Novak Mandic 3

Novak Mandic

GATAČKI KAMENI SPAVAČI 2

NADGROBNI SPOMENICI (STEĆCI)

eđu onih 59.593 zvanično registrovanih stećaka u Bosni i Hercegovini, nekolike hiljade gatačkih, skupinu čini bogatijom i raznovrsnijom. Njihovim prikazom, starina istorije postaje bliža i jasnija, pošto i njihov raspored, starost i bogatstvo motiva "kameno zbore" o svojoj nekadašnjosti i izvornošću kazivanja o etničkoj prošlosti starog gatačkog pastirskog naroda tvore prošlost u istorijsko vrijeme. Skupno i pojedinačno locirani u vidu ploča, sanduka, sljemenika, zaobljenih krstova i nišana, svojim "črtama i rezama" iskazuju lapidarno "tren života" brdskih "kamenih spavača". Njihovo epigrafsko kazivanje usnulih epoha i okamenjene poruke čovjeku su izvorišta saznanjima o predistoriji sadašnjeg vremena i trajanja. Oni su najrječitiji ostaci života o starim istinama.

Na brižljivo odabranim mjestima, u ležećem i stojećem stavu, slično antičkim stelama, s pogledom na sebe i okolicu, lijepeći znatiželjne poglede prolazećih putnika i karavana, uz putne pravce i stanice i na ilirskim tumulusima - spojili su sakralni kontinuitet vremena.

Vuk Karadžić je polovinom devetnaestog vijeka zabilježio da je stećak "otesan kamen koji se meće na grob ili za kaku drugu biljegu. Onamo na starinskijem grobovima ima velikijeh stećaka, koji nijesu u zemlju zakopani, nego onako stoje na pločama koje su po grobovima. Ovaki je stećak oko dva aršina dugačak i malo što manje visok, a oko jednog aršina debeo. U vrhu je srezan kao krov na dugačkoj kući. Na najviše ovije stećaka imaju s obadvije strane (na širini) izrezani vrlo ružno različiti likovi, n.p. s lica ljudi na konjma s mačevima i s kopljima u ruci, gdje-koji tjeraju jelena i već ga stigli i kopljem udarili, a više ovijeh likova gdje-što ima po zvijezda i mjesec; a s naličja stoje tri čovjeka pješice naporedo, pa dvojica među sobom drže krst, a treći se uhvatio za njih kao da igraju". 1

Izučavanje gatačkih stećaka, koliko je poznato, značajnije je počelo polovinom XIX vijeka, nastavilo se u doba austro-ugarske okupacije, između dva rata i poslije oslobođenja.

Ami Boue, rodom Francuz, bečki ljekar i geolog, u svom djelu La Turquie d'Europe ostavio je značajne podatke o gatačkim stećcima, koje je vidio putujući 1840. godine.2

Osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine stećci su istraživani organizovanije i intenzivnije. Strani istraživači su pokazali veći interes za kulturnu bosanskohercegovačku, pa prema tome i gatačku baštinu.

Bečki arheolog dr. Moritz Hoernes, proučavajući rimske spomenike interesovao se i za domaće srednjevjekovne stećke s reljefnim predstavama, "scenama lova i turnira" u kojima je prikazan život srednjevjekovnih feudalaca. Zahvaljujući njegovim crtežima spomenika ostala je predstava o nekim kojih više nema. On je u svojim publikacijama ostavio značajne podatke o najvrednijim spomenicima koji su bili locirani uz Dubrovački put i na kojima su bili crteži loze s grozdovima za koje se danas ne zna.

U Gacku je između 1882. i 1885. godine boravio mađarski istoričar Ivan Asbóth (Johan Asbóth) i u svom putopisu opisao neke nekropole i spomenike s posebnim osvrtom na njihove ukrase.

Vaclav Radimski je napisao Arheološki leksikon i rukopis na njemačkom jeziku se čuva u Zemaljskom muzeju. U njemu su dati osnovni podaci o arheološkim lokalitetima i na području Gacka, a pisao je i o vrsti kamena za izradu stećaka.

Ćiro Truhelka je dao najveći doprinos u austrougarskom periodu i objavio poznate natpise iz Fojnice, Slivalja, Braićevića, Gareve, Gradine i drugih mjesta.

Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je naredila svim kotarevima da sakupe podatke o stećcima. Kotarski uredi su angažovali žandarme, cestare i šumare koji su registrovali 27.067 spomenika, što je znatno manje od sistematskog popisa izvršenog 1969. godine.

Drugi popis stećaka izvršen je 1897. i 1898. godine. U akciji su učestvovali žandarmi, lugari, učitelji, knezovi - muhtari i sveštenici. Tada su prikupljeni podaci o gomilama, grobljima, starim gradovima, starim putevima, starim mostovima, džamijama, tekijama, crkvama i manastirima. Prema tom popisu registrovano je 59.500 stećaka, što je blizu popisu iz 1969. godine.3

Proučavanju stećaka u BiH i susjednim perifernim krajevima gdje ih ima, prišlo se 1951. godine i narednih dvije, kada je pokrenuta široka akcija stručnih kadrova i institucija i mobilisane terenske snage učitelja i učenika i opštinskih prosvjetnih organa. Evidentirani su lokaliteti i stećci. Poslovima u Gacku su rukovodili dr. Zdravko Kajmaković i dr. Smail Tihić. Na teritoriji Gacka je registrovano 114 lokaliteta s 1.309 ploča, 844 sanduka, 32 sljemenika, 33 krstače i 1 amorfni spomenik, što ukupno iznosi 2219 stećaka. Ukrašenih ploča je bilo 79, sanduka 129, sljemenika 6 i 20 krstača ili ukupno 234 spomenika. Natpisa ima 38.4

[1] V. Stefanović Karadžić, Srpski rječnik, Beč 1852, 715.

[2] A. Boue, Recueil d'itineraries dans la Turquie d'Europe, I-II, Vienne 1854.

[3] Š. Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo 1982, 16.

5 Š. Bešlagić, Stećci, Sarajevo 1971, 451.

Između dva rata Pero Slijepčević je "inventarisao" nadgrobne spomenike u Gacku i našao da se u polju i okolo nalazi oko 500 stećaka, koje narod zove "grobnicama".Stećci-prema njemu - imaju najčešće oblik "tumba" i "ploča", ali i prelaznih oblika - sarkofaga i krstova. Jedan dio grobnica "nema nikakvih ukrasa (i to jedan deo "ploča" i većinom niske sandučaste "tumbe"). Inače su grobnice išarane relativno bogatom ornamentikom linija, cveća, heraldičkih znakova, oružja, pa i likovima ljudi i životinja". 1

[1] P. Slijepčević, Staro groblje po Gacku, GZM (XL), Sarajevo 1928,

Centralni stećak s likovnim

predstavama

(nekropola u Braićevićima), 29. VII 1983.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije stećcima je posvećivana neznatna pažnja. Pošto nisu bile osnovane institucije za njihovu zaštitu mnogi spomenici su stradali, čak nisu bili doneseni ni zakonski propisi o zaštiti kulturnog nasljeđa pa su stećci ugrađivani u crkvene i druge građevine (mostove, puteve, gazove i sl.) Tako su stradale nekropole u Trgovištima (Uzdolja), na Zbornoj gomili, u Cernici, Ključu, Međuljićima, Hodinićima, Jugovićima, Domrkama, Slivljima, Gračanici, Gacku, Muljima, Garevi i drugim mjestima. Najočuvanije su ostale u Zagradcima, Braićevićima, Ninkovićima, Bahorima i neke starije nekropole u gatačkoj Površi.

Grobne ploče su upotrebljavane za putne kaldrme, crkvene podove, seoska gumna, grobnice, pločane podove na starim ognjištima, dvorištima, a ostali spomenici za crkvene ograde, obnovu bogomolja, za ivice, dovratnike, prozore i druge graditeljske potrebe. Na takav su način nestali mnogi vrijedni spomenici.

Da bi se ispravnije i lakše shvatilo vrijeme u bosanskoj državi i županiji Gacko, potrebno je upoznati ranije vijekove života na području Gacka. Spomenički materijal sadržan u stećcima, pruža neprocjenjive vrijednosti kazivanja o vijekovima čije je proučavanje nedovoljno trajalo. Stećci su gotovo jedina materijalna dokumentaciona građa, pored dubrovačkih izvora koji je oživotvoruju, na osnovu koje se može donekle spoznati i približiti vrijeme prošlosti skupljeno u mnogobrojne nekropole gatačke visoravni.

U Gacku se u istorijskom dobu srednjeg vijeka javljaju nadgrobni spomenici u vidu stećaka, mramora i grobova.

Pitanjem nastanka stećaka bavili su se mnogi naučnici i istraživači i zapazili da su dosta brojni u istočnoj Hercegovini, kao god i u Gacku. Među najstarije se kao osnovni oblici ubrajaju tanke i slabije obrađene ploče, bez ukrasa ili s rijetkim motivima rozete, polumjeseca i krsta. To su najstariji oblici stećaka, koji se javljaju od XII do XIII vijeka. U tom razdoblju se pojavljuju, a nešto i prije njih, amorfni oblici, slični pločama i sanducima, te i oni idu u najstarije spomenike. Tek od polovine XIV vijeka pa do pada Gacka pod Turke 1465. godine nastaje masovna pojava stećaka kao rezultat snažnijeg ekonomskog razvoja i taj period je zlatno doba cvjetanja epigrafske umjetnosti, kada su isklesani najljepši reljefi i tekstovi na gatačkim stećcima, osobito onim na Zbornoj gomili, da bi u XVI vijeku potpuno nestala ova vrsta umjetnosti.

Običaj postavljanja stećaka uvodio se jačanjem ekonomske moći feudalaca i drugih slobodnih ljudi, a počeli su se postavljati još u ranom srednjem vijeku i vremenom su usavršavani.

Neki naučnici smatraju da stećci nemaju "genetičku vezu sa pojavom patarena" na Balkanskom poluostrvu niti su u vezi s njima.

Srednjevjekovne nekropole narod u Gacku naziva "starim grobljem", "grčkim grobljem" i "kalufima", najvjerovatnije, pod uticajem turske administracije ili srpskih i carigradskih patrijar{ijskih spisa novoga vijeka, kad je u Hercegovini živjela "većina pravoslavnih stanovnika". Dobar broj crkava i novijih grobalja nalazi se na srednjevjekovnim nekropolama, što "potvrđuje kontinuitet ortodoksije".

Grupa stećaka

Najranije rasprave o spomenicima objašnjavale su pojavu stećaka kao težnju vojvoda, župana, knezova i ostalih "poglavica hrvatskog i srpskog naroda" da se sahranjuju po ugledu na znamenitije Rimljane, koji su se sahranjivali u sarkofazima, pa su poželjeli i sami da im grobove kiti veličanstveno kamenje,

"ali obiknuti kopati se pod zemljom, nijesu mogli da napuste starog običaja, već su počeli sebi i svojima da navaljuju nad podzemne grobove stećke ili sarkofage neizdubljene, na mjesto gomile kamenja što su prije na njih nabacivali, da im zvijeri ne raznesu mrtve kosti".1

1] Bosanska Vila, Sarajevo 1888, 74.

Pod starinske stećke se rijetko ukopavalo, već u izuzetnim potrebama ili kao "skitalice i okuženjaci, prezreni od svakoga u okolici".

Srednjevjekovni ljudi su se pokopavali ispod grobnih ploča, a i danas se takav običaj zadržao u nekim slučajevima (Gareva, Zagradci). Pod njih su se ukopavali domaći stanovnici "u vrijeme kad u Humu i Travuniji nije moglo biti patarena s kojima se povezuje postanak stećaka raznih oblika i vrsta".

U prilog ovoj tvrdnji ide najnovije antropološko ispitivanje izvršeno prilikom premještaja nekropole u Desivoju, sjeverno od Gacka, čime se potvrdilo da stećci pripadaju domorodačkom stanovništvu tipa Dinarida XIV vijeka.

Vegovo terensko istraživanje se u potpunosti slaže s nalazima u Desivoju.

Da se ustali običaj postavljanja nadgrobnih ploča "raznih oblika od strane bogatih ljudi, moralo je proći mnogo vremena, pa i po koji vijek".

Geneza stećaka od obične kamene ploče (plancham lapideam), neoblikovane i bez natpisa, do obrađenih, lijepo ukrašenih i s natpisima, prošlo je prilično vremena. Nadgrobne ploče su stavljane na grobove "ortodoksnih feudalaca, monaha, monahinja" i drugih slobodnih ljudi Travunije i Huma, u čijem se sastavu povremeno nalazilo i Gacko.

Spomenici su na terenu smješteni u manjim ili većim skupinama, čak i pojedinačno, većinom bez natpisa i epigrafskih ukrasa, što govori o njihovoj starosti, ali i sa simbolima i izradama s rijetkim izuzecima.

Pitanju proučavanja stećaka prilazilo se s različitim pobudama i zato su terenska istraživanja od neprocjenjive vrijednosti za rasvjetljavanje tog problema, veoma značajnog za izučavanje istorijske prošlosti Gacka.

Nekropole (necropolis) su smještene uz srednjevjekovne bogomolje ili grobne gomile (Uzdolja, Cernica, Međuljići, Hodinići, Domrke, Jugovići, Pridvorica, Rudo polje i dr.) ili se skupa nalaze u sadašnjim aktivnim grobljima (Gareva, Gacko, Gračanica, Fojnica, Kokorina, Vrba, Platice, Ulinje i dr.) pa se ne bi mogle smatrati jeretičnim, jer je poznato da patareni nisu imali zidanih crkava, a niti bi se hrišćani sahranjivali u jeretičnom i neosvećenom groblju.

Proučavajući ovaj fenomen na terenu Vego je došao do zaključka da se na nekropolama "sa srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima s urezanim krstovima na njihovoj površini ili u natpisima i bez krsta nisu pokopavali patareni ni ostali heretici niti oni njima pripadaju. Hrišćanska crkva ne bi dozvolila dalje pokopavanje svojih vjernika na istim nekropolama u novom vijeku da je srednjevjekovne nekropole smatrala heretičnim".1

[1] M. Vego, isto, 322.

9 Isto, 329.

Dva stećka na Miholjačama

Sudeći po broju crkava i srednjevjekovnih nekropola u Gacku je duhovni život u srednjem vijeku bio razvijen i bogat. Sveštenici i monasi su upotrebljavali slovenski jezik i učili čitati i pisati u slovenskim školama na Atosu, u manastirima Podgorja, Huma, Travunije, Zete, Raške, Makedonije i Svete Gore.

Analizirajući terenske podatke o srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima i saopštavajući naučne rezultate tih nalaza Vego je konstatovao: "Sa najvećom sigurnošću možemo tvrditi da spomenici s natpisima u Hercegovini nisu patarenski nego ortodoksni, svojina vjernika istočne, zapadne i bosanske crkve. Mnogi istoričari i arheolozi su tražili u natpisima srednjeg vijeka iz Bosne i Hercegovine objašnjenje za bogomilsko pitanje, ali im je Vatroslav Jagić jasno poručio: 'Sva je prilika da se radost njihova neće ispuniti'".1

Prema Vegu, pitanju proučavanja patarenstva u BiH posvetilo se dosta prostora i vremena, ali je izučavano jednostrano, oslanjajući se na izvore stranog porijekla od XII do XV vijeka, a zapostavljajući domaće, istorijskog karaktera i arheološke spomenike kulture s terena. Prvorazredni izvori za proučavanje patarenskog pitanja nalaze se na terenu i oni "odražavaju život i kulturu srednjevjekovnih ljudi, naročito kada je riječ o spomenicima funeralnog i sakralnog karaktera" na kojima se odražavaju kulturne i druge manifestacije "u sklopu razvitka društva u određenom vremenu". Iz karaktera funeralnih, sakralnih i diplomatskih spomenika dobija se određena slika kulturnih ostvarenja i vjerskih osjećanja srednjevjekovnih stanovnika Gacka.

Vego kaže da "vezivanje nadgrobnih spomenika - stećaka za pojavu patarena u Bosni nema osnova na terenu jer se oni u raznim oblicima upotrebljavaju na širem području od onoga na kome su živjeli članovi bosanske crkve. Stećci su u genetičkoj vezi sa ostalim grobnim spomenicima iz ranog srednjeg vijeka".2

On smatra da hercegovački nadgrobni spomenici srednjeg vijeka nisu mogli poteći od patarena, maniheja, "neomaniheja i njima sličnih heretika" jer na njima se ne bi mogao naći simbol krsta koji su navedeni heretici mrzjeli. Što je najvažnije, takvi spomenici ne bi mogli biti uz crkve srednjeg vijeka, niti uz njihove ruševine na Crkvinama i zato im se ne može pripisati heretičko porijeklo.3

Sandalja Hranića i njegovog sinovca hercega Stefana istoričari smatraju vladarima koji su održavali tijesne veze s bosanskom crkvom. U pisanim dokumentima i na pečatima u službi "pro foro interno i pro foro externo", kao i kod drugih bosanskih vladara i humskih i bosanskih knezova i vojvoda, u legendama postoji znak krsta. Stefana Kosaču su najviše nazivali patarenom i jeretikom i svalili mu na leđa teško breme bogumilstva, a imao je znak krsta na vlastitom grbu, na pečatima i na svojim poveljama i pismima.

Pojava naziva jeretik i šizmatik nastala je od vremena diobe hrišćanske crkve na istočnu i zapadnu (1054. godine), koja se smatra prekretnicom ovih dviju crkava, te od tog vremena teološke rasprave otcijepljenih crkava protivnicu nazivaju šizmatičnom ili heretičnom.

[2] Isto, 316.

[3] Isto, 321.

Stećak na Miholjačama

Nemanjićki period (1168-1322) nije ni po čemu uticao da se pristalice bosanske narodne crkve "s didom na čelu", drugačije sahranjuju osim ispod stećaka. Praksa ukopavanja ispod kamenih ploča je ostala ista od XII do XVI vijeka i na terenu se ne mogu osjetiti nikakve promjene u natpisima niti u načinu građenja stećaka. Kod bosanske crkve na kamenu u cerničkom Šumetu nalazi se srednjevjekovna nekropola pripadnika te crkve u kojoj nema ni jedan stećak, već isključivo grobovi, najviše kao kolektivna plemenska zaostavština.

Poznato je da su značajne funkcije kod hercegovačkih feudalnih upravljača, po primjeru Bosne, vršili najviši crkveni dostojanstvenici bosanske crkve, naročito u diplomatskim misijama s Dubrovačkom Republikom. Međutim, ne zna se ni za jedan stećak da je sigurno pripadao članovima bosanske crkve, za koje se zna da su bili i u Ključu i u Cernici. Vjerovatno bi se istraživanjem nekropole u cerničkom Šumetu došlo do nekih saznanja.

Antropološki nalaz u Desivoju izričito kaže da su se pod kamene ploče ukopavali domaći stanovnici tipa Dinarida koji su živjeli u brdskim krajevima istočne Hercegovine kao stočari. Nalaz je potvrdio Vegovu pretpostavku definisanu stavom: "Razvoj tehnike, ekonomska moć pojedinaca i uvođenje pomenutog običaja pri pokopavanju mrtvaca poslavenjenih Iliro-Romana i samih Slavena, nastanjenih na području gdje se nalaze nadgrobni spomenici u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Zeti i dijelu zapadne Srbije sa Sandžakom, uslovili su postavljanje nadgrobnih spomenika na grobovima pokojnika. Iliro-Romani i Južni Slaveni su upotrebljavali gomile kamenja za ukop svojih pokojnika, U istu svrhu im je služila i zemljana humka, ponajviše u predjelima gdje nema dovoljno kamena".1

Naučnici još uvijek nisu na zadovoljavajući način riješili pitanje postanka stećaka, koji se nalaze na području naseljenom Ilirima i na ilirskim gomilama u kojima su nađeni praistorijski kulturni slojevi.

Da su i Iliri ukopavani pod ploče svjedoči i nadgrobnik s natpisom iz Brljevske glavice iz I ili II vijeka nove ere, podignut i napisan članovima plemenske zajednice Narensai. Na tom prostoru bi se najvjerovatnije našlo još spomenika ili i cijela nekropola ilirske grupacije Narensai.

Stećci iz novijeg perioda (XVI i XVII vijek) protežu se u visinu i zato se nazivaju stojeći stećci. Pretpostavlja se da su nastali pod uticajem turskih nadgrobnih spomenika i najstarijih muslimanskih nišana. Prelaskom na islam domaćeg stanovništva počeli su se podizati kameni nadgrobni spomenici "u obliku visokih prizmatičnih stubova koji se pri vrhu piramidalno završavaju" ili se katkad "pretvaraju u valjkast vrat na kojem stoji okrugla čalma sa šiljatim završetkom (mudževezom)."

Najstariji muslimanski spomenici se nazivaju šehitskim nišanima i pripisuju se ljudima koji su izginuli u borbama za vrijeme turskih osvajanja. Šehit je pripadnik Islama koji je poginuo za svoju vjeru i sebi osigurao "bolji svijet". Takvi prvi nišani su u Ključu s lukom i strijelom, podignuti osvajačima grada 1469. godine.

Prvi nišan koji je poznat iz vremena islamizacije je podignut u Gračanici Aliji i Jusupu Miloševićima.

[1] Isto, 344.

"Tursko groblje" u Kazancima

Marian Wenzel smatra da su gatački potkovičasti lukovi kasnijeg porijekla i da su se razvili poslije polukružnih lukova (kraj XIV i početak XV vijeka), te da se mogu datirati u dubinu druge polovine XV vijeka. Najkarakterističniji lukovi ove vrste su sa suženim "vratom" koji je na nekim spomenicima sasvim iščezao. Najviše ih je na teritoriji Gacka i Wenzelova smatra da potiču iz perioda oko 1475. godine. Izrada ovakvih spomenika je zahtijevala veće napore i ulaganja, što govori o porastu ekonomske moći stanovništva u drugoj polovini XV vijeka, koje je ulagalo značajnija materijalna sredstva za kovače spomenika. U tom vremenu je nastao najveći broj gatačkih visokih sanduka i sljemenika ukrašenih stubovima i drugim ukrasima - kojih ima skoro na svim nekropolama, kako u pripoljskom dijelu tako i na brdskim prostorima.

Izgleda da je u drugoj polovini XV vijeka posvećivana veća pažnja izradi spomenika i zbog naglo promijenjenog društvenog stanja koje je uslovilo "reformu" duhovnog života u novonastalim društvenim uslovima pod okupacijom.

Najviše je siromašnih stećaka u vidu slabo obrađenih ploča, bez ukrasa i simbola, samo sa svjedočenjem postojanja; a najmanje sljemenika i spomenika u vidu sanduka, koji osim kamenosti, simbolima kazuju, ponekad samo jednim znakom svoju istoriju rađanja i trajanja.

Po svojoj gromadnosti najmoćnija skupina se nalazi na glavicama Zborne gomile, čiji su vlasnici bili gatački vlaški moćnici i nedostižnici, a siromaštvo je zatrla zemlja i prekrila nanosom zaborava pa se ploče siromaha tek mogu nazrijeti. Malo je ukrašenih jer je ukrašavanje skupo stajalo i tražilo pisare i vješte klesare koji su dlijetima dotjerivali krečnjačke blokove i isijecali "kamene riječi" i pravili reljefne motive.

Ukrasni motivi u vidu simbola, ornamenata i figuralnih predstava, govore o raznovrsnosti smrtnih poruka "kamenih spavača". U geometrijskoj i biljnoj ornamentici najčešći su frizovi i bordure u dvije paralelne linije, između kojih su cikcak ili paralelne linije, povijene linije s dodacima od listova ili plastična i tordirana vrpca. Dekorativne arkade, ljiljani (naturalizovani i stilizovani) i drugi finiji motivi ukrašavaju bogatije spomenike i ističu ih iznad ostalih.

Ukrasi simboličnog značenja (motivi sunca, polumjeseca, zvijezda, krsta, mača, štita i slično) su dosta česti na ležećim spomenicima - pločama. Na sljemenicima i sanducima su najčešće predstave ljudi i životinja, nekad pojedinačne figure ili čitave scene. Nešto scena turnira lova na divlje životinje, kao i igre (kola) predstavljaju pravo bogatstvo "kamenog govorenja". Ne može se s pouzdanošću ustanoviti da li se radi o kolu "žalobnom i pogrebnom" ili o kolu "kao smislu naših predaka za veselje i ritam", kao što je ono na Crkvini u Gacku ili na Zbornoj gomili.

Motivi na stećcima su bogat materijal za izučavanje običaja, nošnje, naoružanja i shvatanja života i smrti srednjevjekovnih ljudi koji su gajili viteške igre, vještinu ratovanja i zabavu. Njihovo glavno oružje je predstavljeno kao koplje, štit, mač, sjekira, luk i strijela. Scene turnira lova su vidan dokaz junaštva i hrabrosti naših predaka koji su morali stati licem u lice s medvjedom ili divljim veprom.

Stećak s heraldičkim ljiljanima

(nekropola u Braićevićima), 29. VII 1983.

Prema Bešlagiću, "tehnika, stil, ornamentalne, simboličke, figuralne motive i druge motive stećaka odredile su posebne kulture, vjerske i političke prilike BiH, relativna izolovanost od tuđih uticaja i politička i vjerska samostalnost od Rima i Carigrada". Oni su zanimljiva, originalna i veoma važna kulturna, istorijska i umjetnička pojava našeg naroda u srednjem vijeku.

Gatački stećci su najčešće ukrašeni bordurama (rubnim ukrasima) u vidu tordiranog uža (Gacko, Bahori, Ninkovići, Kokorina, Zborna gomila, Braićevići, Jugovići), niza paralelica (Dulići) i kosih paralelica (Mulji, Nadanići, Gradina, Kokorina), cikcak bordura (Cernica, Lazarići, Pržine, Stepen, Cernica, Bašići, Braićevići), povijenih lozica s trolistovima (Zborna gomila, Bahori, Gacko, Mulja, Lipnik, Danići, Cernica, Ljeskov Dub, Slivlja, Domrke, Jasenice, Braićevići, Ninkovići, Kokorina, Jugovići), nizova rozeta i krugova s krstićima i rozetama (Lazarići, Miholjače, Platice, Bahori, Jasenik, Dulići, Mulji, Lipnik, Zborna gomila, Pržine, Slivlja), višelatičnih stilizovanih listova (Gacko, Kokorina) i mreža jednakih i paralelnih rombova (Miholjače, Zborna gomila, Braićevići, Jugovići). Samo u jednom slučaju se kao ukras javlja drvo (Donji Jugovići) u vrhu uske strane sljemenika.

# Sve fotografije koristene u ovom djelu snimio je autor.

Predhodna stranica Naredna stranica

This site was last updated 03/29/06