PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 1 )

MILJACKA

Na Bosnu i Hercegovinu, zbog njenih veličanstvenih prirodnih ljepota, raznolikosti vjera, kultura i jezika, te gostoljubivosti ljudi, cijeli svijet oduvijek gleda sa simpatijama.Istina je i to, da su filatelija i poštanska povijest stare Bosne i Hercegovine, također jedno od najomiljenijih područja filatelističkog sabiranja, napisao sam u svojoj knjizi „Poštanska povijest BiH 1878 – 1918“.

       Ako se malo vratimo u prošlost, u vrijeme Austrougarske okupacije BiH, uočit ćemo da je i tada bilo putopisaca i istinskih ljubitelja prirode, koji su putovali i detaljno opisivali njene prirodne ljepote.U to vrijeme tek izgrađenih željezničkih pruga i cesta, kojima su se, kao nekom čudu, mnogi tada divili, priroda se doimala netaknutom i zbog toga još ljepšom.Tu netaknutu prirodu narušavali bi samo povremeni prolasci vlakova, poštanskih kočija, ponekog automobila, zaprežnih kola ili stada stoke.Kako je Bosna i Hercegovina pretežito brdovita zemlja, glavni putevi i željezničke trase slijedili su većim dijelom njene prekrasne rijeke, bilo da su vijugale zelenim dolinama ili se probijale neprohodnim kanjonima.

      Možemo li povezati te prelijepe predjele stare Bosne i naš hobi, filateliju i poštansku povijest?

Mislim da možemo, i zato ćemo danas krenuti putem od izvora rijeke Miljacke, pa do njenog ušća, kako ga je opisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski, tamo davne 1912.godine.

      „Na istok od glavnoga grada ponosne Bosne, od šeher-Sarajeva, dolazi se na izvor rijeke Miljacke.

Ta rijeka izvire ispod obronaka visoke gore Romanije, a nastaje od dva potoka i to : od Paoštice ili paljanske Miljacke, nazvane po mjestu Pale, koja izvire između Romanije planine i Viteza, i Mokrančice ili mokranjske Miljacke, prozvane po mjestu Mokro, koja izvire blizu Kodinog sela pod Romanijom sjevero-istočno od Mokrog i nastaje od više gorskih potoka.Ti se potoci sjedinjuju nedaleko Sarajeva ispod ruševina Hodidjeda i teku tada pod imenom Miljacke kroz Sarajevo u prostrano sarajevsko polje prema zapadu.Na sutoku paljanske i mokranjske Miljacke stoje na visokoj vrleti ostaci zidina starog grada Hodidjeda, te znamenite obrambene točke pod kraj srednjeg vijeka.Čitav im taj put od izvora pa do ušća traje tek nekih šest sati.

       Vrelo Paoštice ili paljanske Miljacke je maleno, dok je vrelo Mokranjčice ili mokranjske Miljacke veće.Tu ti pišti voda sa više strana prebacujući se žurno preko valutica i gorskog kamenja.Razni gorski vrhunci obrasli što bjelogoricom, što crnogoricom, ukrasuju još više taj kraj, u kojem se nalazi lječilište Pale.“

       U to vrijeme mjesto Pale, omiljeno sarajevsko izletište, imalo je oko 450 stanovnika, željezničku stanicu na pruzi Sarajevo-Vardište, garnizon, oružničku postaju, osnovnu školu i pilanu.

 Mokro, malen gradić s 575 stanovnika, smješten na obroncima Romanije, na poštanskoj liniji Sarajevo – Mokro – Podromanja – Sokolac, udaljen od Sarajeva 28 km.Imao je osnovnu školu, te šumariju s pilanom Moritza Spitzera.Pošta Mokro otvorena je početkom okupacije 15.10.1878. kao pokretni poštanski ured (prvo Etappen-Postamt XXI, zatim XXIII i na kraju XXXVI). Pokretni poštanski uredi pretvoreni su 16.11.1879. u stalne vojne pošte (Militärpost), pa je tako i Mokro dobilo svoju Militärpost XXXVI. Pošta je zatvorena 30.9.1890., da bi kasnije, 16.1.1909. u Mokrom bila otvorena poštarnica.Poštanska linija Mokro – Sarajevo bila je usklađena s voznim redom želj.pruge Sarajevo-Vardište, a odvijala se cestom koja je vodila upravo uz mokranjsku Miljacku.

      „Miljacka natapa i zelene livade i vlaži polja, koja su rijetka.Za jeseni i proljeća može nabujati pa počini dosta štete obližnjem žiteljstvu.Miljackom plove hitre pastrve i druge manje ribice, a na gdjekojim mjestima naći ćeš i ukusnih rakova.Krasnu li oni u toj, pomislio bi čovjek, gorskoj tišini uživaju slobodu; no to nije tako.I njih znade uzbuniti i natjerati u škripac vješta ruka okretnoga Bosanca, koji ih tu što udicom što mrežom, a i golom rukom umije uhvatiti i večeru prirediti.Putuješ li pješke od izvora Miljacke do ušća njezina, naužit ćeš se mnogih krasota, koje te tu okružuju.Osobito je krasna dolina Mošćanice s njezinih izvora, iz kojih se dovadja u Sarajevo pitka voda.Na utoku Mošćanice u Miljacku krasno je pristanište i sastajalište gostiju iz Sarajeva, a nedaleko i znamenita Kozija ćuprija.Zatim se stere ubava dolina kod Sarajeva, sa svojim izvorom Pjenkovac.Ona je vrlo uska, jer ju zatvaraju s jedne strane i s druge strane gole pećine i travom obrasli vrhunci, kuda pase krotka janjad i svojeglave kozice, te po koja mala kravica bosanske pasmine.Tu je i kupalište.Tako uokolo razgledajući gledaš i novu željezničku prugu, koja vodi na srpsku i tursku granicu.Čovjek se upravo mora diviti remekdjelu, što ga je proizvela ljudska ruka.S punim se pravom može reći, da ova novosagradjena željeznička pruga vodi preko bosanskog Semeringa.U samom Sarajevu prima Miljacka još potočić Bistrik, po kome se i onaj kraj Sarajeva nazivlje Bistrik-mahala.“

        Bistrik, gradski kotar s oko 8400 stanovnika, kolodvor na istočnom izlazu iz Sarajeva, na pruzi Sarajevo – Vardište.

       „U Miljacku se još slijevaju potoci : s lijeva Sušica i Kovačić, a s desna Mutni Potok, Koševo i Lukavica.Tu se poredalo preko Miljacke u samom gradu sedam ovećih mostova, koje kameni, ističući se svojom starom gradnjom, koje opet željezni.Nu svi ti mostovi i nužni su za prostrano Sarajevo, gdje oživljuju dugačke obale Miljacke, koje su marljivi Bosanci lijepo učvrstili čvrstim isklesanim kamenjem od gradske vijećnice pa sve do duhanske tvornice 1 km duljime, da ti je tu milota šetati.Kad si tako sve čare i krasote od izvora pa do Sarajeva i sarajevskog polja pregledao, eto te naskoro spram Ilidže – kupališta svjetskoga glasa i spram vrela Bosne, u koju utječe od Ilidže više na sjever rijeka Miljacka.

Ušće Miljacke je dosta široko i napunjeno što valuticama što prudjom i pijeskom, po kojem rogoz uz mahovinu i drugi korov uspijeva.“

Tako smo došli do kraja puta rijeke Miljacke, vidimo se u slijedećem broju, kad ćemo opet krenuti na put, ali uz neku drugu bosansku ili hercegovačku rijeku.    

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 2 )

B U N A

U prošlom javljanju uživali smo putujući rijekom Miljackom, od njenih izvora do ušća u rijeku Bosnu.Sela i gradove, kroz koje smo na tom lijepom i zanimljivom putu prolazili, pokušao sam povezati s poštanskom poviješću Bosne i Hercegovine, iz njenih starih, austrougarskih vremena.

Danas krećemo na puno kraći, ali ništa manje zanimljiv put.Uz pomoć našeg starog „znanca“, velikog ljubitelja prirode i putopisca Rudolfa baruna Maldini Wildenhainskog, te slijedeći njegove putopise iz davne 1912. godine, upoznat ćemo ovaj put malu hercegovačku rijeku Bunu.Mjesta kroz koja prolazi ova lijepa riječica, ostavila su neizbrisiv trag u poštanskoj povijesti Bosne i Hercegovine…

„Ispod strahotne okomite stijene izvire na više mjesta iz crnih ždrijela i jama ledena Buna.Okolo bistrih joj vrutaka i izvorčića naslagale sigaste pećine zagrlivši se naokolo kao jedna kamena gromada.U dnu te gromade jajoliko leži jezero.Stvara ga Buna tik svojih vrela.Dugo je po prilici oko dvadeset metara, a širina mu iznosi oko deset metara.Pred samim ždrijelom, iz kojeg izvire ledena Buna, uzdignuta je drvena terasa, da ti pruži bolji vidik na sam izvor i duboko jezero.Samo ždrijelo ukrasuje siga, koja se u različitim oblicima poredala, a cijela pećina opet naliči spužvi svojim bezbrojnim otvorima, rupama i špiljama, što ih je voda izrovala kapljući i mileći tu kroz hiljade i hiljade godina.U tim otvorima i špiljama gnijezde raznovrsne ptice, ponajviše divlji golubovi i lastavice uznemirujući svojim lijetom to tajinstveno mjesto, dok ti se opet tamo na drugoj strani, a u samom jezeru ne pokaže uz povaljano gorsko kamenje po koja vesela pastrva gospodareći o tom bajnom jezeru.Izvor je Bune jedan od veličanstvenih prizora ponosne Herceg-Bosne.Ugodno je tu boraviti, osobito za topla ljeta ili za bajne mjesečine.Voda je u Buni jasno modra i tako bistra, da se vidi svaki kamećak na dnu i svaka pastrva, što se tamo praćaka.Nu Buna pruža i koristi marljivomu Hercegovcu.Ona mu tjera mlinove i to odmah već pri svome izvoru, čim počne oticati kamenim svojim koritom.Tada polagano zakreće zelenim blagajskim poljem na zapad prema Neretvi, da se jugoistočno od Blagaja slije kod sela Bune po sata od izvora u svoju maticu Neretvu i s njom u sinje Jadransko more.“

Blagaj, mjesto na cesti Mostar – Nevesinje, na izvoru rijeke Bune.U selu je bila oružnička postaja.

Buna, željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković, na ušću Bune u Neretvu.Selo je imalo 270 stanovnika.Pošta je u Buni otvorena 10.8.1878. kao ETAPEN – POSTAMT No 1, samo četiri dana nakon otvaranja pošte u Mostaru (FELDPOST EXPOSITUR No 18, 6.8.1878., prva pošta na okupiranom podrucju BiH).Kako su vojne jedinice, na samom početku okupacije, napredovale dolinom Neretve, ali i pravcu istočne Hercegovine, tako su se redom otvarale etapne pošte ; No 1 Buna, No 2 Domanović, No 3 Nevesinje itd. Pošta Buna zatvorena je 5.3.1881. Puno kasnije, 16.2.1916., otvorena je poštarnica u Buni, s matičnom poštom u Mostaru.

Kako su Blagaj i Buna bila zaista mala mjesta, te zbog kratkoće rada spomenutih pošta, žigovi tih pošta među najrjeđim su poštanskim žigovima Bosne i Hercegovine.Naše starije kolege, a među njima i nekad poznati trgovac, sakupljač i izlagač stare BiH Zvonimir Pillauer, smatrali su žig pošte Buna najrjeđim žigom Bosne i Hercegovine.Filatelističke priče o tom rijetkom žigu Bune, dostizale bi ponekad nivo „lovačkih“ priča, međutim, neosporno je, da je taj žig postao legendaran i san svakog sakupljača poštanske povijesti Bosne i Hercegovine da ga ima u svojoj kolekciji.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 3  )

B O S N A

Nastavljamo naše putovanje predivnim rijekama Bosne i Hercegovine. Dok smo u  prošlom broju ispratili hercegovačku rijeku Bunu na njenom kratkom putu od izvora do ušća u rijeku Neretvu, danas ćemo duže uživati putujući rijekom Bosnom. 273 km duga Bosna, jedna od najvećih rijeka Bosne i Hercegovine, cijelim svojim tokom, od izvora do ušća, protiče bosanskim teritorijem. Ime rijeke Bosne izvedeno je od ilirskog oblika Bosinus ili od osnove bos, u značenju tekuća voda. Na tom putovanju ponovo ćemo slijedit putopis, koji je davne 1912. godine napisao veliki ljubitelj prirode Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Od Ilidže, kupališta svjetskog glasa, do podnožja šumovitog Igmana 1249 m visokog, nekoć Smartnica zvanog, koji na jugozapadnoj strani poput kakva zida zatvara Sarajevsko polje, vodi kestenovim drvoredom zasadjena cesta duga 4 km. Odmah uz cestu, a ispod visokog Igmana izvire rijeka Bosna. Iz pedeset izvora mili tu voda što u većim, što u jačim mlazovima i teče izmedju prudja i zelenila, da se tamo malo dalje slije u jezero, gdje hitre pastrve kolo vode. Ima tu više umjetno načinjenih jezera i voda iz jednog jezera teče u drugo, dok se ne slije u rijeku Bosnu, koja odmah na početku tjera mlinove i pilu. Divno je tu boraviti i promatrati brzi rad vode osobito kad sjedneš pod stare topole, koje tu hlad čine, pa u skromnu gostionu, gdje te svaki čas čekaju pečene pastrve, koje se tu umjetno goje.

Bosna je odmah na izvoru pod Igmanom gotova rijeka. Vrelo joj pripada u prava krševita vrela, koja u početku obiluju vodom, jer se sva uzdušna voda skuplja pod zemljom, da se onda svom silom pojavi na površini u obliku jakih izvora. S toga i nema vode na Igman planini. Toplina vrela 7 C° stoji ispod srednje godišnje topline Sarajeva 9 C°. To je dakle hladno vrelo, jer mu voda dolazi s velike visine i to s Igmana i s Bjelašnice. Voda je u rijeke Bosne bistra, u zimsko doba zelena poput smaragda; to zelenilo dolazi od vodenog bilja, što raste na dnu. Dubina Bosne od izvora joj do ušća rijeke Miljacke u Bosnu iznosi poprečno 1 metar, a dotle se rijeka na mjestima može pregaziti, dok joj je širina do ušća Miljacke 25 metara, a dalje i 50 metara.

Ilidža – Gradić udaljen 12 km od Sarajeva i želj.stanica na pruzi Sarajevo – Metković.Ilidža je poznata po ljekovitoj termalnoj vodi i kupkama. Omiljeno Sarajevsko izletište s lokalnim vlakom i fijakerom. Ilidža je imala oružničku postaju, osnovnu školu i telefonsku mrežu, te 560 stanovnika. Pošta je otvorena 1.6.1890. kao Militärpost LXIV i radila je samo u vrijeme ljetne sezone. Tek od 1.10.1894. radila je redovito.

U glavnom teče Bosna sjevernim pravcem, protječući rodna polja kao : sarajevsko, žepačko i dobojsko, te kamenite sutjeske kod Vranduka, dok se kod Šamca ne izlije u rijeku Savu, a s njome u Dunav i Crno more. Rijeka Bosna prima više pritoka što s lijeve, što opet s desne strane. Najznatniji su joj pritoci s lijeve strane : Zujevina, Lepenica s Fojnicom, Lašva i Usora, a s desne strane : Željeznica, Miljacka, Stavnja, Krivaja i Spreča. Na rijeci Bosni leže i mnoga znatnija mjesta, što nije ni najmanje čudo, jer je rijeka Bosna upravo naravni put u srce zemlje Bosne, gdje su se i mnogi gradovi podignuti mogli.

Od znatnijih mjesta, koja na njoj ili tik nje leže, jesu redomice niz vodu :

Sarajevo, glavni grad cijele Bosne i Hercegovine, prema popisu stanovništva iz 1910.godine, imao je 51.872 stanovnika. Sarajevo je jedinstven grad u Europi, gdje su ravnopravno izmiješani pripadnici različitih vjera i nacionalnosti. U Sarajevu su bile smještene sve važnije državne institucije, počevši od državne uprave, vojnih ustanova, školskih ustanova i zavoda, zdravstvenih zavoda, financijskih institucija, institucija za trgovinu i obrt, poštanske uprave, muzeja, kazališta, kulturnih društava i zaklada, turski i njemački konzulati, te kompletna gradska uprava. Grad je imao električnu i telefonsku mrežu, plinovod, vodovod i kanalizaciju. Uz nekoliko industrijskih postrojenja i tvornica, razvijeni su bili obrt i kućna radinost. Grad bogate povijesti i centar povijesnih zbivanja. Promet u gradu odvijao se željeznicom i gradskim elek.tramvajem. Omiljena izletišta bila su ; Ilidža – Vrelo Bosne, Lukavica - Kobiljdol, Vogošća – Čevljanovići, Podlugovi, Trebević i observatorij na Bjelašnici. Pošta je u Sarajevu otvorena 20.8.1878. kao FPE No 1. U vrijeme okupacije otvoreno je u Sarajevu sedam pošta.

Visoko, gdje utječe Lepenica s Fojnicom,

grad udaljen 32 km od Sarajeva, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod. Imao je kotarski ured i sud, oružničku postaju, osnovnu školu, pravoslavnu školu, mekteb i franjevačku gimnaziju.Razvijena kožna industrija. Imao je 4100 stanovnika. Pošta je otvorena 6.10.1882. kao Militärpost LIV. Imala je dnevni poštanski promet s Kiseljakom i Fojnicom.

Blizu Zenice stoji uz klanac, nad rijekom Bosnom i mjesto Vranduk sa starom gradinom.

Vranduk, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod sa 610 stanovnika. Mjesto nije imalo poštu.

Žepče, varošica u pitomom i veoma plodnom žepačkom polju. Leži u dolini, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod, 45 km od Zenice. Kotarski ured i sud, oružnička postaja, osnovna i djevojačka škola. Razvijeno ratarstvo, stočarstvo i trgovina. Tvornica magnezija i parna pilana. Grad je imao 2000 stanovnika. Pošta je otvorena  -.8.1878. kao EP No IV.

Maglaj, trgovište sa starom gradinom još iz davnih vremena.

Grad i želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod, udaljen od Tuzle 84 km. Kotarski ured i sud, zapovjedna oružnička postaja, ambulanta, osnovna škola i mekteb. Razvijeno ratarstvo, voćarstvo, stočarstvo i trgovina. Grad je imao 2180 stanovnika. Pošta je otvorena -.8.1878. kao EP No III.

Doboj, gdje utječe Usora i Spreča u Bosnu, sa starom gradinom.

Grad udaljen od Sarajeva 155 km, na raskrsnici glavnih cesta Sarajevo – Bos.Brod i Banjaluka – Doboj – Tuzla. Želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod, odvajanje pruge Doboj – Dol.Tuzla – Simin Han (poznata nalazišta ugljena i soli). Vojna komanda, oružnička postaja, muška i djevojačka osnovna škola i medresa. Imao vodovod i električnu rasvjetu, te razvijenu trgovinu žitom i šljivama. Grad je 11.8.1907. stradao u velikom požaru, pa je 1908. ponovo izgrađen i moderniziran. Imao 3650 stanovnika. Pošta je otvorena 13.8.1878. kao FPE No 4 i No 20.

Omanja mjesta na rijeci Bosni ili tik nje su s desne strane :

Čevljanović, gdje se kopa mangan. Stanica industrijske  željeznice Semizovac – Čevljanovići, sa 1050 stanovnika. Mjesto nije imalo poštu.

Sutjeska i Bobovac, nekoć sjedište bosanskih kraljeva, sad kukavna sela, gdje se još i danas vidjaju razvaline kraljevskih gradova. Nisu imali poštu.

Vareš na Stavnji, gdje se kopa željezo;

grad i želj.stanica na rudničkoj pruzi Vareš – Podlugovi.Velika željezara i ljevaonica, ugljenara, šumarija, bolnica, oružnička postaja, 3 osnovne škole i mekteb.Važno industrijsko mjesto za zemlju,  značajan izvoz u Monarhiju. Imao je 3100 stanovnika. Pošta je otvorena 1.9.1891. kao Militärpost X.

Modrić, grad na cesti Doboj – Bos.Šamac. Oružnička postaja, osnovna škola i mekteb. Razvijena trgovina šljivama. Imao 2460 stanovnika. Pošta je otvorena 10.9.1888. kao Militärpost LX.

S lijeve su strane :

Blažuj, želj.stanica na pruzi Sarajevo-Metković, 12 km od Sarajeva. Mjesto nije imalo poštu.

Reljevo, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod (prije toga naziv stanice je bio Dvor), sa 130 stanovnika. Poštarnica je otvorena 1.8.1912.

Kiseljak na rijeci Fojnici,

gradić na glavnoj cesti Sarajevo – Bos.Brod, 13 km od želj.stanice Visoko. Imao je oružničku postaju, osnovnu školu i mekteb, te 755 stanovnika. Poznati izvori mineralne vode. Pošta je otvorena -.8.1878. kao EP No VII.

Fojnica uz istoimenu rijeku Fojnicu, s velikim franjevačkim manastirom, koji ondje već više godina stoji. Grad leži u šumovitoj kotlini, udaljen 33 km od želj.stanice Visoko. Imao je kotarski ured i sud, oružničku postaju i osnovnu školu, te 1330 stanovnika. Razvijeno ratarstvo, stočarstvo i rudarstvo.

Pošta je otvorena 1.8.1886. kao Militärpost LVII.

Busovača, gradić na glavnoj cesti Sarajevo – Bos.Brod, 4 km od istoimene želj.stanice na pruzi Sarajevo – Bugojno. Imao oružničku postaju i osnovnu školu, te 1000 stanovnika. Pošta je otvorena

-.8.1878. kao EP VI.

Janjići, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod, sa 280 stanovnika. Pošta je otvorena  od 1.11.1882. – 21.10.1893. kao Militärpost XXVIII. Broj je dobila od pošte Han Kumpanija Vitez.

Novi Šeher, mjesto 13 km od Žepča, s osnovnom školom i mektebom. Imao 700 stanovnika. Poštarnica je otvorena 1.12.1912. Matična pošta je bila Žepče.

Tešanj, znatna varoš, gdje je sklop od više cesta sa starinskim utvrdama, te ruševine nekadašnjega grada. Grad udaljen od želj.stanice Tešanjka 9 km, a od Doboja 19 km. Kotarski ured i sud, oružnička postaja, osnovna i djevojačka škola, te mekteb. Imao ambulantu i vodovod, razvijenu drvnu industriju, trgovinu, obrt i stočarstvo. Imao 3080 stanovnika. Pošta otvorena 10.1.1881. kao Militärpost XXXVIII.

Iz svega toga se vidi, da su se i s lijeve strane i s desne strane prostrle uske i široke doline, koje tamošnjem žiteljstvu svojom plodovitošću veliku korist daju. Dakako da imade tu i klisurastih, nepristupnih krajeva i gustih šuma, koje presjecaju livade i pašnjaci, gdje se orlovi i sove roče i druga divljač kao : medvjedi, vukovi, veprovi, lisice, zecovi, srne i jeleni. Ali uza sve to ipak je to blagoslovljen kraj, pun obilja i krasnih prirodnih slika.

Dolinom rijeke Bosne juri i željeznica, koja spaja srce Bosne sa susjednom Hrvatskom, a s njome i glavnim gradom Austrije i Ugarske. Duljina toga željeznoga puta od Sarajeva do Broda, a sve uz rijeku Bosnu jest 269 km. Iza Doboja spram Dervente skreće željeznički put od Bosne rijeke, dok ne stigne k rijeci Savi i k Brodu. 

Pruga Sarajevo – Brod razdvaja još na više strana : tako od Semizovca u Čevljanović, od Podlugova  u Vareš, od Lašve u Travnik, Donji Vakuf, Jajce i Bugojno, pa od Doboja u Donju Tuzlu.

Semizovac, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod, odvajanje ind.pruga prema rudniku mangana u Čevljanovićima. Imao 180 stanovnika. Poštarnica je otvorena 16.3.1911. Matična pošta bila je Sarajevo.

Podlugovi, želj.stanica na pruzi Sarajevo – Bos.Brod, odvajanje ind.pruge prema nalazištima željezne rude kod Vareša. Poštarnica je otvorena 16.12.1908. Matična pošta bila je Visoko.

Lašva, želj.stanica na pruzi Sarajevo–Bos.Brod s odvajanjem pruge za Bugojno i Jajce. Pošta je otvorena 22.10.1893. kao Militärpost XXVIII (taj broj je preuzela od pošte Janjići).

Rijeka Bosna obiluje i ribama i racima, a tjera i mlinove. Od riba u gornjem joj toku na glasu su osobito pastrve i glavatice, a ima i somova, štuka, šarana i riba bjelica. Preko rijeke Bosne ima dosta lijepih željeznih mostova, koji su tek od 1878. godine ovamo sagradjeni. Ponovit ćemo na kraju još jedamput, Bosna je rijeka zapravo naravni put u srce Bosne zemlje, u bijelo i prostrano šeher-Sarajevo.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 5 )

P L I V A

U prošlom broju „Hrvatske Filatelije“ putovali smo čarobnom dolinom Vrbasa, a u ovom ćemo posjetit njegovu pritoku, prelijepu rijeku Plivu. Kao i na svim prethodnim, tako ćemo i na ovom putovanju slijedit zapise, koje je još davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Pliva izvire ispod planine Vitoroga visokog 1907 m, pa teče k sjeveru gotovo usporedno sa Vrbasom.

I ona lomi sebi put poput Vrbasa između raznih gorskih kosa sve do mjesta Jezera. Tu prima s lijeve strane pritok Jošavu. Stvorivši s njom krasno jezero hrli na istok prema Jajcu. A kolika ju tek napast čeka, kad nahrupi ispod zidina Jajca na strmu ogromnu stijenu, te se sunovraćuje u duboke ponore Vrbasa! Rijetko ćeš gdje naći takovih čara prirode. Tu je voda pokazala svu svoju snagu. Široki mlazovi vode, najveći do 12 metara, ruše se na više trakova preko razvaljenoga i raznoliko izbočenoga stijenja u dubinu Vrbasa skokom od 25 metara. Silna množina zelenkaste, bistre gorske vode postane tim jakim srazom mliječnom pjenom. Tu je sve živo, pobunjeno, kao da milijuni ruku kakovih umišljenih vodenih duhova prebacuju svaku kapljicu vode na stijene, na zeleno okolno granje i u vis, te se kapljice, raskidane i rasprsnute u najsitnije čestice, prikazuju oku kao biserna prašina i magla. Žarki sunčani zraci presijecaju tu vodenu prašinu i stvaraju od nje na više mjesta čarnu sliku krasne nebeske duge. Pa onda taj šum, ta zaglušna, pa ipak skladna buka! Slab je ljudski glas, da nadviče velebnu buku te vodene sile. I noći i tihe ljetne večere božanstvene su! Srebrna mjesečina pospe bregove, kuće, munare i zvonike, a crne se stjenke ispred nje zavuku u dolove i zakutke. Svuda tišina, a ti stojiš na visokom brijegu s lijeve strane Vrbasa i motriš slap Plive. Krasna li pogleda, krasne li prirodne naslade! Ta cijeli ti se slap na mjesečini čini, kao da se sam biser ruši u Vrbas. A Vrbas ti se opet sav uzburkao i ustalasao, sve mu se bijeli pjena pri dnu slapa, a silnu vodenu prašinu sipa naokolo po bregovima kao da je pomahnitao. Najzad se ipak sljubi i upokoji s Plivom te mirno teče koritom svojim, kao da ništa nije bilo. Ali Plive nema više, ta se voda sada zove samo Vrbas. Zato Jajčani i vele : „Pliva pada u Vrbas i izgubi tu svoj glas.“

JAJCE

Grad leži na uzvisini između Vrbasa i Plive, udaljen od Travnika 60 km i od Banjaluke 72 km. Želj.stanica na pruzi Donji Vakuf – Jajce. Svakodnevan prijevoz pošte i putnika diližansom, a kasnije automobilom na liniji Jajce – Bočac – Banjaluka. Kotarsko središte sa sudom, oružničkom postajom, carinom, osnovnom školom, obrtnom školom, katoličkom školom «Krv Isusova», mektebom, ambulantom i vodovodom. Razvijen obrt, ratarstvo, stočarstvo i trgovina. Rudnik bakra Sinjakovo. Grad s bogatom povijesnom tradicijom. Imao je 4250 stanovnika. Pošta je otvorena  -.8.1878. kao K. u. K. ETAPPEN – POSTAMT  No  IX.

Mala staza vodi upravo pod slap. Tu su se raspukle sedrenaste pećine, a u njihovim zjalima eno malih špilja. Zanimljivo ih pogledati zbog sigastih šupljina. Nanizale se u najrazličitijim oblicima, a voda ih je svojim praskom izjela i isprala. Blizu slapa vodi na desnu obalu Vrbasa lijep most za pješake. I s te strane pružaju se oku putnika sve ljepši, noviji i zamamniji prizori na milovidnu i dražesnu okolicu oko slapa. I nad slapom preko Plive ima oveći most. Pa gledaj tu krasnoga života! Što te dolje na obalama Vrbasa ushićuje krasni slap, to te ovdje zadržava živahni rad vode i ljudskih ruku, koje su umjele okrenuti brzanje i snagu vode u svoju korist. Uzduž mosta nanizali se drveni mlinovi. Tu se vrte kolesa i mlinsko kamenje pripravljajući krušac siromašnomu Bošnjaku. Dalje se još nanizali kašikare, koje tjeraju mali slapići iza mosta, zatim bušnice za gunjeve i ćebeta, pak stùpe za čišćenje lana i vune. I tako ti je bistrooki jajački Bošnjak upotrebio gorsku rječicu Plivu, da ju iscrpe za mnoge svoje poslove, prije nego što se njezina snaga izgubi u Vrbasu.

Iz Jajca dolaziš za kakova tri sata hoda do Jezera, što ga muslomani još zovu i Gjölhisar. Jezero to tvori rječica Pliva, koja izvire od njega osam sati hoda. Iz Jajca polaziš na Jezero zapadnom ulicom grada, ili kroz tako zvana „Travnička vrata“, i dolaziš na krasnu bijelu cestu, koja ti se uz lijevu obalu Plive amo i tamo vije oko zašumljenih humaka. Zelena Pliva tvori tu ispod Otomaljskoga i Ostroga brda dva krasna gorska sedla, kao dvije sjajne ploče; donje ili malo jezero Plive i gornje ili veliko jezero, koje je tri i pô kilometra dugačko i kojih 600 metara široko te se ruši u manje ili donje jezero. Oba jezera obiluju pastrvama, koje narastu do 2 kg teške i koje danomice žitelji sela jezera love na dugačkim čudno sagrađenim čamcima, da ih što prije odnesu i prodadu u zidinama tvrdoga Jajca i time sebi i svojoj obitelji zasluže koji filir. Uz ovo je još vrijedno spomenuti i lov na divlje patke, kojih se u svako doba godine pojavljuje po Jezeru po više jata. O Jezeru govore, da se gdjekoje godine zna i smrznuti, a lijepo o njemu i narodna pjesma veli :

                                                                                              „O jezero sve zeleno,

                                                                                               Naokolo navezeno,

                                                                                               U srijedi pozlaćeno,

                                                                                               Na pozlati kolo igra.“

JEZERO

Željeznička stanica na Steinbeisovoj, šumskoj pruzi Jajce – Čardak, udaljena 10 km od Jajca.Mjesto je na glavnoj cesti prema Ključu. Leži na Plivi i Plivskom jezeru i bilo je omiljeno izletište s turističkom kućom na jezeru. Imalo opću osnovnu školu, srpsku školu i Franjevački samostan, te 720 stanovnika. Poštarnica pod imenom K. und K. MILITÄRPOST - ABLAGE Jezero otvorena je 1.11.1907., a zatvorena 30.9.1918. Matična pošta bila joj je pošta Jajce. 1.10.1918. otvorena je pošta K. und K. MILITÄRPOST Jezero. Zbog skorog sloma monarhije krajem listopada 1918., pošta je radila vrlo kratko vrijeme, tako da se žig pošte Jezero smatra jednim od najrjeđih žigova BiH.

ŠIPOVO

Mjesto na rijeci Plivi, udaljeno 25 km od Jajca. Željeznička stanica na Steinbeisovoj, šumskoj pruzi Jajce – Čardak. Imalo je 370 stanovnika. Poštarnica K. und K. MILITÄRPOST - ABLAGE Šipovo otvorena je 16.2.1916., a matična pošta bila joj je pošta Jajce.

I upravo su Jajce i njegova okolica jedan od najljepših krajeva Bosne.Srce ti se tu topi od milinja i neodoljivo neko čuvstvo podiže ti oči k onom plavetnom svodu, k Višnjemu, koji je tako bajno ukrasio ovaj mali kraj zemlje, u kojem stanuju sretni Bosanci.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 6 )

R A M A

U ovom broju „Hrvatske Filatelije“ putovat ćemo dolinom rijeke Rame. I na ovom putovanju koristit ćemo zapise, koje je još davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

U kotaru prozorskom na samom srcu ponosne Bosne, gdje se Vran planina priljubila uz Radušu planinu, probio je bistri vrutak vode sinju krš. Sva izmučena od muke, kojom se namučila provaljujuć onaj tvrdi kamen, brza šumna voda niz kamene ponore, dok se ne ustavi u maloj kotlini, kojom se voda u malo jezerce razlila. Tu se smirila, kao na počinak, da iz nova sabere snage za dalnji put, a pod glatkom površinom vidja se kako sve tamo ključa i vrije i kako u to vrelo ljuta krš sve nove pritoke izbacuje. To je vrelo Rame, jedne od najljepših rijeka Bosne.

PROZOR (turski AKHISAR)

Gradić na glavnoj cesti Bugojno – Jablanica, na 700 m nadmorske visine.Do željezničke stanice Rama 25, a do Bugojna 43 km. Kotarsko središte s kotarskim uredom i sudom, komandnom oružničkom postajom, ambulantom, vodovodom, osnovnom školom i mektebom. Razvijeno voćarstvo, vinogradarstvo i proizvodnja tepiha. Imao je 1100 stanovnika. Pošta Prozor otvorena je 1.8.1881. kao K. K.  MILITÄRPOST  XL, a pripadala je pod poštansko područje Travnik.

Tek što se voda u onom jezercu odmorila, valja joj na daleki, teški put. Malo niže vrela provaljuje kroz tijesan klanac, što ga zarubiše dvije strme osovne stijene, a tu za vedra vremena preskakuje ono golemo kamenje, što ga je sama amo izvaljala, kad bi iza kiše ili kopnjenja nabujala. Prošav taj klanac ispod sela Varvare smirila se rijeka malo. Istina, još sve brza i šumi sve do svog ušća, ali ne više onom divljom silom i onom mukom, kojom se u klancu napatila. Nadomak selu Kopčići sastaje se rijeka s Bukom, koji malo više samog utoka pod strmom stijenom izvire. To vrelo Buka spada medju najljepše prirodne krasote Bosne. Strme stijene zakriliše u polukrugu jezerce, kome je površina bistra i vedra kao oko, pa se tu u sto boja razbija tračak sunca, koji bi prodro na dno jezerca. Ali koliko je mirno to jezerce na površini toliko u njem vrije i ključa sa množine podzemnih pritoka što mu donose sve više vode, dok ne napune kotlinu, te suvišak vode juri niz strmo korito u rijeku Ramu. Tu na ušću zauzdala je ljudska ruka nestašnu vodu, razdijelila je u žlijebove, te ju navela na cijeli niz mlinskih kola, da ih okreće. Tek što se ona šumna pjenovita omaha riješila mlinskog kola, bistri se opet u krilu Rame, te s njome dalje juri, natapajući podnožje Raduše planine i primajući iz nje cijeli niz potočića. Niz Proslap, Mlušu i Višnjane juri do Luga, a tu prima u se pritok Dušćicu, koja se niz dva krasna slapa ruši u Ramu. Njenom uskom dolinom nižu se sela Gračac i Jasen, poštanska stajališta na cesti Prozor – željeznička stanica Rama. Tu se rijeka već znatno raširila, ali kao i dosad teče i dalje istom bukom i šumom niz korito osuto golemim kamenjem, dok se ne sastane s Neretvom.

RAMA

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković, kod ušća rijeke Rame u Neretvu, 10 km od Jablanice. Mjesta iz doline rijeke Rame gravitirala su prema istoimenoj želj.stanici, koja ih je povezivala sjeverno sa Sarajevom, te južno s Mostarom. Želj.stanica dobila je ime po pokrajini, odnosno području uz dolinu rijeke Rame. Pokrajina se još u srednjem vijeku zvala Rama i pripadala je Hrvatskoj, isto kao i Plivska Župa, tako da je ugarsko – hrvatski kralj Bela 1135.godine nosio i titulu Kralja od Rame.

K. und K. MILITÄRPOST - ABLAGE, nemamo točan podatak kad je poštarnica otvorena.

Matična pošta Jablanica?

Poštarnicu Rama spominje Passer, dok Milan Ljiljak nije našao podatke za postojanje ove poštarnice.

Osobno nisam vidio žig te poštarnice. Ručna poništenja Rame vrlo su rijetka.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 7 )

Č E M E R N O

Nastavljamo naše putovanje starom Bosnom i Hercegovinom. U današnjem broju „Hrvatske Filatelije“ putovat ćemo preko živopisnog sedla Čemerno, planinskog prolaza iz istočne Hercegovine u Bosnu. Kao i na predhodnim putovanjima, tako ćemo i na ovom koristiti zapise, koje je još davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Danas krećemo na put iz Avtovca, malog mjesta u istočnoj Hercegovini, preko sedla Čemerno, za Foču, grad u južnoj Bosni.

Avtovac, mjesto na rijeci Mušnici, udaljeno 4 km od Gackog, 43 km od Bileće i 102 km od Dubrovnika. Tu je bio veliki vojni logor i vojna bolnica, te osnovna škola. Uz džamiju, u mjestu je bila i pravoslavna crkva. U blizini sela nalazila se velika brana Klinje, koja je služila za navodnjavanje Gackog polja. Mjesto je imalo 300 stanovnika.

Pošta K.K.  &  K. und K. MILITÄRPOST  15, AVTOVAC, otvorena  10.10.1883.

Od 5.6.1882. – 10.10.1883. u Avtovcu je korišten žig pošte Gacko K.K. MILITÄRPOST  8, koji je tamo prebačen zbog ustanka u Hercegovini i pokreta vojnih jedinica na tom području.

 Poštanski žigovi Avtovca

Od Avtovca ide divlji romantični put k vrelu Mušnice na sedlo Čemerno. Put je doduše nešto dotjeran, no u ovom se kraju ni nije mogao bolje udesiti. Po zapadnjačkim bi pojmovima gornja mušička dolina bila nedostupna gorska gudura, no ovdje ti ima pravi hercegovački puteljak – čas jednom obalom, čas drugom, čas vodom, čas šikarom i sutjeskom med stijenama gore u visinu. Tamo gdje okomite hridine pristaju sasvim uz plahu rijeku i stiskaju je med sobom, put je izbijen iz stijene u širinu od dviju stopa i jedva u čovječjoj visini, tako da je presvodjen kao kakav prorov i moraš se zguriti, ako ćeš da progješ njime. Gdje je prostranije, otvaraju se goleme pećine, hladovita mjesta, gdje možeš da otpočineš i da se sit nagledaš onih visova prijeko.

Stara razglednica Avtovca

Onda se uspinje put kosim stijenama, po kojima su izbijene stepenice, da se konji ne isklizavaju. Za sat stiže se k samotnoj jednoj kolibi, gdje je dobro časom otpočinuti. Sasvim za Božjim ledjima, no u veličanstvenom kraju leži ovdje Vrba, selo od pet kuća, na podnožju visokoga 1859 metara Lebršnika. Tjeme je Lebršniku golo, dolje ima nešto šume, a na obroncima su sočne zelene livade. Što bliže budeš podnožju Čemernoga, sve je umiljatija dolina. Visoka šuma, bjelogorica i crnogorica potiskuje se s obadviju strana sve do vode, prekriljuje ju svojim povijušama i zasjenjuje svojim širokim krošnjama. U ovom spokojnom kraju živu idiličnim životom čitave vojske ptica pjevačica. Tu se odjedared nadješ pred stijenom kao pred zidom i ovdje se započinje jedan od onih putova, što se ne mogu opisati. Kao divokoze moraju konji da se penju, da skaču, da padaju, da se skližu – ako će da se popnu po tim stjenovitim stepenicama. Teškom mukom stiže se na sedlo Čemerno i divan nenadan izgled ti je plaća, što si se putem namučio. Volujak i Sjedlo sa svojim okomitim stijenama, što se ispinju nebu pod oblake, kao da ti zatvaraju put. Najveličajniji je pogled na Volujak ; tjeme mu je samo deset kilometara daleko, no rastavljeno je od Čemernoga dubokom gudurom Sutjeske. Crnogorica kao da se vere po onim strmim stijenama. Desno se ispinje Kuk planina, a za njom izdiže svoju snježnu glavicu kralj dinarskih Alpa, Durmitor. Ovdje stani pa se divi veličajnim divljim brdinama božje prirode. Zimi tu vlada ljuta studen i sjeverna bura od koje često nastradaju putnici, jer bi ih ugušila uzvitlana snježna prašina prelazeći Čemerno sedlo, gdje se na vrhu brda, na ravnini, vidi i grob nekoga smjeloga muslimana, koji je ovdje nastradao boreći se s vjetrom i snježnom mećavom.

Čemerno, veličanstveno brdsko selo i poštansko stajalište, sa svih strana zašumljeno, među gorskim obroncima Volujak i Lebršnik. Čemerno se, s vojnog gledišta, nalazilo na najvažnijoj točki na graničnom putu Gacko – Foča, udaljeno 18 km od Gackog i 72 km od Foče. U blizini Čemerna, na putu za Foču, a na samoj granici između Bosne i Hercegovine, bila je oružnička postaja Grab. Vojarna na sedlu Čemerno bila je smještena na najvišoj nadmorskoj visini u cijeloj austrougarskoj monarhiji (1389 m), sa srednjom godišnjom temperaturom od samo 5° C. Vojarna je mala telefonsku vezu s Avtovcem. U selu je živilo 250 stanovnika.

Stara razglednica Graba

Put nas dalje preko Graba vodi do Suhe, malog mjesta u kojem nalazimo žandarmerijsku kasarnu. Nekoliko kilometara dalje na putu za Foču, stižemo u selo Tjentište i tu stajemo, da se malo odmorimo. Nakon kratkog odmora krećemo dalje i uskoro prelazimo Drinu kod Popovog mosta. Nastavljamo ovaj interesantan i lijep put kroz čudesnu prirodu, gdje nas bistra Drina vodi dalje prema gradu Foči.

Poštanska dopisnica iz1886, godine upućena iz Foče u Budimpeštu 

Foča (turski Foche) leži na ušću Čehotine u Drinu, a udaljena je 45 km od želj.stanice Ustiprača.

Pošta K. K.  &  K. und K. MILITÄRPOST  XXXVII FOČA,  otvorena 20.10.1880.

Poštanski žigovi Foče

U gradu su još bili civilno i vojno poglavarstvo, kotarski ured i sud, osnovna i djevojačka škola, mekteb, bolnica, oružnička postaja i vojna komandna stanica. Uz dobro razvijenu poljoprivredu i uzgoj duhana, razvijeno je bilo zanatstvo (izrada tepiha) i trgovina, posebno sa susjednim novopazarskim sandžakom, koji je bio pod turskom, a kasnije pod srpskom upravom. Grad Foča imao je 4450 stanovnika.

U slijedećem broju putovat ćemo preko sedla Ivan, na našem putu iz sjeverne Hercegovine u Bosnu.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 8 )

I V A N   S E D L O

Naše putovanje starom Bosnom i Hercegovinom nastavljamo i u današnjem broju. Kako smo najavili u  zadnjem broju „Hrvatske Filatelije“, danas ćemo putovati preko sedla Ivan, planinskog prolaza iz sjeverne Hercegovine u Bosnu. Po već poznatoj tradiciji s predhodnih putovanja, tako ćemo i na današnjem koristiti zapise, koje je još davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Na put krećemo iz Sarajeva i jurimo vlakom u Ilidžu, a odavle dolinom na Blažuj, prošavši prije toga novi željeznički most preko rijeke Željeznice.

ILIDŽA

Pošta je otvorena 1.6.1890. kao K. und K. MILITÄRPOST  LXIV. Radila samo u vrijeme ljetne sezone, a redovito tek od 1.10.1894.

BLAŽUJ

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo-Metković, bivša stanica za vojne pse, udaljena 12 km od Sarajeva. Blizina vrela Bosne. Mjesto je imalo 155 stanovnika.

Iza toga stiže vlak u Hadžiće, prebacivši prije toga dva puta rijeku Zujevinu, koja uvire u sarajevskom polju u Bosnu, primivši ispod sela Graca potok Krupac, što dolazi ispod brda Dubovca i Graca. Sad juri vlak sve uz rijeku Zujevinu do Pazarića, krasnoga ljetnikovca za Sarajlije. Odavle je osobito čaroban vidik na Hranicavu planinu i na sniježne visove Bjelašnice planine 2063 m, gdje i danas još nalaze dobra zaklona medvjedi i divokoze.

HADŽIĆI

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Hadžići su na cesti za Mostar, 18 km udaljeni od Sarajeva. Velika pilana tvrtke W. & J. Kašiković. Mjesto imalo osnovna školu i 840 stanovnika. Poštarnica otvorena 1.12.1909. kao K. und K. MILITÄRPOST – ABLAGE HADŽIĆI. Matična pošta Ilidža, kasnije Pazarić od 16.3.1913.

PAZARIĆ

Želj.stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Oružnička postaja i osnovna škola, sa 420 stanovnika.

Poštarnica otvorena 1.1.1908. kao K. und K. MILITÄRPOST – ABLAGE PAZARIĆ s matičnom poštom Ilidža. 1.3.1913. poštarnica je pretvorena u K. und K. MILITÄRPOST  PAZARIĆ. Početak rada pošte poznat je i po kratkoj upotrebi provizornog gumenog žiga P3 (1. –10.3.1913.).

Iz Pazarića se vlak penje redomice na Tarčin i Raštelicu, dok ne stigne do stanice Ivan.

TARČIN                              

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Pilana tvrtke Rafael Finci s 13 km dugačkim klizištem prema Laništu. Zaštićeno područje prirode.Mjesto imalo 910 stanovnika.

Pošta otvorena 10.6.1885. kao K. und K. MILITÄRPOST  LVI, a zatvorena 10.4.1892. Poštarnica otvorena 16.6.1908.– 15.3.1913, a ponovo otvorena 1.5.1913. Matična pošta Ilidža, kasnije Pazarić od 1.5.1913.

RAŠTELICA

Telegrafski ured i željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Zupčana željeznica s usponom na 1012 m visoko Ivan sedlo.

IVAN

Želj.stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Prijelaz iz Bosne u Hercegovinu preko 1012 m visokog Ivan sedla s upotrebom zupčane željeznice. Dolazak u Ivan stanicu kroz jedan od najduljih tunela u Bosni i Hercegovini. Omiljeno izletište s hotelom. Oružnička postaja u mjestu. Poštarnica otvorena 1.5.1908. s matičnom poštom Konjica. Poštarnica je bila otvorena samo u «ljetnom» periodu od 1.5. – 30.9.

Ivan planina pružila se od sjevero-zapada prama jugo-istoku između rijeka Bosne i Neretve, kao razvodno gorje Jadranskoga i Crnoga mora. Sa sjevernih njenih obronaka hrle rijeke i potoci u Bosnu, a s južnih u Neretvu i s njome u Jadransko more. Ivan planina je ujedno i gorsko sedlo, koje se je uzdiglo na granici između ponosne Bosne i junačke Hercegovine. Visoka je 1010 m, a obrasla bukvom, jelom i drugim drvećem. Puna je dolova, prodola i pećinastih gudura, iz kojih pišti i izbija na sve strane hladna voda. Ivan planinu presijeca klanac, kuda se je već u najstarija vremena putovalo pješice i na konjima po više dana iz Sarajeva u Konjicu, Mostar i dalje. Dakako da je to putovanje skopčano bilo s raznim tegobama i nepogodama zbog zvjeradi, zlih ljudi i nevremena, osobito u onim gustim šumama, što prekrile svu Ivan planinu. Danas je to drugačije. Sada juri onuda parni stroj spajajući ponosnu Bosnu sa kršnom Hercegovinom i Jadranskim morem. Razumije se, da sam parni stroj ne bi to mogao nikada učiniti, da mu pri tome ne pomaže zubača (zupčana željeznica), pošto se od željezničke postaje Raštelica znatno uzdiže tlo, a po tome i željeznička pruga.

Zubača hvata u sredini među prugama odozdol željeznički stroj, te mu tako olakša teško uspinjanje. Pa nije to ni šala uzdići se 875 m visoko i ustrajati na putu od 15.155 m duljine. Zato se uvuda i vrlo sporo željeznica penje, dok putnik uživa s prelijepih vidika sve do postaje Ivan. Spomen ploča sjeća te ovdje gradnje ove željeznice. To je iza Stambulčića najviša željeznička stanica Bosne i Hercegovine. Tik postaje puklo je crno zjalo u tajanstvenu nutrinju Ivan planine. To je tunel dug 650 metara. Nad silnim mu zidom još se znatno diže vrh, koji je donekle zarastao bukvom i crnogoricom. Nad tunelom stoji napis: Franjo Josip I 1891. Na vrh planine vodi od postaje 1 km duga lijepa cesta, a na vrhu stoji nova naseobina Ivan, djelomice doseljenici iz južnog Tirola. Onuda je vodio prije stari put u Hercegovinu. Putnici bi se tu odmarali u turskom hanu. Kako je tu divan gorski uzduh, a kako još divniji vidik na Bosnu i Hercegovinu. Iza tunela željeznica odmah naglo zavija, pa što se prije uspinjala, to se sada zubačom opet spušta sve dublje i dublje do prve hercegovačke željezničke postaje Bradine, odakle je zanimljiv pogled na Duboški potok s gorjem Lisinom, visokim 1743 m. Od željezničke postaje Bradine do Brdjana ima 16 kilometara; na tom putu juri željeznica pet puta kroz omanje tunele, kraj lijepih slapova i preko mnogih željeznih mostova, od kojih je najljepši onaj preko Lukina ponora s ogromnim gvozdenim lukom. Napokon se vlak prihvati umiljate doline oko Trešanice i željezničke postaje Podorošca, odakle se sa hercegovačke strane put počinje uspinjati na Ivan planinu.

BRADINA

Mjesto na južnoj strmini Ivan planine, na glavnoj cesti Sarajevo – Mostar, udaljeno 13 km od Konjica. Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković s pilanom tvrtke F.Conigliaro. 320 stanovnika.

BRGJANI (BRĐANI)

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković, kotar Konjic. Mjesto sa 250 stanovnika.

PODORAŠAC

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo-Metković, kotar Konjic. Završetak zupčane željeznice preko Ivan sedla.

Iz Podorošca se spuštamo polako prema Konjicu i Neretvi, ali o njima i prirodnim ljepotama tog kraja u slijedećem nastavku.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 9 )

P R E N J   I   J A B L A N I C A

Kako smo u zadnjem broju najavili, danas se iz Podorošca spuštamo prema Konjicu i Neretvi, da upoznamo prirodne ljepote tog kraja. Kao i svaki put do sada, koristit ćemo zapise, koje je davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Željeznica nas vodi u Konjic, gradić smješten u kotlini između visokih planina, na obje obale Neretve.

S desne strane Neretve su visoka Čvrsnica i Čabulja, a s lijeve se uzdižu Prenj i Velež. Iza Čvrsnice 2.220 m i Crvanj planine 2.100 m, najviša je planina u Hercegovini Prenj planina, koja seže od ušća rijeke Drežanke, pa sve do Konjica. Iz Konjica mostarskom cestom kakvih šest kilometara daljine, skrenuvši kod sela Čelebića na lijevo, sve pravcem uz šumni Idbar, dolazimo u unutrašnjost visokog Prenja. Put do sela Idbara, kojeg se hvataš za dva sata hoda iza polaska, samo je jedan divlji prirodni perivoj izmjeničnih šuma, prastarih oraha, rodnih vinograda i kukuruznih usjeva, prosutih po udolinama i njenim pristrancima. Na putu se susrećeš sa žiteljima, kršnim, stasitim, krepkim gorštacima, kao što je i priroda, što ih je sazdala. Prođeš li za sat selo Idbar i izvor istoimene rijeke, to dospiješ u pravi šumski gorski kraj, koji te razgaljuje izmjenice sad hladom bukava sad crnogorice, pa da te najposlije u većim visovima, razdraga divotni smrč ili munika, koji tu sada prevlađuje. Sve te zadivljuje ona svježina, što je on ovuda rasprostire kao odlični predstavnik četinjača. Sad ti je ulaz već tegotniji, ali za kakav sat hoda puca pred tobom vidik, koji prijatelju prirode nagrađuje dosadanje tegobe zanosnim pogledom kroz one šumske čistine, a lovcu uvjerenjem, da je stupio na područje, od kuda ga sa strmih stijena izazivno pozdravlja smiona divokoza planinska. Tu gdje gdje sretaš bjelolist ili runolist planinski i likovac obični ili maslinicu običnu, ta dva rijetka predstavnika visokih planina u koje se ubraja i Prenj. Kreneš li dalje prema brdu nestaje ti šumskoga čara ; ali te obuzimlje neko neopisivo udivljenje što ti ga pruža i izmamljuje vispoljana Tisovica sa svojim nebodernim krševima i tamnim provalijama. Unaokolo priproste kućice, namijenjene ljubitelju lova za sklonište pred nepogodom vremena, podalje pastirske kolibe i stada runovita.I ovdje s najvišeg stajališta u jednom času obuhvaćaju oko i duša sve do sad pojedince nesravnjivim čarom boja, što ih prosipa zora ili ih baca u rastanak zalazeće sunce. Ali u gudurama i ponorima vispoljane Tisovice, kuda ne dopiru sunčane zrake, ima preko cijelog ljeta snijega i leda. No najviši vrh Prenja je Lupoglav visok 2.100 m. Lupoglav obiluje sa smrčevima ili munikama, koji su tu od silna vjetra iskrivljeni, te bjelolistom ili runolistom. Ime Prenj kažu da označuje u starom ilirskom jeziku pašnjak, pa pošto skoro sav Prenj obiluje pašnjacima, otale mu i ime.

KONJIC (KONJICA, turski KONICE)

Gradić smješten na obalama Neretve, 70 km od Mostara. Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Imao kotarski ured i sud, vojnu komandu, oružničku postaju, bolnicu, vodovod, osnovnu školu, medresu i mekteb. Razvijeno voćarstvo i vinogradarstvo. Gradić je imao 2400 stanovnika.

Pošta je otvorena 18.8.1878. kao FELDPOST – EXPOSITUR  No  4 A,  (za potrebe 4.Divizije, koja je zauzela Konjic).

Odmah iza toga  .-8.1878. otvorena je K. u. K. ETAPPEN – POSTAMT  No  XXX. Zbog loših prometnih veza prema Hercegovini (jahaći put), zadržan je smjer ratne pošte prema Bosni, pa je zato ova bojna pošta dobila rimski broj kao i ostale ratne pošte u Bosni. Naziv pošte KONJIC koristi se od 1.11.1911.

PRENJ

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković. Od stanice vodi put prema turskom mjestu Glogošnica i brojni usponi na planinu Prenj.

Da smo, umjesto mostarskom cestom put Prenja, krenuli iz Konjica željeznicom put Jablanice, u nju bi stigli za dva sata vožnje. A na tom putu do Jablanice nizale bi se željezničke stanice Čelebići, Lisičići, Ostrožac, i Rama. Jablanica se sastoji od dva dijela, Donje i Gornje Jablanice. Leži na krasnoj visokoj poljani, oko koje se ispinju gorske glavice jedna nad drugu. Na sjevero-zapadu 1648 m visoka glavica Raulje, a na zapadu 2045 m visoka Trinača. Podalje su goleme stijene Velike Čvrsnice i na istoku ogromna Prenj planina. Jablanica je pravi raj za ljetovanje. Zemaljska je vlada dobro i pojmila zgodni položaj toga mjesta i osobito prikladne klimatske prilike, te je ovdje sagradila velik hotel s devetnaest lijepo uređenih soba, te s izvrsnom restauracijom i društvenim prostorijama.

Taj hotel leži usred divna parka odmah uz željezničku stanicu i od njega je na sve strane čaroban vidik. Jablanica kao zračno lječilište ljeti se dosta posjećuje, a gosti iz Mostara i Sarajeva ostaju ovdje često i čitave mjesece. Turisti zalaze ovamo mnogo, osobito Danci i Francuzi iz visoke aristokracije, pa se penju na visove snježnog Prenja i orijaške Čvrsnice. Lovci nalaze ovdje obilata lova, osobito mnogo divokoza, a u prenjskom, moharničkom i drežničkom kraju ima i dosta medvjeda. Opskrba je u hotelu „Jablanica“ uzorna, cijene je zemaljska vlada odredila, te su sve redom umjerene. Oko željezničke stanice i hotela malo je po malo iznikla čitava naseobina od ljetnikovaca ; to su stanovi raznih činovnika. Prije je u Jablanici bilo siromašnije i sasvim drugačije, a danas je Jablanica zračno lječilište prvoga reda, koje te po mnogom sjeća na švicarska i tirolska lječilišta u visokim Alpama. Kako je zgodno spojena željeznicom sa Sarajevom i Mostarom, a redovitom je diližansom po ramskoj dolini pak spojena s Prozorom, Bugojnom i dalje opet željeznicom s Jajcem, Travnikom i Lašvom, natkriljuje Jablanica time u daleko svoje suparnike, te joj je time osiguran velik napredak.

JABLANICA

Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković, u kotaru Konjic. Mjesto na desnoj obali Neretve, okruženo planinama, udaljeno od Mostara 48 km. Mjesto je imalo oružničku postaju, osnovnu školu, vodovod, kasarnu i hotel. Jablanica je bila omiljeno izletište i lječilište, sa 380 stanovnika. Pošta je otvorena 21.10.1878. kao ETAPEN  POSTAMT  No 7.  

Od Jablanice dalje nas vodi željeznica prekrasnom dolinom Neretve prema Mostaru. Na tom putu prvo susrećemo željezničku stanicu Prenj, a onda redom stanice Grabovica, Drežnica, Raška gora i Vojno,

sve dok konačno ne stignemo do Mostara, najvećeg trgovačkog grada i kulturnog središta Hercegovine.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 10 )

T R E B E V I Ć

I dok smo se u zadnjem broju spuštali prema Konjicu i rijeci Neretvi, danas ćemo se penjati na poznati Trebević. U opisu te lijepe šetnje ponovo ćemo se koristiti zapisima, koje je davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Jedna od najkrasnijih šetnja iz šeher Sarajeva je svakako uzlaz na Trebević. Neodoljivo neko čuvstvo obuzimlje ti srce, kad pomisliš, za koji sat si u zračnoj visini, 1630 m nad površinom morskom, gdje samo krilati stvorovi svoje carstvo borave, motreći najsavršenije stvorove božje, ljude, kako dolje u prahu gmile i puzaju. Da, neodoljivo neko čuvstvo obuzimlje ti dušu u tom zračnom i čistom uzduhu, u toj božanstvenoj prirodnoj krasoti, u tom carstvu mira i ljepote. Ali prije nego li se hoćeš naužiti tih čara i divota, treba ti dosta toga i pretrpjeti, ako i nije uzlaz na Trebević tako tegotan.

Iz Sarajeva vode dva puta na Trebević. Mi ćemo najkraćim, kojim si već za tri sata hoda na vrhuncu. Čim si prebacio rijeku Miljacku i njen pritok Bistrik, već si kod šumarske kućice pod Draguljcem. Odavle do Dobre vode vodi putić i ti si na sedlu vaganjskom, a onda u bjelogoričnoj šumici, u kojoj živu tetrijebi. Odavle opet dolaziš ka Dovlićima, uspinjući se neprestance kamenim putem između dviju paralelnih gorskih kosa uz manje i veće vrhunce, okružen sad zelenilom tek zasađenih šumica, sad opet orijaškim prastarim kamenjem još iz prve dobe razvitka naše zemlje. Tu ti se vidik već dobrano otvorio osobito prema sjeveru i zapadu, pa se naslađuješ motreći pred sobom bijelo Sarajevo i rijeku Miljacku, tamo opet dalje sarajevsko i butmirsko polje, te Crni vrh i Ozren. Krasno ti se oku tu prikazuje Mala i Velika kapa, te pećinski obronci Romanije planine. No kako je tek ugodno povaliti se tu i odmoriti na kojem ovećem gorskom kamenu i motriti nad sobom modro nebo i okolišno gorje obasjano žarkim sunašcem, a okićeno mirisavim gorskim cvijećem.

Srce ti uzdrhta, a oči zatrepte, kad skreneš i opet pogledaš pod sobom duboke gudure i tamne uvale, iz kojih ti kao neki šapat duhova dopire tajanstven šum bistra potoka ili kojeg izvora, što se na sve strane preko raznoga gorskoga kamenja prebacuje žureći se, da se već jednom tamo daleko negdje u dolini primiri i u Miljacku salije. Kad si se tako sit nagledao bajne božanstvene prirode, krećeš dalje neprestance se uspinjući. Ovdje ti sad najednom prestaje kameni put i ti se nađeš na lijepoj visoravni, okružen bujnim zelenim livadama, posutim raznim šarolikim cvijećem.

Nauživši se i te krasote, najednom si u tihoj, dubokoj šumi. Tu ti sad dopire do ušiju cvrkut kosa, zebe ili tihi poskok kojeg plašljivog zečića, što je negdje sa livade uskočio u svoj tihi, sigurni stan. Zimi se tu znade zadesiti i po koji vujo, no toga naskoro sastavi sa crnom zemljom puška tamošnjega lugara, gdje se možeš i okrijepiti, a štogod i založiti. Ugodno je boraviti tu, u toj debeloj i gustoj bukovoj hladovini, osobito za ljetne žege, koja te prati cijelim tvojim putem. Jedan jedini oveći izvor, što se je putu narinuo, razblažuje te još na tom uzlazu, ali i taj katkada presuši. No kad si i to pregorio, pregori još čas, pa si naskoro došao do kućice, gdje se možeš odmoriti, štogod založiti i okrijepiti se. Voda ti tu doista ne valja, jer ju tamošnji gostioničar i sam iz cisterne dobiva; no zato te čeka izvrsno vino i dobro pivo uz masnu pečenicu i izvrstan domaći kruh. Istom što si sjeo, već će ti gostoljubivi domaćin pružiti spomen knjigu, da u nju zabilježiš svoje ime, gdje se već nalaze i najveće ličnosti Herceg-Bosne. Da, tu su upisani svi gosti Trebevića još od godine 1893. kad je turistička kuća sagrađena. U toj spomenici za tih punih osamnaest godina ima mnogo, sad kraćih sad obilnijih izjava veselja i radosti u obliku doličnom, bilo stihom bilo pjesmom, dakako na našem jeziku, zatim na njemačkom, a rijeđe na češkom, mađarskom i francuskom jeziku.

Kad si se načitao, odmorio i nešto založio, uspinješ se neodoljivim nekim čuvstvom k vrhuncu Trebevića. Za nekih pola sata ti si na glavici, na starcu Trebeviću, gdje je podignuo sjenicu bos.herc. turistički klub iz Sarajeva. Veličanstvena li sad pogleda oku tvome na cijeli obzor. Sa zapada pukla ti oveća nizina, sarajevsko i butmirsko polje, spram sjevera i istoka ogromne šume i obronci Romanije čak do Zlatibora na zapadu Srbije. S juga opet visoravan planine Jahorine, koja ti se odavle čini zaokružena ogromnim gorskim lancem sve od vrhunca planine Kmor kod Foče, pa do Bjelašnice i Igman planine kraj Sarajeva. Iz tog nepreglednog gorja vire ti poput stražara ponositi Volujak, Maglić i Treskavica planina. Za lijepog i vedrog dana opažaš kao u magli i pećinaste glavice visokoga Durmitora, kralja dinarskih Alpa, te „nebeske čoše“, kako ga narod još nazivlje. Oko ti pase kao po morskim valovima, ili kao po lebdećim oblacima, gledajući na daleko i široko velebno to gorje. Bajne li krasote u tom gorskom kraju, u toj božanstvenoj tišini, a na vrhuncu starca Trebevića.

Lahor vjetrić ljubi ti tu tvoje oznojeno lice, kao da ti šapće: evo te na glavici, gdje vile svoje kolo vode; evo te na vrhuncu, odakle sav obzor pregledati možeš; evo te na starcu Trebeviću, koji je kroz hiljade i hiljade godina motrio sudbinu ovoga svijeta. A kako je tu divno tek pri izlazu i zalazu sunca! Kad ti ona nebeska žarka kugla tone u onu nepreglednu nizinu ljubeći još poslednje vrhunce i glavice visokoga toga gorja, sav razdragan s tih prirodnih krasota ničice padaš hvaleći svevišnjega Stvaraoca, koji je sve to tako divno uredio.

TREBEVIĆ, K. und K. MILITÄRPOST – ABLAGE ?

Omiljeno Sarajevsko izletište udaljeno oko 4 sata hoda, sa lijepim pogledom na grad i okolicu. Na Trebević vodi i nova cesta iz Prstenjaka. Na vrhu planinarska kuća s kuhinjom i krevetima za smještaj izletnika.

Kako nije sigurno da su sve navedene poštarnice u BiH postojale, isto tako s druge strane, uvijek je moguće da se pronađe neka nova poštarnica. Kao primjer navodimo čelični i gumeni žig turističko – planinarske kuće na Trebeviću, a koji bi mogli ujedno biti i žigovi poštarnice u planinarskoj kući. Na razglednicama s motivom turističke kuće Trebević mogu se naći dva razližita žiga :

-      prvi je čelični žig okruglog oblika s imenom SCHUTZHAUS - TREBEVIĆ i datumom u sredini, te Ø 32.5 mm.Po veličini i tipu ovaj žig ne odgovara niti jednom poznatom poštanskom žigu.

-          drugi je gumeni žig pravokutnog oblika s imenom TREBEVIĆ, gore na latinici, dolje na ćirilici, s datumom u sredini, te veličine 31 x 20 mm.

Ponekad se na istim razglednicama mogu naći oba spomenuta žiga. Tipizirani planinarski žigovi tog vremena u pravilu su bili bez datuma i nosili su oznaku visine planine u metrima (vidi sliku planinarskog žiga Bjelašnice). Dok gumeni žig Trebevića nalazimo isključivo na poleđini razglednica, gdje se ispisuje tekst, čelični žig nalazimo i na prednjoj strani gdje je slika. Sve meni poznate razglednice s tim žigovima, bile su predane na poštu Sarajevo ili Sarajevo 3 (1913). Za pretpostaviti je da se radi o žigovima poštarnice, premda ti žigovi po veličini i tipu ne odgovaraju tada poznatim i tipiziranim gumenim žigovima  poštarnica. Dok se čelični žig može naći i na praznim, gumeni žig nalazimo isključivo na putovalnim razglednicama. Nije nam poznato je li Direkcija pošta službeno otvorila poštarnicu na Trebeviću, međutim, postoji mogućnost da je imala ugovor (dogovor) sa upraviteljom planinarske kuće o ograničenom djelokrugu rada, odnosno, preuzimanju samo običnih pismovnih pošiljaka. I sve dok ne nađemo službeni dokaz o otvaranju i postojanju poštarnice na Trebeviću, ova naša priča o žigovima „poštarnice „ Trebević, ostati će do tada samo pretpostavka.

PRIRODNE LJEPOTE I POŠTANSKA POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE ( 11 )

I L I D Ž A  -  T O P L I C E

U zadnjem broju HF opisali smo poznato izletište Trebević, a danas ćemo posjetiti još poznatije sarajevsko izletište, Ilidžu. A kao i uvijek, koristit ćemo se zapisima, koje je davne 1912.godine napisao veliki ljubitelj prirode i putopisac Rudolf barun Maldini Wildenhainski.

Iz Sarajeva dolaziš u Ilidžu željeznicom od duhanske tvornice, a do ove gradskim električnim tramwajem. Od Sarajeva ti treba pola sata do Ilidže, no ono najglavnije i najugodnije jest ipak svakome Sarajliji, što se može svaki skoro sat vremena željeznicom uputiti u tu dražesnu kupališnu okolicu. Čim si stupio za kakovih pet minuta vožnje mimo krasnoga drvoreda od divljeg kestena pred veliki sarajevski kolodvor, začuješ zvonce u znak odlaska, pa već motriš kroz uske željezničke prozore na lijevo rijeku Miljacku, gdje se vijuga milovidnim i plodnim sarajevskim poljem uz mnoge ljetnike, vrtove i voćnjake. Za čas se odvojiš od željezničke pruge Sarajevo – Bosanski Brod, te kreneš prugom Sarajevo – Mostar. Tu ti naokolo opet zatvorili vidik na rodna polja i bujne livade mnogi bregovi sa svojim glavicama kao: sa zapada Igman 1248 m, a iza njega Bjelašnica 2067 m, sa juga Trebević 1630 m, a između Igmana i Trebevića butmirsko polje sa seocem Butmirom; na sjeveru opet rijeka Bosna, pa Crni vrh i Ozren, a sa istoka sarajevsko gorje.

Zapravo cijela okolica zajedno sa Ilidžom leži u sarajevskom i butmirskom polju, što ga naokolo zatvara pomenuto gorje. Čim se prevezeš preko nekoliko mostova, od kojih je znamenitiji Alipašin most, gdje željeznica jedan čas stoji na istoimenoj postaji, eto te na gospodarstvenoj stanici Ilidže-Butmir, koja je poznata cijelome svijetu po svojim iskopinama. To su mjesto posjetili godine 1894. i mnogi učenjaci iz prvih gradova Evrope, kad su bili na arheološkom sastanku u Sarajevu. Opisi kao i slike tih iskopina nalaze se u Glasniku Zemaljskog muzeja. Ako te je volja posjetiti ih, možeš odmah izići iz vlaka u krasan kolodvor. Iza kolodvora ugledat ćeš divnu cestu, uz koju se podigla velika zgrada u prekrasnom renesansnom slogu sa krasno uređenom baštom. To je škola, iz koje se širi prosvjeta na okolišnu seljačku djecu. Uz školu je i posebna zgrada, gdje su stanovi za učitelja i učiteljicu. Sama opet škola razdijeljena je u dva dijela tako, da dječaci i djevojčice imadu u nju poseban odijeljen ulaz. Kako je ta škola namjenjena i školskoj djeci iz sarajevskog polja, to su se za udaljeniju djecu udesile sobe, da se sklone, te kuhinje i smočnice. Odavde te uzak drvored vodi preko željeznoga mosta s desna u samu Ilidžu ili s lijeva poljskim putem u Butmir. U Butmiru ima još uzorni zemaljski gospodarstveni zavod sa gospodarstvenom školom za stočarstvo sa svim potrebnim zgradama i stajama. Tu je mliječnica sa velikom ledenicom, pa i mnoge druge zgrade. Za činovnike i đake sagrađena je i posebna zgrada za stanovanje i za školu, gdje se poučavaju i odrasliji, obično domaći seljaci. Uza to se nije zaboravilo ni vrtlarstvo, te u Ilidži-Butmiru ima pristala vrtlarska kuća, rasadnica i vrijedna naprava za orošavanje vrtova.

U blizini Butmira pružilo se, kako već spomenusmo, prostrano butmirsko polje, na kome se svake godine drže konjske trke. Trkalište je dugo 2.400 m. Ne ćeš li na postaji Ilidža-Butmir izaći, vlak te poveze dalje prešavši krasnim željezničkim mostom potok Željeznicu. Tu se opet odvaja od željezničke pruge Sarajevo – Mostar, te eto ga najednom pred krasnim kolodvorom, pred samom Ilidžom (kupalištem).

Ilidža je turska riječ i znači kupalište. Ono stoji u milovidnoj okolici oko potoka Željeznice i Bosne, na podnožju šumovitog Igmana. Odavle možeš također u Butmir, kao i sa željezničke postaje Ilidže-Butmir. Kad si stupio iz željezničkih kola, najprije si opazio oko sebe četiri udobna svratišta i to : „Bosna“, „Austrija“, „Hungarija“ i „Igman“, koji imadu do 110 soba sa velikim salonom, dakle dosta prostora za goste. Dalje stoje kupališne zgrade. Samo kupalište dijeli se u staro kupalište, koje je 1.rujna 1893. otvoreno. Sve je tu divno uređeno, a uz to i jeftino. Kupališna zgrada ima dvije čekaonice, koje se i lože za hladnih dana, te 10 pokrajnih soba sa dvije dvorane. Blato koje se upotrebljava u Ilidži za blatnu kupelj, dovaža se sa poljana kod Žepča, jer ga okoliš Sarajeva nema; sastojina mu je sama izvrsna bilinska trulež. Razumije se da je ista kupelj i skupa poradi izvrsnoga blata i dalekoga dovoza. Osim toga imade Ilidža i hladnu kupelj u više odjela: za dječake neplivače i za odrasle ljude plivače. Voda za hladnu kupelj koja dolazi iz potoka Željeznice, ima toplinu od 16 – 19° R (Reumira). Sve to ukrasuje električna rasvjeta. Tu ti ima i dobrog jela i pila kao i raznih rudnih voda sa svih strana svijeta, pa na pretek voća iz cijele Bosne i Hercegovine, a osobito krasnoga grožđa. Glazba svaki dan općinstvo zabavlja, a možeš se zabaviti i raznovrsnim igrama kao: Croquetom, Carousselom itd. Nedjeljom je najljepše i najugodnije u Ilidži. Tada dolazi vrlo mnogo ljudi ovamo, osobito za vrijeme konjskih trka. Tu je i lov sa uvježbanim sokolovima. Između svratišta i okolo kupališnih zgrada prostrli su se prekrasni travnjaci i umjetno gojene ledine. Tu su se razgranile i razvijugale staze u skladnim oblicima.

Oko njih se kao s neba rasulo šareno cvijeće. Divno je tu boraviti! Umjetna ruka vrtlarska stvorila je tu preugodno boravište za raznoliko općinstvo. Mnogo je ovdje domaćih i stranih ljudi, koji se uvijek navraćaju u taj perivoj. Iza svratišta te vode krasni mladi drvoredi u pravi prostrani perivoj sa jezerom, po kojem plivaju ponosni labudovi, razne čaplje i druge plivačice. U perivoju stoje i velikom žicom opleteni kavezi u kojima čame raznovrsne grabljivice kao: orlušine, bjeloglavi lješinari, jastrebovi i sokolovi; po perivoju imade roda, pelikana i drugih ptica. Nedaleko od ovih opet ti je kavez, gdje ti svoj život provode medvjedi. Tu ti se pred očima točno razvija i opaža njihova živinska narav. U perivoju je i zvjerinjak, pun jelenova, srna i druge divljači, a ima i poseban tov, gdje se odgajaju divlje svinje ili veprovi. Ima tu još i vrtuljaka, kućica za pucanje i raznovrsnih ljuljačaka, kako za djecu, tako i za odrasle. Bujna li života na Ilidži! Kad si ovako šetnjom sve pregledao, evo te opet u samom kupalištu. Ovo kupalište prije osvojenja Bosne nije dakako imalo tako sjajna i ponosna lica. Silnim općenitim napretkom Sarajeva, napredovala je i Ilidža.

Danas nema stranca, koji bi došao u Sarajevo, a da ne bi posjetio Ilidžu. Prije ne bi nitko ni pitao za nju. Gdje je danas Ilidža, postojalo je kupalište već u najstarije vrijeme. Već su stari Rimljani dobro znali za ovo kupalište. Stari rimski ostaci, koji su nađeni u okolici Ilidže, jasno nam svjedoče, da su Rimljani umjeli kupališta i te kako cijeniti i uređivati. Pa i u Ilidži podigoše dosta lijepih kupališnih zgrada. I za turskoga gospodstva znalo se za kupalište Ilidžu. Razumije se, da je tada sve bilo jednostavno uređeno. Nije bilo nikakovih udobnih zgrada za kupanje, nego sve priprosto i samo za najveću nuždu. Istom godine 1866. dao je Omer paša sagraditi na Ilidži veliku gostionicu ili han, gdje bi mogli stanovati odličniji ljudi, koji bi se došli kupati. Danas je to sasvim drugačije. Opazili su ljudi, kako vrijedi to starodavno kupalište, pa još u tolikoj blizini glavnoga grada Sarajeva. Zato je i odredila zemaljska vlada, da se Ilidža preustroji i preuredi, da se očiste vrela i sagrade krasne kupališne zgrade. Stoga danas i grne u Ilidžu godišnje na tisuće svijeta, da uživa ondje sve krasote božje prirode.

Ilidža je sumporno kupalište. Glavno veliko vrelo uređeno je godine 1893. U tom vrelu ima voda 58° C. U 24 sata daje to vrelo 13.800 hektolitara tople vode. Posebni parni stroj tjera vodu u razgranjene parne cijevi pod zemljom na ono mjesto, gdje se voda sakuplja, a odanle opet prema potrebi u kupališne sobe. Voda je kupališnih vrela u Ilidži veoma ljekovita. Zbog svojih ljekovitih rudnih sastavina kao: Glauberove soli, klorida, kalcija bikarbona i slobodne ugljične kiseline, liječi ona mnoge bolesti. Ne dolaze stoga u Ilidžu samo zdravi i veseli ljudi, već ćeš naći i bolesnika, koji se ondje ne samo kupanjem, nego i pićem i čistim zrakom oporavljaju.

Okolicu Ilidže oživljuje i ukrasuje potok Željeznica. On dolazi s juga ispod planine Treskavice 2.128 m., pa si utire put između gorskih uvala do sarajevskog polja.; blizu Ilidže ulijeva se u Bosnu. Taj potok napaja Ilidžu pitkom vodom. Iz posebnoga umjetnoga zdenca tjera se voda kroz cijevi u pojedine zgrade, u ljetnikovce i druge privatne kuće, koje su se poredale okolo kupališnih zgrada.

ILIDŽA (ILIDŽA BAD, ILIDŽA BANJA)

Gradić udaljen 12 km od Sarajeva, smješten na nadmorskoj visini 499 m. Željeznička stanica na pruzi Sarajevo – Metković s odvajanjem industrijske pruge za Kobiljdol. Ilidža je poznata po ljekovitoj termalnoj vodi i kupkama. Omiljeno sarajevsko izletište, lokalni vlak i fijaker. Mogućnost izleta na Igman i Bjelašnicu, na kojoj se nalazila, u to vrijeme, jedina metereološka stanica na Balkanu. Ilidža je imala oružničku postaju, osnovnu školu i telefonsku mrežu, te 560 stanovnika. Pošta ILIDŽE je otvorena 1.6.1890. Pošta je u početku radila samo u vrijeme ljetne sezone, a redovito je počela raditi tek od 1.10.1894. Naziv pošte ILIDŽA koristi se od 1.11.1911.

                                                                                                                                      Berislav Sekelj