Povremeno, iskreno govoreći ne prečesto, šaljete nam svoje primjedbe I sugestije.One su  pohvale ili kritike našeg rada, poslane u kratkim porukama , najčešće  imejlom. Rijetki posjetioci stranice , svoje zadovoljstvo, ili pak nezadovoljstvo objavljenim radovima iskazuju svojim radovima.

Ovih dana dobili smo kvalifikovanu analizu naših tekstova , postavljenih na stranici u zadnjih par mjeseci, od posjetioca koji ne napisa svoje ime (ovo je već indikativno, draga vam, aktivnost), ali  korektno ostavi svoj imejl.

Pa na njega , ili na Forum, mozete poslati svoje primjedbe i sugestije.

Da ne zaboravimo.

I mi mislimo da je veći dio primjedbi pomenutog čitaoca (ili čitateljice) stoje. Radosni smo da oni koji imaju više hrabrosti i volje da o nekim temama otvorenije progovore, to i rade.

Na kraju napomenimo da je autor uradio i kompletnu web obradu svoga rada, koju smo na nasu žalost , morali malo modificirati, iz tehničkih razloga.

Petnaest godina je proslo od kako su ubijeni, a bili su nevini i goloruki

Petnast godina trazim odgovor na pitanje "Zasto je pobijen ovoliki narod?" i jos ga nijesam nasao, vjerovatno ga nikad necu ni naci.
Mozda sto im imena nijesu bila Krsto, Krstinja, Jovan, Ljeposava, Milosava, Darinka... njihova imena su malo drugchija... ili sto je nekome zapela za oko njihova kuca i imanje... ili zbog ono malo crkavice u novchaniku, ili zbog lijepih mindjusa u usima, ili zbog vjenchanog prstena na prstu... ko ce to znati???

Kad sam jednom prilikom prichao, sa mojim oskudnim rijechnikom, malo vecem auditorijumu kako su chetnici u selu Muhovici muchili i ubili dva mladica (ko dvije zlatne jabuke) dok je to njihova majka morala da gleda prije nego sto su i nju ubili, chuo sam jecaj neko je plakao, a onda je to preslo na sve i cijela grupa je plakala. "Iz kamena bi suza udarila."

Bio bih sretan ako sam stavio nekoga na ovaj spisak, a on ili ona je jos medju zivima... Znam da su mnogi od ovih imena spominjana od njhove rodbine i prijatelja jer su to zasigurno zasluzili, ali zelja mi je da se sjetimo svih zajednichki. Mozda spisak nije najbolji i volio bih da bude dopunjen.
Ne Zaboravimo Ih!

Pariotizam, hrabrost, odvaznost, postenje, choestvo su neke od osobina koje su krasile gatachke Muslimane i ima stotinama primjera koje dokazuju ove osobine. Na ovoj stranici cu spomenuti jedan i moga dobrog prijatelja "Pinja" i njegovu druzinu.

Priblizavao se kraj avgusta te proklete 1992 godine i jesen je na pragu, a jos je velika grupa Gacana u Bjelasnici vise od 100 km u cetnickoj teritoriji oskudni sa hranom i chesto granatirani sa chetnichkih polozaja. "Pinjo" i jos 14 Gachana odluchuju se na jedinstven poduhvat koji treba biti primjer hrabrosti, patriotizma, odlucnosti, umjeca i zasluzuju najvecu paznju ne samo Bosnjaka Gacka nego i cijele BiH.

Ovi momci ce poci na put dug vise od 300 km (Chapljina-Mostar-Konjic-Igman-Trnovo-Grebak-Miljevina-Zelengora-Borach-Zivanj-Bahori-Gacko-Kula-Basici ) i izvuci 154 preostala Gacanina iz Bjelasnice provesti ih preko stanichke cuprije pored hotela TE Gacko gdje je bilo chetnichko leglo, i gdje ih niko nije ochekivao, a ne na Popov Kolovoz koji su obasjavali veliki reflektori i chetnici motrili i danju i nocu a posebno nocu... Evo Imena:

1. Basic Enver
2. Basic Sucrija
3. Champara Samir
4. Dilberovic Sead
5. Fako Nezir
6. Grebovic Beco
7. Grebovic Mirsad
8. Habul Munib
9. Hasambegovic Edin
10. Jugo Demal
11. Krvavac Ifet
12. Krvavac Senad
13. Krvavac Nedzad
14. Maslo Admir
15. Tanovic Pido

                                                       Kemo

Kemo, Srbo, Senad, Danis

Chitam na Gacko.net "Umro Kemo Hrustanovic" (doduse objavljeno sa malo zakasnjena). Chuo sam tu vijest prije i moje misli su, ponovo, odlutale na Chuchino Guvno, Saka Mahalu, Obarak... Ponovo kao i mnogo puta prije poznata i draga lica prepoznajem, sretam, selamim, popricam. I ova tuzna vijest posjeti me na porodicu Hrustanovic. Bijahu to begovi. Rahmetli Hamdija bijase "ters" covjek po prichanju, ali je bio gospodin. Trebalo se podobro oznojiti pa da se, kod njega, zaradi dnevnica. Nista novo na zapadu, ovdje bi rekli "Businesslike", po naski poslovan ili profesionalac. Na glavi ugarast crven fes, besprijekorno bijela kosulja i teget odijelo. Postovase Allaha i njemu se klanjase a sin mu Safet, boem, voljase kafanu, drustvo i zene.

Ibro (Kemov otac) je zivio u Sarajevu, gdje se nastanio poslije rata, ali svakog proljeca, taj gospodin, koga ja ne mogu opisati, znam da je bio visok, uspravan, ponosit a prost, bi dosao u Gacko. Uzor'o baschu, posadio krtolu, luk, salatu, ochistio kucu i avliju i pripremio za ljeto. A na ljeto bi dosli njegovi sinovi, sestre i djeca. Boze dragi kako lijepih djevojaka je tu bilo, " Daj dva oka da ih se nagledaju"

Kemo je volio zivot iza scene, takav bijase i u privatnom zivotu... Nicim se nije volio isticati osim sesirima, uvijek je nosio neke specijalne sesire. Tako sjecam se (sedamdest i neke) bijase to vrelo gatacko ljeto, kosevina je u punom jeku... Slusam pricaju neki moji rodjaci o Kemu... Jedan od njih veli: "Fala bogu dobar bi ti bio za kosevine." Drugi: "Jasta bi, vazda bi bio u hladovini." Gledam Kema 'nako sicusnog i mislim: sto bi on bio dobar za kosevine? Kasnije shvatih da oni pricaju o Kemovu "safari" sesiru.

Krajem juna i pochetkom jula Saka Mahala bi ozivjela, dos'o bi Avduka iz Sarajeva, dosli bi Asa I Zajko, dos'o bi Sule, dosli bi Hule i Sefko, Meho, Beco, Mumo... Na Cucinu Guvnu mali golovi. Chekaj kad ce Dzuburi dici naviljke sa Obarka, a na Obarku to je pravi fudbal. Sule i Meho bijahu ponajbolji, i Hule je bio dobar. Sjecanja, sjecanja...

Rahmetli Kemo je najbolji primjer kako se voli i postuje svoje rodno mjesto, ali nije Kemo sam predstavljao Gacko u kulturnom zivotu BiH i Sarajeva.

Pokojni Srbo Slijepchevic je chovjek koji ne treba biti zaboravljen, Srbin iz Samobora, koji je zivio u Sarajevu i volio taj grad, ali nikad nije zaboravio Gacko. Bio je priznat i poznat u Sarajevu.Bio je direktor Narodnog Univerziteta "Djuro Djakovic", direktor "Narodnog Pozorista" itd..itd... Za vrijeme chetnichke opsade Sarajeva, Srbo je svakog jutra trchao da donese njegovoj komsinici (staroj Muslimanki) sledovanje iz neke humanitarne organizacije, dok ga je njegov netjak vrebao sa okolnih brda. Prezivio je rat, a neposredno poslije rata je umro prirodnom smrcu.

Senad Zvizdic je bio scenograf kao i rahmetli Kemo. Radio je vise na televiziji i mnogi ne znaju mnogo o njemu, ali to je Gacanin koji treba da zauzme visoko mjesto medju kulturnim radnicima Gacka.

Ko bi se nadao, najmladji a najbolji, Danis Tanovic , sin Memov, reche, "Preselicu Gacko u Cannes bolja je klima" ili nesto slichno tome, Vidi. Sto nije poslo za rukom takvom geniju, to je ucinio "jazavac" i njegov krizni stab, te raseli ili rascera gatacke Muslimane od Novog Zelanda do Aljaske i od Artika do Antartika. "Alal Vera!" Junache, nichija nije do zore gorela.

                                                                               Gacko

UMIRANJE NASEG GRADA

Nijesam vichan peru a volio bih da jesam, pa da sjednem uzmem divit i hartiju pishem i pricham o gradicu kome ubise dushu (prokleti bili dusmani) te polhko a sigurno umire. Gradovima duh daju njehovi zitelji, a prenosi se sa koljena na koljeno i zivi hiljadama godina a grad sto je stariji to je ljepsi, interesantniji, bogatiji duhom.... Mnogi gradovi u Bosni i Hercegovini su izgubili svoj duh, prepoznatljiv imidz i tradiciju. U historiji nije zabiljezeno takvo unistenje kulturno-historijskih spomenika kao sto ucinise chetnici od 1992 do 1995 u BiH. Kad je Austro-Ugarska vojska 1878 usla u Sarajevo niti jedna dzmija nije ostecena, a gdje je dosla cetnichka chizma i kokarda ili granata mogla dohvatiti od '92 pa do danasnjih dana niti jedna dzamija nije ostala neostecena, biblioteka, knjiga, groblje... sve je unistavano i unisteno. Ova slika dzmije Pase Kazanca u Kazancima, (koja je i zasticeni spomenik kulture,) kaze vise nego hiljadu rijechi kakva je to ljepota bila i kakav je grijeh ubiti i unakaziti takvu ljepotu!

Kad posjetim ovu stranicu najchesce citam rijec zaborav i da se ne zaboravi, sjecamo se sa nostalgijom starih "dobrih" vremena i rahatluka sa susjedima, pita zeljanica i tursija, a ne sjecamo se nijednog imena ko to unisti NAS grad, ko to pobi, silova, opljacka nasu bracu, sestre majke, to smo zaboravili.

Zaboravili smo kad bi direktor Privredne Banke Sarajevo izasao, iz udobno namjestene kancelarije, u petak kad se obicno dijelila plata te pred stotinu dusa jasno i glasno izdao naredbu poput kakvog, zeljnog karijere ruskog oficira, "Samo isplacivati porodicama vojnika" sto je znacilo ne isplacuj Muslimane, jer svi Srbi bijahu u vojsci. Ako je ratni zlocin i genocid tesko dokazati nije pljacku, uzeo si moje za to imam svjedoke,a za nezakonito prisvajanje tudje imovine se ide u zatvor!

Niko se ne sjeca urednika dnevnik TV Beograd Gachanina iz Nadanica koji je posvetio cijelih 15 minuta vechernjeg dnevnika oruzju E.K. koje je zaplijenjeno nakon njegovog odvodjenja u koncetracioni logor i uglavnom sve bilo zakonski nabavljeno. Ne sjecamo se kako urednik pokazivase nekakve siljke i objasnjavase kako su to nekakve specijalne naprave za vadjene ociju. Svasta! I Gebels bi se zaostidio.

Chetvrtog jula 1992 potpuno je otkinut jedan dio Gacka, a Gacko ostalo unakazeno bez toga dijela koji mu davase ljepotu i sarm. Gacko je uvijek bilo nekako specifichno. Zvahu ga "Sedma Republika." Talijani bi dolazili zbog prelijepih lovista, Dubrovchani zbog skijaskih terena, Sarajlije i Beogradjani zbog cistog zraka i prirode... A danas je Gacko najspecifichniji grad na svijetu to je grad sa samo jednom nacijom tu samo moze zivjeti i zivi "nebeski narod". I u dzunglama Juzne Amerike sa poludivljim plemenima mozete naci istrazivace iz Evrope, Australije, Sjeverne Amerike, nauchnike, avanturiste svih vjera i nacija koji zive godinama sa ovim plemenima, a u Gacku necete nikoga osim "brata" Srbina.

Nekako u ovo doba prosle godine ili malo kasnije Gacko se ponovo nadje na stranicama stampe zahvaljujuci termoelektrani i ceskom CHEZ-u koji izrazi zelju da investira drugu fazu TE Gacko. Vlastimir Savichic se proglasavase spasiteljom i menadzerom godine, a on se nije libio da kaze da ce to biti od izuzetne vaznosti ne samo za Gacko, nego za cijelu Hercegovinu, Sumsku Republiku, Srbiju i Crnu Goru pa i Balkan, ali taj uvlakusa i lizoguz nigdje ne spomenu matichnu mu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

U aprilu ove godine Predsjednik Vlade RS ptpisa ugovor sa CHEZ-om o izgradnji druge faze TE Gacko, a time i konacnu smrtnu presudu Gacku (lahko je premijeru s tudjim k...... gloginje mlatiti, prodavati bosansku - citaj bosnjacku zemlju). Egzekutor smrtne kazne bice ceski CHEZ koji ce to uraditi za narednih tridesetak ili manje godina.

                                                                   Radovan Bjelogrlic

Radovan je chesto zauzimao mjesto na "Gacko.net" stranicama tako da se o njemu skoro sve zna. Doduse nije pomenuto da se u jesen 1992 zatekao u Niksicu kad je jedna grupa zena i djece protjeranih iz Gacka stigla u Niksic. Po prichama tih zena ponasao se uljudno nekima pomogao i savjetovao da traze sigurnije mjesto posto po Niksicu vrslja svakojaka vojska a dolaze i Gachani. Zna se da je na sjednicame skupstine Republike Shumske chesto mlacase ali ne po strunama njegovog partijskog sefa. Ne pricase o otcjepljenju Republike Sumske, mlacase o himni gdje ce biti zastupljena sva tri naroda, o zastavi i grbu takodje pa ga je shef iscerao iz stranke zbog nedolicnog ponasanja i tako politichki sahranio. Da pricase o otcjepljenju Republike Sumske, da predlozi himnu Od Topole pa do Ravne Gore da predlozi drugchiji grb i zastavu mozda bi jos bio ziv "politichki"

Neki mu ne hvale choestvo, ali se na sudjenju muski drzao chetnichki vodja J.P. Svjedoche chetnici koji su na kraju postali partizani. Aktivisti zadovoljno trljaju ruke. INSTRUKCIJE su suvisne.
Milenija sipa da je J.P. bio veliki zlikovac.
- Poznajete li vi Mileniju? - Pita sudija J.P.
- Poznajem. - Odakle? - omache se sudiji.
- Kad je trebalo koga kutarisati iz zatvora, ili TREBOVATI vise soli i makarona, poturao sam je talijanskim oficirima. Nije se otimala.

Sad svjedochi Abid Prguda:
- Br'te bogami, ovo je posten choek. Ja mu zla ne znam. Da ga nije bilo, ne bi imali s kime gajgoliti bratstvo i jedinstvo.
Kad je Abid izasao iz sudnice, prva ripapogodila u zatiok. Pa onda cipela u muda. Trzao se pobauchke, dok ga kamenje ne obori. Milenija pridodaje i cichi. Abid se nekako pridize i zatetura, dok novo ne smiri i njega i halakanje. Mi Gacani umijemo ko ne valja da bijemo. Da bijemo, Da bijemo...
Kad su J.P. poveli na vjesala, kisa je stala. Kune mi se zena, kroz prozor je gledala, obuchen gospodski varaka se izmedju lokava. Da ne ugazi. Stolicu mu je izmakao jedan sto je u njegovoj vojsci bio do pred kraj rata. Tada se naduo vjetar pa se J.P. luljao na uzetu.
Radovan Bjelogrlic, "Grakcu Vuci Viju Gavranovi" strana 206

Ali ni Radovan se neda tako lako sahraniti "politichki" oturi se u hajduke i odluchi nastaviti boriti, sam samcat, iako je znao da to nije zdravo jer njegov bivsi gazda ne voli buntovnike pa ni novinare koji postavljaju nezgodna pitanja, zna i udariti, opsovati itd. Prochitaj! Ili Ovo Izvuce Radovan svoju skupstinsku stolicu i namjesti se u sredinu i stade udarati i lijevo i desno. Sad mlacase zesce i opasnije, znase mnoge grijehove i gresnike, mnoga zla i zlochince, i mogase prichati o njima satima a imadjase dobar avaz i pricase narodskim jezikom, pa ga svak mogase razumjeti.

Na sahat prije zasjedanja skupstine Republike Sumske Radovanu naprasno pozli, niko ne zna od sta? Mozda je pojeo neku staru hranu, ili popio pogano pice, mozda ga je ripa trefila u zatiok ko rahmetli Abida, ili mu neko izmace stolicu ko sto suborac izmace J.P. ko ce ti ga znate. Eto kazu "kap ga trefila". Naku ljudinu jedna kap da ubije?

                                                         Razno

U Nevesinju je pocelo,
nadati se da ce uskoro i u Gacku

SARAJEVO - Sud Bosne i Hercegovine je odluchujuci o prijedlogu Tužiteljstva BiH odredio jednomjesechni pritvor Krsti Savicu (1959.) i Milku Muchibabicu (1951.), osumnjichenima... za ratne zlochine na podruchju opcine Nevesinje 1992., potvrdjeno je u Sudu.

Savic i Muchibabic lišeni su slobode 6. septembra u akciji pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) izvršenoj po nalogu Tužiteljstva BiH.

Osumnjicheni se terete za zlochine protiv chovjechnosti na podruchju opcine Nevesinje nad žrtvama bošnjachke i hrvatske nacionalnosti. Prema neslužbenim informacijama, Krsto Savic je ratni nachelnik CSB-a SAO istochna Hercegovina i komandant zloglasne jedinice "Bilecki dobrovoljci", a Milko Muchibabic je bivši policajac. Preuzeto sa web stranice bileca.org.

Ljeto 1992, vrijeme nesigurno, po Gacku se motaju svakojake vojske, i smjenjuju govornici, ali je jos mirno. 26 Juni noc uochi praznika na koji ce doci samo Srbi, Bosnjaci se ne osjecaju sigurno (nekad je to bio zajednichki praznik), Sava i Tale u uobichajenoj policiskoj patroli na putu Gacko Niksic. "Da zaustavimo ovog deliju." Zaustavi! Stade delija bradat ko i vecina u to vrijeme. Pogledase papire, podigose ciredu, kad tamo imaju sta vidjeti. Tovar oruzja (koji je trebao da ide u Nevesinje na ruke Krsta Savica a on bi ga za praznik podijelio novopechenim chetnicima)! Sava i Tale rade svoj posao kao u svakoj civilizovanoj drzavi, privode vozacha i kamion oruzja. Bradonja ostaje u pritvoru i tu ce provesti praznik.
Praznik je kako se i ocekivalo samo srpski, nebeski narod sljegao masovno i korzira marshalkom. Tema razgovora, oruzje i bradonja, niko se ne uzbudjuje previse, svi znaju da ce bradati brat biti pusten ubrzo.
A onda zachuse se pucnji i tutanj automobilskih motora iz pravca Grachanice, na chelu je plavi policiski golf i u njemu Krsto Savic glavom i bradom, a za njime povorka od oko 40-tak automobila punih chetnika, neuredne brade, pdbuhla lica, krvave ochi, subare na glavama prikachene glanci nove kokarde na njh, prko oba ramena redenici, kaljasnikov u ruci,flasa prepechenice u svakom autu ide od usta do usta. Setachi se sklanjaju, sa tri uzdignuta prsta pozdravjaju, Krsto se zaustavlja nakratko ispred Policiske Stanice Gacko, ulazi i kratko se zadrzava, posao je obavljen, priprijetio je nachelniku i bradonja ce biti pusten normalno i oruzje.
Vracaju se zadovoljni i jos zesce pucaju, sad vise ne semluche, meci udaraju po prozorima zene i djeca prestravljeni padaju na pod zachudo niko nije povrijedjen, ili nije prijavio.

Prica Druga:

Dodijala muka u Bjelasnici, grupa zena iz Hodinica odluchuje da ide u Gacko a otale dalje pa sta im Bog i sreca dade. Sa njima su i dvojica muskaraca. Negdje kod Boljuse docheka ih policija i privede u policisku stanicu. Popic naruchi kafe i kazu bio je vrlo uljudan. Uglavnom pitao je za muskarce, nekoga je i vratio da odnese poruku muskoj cheljadi da se predaju da im se nece nista ruzno desiti. Poruka je otisla u prazno. "Muskarci su promijenili mjesto."
Popic im obecava da se na teritoriji njegove nadleznosti nista nece desiti, ali ne moze im garantovati nista dalje? Hodinicani se odluchuju da idu prema Mostaru. Popic daje kombi i vozaca sa pratnjom da ih provede do nevesinjske granice. Ponovo, pratnja se ponasala korektno i dovezla ih do puta koji vodi za Kalinovik i rekli da se fate sume, a da im orjentir bude TV toranj na Velezu. Tako je i bilo.
Na domaku cilja sjeverno od Bijelog Polja iznemogle i gladne sa malim djetetom od svega nekoliko mjeseci hvata ih vojska i vraca u Nevesinje. U Nevesinju Krsto i njegovi policajci torturisu i ponizavaju. A poslije telefonskog razgovora sa Gackom izdade neke naredbe. Naoruzani bradati chetnici potrpase ih u hladnjachu i odvezose na Trusinu, istjerase zene i djecu i pustise da idu u pravcu Stoca kroz minska polja, jos rekose im da se ne smiju okretati, a dvojicu muskarca Dz.F. i K.B. ostavise u hladnjachi. Nedugo zatim zene chuse rafale i hladnjacu kako se udaljuje.

                                                     Safet

Hej Moj Jablane - Srce Vene...

Nek ti je rahmet... veliki golemi beskrajni... Mnogi manje poznati pjevachi zauzimali su daleko vise mjesta na stranicama stampe nego rahmetli Safet Isovic. Ponosan sam sto sam lichno upoznao tog velikog chovjeka, ali necete vjerovati gdje, u Nevesinju, ("U Nevesinju" kako to chudno i smijeshno zvuchi danas.) Bilo je to krajem sedamdesetih, Safet i mnogi dobro poznati pjevachi pjevali su u nevesinjskom hotelu na modnoj reviji Fabrike Trikotaze Bileca. Poslije sam ga sreo nekoliko puta na kratko, ali sam zato dosta vremena proveo sa njegovim bratom Fekom (koji je isto tako znao dobro zapjevati, uzivanje je bilo slusati kad bi zapjevaou "U Trebinju gradu, velku zalost kazu...") bijase chesto sa jednim postenim Gacaninom pokojnim Dulom Kovacevicem.  Dule bi pjevao "Ima jedna krcma u planini." Pokusavajuci da nadjem nesto vise o Safetu i listajuci stampu poslije njegove smrti, procitao sam izuzetno lijep tekst o rahmetli Safetu. Tekst je napisao Ljubomir Zivkov u beogradskom casopisu "Vreme" Taj tekst prenosim u cjelini. A vi mozete citati Vreme ovdje.

Jablani se povijaju...

piše: Ljubomir Živkov

Safetov sam glas i pevanje izdvojio u neizrecivo nedeljno prepodne šezdeset i ne znam koje godine, ali ubrzo pošto je moj otac iz Beograda vozom doneo radio marke "Tesla" (koji ispravan i sada stoji u našoj kuci iz koje su svi otišli).

Zavoleo sam rumunsku muziku, kao god i madjarsku, slušao sam tamburaše i tada vodece radio-pevache, ali jedno od prvih pet ili šest imena koja sam upamtio bilo je ime Safeta Isovica: proci ce više od decenije pre nego što cu sa Jusufom otici u Bijeljinu, terra incognita, u kojoj dvije su se vode zavadile, uveliko me je omadjjavala nechim što niko drugi nije imao, a to je sevdah, chudo kojem ne odoleva ni takav tutumrak kakav je naš vladar...

Pevachi sevdalinki bili su svi dobri, ali je u njihovim glasovima i u njihovom maniru bilo nešto prigušeno, pesma kao da je dopirala iz polutame, iz udaljenog djulistana, ili kroz visoke demire kule ("Aj kulu gradim, a kamena nemam..."). I onda sam chuo glas drukchiji od drugih: vladao je svim melizmima koje Bosna zahteva, ali je iz pesme u pesmu donosio i svoje vlastite. Tehnichara dobrih bilo je i pre i posle njega - ono što je Safeta zauvek izdvojilo jeste glas, njegova snaga, njegova radost i njegova suverenost. Da. I njegovi akcenti. Bezuprechnaia dikcija i retorichka nazovimo je odgovornost: pet decenija usredotochen je na prichu, pa tek onda na svoj glas iako je potonji dušu dao za narcisoidnost.

Moja tetka Novka imala je gramofon, pa sam kod nje u Beogradu (Loznicka 6) slušao Zaima Imamovica ("Zašto ti je lice blijedo/Ismihano, dušo moja..."), voleo sam njegovu pevachku gospoštinu, njegovu begovsku odmerenost, dunkl boju njegovog glasa, Zaim, Zaim, ponavljao sam kao da chitam o Sinbadu moreplovcu koji pristaje u Basru, a onda se pojavio Safet, kao neko ko poštuje daidžu Zaima, ali ko je pun snage, radosti i neverovatnog samopouzdanja.

Kad mislim o njemu, kao što sam mislio cele noci, neke se pesme same izdvajaju, chujem ga kako peva "Koliko je Prijedor polje dugo, široko" i "Sinoc dodje mlado momche iz tudje zemlje, a jutros vec konja sedla, hoce da ide", više drame ima u jednoj strofi, nego na chitavim paradama koje danas svakodnevno trpimo na televiziji. Pa onda: "chudila se aman ja/chudila se zeman ja/chudila se u hasbašchi trava", o Zilhanumi koja, verovali ili ne, "ne šce bega, aman ja/ne šce bega, zeman ja/ ne šce bega/ne begeniše ga!"

Kao clan ansambla "Lole" bio sam na kojekakvim turnejama, koncertima, snimanjima i upoznao mnoge tadašnje jugoslovenske pevache, ali nikad Safeta, nikad Zaima i nikad Zehru. Nisam ih nikad ni video uživo, za mene su, kao i kad sam bio dete, dolazili sve troje iz Hiljadu i jedne noci (neko mi je jednom rekao da Zehra radi u banci, to mora da je neka druga Zehra, pomislio sam). A nocas, dok sam se secao Safetovih pesama, odluchio sam da ne preslušam nijedan disk i da ne potražim nijedan podatak o njemu. Nisu li nas uchitelji sve kinjili - ovo moraš da znaš u podne u ponoc - e, ja u podne u ponoc znam o Safetu ono što je važno. Ne znam je li rodjen u Sarajevu, za mene je iz Sarajeva jer je odonud Radio Sarajevo. Deset ili petnaest godina u Srbiji chovek nije mogao chuti kako jablani se povijaju, Safet je bio deo grada koji smo opsedali i njegov glas bio je zabranjen iako je Radio Beograd imao stotine njegovih snimaka: možda ce neka studija pokazati da smo se samokažnjavali zbog onoga što je u naše ime i našim oružjem Sarajevu chinjeno - nismo bili dostojni Safetove pesme...

Žitelji Republike Srpske i sad muku muche sa pesmama koje je snimio Safet, bio je ljubimac sva tri konstitutivna naroda, prelepu pesmu Bosno, zemljo moja mila, tebe volim kao majka sina više niko ne traži, ko bi je sad i zapevao! U njoj se, doduše, pominje Banjaluka, ali se još kako velicha Sarajevo, a pravilno je Srpsko Sarajevo...

Ljubitelji sevdaha iz RS nisu nachisto ni šta bi sa pesmom Put putuje Latif-aga, jer je glavni junak Musliman (Bošnjak), jaran mu je Sulejman! Istinabog, Latif Sulju pita je li mu žao Banjaluke, što pesmi danas daje novo znachenje, moglo bi da zazvuchi i kao srpski trijumfalizam, ama pravi i zbrku: nacionalisti bi da se iskusuraju i u muzici, a posao ispada gori od Sizifovog...

Forsiraju Banjaluko, i ta tvoja sela, ali osecaju, duboko ispod belih košulja obuchenih za svadbu, da je pesma Put putuje Latif-aga, jacha, dublja... Što je najtugaljivije, prepoznaju je kao svoju, a dužni su da je zaduše i zaborave...

Safet je propevao uz dve harmonike, Jovicinu i Šerbinu, pevao je narodne pesme, kasnije su za njega komponovane pesme, neke izvrsne, druge tek solidne, ali je Sajo svakoj udario istu pozlatu i svakoj dao garanciju koja evo nadilazi njegov život, nek ti je rahmet, Safete.