Stevan Koprivica

Innominato

LICA:

VICKO BUJOVIĆ, kapetan od grada, kapetan od brodovlja, junak, razbojnik, sa srcem na vrhu bodeža, jak u svemu, izuzev u ljubavi.

SELMA ABDAGIĆ, kći age trebinjskoga, Abdage, lijepa, ponosna, putena, opasna.

MATIJA ZMAJEVIĆ, kapetan od brodovlja, vitez i junak, izdanak znamenite kuće Zmajevića.

NADBISKUP ZMAJEVIĆ, visoki crkveni velikodostojnik. Mudar ili perfidan, zavisi od ugla posmatranja.

GOSPOĐA ZMAJEVIĆ, udova Marka Zmajevića, žena od časti i ugleda.

ABDAGA, aga trebinjski.

KATINA, službenica u domu Zmajevića i Selmina guvernanta.

ŠTUKANOVIĆ, plemić u usponu koji bezmjerno vjeruje Vicku Bujoviću. Vickov ubica.

MARIJETA, Vickova ljubavnica i potom Štukanovićeva žena. Najviše na svijetu mrzi Vicka.

FRA MARTINOVIĆ, poeta, hroničar i sakupljač narodnih pjesama.

TONINO, peraštanski bastardun, u službi Vicka Bujovića.

GVERO, hercegovački uskok u službi Vicka Bujovića.

SLIKA PRVA:

(Kuća Zmajevića. Andrija Zmajević, Matija Zmajević, Zmajevićka, Abdaga i Martinović.)

ANDRIJA: Vaš zahtijev je više nego neobičan, štovani Abdago.

ABDAGA: Iz nužde je, vaša preuzvišenosti, nadbiskupe Zmajeviću.

MARTINOVIĆ: Ja bi rekao iz srca, plemenita htijenja i duše očinske.

ANDRIJA: Molim vas, fra Martinoviću, vi ste Abdagu doveli, ali ja bi sada s njim da prozborim i da čujem njegove razloge.

ABDAGA: Bio sam slobodan gospodina Martinovića zamoliti za posredovanje. Nije baš lako, u ova vremena, doći od Trebinja do Perasta. Nadam se da se ne srdite.

ANDRIJA: Svećenik i kapetan Martinović je čovjek od povjerenja. Mada, očekivao sam da će ovaj posjet najaviti. Osobito ovakav čudni zahtijev.

ABDAGA: Molba, poštovani. Molba, ne zahtijev. Ja sam zamolio za tajnost. Vi, čestita familjo Zmajevića, znate da smo, do onomad, bili neprijatelji. Ali, sad je vrijeme mira. I ja vam izražavam duboko poštovanje i divljenje, koje sam i u ratu osjećao prema vama.

ANDRIJA: Bivali smo na suprotnim stranama, božjom voljom. Ma, vašu šćer jedinicu povjeriti nama na staranje i brigu, ište veliku odgovornost. To je breme više na plećima familje Zmajević.

MATIJA: I, dopustite mi da primjetim, nije baš po regulama da jedna Ismailićanka bude na staranju kršćanskoj familji ko što je naša.

ANDRIJA: Matija, tebe nismo pitali ništa, da se ja sjećam.

MATIJA: Skužajte, striče, ma, i ja sam Zmajević, i ja se pitam!

ABDAGA: Znam ja, viteže, što je i kako je. Zato sam i došao, s molbom, do vas. Familija koja je najznamenitija na cijeloj Adriatici, familija od plemstva, familja od adeta, od strogosti i smjernosti, ima li boljeg utočišta za mladicu koja se mora životu učiti?

MARTINOVIĆ: To bi bio još jedan dokaz plemenitosti familje Zmajević. Možda čak i najveći dokaz od svijeh, mnogobrojnih. Primiti na straranje šćer dojučerašnjeg neprijateljskog zapovjednika.

ANDRIJA: Molim vas, ponovo, Martinoviću! Ja bi, prije nego što odlučim, morao o tome obavjestiti providura u Kotoru i, s obzirom na moje zvanje, tražiti saglasnost od samog Vatikana.

ABDAGA: Ja sam donio ponude providuru. Dvije hiljade dukata će moji ljudi koliko večeras otpremiti u Kotor.

ANDRIJA: To je lijepo, vrlo lijepo, ma molim vas da vam ne bi palo na pamet da to uradite i spram Vatikana, jer ne bi bilo dobro prihvaćeno. Puštite to meni, je li, ako nađemo načina da vam udovoljimo.

ABDAGA: Dva sanduka moje zahvalnosti su na ulazu u vašu palatu. Pa vi štogod proberite za Vatikan.

ZMAJEVIĆKA: Nije sve u sanducima i zlatu, mnogopoštovani Abdago. Moramo znati što je na stvari. Zbog čega vi, iz vašeg lijepog i bogatog Trebinja, mjesta gdje je vaša...

ABDAGA: Selma. Selma joj je ime.

ZMAJEVIĆKA: Lijepo ime. Dunkve, zašto vi iz vašeg Trebinja, gdje je imala i ima sve što poželi, hoćete da je izmjestite u ovi grad, drugačiji, nimalo sličan onome u kojem je rasla? U grad gdje nikoga svoga nema, gdje nikoga poznatoga neće ni vidjeti? Je li to po nekoj kazni?

ANDRIJA: Skužajte, snajo, ja pregovaram...

ZMAJEVIĆKA: Što ste me onda zvali, mili djevere?

ANDRIJA: Pa, da budete tu... O našoj se kući radi...

ZMAJEVIĆKA: E pa kada sam tu, onda ću biti tu! Uostalom, da je moj muž živ, Abdaga bi s njim pregovarao, a vi biste crkvene poslove vodili. Onda, velepoštovani Abdago...

ABDAGA: Za vašu milost smo namijenili nešto malo briljanata.

ZMAJEVIĆKA: Pitala sam vas što je na stvari. Briljanti me ne interesaju.

ABDAGA: Oprostite. Molim za oproštaj, klanjam se do zemlje, ako sam vas povrijedio. Biću iskren. Selma ima devetnest ljeta. Mater joj se prije tri godine Alahu predstavila, a druge djece nismo imali jer nam se nije dalo... Pa je Selma nekako sva svoja, isuviše svoja. I plaha, i živa, stege ne trpi. Riječi moje baš i ne sluša. Cijelo Trebinje me sluša, drhti i strijepi od mojih riječi, ali moja šćer se i ne osvrće na njih.

ZMAJEVIĆKA: Neposlušna je?

ABDAGA: Ona? Ne. Nema bolje i pitomije mladice od nje.

ZMAJEVIĆKA: Pa sad rekoste drugačije...

ABDAGA: Rekoh, aginska je šćer, pripada joj više nego što joj Trebinje može dat. Gdje bi se, ako ne u Perastu, mogla lijepom ponašanju i držanju naučit? Gdje bi se, ako ne u Perastu, mogla sa svijetom upoznat? More je ovdje, a gdje je more, tu je svijet. I onda, kad se ponašanju i držanju priuči, kad spozna drugačiji svjet od našega, ercegovačkoga, ona će se lijepo vratit, da gospoduje i stoluje u Trebinju.

MATIJA: Što bi bilo, Ago, da mi sutra zaratimo, ko što svako malo s vama činimo, a ona kod nas? Kako bi to Veneciji objasnili?

ZMAJEVIĆKA: Dragi moj Matija, ti si vičan plovljenju i ratovanju, a objašnjavanje prepušti onima koji su objašnjavanjima vični. Mislite li i vi tako, štovani djevere?

ANDRIJA: Prihvatiti i pomoći mladu dušu je štimano i boguugodno djelo. To nam nalaže kršansko milosrđe. Samo, sve to valja s našim regulama uskladiti...

MARTINOVIĆ: Prepuštite to meni, visosti. Ja ću u hronici Perasta posebno poglavlje ovom plemenitom činu posvetiti. A što piše u hronici, to je tako i nikako drugačije.

ZMAJEVIĆKA: A ona, što ona kaže?

ABDAGA: Što ona ima da kaže? Biće ko što mi rečemo.

ZMAJEVIĆKA: Ja bih ipak, da je vidimo i čujemo.

ABDAGA: Neka bude po vašoj želji. Oprostite me...

MARTINOVIĆ: Ja ću. Vi se dogovorite, ne gubite vremena. Sad ću ja...

(Martinović brzo izađe.)

ABDAGA: Ako mi molbu uslišite, ja bi imao još jednu.

MATIJA: Nismo se ni oko ove sporazumjeli. Ipak ste vi Turci!

ABDAGA: Dozvolite mi, viteže... Moja želja da Selma ovdje ostane jednako je velika kao i strah od vašeg zapovjednika, kapetana grada i flote Vicka Bujovića. Ja ga se na megdanu ne bi bojao, ali, govori se i zna se da nijedna žena od njega ne može na miru biti.

ZMAJEVIĆKA: Vicko Bujović je naš kum.

ANDRIJA: Nema vlasti do od Boga, a koja opstoji, od Boga je postavljena. Tako je i sa Vickom Bujovićem. Dok Bog drugačije ne odluči, on je konte i kapetan od grada.

MATIJA: Ama, on Turke ni na daljinu ne može sagledat. Pod Novim je golim prstima dvojici grkljan otvorio. I sad, da mu se hanumica ispred očiju vrti...Vicko Bujović je ubio ljudi koliko sva groblja na primorju ne mogu primiti. I u vojni i mimo vojne. I s razlogom i mimo razloga. Mi nikakve garance za njega na možemo dati.

ANDRIJA: O garancama možemo posebno pregovarati.

ABDAGA: Ja sam spreman. Udvostručiću moje molbene ponude.

ZMAJEVIĆKA: On nam je kum i znaće da čuje.

(Ulazi Martinović sa Selmom. Selma ima zar preko lica.)

ABDAGA: Ovo je moja Selma. Selma, pozdravi njegovu milost nadbiskupa Zmajevića...

(Nadbiskup ponudi ruku na rukoljub, Selma previdi ruku. Stoji mirno, nezainteresovano.)

ABDAGA: Oprostite, nije još naučila... Selma, javi se kapetanu Matiji Zmajeviću, gospođi Zmajević...

SELMA: Javljam vam se. Svima.

ZMAJEVIĆKA: Kako si, dijete? Kako ti se sviđa ovdje kod nas?

ABDAGA: Sviđa joj se. Riječi ne može da nađe koliko joj se sviđa. Reci, Selma, reci koliko je lijepo ovdje.

ZMAJEVIĆKA: Puštite nju, Ago! Selma?

SELMA: Ja bih ovdje sve pendžere rastvorila. Memla je.

ZMAJEVIĆKA: Jugo je, pa se osjeća malo...

ABDAGA: Htjeli su gospođa i gospari da čuju i tebe. Ja sam im našu molbu iznio...

SELMA: Ne našu, oče. Tvoju. Kad sam ja koga za nešto molila?

ABDAGA: Selma, rekli smo da ćemo te odmać od Trebinja. (Ostalima) Malo je umorna od puta, pa ne mjeri riječi...

SELMA: Ti si htio mene odmać. I ja sam htjela otić iz tvoje kasabe. Ja sam htjela u Dubrovnik. U grad. U šarenilo. Među ljude. A ti me ovdje dovodiš! Neću.

ABDAGA: Kuš!

SELMA: Bila sam pitana, pa sam rekla.

ABDAGA: Kuš, kad kažem!

SELMA: Kad mi želiš dobro, što me u Stambol zlatni ne povede?! Stambol! Dubrovnik! Nego ovdje, da me zakopaš!

ABDAGA: Još samo jednu reci i drugačije ćemo razgovarat!

SELMA: Da me nećeš kamdžijom?!

ANDRIJA: Ja ću morati da se umješam u vašu ugodnu familijarnu raspravu. Mi nismo takvo što dužni slušati. Dijete, rekla si svoje. Ago, ovdje valja mnogo truda i kršćanskog vaspitanja uložiti.

ABDAGA: Utrostručujem. I, molim vas, preklinjem vas, da nam oprostite. Umorna je. Ima komad puta konjima od Trebinja, a ona nije svikla, pa je preplaha. Inače nije takva. Ja rekoh, vama vaše, Perastu njegovo, duždu duždevo, papi papino, samo nas razumite i prihvatite.

SELMA: I o tebi se priča da si junak. A moliš ko stara hanuma.

ABDAGA: Kuš!

SELMA: Ja se neću nikome moliti.

MARTINOVIĆ: Sve su molbe već izrečene. Nema potrebe za njima. Samo treba sve jasno sagledat. (Zmajevićki) Zar ne bi bilo lijepo da kuću ispunite smijehom mlade družbenice, pa nek je i prkosan. Zar nije hvale vrijedno izvesti jedno mlado čeljade na prave životne putove? Kad vam već milostivi Bog ne dade vaše djece? Plemenitost najveće bokeške plemenitašice. Konteso?

ZMAJEVIĆKA: Nema potrebe da mi vi vaše misli namećete. Ja sam već odlučila.

ANDRIJA: Snajo, vi odlučiste, a mene ko da nema.

ZMAJEVIĆKA: Djeveru mili, zar vi ne odlučiste?

MATIJA: I ja se pitam. I ja sam Zmajević.

ZMAJEVIĆKA: No, Matija Zmajeviću, što ti imaš reć?

MATIJA: Kad stvari stoje tako kako stoje i kad ste, vi, strina, voljni brigu preuzeti, ja sam saglasan. Samo, svi moramo da znamo, ona je sada na naš obraz.

ABDAGA: Zahvalan sam Alahu i znamenitoj kući Zmajevića. Selma! Zahvali nadbiskupu! Zahvali gospođi! Zahvali vitezu Matiji!

(U tom trenutku ulazi Vicko Bujović, praćen „ bravima”, Gverom i Toninom.)

VICKO: Dobri dan u dobru kumovsku kuću! Što je ovo kad se kapetan od mjesta ne obavještava da su nam Turci u posjete došli?!

ANDRIJA: Posjeta je privatna, štovani kume Bujoviću.

VICKO: Razumijem i izražavam svo poštovanje. I, duboko se izvinjavam što ovako nenajavljen ulazim. Htio sam samo da pozdravim znamenitog Agu od Trebinja. Vidjeh njegove askere pred ulazom, pa se, na momenat, pobojah da nije kakva vojna krenula, a ja da ne znam. Prošli put se sretosmo pod Herceg Novim, ago.

ABDAGA: Jeste li rane zacijelili? Rekoše, osam uboda ste imali...

VICKO: Kažu da je, ponekad, zdravo malo krvi pustiti. Mogu li vam ja poželjeti dobrodošlicu u mom palacu, kad obavite to što imate s mojim kumovima?

ABDAGA: Hvala, ko da sam bio. Hitam natrag, daleko je Trebinje.

(Vicko se osvrne prema Selmi.)

VICKO: Ođe se neko ne pridržava dobrih regula pa nisam predstavljen sinjorinici...

ZMAJEVIĆKA: Konte Bujoviću, mlada Selma Abdagić biće, od danas, na čuvanju i vaspitavanju u mojoj kući. Molim da to uzmete u pamet. Ona je moja štićenica.

VICKO: Znači da će aga lako natrag putovati jer će svi oni sanduci ispred palaca ođe ostati.

ANDRIJA: Nisam razumio, kume, vašu primjedbu.

ABDAGA: Ja sam sve dogovorio s uzvišenim nadbiskupom.

VICKO: Razumije se. Meni kad što treba od Turaka, ja isplovim tamo prema Otrantu, pa uzmem koliko mi treba. Meni i Veneciji.

ABDAGA: Vaše junaštvo je nadaleko poznato. Kao i zulumi.

VICKO: Nisam baš dobro čuo ovo potonje. Dobih pod Novim udarac sabljom pljoštimice po uvetu, pa ne čujem baš sve. Što zna biti i dobro. No, nadam se da ste bili izdašni spram mojijeh kumova.

ANDRIJA: Nije vaša rabota, Bujoviću.

VICKO: Razumije se da nije. Samo, nije Ercegovina preko svijeta, donese vjetar riječi i ovdje, do mora. Gvero, karo bravo, što pričaju tvoji u Ercegovini?

GVERO: S vašim dopuštenjem i dopuštenjem ove časne kuće, pričaju da Aga trebinjski ima lijepu al manitu šćer. Kažu da je za prošli Kurban bajram utekla iz kuće Abdagića i cijele noći s askerima plesala, sve do zore. Kažu da je, pred zoru, na neosedlana konja uzjahala i nadmetala se s mladim Mustafom Pašićem, sve negdje do Gacka. Jedva su je našli i pod stražom kući sproveli...

ABDAGA: To je laž! Kauri lažu da bi mi ime oblatili!

VICKO: Moj Gvero ima mnogo mana, al nikad ne laže. I, čega tu ima lošega, ago? (Selmi) Neka si, đevojko, dobro ti činjelo.

ABDAGA: Rekoh već, pa ću opet! Jedina moja strepnja i moj nespokoj je saznanje da ste vi u ovom mjestu. I zato vas molim da se klonite moje šćeri.

VICKO: Ja sam vaš nespokoj?

ABDAGA: Ne date mira čestitim ženama. No se uzdam u Alaha i u jaku kuću Zmajevića da će moju Selmu zaštititi.

MARTINOVIĆ: Abdago, ako ste mi vjerovali do sad, vjerujte mi i od sad. Konte Bujović je vitez. Vitez nad vitezovima.

VICKO: Neka, kapetane. Znaću se sam odbraniti... Nastavite, ago.

ABDAGA: Nema što da se nastavi, nego da se s ovim završi! Nemojte je ni pogledati! Nemojte joj se obraćati! Inače, ja ću, ja ću odmah sad uraditi nešto za šta nisam imao prilike na bojnom polju!

VICKO: Vi to meni prijetite? Za nešto na šta nisam ni pomislio? Abdago, ja mogu otac vašoj Selmi biti.

ABDAGA: Šejtanove riječi.

(Vicko da znak Toninu i Gveru.)

VICKO: Andjamo, bravi. (Zmajevićki) Dopustite da se udaljim, milostiva... (Andriji) Vaša svetosti... (Matiji) Kume mili... (Selmi) Sinjorina... (Svima se klanja, hoće da ode.)

ABDAGA: Jeste li me čuli?

(Vicko se naglo okrene, trgne mač, podnese ga Abdagi pod grlo.)

VICKO: Htio sam s mirom proć.

(Muk.)

MATIJA: U našoj je kući! Odbij, kume!

VICKO: Matija, nije tvoja rabota! Što ćemo sad, Abdago?

(Selma istupi naprijed, skine zar, netremice motri u Vicka. Vicko je gleda, spusti mač.)

VICKO: Zahvali ovim očima.

(Vicko naglo izađe, „bravi” za njim.)

SLIKA DRUGA

(Obala. Katina i Selma u šetnji. Ispred njih je slomljena katarka sa ostacima jedra.)

KATINA: Sve ti mene pitaj. Sve što te interesa. Ja sam ti tu za sve. Gospodarica Zmajevićka mi je naložila. A i da nije, ja bi ti se našla. Na znam samo kako ćemo s hranom.

SELMA: Lako ćemo.

KATINA: Jel tebi vjera brani da jedeš ribe?

SELMA: Ne brani. Što je ovo? (Pokaže na jarbol.)

KATINA: Jarbol s jedrenjaka.

SELMA: Onog, onog, Bujovića?

KATINA: Ma ne. Našega kapetana Matije. On i Bujović su, po opkladu, uplovljavali u porat pod punim jedrima. A to ti samo najbolji kapetani mogu. I bio naš Matija za po dužine ispred, kada ona beštija Bujović napravi manovar, ućera ga uz kraj, i prelomi mu se jedro.

SELMA: I ko je dobio opkladu?

KATINA: Niko. Još se spore.

SELMA: Kakav je?

KATINA: Naš Matija? Najbolji.

SELMA: Ne. Bujović?

KATINA: Rekoh ti. Beštija. Ne priznaje ni Boga ni zakona, do sebe samoga.

SELMA: Ima li ženu?

KATINA: Naš Matija? Nema. A vrijeme mu je.

SELMA: A Bujović?

KATINA: Taj dovodi i odvodi, mimo crkve, mimo regula. Beštija, zborim ti. Beštija. Oduvijek. Njega su, dok još nije bio to što je sada, dok je bio obični mariner, kaznili najstrašnijom kaznom, podvlačenjem pod brod. I pretekao, ko sam Sotona.

SELMA: Što je to podvlačenje pod brod?

KATINA: Kad ko kakvo veliko zlo učini na brod, pobunu, lupeštinu il ubistvo, onda ga kapetan kazni time što ga špagima vežu na provu, pa ga spušte pod provu, dok je brod pod punim jedrima. Spušte ga s jedne strane palube, a izvlače s druge strane. Valovi ga udaraju o brodsko dno, a tu ti je puno školjki koje paraju i kožu i kosti.

SELMA: Strašno.

KATINA: Izvuku ga tek da malo arije udahne, pa ga ponovo spušte. Obično ne prežive, il bogalji ostanu. A ovi, Sotona, izvučen je poslije pet ura, sav krvav, ali živ i cijeli. I poslije je taj kapetan netragom nestao. Niko nije smio reć, al se zna da ga je Bujović neđe, u nekoj luci, priklao.

SELMA: Kad je takav, kako je kapetan od grada?

KATINA: Kako? Ma, veliki je Bog, sve vidi. Vratiće se naši Zmajevići đe su i bili. Ničija štelika do zore ne gori, pa ni od Bujovića.

SELMA: A jel tebi što Bujović nažao učinio kad ga toliko mrziš?

KATINA: Meni? Ne. Ne meni... Mene i ne vidi.

(Pojavi se Vicko. Žurno. Zastane kad vidi žene. Katina promjeni ton, sva srdačna.)

KATINA: Dobro jutro, štovani kapetane. Baš zborim našoj Selmi kako ste vještim manevrom pristigli prvi s vijađa. I pretekli našeg Matiju. Ali, sad vi, drugi put on, i tako redom. Kako ste vi i naš Matija dika cijelom Perastu i cijeloj Boki...

VICKO: Mogu misliti kako si me nahvalila, mila Katina. Sinjorinice, jeste li se obikli pomalo?

KATINA: Nemojte me krivo shvatit, kapetane, ma, gospođa Zmajević je rekla da se ne zadržavamo previše i da ne pričamo sa svakim. Skužajte, konte, niste vi svako, ma...

SELMA: Tebi je rekla, Katina. Meni nije ništa rekla.

VICKO: Sinjorina, nedostaju li vam neosedlani konji?

SELMA: Vjerujete li da je to istina? Izgledam li vam kao neko ko je to mogao učinjet?

VICKO (Selmi): Izgledate.

KATINA: Selma, ne zapodijevaj priče. Što će ti to?

SELMA: Vi sve vjerujete što se priča?

VICKO: Ne vjerujem ni u šta. Ali, ono s jahanjem do Gacka mi se dopada, bilo istina ili ne.

SELMA: I o vama se svašta priča. Oću li ja vjerovat u to ili ne?

VICKO: Po volji vam. Nije me stalo.

SELMA: Nije vas stalo? Nije vas stalo što bih ja, recimo, mogla da mislim o vama?

VICKO: Preša mi je. Grad ište da kapetan radi svoju rabotu. Adio vam, i, vjerujte u ono što vam srce vjeruje.

SELMA: Ja ću onda vjerovati da ste vi arslan i šejtan, kako svi pričaju o vama.

KATINA: Ma ko to priča?! Ajmo, mila Selma, ljutiće se gospođa.

VICKO: Arslan i šejtan. Dodaću to svojim titulama. Dobro zvuči. Nemojte da se gospođa Zmajević ljuti, pohitajte...

(Selma zausti da još nešto kaže, ali je Katina povuče.)

KATINA: Evo duva neki burin s mora, premetnulo s juga. Još ćeš se preladit i ja ću bit kriva... Ala, ala, ajmo se zgrijat...

(Katina odvodi Selmu koja se još jednom okrene i drsko pogleda Bujovića koji ih prati pogledom, naklonjen, nasmiješen. Okrene se i krene dalje ali mu se ispriječi Marijeta.)

MARIJETA: Prešiš neđe?

VICKO: Prođi me se, Marijeta, prešim.

MARIJETA: Da me nećeš probost. Objesit? Prodat Ulcinjanima?

VICKO: Zašto tako grubo, Marijeta? Što je bilo?

MARIJETA: Amor je bio, Vicko. Amor.

VICKO: Bio. Partio. Što ćemo sad?

MARIJETA: Nešto parti, nešto ne parti.

VICKO: Bilo je lijepo, đentile, kao da zvijezde s neba u našu koćetu padaju. Sve je bilo. Nije više. Moj amor spram tebe je partio.

MARIJETA: Bremenita sam!

VICKO: E ?!

MARIJETA: S tobom!

VICKO: E?

MARIJETA: Što ću činjet?

VICKO: Udaćeš se.

MARIJETA: Vicko... Jel ti to meni zboriš da ćemo se mi... Da ćeš me pred oltar?

(Vicko se nasmije.)

VICKO: Slušaj me dobro, Marijeta. Udaćeš se. Ja ću te udati! Za plemenitaša i viteza. Ja ću naći koji je! I biće sve lijepo, s anđelima.

MARIJETA: Neću se ja udavat za nekoga ko mi nije mio i s kojim nijesam legala!

VICKO: I svadbu ću ja pripravit. I škrinju s mirazom ću ti napuniti! Jesmo li se razumijeli?

MARIJETA: Nijesmo se razumijeli! Nećemo se razumijeti!

VICKO: Oćemo, lijepa moja. Oćemo. Dvije godine smo se lijepo razumijevali pa ćemo i sad.

(Pojavljuje se Štukanović.)

VICKO (Grli Štukanovića): Mio kompanjo, mio karo kompanjo, ke nova?

ŠTUKANOVIĆ: Ja do tebe. Rekao si da ti se javim. Da imaš vijađ za mene. Da ćeš mi dat brod s momčadi da sam s njime upravljam. Pa sam došao viđet...

VICKO: Za mog Štukanovića, sve! Nijesmo uzalud ti i ja pod Novim sablje s Turcima krvavili. A? Ima vijađ. Veliki i važan vijađ za koji mi treba neko jake ruke i hrabrog srca. Sve ćemo se dogovorit, mili moj Štukanoviću. Nego, ima neka mađija, ima, ima. Evo, prije tren, Marijeta, znaš Marijetu, pita me.

MARIJETA: Što te pitam?

VICKO: „Boga vam, gospar Bujoviću, viđate li onoga viteza Štukanovića?” Nije mi htjela reć što se toliko interesuje, možda će tebi reć...

ŠTUKANOVIĆ: Ja sinjorinu Marijetu jedva da znam.

VICKO: Ma ona tebe zna. Ne može takvi vitez promać djevojačkim očima. Marijeta, što si sad umučala? Pozdravi viteza Štukanovića!

(Marijeta stoji, nijema, suze u očima.)

VICKO: Pozdravi, rekoh!

(Marijeta napravi nevoljan kniks.)

MARIJETA: Dobar vam dan, viteže Štukanoviću.

ŠTUKANOVIĆ: Lijepi pozdrav, sinjorina Marijeta.

VICKO: E da mi je ko pričao da ovako, na prvi pogled, dvoje ljudi mogu biti jedno za drugo... No, nije to moja rabota. Činite što znate, a znaćete, vidim ja. Za oprost molim, ma, ja vas moram napuštit. Državni poslovi zovu. Nekome je data ljubav, a nekome briga. Što ćemo... Štukanoviću, svrati do mog palaca.

(Vicko ode. Štukanović se nespretno nakloni Marijeti. Marijeta plače.)

SLIKA TREĆA

(Salon u palati Bujovića. Vicko sjedi za radnim stolom, nad mapama, velikim šestarom ucrtava koordinate. Ispred njega Martinović. Sa strane Tonino i Gvero.)

MARTINOVIĆ: „Na britke se sablje udariše/ jednom manu Vicko Bujoviću/ i dofati Agu od Trebinja otkide mu iza šake ruku/ no ga kumi Aga od Trebinja/ ne zaboga Vicko Bujoviću/ nemoj moju otkidati glavu/ to ne sluša Vicko Bujoviću/ već on manu sabljom iz pojasa/ te on tursku otkide mu glavu/ te mu ze konje i oružje.”

VICKO: Molim vas, Martinoviću, ja nisam ubio Abdagu, niti sam mu ruku otkinuo. Pa bili ste svjedok, zaboga!

MARTINOVIĆ: Narodni pjevač kaže da jeste, a njemu je vjerovati.

VICKO (Martinoviću): Ljubazno vas molim da narodnom pjevaču skrenete pažnju da ja ne koristim sablju nego francuski mač, onakav kakav se u savremenoj Jevropi koristi. I da se, koliko je to u umjetnosti moguće, pridržava istine.

GVERO: Al ovako je ljepše, ovako kako je velečasni Martinović spjevao. I ovo i sve one druge pjesme đe ste vi sve pobili. Meni je najbolje ono kad ste jednim zamahom pet glava otkinuli.

VICKO: Ja otkinuo pet glava? Martinoviću!

MARTINOVIĆ: Ne ja, narodni pjevač... Ali, u hronici ja bilježim suštu istinu. To vam je vječita razlika između umjetnosti i povijesti.

VICKO: Namjerio sam, Martinoviću, da vam, kao jednom od ponajboljih zapovjednika, opet povjerim komandovanje nad jednim od naših brodova koji će pratiti i obezbjeđivati mletačku trgovačku flotilu što plovi do tek oslobođenog Krita i natrag.

MARTINOVIĆ: Čast mi je, konte, da ponovo plovim s vama. Ma moraćemo o tome i Zmajeviće obavijestit.

VICKO: Kjaro.

MARTINOVIĆ: Biće to nove stranice hronike koje ćete vi ispisati zlatnijem slovima. Hronika ište vremena i novaca. Ja sam vremena imao, ali novca je ponestalo, pa sam mislio da vas pitam.

VICKO: O plovidbi se dogovaramo, Martinoviću! Valjalo bi već koliko sutra otpočeti s pripremom brodovlja. Mleci imaju pet brodova, mi ćemo ih obezbjeđivati sa tri. Na čelu će biti moj fregatun, sredinu držite vi sa brzim brigantinom, a iza krma svima, ploviće još jedan naš fregatun da nam leđa drži.

TONINO: Meni dajte taj treći.

VICKO: Muči, Tonino.

TONINO: Obećali ste.

VICKO: Ima ko će.

TONINO: Ja ću treći!

VICKO: Martinoviću, ja sam označio vijađ ođe na mapi, pa ako biste bili ljubazni pogledati i usaglasiti se.

MARTINOVIĆ: Ma što se ima gledati? Biće ko i vazda. Bićemo atento kod Medovskog zaliva zbog ulcinjskih gusara. Valja se pazit brzih arapskih škuna koji znaju zalećet od južnog ostrvlja. Vazda oprez zbog Turaka, pogotovo oko Krita koji su tek izgubili. Bićemo sporiji u povratku jer će Mletci biti puni. Pa im se, ko vazda, može dogoditi da im jedan brod zabasa, pa nestane, ama se to uračunava.

VICKO: Zanimljiv ste vi čovjek. Pored svega što ste, vi ste i prorok!

MARTINOVIĆ: Znam isto što i vi. Htio sam još jednom skrenuti pažnju da će se i taj vijađ naći u povijesti koju pišem, u hronici koja se u slavu ovog grada piše. Jedno trideset dukata bilo bi dovoljno za sada, pa ako biste, ko i do sad, bili kadri i voljni...

VICKO: Zar vam ne dade Abdaga za sve što učinjeste za njega?

MARTINOVIĆ: Ja to nisam za novac radio, nego sam bio u službi bogougodnog djela.

VICKO: Tonino, odbrojaćeš kapetanu trideset dukata.

TONINO: Dadosmo onomad.

VICKO: Ama, što je tebi? Što se ti meni danas stalno u rabotu mješaš? Odbroji, rekoh!

MARTINOVIĆ: U ime grada Perasta je vam izražavam veliku zahvalnost.

VICKO: Očekujem da počnete s opremanjem vašeg broda. I da preporučite narodnom pjesniku da smanji broj glava. I da manje gatate što će biti kad bude bilo.

MARTINOVIĆ: Sve kako vi zapovjedate, uvaženi konte.

(Martinović izlazi.)

VICKO: Mili moj Gvero, ti ćeš mi ubuduće čitati sve što fra Martinović spjeva.

GVERO: Još nisam naučio, meštre.

VICKO: Rekoh li ja da naučiš slova?

GVERO: Ja umijem konja u trku uzjahati, što ni jedan drugi ne umije. Umijem malim bodežom radit ono što drugi sabljom ne umiju. Al, s perom da se nosim i s librama, ne mogu, odista. Molim te da me te obaveze poštediš.

VICKO: Moji ljudi moraju znati da čitaju! Tonino, jesam li reko da mu pomogneš?

TONINO: Prije bi jarbol propjevo.

VICKO: Jarbol zna da pjeva. Kad se nadme vjetrom jedro, pa nalegne na jarbol, uši su pune pjesme.

TONINO: Pogrešno sam se izrazio. Veslo bi prije propjevalo nego se Gvero peru naučio.

VICKO: I veslo pjeva kad ga umočiš u jutarnju bunacu. Nećeš, Tonino, par noći uskakat pod kotule ženske, nego ćeš sjeđet s Gverom. Tako će da bude.

(Ulazi Štukanović. Vicko ga srdačno dočekuje.)

ŠTUKANOVIĆ: Rekao si da dođem...

VICKO: Eto meni ženika.

ŠTUKANOVIĆ: Ja nisam nakanio još...

VICKO: Ma što nisi nakanio? Što čekaš? Koga? Da joj ne fali nešto?

ŠTUKANOVIĆ: Ne...

VICKO: Da nije ćopava i gubava?

ŠTUKANOVIĆ: Ne....

VICKO: Ne, no je međ najboljima. A i ti si. Biće to najbolji par u Perast.

ŠTUKANOVIĆ: Marijeta je divna, prekrasna, ma, ja nisam nakanio...

VICKO: Jesi, jesi, nego još ne znaš. Evo, lako ćemo svadbe opremiti. Takvu svadbu Boka nije imala.

ŠTUKANOVIĆ: Nema se, Vicko. Lako je tebi. Đe si ti, a đe sam ja?

VICKO: Đe sam ja, tu si i ti. Slušaj me dobro, Štukanoviću. Zapovjedaćeš trećim brodom u pratnji mletačkih trgovačkih brodova. Ti, Martinović i ja.

TONINO: A ja? Što ne bih ja?

VICKO: Tonino, vanka! Ala! I ti, Gvero! Da se slova uče! Smjesta!

TONINO: Htio sam samo reći da nema boljeg od mene, a da mi ne date samo zato što nisam plemić. Pa što, ni vi niste bili plemić.

VICKO: Vanka!

(Tonino i Gvero izlaze.)

VICKO: I bravi su mi se obravili, moj Štukanoviću. Nego, slušaj me. Jedan od mletačkih brodova, u povratku, ti ćeš u kraj saćerati. Ja i Martinović, nekim čudom, to nećemo viđeti. Niko neće viđeti.

ŠTUKANOVIĆ: Slušao sam o tome, ma što će reć Venecija, što će reć Zmajevići?

VICKO: Štukanoviću, mlad si, zelen si. Moraćeš se peraštanskim regulama učiti.

ŠTUKANOVIĆ: I, što ćemo onda?

VICKO: Uzećeš kvarat plijena. Kvarat zapovjedniku. Kvarat gradu. Kvarat Zmajevićima. Imaćeš za ženidbe, za titule, za život s lijepom ženom, što je najvažnije.

ŠTUKANOVIĆ: Kako da se zahvalim?

VICKO: No, no, mio karo Štukanoviću. Nema zahvaljivanja. Poslije vijađa privedi Marijetu pred oltar i budi plemić. To ti je moj dar. Tebi i Marijeti. Volim vas, oboje.

SLIKA ČETVRTA

(Đardin. Selma i Katina. Selma je obučena po peraštanski, i to joj, očigledno, predstavlja problem. Katina je uči balskim regulama.)

KATINA: Mila moja, taj tvoj korak, ko u mačke, taj ti korak ne valja. Ođe moraš biti ukrućena, ispravljena, otmjena, moraš biti važna, ko neka plemkinja. A ođe su ti sve plemkinje.

SELMA: I ja sam plemkinja i ne treba mene učiti gordosti.

KATINA: Ne kažem, ne kažem da nisi. Ma, turska. Viđi sad ovi korak za bal (Zapjeva frazu nekog menueta.) Viđi mene, viđi korak, viđi držanje... E sad bi ti prišo gospar, naklonio se, posego ti za rukom. Ajde, ti si gospar, a ja sam ti.

SELMA: Ja ruku dajem samo onome kojemu ću sve dati.

KATINA: Ne prećeruj, mila. Ruka je samo ruka, a sve se zna kad se daje i kome se daje. Danu, probaj ti... Ajde, ja sam gospar, ti si ti. Idemo (Ponovo zapjeva.)

(Selma pokušava da uhvati korak. Čini to tačno, ali se lomi u pasu, uvija, ništa od krutog držanja koje preporučuje Katina.)

KATINA: Ma, smiri se u bokove, kalaj njedra. Kad bi te takvu viđeli na bal, svi bi pamet pogubili a nadbiskup naš, Zmajević, na lomaču bi te dao. Kalaj, kalaj! (Tiho) Primiri, ne mora svako vidjet kakve vatre imaš.

SELMA: Ja mislim da je Bujović kukavica.

KATINA: Sve je sem kukavice, Selma, draga. Ko i svaki ludak. Okle ti on sad na pamet?

SELMA: Pobjegao je od razgovora.

KATINA: Ne isčikavaj ga!

SELMA: Da čujem muziku...

(Katina zapjeva nesigurnim glasom. Selma zaigra preslobodni menuet. Pojavi se Matija. Pokloni se duboko.)

MATIJA: Ljubezni naklon, sinjorina Selma.

KATINA: Sinjorina Selma! A mene ko da nema, ko da sam arija.

MATIJA: Katina, ruke ti ljubim.

KATINA: E, riječi, puste riječi...

MATIJA: Sinjorina Selma, jeste li se komodali, u nas?

SELMA: Ne razumijem, viteže...

MATIJA: Lijep vam je korak, drukčiji. Ja, eto, važim u Perast za dobrog igrača. Ako dozvolite da vas povedem, da osjetite mušku ruku. Nemojte me pogrešno razumijet, molim vas. Nego, kad već za bal vježbate. Dozvolite...

(Matija hoće da joj uzme ruku, Selma hitro povuče ruku.)

MATIJA: A da nećemo je odgrist. Možete po četiri u harem za jednog čovjeka, a ovamo ni ruku, ni dodir...

SELMA: Ja nisam za harema.

MATIJA: Ne, ako budete Peraštanka. Danu, dajte mi ruku, ne bojte se, to je samo igra.

SELMA: Za vas igra, za mene nije.

MATIJA: Ma, sve je igra, sinjorinice, sve je ođe igra. Ajmo, molim vas lijepo, pratite moj korak, može i bez ruke. Doće ruke same po sebi.

(Katina zapjeva ponovo, Matija za njom. Selma, ispred Matije, zanjiše bokovima, očeše se o Matiju. On, zbunjen, stane.)

SELMA: Htjeli ste igru, viteže. Igrajte, il dajte drugom da igra.

(Matija nijemo gleda u Selmu koja igra sama.)

SELMA: Kakav je igrač konte Bujović? Zna li da prati korak? Ili zaostaje? Ili vodi? Kažu da su oni koji su vješti na maču, vješti i u igri. Slični su koraci. Samo što jedni donose smrt, a drugi ljubav.

MATIJA: Igra s njim može samo smrt da donese.

SELMA: Može li muzika brže? Je li kod vas sve ovako sporo? Brže, Katina, brže! Brže!

(Katina zaćuti. Selma igra po nekoj svojoj, zamišljenoj unutrašnjoj muzici. Matija odlazi. Katina nijemo gleda u Selmu.)

SLIKA PETA

(Noć u palacu Bujovića. Tonino i Gvero se spremaju da obiđu straže.)

TONINO: Tebe je dao na brod od Štukanovića. A ja, ko mulin. Da vodim knjige i da primam pritužbe.

GVERO: To ti je zato što znaš da čitaš. A da si normalan, ko ja, uskako bi na brodovlje i uzimao što ti duša ište.

TONINO: E kad si normalan, pođi sam obić noćne straže. Ja nisam ni za to. Ne bih se čudio da me postavi da rabotam u lazaret koji gradi za marinere. Da im previjem rane i pjevam dok ne zaspu.

GVERO: Ti si ko nešto ljut?

TONINO: Vazda ću ja ostati gradski mulin. Vazda će se crevlje o mene otirati. Što god ja uradio, vazda će drugima bolje pripadati.

GVERO: Ne huli. S vješala te je skinuo kad si izbo muža svoje ljubavnice. I u službu te uzeo. Suvim zlatom je platio hospital za tebe kad si sav fruštulama bio prekriven i kad si se s dušom dijelio, kad si boleščinu od one španske kurve zapatio.

TONINO: Ja njega volim, a on mene ne voli. Štukanoviću brod daje! Ne bi se čudio da u slijedeći vijađ tebi da da navigavaš, govedu ercegovačkom.

GVERO: Misliš da ne bi znao? Bi, ko i ti, što si na more rođen.

TONINO: Ti si uskok. Tebe je iz dubrovačkog pržuna izvadio kad je tvoja četa krala krave po Konavlima. To će njemu glave doći, to što seljake uzima i uzgaja. Za koje desetljeće u Perast neće biti Peraštana, nego sve takvi ko ti.

GVERO: Ja bar znam ko su mi ćaća i mater. Nisu me na gradsku ploču našli, ko neke.

TONINO: Ja sam plemić!

GVERO: Aha, kako ne. Đe piše to?

TONINO: I da piše, ti ne bi znao pročitat. Mene je ostavio neko od plemenitaša, ko što vazda po Perastu čine. Može biti i da sam od samih Zmajevića.

GVERO: Ajmo, Zmajeviću, gvardije obić, pa na spavanje.

TONINO: Obiđi ih sam!

(Čuje se lomljava stakla. Gvero i Tonino skoče, izvade mačeve.)

GVERO: Neko je u palac!

TONINO: Ko bi se usudio?

GVERO: Ko se usudio, moj se nož o njega omrsio.

(Gvero i Tonino s podignutim oružjem kreću u potragu.)

SLIKA ŠESTA

(Bujovićeva soba. Vicko piše za radnim stolom. U sobu upadaju Gvero i Tonino.)

TONINO: Meštre, čuli smo lomljenje funjestre iznad tarace.

GVERO: Reklo bi se da je neko upo.

VICKO: Obiđite vi gradske straže, pa se odmorite. A ako nam je ko u posjete došao, ja ću ga već dočekati kako dolikuje.

(Gvero i Tonino se poklone, odlaze. Vicko izvadi mač iz futrole koja je odložena pored kreveta. Stavi mač uza se, nastavlja da piše. Pomjeri se zavjesa u uglu. Vicko prekine s pisanjem, ruka mu krene ka maču. Zavjesa ponovo zaleluja. Vicko brzo ustane, priđe zavjesi, prisloni mač na zavjesu.)

VICKO: Dobro došli u palac Bujovića. Ura jest nepristojna, ali, primićemo vas.

(Ženska ruka pomjeri zavjesu. Selma. Vicko spusti mač, iznenađen.)

SELMA: Dobro veče.

VICKO: Glavom se igrate sinjorinice.

SELMA: A što drugo da se radi u ovu dugu i mračnu noć?

VICKO: Nemojte mi reći da ste vi ušli kroz prozor iznad tarace?

SELMA: Mislila sam da se neće čut lomljava od vjetra.

VICKO: Ali, zaboga, taraca je visoka, a prozor još viši. Kako ste se ispeli?

SELMA: Lako.

VICKO: A zašto?

SELMA: Da bih te vidjela.

VICKO: Da je Gvero vidio vas, zaklao bi vas.

SELMA (Izvadi bodež iz pojasa.): Vidjeli bismo.

VICKO: Još mi nije jasno...

SELMA: Nema tog bedema u Trebinju na koga se nisam ispela. A na Leotaru sam tražila sokolova gnijezda. Eto, sad sam opet to uradila.

VICKO: Što?

SELMA: Našla sokolovo gnijezdo.

VICKO: Ja bi vam prije bio neki pešekan, nego soko.

SELMA: Što je to?

VICKO: Morski pas. On nema gnijezda, nego vazda pliva. Ne spava. Ne sanja. Ajd sad, lijepo, natrag. I to istim putem kuda ste i došli. U krpe!

SELMA: Morao bi da me baciš kroz prozor. Znam da to znaš. Katina kaže da si to uradio sa talijanskim meštrom što ti je naparavio ovu kuću.

VICKO: Što kaže mila Katina?

SELMA: Kaže da si ga pitao bi li umio još nekad ovakvu kuću napraviti, a on je rekao da bi, i ljepšu, a ti si ga onda bacio s najvišeg prozora. A onda su mu bravi zakačili sidro za noge i bacili u zaliv i nikada ga niko nije našao.

VICKO: I vi dolazite, u ponoć, kod takvog čovjeka?! Ludo, sinjorinice.

SELMA: Ja sam Selma. Selma Abdagić. A sinjorinice su ove tvoje, primorkinje, ove čipkane što idu ko da su koplje progutale.

VICKO: Hoćemo li, sada, da se razilazimo? Nemam baš nerava za đetinje škerce.

SELMA: Neću da idem. Baš da vidim što ćeš da uradiš.

VICKO: Prošo me je stađun od igara. Ajde, kad kažem!

SELMA: Meni niko ne može da naređuje. Ako sam se popela ovdje, bar znam zašto sam se popela. A ti me tjeraš, a ne znaš zašto me tjeraš. Zašto me tjeraš, reci!

VICKO: Umoran sam. I pomalo star.

SELMA: Nisi star, nego si baš potaman.

VICKO: Za što sam potaman?

SELMA: Za mene.

VICKO: Mogo bih ti otac bit.

SELMA: Ja jednog oca imam. Ne treba mi drugi.

VICKO: Dosta je bilo, sad idi.

SELMA: Neko bi mogao vidjeti da izlazim iz tvog palaca.

VICKO: Jednom moraš izaći.

SELMA: Moram. Ali s tobom.

VICKO: Drska si.

SELMA: Jesam.

VICKO: I lijepa.

SELMA: Jesam.

VICKO: Ne ćeraj me u napast.

SELMA: Bojiš li se ti mene?

VICKO: Bojim.

SELMA: Znala sam da si kukavica. Vicko Bujović, strah i trepet mora i gora. Sa osam živih rana jurišao na šančeve turske! Dvadeset potopljenih brodova. Vitez kome ni jedna žena nije odoljela, od Venecije do Dubrovnika. Ha! Laž! Sve su to izmislili! On se boji! On strepi! Boji se da dodirne život!

VICKO: Eto, sad znaš moju tajnu.

SELMA: Ja ću te hrabrosti naučiti.

VICKO: Kasno je da ja učim.

SELMA: Nije teško. Evo, pokušaj. Dodirni mi lice. Samo to, ništa više. Hajde.

VICKO: Ako dodirnem, odlaziš?

SELMA: Dodirni, pa ćemo vidjeti.

(Vicko podigne ruku, dodirne Selmino lice, kao da je vatru dotakao. Odmah povuče ruku.)

SELMA: Jesam li ja guja u škripu? (Vicko je dodirne rukom.) Sada, tu, tu gdje si ruku stavio, prisloni usne. (Vicko se povuče.) Rekoh, kukavica! Greota. A dobro ti je krenulo.

(Vicko naglo privuče Selmu sebi. Poljubi je. Selma se naglo izmakne.)

SELMA: Ono, ono kada su te vukli ispod broda, kada si grudima derao o polomljene školjke i kada ti je svo more u pluća ulazilo, što si vidjeo? O čemu si razmišljao?

VICKO: I to znaš?

SELMA: Sve o tebi znam.

VICKO: Bilo mi je lijepo.

SELMA: Znala sam!

VICKO: Gledao sam ispod sebe. U modro. I nisam htio vanka, iako su mi pluća vapila za arijom. Šćeo sam da školjke prekinu konopce i da odem dolje. Duboko. Što dublje. U jednom trenu sam vidio, na sto hvati dubine, otvorenu školjku sa biserom. Najveći i najsjajniji biser koji možete zamisliti. Posegao sam rukom za njim, iako sam znao da je preduboko. A onda su me izvukli na palubu.

SELMA: Nisi dohvatio tvoj biser?

VICKO: Cijeli život pokušavam.

SELMA: Pa, dodirni ga sad. Sad si veliki, jak, moćan, sad sve možeš. Zar da biser ostane netaknut, u dubini?

(Selma se privije uz Vicka, obasipa ga poljupcima. Vicko uzvraća. Vicko uzme Selmu u naručje i nosi je prema krevetu. Na vratima se pojavi Toninova glava. Tonino zausti da nešto kaže ali ga Gvero uhvati za usta i brzo povuče natrag. Vicko i Selma, ljubeći se, sjedaju na krevet.)

SLIKA SEDMA

(Salon gospođe Zmajević. Zmajevićka, ispred nje kleči i plače Katina.)

KATINA: Oprostite mi! Nisam kriva, svega mi, Svete Djevice mi, nisam kriva....

ZMAJEVIĆKA: Ili izađi pa se presaberi, ili mi polako reci što je bilo.

KATINA: Nadbiskup Zmajević će me prognati! A nisam kriva, ništa nisam kriva!

ZMAJEVIĆKA: Da nisi, Bože mi oprosti, ubila koga...

KATINA: Još gore, još gore! Sve sam vas izdala! A nisam htjela, jedinoga mi Boga. I sad mi više nema mjesta ni kod vas u službu, ni u Perast, ni niđe. Ja ću skočit s kamenom u more!

ZMAJEVIĆKA: Da nije što Matija, a? Ja vidim da se on tebi dopada. Da se nije ogriješio što o tebe?

KATINA: I pred njim sam kriva. Ni on mi neće oprostit! Evo ću se sad zamaknut!

ZMAJEVIĆKA: Basta! Prekini! Il ćeš mi lijepo reći što se zbilo, il ajde pa se zamakni! Mi poštujemo tvoju familju, tvoj je otac bio najbolji kormilar na brod moga pokojnoga muža. Reci mi, sve polako i potanko!

(Katina hvata vazduh, pokušava da se sabere.)

KATINA: Vi ste rekli da je pazim. I bila sam s njom sve dok nije legla u koćetu, taman sam se spremala da odmolim Zdravo Mariju, kad odjednom, ne znam okle, kao avet, pojavi se on! Nečastivi!

ZMAJEVIĆKA: Jesi li pila štogod?

KATINA: Ni kapi, sinoć.

ZMAJEVIĆKA: Koju čašu prošeka? Obično nečastivi ide pod ruku s prošekom.

KATINA: Ni kapi.

ZMAJEVIĆKA: Kakav je bio? Je li imao rogove, je li vonjao po sumporu?

KATINA: Bujović je bio, gospođo! Bujović!

ZMAJEVIĆKA: Katina!

KATINA: Zaprijetio je da će me njegovi izbost! I onda je, mila gospođo, onda je ušao u kamaru kod nje! Čula sam vrisak, pa muk. I, kad sam smogla korađa i snage da uljegnem, da je životom svojim odbranim, u kamaru nije bilo nikoga.

(Zmajevićka naglo ustane. Unese se Katini u lice.)

ZMAJEVIĆKA: Ti si pjana! Ti si luda! Vicko jest manit, ali tako nešto u kumovsku kuću! Lažeš! To nije moguće! Lažeš! Ja ću te na lomaču dati! Ja!

(Zmajevićka žustro izađe. Katina, plačući, ostaje u sobi. Ulazi, tiho, Andrija Zmajević.)

KATINA: Znala sam da ću ja bit kriva! Znala sam! (Ugleda Andriju.) Kako će mi Bog ovu laž oprostiti?

ANDRIJA: Što je laž, a što istina? Istina da je ona kod njega. I to je najvažnije.

KATINA: Jes. Ma je sama otišla, rekla sam vam. Vidjela sam je kroz funjestru kad se iskrala iz kamare. I pošla za njom. I viđela kad se, ko čiovica, ispela u palac. I odma sam vam došla reć.

ANDRIJA: Sve si dobro učinjela. I sve ti je oprošteno. Draga Katina, biće da je u pitanju ljubav. Mi tu ništa ne možemo. Ali, mi smo preuzeli odgovornost za to dijete. Dali vitešku riječ. Teško bi mogli objasnit da smo je tek tako puštili. Ovako je bolje. Od Vicka se ionako svašta dalo očekivat. Dijete smo zaštitili, nas smo zaštitili.

KATINA: A što će sada biti Vicku?

ANDRIJA: Može bit da Bog stane iza njega, ko i do sad, a može biti i da ne stane. Nije na nama da znamo puteve i nakane Gospodnje. Čuvaj tajnu i budi spokojna.

KATINA: Đe se s tajnom može bit spokojan?

SLIKA OSMA

(Crkva. Nadbiskup Andrija Zmajević za predikaonicom. U crkvi su Matija Zmajević, Martinović, Štukanović, Marijeta, Zmajevićka i Katina.)

ANDRIJA: I na kraju današnje svete mise neka mi bude dozvoljeno da uputim nekoliko riječi u cilju mira i napretka našega grada, u slavu razuma, poštovanja regula drevnih i riječi i kanona Božijih...

MATIJA: Dosta je, striče!

ANDRIJA: S kojim pravom, Matija?!

MATIJA: S pravom regula o kojima pričate! Nema Boga u Perastu!

ANDRIJA: Matija, opominjem te!

MATIJA: Nema! Jer da ima, Bujović bi bio sažežen munjom nebeskom! Ni pravde nema! Jer da ima, Bujovića bi sa zemljom sastavila ruka Zmajevića! I moja će to učinjet, riječ dajem, spram oltara, pred krstom, spram ljudi!

ŠTUKANOVIĆ: Kapetane Matija, prvo ćeš mene morati sa zemljom da sastaviš! Svaka riječ kontra Bujovića je riječ kontra mene!

ANDRIJA: Mir, ljudi! U crkvi smo!

MATIJA: Štukanoviću, ne znaš što zboriš, pa ti praštam.

MARTINOVIĆ: Objasnite nam vašu srdžbu. Ovo su teške riječi.

MATIJA: Upišite u vašu hroniku, kapetane i duhovniče, stavite u vaše pjesme da je Bujović napravio najstrašnije svetogrđe koje se može zamisliti! Obesčastio je djevojku povjerenu na čuvanje kući Zmajevića! Pogazio sveto kumstvo, uništio jedan mladi život, nasilje počinio, najstrašnije od svih nasilja do sada! U ovoj crkvi gdje je moj počivši stric kumstvo začeo, ja ga razvrgavam! I neću se smiriti dok Bujovića ne stigne kazna. Od Boga il od ljudi, svejedno je. Pošto u Boga sve više sumnjam, moraće ljudi. Ako ih ima u Perastu!

ANDRIJA: Matija, saberi se!

MARTINOVIĆ: Svi se moramo sabrati. Vicko Bujović je Perast! Ako je on što takvoga učinio, onda je to naš grad učinio.

ZMAJEVIĆKA: Nije Bujović Perast! Zmajevići su Perast! Stolovali su kad je on bio mali od palube i berekin s kale.

MATIJA: Poštovana strino, vi recite, jer mene niko neće da čuje. A čuće me i zapamtiće me, vjeru dajem, vitešku i kapetansku!

ZMAJEVIĆKA: Vicko Bujović je sinoć oteo, iz palaca Zmajevića, Selmu Abdagić.

ŠTUKANOVIĆ: Ne vjerujem.

MARIJETA: No što si mislio. Da će je gajit u pitar i zalijevat.

ŠTUKANOVIĆ: Marijeta! Vicko je naš budući kum. Ti nemaš prava ni anci jedne grke spram njega. A i vi ostali! Preda mnom niko neće glibati Vicka Bujovića! Još jednu riječ, kapetane Zmajeviću, još samo jednu riječ i ja vas izazivam!

(Ulaze Vicko i Selma, ruku pod ruku. Tonino i Gvero iza njih. Neprijatan muk.)

VICKO: Štukanoviću, od kada se u crkvi za oružje maša?

ŠTUKANOVIĆ: Vrijeđaju te, konte.

MATIJA: Imaš li zere obraza, Bujoviću?!

VICKO: Ne razumijem, mili Zmajeviću...

ANDRIJA: Kapetane, čuje se da ste strašan zločin spram morala, gradske časti i časti naše familje izvršili. Imate li što reć?

MATIJA: Ma što ima zborit?!

SELMA: Što je to tako strašno moj Vicko uradio?

ZMAJEVIĆKA: Tvoj Vicko... Gospode Bože, tvoj Vicko... On te je oteo i obesčastio!

SELMA: On je moj čovjek. A ja ću biti njegova žena.

ANDRIJA: To neće moći. Ne, dok sam ja nadbiskup! Takvo vjenčanje se u ovoj crkvi neće izvršiti!

SELMA: Ja ću promijeniti vjeru, ako je to smetnja. Evo, od sada sam hrišćanka. Može li?

VICKO: Ne znam, poštovani i voljeni, svi skupa, koji je moj grijeh? Obikao sam, to je tačno, da me razne storije prate. Ne branim se, odavna. Ali, je li moj amor grijeh? Je li ljubav, koju po prvi put u životu iz dubine svoga bića osjećam, nekome nešto naudila? Zakasnili smo na jutarnju neđeljnu misu jer smo prispali. Žao mi je što nisam čuo mudre riječi našeg nadbiskupa jer me one vazda na pravi put usmjeravaju. Dođoh, ipak, dok ste svi tu, da moje zaruke sa Selmom objavim, i da svadbu najavim.

MATIJA: Selma, ne bojte ga se! Recite slobodno, pred svima, što vam je uradio.

SELMA: Ne znam je li crkva baš pravo mjesto za takve priče. A i ne znam što bi to vas toliko zanimalo, kapetane. Ono, ako baš budete htjeli, ja ću vam jednom, sve potanko ispričati.

MATIJA: Vi ste iz naše kuće oteti i na silu obljubljeni!

SELMA: To je laž!

VICKO: Ako će Zmajevićima biti pred svijetom i Abdagom lakše da sam ja Selmu oteo, možemo to tako nazvati. Oteo sam je, jer bi teško drugačije do nje mogao doći.

SELMA: Nisi me oteo! Ja sam tebe htjela, ja sam do tebe došla...

VICKO: Što mijenja na stvari, mila? Oteo sam te, pa što?

MATIJA: Priznao je! Svi ste čuli! Oće li ovaj grad učinjeti nešto da se zlu stane na put?!

ANDRIJA: Ja ću o ovome izvjestiti providura kotorskog, dužda, Svetu stolicu...

VICKO: I Boga lično, molim vas. Znam da ste u lijepim odnosima. On će vam reći da ničeg grubog u ovoj ljubavi nema. Vaša uzvišenosti, štovani nadbiskupe, zahtijevam da nas vi svetoj tajni braka posvetite, na dan kada vama bude po volji, a svakako prije nego što na praćenje mletačke flote, po duždevom zahtijevu, isplovim.

ANDRIJA: Vama se može dogoditi da iz Svete crkve budete izgnani.

MATIJA: U gvožđa bačen i na mletačke galije na veslo prikovan!

VICKO: Dotle, dok to ne bude, molim vas da nađete vrijeme za svadbu. Dozvolite nam da se sada udaljimo. Gospođe, gospodo, bila mi je čast...

(Vicko krene, Selma ga drži ispod ruke, ide uz njega. „Bravi” idu natraške, obezbjeđujući Vicka od eventualnog napada. Za njima kreće i Štukanović, povuče za ruku Marijetu koja neće da ide. Zmajevićka istupi, uhvati Selmu za rame. Selma stane, pusti Vicka.)

ZMAJEVIĆKA: Samo mi jedno reci.

SELMA: Sve što želite.

ZMAJEVIĆKA: Je li ovo sve po tvojoj duši?

SELMA: Ja uvijek sve radim po svojoj duši.

ZMAJEVIĆKA: Zakuni se u Boga.

SELMA: U kojega? Sad imam dva.

ZMAJEVIĆKA: U onoga u koga istinski vjeruješ. Zakuni se da je sve po tvojoj duši, da nema sile ni prisile.

SELMA: Duše mi moje. I Vicka mi.

ZMAJEVIĆKA: Ajde onda s anđelima. Ja i oni smo uz tebe.

SLIKA DEVETA

(Palac Zmajevića. Nadbiskup Andrija Zmajević i Matija Zmajević.)

MATIJA: Vi ćete, striče, i pored svega što ste u crkvi rekli, pored svega što je on učinio, obaviti obred vjenčanja?!

ANDRIJA: Venecija još stoji iza njega.

MATIJA: Na svoju sramotu! I na sramotu svih Zmajevića!

ANDRIJA: Samo mirno, sinovče.

MATIJA: Zlo se sa zlim uvatilo i to će razoriti Perast.

ANDRIJA: Zlo ponekad može dobru poslužiti.

MATIJA: To samo u librama ima. U životu, nikad!

ANDRIJA: Kotorski providur šalje preambulu sa izričitim zahtijevom da se vitezu Bujoviću udovolji. Nadbiskupi dubrovački i zadarski blagosiljaju i blagodare Bujoviću na darovima i poručuju da će osobno doći na vjenčanje. I još mi čestitaju na još jednoj duši koja je prevedena u kršćanstvo, Selmi, za koju su uvjereni da će biti čestita i bogu predana krišćanka... Kapetan i konte Bujović dariva našu biskupiju sa 450 konopaca zemlje u Kumboru i Baošiću. Za izgradnju samostana u Herceg Novom prilaže pet hiljada dukata. Po četiri hiljade Bujović upućuje biskupatima u Dubrovniku i Zadru. Duplo toliko prilaže Kotoru, a grad Perast imaće, njegovom odlukom, veći rabat od zaplijenjene robe prilikom predstojeće vojne. Konte Bujović, mornaričku bolnicu koju gradi, naziva lazaretom Svete Ane i poklanja je Crkvi. Dunkve, konte Bujović, vjenčaće se u Perastu, a čin posvećenja u svetu tajnu braka izvešće nadbiskup peraštanski preuzvišeni Andrija Zmajević.

MATIJA: On je u našoj kući grijeh napravio. Obraz nam pod noge bacio! Ja ću ga izazvati, a vi ga vjenčavajte!

ANDRIJA: Samo mirno. Para mi se da je ovim Bujović sam sebi trapulu razapeo.

MATIJA: Glavu mu valja stući, ko zmiji u škripu.

ANDRIJA: Ne branim. Ali, ti nećeš biti taj koji će zmiju ugaziti. Matija, murina kad se u vršu uvati, same sebe izgrize. Ti ćeš biti novi kapetan od Perasta, novi zapovjednik flote, Zmajevići će ponovo držati grad. Samo đentile, mili moj sinovče. Još jedna sitnica, mili sinovče. Na njegovoj svadbi ti ćeš se s njim pomiriti.

MATIJA: Prije ću sebi grkljan prerezati.

SLIKA DESETA

(Svadbena svečanost u palacu Bujovića. Vicko i Selma, Andrija Zmajević, Matija Zmajević, gospođa Zmajević, Martinović, Štukanović i Marijeta, Katina, Tonino i Gvero.)

VICKO: Hvala vam, mili, dragi i predragi moji, a osobito hvala nadbiskupu i svijem Zmajevićima što su, i pored svega, našli načina da ljubav razumiju i da joj potpore daju. Neka bude veselje u palacu Bujovića, u ovoj kući koja je bila pusta do današnjeg dana, dok ga ljepota moje, negda Selme, a sad Emilije, nije oplemenila. Veselo! Neka bude veselo!

(Selma, koju ćemo iz praktičnih razloga još tako zvati, mada je postala, čuli smo, Emilija, istupi naprijed.)

SELMA: Mogu li ja reći par riječi?

MARIJETA (U pola glasa.): Sve bi mogla u Trebinje na svadbu pričat, ko četvrta u pašin zabran.

ŠTUKANOVIĆ (Marijeti): Muči ti! Vicko uvodi jevropske regule. Žene se poštuju, ko da su pravi ljudi. I ja ću tebe tako poštivat.

SELMA: Ja znam da nije baš običaj, ali, eto, duša mi vrišti da reče.

ANDRIJA: Ko da si nam sve rekla, gospođo Emilija.

SELMA: A ne, Andrija Zmajeviću...

MARTINOVIĆ (Selmi na uvo): Vaša svetosti, gospodine nadbiskupe...

SELMA: Oprostićete mi, još sam nova u vašim adetima. Naučiću. Htjela sam vam svima reći da se ja, današnjim danom, ne odričem sebe same. Moje ime je novo, biće novi i cijeli moj život, vi ste svi novi, ali ja dušom ostajem ona koja sam bila. Pa vas molim da me takvu primite i razumijete. Ja dajem cjelu sebe, Vicku, gradu, ovom moru ispod, ali isto toliko i uzimam. I od Vicka, i od grada, i od mora.

ANDRIJA: Očekujem da ćete se tako i Crkvi posvetiti.

SELMA: Onoliko koliko se ona posveti meni.

(Štukanović istupi naprijed.)

ŠTUKANOVIĆ: Danas je najsrećniji dan u mom životu. Okumio sam se s kućom Bujovića, pa je moje prijateljstvo i moja privrženost mom Vicku dobila i, da tako rečem, zvanično ime i prezime. Od danas, nemojte razdvajati prezime Štukanovića od prezimena Bujovića. Krivi pogled na njega je krvi pogled na mene, zla riječ na Vicka je zla riječ na mene. Moja krv je njegova krv.

VICKO: A da nećemo krv prolijevat, moj kume.

ŠTUKANOVIĆ: Skužaj me, kume, ma ja moram reći. Jes da je danas svadba, ne treba grke potezati, ma, meni se čini da ima ljudi u Perast kojima nije još jasno što si, i koliki si. E pa od danas si još veći. Za moju glavu. Je li to malo ili mnogo, neka vide oni koji bi krenuli na nas.

VICKO: Popio si koju više, pa se srdiš bez potrebe. Svadba je. Veselje je. Što bi ko kretao na nas?

ŠTUKANOVIĆ: Ja to samo onako, da se zna... A moja Marijeta će biti vjerna družbenica tvojoj Emiliji, dok smo u vojnom vijađu. Neće se razdvajati, ko što se nas dvojica nigda nećemo razdvajati. Marijeta, što se sklanjaš cijelo vrijeme. Dođi i čestitaj kumu.

VICKO: Neka. Čestitala je ispred crkve...

ŠTUKANOVIĆ: Što će joj falit još jednom?! Sad smo ko rod. I više od roda. Danu, Marijeta, izljubi se još jednom s Vickom i Emilijom...

(Marijeta priđe, propne se na prste da bi poljubila Vicka.)

MARIJETA: Znaš li koliko te mrzim?

VICKO: Čime sam to zaslužio?

MARIJETA: I ovo što kuca u meni, učiću da te mrzi.

VICKO (Glasno): Pa, oćemo li kod vas skoro na veselje, mila Marijeta?

(Marijeta se odvoji od Vicka, prilazi Selmi, ljubi se s njom, presrdačno.)

MARIJETA: Želim vam sve najbolje, iz svega moga srca. Odistinski. I sad kad nam muški pođu na brodovlje, nas dvije ćemo se lijepo sprijateljit.

SELMA: Jedva čekam.

(Zmajevićka prilazi Selmi.)

ZMAJEVIĆKA: Mislila sam da će moje kamare pružiti gostoprimstvo dječijem smijehu, a ne mladici za udaju. No, ako vama dobro čini, neka bude. Ja vam čestitam.

SELMA: A ja sam vama zahvalna za sve što se uradili za mene.

(Zmajevićka priđe Vicku, daje mu ovlaš ruku na rukoljub.)

VICKO: Blagodarim. Na svemu.

ZMAJEVIĆKA: Vicko, Bog je tako htio. Budite mu zahvalan. Sve na svoje dođe.

VICKO: Ne Bog, nego ja. Hvala što si me se riječi i pogleda udostojila. Da sam znao, ranije bih se oženio.

ZMAJEVIĆKA: Pustite sada to... Mnogo je vremena partilo. Svadba vam je, svadba ti je.

(Zmajevićka se skloni, prilazi Martinović.)

MARTINOVIĆ: Što si tužna, šumo moja? Što si velo, cvijeće moje? Što se suriš, goro moja? Što se srdiš, more moje? Gora zbori da joj više doći neće. Cvijeće jekti da ga brati neće. Gora huči da se peti neće. More šumi da ga brodit neće. Zaljubi se, oženi se, mlad kapetan. Zaljubi se, oženi se, ostavi nas. Mlad kapetan, ponajbolji, ponajljepši, po imenu Vicko Bujoviću.

TONINO: Pa sad, jel to svadbena ili tužbalica?

MARTINOVIĆ: Valja pitati narodnog pjesnika koji je ovo spjevao.

ANDRIJA: Ima još jedna stvar, sada da se obavi. Matija Zmajević ima nešto reć konte Bujoviću.

(Matija stoji, ne pomjera se. Onda mu Selma ponudi ruku na rukoljub, nespretno ali šarmantno, vidi se da je to gest koji je uvježbavala, ali koji nije njen. Matija nevoljno poljubi ruku.)

MATIJA: Griješnica.

SELMA: Ne čuh, kume. Hvala, što god da je.

MATIJA: Htijedoh reći da sam, može biti, prenaglio, da sam neke momente krivo doživio pa sad, iako uzimam sebi pravo da imam svoj sud, pozivam Vicka Bujovića da primi ruku moju i da ovijem obnovimo familjarno kumstvo.

VICKO: Ne troši riječi, kume. Bi što bi. Plovićemo mi zajedno, leđa uz leđa, ko negda.

(Rukuju se.)

MATIJA: Radi Perasta ovo radim, ne zbog sebe.

SELMA: Gospodine Matija, sada ćemo vidjeti kakav ste bili učitelj. Prvi ples odigraću s vama. (Podigne glavu prema nevidljivoj galeriji.) Muzika!

MATIJA: Prvi ples plešu ženik i mladica.

SELMA: Ko to kaže?

MATIJA: Regule od svadbe.

SELMA: E pa mijenjaćemo i te regule.

VICKO: Kume dragi, ništa se ne boj. Tebi će dati ruku u ovom plesu, a meni cijeli život. Kreni igru.

(Začuje se muzika. Zvanice teatralno aplaudiraju, prave prostor za prvi ples. Nemalo iznenađenje kada Selma uhvati Matiju za ruku i zapleše s njim. Matija pokušava da prekine igru, ali mu Selma ne pušta ruku. Selma, igrajući, dođe do Vicka, zaigra s njim.)

SELMA: Eto, svijet nije propao što smo skršili jednu regulu.

VICKO: Nije.

SELMA: Što si mislio, u sebi, dok si me gledao kako igram s njim?

VICKO: Ništa nisam mislio. Možda mi je malo oštrica dobrog bodeža padala na pamet. Onako, na kratko. (Nasmije se.)

SELMA: Jesi li uživao u tome što mi se drugi dive, što mogu da me gledaju, čak i da me dodirnu?

VICKO: Ti misliš da je to za uživanje?

SELMA: Zar to nije zadovoljstvo, da drugi uživaju u bogatstvu koje je samo tvoje? Pogotovo Matija, koji bi nas u čaši vode popio.

VICKO: Ima tu nečega, vraže.

SELMA: Sviđa ti se?

VICKO: S tobom otkrivam nove stvari koje mi se sviđaju. Samo polako. Preša je ovdje opasna.

SELMA: Zašto polako? Radiš li ti sve polako? Što mogu da nađem polako, a da isto to ne nađem sad i odmah?

(Selma se odmakne od Vicka, napravi nekoliko koraka oprema nevidljivoj galeriji, zatapše rukama. Muzika stane. I ostali parovi koji su plesali – Štukanović i Marijeta, Katina i Gvero, Zmajevićka i Matija – stanu. Svi gledaju u Selmu.)

SELMA: Moj ljubljeni muž, izvolio je dovesti najbolju muziku koja je svirala po svim evropskim dvorovima. Ali, dok sam im bila domaćica, saznala sam, oni znaju i muziku koja se ovdje ne smije slušati. To je muzika Lune...

(Selma zamahne rukom. Začuje se cilik violine praćen udaraljkama. Selma stoji kao da nešto iščekuje, uzdrhtala.)

MATIJA: Kume, zar u tvojoj kući?! Ti, koji si katarke njihovim glavama kitio?!

VICKO: Tiho! Ne čujem!

(Ritam se ubrza i Selma zadrhti, zanjiše kukovima, krene u pomamni istočnjački ples, kao da je pod čardom nekog Maurina. Pleše izazovno, od jednog do drugog muškarca, muzika je sve pomamnija. Vicko, kao ukopan, stoji na sredini, Selma obigrava oko njega, a onda ode dalje. Tonino, kao probuđen, odlijepi se iz ugla i zaigra uz Selmu. Selma treperi oko njega. Onda se Vicko trgne, uzme veliki buket cvijeća, priđe Selmi. Igra uz nju, otkidajući latice sa cvijeća i prosipajući ih ispod njenih nogu. Vicko i Selma igraju kao da su sami na svijetu. Okolo, konsternacija, muk.)

SLIKA JEDANAESTA

(Vicko i Selma pored jarbola koga smo vidjeli u drugoj slici.)

SELMA: Kad bih se popela gore, bi li vidjela preko ovih brda?

VICKO: Na jarbol se penju samo najvještiji.

SELMA: Ja ću se sad ispeti.

VICKO: Nećeš. A i polomljen je, pašćeš.

SELMA: Kad sam mogla kod tebe u kamaru, mogu i uz ovo drvo.

VICKO: Tek kad se izađe iz zaliva može se na široko sagledati.

SELMA: Onda ćeš me povesti.

VICKO: Jednom.

SELMA: Sad. Kad kreneš na Krit.

VICKO: Žene ne smiju na brod. Donose pegulu.

SELMA: Ti ćeš mene povesti. Nama niko ništa ne može.

VICKO: I da hoću, posada bi se pobunila. Ne vole žene na brodu.

SELMA: Voljeli bi me u perinama, a ne bi na brodu.

VICKO: Selma...

SELMA: Emilija.

VICKO: Emilija...

SELMA: Selma.

VICKO: Koja si, zapravo?

SELMA: Koja ti hoćeš.

VICKO: Tih priča gdje bi ko tebe volio, prođi se. Ja mogu čut, mogu razumijet, ali nisam siguran da bi i ostali to razumijeli.

SELMA: Što nas stalo što ko kako razumije. Važno je da mi razumijemo. Eto, igrao si sa mnom, po turski, pa što...

VICKO: Svadba je bila. Tad i nikad više.

SELMA: Ja ću se popeti gore. Samo da vidim kako je.

(Selma se prihvati konopca koji visi s jarbola, pokuša da se penje. Vicko je uhvati oko struka, vraća je na tlo.)

VICKO: Znaš li što bi se ođe moglo dogodit ženi koja sebi daje previše slobode?

SELMA: Kako može biti previše slobode?

VICKO: Pred put, ko što je ovi moj, takvu ženu valjalo bi zatvorit u kamaru i naložit slugama da joj hranu donose. Da ne vidi ni sunca ni mjeseca, dok se čovjek s vijađa ne vrati.

SELMA: Budala ona koja ne bi utekla.

VICKO: E za takve ima još nešto. Da ne bi utekle. Stavi joj se kosa u škrinju, pa se škrinja zaključa, a ona klečeći čeka da joj se čovjek vrati.

SELMA: Ja bi kosu pregrizla.

VICKO: Ti bi.

SELMA: Da ti to meni ne prijetiš?

VICKO: Samo pričam ono što se po Boki činjelo.

SELMA: Ja ću se popet.

(Ponovo skoči prema konopcu. Nađe uporišta na jarbolu, hitro se penje.)

VICKO: Vraćaj se!

SELMA: Ti me vrati!

(Vicko se nasmije, priđe jarbolu, krene da se penje. Selma se zasmije, gotovo dječije, nastavlja da se penje. Pojave se Tonino i Gvero. Preneraženo gledaju u Vicka koji pokušava da se popne.)

SELMA: Popeću se na vrh i nikada neću sići! Oću da se ljubimo na vrhu, iznad svih.

GVERO: Kapetane...

(Vicko se osvrne. Nasmije se, nelagodno mu je. Skoči na tlo.)

SELMA: Ako me ne povedeš sa sobom, ostaću na vrhu ovog koca.

VICKO: Jarbola, mila, jarbola...

SELMA: Što god da je.

VICKO (Toninu i Gveru): Kari bravi, mogu li ja malo mira imat od vas?

GVERO: Mi došli da pitamo...

VICKO: Baš sad!

TONINO: Tri dana vas ne vidjesmo. Iz kamare ne izlazite. A zabranili ste da kamari prilazimo.

VICKO: Đe sam ja, to nije tvoj posao.

TONINO: Posade su spremne, još prije četri dana, a vi ne dajete zapovijest za isplovljavanje.

VICKO: Nema dobrog vjetra.

GVERO: Plovili smo i po mirnijem.

VICKO: Isplovićemo kad ja rečem.

GVERO: Okasnićemo.

VICKO: Čekaće nas. Bez nas ne smiju.

TONINO: Perast priča da vam se ne da u vijađ jer ste se pod kotulu uvalili.

(Vicko priđe Toninu. Nijemo ga gleda, bjesan.)

VICKO: Perast ili ti?

TONINO: Kad sam ja što pričao, meštre? Nemojte me tako gledat.

GVERO: Vrijeme je da isplovimo.

VICKO: Evo će me uskok iz Stoca učiti kad i kako se isplovljava!

GVERO: I fra Martinović kaže da nam treba pola dana i cijela noć do Barlete.

VICKO: Zato što on plovi kako se plovilo prije sto godina. Ako nema puna jedra, on pluta. A ja burdižam, mili moj uskoče. Ja koristim svaki dah vjetra, s bilo koje strane da dolazi. I u bunaci nađem pramen vjetra. Zato sam brži. To reci Martinoviću. Samo mi odole treba dobar vjetar za špurijus.

GVERO: Bogme mu vi recite. I njemu i ostalima. Sve posade, Štukanović i Martinović, svi su se skupili ispred vašeg palaca, da im rečete ide li se il se ne ide. Ako vi ne možete, da zapovjedništvo predate Matiji Zmajeviću.

VICKO: Nisi ti bravo. Ti si brav! Idemo!

(Vicko žustro krene naprijed. Gvero i Tonino za njim, osvrćući se prema Selmi koja je na vrhu jarbola.)

SELMA: Vicko, koliko mora ima odavde! Povešćeš me! Povešćeš me!

(Selma pogleda prema dolje, nema nikoga.)

SELMA: Vicko!

(Ispod jarbola se pojavi Abdaga. Umoran, prašnjav, vidi se da je sad s konja sišao. Sa njim je Martinović. Selma se primiri.)

MARTINOVIĆ: Evo sam vas lijepo sproveo. Tu je ona negdje.

ABDAGA: A vi odma pjesmu spjevaste o meni i Bujoviću.

MARTINOVIĆ: Ne ja, narodni pjesnik. Ali, obratite pažnju sad na ovo, pa prosudite da li vam vrijedi: „Kopiljane Vicko Bujoviću/ kome uze konje i oružje/ kome uze šćerku jedinicu/ i otkide iza šake ruku/ desna me je preboljela ruka/ lijevom sam sijeći naučio/ dođi kurvo meni na megdana”... kako vam se čini?

ABDAGA: Ne benavite, vjere vam. Ja sam mislio da ste ozbiljan čovjek.

(Aga mu tutne kesu s dukatima.)

ABDAGA: Evo, za pomoć pri dolasku. I da tu pjesmu pocijepate.

(Martinović se nakloni i ode. Selma se nagne sa jarbola. Abdaga je vidi.)

ABDAGA: Selam alejkum, šćeri.

SELMA: Zdravo bio, oče. Oćeš li gore, kod mene?

(Abdaga umorno sjedne pored jarbola.)

ABDAGA: Čekaću.

(Selma se hitro spusti. Stoji ispred oca. Nelagoda. Abdaga ustane. Krene da je pomiluje po kosi, vrati ruku.)

ABDAGA: Baš si me se poželjela.

SELMA: Udala sam se.

ABDAGA: Znam. I oca na svadbu zvala.

SELMA: Ne bi došao.

ABDAGA: Ne bi.

SELMA: Što si sad došao?

ABDAGA: Da te vodim natrag.

SELMA: Nema meni natrag. Samo naprijed.

ABDAGA: Jesi li prevjerila?

SELMA: Jesam. I nisam nimalo drugačija.Vidiš li kakvu razliku?

ABDAGA: Pa, baš za njega? Za krvnika?

SELMA: Meni nije krvnik, nego sve.

ABDAGA: Zaslijepio te je. Omađijao. Znaju to ovi primorci. Mađiju poznaju.

SELMA: Ne. Ja sam njega.

ABDAGA: Ako nećeš milom, oćeš silom.

SELMA: Gdje da idem? U Trebinje? Da me daš kojem agi ili paši u harem? Da budem jedna od žena? Da mi kaldrma nanule lomi? Zar me nisi od toga sklonio, oče?

ABDAGA: Jesam.

SELMA: Pa?

ABDAGA: Al te nisam za Vicka Bujovića namijenio.

SELMA: Nisam ja dukat, da se namijenjujem.

ABDAGA: Voliš ga?

SELMA: Ne bi pošla za njim da ga ne volim. Znaš me.

ABDAGA: Mnogo?

SELMA: Ko sebe.

ABDAGA: Onda je to mnogo. I poviše toga.

(Vicko se vraća. Ustukne kad vidi Abdagu.)

VICKO: Ago štovani, selam alejkum.

ABDAGA: Alejkum selam, zete. Čujem pjesmu, gore, da ste me pogubili.

VICKO: Ama, pjesme budalesaju, ko i vazda. Da ste najavili, da smo znali, mi bi dočeka napravili. Hodite sa mnom u palac. Mnozina je ljudi, ali rastjeraću ih...

ABDAGA: Nemam ja što u vašem palacu tražit. Ništa tamo moje nema.

VICKO: Selma je u mom palacu. Ona njime gospodari.

ABDAGA: Nije Selma više moja. No je vaša. Biće da Alah zna što čini, mada mi se čini da ne zna što čini. Odoh.

VICKO: Daću vam pratnju dok se ne dohvatite Hercegovine. Može se ko zalećet da se aginskom glavom okiti.

ABDAGA: Neka. Kako došao, tako i pošao. Prazan došao, prazniji otišao. Biće da me stiže kakav davni grijeh. A bilo ih je. Ne može se od toga uteći. Sve činiš da bude drugačije, a sve opet bude da samo čemer i žal ostanu. Alah mi je svjedok da o vama sve najgore mišljah i da nisam našao razloga da mišljenje promijenim. I zato, čuvajte se, pazite se, nemojte se više hrabrit, ni glave uludo podmećat. Vi ste sve što ona ima. Bez vas, ni nje nema. Ako vam štogod i kadgod kakve potpore zatreba, vi pozovite. Vi, ne ona.

(Aga se okrene i ode. Vicko i Selma nijemo gledaju za njim.)

VICKO: Sutra ujutro isplovljavamo.

SELMA: Vodi me sa sobom.

VICKO: Vodiću te.

SLIKA DVANAESTA

(Palac Zmajevića. Andrija Zmajević i Martinović.)

MARTINOVIĆ: Ni jedan brod neće isploviti! Morate nešto da uradite!

ANDRIJA: Zašto bih ja bilo što uradio?

MARTINOVIĆ: Zato to su posade pred pobunom. Zato što će Vicko, kakav je, sve noštrome i kormilare večeras baciti u okove. I neće imati ko da isplovi.

ANDRIJA: Biće to lijepo poglavlje u vašoj hronici. Konte Vicko Bujović je ostavio na cijedilu mletačku trgovačku flotu zbog toga što je htio da vodi svoju ženu na borbeni vijađ. Napišite to. U što ljepšim bojama odslikajte konte Bujovića, kao i do sada, razumije se.

MARTINOVIĆ: Ja sam samo istinu pisao. Ovoga nije bilo do sada. Moja posada neće da čuje da na zapovjedničkom brodu bude žena. Naročito ne ova.

ANDRIJA: A Štukanović?

MARTINOVIĆ: Ne može Štukanović sam brodom upravljati.

ANDRIJA: A što vi kažete?

MARTINOVIĆ: Važno je da se isplovi i zadaća izvrši. Venecija nam ovo ne bi oprostila.

ANDRIJA: Možda je vrijeme da Venecija shvati koga podržava. Možda je ovo jedini način. Kakvo je vaše mišljenje o ženi na brodu?

MARTINOVIĆ: Visosti, dozvolite, ako se za naše brodove i naše ljude Gospi molimo, a ona je, da oprostite, žena, zašto ne bi bilo žena na brodu?

ANDRIJA: Što ste rekli? Je li vama odista Bujović toliko mozak pomjerio?! Porediti Gospu sa jednom manitom Turkinjom! Molim vas! Ovo je bogohulno! Krajnje vrijeme je da se opredjelite. Između Bujovića i Perasta. Između skaski i bajki i života! Između svećeništva i plovljenja! Što ste vi? Koji je vaš zadatak na ovom svijetu?

MARTINOVIĆ: Preuzvišeni, posade su pred pobunom. Naša raspra o mojoj životnoj misiji je gubljenje vremena.

ANDRIJA: Kao što bi bilo gubljenje vremena i unižavanje mog zvanja da idem sada da se prepirem s marinerima, kormilarima i noštromima. Oni nikad nisu sa ženama plovili, kao što nisu ni njihovi očevi ni djedovi, kao što nikad ni jedna kršćanska duša nije plovila. Praznovjerica ili ne, ali je regula. Nećemo vjekovnu regulu noćas ukidati! Uostalom, ja sam saglasan s posadama.

MARTINOVIĆ: Mletačka flota ostaće na milost i nemilost Turcima, arapskim gusarima, Ulcinjanima...

ANDRIJA: Bog je tako htio.

MARTINOVIĆ: Samo to? Samo tako?

ANDRIJA: Ima riješenja, moj dragi Martinoviću. I jednostavno je kao i sva dobra riješenja. Ukoliko Vicko Bujović do sutra ujutro ne smiri posade i ne isplovi, zapovjedništvo nad brodovljem i ljudima preuzeće kapetan Matija Zmajević. Gvardiji će biti izdat nalog da okuje Bujovića zbog odbijanja da izvrši obavezu spram Venecije i izdaje grada. Biće to dobra građa za vašu hroniku, pretpostavljam. Vi ste ljubitelj istinskih velikih zbitija.

MARTINOVIĆ: To bi bio udar! Vicko Bujović je Perikle Perasta!

ANDRIJA: Jedino zajedničko im je paganstvo i nepoštovanje Boga.

MARTINOVIĆ: Kada bi vi otišli da blagoslovite brodovlje, oni bi pristali...

ANDRIJA: Da blagoslovim brodovlje kojima upravlja žena, pa još nevjernica?!

MARTINOVIĆ: Opet praznovjerice!

ANDRIJA: Nema vjere bez praznovjerice, kao što nema Boga bez đaola.

MARTINOVIĆ: Nisam od vas očekivao pominjanje đaola.

ANDRIJA: No, skužajte. Innominato, recimo. Nepomenik. A Bujović je s njim u dobrim odnosima, vjerujte mi. Samo što se Bujović isuviše pominje. Pogotovo u vas. Što će sutra biti, sutra kad ne bude tako moćan i tako silan? Ko će vjerovati u vašu hroniku? Moraćete sve isponova.

MARTINOVIĆ: Ja ću sutra isploviti, makar sve sam po brodu rabotao.

ANDRIJA: Sutra ujutro će peraštanska flota isploviti. Ako se Bujović ne prizove pameti, molim da izrazite svoju pokornost Matiji Zmajeviću. I, volio bih da vi lično budte na brodu koji će imati posebnu misiju.

MARTINOVIĆ: Taj brod je namijenjen Štukanoviću.

ANDRIJA: Štukanović ne bi umio do Kotora stići.

MARTINOVIĆ: Dao mu je Gvera i dvadeset najiskusnijih marinera.

ANDRIJA: Možda, možda, možda je to po dobru. Štukanović! Opet nam Bog nudi rješenja, samo ih treba vidjeti. Nego što nego Štukanović!

SLIKA TRINAESTA

(Kamara gospođe Zmajević. Vicko, pod oružjem. Zmajevićka.)

ZMAJEVIĆKA: Kako si me ono učio: „Teško – Tramuntana, Šempijanom – Šilok, Božijem - Bura, Onom – Otrant, Junačnom – Jugo, Ludom – Levanat, Pomamnom – Parić, Mornaru – Maestro... Teško, Šempijanom, Božijem, Onom, Junačnom, Ludom, Pomamnom, Mornaru.”... Ruže vjetrova u Boki. Vidiš, još pamtim.

VICKO: Imala si dobrog učitelja.

ZMAJEVIĆKA: Najboljeg. Ujutro, čim svane, uzmi neki od tih vjetrova i parti, Bujoviću, a ona neka čeka, ko što su sve Peraštanke čekale.

VICKO: Jesi li zbog toga došla?

ZMAJEVIĆKA: Vanka samo što krv ne poteče? Došla sam da ti rečem da ne činiš skandale tamo đe nije potrebno. Tvoja ljubav neće biti manja ako je sada ne povedeš. Čežnja će ti još više narasti, pa će ti biti milija i draža kad arivaš. Došla sam da ti rečem da bi na brodu njom bio zaokupljen, pa ne bi dobro činio ono što najbolje na svijetu činiš.

VICKO: Zmajevići su obikli stalno naređivati, ko što su drugi obikli stalno ih slušati.

ZMAJEVIĆKA: Znao si me, negda, saslušati.

VICKO: Tada nisi bila Zmajevićka. Al si htjela bit.

ZMAJEVIĆKA: Ne voliš ti mene više, Vicko.

VICKO: Onako te više ne volim. Volim sjećanje na tebe. Kako je ono bilo? „Ja sam obećana u Zmajevića i ništa se tu ne može promijeniti.”

ZMAJEVIĆKA: Samo se pojavi sam ujutro u pristaništu. I, pušti sjećanja.

VICKO: Nije Vicko bio za te. Mariner, palubar. Zbog tebe sam se zarekao da ću biti sve ono što su Zmajevići bili. I postao sam, ali zaludu.

ZMAJEVIĆKA: Tempi pasati.

VICKO: Kad smo ti i ja nasamo nema prošlih vremena. Sve je tu, ko da se nije ni prekidalo. I to da sam ja rekao da ću ubiti tvog Zmajevića i da ćeš onda biti moja. I to da si ti rekla da se ni onda ništa ne bi promijenilo. Ubilo ga je more, poslije, moje more. A ti si ostala udovica kuće Zmajevića, gorda, hladna, nedostupna. I zalud sam ja sve činio. I čuda i pokore, i vijađe i pohare. Zalud. Vazda sam ostao niži od kuće Zmajevića u koju si se živa zazidala.

ZMAJEVIĆKA: Ja nisam mogla protiv Perasta. Ja sam Perast.

VICKO: A ja sam protiv Perasta! Zato mi je bio pod nogama, zato mi je iz ruke jeo, zato mi je pjesme pjevao! Cio Perast. Osim tebe. Nikad riječi, nikad pogleda ispod trepavica. A sad, zbog nje na brodu, ti izlaziš iz tvojih bedema. I tebe sam zvao na brod!

ZMAJEVIĆKA: Vicko, čemu sad to? O ovome što je sada pričamo.

VICKO: Ona je mogla i vjeru da promijeni, sve svoje da iza leđa baci! A ti? Tebi je bio važniji Perast! Regula da plemkinja ne ide za marinera! Ti si učinjela sve mimo onoga što si bila i što si osjećala! Zato neću, ne mogu, da čujem tvoj zahtijev! Ona smije sve što ti nisi! I ja sad smijem sve ono što onda nisam smio!

ZMAJEVIĆKA: Što je sad u tebi? Šilok? Greza bura? Okreni jedro, da ti se ne pocijepa, primi vjetar za sebe.

VICKO: Jel ti to mene učiš kako se plovi?

ZMAJEVIĆKA: Učim.

VICKO: E pa neće mene Zmajevići učit ni kako se živi, ni kako se plovi! A ti si Zmajevićka!

SLIKA ČETRNAESTA

(Vickova soba. Vicko i Selma. Vicko sprema svoju mornarsku škrinju. Nasumice baca stvari u nju.)

VICKO: Presvuci se. Tako se na more ne izlazi.

SELMA: Ja ne idem.

(Vicko stane s pakovanjem.)

VICKO: Ti ćeš odit.

SELMA: Neću. Predomislila sam se.

VICKO: Sad nema predomišljanja.

SELMA: Biće mi zima. So će da mi štipa oči. Vjetar će da mi zamrsi kosu. Ljuljaće se i neće mi biti dobro. Biću ružna, vidjećeš me takvu i prestaćeš da me voliš.

VICKO: Selma, ja sam noćas stao kontra mojih cijelih posada! Noćas je, po prvi put u dvadeset godina, krenula pobuna protiv mene! Zato što sam odlučio da moja žena bude sa mnom. Zato što je ona šćela da bude sa mnom. Što će moja posada misliti o meni ako sutra ujutro ne budeš na palubi? Da sam se prepao! Onoga momenta kada neko, bilo ko, pomisli da Vicko Bujović ima zeru straha, sa mnom je gotovo.

SELMA: Ja ću otići i reći im da sam se predomislila i da se ti njih nisi prepao.

VICKO: Nećeš ti ništa nego ćeš uzeti toplu preobuku i, čim svane, poći sa mnom!

SELMA: Neću!

VICKO: Selma!

SELMA: Podigao si glas! Ti si podigao glas na mene. Oćeš li da me udariš? Oćeš li i mene u gvožđa, pa okovanu na brod? Oćeš li da mi dokažeš da si ti onaj Vicko Bujović iz priča? Oću li te onda više voljeti? Oće li te posada više poštovati? Vicko, ja te se ne bojim. Biću razočarana. Biću tužna. Biću tužna jer to nije onaj čovjek koga ja volim, nego onaj o kome su mi pričali. A oni će te mrzjeti i samo mrzjeti i čekati prvu priliku da ti zariju nož između rebara i da te bace u more. Što bi ja onda?

VICKO: Nije tvoje da o tome misliš. Ja sam kapetan, ja sam zapovjednik, ja znam kako treba s pobunjenicima!

SELMA: Ja, ja, ja ja! Ti, ti, ti! A ja? Gdje sam ja?

VICKO: Ti ćeš sutra biti na brodu.

SELMA: Biću s tobom. Ovako.

(Poljubi ga.)

SELMA: I ovako.

(Poljubi ga.)

SELMA: I ponijećeš ovo moje.

(Poljubi ga.)

(Iz škrinje vadi maramu. Provlači je nekoliko puta kroz kosu.)

SELMA: Sad miriše na mene a ti ćeš je staviti oko vrata i ja ću ti svo vrijeme mirisati. I kosom te dodirivati.

(Stavlja mu maramu oko vrata.)

SELMA: Nikad je nećeš skidati. Ja ću ti je skinuti kad se vratiš.

(Vicko zagnjuri glavu u Selminu kosu. Odmakne se od Selme.)

VICKO: Sad idem da pljunem po samom sebi!

SELMA: Odmah se vrati.

(Vicko se nevoljno nasmije, poljubi Selmu. Odlazi. S druge strane, negdje iz tajnih vrata palaca Bujovića, izlazi Martinović. Sklopljenim rukama i poklonom zahvaljuje se Selmi.)

MARTINOVIĆ: A što si drugo mogla? Da pustiš da ga okuju i ubiju? Da Matija bude umjesto njega, kao što je rekao nadbiskup? Zahvalan sam vam u ime povijesti. U ime grada. Veliku ste stvar učinjeli.

SELMA: Ništa mi se ne zahvaljujte, samo odlazite.

MARTINOVIĆ: Narodni pjesnik će o ovome napisati: „Osta ljuba mlada, osta vjerna, da ga čeka, da se nada, kano što se sunce čeka, kano vjetar izdaleka...”

SELMA: Bježite sad.

(Martinović brzo krene, ali ga Selma zaustavi.)

SELMA: Samo mi jednu stvar morate reći.

MARTINOVIĆ: Sve što želite.

SELMA: Vi, vi nikada niste ni jednu ženu dodirnuli, poljubili?

MARTINOVIĆ: Molim vas, ja sam svećenik.

SELMA: Ali ste čovjek... Recite mi, nikad niste?

(Martinović ćuti.)

SELMA: Isto vam za sve hvala. Da nije bilo vas... Ponesite i vi nešto sa sobom na vijađ.

(Selma brzo poljubi Martinovića u obraz. Martinović prstima dodirne mjesto gdje ga je Selma poljubila, zbunjeno odlazi.)

SLIKA PETNAESTA

(Palac Zmajevića. Katina povjerljivo, u strahu da je ko ne bi čuo, brzo govori Andriji.)

KATINA: Oni su tri mjeseca na vijađ, a njoj je, da prostite, stomak, bome, ko da je šesti mjesec. Ne može bit Štukanovićevo, ama baš nikako.

ANDRIJA: Nego Vickovo. Ima li išta u Perast da nije njegovo?

KATINA: Kad ga vi puštate. Ne bi ga ja...

ANDRIJA: Ne pitam te ja što bi ti... Mila moja Katina, mogla bi ti upriličit vižite gospođi Emiliji. Povedi Marijetu, da vam svijema čekanje s vijađa lakše padne. Porazgovorite se, onako, lijepo, ženski, otvorite duše jedna drugoj.

KATINA: A ako joj Marijeta reče?

ANDRIJA: Što ćemo? Volja božija. Mogle bi, koliko i večeras. Evo, ja vas darivam (odnekud vadi bocu prošeka) botiljom prošeka iz mog podruma. Ima mu preko deset godina. Srce liječi, dušu otvara.

(Katina uzima bocu.)

ANDRIJA: Da je nisi doma otvorila! To je za večeras.

(Andrija pomiluje Katinu po kosi, presmiono za jednog nadbiskupa. Katina poljubi u ruku Zmajevića, predugo za rukoljub svešteniku. Uspravi se i odlazi. Andrija se glasno nasmije. Ulazi Tonino.)

TONINO: Zvali ste me, vaša visosti.

ANDRIJA: Neka si došao do mene, mili Tonino. Baš neka si došao. Naši smo, Peraštani, a skoro da se i ne gledamo. Ima mnogo rabote kod Vicka, je li? Dobar je Vicko, naš Vicko.

TONINO: Dobar. Najbolji.

ANDRIJA: Neka ga Bog čuva i na ovom vijađu, ko i do sad. Hoće, hoće, Bog pomaže odvažnima. Ma vidim ja da te nešto muči, zato sam te zvao, da vidimo mogu li pomoć, dok Vicka nema.

TONINO: Ja sam zabrinut, vaša preuzvišenosti. I nemir me nagna da dođem do vas. Od kada je Vicko pošo i ja se stalno lomim i premišljam.

ANDRIJA: Reci sve što te tišti.

TONINO: Ne bi ja, ali grad je u pitanju. I Vicko je u pitanju. Brinem se, svetosti, strašno se brinem. Pa, računam, kome bi ako ne vama došo. Kod vas, ko kod Boga.

ANDRIJA: Do mene razne štorije dohode.

TONINO: Vicko se u zlo kolo uvatio, nadbiskupe. Njegova žena, ona će ga u ambis odvuć. Ne poštuje ona ni Boga našega ni Alaha njihovoga. Ja mislim da ona njemu brani da mi brod da, da me mrzi i sklanja, da bi Vicka cjelog zaokupala.

ANDRIJA: I do mene o njoj razne storije dohode. Ona tebe mami, moj Tonino.

TONINO: Ne mami, no me baš mrzi.

ANDRIJA: Mami, mami. Zna da si na žene slab. Sve gola po palacu hodi ispred tvojih očiju.

TONINO: Ne hodi.

ANDRIJA: I gola se kupa u banj, da ti vidiš.

TONINO: Pa neće se obučena kupat.

ANDRIJA: Ekola! Priznao si! A koliko sjutra će ti u koćetu doći! A onda će te Vicko cipolima baciti.

TONINO: Ja sam Peraštanin! Lojalan i Bogu predan. Zašto ja da stradam?

ANDRIJA: Zato što si takvi.

TONINO: Ja, visosti, stalno mislim kako sam ja sin kojega od vas, od vlastele. Ja, kad bi znao da sam od Zmajevića, ja bi zaboravio što sam na gradske ploče ko dijete ostavljen, i bio bi vjeran i odan tome čiji sam. Znate li vi čiji sam?

ANDRIJA: Nisam išao za tim. A mogli bi se raspitat, mogli bi libre prelistat i u libre rod upisat.

TONINO: Bio bi vaš dužnik i rob dovijeka.

ANDRIJA: Ne rob! Ovo je slobodni grad. Nego bi dobio ono što ti pripada. Tvoje je, samo, da pred Bogom i ljudima potvrdiš da Selma nije postala Emilija, nego je divlja i pohotna vestalka što među svoja bedra muške mami. Spasićeš Vicka, spasićeš Perast. I ko takav ćeš biti štovan i uvažavan.

TONINO: Sve za Perast!

ANDRIJA: Sve će biti kako Bog zapovijeda, ništa ne brini, mili moj Tonino. Kad dođe vrijeme ti ćeš istinu, samo istinu obznanit.

SLIKA ŠESNAESTA

(Palac Bujovića. Selma, Katina i Marijeta. Katina nasipa prošek ostalima.)

KATINA: Sad bi se moja gospođa Zmajevićka jedila, ma, kako se može čekat povratak sa vijađa bez malo prošeka? Lakše čekanje padne, a svakakve slatke misli ti se ombraju po glavi.

MARIJETA: Ma koga ti čekaš?

KATINA: Ja sve naše čekam. Kad vidim jedra tamo od Veriga, meni duša zaigra. Sve naše ja čekam.

SELMA: Tri mjeseca je prošlo. Mnogo. Nikada više neću ovako.

KATINA: O, biće i po godinu. I po dvije.

SELMA: Što će mi čovjek koga nema po dvije godine?

MARIJETA: A može i da se ne vrati.

SELMA: Kako, da se ne vrati?

MARIJETA: Da se brod funda, da ga ubiju tvoji. Uh, skužaj, Turci, mislila sam. Da ga Ulcinjani prodaju negdje na trgu robova, da ga pojede veliki pešekan... Sve to može.

SELMA: Vicku ne može. Vicko je najbolji.

MARIJETA: Mnogo si ga se uželjela?

SELMA: Mnogo.

MARIJETA: I ja.

KATINA: Marijeta, mila, ma, jesu li tebi malo vešte otješnjale? Selma, čini li se tebi da se ona malo raščinjela, a?

SELMA: Meni je Marijeta ljepša nego što je bila kad sam je upoznala. (Selma podigne čašu, kucne se s Marijetom.) Za naše ljude. Za Štukanovića.

MARIJETA: Za naše ljude. Za Vicka. I za njegovo dijete.

KATINA: Kakvo dijete? Selma, ništa nam nisi rekla? Zar već?

SELMA: Ja nemam što reći... Kakvo dijete?

MARIJETA: Vickovo. I moje.

(Selmi ispadne čaša iz ruke.)

MARIJETA: Jesam, raščinjela sam se, vešte su mi otješnjale. Raste mali Bujović u mene.

KATINA: Od čega, mila moja?!

MARIJETA: Što misliš, od čega se dijete načini?

SELMA: Od ljubavi.

MARIJETA: Ajde da to i tako nazovemo. Mislila sam mučat, ali ne mogu mučat. Selma ili Emilija, koja li si, nije me ni stalo, ja čekam dijete od tvog muža.

KATINA: Znala sam! Eto, tačno sam znala! Sotona!

SELMA: A zašto bih ja tebi vjerovala, Marijeta?

MARIJETA: Vjerovala ne vjerovala, to ti je tako. Ja ne mogu pred Bogom, pred sobom, ni pred dobrim Štukanovićem, da budem čista ako ne rečem.

KATINA: Ti se udaješ za Štukanovića kad se vrati s vijađa!

MARIJETA: Ja ću mu reć, kad se vrati sa vijađa.

KATINA: Skandale! Skandale! Što li sve nalazite u njega? Čime vas je toliko opčinio? Ja ništa ne vidim u njega. Koliko puta sam htjela da spoznam što je to... Koliko puta sam mu pred oči izlazila, začikavala ga. Ništa. Ko da me nema. Ko da sam arija. Ni da me pogleda. Para mi se, da mu se gola skinem i stanem ispred njega, on bi kroz mene prošo i ne znajući. On nema dušu, ništa nema. Što je vama svijema, što li nalazite u njega, onakvoga. A i star je.

MARIJETA: Basta, Katina! Ne radi se o tebi.

KATINA: Nikad se ništa ne radi o meni.

(Katina zaplače.)

SELMA: Što misliš, Marijeta, da ja sada treba da uradim?

KATINA: Jadna moja Selma. Crna ti. I mi sa tobom. Što možeš učinjet? Da ti pomognemo da se spremiš, pa da bježiš natrag u Ercegovinu. Ne bi, valjda, s takvijem čovjekom više ostajala. Ili, bježi neđe dalje, jer će on nagnat za tobom. Ajde u Stambol, daleko, đe te ne može naći. Mi ćemo ti sve pomoć. Zmajevići će dati ljude da te prate. Samo ga ne čekaj.

SELMA: A zašto bih ja to uradila? Marijeta, što bi ti na mom mjestu učinjela?

MARIJETA: Ne znam. Ubila bih ga. Lažem. Oprostila bih. Ne znam. Utekla bih. Ne bih. Kad je ko znao što bi učinio s Vickom Bujovićem!

SELMA: Ako je Vicko bio s tobom, ako te je volio, znači da si bila vrijedna njegove ljubavi. Bila. Gdje bih ja stigla kada bi sva njegova prošla vremena u sebi sabirala? Sve je to bilo prije mene. A ono što je bilo vrijedno njegove ljubavi, vrijedno je i moje. I to dijete u tebi. I ti.

(Katina se prekrsti.)

KATINA: Ludijeh žena!

(Selma i Marijeta se dugo gledaju. Onda Marijeta zaplače, zagrli Selmu.)

SLIKA OSAMNAESTA

(Palac Bujovića. Vicko i Selma se ljube.)

SELMA: Tu si. Cjeli si. I moj si. Ništa više. Ništa više ne treba.

VICKO: Što si ti meni činjela sve ove setemane?

SELMA: Čekala. I sanjala. I opet čekala. Pa opet sanjala. Vicko, moraš li ti cijeli život da budeš u ovom gradu?

VICKO: Gdje bi?

SELMA: Negdje gdje nije Perast. Ti i ja. Sami i slobodni. Idemo u Dubrovnik. Šta je tebe stalo za sve ovo? Ko su oni? Što su oni? Samo smo ti i ja važni. Idemo, da se nikad ne vratimo.

VICKO: Vazda se vratiš.

SELMA: Obećaj mi. Obećaj mi. Ne, Dubrovnik je blizu. Idemo u Veneciju. Ostaćemo tamo. Bilo gdje. Samo ne ovdje, sa ovim ljudima. Ovima koji ti se smiju, laskaju, klanjaju, a onda ti, sve smijući se, utrobu otvore.

VICKO: Bar se smiju dok to rade.

SELMA: Ti nisi njihov. Ti si svoj. I moj. Idemo li?

VICKO: Idemo.

SELMA: Riječ viteška?

VICKO: Riječ tvog čovjeka. A što si sanjala?

SELMA: U mraku ću ti reći.

VICKO: Nemoj mi reći da te je sram?

SELMA: Ničega mene pred tobom nije sram, Vicko.

(Ljube se.)

SLIKA DEVETNAESTA

(Crkva. Andrija za predikaonicom. Do njega Martinović. Ispred ili ispod njih su Matija, Tonino, Gvero, Štukanović, Katina, Zmajevićka... Nešto pozadi, u sjeni, stoji Marijeta. Martinović je u govorničkom zanosu.)

MARTINOVIĆ: Na vodi i na kopnu smo slavu Perasta pronosili. Brodovlje mletačko smo pratili i ispratili. Na radost i korist i Venecije i Perasta. Bitku smo, neka je hvala Bogu, imali samo jednu, podno Krfa, s Arabljanima, đe se posebno istače u boju novi zapovjednik Štukanović. A nadasve, i povrh svih, bijaše naš Vicko Bujović. Ni jednom mu ruka ne zadrhta, ni jednom mu prova s pravca ne skrenu, nego nas dovede kao što nas je i poveo. Hvala budi Bogu, hvala budi Svetoj crkvi, hvala budi gradu Perastu, hvala budi Vicku Bujoviću.

ANDRIJA: Ako ste završili...

MARTINOVIĆ: Još samo da rečem da će i ovaj podvig biti netom unešen u hroniku gradsku, da ostane spomen i hvala ovom gradu i ovim ljudima.

MATIJA: Jeste li sad, konačno, završili?

MARTINOVIĆ: Zahvaljujemo gradu na ovakvom dočeku i crkvenoj svačanosti koja se daje nema u čast.

MATIJA: E pa nemate se što zahvaljivat. Ovdje smo da bi ustanovili zločin koji vi izvršiste!

MARTINOVIĆ: Ja? Zločin?! Gospodine Matija, da vas ne znam, rekao bih da ste poludjeli, Bože mi oprosti. (Andriji) Vaša visosti, očekujem vaše pozdravne riječi i molitvu zahvalnicu.

ANDRIJA: Neće ih biti.

MATIJA: Jedan brod mletačke trgovačke flote nije se u luku vratio! Đe je, kapetane Martinoviću?

(Martinović ćuti, zatečen.)

MATIJA: Đe je, zapovjedniče Štukanoviću?

ŠTUKANOVIĆ: Đe bi mogao bit? Znate đe je...

MARTINOVIĆ: Štukanoviću, presaberite se...

MATIJA: Mi ne znamo. A vi znate. Zato što ga vi satjeraste, orobiste, pa fundaste. Četrdeset članova posade je nestalo. A tovar prebačen na vaš fregatun. Zločin, gospodo! Peraštanska flota je izvršila zločin!

ANDRIJA: Ja moram saopštiti da je kotorski providur proslijedio leteru duždevu, koja stiže kad i vi, u kojoj se srdi zbog pohare bogatom robom natovarene škune od strane peraštanskog broda. Zahtijeva se, izričito, da se u što kraćem vremenu, krivac Veneciji isporuči i šteta nadoknadi. Ukoliko li ne bude tako, dužd će ratnu flotu na Perast poslati jer će se Perast smatrati neprijateljem lava mletačkoga, sa svim što to podrazumijeva. Ja sam bio dužan ovo saopštiti iako ne mogu sebi doći i razlog ove bestijalnosti naći. Očekivao sam ovdje i konte Bujovića, da nam on štogod razjasni.

MATIJA: Nema on što da razjasni. On je kriv!

(Gvero, natraške, brzo, izlazi iz crkve. Matija to vidi, mahne glavom Toninu, Tonino hoće za Gverom. Andrija podigne ruku.)

ANDRIJA: Bilo bi dobro da nas konte Bujović udostoji prisustva.

(Tonino se vrati.)

ANDRIJA: Po zapovjesti Vicka Bujovića, vi, Štukanoviću, jadni Štukanoviću, izvršiste ovo zlodjelo.

ZMAJEVIĆKA: Bujovića ovdje nema, pa ga ne smijete tek tako optuživati!

ANDRIJA: Ja vas, snajo, molim, da se u ovo ne mećete. Zna se da ste vi slabi na Bujovića...

ZMAJEVIĆKA: Molim vas da vagate riječi.

ANDRIJA: Vi ste Selmu na sebe uzeli, pa ste je isuviše lako Bujoviću prepuštili. Slučajno? A i noć pred vijađ posjetili ste Bujovića. Oćete li nam, pred svijema, reći zašto?

ZMAJEVIĆKA: Nemam što reći.

ANDRIJA: Onda neka tako i ostane!

MATIJA: Štukanoviću, da li priznajete da ste po nalogu Bujovića orobili i potopili mletački brod?

ŠTUKANOVIĆ: Ma, rečeno je, svima po kvarat... Što je sad ovo?! Tako se vazda radilo.

MATIJA: Kakve kvarte spominjete, nesrećniče?!

MARTINOVIĆ: Ombralo vam se, Zmajeviću. Nikakve kvarte nije pominjao.

ŠTUKANOVIĆ: Doći će moj kum, doći će moj Vicko, sve će se razjasniti, a vi ćete svaku riječ skupo platiti. Vi mene činite ludim!

MATIJA: Ne činimo vas mi, no vaš kum! U zlo vas je svjesno nagnao!

ŠTUKANOVIĆ: Predajte me duždu. Evo, okujte me, vodite me.

(Tonino krene prema Štukanoviću.)

ANDRIJA: Sačekajte, zapovjedniče gvardije, Tonino. Neka Štukanović reče ko mu je naložio da zločin učini. Štukanoviću, spasite se.

(Ulazi Vicko sa Selmom i Gverom.)

VICKO: Nema vam Štukanović što reći. Sve što vas interesa, pitajte mene.

ANDRIJA: Konačno ste nas se udostojili. Po prvi put u povijesti zapovjednik flote prvo ide doma, ženi, a ne gradu i Crkvi.

VICKO: Vidim da i Zmajevići nove manovre čine i nove regule uspostavljaju, pa što ne bi i ja.

ŠTUKANOVIĆ: Kume, rekosmo li, kvarat, kvarat, kvarat i kvarat? Ti im objasni.

MARTINOVIĆ: Ama puštite se tih kvarata! A da nisu, ko i vazda do sada Ulcinjani, kad smo se odvojili. Pa da, tako će biti. Ko što je vazda bivalo. „Gusari se na brod okomiše, sablji se teških prihvatiše...”

VICKO: Pustite, Martinoviću. To je bilo, više nije. Ovako, gospodo, da ne bi uludo vrijeme gubili i otrov prosipali. Ja ću, koliko sjutra, isploviti i u Veneciju otići. Ja ću duždu račune položiti i, ako sam što kriv, grijeh okajati. Ja neću i ne mogu račune polagati nižim od sebe. Pustite s mirom Štukanovića.

ŠTUKANOVIĆ: Ako si ti štogod kriv, i ja sam. Nećemo se razdvajat!

MATIJA: Crkva je niža od njega! Zmajevići su niži od njega! Grad je niži od njega! Čuli ste. On, dužd i Bog, ako je i Bog.

SELMA: Mi ćemo zauvijek iz ovog grada otići. Ostavićemo vam vaše palace, čipke, krive osmjehe, pozlate i razne posvete. Vaše škrinje i vašu povijest. Neka sve to bude bez nas i bez toga. Kao da nas nije ni bilo među vama. Eto.

MATIJA: Misliš da to tako može, Turkinjice?!

VICKO: Molim da se mojoj ženi obraćaš kako je primjereno!

ANDRIJA: Neka mi bude dozvoljeno da ja kažem nešto što sam inače mislio na propovjedi reći. Nad Perastom je oluja. Škuribanda kakvu ovaj grad ne pamti. Sve što zlo može biti skolilo nas je, ko nikada do sada. Pitao sam se, u svom obraćanju Bogu svevidećem i sveznajućem, što je razlog. Gdje smo to pogriješili? I došao sam do spoznaje. Bolne, kao što su sve istinite spoznaje. Perast je proklet zbog ogriješenja o moralne zakone! Nemoral, porok, ambis pohote guta ovo mjesto. Ko? Pitate, ko je zasijao to sjeme zla? Jedna žena. Kao što je Eva jabuku grijeha uzbrala, tako je i ovdje jedna žena zmijski otrov rasijala. Što je od Bujovića napravilo to što sada jeste? Ona!

VICKO: Dosta je bilo nadbiskupe! O mojoj krivici će se pričati u Veneciji. Ali, ako još jednu riječ, još samo jednu šporku riječ izgovorite, zaboraviću da je ovo crkva, a da ste vi to što jeste.

ANDRIJA: Nas nije stalo što se događalo među vama, ali nas je stalo što je ta žena među svoja poročna bedra namamila časne ljude ovog grada, koji su spremni da to pred Bogom i ljudima potvrde. I da samim tim izvrše čin pokajanja...

(Vicko istupi korak naprijed.)

VICKO: Još jednom opominjem, nadbiskupe!

ANDRIJA: No, što sam rekao? Bujović brani neodbranjivo, ne shvatajući da je i on žrtva. Recimo glasno i jasno, nek se do neba čuje. Emilija Bujović, ili Selma Abdagić, zavela je komandijera gvardije Tonina, prizivajući ga u svoj banj.

TONINO: Istina je, tako mi Boga. Gola me iz banja kod nje prizivala.

VICKO: Lijep pozdrav, Tonino. Vidim da si monturu premetnuo. Muči, da ti ja ne bi ukopnu monturu odjenuo.

TONINO: Ništa mi više ti nisi!

KATINA: A ja sam viđela, ovoga mi krsta i Gospe mi, kako se uz palac Bujovića uspinjala uz gole zidove. Ko da je lećela. Ko da je, spasi Bože, vještica.

ANDRIJA: Mili grade, dični Peraste, nisu ova zla slučajna. Nije, po prvi put u povijesti, peraštanska flota udarila na Veneciju slučajno. Nije zlo pristiglo samo od sebe. Evo ga, ispred nas. Ja ću o ovome Svetu stolicu izvjestiti, a naše je da vestalku okujemo i grad spasimo. Tonino, Matija.

(Tonino i Matija krenu prema Selmi. Vicko stane ispred nje.)

VICKO: Vi nju, razumije se, nećete ni dotaći. Ja sam ona, ona je ja. Ko je, ikad, mogao Bujovića sapeti? Ako je ona vještica, ja sam vještac, nemojte ni sumnjati. Ma, nećemo se dati užditi u vašem ognju. Vi ste, gospodine uvaženi nadbiskupe, božiju riječ sprovodili. Vi ste izmjerili što je pravda, regula i Bog. Strah me je da sam ja s druge strane. Možda me je more otrovalo, svijet koji sam vidio, ili spoznaja da je pravo sve ono što nisu Zmajevići. Ja sam imao moje regule, moju slobodu i mog Boga. Nisu se, i neće se sretati s vašim. Ni sa vašim, mili i dični Peraste. Eto, poslije svega, kao prvi, do sada, među jednakima, ja priznajem da nismo jednaki, i da nismo bili, niti ćemo bit jedni za druge. Možete srušiti moj palac, možete fundati moje brodove, možete mi ime iz sjećanja grada obrisati. Ne branim. Jedino ću za oprost zamoliti milog Štukanovića, ako oprost postoji i ako išta znači. Poslije svega što sam uzimao od ovog grada i što sam davao ovom gradu zadržaću jedan brod s dobrim i novim jedrima. Da otplovim. Ni busola mi ne treba. Dobro jedro, Selma i more. Dovoljno i previše za Bujovića.

ANDRIJA: Nikuda vi nećete, Bujoviću. Ima još nešto na vašoj duši. Istupi, Marijeta!

(Svi se okrenu prema Marijeti. Marijeta istupi korak naprijed. Trudnoća je vidljiva. Štukanović, zaprepašćen, krene prema njoj, stane.)

ŠTUKANOVIĆ: Marijeta! Ovo su mađije! Što je ovo, Marijeta?

(Marijeta ćuti.)

ANDRIJA: Čije dijete nosiš?

MARIJETA: Moje.

ANDRIJA: Još jednom pitam! Čije dijete nosiš?!

VICKO: Moje!

(Vicko se okrene prema Selmi, hoće da kaže nešto. Selma mu stavi prst na usta.)

SELMA: Ništa ne reci. Sve znam. Što je bilo, bilo je.

ANDRIJA: Gvardija, uhitite ih! U gvožđa!

SELMA: Mi odlazimo. Niko nas neće spriječiti!

(Selma potegne bodež.)

VICKO: Mir, mila moja. Mir. Ništa oni nama ne mogu.

(Vicko zagrli Selmu, smiruje je.)

(Štukanović krikne, zatrči se prema Bujoviću, istrgne nož iz pojasa i sjuri ga Vicku u leđa. Selmin krik. Selma klekne pred Vicka.)

VICKO: Selma, nije strašno. Modro, a u modrom školjka s velikim sjajnim, najsjajnijim biserom. Uzeću ga i donijeti tebi. Pa da idemo.

(Vicko umre. Andrija da znak Martinoviću da se popne na predikaonicu.)

ANDRIJA: Fra Martinoviću, dužnost povijesti vas zove.

MARTINOVIĆ: Tempora mores. Pa, razumije se, i mi se moramo mijenjati. Dozvolite meni, bjednom hroničaru i slugi božijem, da okončam ovu nemilu povjesnu storiju. Moraćemo, svi skupa, mira radi, savjesti radi, da se molimo Bogu da nam da da sve ovo zaboravimo. Innominata zaboravićemo, za vijeki i vjekov. Neka se ime njegovo ne pominje, a ko ga pomene mora biti spreman da grijeh na sebe primi. Neka se s tjelom njegovim odnese i pomen na njega. U hronici će ostati prazne stranice, ili tek nauk kako se bez imena u povijesti ostaje. A narod će se naučiti da druge junake u pjesme stavlja. Neka bude tako. Amen. Ama, bojim se da narodu ne možeš usta začepiti. Bojim se.

Kraj

Beograd, Herceg Novi, januar 2002.