Bilećki garnizon, zima 1939.
godine.- Lele, lele, lele,
leleeeeee!
Nije urodilo, izgleda da je novi stražar
pa malo oštrije gazi. Mora i Bajo sad ili ikad. Čuje se
izgleda žamor, stražar lupa jednom o drugu cokulu. Jeste, on
je.
- Ok dovijekaaaaaa!
- Šta je ovo? - čuje se Bajov oštar glas
- Vojnik zatvorenik! - odgovara na brzinu
stražar.
- Gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik
taj i taj - deklamuje nezadovoljan Bajo.
- Gospodine pukovniče, vojnik zatvorenik
Jovan Gajović.
- Zašto je i kada je zatvoren?
- Zatvoren prije dva , gospodine pukovniče,
vojnik zatvorenik Jovan Gajović zatvoren prije dva dana zato
što je bacio kraljev lebac.
- Otvaraj!
Uspjelo je, samo da izguram do kraja. Moj
si, majore. Neću ustajati.
- Ustaj, vojniče! - grmi iznad mene
komandant garnizona
_ Lele, lele, leleeeee - i kada, kao
prepoznadoh ko je, malo se prenuh i polako, raspojasan, bez
kaiša i vezica, neobrijan već dva dana, ispravih se ispred
Baja Stanišića, gospodina pukovnika, komandanta garnizona.
- Jesi li ti, vojniče, bacio kraljev lebac?
- Ne, gospodine pukovniče.
- Ko te zatvorio vojniče?
- Ustaški sin, a kraljev major Josip
Strižić, gospodine pukovniče.
- Ko je tvoj prvi pretpostavljeni, vojniče?
- Podnarednik Jevtić, gospodine pukovniče.
-Straža, podnarednika Jevtića i majora
Strižića na lice mjesta!
- Razumem, gospodine pukovniče.
Razumio je stražar šta treba da uradi, ali
ga oprečnost naredbi ukopala, pa ni da mrdne. Usceptio,
pritegao tandžaru uz rame i premješta se sa noge na nogu.
- Vojniče, majora Strižića i podnarednika
Jevtića na lice mjesta!
- Razumem, gospodine pukovniče.
- Pa kad razumeš, izvršavaj naredbu!
- Gospodine pukovniče, ja sam na straži.
- Kako bi, vojniče, da je namjesto mene
neprijatelj, obavijestio toga tvoga majora Josipa?
- Pucao bih, gospodine pukovniče.
- E sada nećeš pucati, a ja ću ići da
pozovem majora.
Žustrim korakom Bajo je otišao prema
komandnoj zgradi i vrlo brzo se iz istog pravca vratio u
društvu majora Strižića i podnarednika Jevtića. Mračan i
ljut u licu.
- Gospodine majore, ko je vojnik i zašto
je zatvoren?
- Gospodine pukovniče, rezervista Jovan
Gajović pod noge bacio kraljev lebac, a meni svom
pretpostavljenom, vikao: "Ovo ti jedi, ustaški sine!"
- Laže, gospodine pukovniče! - proderao
sam se igrajući na zadnju kartu.
- Podnaredniče, da li je sve bilo ovako
kao što kaže major Strižić?
Strižiću je prkosno igrala lijeva nausnica,
a ja sam još jednom potegao istu kartu:
- Laže ustaški sin, gospodine pukovniče.
Ja nijesam bacio kraljev lebac. Otkako sam ja u garnizonu,
mi lebac nijesmo ni sledovali. Ja jesam bacio, ali cibuk, i
to zato što je bio crvljiv.
Major poblijedio kao krpa, a komandant
podigao obrve i svodi račune.
- Gospodine majore, da li je spornoga
obroka sledovan lebac ili cibuk?
- Cibuk, gospodine pukovniče!
- Gospodine podnaredniče - prvi put u toku
razgovora, Bajo podnarednika počasti gospodstvom - da li je
cibuk bio crvljav?
Zatečen pred visokim činom, a od istog
počastvovan gospodstvom, podnarednik na moju veliku radost,
nenaviknut da visokim činovima odrečno odgovara, odvali kao
iz zapete puške:
- Jeste, gospodine pukovniče!
- Majore - ovaj put Bajo izostavi
gospodine - vojnika zatvorenika osloboditi i uz sledovanje
vanrednog obroka sve vratiti u pređašnje stanje. Vojniku
stražaru, za odlično obavljenu dužnost, nagrada od
komandanta garnizona - osam dana dopusta, a po obavljenim
naredbama neizostavno se javiti na raport.
***
Gacko, zima 1941. godine.
Po naređenju ili nagovoru Talijana,
ustaško cvijeće privremeno obustavi divljačko uništavanje
nedužnog življa. Obustavi se samo klanje, a lov, odabir i
zatvaranja se nastaviše.
Nemogućnost da učinim išta značajnog osim
da spasem svoju glavu, a još uveliko prisutno razočarenje
zbog proljetošnjeg neslavnog sloma slavne vojske, bacili su
me u opštu ravnodušnost prema svemu.
Šta sam sve kao seoski učitelj govorio
generacijama i generacijama mladih ljudi. Koliko sam se
mučio da i zadnju trunku ljubavi prema otadžbini usadim u
njihova mlada srca. Da ih naučim radu, poštenju i poštovanju,
a da ih sada u ovim ludim vremenima, zbog moje nauke,
privode na klanje kao jaganjce. Bolje bi bilo da nikada ni
jednu narodnu pjesmu ne pročitah. Koje koristi što
navaljivah da Staroga Vujadina svi napamet moraju znati?
U popodnevnim časovima ustaše banuše na
školska vrata. Njih pet. Bijesni zbog kiše, a vjerovatno i
zbog slabog lova, jer sve što ne pobježe bilo je već ili
poklano ili privedeno. Razgalamiše se na mene: ko sam, šta
sam, šta radim, ko je sa mnom i mnogo još pitanja koje ne
uspjedoh pohvatati. Rekoh im smireno da sam ja Jovan Gajović,
seoski učitelj, te da u školi osim mene nema nikoga, a da u
selu tokom čitavog dana nijesam nikoga ni čuo ni vidio.
Začudo, nijesu me udarali i nijesu
premetali u mojoj prisutnosti. Jedan od njih, pokazavši mi
kundakom, izvede me u dvorište, a ostala četvorica ostadoše
da izvrše premetačinu po mom stanu.
Bio je mrak kada smo stigli u Gatačku
satniju, gdje me uguraše među ostale zatvorenike.
Kome se te nesretne noći još spavalo?
Mnogi su ispodtija razgovarali, neki plakali u osami, a svi
očekivali sudnji momenat kada će se otvoriti vrata i početi
da sijeva ludačka "ujakova" kama.
Do mene je sjedao stari Bilećanin Stojan
Babić. Nekako ohol i nerazgovorljiv, vjerovatno primijetivši
da i ja ni sa kim ne razgovaram, a da njega povremeno
ispitivački pogledam, prignuo se prema meni i šapnuo mi: "Moglo
bi sve izać’ na dobro. Mene su u’vatili popodne. Svi bilećki
Turci zbijeni u logor; ili puštanje ili klanje i tamo i ’amo."
Kasnije mi je rekao ko je i odakle, pitao
isto mene i više nijesmo progovorili.
Čim se razdanilo, istjerali su nas u
dvorište i oko nas postavili jake straže. Poslije puna dva
sata muklog iščekivanja - na kapiji se pojaviše talijanski
oficir i utegnuti ustaški časnik. Prvi put od jučerašnjeg
hapšenja do danas podsjekoše mi se koljena. "Jovane, svoje
si pozobao", pomislih kada u ustaškom časniku prepoznah
majora Josipa Strižića.
Nije se osvrtao ni obazirao na pojedince
već sa sredine, od koje sam srećom bio udaljen, održa kraći
govor, sličan i naredbi i propovijedi, kako se velečasni
nadbiskup čitavu noć u Zagrebačkoj katedrali za naše duše
molio, a doktor Pavelić, po milosti Božjoj poglavnik,
razmišljao o svetogrđu njegovih pred ljudima nevinih
podajnika i odlučio da ih jutros uputi svojim domovima uz
preporuku da se do daljnjeg iz istih ne udaljavaju.
Iz dvorišta sam izišao među posljednjim,
čekajući da major Strižić sa talijanskim oficirom umakne iza
kule.
Uprkos poglavnikove preporuke, ja u selo
više nijesam svraćao. Pored sve moje ravnodušnosti, u mene
se uvukao silan strah.
Odlučio sam da se što prije hvatam
Čemernog i priključim se prvome na kojeg naiđem, a koji se
bori protiv majora Josipa Strižića.
***
Rogatica, zima 1944. godine.
Poslije ulaska u Rogaticu moj vod bude
određen da radi partizanskih potreba, a zbog neprijateljskog
djelovanja stanovništva, izvrši konfiskaciju pokretne
imovine, to jest odjeće, obuće, hrane i stoke, po svim, a
naročito viđenijim kućama, te da sa zaplijenjenim stvarima
sačekamo jednu od novoformiranih romanijskih četa, da joj
predamo plijen, pomognemo u formiranju mjesnog odbora i u
njenom sastavu nastavimo nastupanje.
Pored najbolje volje da ispunim zadati mi
nalog, ja od već opljačkane rogatičke sirotinje nijesam imao
šta zaplijeniti.
Komesaru novoprispjele čete predao sam
raport o naređenju, o njegovom neizvršenju i o razlozima za
neizvršenje. Komesar, mlad čovjek, na sve to klimnuo je
glavom i rekao da se sa svim objašnjenjima koje sam njemu
dao obratim komandiru čete. Otpozdravio sam i pošao da
potražim komandira čete. Našao sam ga, a moje srce u tom
momentu, učinilo mi se, prestade da kuca. Stajao sam
potčinjen majoru Josipu Strižiću, komandiru partizanske čete.
Pribrah se i polako mu izdeklamovah unaprijed sročen raport.
- Dobro, druže, a kako se ti zoveš? -
upita me pronicljivo Strižić.
- Druže komandire, borac Jovan Gajović.
- Jovan Gajović, učo, otadžbinaš, mitoman,
zelenaš, neprijatelj. Sad ćeš da vidiš kako se bori i radi
za narodnu državu.
Poslije toga odredio je desetinu, dao im
posebne instrukcije i poslao ih po rogatičkim kućama. Nakon
nekoliko vremena, vratili su se sa osam mršavih krava i tri
šarena ćilima.
- Vidiš, Gajoviću, kako se može ako se ne
sarađuje sa neprijateljem.
Oduzeo mi je naoružanje, odredio dvojicu
junoša koji će me sprovesti do Štaba bataljona i predati
odgovarajućim uz napomenu:"neprijatelj revolucije".
Moje ratovanje nije završilo u Štabu
bataljona već sam upućen u specijalnu jedinicu i dalje radio
na oslobađanju naše prelijepe otadžbine. Na Sremskom frontu
kroz list desne noge prošao mi je puščani metak i, što se
mene tiče, zaustavio daljnje gonjenje neprijatelja.
***
Bilećki logor, zima 1949. godine.
Udba me naveče privela i bez ikakvih
objašnjenja ubacila u donje prostorije logora. Ne znam što
sam kriv ni vlasti, a ni robijašima koje sam zatekao, a koji
su me primili kao da sam svakome oca ubio. Sljedeći dan, uz
urlike stražara i bobotanje, više ni sam ne znam od koga,
izvedeni smo na jutarnju smotru, a nju je vršio upravnik
donjih prostorija logora - major Josip Strižić.
Prepoznao me i naredio da dođem u njegovu
kancelariju. Na stolu je već bio podeblji ukoričen dosije.
Držao mi je podugačko predavanje o idealu, o partiji, o
ideji revolucije, o mojim prethodnim greškama, pri kraju o
tome kako sam već u godinama, kako sam ja ipak ranjen na
račun revolucije, te da se nada da ću se zato odužiti
partiji, prevaspitati se i sarađivati lično sa njime.
Na čitav njegov govor ja sam blago
odgovorio da, bez obzira na ateističke predrasude, svaki
čovjek ima ili svog anđela ili svog đavola. Mene je zakačio
ovaj drugi, i to u kameleonskom liku kraljevog majora,
ustaškog časnika, partizanskog komandira i partijskog
prevaspitača Josipa Strižića.
Udarajući bezobzirno po meni i vrišteći od
bijesa, izbacio me iz svoje kancelarije.
Narednih osamnaest mjeseci u Bilećkom
logoru moje svakodnevno zanimanje bilo je zagaziti u
septičku jamu i šuplju kantu govana dodavati drugom
zatvoreniku iznad sebe da bi se jama tobože iscrpila i
očistila.
Između ostalih, zatvoreniku koji je
prihvatao kantu - zadatak je bio da svaku trinaestu iskrene
meni na glavu.
