsjećaju me na ambijent nekadašnjih Jasika gdje su, po staroj tradiciji, sve do II Svjetskog. rata svakog 2. avgusta održavani teferiči i konjske trke.

            Jasike su mali brežuljak na lijevoj strani Mušnice malo uzvodno od Bukanja na desnoj strani a uz koje sam za neki 27. juli gledao posljednje (za mene) konjske trke.Bile su to „kružne trke“. Ranijih godina te trke polazile su sa Bukanja i završavale ispod puta Gacko-Mostar (ispod Male Gračanice). Vjerovatno je slikar prilikom izrade slike stajao južno od Jasika jer se na lijevoj strani slike vidi niži nastavak brežuljka koji postoji na terenu a preko njega u pozadini vidi se „greben“ Bukanja.

           Jasike su bile vrlo povoljno mjesto za teferiče i trke jer su jasike (jasenovi i drugo drveće) pružali potrebnu hladovinu teferičlijama a sjeverno od njih na daljini od ~50m protiče Mušnica dok su se sa južne strane na manje od 0.5km nalazila tri vrlo hladna izvora. Kažem nalazila, jer je poslije jednog od nama poznatih zemljotresa jedan izvor (Veliki Konovik) postao mnogo manje hladan (skoro nikako) a drugi (Mali Konovik) isto tako i uz to rano presušivao. Jasike i drugo drveće u II Svjetskom ratu posjekoše Talijani, a mali brežuljak zaraste u trnje i poneku ribizlu, te sa nekoliko jazavčevih jazbina postade skoro nepristupačan.

          Vama koji ste  obilazili naše rijeke navešću još neke detalje u koritu Mušnice da bi lakše odredili tu lokaciju Jasika.  Naime, sjevero-istočno od Jasika (~70m), u koritu rijeke nalaze se veliki kameni „madraci“ (dušeci). Čemu su ovi „dušeci“ i „jastuci“ od kamena služili (za most ili ...) ja ne znam, ali se za njih pričalo (priča k'o priča) da je to okamenjeno djevojačko ruho. Na desnoj obali rijeke (~30m od korita) nalazi se ukopana kamena ploča prečnika ~0.5m sa natpisom i slikom a narod je zove djevojački (đevič) kamen. Eto sada sigurno znate o kome se brežuljku (glavici) radi i da velika ravnica i slična glavica ne postoji u Hercegovini.

          Interesantno je napomenuti da se samo nekoliko zemljišnih parcela između Jasika i Mušnice, znači nizvodno od „madraca,“ nazivaju Luka.”

                                                                                                        Z.Z../Homogeceka