Vranjačka sunovratija

Praskozorje će, otprilike, kad dodje do Krvave gomile, ostataka nekog švapskog bunkera iz onog rata, a vremenom ili nekim davnim bombama sada samo zbrčkane hrpe manjeg i većeg kamenja, negdje  baš nasuprot Donjem Kravarevu. Pravac se zna: Vranjača, poviše samih Kotlova, pravo na onaj “njegov” prolaz.

Popeše mu se sinoć na glavu gosti, Dalmatinci, pričajući bajke o svojim predivnim morskim ribama. Čudna li čuda – morske ribe i njihov neviđeni ukus. Naravno da tako misle, kad nikad nisu ni pomislili da na nekoj tački ove zemlje postoji jedna Vranjača, a u njoj riba, nemjerljiva sa drugim ribama jer joj te druge ne mogu ni prići, ni u čemu, pogotovo ne u tom, sinoć toliko hvaljenom i prehvaljenom ukusu njihovih morskih, ih… Pokazaće on njima šta je Vranjača, šta ona krije u svom krilu. Zarekao se u sebi jos sinoć da će ih za doručak probuditi miris Vranjačke Pastrmke, pa neka onda kažu neku, bilo koju da zucnu o tim svojim morskim…

Zato je jutros poranio, ne paleći svjetlo da ne probudi majku, po mrklom se mraku spremio, obukao i nazuo one svoje jedine već iznošene čizmetine. Lijeva je na dva mjesta šuplja, a desna “samo” na jednom. Nema veze, šta ako se malo noge i pokvase, samo da se što prije dokopa “svog” prolaza poviše Kotlova. Tu mu je cilj. Tu su virovi koje treba. I brzaci i razvodi. Tu je i ona koju će ovog dana da traži, najbolja, Vranjačka Pastrmka. Carica. Zaslužna da joj se ime piše velikim slovima…

Za tili čas se ispeo na Ponikve, noge prosto same idu, lete. Raspoložen je, u sebi se osmjehuje, pjevao bi sada, samo da ne žuri…Svježina sa Ponikava fino ga hladi, nakon uspona kroz čarsiju i Demira bašču. Prskaju ga kapljice rose po rukama i licu, odvaljene sa vrhova čizama. Napamet zna raspored svakog kamena pred sobom. Ma, šta kamena, siguran je da zna i svaki veći kamičak… nema spoticanja, opružio je korak sasvim slobodno. Ništa brže ni asfaltom ne bi išao. Udari malo ulijevo, ka  “svom” prolazu.

Kroz crnilo noći, a mračna je da odavno mračnija nije bila, nazire kupu Krvave gomile, pa se definitivno upravi prema njoj. Dugo nije ovdje bio, sad se sjeti, već su i godine od kad je zadnji put išao ovim putem…Ali, kako odjednom ne može da se sjeti sa koje strane Krvave gomile počinje taj “njegov” prolaz u rijeku?  Sjeća se samo da je strmina prema kanjonu mnogo oštra, jedna od najoštrijih u Vranjači. Ako promaši stranu, neće naći prolaz. A  bez njega neće na vodi biti u planirani cik zore niti napraviti ulov kojim će izvrnuti na pleća, prepune sebe i svog mora, Dalmatince…

U glavi sve jači košmar: s koje je strane gomile taj prolaz? Nije valjda zaboravio? Siguran je da se može potrefiti samo sa jedne strane. Ili desne ili lijeve, a nije svejedno. Pogriješi li stranu biće nevolje. Siguran je i u to. Potpuno. Kao sto je siguran da će, dočepa li se prolaza, imati pravi ulov.

Odluči se, krenu nizbrdo. Sumnjičavo nabada. Ne raspoznaje raspored ljeskovine još od početka spuštanja sa vrha, drukčije to ima u pamćenju. Opet, umiruje sebe, nije zakrčeno neprohodnim grmljem, lako silazi, iako je oprezniji. Učini mu se da će uskoro nabasati na onaj poznati špic hrbata litice, koji sakriva prolaz.

Ama, šta je sada ovo? Nekako prerano i prejako, pravo ispod sebe, čuje šum rijeke, sa svakom stopom naniže glasniji. Iznenada, pobjegoše noge ispod njega, strmoglavo propadanje kroz neko pregusto spleteno granje i grmlje. Propada i ne može da se zaustavi, toliko je strmo, neće valjda propadati sve do dolje, u kanjon? Ovo je gadno, pravi slomivrat…

Ruke mu ostaše podignute uvis. U desnoj čvrsto drži štap, da mu ne ispadne, lijevom pokriva lice i oči jer ga granje nemilosrdno šiba i grebe… samo da se više jednom zaustavi. Da se pošteno osovi na sopstvene noge. Zaustavi se, konačno, a već se dobro zabrinuo. Ma, nema razloga. Nikakvog. Pa rijeka se čuje tu blizu, sasvim jasno, kao da je već na samu vodu stigao.

Nego, mrak baš smeta. Ništa ne vidi. Mračno, davno je rečeno, kao u rogu . I to je stvarno to: kao u rogu. Odluči da mu je najbolje da se po ovoj mrklini ne miče s mjesta. Dok ne svane, moraće da vidi gdje je. Drukčije ne ide. Napipa rukom, pa sjede na neki kamen, zapali cigaretu, prvu od kako je pošao od kuće. Pri bljesku upaljača vidi vrhove svojih prsta i vrh cigarete kako se žari. Povuče prvi dim, zatim drugi…, mora da čeka. Nema sat, ali ocijeni da do praskozorja ima jos dobrih dvadesetak minuta. Nije važno. Strpljiv je - ribarska osobina… Izduvani i drugu, pa treću… promeškolji se malo na onom nazubljenom kamenu, podiže glavu na pravac gdje bi, otprilike, trebalo da se pojavi linija praskozorja.

Ili mu se učini, ili se stvarno ovo crnilo pred njim razdvaja nekom malom svijetlom crticom. Ne, ne čini mu se. Sada sasvim jasno vidi usku, kao konac tanku nit svjetla, zore. Nije više konac, vec sledeći treptaj oka i to je sve šira i šira, a svjetlija traka. Dobro je. Konačno će saznati gdje, u šta je to upao.

Vranjača nad Okruglašima*

Svanu. Okolo je sve vidno, ali samo malo naprijed, pravo ispred njega i dalje se crnim crnilom crni mrak. Ama, šta li je ovo, gdje je? Nikad mu se ovako nešto nije desilo. Prokrstario je gatačku valu uzduž i poprijeko, ovim istim nogama, stvarno ih je malo koji je poznaju kao on, a bolje od njega pitanje je da li ima ko? Cijele Ponikve, pa sve ulijevo, sjeverno i desno od njih. Dokle god oko doseže. Sve je prošao. I ne samo jednom. Ništa mu nema nepoznato. A sada ovo? Ne zna da se snadje. Baš fizički  osjeća kako mu se misli kotrljaju, valjda neki instinkt praiskonski, šta li? Ne, ne, ne smije dalje naprijed, iako se huk vode sasvim jasno čuje, tu blizu,  mora čekati da se dobro razdani. Ajd’ još jedan duvan da izdimi. Zapali, čeka…

Sasvim se razdanilo. Podje naprijed, pažljivo razgledajući naokolo. Sad mu je tek jasno. Na zaravnjenom je vrhu nepristupačne stijene, liči na neki maleni proplanak. Iza ledja ima skoro okomitu šumu umršene ljeskovine, grabovine, cerovine, glogovine… sve protkano svakakvim povijušama I trnjem. Nerazmrsivo. I da nije toliko užasno strmo, ni za tri dana ne bi mogao da se tuda vrati nazad, ma sjekiru da ima, a kamo li samo mali perorez u desnom džepu pantalona. On je, to sada dobro vidi, prosto proletio kroz sav taj splet i zaustavio se ovdje, dolje…

Dolje? Koje, crno, dolje? Pa on je još previsoko gore. Ova litica, na kojoj je  proplanak i on, zakucana je prosto u rijeku, sa tri strane je rijeka obilazi. Visoko, preko dvadeset metara, možda ima više, ali je dvadeset najmanje do vode. Uzvodna desna i prednja strana prosto nadvučene nad vodom, vidio je to jer se puzeći nageo preko ivice, oprezno, da ne strmekne dolje. Preostaje jedina mogućnost, a to je da pokuša da se spusti niz nizvodnu lijevu liticu, skoro okomitu, jedva malo iskošenu. Vidi uzak rasjed, silazi do same vode, ama ga do njega dijeli više od četiri metra okomite kamene ploče. Računa: ako se ispruži, to su dva metra. Znači, trebalo bi da doskoči jedno dva metra još.  Nije to mnogo, sportista je, ima dovoljno elastičnosti, snage… Mada je vrlo opasno. To mu je potpuno jasno, kao što je jasno da je sasvim svanulo, da se već svuda sasvim vidi, osim po neke sjenke dolje u dubini kanjona. Šta ako nezgodno doskoči? Pa, proletiće pored litice, tih dvadesetak metara, pravo dolje na ono silno kamenje. I sigurno poginuti. Ni vran’ kosti da ne nađe, što no kažu… Da bar u vodu pada, ali tok rijeke je na suprotnoj strani,  pod njim je  golo kamenje…

Da čeka još, šta da čeka? Spas? Pa niko živi ne zna da se ovamo uputio, niko ga neće ni tražiti… Nema više šta da se čeka, mora poći dolje. Prvi korak, pa spuštanje tijela niz glatku liticu…, oči zvjeraju brzo, vidi ispod sebe jednu tanku grančicu, iz gole stijene “bije”. Na vrhu njenom sedam-osam malih zelenih listova. To je sve.

Torbak kliznu, ispriječi izmedju ledja i stijene, odbaci ga, poleti glavačke, užas… Grčevito, u propadanju, sklopiše se prsti oko one tanjušne grančice, ona se savi… Visi na ta tri stegnuta prsta, gleda gore u grančicu  i misli samo jedno: ako počne da krcka, slomiće se. I to je onda sigurno kraj. Pad odavde  se ne može preživiti…

Održa ga. Onako tanka. Izdrža svih njegovih osamdeset kila plus opremu na njemu, bar još deset, a nije deblja od dva centa u prečniku. Zato što raste iz golog kamena i nije mladica. Mladica bi sigurno pukla, ali ovo je staro, žilavo drvo, ko zna koliko godina staro. A samo je dva centa debelo. I dugo jedva pedeset. Brzo, bez najmanjeg trzaja tijelom, da ne uznemiri staru strukturu malog stabla, spuza se nizanj’do onog rasjeda, dotače ga tabanima, ama koljena ne izdržaše. Prosto, pade na obadva, istovremeno i na dlanove. Kleči na sve četiri, kao da prosi, ili kao da kući riba drveni pod…

Tijelom luduju talasi… Straha! Zna on odranije šta je strah, ali ovo? Ovo nije strah, ovo je nešto mnogo jače, ovo je paraliza mišića, ligamenata, čitavog tijela... Led, pravi mokri, hladni, led u valovima prolazi ledjima, da li uz kičmu, ili niz kičmu, nebitan je pravac, samo je svjestan da se trese… Kao prut…

Nemoguće, je li još i  poludio? Sasvim jasno čuje samog sebe kako govori naglas. Ma, ne govori, dere se, onako, sam sebi: budalo, smiri se, prošlo je, spasio si se… Oproba na noge da stane, skoro je sasvim ustao, ali koljena opet popustiše. Opet pade na njih i na ruke… Riješio je da sačeka da se tijelo sasvim smiri, da trešnja prestane… Osjeća kako su talasi sve slabiji, mirniji je…

Konačno, ustade. Osovi se sasvim na noge. Proba snagu jednog, pa drugog koljena. Dobro je. Može. Započe silazak rasjedom ka rijeci, podno onog buka, u koji se još odozgo s vrha zagledao…Osvrnu se, samo jednom, na liticu kojom siđe. Dere pravo uvis, para nebo…

Na nekoliko metara od vode namontira svoj stari, jeftini, blinkeraš. Provuče najlon 0,25 kroz ringle, zaveza malu crno-bijelu švedsku “nulicu”, koju godinama čuva kao nesto najvrijednije, zabaci. Ma, nije čestito ni pala u vodu, riba bljesnu ispod ploče, brzi trzaj štapom, na obali je već. Presijava se divno na jutarnjem blještavilu, onako mokra od vode. Zabaci ponovo, opet udari, napolju je i ta. Divnih li boja… Nema vremena da joj se divi, izgubio je previše vremena, a i onako nije nista ispalo po planu. Baca ponovo, vadi treću. Pomiče se uzvodno sve po desetak koraka, neprekidno bacajuci “nulicu”. Riba udara, u nevidjenom je pokretu, halapljiva je. Kako samo udara, prosto nasrće. I to fini komadi, kao da ih je posebno naručio za danas, izgleda one su baš sada u pokretu. Sa svakim njenim udarom krv mu brže uskola, kao da ga neka lagana struja pecne… Dovoljno je ulovio. Sigurno, sasvim dovoljno, za sve one raskokodakane Dalmatince, uh, kad im se samo priče  sjeti…

Zbog njih je ovamo i krenuo. A tek kad bi znali koliko je skup ovaj jutrošnji mali tovar u torbi. Moraće pošteno i ljudski da priznaju ono što je pravo, da je Vranjačka Ljepotica nedostižna. Da pravo i iskreno kažu da joj meso ima nevidjeni ukus, ali i to da nema milion koščurina, k’o one njihove morske…

Brzi uspon uza strmen, Ponikve, pa smandrljavanje niz čaršiju, kući… Na kućnom satu vidi da je devet. Preračunavajuci u mislima vrijeme za pjesačenje do vode i nazad, te koliko je izgubio čekajući da svane, ispada da je lovio samo pola sata… kakav uspjeh i brzina.

Samo da nije morao da doživi onaj stres, onoliku količinu užasnog straha, ali, šta sad? Ništa, kao da se nije ništa ni desilo. Ovo ne smije nikome pričati, majci pogotovo. Kad bi saznala, siguran je, srce bi joj puklo, odjednom. Vidi je. Ode da očisti i ispeče ribu, za Dalmatince…Teško da je neko jutrom budjen  (jutrom, u dvan’es sati – hm!?) mirisom tek pečenih Vranjačkih Ljepotica, a ovi Dalmatinci su tako probudjeni… I morali su, naravno da su morali, priznati istinu: nisu u životu jeli nešto tako ukusno… Ostavi ih da u slasti jedu, tiho se izvuče, iskrade u čaršiju. Da na miru “prežvaka” jutrošnje…

Ka Kanjonu

Stalno misli na “svoj” promašeni prolaz? Pa to nije bilo kakav  prolaz, nego prava-pravcijata staza, baš pogodna i pristupačna. Sa svojih jedno trista pedeset metara dužine, a prava kao strijela, kao da ju je neki dobronamjerni klesar baš za tu svrhu pravio, spušta se dolje do dva divna buka zapjenjene, blještave vode, što pravo sa sjevera udara stijeni u tabane, zaričući se svakog narednog trena kako će je tu potkopati, ili čak probušiti, kao što je vec učinila nizvodno u Kotlovima, na onoliko mjesta na koliko joj se prohtjelo.

Eeee, neda se ni stijena. Nije, zna ona, ni ta voda toliko svemoćna, pa da joj sve, što poželi, podje za rukom, maticom… Ili će taj huk i tutnjava da je uplaše? Nije se ona za džaba sa svoja čitava tri metra nakrivila baš na tu stranu, pa se onako, sa visoka, grozi toj vodenoj pjeni da se smiri, inače će umah da se preturi na bok i sasvim joj tok prekine, pa nek onda teče kud joj volja, neka bira sebi drugo mjesto za prolaz, ali tuda neće više…

U vječitoj svadji to dvoje, zahuktale vode i namrgodjeno nakrivljene stijene,  šuma se prikrala uz stijenu, pa je prati sve do dolje. Nad vodu se dobro nadnijela, bacajući u nju čas latice, čas lišće, otresajuci pokatkad sa sebe kakvu mušicu, larvu ili crvića da se njima okoriste stalno izgladnjele ribe, a ne obazirući se nimalo na to što joj ta ista voda žile potkopava, probajući da joj otme bar malo dragocjenog, životnog soka. Od čelika su te žile, neće vodi pomoći nikakva lupnjava i tutnjava, prosto su se splele i zgrčile jedna oko druge, ljubomorno čuvajući u zagrljaju onu mrvicu životne zemlje da ne odluta sa vodom u neznan…

Zagrlili se stijena i šuma glavama, šuma krošnjom, a stijena k’o sječivo oštrim hrbatom i sasvim sakrile od neželjena pogleda široki rasjed, taj “njegov” prolaz, da je prava milina, bez proklizavanja i saplitanja, spustiti se dolje na vodu.

Sasvim je slučajno nabazao na tu stazu. Svojim očima se uvjerio da je niko ne koristi, vidili bi se neki otisci stopala, od svega se da viditi samo po koji otisak papaka, nije stručnjak da procijeni: srneći li su, ili čiji već. Nije htjeo da provjerava tražeći neke ostatke runa ili drugog, zvjerajući po granama iznad sebe, dok je ranije silazio, onako zguren, da ga neka od tih umršenih grana ne bi možda i švićnula po očima.

Zašto ljubomorno drugima ćuti o stazi? Nikome nije pričao detalje o njoj. Vjerovatno je neki put u društvu, onako uopšteno, napominjao da tako nešto postoji i da vodi u srce Vranjače. Iz bludećih pogleda sagovornika shvatio je da o tome nemaju pojma, ama nikakvog. A nije da baš oni nisu počesti posjetioci Vranjače. Valjda zato  što je oduvijek osjećao da je tim “mesarima” samo važno da što više one svoje torbetine, prućem pletene široke i duboke korpetine, ili čak i oveće rance, već šta ko od njih vucara po Vranjači, napune pastrmkom.

Možda najviše zbog toga što je uvjeren da nisu nikad zastali na vrhu nekog kiljana ili ćuvika, bilo koga od mnogih, sa kojih se rijeka ispod dolje lijepo vidi. Pa da okrijepe dušu pogledom na Meki Do, na Jelovce, ili da im se oko zalijepi na ona tri vira Okruglaša i dugački široki razljev iznad njih, oivičen sa lijeve strane izduženom i od bujne trave zelenom lukom, ravnom k’o ploha. Ili da osjete šumni, prigušeni, tutanj klokotanja vode u Badnju, koga niti vidi niti može viditi iko dok se sasvim nadanj’ ne nadnese. Ne daju litice. Suzile se tu i okružile, stijesnile toliko da vodi ništa drugo nije preostalo nego da srlja u dubinu, da tamo rovi i kopa.

I prokopala je. U strmoglavom i krivom kanalu, kroz koji se sunovraćuje u Badanj, čitav metar visokim slapom. Onako bijela, od silne pjene, k’o da se prkosno ponosi što je tu izdubila pravu kamenicu, veće dubine nego igdje drugo na gatačkim rijekama. Pažljivo je mjerio, spuštajući teško olovo na dnu najlona, a na površini vežući čvor – kući je premjerio: sedam metara i dvadeset centimetara. Nema to više nigdje, ni u Strugovima nema, svukuda je provjeravao. Čak ni blizu.

Da se zna, jedan je Badanj. I ako su ga litice u gornjem dijelu skučile i zarobile, tako da je i usred ljeta, u podne, lako naći duboku hladovinu u jednom od onih pripećaka, kad sunce svukud po rijeci žari i pali, u donjem dijelu Badanj kao da je razmak’o stijene, razbacio ih lijevo i desno, pa otvorio sebi široki izlaz u slobodu, oplićavajući sve više i više, pretvarajuci se u prostrano žalo. U početku žalo je, još u dubini providne vode, posuto sitnim pijeskom, koji se nastavlja bijelim šljunkom orahovske veličine i završava na ivici vode krupnijim, ovalnim i dobro isplakanim kamenom. Na suvom, i dalje u koritu rijeke, ostaju zgomilane ili razbacane k’o stanac tvrde gromade, kojima ni najjače vode ne mogu ništa. Možda će im sledeće dolazeće kiše dati toliko snage da ponekom od tog kamenja jedva promjene mjesto, gurnuvši ga nizvodno korak-dva.

Vjetrnjak

Malo je sumorna suprotna, zapadna strana rijeke i njenog kanjona. Siva i žuta, pa žuta i siva. Smjenjuju se te dvije boje u nizovima, zavisno od toga da li pogled padne na red pješčara, koji stalno polako klize k’vodi, a završavaju u mirnim i zelenim lukama pored vode, ili na hrbate izlokanih stijena, dugačkih po kilometar i više, koje se uklinjuju svojim oštrim zubima pravo u vodu rijeke, da bi im voda, te iste zube, čim joj dodju na dohvat, istupila, zaoblila i ispolirala.

Pod površinom, tu gdje joj je kamenje stalno dostupno, a davi je i smeta joj, buši ga voda i svrdla stalno. Vidi se dno okom golim, kad se sasvim izbistri, ako odavno nije pala kiša. Ili ako čobani nisu poviše, uzvodno, natjerivali ovce u rijeku da im isperu sjeru iz vune, ili ako nije neki razbukani vo rogovima razvaljivao okrajak zelene mirne luke, bacajući komade busenja i zemlje u vodu, u svom bukanju  pokazujući svijetu nadošlu a nepotrošenu snagu…

Carica

Dubokom vodom su prelivene tajne pećine i pripećci, skriveni od pogleda bilo koga spolja. Da zaštite i sačuvaju  jedno carstvo. Carstvo Carice, Njenog Veličanstva stare domaće potočare Vranjačke Pastrmke. Autohtone u gatačkoj vali, ni jedna druga sa svih ostalih revira ne može joj prići. Ni do ledjnog peraja, a kamo li do glave da se porede. Ne zato što one iz Vrbe, Dramešinske i Jaseničke utoke, sa Klinja, Strugova, iz Polja…, nisu lijepe. Ma, ne! Prosto, Caricu je iznjedrila Vranjača, oblikovala je svojom vodom, neprestano bogaćenom sijasetom izvora sa obje strane svojih obala, svejedno da li uzvodno ili nizvodno od Bahorskih vrela, koja se šumoreći, kroz zbijenu i duboko zelenu nisku mahovinu, preko prostrane zaovaljene kamene stijene, cijede u rijeku.

Vranjačka Pastrmka je ovalnija od drugih, izduženija i srazmjernije skrojena, kako bi se bolje provlačila i probijala silnim razljevima, brzacima, slapovima i virovima, pred svaku kišu u visokom letu kupeći mušice (vodeni cvijet), možda u onom viru Vjetrenjaku, ili na Ovčaku,  prije nego vodu dodirnu… Kako kazati koje je ona boje?  Ma, nije to boja. To je čisti spektar. Direktno sa Sunca na njenu kožu preslikani odraz, sa pravilnim razmakom zlatno-narandžastih pjega duz bočne linije i samo su tu, u liniji: velike, krupne, upečatljive. Iznad njih su i crne pjege zadržale pravilnost u rasporedu. I providna  peraja imaju zlato u sebi, a dovoljno su snažna da vretenasto tijelo protjeraju virom ili brzakom brzinom bljeska, čak umaknu i strašnim vidrama kojima je domovina okolina Mekog Dola i uzvodnog vira Pod Kiljanom. Mnogo su joj puta vidrine oštre kandže švićnule po repu, ali im je utekla. Zalijetala se na udicu, samo da bi pokazala svoju snagu, plahovitost, ljepotu, brzinu…, lukavost - kad se otkači sa smrtonosno oštre udice.

Vranjača je zadojila. I sačuvala takvu vijekovima, milenijumima. Da živi, da raste, slobodna i prelijepa. Da je stalno ima sve više i više, a ne obrnuto. Vranjača je ta koja se pobrinula da joj stvori tolike razljeve i brzake, slapove i tjesnace, virove sa podvodnim pećinama, kamene podvodne ploče, podlokala žile tolikih vrbovih žbunova uz obalu, da se pod njih Carica Pastrmka zavlači i odmara daleko od nepozvanih, nakon obilnog obroka nabrzinu pokupljenog u izobilju neposredne okoline: rakova, mušica, kamenjara…

Vranjača je nezadovoljna. Ljudima, a kim bi drugo? Ušla je poodavno njihova ruka sa divizmom, poslije s dinamitom, potonja bombom… U ime civilizacije, rekoše da se put pravi, rasparaše bokove kanjona za put i vodovod, uzeše njenu prelijepu vodu, pa koritom rijeke teče samo ono što može kroz grlić obične boce da prodje. Presušuje, jadna, tamo gdje nikad prije nije – kao da nije bilo drugog načina da se Gacko napije i napoji. A voda pitka, jeftinija, ionako stiže tunelom u Gračanicu…

Nemilosrdno se, zarad jadne fajde, rovi staro korito i krade pijesak, najidealnije, zamislivo, prirodno mrijestilište za Caricu Vranjačku Pastrmku. I sve ostale pastrmke,  koje iz Polja, na Boan i Vranjevinu, pa kroz Kotlove, svakog 15-tog novembra nagrnu Mekom Dolu, Pod Kiljanom, Jelovcima, Badnju, Okruglašima, Vjetrenjaku, Ovčaku, razdjevenim jažama nekadašnjih mlinova, Bahorskim vrelima… Do pod sami Živanj. Da na mirna pjeskovita žala, skrajnuta od tutnja razornih matica jesenjih voda, prospu zrnca zlatne ikre, njihovo obecanje nastavka novog života, na proljeće…

                                                                                                                  M.J

Vranjača je ime kanjona rijeke Gračanice koja ima svoje početke na izvoru pod Živnjem. U godinama koje pamtimo mi njeni zaljubljenici, bijaše to uistinu rijeka. Po svim ondašnjim mjerilima i kriterijima. Za razliku od dana današnjih kad bi joj potok bilo priličnije ime.Razloga za ovu promjenu je sijaset: Najvažniji je u činjenici da joj neki u ime viših ciljeva, oduzeše vodu, pa od ljepotice postade to što danas jeste-potokom.A onda se u njenu devastaciju ukljuciše lokalni mediokriteti, koji uz pomoć mašina izvodjača Rudnika i termoelektrane Gacko, na njenom tijelu zločin načiniše. Sve u ime neke više potrebe, a bez ikakvog projekta i stučnog nadzora, rovili su njeno korito da putevima spoje, nespojivo. Osta , tako, na mjestu nekadašnje ljepotice ruglo u kojem i danas ćare oni malo promućurniji, otimajući ovom istinskom rezervatu pijesak. Ne shvatajući da time potpisuju smrtnu presudu najvećoj vrijednosti tog kanjoja, autohtonoj vrsti pastrmke, koju vjerujem više nigdje u BiH nema.Samo zahvaljujući hiljadugodišnjem trajanju optimalnih uslova za njen razvoj , ona tu bi opstala. Davno negdje pedesetih godina onoga stoljeća pokrenuše pametni u Gacku projekat ribogojilišta iznad Džanovog mlina, svjesni vrijednosti te autohtone vrste pastrmke.Vrijeme i ljudi razgradiše i to ribogojilište, nakon toga Elektrana uništi njen južni silaz u polje, a seljani gornjih sela gradnjom puteva i kradjom pijeska dovršiše posao.

Osta tako sjećanje na neka vremena, kad se na ovoj rijeci moglo uživati i u onome što je oko moglo registrovati, a i u ljepoti ulovljene pastrmke. Ali ne samo ulovljene. U ljepoti one što se je u sumrak, u stotinama primjeraka neumorno bacala za mušicama, kojima vrijeme da iznad vode svoj ples izvode, bi.

         Vranjača, danas

Zamolih starog znanca i dugogodišnjeg majstora ovih terena da za Vas napiše sjećanje o Vranjači.Vjerovao sam da će to biti reportažni zapis o ljepotama Vranjače. No dobih uspio pripovjedački opus, trilogiju koja na jedan poseban način osvjetljava Vranjaču i sjećanje na nju. Mislio sam tada, a mislim i danas da je ovom tekstu prije mjesto u literarnom odjeljku „Slovo o Gacku“, no autor ne pristade da mu objavljujem pune podatke, nego samo inicijale.

Tako ova uspjela priča završi na odjeljku , na kojem je i čitate. No i ovdje u „Kamenim ljepotama“ ona ostvaruje svoj cilj.

Homogeceka