PJESME ZABORAVLJENIH GODINA

            Spasovdanski smiraj dana boje meda i krvi. Nezavisan od istorijske situacije naroda i grada, obra}a se meni, ~etrdesetogodi{njaku, u zavjetrini najzaba~enijeg kutka Evrope, gdje je u prvoj polovini pro{log vijeka smrt ponekad znala biti ~ak i milosrdnija od `ivota.

            Nema toga ko je pisao pjesme, a da se prije ili kasnije nije zapitao ~emu to slu`i, i zbog ~ega to radi. I onaj ko ih ~ita morao je bar jednom sebi postaviti sli~no pitanje.

            Pravog odgovora naravno da nema, ali pjesme koje smo upravo pro~itali jesu defragmentacija, ipak bolje polovine XX vijeka. Doga|aji hurikanski minu{e Hercegovinom, no malo ko ih istinski opisa, a jo{ manje opjeva. Ne znam da li je stoljetni fojni~ki bard Veljko Mu~ibabi} ~itao Hemingveja, ali je iz njegovih pjesama „in optima forma” vidljivo da se kao pjesnik uvijek dr`ao  na~ela pomenutog velikana: "Du`nost pisca je da govori istinu".

            Umjesto ideolo{kih mitova, sna`nih i nametljivih u njegovom vijeku, Mu~ibabi} je izabrao "prah stvarnog svijeta", sro~io je svojevrsnu pjesmaricu, uglavnom u desetera~kim stihovima, o narodnom `ivotu na selu - autohtonim jezikom.

            On je decenijama hodio turobnim stazama hercegova~ke periferije, koja je uvijek bila opkoljena bezdu{nom ravnodu{no{}u svijeta i mra~nim oblacima prepunim te{ke ki{e.

            Dio njegovih pjesama nije imao naslove, a neke su samo u isje~cima zapam}ene, zabilje`ene i sre|ene - mogla se i ve}a zbirka napraviti. Prate}i `ivot seljaka sakupljao je materijal za svoja pjesni~ka kazivanja. Njegov vidokrug nije bio su`en na seoski ambijent, ve} je pjesmom slikao i dru{tvene tokove `ivota.

            U Veljkovom slu~aju, kao uostalom i u `ivotu, vrijedi pravilo: "Zapam}eno je samo ono {to je zapisano, a ono {to nije zapisano kao da se nije ni dogodilo". U tome je svrha ove neobi~ne zbirke.

Darko Mandi}