XI AVTOVAC – TRGOVINA  I VLAST OD 1900. DO 1941.   Avtovac je dočekao Prvi svjetski rat u punom privrednom razvoju.Tada je već imao: džamiju i mekteb,pravoslavnu crkvu, osnovnu školu, mjesnu i vojnu komandu, vojnu bolnicu, vojno znanstveno društvo, vojnu kasinu i oficirski dom, čitaonicu i tamburaški orkestar te , kako već rekosmo, niz trgovačkih i zanatskih radnji, kafana i gostionicu. Od trgovina što su već od prije tu registrirane, spominjemo onu Stjepana Vujića (1890), Mitra Govedarice (1899), Luke Čukovića (1907), Panta Rudovića (1913), Alekse Đurića (1913) koji se pokazao i jednim od najuspješnijih trgovaca koji su ovamo došli sa strane. Manje radnje, kafane i zanatlije navest ćemo kasnije. Jedna od takvih kafana je i Omera Hasanbegovića, koji je sa svega 25 godina u prvom svjetskom ratu uspješno služio kafu, čaj te mliječne proizvode (kajmak, sir), što je vojska svakodnevno tražila. On bi sa svojim rođacima obilazio i vojne punktove ( na Jovanovom brdu, Čemernu, Gatu) nudeći svoje usluge i na taj način uvećao svoj imetak.Omer je sarađivao sa jednim češkim oficirom, sa službom u Avtovcu, kao vojnim fotografom (možda onim koji je vjerovatno prvi fotografirao jezero Klinje sa branom). Omer s njim napravi ugovor da mu ovaj iz Praga donese 2000 komada razglednica Klinja u boji. Te je “farbane” fotografije Omer potom prodavao vojsci. Na jednoj od kopija ove razglednice (na poleđini) stoji da je izdavač Omer Hasanbegović.  I danas je rijetkost, jer je razglednica stara preko 90 godina, sa još jasnim pečatom vojne pošte u Avtovcu i k.u.k. cenzurom. U tom svom nevelikom objektu Omer je nabavio i šolje za čaj izredjene od prvoklasnog češkog porcelana. i utisnutim njegovim imenom i prezimenom. Od tih 100 šolja danas je “u životu” svega tri komada,. A vlasništvo je trojice Omerovih sinova. Ti su primjerci takođe stari preko 80 godina. Dugo poslije Prvog svjetskog rata moglo se u avtovačkim gostionicama vidjeti i staklene “čizme” od pola, jednog i dva litra, iz kojih su austrijski i češki oficiri pili uživajući na čistom zraku, uz dobru mezu. Čudan je njihov put od Beča i Praga do malog hercegovačkog gradića kao što je Avtovac. Trgovačka snalažljivost i zarada ni u našem planisnkom kraju nije znala za zapreke. Razglednica - panorama Gacka upućena iz Avtovca 1918. godine Odlaskom Austrije iz naših krajeva i dolaskom stare jugoslovenske vojske, odnosno 29. pješadijskog puka u avtovački logor, sve do njegovog premještanja 1934 godine u Trebinje, Avtovac je bio jak trgovački centar. Pored velikog broja gatačkih sela opskrbljivao je robama i zapadne krajeve Crne Gore, posebno Pivu i Goliju.           Neki su trgovci nestajali , a zamjenjivali su ih novi.Odvijao se živ promet naročito trgovina vunom, kožom , ljekovitim biljem, ta sitnom i krupnom stokom, dovoženom u Avtovac, da bi odatle atvovački trgovci prodavali u Dubrovnik i dalje- u Italiju (stoka), te u Mostar, Sarajevo i dublje u Bosnu. I iz toga su se učvršćivale i održavale trgovačke i prijateljske veze sa Dubrovčanima, Konavljanima koji su  Avtovac  i Gacko, opet, opskrbljivali vinom, rakojim,,uljem,smokvama, dubrovačkim koromanima(tvrdim kolačima) i ostalim proizvodima. Posuda za čaj, originalna češka keramika, sa imenom Omer Hasanbegović, koje je koristio u svojoj radnji od 1910 - 1941. godine Bilo je zanimljivo pogledati male konvoje zaprežnih kola kako s jeseni odvoze mirisno sijeno iz Avtovca prema Dubrovniku. Isto tako se prijatni miris gatačkog sira, kajmaka i suhog mesa širio putem, od Avtovca do mostarske “Tepe” i sarajevskih pijaca, a iz Mostara bi, Čapljine , Stoca  i Blagaja bilo dovoženo u Gacko (već od juna) voće i razna roba koja je imala sigurnu prođu u gatačkom kraju. Bilo je slične razmjene  i između Avtovca i fočanskog kraja. U kasnu bi jesen ovamo navirali “Drinjaci”, kako su ih Gačani obično zvali, sa sepetima ukusnih krušaka, jabuka, oraha i šljiva, jer je u našem kraju, osim možda kod ponekog domaćina, ovo voće bila misaona imenica. U Avtovcu su pouzdano uvijek mogli  kupiti “ so, petrolej, šećer, metražnu robu, obuću  i sve drugo što im je obično za dugu i hladniu zimu, bilo potrebno. I sa Pivom su i Golijom Avtovčani znali napraviti dobre poslove.Pošto su njihovi već od Božića i Nove godine ostajali bez žita, ti gorštaci su do ljeta i sve do nove žetve bili upućeni dolaziti masovno u Avtovac da bi tu pokupovali uglavnom kukuruz i  ječam, nešto soli i petroleja, a ako preostane, onda i vina i rakije za svoje česte zimske praznike. Sve se to “vezalo” za njihovu stoku, vunu, kožu i ostalo. U novije vrijeme,nekoliko godina pred Drugi svjetski rat, u prvi plan naglo izbija Mustafa(Mumo)Hasanbegović koji će do 1941. godine imati glavnu riječ u trgovini. Relativno mlad, energičan, mada samo sa osnovnom školom, ali uz podršku mostarskih i sarajevskih veletrgovaca-vrlo brzo preuzima vodeću ulogu, ne samo u Avtovcu, nego i u čitavom gatačkom kraju.Kad je Mumo nabavio prvi, a zatim i drugi kamion sa prikolicom (“MAN DIESEL”), to je značilo biti iznad svih, što mu je učvrstilo ekonomsku moć i pojačalo ugled. Zapošljavao je 15-ak radnika. To je za hercegovačke prilike bilo pravo ekonomsko čudo.Nekoliko magacina, dvije velike radnje,zatim veleprodaja manjim trgovcima u krugu sela koja su gravitirala Gacku. Dućani su mu uvijek bili puni tekstilom, kratkometražnom robom, galanterijom, prehrambenim artiklima, a posebno solju, gasom i svim žiraticama. Vrlo pokretan, ubrzo je razvio poslove sa Crnom Gorom, njegov je prevoz dokusurio kiridžije s njihovim zaprežnim kolima. Pored Mume još su u usponu bili braća Bjelogrlići, koji su , malim kamionom veoma uspješno radili.Tu su i braća Pašići (Mustafa i Kasim) koji su , kao zemljišni veleposjednici, već imali odnose sa svojim starim mušterijama, što se u ovom kraju odveć poštovalo i što se nije lahko prekinulo. Oni su se bavili otkupom ljekovitog bilja, vune , stoke da bi sve to otpremili dalje. Od poznatih trgovaca treba spomenuti i Pantu Rudovića koji je takodje imao svoje mušterije iz Crne Gore. Uoči samog rata ovdje započinje trgovinu Belović i Muratović, prispjeli iz Mostara, odakle su i finansirani.(Od strane bogatih Mostaraca). Njima je , međutim, bilo već kasno da se uhvate u koštac sa Mumom i jačim domaćim trgovcima..Oni, nekad najjači, su već pred rat žrtvovani. Trgovac i gostioničar Omer A. Hasanbegović u originalnoj bosanskoj nošnji 1920. godine Nekad poznati Aleksa Đurić se spremao da stavi ključ u bravu svoje velike trgovinske radnje . I Zaim Zaćo koji se dosta dobro držao, ni Velija Pašić, baš kao ni braća Ćuković i Arifaga Hasanbegović ne bi mogli izdržati nalet novih trgovaca da i nije bilo Drugog  svjetskog rata. Na čelu te konkurencije bio je lahko pokretljivi Mumo Hasanbegović. Rat je učinio svoje, i svi su Avtovčani, kako Muslimani, tako i Srbi, ostali bez igdje ičega, jer su im sva dobra, sticana godinama, preko noći opljačkana i proglašeni su državnim neprijateljima (kulacima). Spasio se ,donekle, samo onaj ko je imao gotovinu i zlato, pretvarajući to za koru kruha za sebe i svoju porodicu u mudžaherluku. Da bismo imali puniji uvid u stanje trgovine, dajemo pregled radnji u Avtovcu prije rata: Omer Pašić (na Ćupriji) – kafana i trgobvina mješovitom robom, Ćamil Hasanbegović – kafana i trgovina mješovitom robom, Pašo Hasanbegović – kafana i vlasnik fijakera, Ibro Hasanbegović – kafana, Mitar Maljević – stolarska i preduzimačka radnja, Mile Komljenović – kovačka radnja, Jovo Govedarica – kafana, Omer Hasanbegović – trgovina mješovitom robom, gostionica i “Gajretova” čitaonica, Mitar (Mića) Mihić – trgovina mješovitom robom,hotelijer i gostionica, Halid Pašić – kafana i mesnica, Sejdo Pašić – obućarska radnja, Ibro Hasanbegović – mesnica, Lazar Balininović – vunovlačarska radnja, braća Ivković (Mitar i Novak) – trgovina mješovitom robom, Risto Rebić – kafana, Hamdija Pašić – kafana i prodaja voća,otkup sirovina, Vehbija Pašić – trgovina mješovitom robom, gostionica,prodaja voća, Trifko Lojović – kafana i prenoćište, Enver Mahmutćehajić – kolarska radnja, Blažo Ćalasan – krojač, MehoHasanbegović – pekara, braća Bjelogrlići – trgovina mješovitom robom,veleprodaja,autoprevoznik, Tomo (Relov) Govedarica – gostionica, Aleksa Đurić – trgovina mješovitom robom, Radovan I Marija Milošević – kafana i prodavnica duhana, Ibrahim Hasanbegović – kafana, Mustafa (Mumo) Hasanbegović – trgovina mješovitom robom,veletrgovina i auto-prevozništvo, Afih Hasanbegović – trgovina mješovitom robom i kafana, braća(Mustafa i Kasim) Pašić – trgovina mješovitom robom i otkup ljekovitog bilja, vune , kože i razne sirovine, Velija Pašić – obućarska radnja, Blaško Sušić – stolarska radnja, Milan Sušić – limarska radnja, Smajo Hasanbegović – kafana u Sokolskom domu, Obren Bjelogrlić – gostionica, Belović-Muratović – trgovina mješovitom robom, Jovo Bilanović – pekara Spasoje Nenadić – trgovina mješobvitom robom, braća Ćuković – trgovina mješovitom robom i gostionica, Panto Rudović – trgovina mješovitom robom , veletrgovina, Salčin Šehovič – brijačka radnja i kafana,prodaja voća, Tomo Govedarica – kafana, Luka Bilanović – trgovina mješovitom robom, Obren Grgur – kafana i prenoćište, Petr Jovanović – kafana, Obren Radmilović – gostionica i vunovlačarska radnja, Ostoja Kapor – bojadžijska radnja, Šefko Salković – krojačka radnja, Džemil Pašić – trgovina mješovitom robom, Sajto Pašić - trgovina mješovitom robom, Asim Pašić i Muharem Dizdarević – obućarska radnja, Zaim Zaćo Pašić - trgovina mješovitom robom, Treba naglasiti da  pored Avtovca, u Gacku je bilo za vrijem Austrije i Kraljevine Jugoslavije oko 70 raznih trgovačkih,ugostiteljskih i zanatskih radnji. Naveo bih samo neke trgovačke radnje koje su poznate:             Trgovina mješovite robe: Ćamil Zvizdić,             Trgovina mješovite robe: Jusuf –Juka Zvizdić,             Trgovina mješovite robe: Adem Šaković,             Trgovina mješovite robe: Mijat Kovačević,             Trgovina mješovite robe: Vidak Rončević,             Trgovina mješovite robe: Stevan Vukotić,             Trgovina mješovite robe: Lazo Jeftanović Bilo je preko 20 ugostiteljskih objekata, gostionica,kafana, zatim poznati hotel “Metohija” vlasnika Šćepana Kovačevića.Zanatskih radnji je bilo više od 20. Sigurno će neko od Gačana šire opisati rad ovih radnji tako da sam samo naveo da je Gacko kao kotarsklo – odnosno sresko sjedište imalo velikog uticaja u opštem i privrednom razvoju gatačkog kraja. Postojanje Poljoprivredne stanice i Planinskog dobra; zatim otvaranje Rudnika i TE Gacko, tvornice ćilima, izgradnja infrastrukture zaposlilo je prije nesretnog – agresivnog rata u Gacku 3,259 radnika. Pored njih bilo je i drugih radnji koje su djelovale za vrijeme Austrije i stare Jugoslavije. Većina ih je ugašena u periodu teške ekonomske krize koja je zahvatila gatački kraj pa su vlasnisi odselili ili je radnja stala smrću njihovog vlasnika. Navodimo samo neke od njih: Ratko Komljenović, Aleksa Zelenović, Saveta Ćuković, Zejnil Pašić, Hasan Hasanbegović, Nikola Govedarica, Mitin Berger, Stjepan Vujić, Moric Šajner (Scheiner), Meho Hasanbegović i još neki. Već smo rekli kava je bila vlast i kakav je red vladao za vrijem austrijske uprave u našem kraju. Na taj red se narod pozivao i dugo poslije njegovog odlaska,plašeći se domaće neizvjesnosti – koja se već osjećala u životu ovih razložnih ljudi. Razglednica jezera i brane Klinje koje je austrougarskoj vojsci Omer Hasanbegović prodavao u svojoj radnji - Avtovac od 1910-1918. godine Već se osjećalo 1918. da će nova jugoslovenska uprava biti čvrsta.U srez je odmah zasjeo sreski načelnik kome su potčinjene gatačka i avtovačka općina.Odmah su po selima postavljen žandarmerijske stanice.Finansijska se uprava, sa sjedištem u Gacku,najjače osjetila u liku financa koji su, kao kontrolori državnog monopola, sa stotinu očiju pratili da im ne bi izmakao koji dinar iz državne kase. I policija je , formirana na razini općina, bila u stalnoj vezi sa žandarmerijom. Gacko je početkom dolaska nove vlasti pripadalo mostarskoj županiji, a nešto kasnije – Zetskoj banovini. Srpska je monarhistička politika uporno išla s tim da se Bosna i Hercegovina razbije što većim brojem banovina. Tako je njeno tijelo rasparčano na Zetsku, Drinsku i Vrbasku banovinu. Budući da banska uprava sa Cetinja nije imala ni sredstava, a ni plana za neki dugoročniji razvoj, u svom se djelovanju uveliko oslanjala na policiju i školske programe.Koliko su vješto manipulirali narodom, najbolje potvrdjuju njihove pripreme za izbore. Tada bi se u selima pojavili geometri pa bi kao snimali terene kuda bi prošla pruga, put,izvikivali bi imena kandidata za poslanike kao buduće usrećitelje naroda. Posebno je zapamćen dr Lazica Marković, koji se u naš kraj dovukao odnekud iz Srbije ne bi li postao narodni poslanik. Narod ga se sjeća potome što je  kažu, znao zaplakati nad sudbinom gatačke sirotinje kojoj  “ prokleta bivša vlast nije ništa učinila”, pa da će ako njega izaberu, sve ON okrenuti na narodno blagostanje. Poslije izbora bi bivalo sve po starom, jedino se sirotinja množila i bilježilo se iz godine sve masovniji odlazak, pogotovo mladost – u bijeli svijet. Avtovačka se općina trudila da bude što korektnija prema narodu, ali nije imala sredstava ni za najnužnije potrebe.O tom siromaštvu svjedoči jedan dokument  da je općina pružila pomoć Građanskoj školi u Gacku u iznosu od 500 dinara, koliko je otprilike iznosila plaća najnižeg službenika.Risto Đurić je kao dugogodišnji predsjednik općine u Avtovcu bio obljubljen od naroda, jer je bio iskren, pošten , duhovit jednom riječju narodni čovjek.Zaista, i kad nije bilo predsjednika ništa se nije preduzimalo bez njega ili njegovog  savjeta. Mora mu se priznati da njegovao prijateljski odnos  prema muslimanskom življu. Ako bi, naprimjer,  neko iz Miholjača ili Lipnika za vrijeme kakve fešte pokušao uvrijediti Muslimana ili muslimansku djevojku, imao bi sa Ristom posla i zadugo ga ne bi bilo u Avtovcu.Ulazio je za Bajram u muslimanske kuće, čemu nisu bili skloni mnogi srpski trgovci.Risto je i u općini bio autoritet, mada je imao samo nekoliko profesionalaca.Kad je umro naš Šerif (Hasana) Hasanbegović, njegovi službenik, on im je odmah zaposlio sina kod sebe makar je bio učenik drugog razreda građanske škole – sa tek navršenih 15 godina života. Znao je da će tako najbolje pomoći da Šerifova porodica ima od čega živjeti. Poslije Riste Đurića za predsjednika je izabran Jole Jakšić iz Stepena, ali nije bio ni blizu stupnju sposobnosti i autoriteta svog predhodnika. Negdje pred rat, po Jakšićevoj smrti došao je za predsjednika Zaim (Zaćo) Pašić. On je poslije Čosage Pašića koji je bio načelnik za vrijeme Austrije, prvi Pašič koji je obnašao ovako visoku dužnost. Zaćo se bavio trgovinom, a u politici je bio privržen dr Mehmedu Spahi. Objektivne su ga okolnosti međutim ograničavale da nešto više učini. Uskoro je došao i rat tako da je nestalo i Avtovca i općine.