@ivot  

            Moj `ivote {to te nesta

            trenom do|e, ~asom presta,

            malo stade, ne{to re~e

            ili re~e il' ne re~e

            `ivot pro|e i ute~e.

            Dok na strane okrenuh se dvije

            moj `ivote kad te nesta prije.

            Pa i mladost tako do|e

            dok se prenuh ona pro|e,

            snaga minu, `ivot presta

            ne znam kad me prije nesta.

            Niti majka, pa ni }a}a

            d`aba sestra, d`aba bra}a;

            sve priroda sebi vra}a.

            Zalud ti je ~itav svijet

            kad se opet mora mrijet.

            Nit se mo`e{ sakrit ni pobje}i

            samo mora{ ~ekat i podle}i.

                      O Bogu

            Bog jedini, on je otac sva~iji

            i od njega nema niko ja~i.

            Bog jedini, on je svakom tata

            vjera mu je svaka nepoznata.

            Bog je tata, a priroda mati

            svaki ~ovjek ovo treba znati.

            On po vjeri ne dijeli ljudi

            ve} ba{ svima podjednako sudi.

            Ne pita te od koje si vjere,

            no kakve te vrijednosti mjere.

            Po znanju i po{tenom radu

            nek se ljudi cijene i znadu.

                      Selo

            Nesta sela i u njemu ljudi

            nesta pjesme da se ono budi.

            Nema vrana da po selu ga~u

            niti djece da u njemu pla~u.

            Ne ~uju se gusle u ku}ama

            jer u njima vi{e nema ljudi,

            ne ~uju se pjesma i galama

            svaka ku}a zatvorena, sama.

            U brdima ne vidi{ ajvana

            ne ~uje se pjesma od ~obana,

            naro~ito za vrijeme zime

            nema ~ovjek progovorit s kime.

            Kad seoska ozeleni d`ada

            tad pustinja u selu zavlada,

            sve u gradu a malo na radu,

            u gradu }e `ivot ote`ati

            pa }e opet na selo bje`ati.

            Grad ne mo`e `ivjeti bez sela

            niti mogu rijeke bez vrela,

            a ni riba da `ivi bez vode

            niti mo`e narod bez slobode,

            no narode na selo se vrni

            pa kukanje na pjesmu obrni.

            Struja do{la, na~inismo d`adu

            sad je `ivot ljep{i no u gradu,

            izmakni se iz gradskoga mraka

            privati se planinskoga zraka,

            izmakni se iz gradske pra{ine

            hajd' na selo nek du{a po~ine.

            Koliko je u gradu gospode

            ne mo`e im dote}i ni vode,

            dr`i selo ne daj krizi na se

            stoku hrani neka travu pase.

            Pusta le`e brda i dolovi

            ne pasu ih krave i volovi,

            hrani ovce, hrani krave

            pa da one maslo prave.