tkom, razdoblju radili u istim redakcijama. Arif Tanović je kao profesionalni novinar radio nepunu deceniju (1950.-1958.), najprije, kraće vrijeme, u redakciji "Borbe", a zatim u redakciji "Oslobođenja". Bio je komentator, urednik, specijalni dopisnik iz niza zemalja Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka i stalni dopisnik "Oslobođenja" iz Londona (1955.-1957.). Ogledao se plodno u svim novinarskim žanrovima (izvještaj, komentar, članak, prikaz, reportaža, intervju). Objavio je 1958. godine veoma zapaženu zbirku reportaža "Putevima Istoka". Sarađivao je i u nizu listova i časopisa bivše Jugoslavije, te objavio nekoliko studija i rasprava na svjetskim jezicima. Bio je glavni urednik časopisa "Pregled", pokretač i predsjednik Savjeta časopisa "Opredjeljenje", osnivač i urednik biblioteke "Etos" i časopisnog izdanja na engleskom jeziku "Surway". Osnivač je i glavni urednik časopisa "Dijalog". Dobitnik je više značajnih novinarskih nagrada i priznanja.

Iza ovih ovlašno spomenutih podataka, nije teško vidjeti, ne samo nama koji smo nekad radili sa Arifom Tanovićem, njegov veoma plodan i raznovrstan doprinos našem novinarstvu i publicistici. Vrijeme u kome se Tanović oglašava kao profesionalni novinar je vrijeme dramatičnih i burnih procesa i događaja sredinom XX stoljeća: obnove i izgradnje zemlje poslije Drugog svjetskog rata, sukoba Jugoslavije sa Staljinom, početaka razvoja samoupravljanja, ubrzane dekolonizacije, osnivanja pokreta nesvrstanosti, nuklearnih prijetnji svjetskom miru, blokovskih napetosti i rivalstava, korejskog rata i novih ratnih žarišta u Aziji i Africi, dramatičnih zasjedanja Ujedinjenih nacija, Titovih putovanja na Istok i aktivnog prisustva Jugoslavije na svjetskoj pozornici, unutrašnjih previranja, političkih i ideoloških konfrontacija (slučaj Đilas), značajnih filozofskih i književnih polemika itd.

Arif Tanović pisao je o svim tim složenim i veoma osjetljivim temama jasnim i raspoznatljivim stilom darovitog komentatora i analitičara, koji duboko sagledava unutrašnju vezu pojava, uvijek preokupiran mišlju o suštini događaja i procesa. U jednom nedavno objavljenom intervjuu on kaže: "Novinar je, i tada kao i sada, pisao po zadatku u okvirima jedne ideologije i dnevne politike, ali ja sam, budući mladi filozof, pisao i po svom uvjerenju i po svom izboru." U njegovim člancima, komentarima i esejima na teme domaće i svjetske politike i međunarodnih odnosa "utkana" je njegova filozofska kultura, koja ozračuje i oplemenjuje tekst, izdižući razmatranja pitanja tekućih, svakodnevnih zbivanja na višu spoznajnu i duhovnu razinu. Tanovićevi izvještaji iz Londona ("Londonska politička hronika") primjer su profesionalnog novinarskog umijeća, kako izborom zanimljivih aktuelnih tema tako i dubinom opservacije tamošnje političke situacije, te stilskom i kompozicionom mjerom izvještaja. Značajan je, također, njegov doprinos u koncipiranju i ostvarivanju programske orijentacije lista "Oslobođenje", te u razvijanju redaktorske kulture i osposobljavanja mladih novinara.

Tanovićeve kolumne i eseji o raznim društvenim, filozofskim, etičkim i kulturološkim temama, objavljivani u dugom razdoblju u časopisima, novinama, simpozijskim zbornicima i radio-emisijama (refleksije o humanizmu, moralnom imperativu, identitetu, multikulturalnosti, dogmatizmu i kontradogmatizmu, neofašizmu i postkomunizmu, slobodi i odgovornosti, ljudskim potrebama, te o vrednovanju, otvorenom društvu, toleranciji, pomirenju i dr.) svjedočanstvo su njegovog istrajnog i neposustalog intelektualnog i humanističkog angažmana i veoma cijenjen prilog raspravljanju pitanja moderne humanističke misli i epohe u kojoj živimo. Čini se da je malo kome savremenom misliocu sličniji i bliži, izborom tema i jasnoćom stila, kao poljskom filozofu i oksfordskom profesoru Lešeku Kolakovskom. Još u svojim novinarskim danima Tanović je ustajao protiv rasprostranjenih stereotipa mišljenja o kraju historije, filozofije, ideologije, metafizike i sl. Biće mu to omiljen diskurs na više skupova i kasnije, te i u nedavno objavljenom eseju "Stanje opsade", u kome kaže: "Francis Fukuyama ponudio je tezu o kraju historije... Sličnu pojednostavljenu tezu upoznali smo prije nekoliko decenija u knjizi Daniela Bella "Kraj ideologije". Međutim, samo se jeda ideologija zamjenjuje drugom, proklamuju se nove i oživljavaju stare. Te izokrenute slike svijeta i iluzorne projekcije nade privlače ljude u beznađu otuđenog svijeta i čovjeka."

Nedavno sam čitao novu knjigu eseja profesora Kolakovskog u kojoj je objavljeno njegovo predavanje održano u Varšavi u oktobru 1997. godine, s naslovom "Naša vesela apokalipsa ­ kazivanje na kraju vijeka". Osvrćući se na zablude o kojima je kritički govorio i Arif Tanović, Kolakovski naglašava: "Toliko je sastavnica naše civilizacije ne samo osuđeno na smrt, nego i efektivno giljotiniranih, a evo vidimo da one žive i u dobrom su zdravlju... Koliko su nam puta nagovještavali, s tragičnim izrazom lica, kraj historije, ali toga kraja nema: nove historije stalno se rađaju - poslije egzekucije - a neke od njih su sasvim dobre. Otkada nam to govore da je figurativno slikarstvo umrlo nasilnom smrću, izbodeno fotografijom. Ustvari, to se nije dogodilo, već se samo fotografija razvila u umjetnost. A šta da se kaže o filozofiji, o metafizici? Zbrisana, uništavana iz dana u dan, iz najrazličitijih povoda: od empiričara XVIII vijeka, preko Hegela i Marksa, preko pozitivista svih vrsta, preko Vitgenštajna itd., a evo, ta jadna djevojka, toliko puta masakrirana, podiže se iz groba, ne znajući da je davno umrla, i korača (istina, ne zna se gdje i kuda, ali to je već drugo pitanje)... Kraj historije, kraj ljubavi, kraj ideologije... svuda lešine, svuda groblja, a onda ustajanje iz mrtvih, uskrsnuće..." Citirao sam fragment visprene, duhovito kazane opaske poljskog filozofa, koja me podsjetila na Tanovićeve replike i refleksije o istim i sličnim temama u raznim povodima.

Iz Tanovićevih novinarskih i publicističkih radova zrači moderna misao, uvijek u otporu prema konzervatizmu i svim vidovitna dogmatizma, živa misao koja izvire iz razložite analize i dublje spoznaje realnih pojava. U jednoj davnoj diskusiji o kosmopolitizmu, sjećam se, on je nizom ilustrativnih primjera potkrepljivao misao da se univerzalna, kosmopolitska ideja rađa iz iskustva svih naroda svijeta, kad svaki od njih potvrđuje svoj identitet ulazeći u međusubnu komunikaciju, te da su identitet kulture i kulturna raznolikost nedjeljivo povezani sa poštovanjem čovjekove ličnosti i njenog dostojanstva i ljudskih prava uopće. Iz njegova vidokruga nije izmicala kritička spoznaja o opasnostima što ih u sebi nose birokratski i autoritarni režimi, koji su, po svojoj prirodi, antiintelektualni, niti opasnost i pogubnost nacionzlizma i nacionalističkih svrsravanja intelektualaca.

U zaista inspirativnoj i veoma sadržajnoj kolumni - eseju "Pomirenje - uvjet mira", osvrćući se na vrlo aktuelni problem bosanskohercegovačkog društva poslije tragedije koja ga je zadesila, Tanović, između ostalog, piše:

"Pomirenje je moguće, prije svega, jer je to egzistencijalna potreba. Drugi je nekad pakao, kao što bi kazao Sartre, ali je drugi i ljudska iskonska potreba, potreba za priznanjem svog identiteta od strane drugog i drugačijeg. Negacija drugog je međusobna negacija i samonegacija. Taj antihumani i anticivilizacijski plan nije do kraja prošao, ali nije i dokinut. Zaustavljen, ali mora biti poražen, i iskorijenjen da bi međuljudska uzajamnost zaživjela putem povjerenja u slobodi i dostojanstvu. Veliko zlo je učinjeno, ali Bosanci i Hercegovci poučeni historijom sposobni su da dobrom nadvladaju zlo. Velika ljudska šansa je na ispitu... Mizeran je život kako s mržnjom, tako i sa grižnjom savjesti. Duševno rasterećenje potrebno je svima. Oslobađanje iz sputanosti one ljudske, humane jezgre u svakom čovjeku, huđenje moralnog glasa i moralne hrabrosti, uzdizanja u dostojanstvu za opće dobro - eto, tako izgleda put ka miru i slobodi, put na koji treba smjelo kročiti."

Uvjeren sam da će ovoj izuzetno značajnoj temi biti poklonjena pažnja i na ovom skupu.

Kada sam mu jednom davno pomenuo ortegijansku metaforu "pluralizam srca", koja "oličava veliku zajednicu, u kojoj je svaki njen član vitalno središte" (F. Mayor) složio se da je ona veoma lijepa, simbolična, da mnogo kazuje, ali da nam je, isto tako, potreban "pluralizam razuma", pa i pluralizam marksizma, da bismo savladali naše zaostajanje i da bismo se uključili u modernu civilizaciju. Bez drugog, drugih i drukčijih, bilo da su pojedinci ili narodi, ne mogu se naći potpuniji odgovori na bitna pitanja sadašnjosti i budućnosti. Otuda dijalog, po Tanoviću, nije samo sredstvo kulturne emancipacije i duhovnog rasta, nego i bitan uslov egzistencije.

Želim posebno kazati nekoliko riječi o Tanoviću kao putopiscu. Sve vrline darovitog posmatrača i vrsnog reportera došle su do izražaja u njegovoj zapaženoj zbirci reportaža "Putevima Istoka", objavljenoj 1958. godine u izdanju "Narodne prosvjete". Te putopisne reportaže iz zemalja Evrope, Afrike i Azije nastale su, kako autor napominje, za vrijeme Titovog putovanja u te zemlje 1954. i ’55. god. (Tanović je bio specijalni izvještač "Oslobođenja" s tog putovanja). Autor u predgovoru kaže: "Trudio sam se da ne mjerim druge narode svojim, odnosno našim mjerilima, da shvatim i objasnim sebi i drugima smisao svega onog što se tamo da vidjeti prostim pogledom po površini, da stvari i odnose gledam otvorenih očiju i toplim srcem, onako kako to mi očekujemo od drugih prema nama, našem načinu života i našem putu u budućnost". A kad danas, poslije više od četrdeset godina od objavljivanja ovih putopisa, uzmete da ih čitate, ostaćete zadivljeni njihovom aktuelnom rezonancom zanimljivom sadržinom, autorovim posmatračkim darom, širinom njegove vizije i dubinom spoznaje nama, manje-više, nepoznatog svijeta. Ne radi se tu samo o sposobnosti opažanja svijeta u njegovoj nepreglednoj raznolikosti, već i o "unutrašnjoj duhovoj taknutosti i duhovttoj korespondentnosti s određenim povijesno-civilizacijskim prostorom" (I. Lovrenović), budući da je autor već bio lektirom uveden u duhovi kontakt sa filozofskom tradicijom istočnih naroda i da dolazi iz zemlje čije kulturno nasljeđe, i prošlost i savremenost, nosi i značajna orijentalna obilježja.

Tanovićeva knjiga svjedoči da je pravi putopisac sve pomalo: antropolog, sociolog, historičar, psiholog, slikar, prirodnjak, filozof... A poezija putopisa - šta je s njom? Ne treba je daleko tražiti: ona je već tu, u toj iskri, u tom autentičnom trenutku koji se zapalio u zjeni putopisca i doživio metamorfozu talasa i ritma jedne od istina o svijetu koji nas okružuje. Putopisac pravi odbir trenutaka koje slaže u svoj ekran, svjestan da taj odbir, ma koliko bio subjektivan, ne smije nositi pečat predrasuda. On je svjedok onog što je vidio u zemljama Istoka i onih nekoliko neponovljivih treptaja zvijezda u kosmosu, koje više niko neće doživjeti na isti način. Otuda valjda i smisao putopisa i čovjekova potreba za njim.

Teško mi je reći koji je putopis u ovoj knjizi privlačniji, koji ostavlja dublji dojam, da li "Cvjetni vrt Azije", ili "U zemlji pagoda", ili "U Singapuru", ili "Pred Mekom", ili "Smijeh sa Jave", ili "Tri duše Hongkonga"... U stotine boja i zvukova odslikan je i progovara u njima tajanstveni svijet Istoka. Naveo bih, za ilustraciju, samo jedan fragment autorove reportaže iz Indije:

"Ako ste čitali priče iz ’Hiljadu i jedne noći’, lako ćete se sjetiti opisa bašče sa čarobnim vodoskocima, mirisavim cvijećem i fantastičnim šarenilom boja, sa barkom na vodi i ljepoticama u alejama. Tako izgleda bašča koju je podigao Radža Krišna od Majsora, i to uz branu dugu tri kilometra, koja omogućuje navodnjavanje ogromne površine zemlje i električnu centralu. Sve se to zove jednom riječju Krišnaradžašagar.

Ja ne znam da li je ona istočnjačka priča dočarala sve boje koje je priroda stvorila i čovječja mašta izmislila. Ali, ovdje je, čini mi se, čovjek sam ponovo stvorio za sebe i pokazao da može da stvori sve što i priroda.

Ko je taj arhitekt koji je izmaštao ovakve šare i čije su ruke isplele ovakav ćilim na travi i vodi i zalivale ovo cvijeće? Zatvori oči i još jedanput pogledaj taj veličanstveni prizor da ga ne bi nikad zaboravio. Tu igru prirode koju je čovjek humanizovao i te ogromne betonske zidine učinio ljepšim, koje kao da uz ovo cvijeće dobijaju svoj pravi smisao i svrhu. Možda ne bih o ovome ni pisao da me taj splet betona i cvijeća nije tako dirnuo i podsjetio na misli da tehnika ne mora da zaboravi čovjeka ako je za njega stvorena i ako njemu služi. A Indija nam je i ovim primjerom pokazala da je čovjek u centru svih planova i mogućnosti.

Čini mi se da je ovakva ljepota mogla da nastane jedino u zemlji koja je dala onako lijepe i fantastične priče i maštom dočarala sve ljudske čežnje i buduća ostvarenja. I meni je zastalo pero pri pokušaju da opišem čudesni Tadž Mahal, dirljivu pjesmu ljudske duše Istoka u Agri, u strahu da ne oskrnavim i njenu ljepotu i onaj trenutak usnule i vječne ljudske mladosti, stvoren u doba evropske renesanse "Mona Lize" i "Posljednje večere"...".

Kritičari i antologičari već su davno zapazili književnu vrijednost putopisa Arifa Tanovića, od kojih su neki uvršteni u antologiju "Hodoljublja" Alije Isakovića i u reprezentativni izbor savremene književnosti Bosne i Hercegovine.

Tanovićevi eseji i kolumne imali su, također, zapažen odjek ne samo u bosanskohercegovačkoj javnosti već i u kulturnim centrima bivše Jugoslavije. Bio sam više od deset godina urednik "Odjeka", dobijali smo u redakciji brojna pisma s raznih strana, i sjećam se da je u njima, među imenima autora, čiji su prilozi naročito čitani i cijenjeni, vrlo često pominjano ime Arifa Tanovića. Pohvalne riječi za njegove eseje slušali smo i od uglednih pisaca, znanstvenika i publicista: Radomira Konstantinovića, Oskara Daviča, Miroslava Krleže, Vilka Vinterhaltera, Jure Kaštelana, Midhata Begića. Meše Selimovića, Zuke Džumhura, Nike Milićevića, Riste Tošovića, Julije Najman, Alojza Benca, Mirka Božića. Nerkeza Smailagića, Edhema Čame, Blaže Koneskog, Envera Đerćekna, Vukašina Mićunovića i dr.

Profesionalni rad u novinarstvu, sa priznatim i cijenjenim stvaralačkim doprinosom, zacijelo je važno poglavlje intelektualnc biografije Arifa Tanovića. No, nikad ga nije napuštala misao o prelasku na Univerzitet, što je bila njegova životna želja. Nije mi poznat sličan primjer na južnoslovenskim prostorima i u ovom dijelu Evrope, da je jedan profesionalni novinar, odbranivši briljantno doktorsku disertaciju o djelu Bertranda Rasela, jednog od najvećih evropskih filozofa XX stoljeća, prošavši regularno sve stepenice univerzitetske karijere, postao redovni profesor na Katedri za filozofiju, zatim rektor Univerziteta, redovni član Akademije nauka i umjetnosti, te počasni doktor uglednog univerziteta u svijetu (Univerzitet u Mičigenu, SAD), objavivši niz značajnih djela u oblasti filozofije, etike i aksiologije, uz veoma plodan i raznovrstan angažman u društvenom životu svoje sredine, koji mu je također donio veliki ugled.

* * *
Više od pola stoljeća poznajemo se. Zajedno smo išli u trebinjsku gimnaziju; u isto vrijeme bili na studijama u Sarajevu i Beogradu; radili u istim redakcijama; zajedno krenuli na naše dopisničke dužnosti (on u London, ja u Pariz); zajedno često putovali na naučne simpozije, kongrese i druge skupove; zajedno išli u posjetu njegovoj plemenitoj majci, a zatim i mojoj majci, uživajući u blagosti i toplini njihovih riječi, ozareni njihovom dobrotom; zajedno se nadnosili nad mnoge rukopise i publikacije; zajedno podijelili toliko radosnih, sjetnih i tužnih trenutaka, kao što to biva u životu drugova i prijatelja. A onda, potkraj pedesetih, Arif je, vođen svojom željom iz studentskih dana, otišao na Univerzitet, da bi se posvetio svojoj filozofiji perenis, koja "više voli pitanja nego odgovore, odnosno voli odgovore koja postavljaju nova pitanja", kako to jednom reče Jaspers.

Kasnije ćemo opet biti zajedno u društvenom radu, u raznim savjetima i u prijateljskom druženju. Arif je bio član Savjeta i autor brojnih eseja u "Odjeku", u kome sam bio profesionalni urednik, a zatim on je i predsjedik Savjeta Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, u kome sam radio šest godina. Višestruk i dragocjen je Arifov doprinos, autorski i savjetodavni, institucijama koje spomenuh.

U dugom druženju sa Arifom, u razgovoru o mnogim temama, o svemu i svačemu što život donosi i što čovjeka preokupira, mogao sam često čuti njegove riječi poštovanja i pohvale za djelo i pojedine priloge njegovih kolega, starijih i mladih i ljudi koje je poznavao. I kad je izricao svoje nedoumice, ili rezerve, ili neslaganja sa nekima, nikad nije zaboravljao istaći dobre strane i osobine svakog od njih i ono što je vrijedno i značajno u njihovu doprinosu i djelu, niti je podlijegao netoleranciji i isključivostima. To je u ovom današnjem nemirnom i neurotičnom, često i netolerantnom svijetu, na žalost, sve rjeđa pojava.

Zaista je radost biti danas na ovom skupu i slušati vrsna izlaganja naših poznatih i cijenjenih filozofa, sociologa, kulturologa, teologa i politikologa o djelu njihovog kolege. Poslije nedavnog vrlo zapaženog skupa o djelu akademika prof. Muhameda Filipovića i skupa posvećenog jubileju akademika Envera Redžića, evo i ovaj simpozij o djelu akademika prof. Arifa Tanovića impresionira odzivom učesnika i novom referata i diskusije kao i srdačnošću atmosfere. Doći će i novi jubileji, i novi simpoziji za druge žaslužne ljude, s visokim nivoom organizacije, kakav smo i danas vidjeli, zahvaljujući posebno akademiku prof. dr. Vladimiru Premecu, čija je dostojanstvena i umna riječ, često obojena i ozračena mišlju i mudrošću antičkih mislilaca ­ istinski filozofski, estetski i ljudski ukras mnogih književnih, umjetničkih i naučnih skupova u ovom gradu. Znak i ukras inteligencije Sarajeva.