Novak Kilibarda
   
Novak Kilibarda
 
   

 

 
DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.

 

 

www.gusinje-plav.com/almanah/almanah21-22.pdf

 

 

 

NOVAK KILIBARDA

 

ETNO-VJERSKI PROFILI USMENIH DESETERA^KIH PJESAMA

NA JU@NOSLOVENSKIM PROSTORIMA

(Uporedna analiza dviju pjesama - muslimanske i pravoslavne)

 

 

Predmet ovoga rada su dvije usmene desetera~ke pjesme koje obra-

|uju istu tematiku: Ri{njanin had`ija i Limun trgovac (Vuk Karad`i}, Srpske

narodne pjesme, III) i Svatovsko groblje na Koritima (Kosta Herman,

Narodne pjesme muhamedovaca u BiH, I). Ovim tekstovima ~e{}e su se

bavili istra`iva~i, ali, koliko nam je poznato, do sada nije u~injena uporedna

analiza ovih dviju istotematskih tekstova s ciljem da se poka`e projekcija

vjersko-etni~kog mentaliteta muslimanskog odnosno hri{}anskog pjesnika-

pjeva~a kroz specifi~nost njihovih umjetni~kih rje{enja. Namjera ovog

rada usmjerena je u tom pravcu.

Prije analize ovih pjesama valja napomenuti uo~avanje Salka Naze-

~i}a koje je podsticajno djelovalo za nastanak ovog rada. Posebno je Naze~

i} podsticajno djelovao da se otvori pitanje: Koja je od ovih dviju pjesama,

muslimanska ili pravoslavna verzija, prvo nastala.

Naze~i} je uo~io da pjesme iz Erlangenskog rukopisa, koje obra|uju

napad hajduka na muslimanske svatove, kao i pjesme iz Vukova zbornika

i Pjevanije crnogorske i hercegova~ke Sima Milutinovi}a Sarajlije, imaju

dosta podudarnih detalja s muslimanskim pjesmama iste tematike, posebno

s pjesmom Svatovsko groblje na Koritima. Uz to, Naze~i} napominje

da prozna legenda o pogibiji muslimanskih svatova na Koritima mo`e da

upu}uje na tradiciju, kako veli on, "o nekom stvarnom napadu koji je tu

izvr{en", i konstatuje da su likovi u re~enim pjesmama "uglavnom poznati

istoriji kao suvremenici". Ta suvremenost je za Salka Naze}i}a "svakako

va`na", ali nije komentarisao tu "va`nost". Naze~i} nagla{ava i ~injenicu da

je pjesma iz Hermanova zbornika zapisana od pjesnika-pjeva~a sa Zagorja,

dakle, iz kraja kojim su tragi~ni svatovi iz pjesme prolazili. Ipak, za

na{u analizu najzna~ajnija je sljede}a Naze~i}eva napomena: "Ako se

pretpostavi da je muslimanski pjesnik znao za Vukovu pjesmu Ri{njanin

had`ija i Limun trgovac, ili bar za neku varijantu te pjesme, {to bi moglo

biti vrlo mogu}e, onda je interesantno {ta je on promijenio i {ta je smatrao

da mora izmijeniti". Naime, Naze~i}eva pretpostavka o primogenituri pravoslavne

pjesme, podsticajno je na nas djelovala da raspravljamo o nastanku

pjesama o kojima je rije~, odnosno da uka`emo na objektivnu mogu}

nost prvog nastanka muslimanske pjesme i kasnije pravoslavne korekcije

prvonastalog muslimanskog teksta.

Pretpostavka da je muslimanski, odnosno bo{nja~ki, pjesnik-pjeva~

znao za pjesmu iz Vukove, ili neke druge, zbirke obdr`ava se samo sistemom

formalne logike zato {to je Herman pjesmu iz Zagorja zapisao na

nekolike decenije poslije objavljivanja Vukove zbirke, u kojoj je objavljena

pjesma Ri{njanin had`ija i Limun trgovac, a koju je Vuk zapisao od

Te{ana Podrugovi}a* 1815. godine. I sve pjesme s temom o svatovskom

groblju na Koritima zabilje`ene su prije Hermanove varijante, i to osjetno

ranije. Me|utim, u kompleksu istorijskih, vjersko-ideolo{kih, politi~kih i

kulturolo{kih ~inilaca, koji tvore milje u kojemu je bo{nja~ki pjesnik-pjeva~

saop{tavao Hermanovu pjesmu, gotovo ba{ ni{ta ne zna~i eventualna

vremenska prednost pravoslavnog teksta s datom tematikom. Devetnaesti

vijek u ju`noslovenskim zemljama, koje su de jure pripadale Osmanskom

carstvu, a posebno na prostorima BiH, ispunjen je socijalnim vrenjima i

bunama, {to je udaljavalo jedan od drugoga pravoslavni i bo{nja~ki `ivalj

koji govori istim jezikom. Udaljavali ga toliko da se ne mo`e zamisliti Bo{-

njak koji besjedi sa zbirkom hri{}anskih pjesama u kojima se slave porazi

Osmanskog carstva na prostorima Balkana i u kojima se govori o hajducima

kao borcima sa ideolo{kim smislom. Pa sve i da je Vukova zbirka

do{la u ruke kakvog znati`eljnog bo{nja~kog intelektualca, i u tom slu~aju

te{ko bi se dalo pretpostaviti da bi njegovo poznanstvo s Vukovom zbirkom

imalo bilo kakvu prohodnost do usmenog pjesnika-pjeva~a koji kolektivno

uvjerenje svoga etnosa prenosi u usmenu desetera~ku pjesmu {to

je namijenjena za slu{anje. Ne umanjuju}i zna~aj ~injenice da je Salko Naze~

i} otvorio problem o kojemu je rije~, mo`e se postaviti sljede}e pitanje:

Koja je strana, bo{nja~ka ili pravoslavna, bila zainteresovana da prva ispjeva

pjesmu o svatovskom groblju na Koritima, odnosno da pjesmom reaguje,

bilo na stvarni doga|aj, ili, kako Naze~i} ka`e, na "tradiciju o nekom

stvarnom napadu koji je tu izvr{en". No, na postavljeno pitanje najjednostavnije

je odgovoriti: Za nastanak pjesme bila je zainteresovana ona

strana koje se emotivno dublje dojmio doga|aj, odnosno zainteresovan je

bio onaj etno-vjerski entitet koji je svoje moralne, ideolo{ke, vjerske, istorijske

i estetske postulate mogao u datoj pjesmi umjetni~ki da naglasi.

Da bi se ukazali tematski detalji doga|aja ili tradicije o doga|aju koji

su prikladni za receptore bo{nja~kih slu{alaca usmene pjesme, odnosno

tematski detalji {to su bili izazovni za usmenog stvaraoca koji je u interfe-

rentnim vezama sa svojim slu{aocima, valja prvo `anrovski odrediti pjesmu

Svatovsko groblje na Koritima.

I tematski i poetolo{ki, ova se pjesma cjelovito uklapa u krug bo{-

nja~kih, alijas muslimanskih balada koje reprezentuje Fortisova Hasanaginica.

Pjesma, dakle, pripada onoj vrsti usmene narativne poezije koju uo~-

ljivo predstavljaju dva tematska smjera - juna{tvo i tragika u ljubavi, odnosno

njihov interferentni odnos. Ta dva tematska smjera dijalekti~ki izrastaju

iz dru{tvene stvarnosti bo{nja~kog svijeta tokom vi{evjekovnog pripadanja

Osmanskoj carevini. Svoj uspon u oblasti ekonomije, vlasti, kulture

i vjere Bo{njak je postizao izvr{avanjem obaveza prema dr`avi, bolje

re}i osnova tog uspona bila je na bojnom polju preko kojega je vojno organizovano

carstvo {irilo svoju mo}. Takav ratni~ki `ivot otvarao je prostore

kako za juna{tvo tako i za porodi~nu tragiku koja se iskazivala u

raznim vidovima. Pomenimo takva tri reprezentativna vida: Kult ljubavi

koji paradigmati~no emituje balada Omer i Merima, tragika supruge i

majke koju tuma~i Fortisova Hasanaginica, roditeljski `rtveni~ki bol koji

do`ivljava majka bra}e Mori}a. Pjesma Svatovsko groblje na Koritima bez

ostatka se uklapa u tematski krug usmenih tekstova o tragi~nim `enama, a

opisom oru`anog sukoba pravoslavne i muslimanske strane ona djelimi~-

no pripada i krugu pjesama juna~ko-ratni~ke tematike. Me|utim, tragika

nedu`ne ispro{enice Ri{njanina Had`a, odnosno k}eri alajbega iz Mitrovice,

kojoj oca zamjenjuje bri`na udovica majka, superiorno je privla~ila

pa`nju i pjesnika-pjeva~a i njegovih slu{alaca. Mo`e se re}i da je takva

motivika pjesme pretpostavljala emotivnu tenziju slu{alaca, odnosno interesovanje

stvaraoca da se prihvati te tematike. Kob koja snalazi nedu`nu

djevojku na svadbenom putu od njena roda ka domu, u koji je krenula, lako

je pronalazila emotivni prijemnik muslimanskog slu{aoca i pjesnika pjeva~

a koji kolektivni afinitet uobli~ava kroz svoj stvarala~ki akt. Odiozan

odnos pjeva~a i slu{alaca prema vinovnicima tragedije mlade `ene,

odnosno prema hajducima kao odmetnicima od reda i zakona, pronalazio

je emotivni prijemnik koji reaguje na moralne, vjerske i estetske agense.

Prema tome, tragika mlade `ene na njenom svadbenom putu pro~elno je

bila privla~na tema za pjesnika-pjeva~a i njegove slu{aoce, a sve ostalo {to

se de{avalo povodom te tragike, na neki na~in, je teku}i `ivotni banalitet

koji sam sobom nije mogao biti izazovan za stvaraoce i njegove slu{aoce.

Hajdu~ljive planine, rizik kojemu su izlo`eni bo{nja~ki svatovi dok prolaze

staze i bogaze, ovla{na spremnost svatova da se odupru hajdu~kom napada~

u, i brutalna za~etost hajduka, kojima je plijen i ubijanje sinonim, niti

su bili neobi~ni kao doga|aji niti privla~ni za pjesnika. Embrion budu}e

pjesme uvijek se krio u nekom neobi~nom juna{tvu, u podvigu sa moralnim

sjajem, ili u porodi~nim doga|anjima sa tragi~nim konsekvencama.

Pjesnik-pjeva~ koji je prvi do{ao na ideju da ispjeva pjesmu o nekom do-

ga|aju bio je, u najdoslovnijem zna~enju, predstavnik kolektivne svijesti

svog etnosa kako u ideolo{ko-politi~kom tako u vjerskom, etni~kom i estetskom

zna~enju. Herderovsko-grimovsko poimanje usmene knji`evnosti

bacilo je sve karte na kolektivnu svijest, na narodnog genija, a sasvim je

zapostavilo pojedinca koji pravi svoju pjesmu od kolektivnog materijala i

namijenjuje je kolektivu koji mu je ponudio taj materijal. Ta je {kola gledala

na pjesnika-pjeva~a kao na `ivu transmisiju koja fizi~ki prenosi misao

i osje}anje kolektivne du{e odgovaraju}eg naroda. Razumije se, suvi{no je

raspravljati o zabludi herderovsko-grimovske {kole, jer je ve} utemeljeno

shvatanje da usmeni pjesnik-pjeva~ podrazumijeva svoje slu{aoce kao {to

njegov pismeni pjesni~ki sabrat podrazumijeva svoje ~itaoce. Prema tome,

kad se govori o nastanku jedne usmene pjesme treba ubicirati receptore

etno-vjerskog kolektiviteta i njegova pjesnika-pjeva~a kojih se doimala ta

tematika. Sjetimo se Vukove napomene da su hajduci najradije pjevali

"pjesme od hajduka". Tako su isto tokom osmanske ratni~ke vladavine

Bo{njaci, koji su sebe smatrali "krilom od Krajine" i gazi-borcima za vatan,

kalifu i padi{aha, emotivno i ideolo{ki bili naklonjeni da najradije slu{aju

pjesme o podvizima gazija koji carsku zemlju brane od |aura. Pjesme o

junacima - Aliji \erzelezu, Muju Hrnjici, Gojenom Alilu, Talu od Ora{ca,

Babi}u Ja{aru i dr.

Ni pravoslavna ni muslimanska strana nije, tokom estradnog `ivota

usmene juna~ke epike na zajedni~kom jeziku, pokazivala interesovanje za

pjesmu u kojoj nema vite{kog juna{tva, morala, vjere, tragike, ljubavi i ljepote.

Obje su strane jednako bile zainteresovane za te kategorije koje

imaju svoje specifi~ne vidove na objema stranama.

Napad hajduka na bo{nja~ke svatove bio je na{iroko poznat ne samo

zbog nekog konkretnog doga|anja nego i kao izvjesnost na prostorima

koji su prili~ni za napad iz busije. U op{tem zna~enju tog doga|anja,

prikladnija je ta tema bila za pri~u koja, zbog svoje aktualnosti, izvjesno

pro`ivi pa se i zaboravi, a samo ne{to izuzetno, u okvirima takvog doga-

|anja, moglo je ponuditi tematski si`e za pjesmu. Sudbina ne~ijih svatova

prepri~ala se pa i stanula, ali sudbina djevojke koju vode svatovi, odnosno

djevojke koja se udaje, izazovna je pretpostavka za pjesmu. A dva smjera

sudbinske tragike mogla su jednako biti podsticajna za pjesmu - tragedija

`ene eo ipso i vite{ki iskaz, bilo u akciji s ciljem da se djevojka nepovrije-

|ena vrati svom rodu, bilo da se njome o`eni junak koji je i planirao napad

na svatove. Me|utim, bezmalo je nerealna mogu}nost da se hajduk

`eni na takav na~in, jer su hajduci bili odmetnici kojima je "ku}a kabanica".

To su gra|ani planine tokom nesnjegovitog dijela godine i krivenici

kod jataka od Mitrova do \ur|eva dana. Iz hajdu~kog ambijenta nijesu

izrastale mlado`enje.

U pjesmi Svatovsko groblje na Koritima javlja se jedan istorijski rea-

litet koji je nesvojstven usmenim desetera~kim pjesmama o hajdu~kim akcijama.

U pjesmi je jedan od napada~a na svatove Vuk Mora~anin koji, i

po istoriji, pripada jedinstvenoj skupini hajduka na balkanskim prostorima

Osmanskog carstva. To su tzv. Mora~ki hajduci koji su `ivjeli u svojim

ku}ama sa svojim porodicama, na svome imanju, a na carskoj zemlji. Njihovo

prebivali{te bila su Ljevi{ta u Gornjoj Mora~i. Uz tajnu i aktivnu

podr{ku Cetinja, upadali su na begovska imanja, napadali vlast i trgovce,

samoinicijativno napadali svatove, a kao pla}enici su vr{ili uslu`ne zlo~ine.

Njihova nepristupa~na teritorija, koju su kao odmetnici od zakona naselili,

bila je prakti~no neosvojiva. Kretale su na njih egzekutivne ekspedicije,

ali uvijek su se slamale o mora~ke litice i vrleti. Zbog toga }e se, kako

pjesma ka`e, i travni~ki vezir zakleti "na poga~u / da ne voj{ti nikad na

Mora~u". Dakle, postojala je mogu}nost da se takav hajduk, taj Vuk Mora~

anin, odlu~i na `enidbu, odnosno na otima~inu `ene koju provode bo{-

nja~ki svatovi. No, ta pojedinost, koja je mogla imati doga|ajno izvori{te,

nije, ipak, mogla inicijalno djelovati na postanak pjesme. Kao {to }e se

vidjeti, spremnost hajduka na `enidbu, u ovoj pjesmi, ima svrhe samo kao

umjetni~ki detalj za dogradnju lika tragi~ne `ene, kao glavnog junaka

pjesme. Tako se sve bilo namjestilo da mogu}i doga|aj zainteresuje pjesnika

i njegove slu{aoce, doga|aj koji Salko Naze~i} opravdano zami{lja

kao realnu ~injenicu. Da je Vuk Mora~anin uspio da otme djevojku od

djevera, da je povede u svoju Mora~u i da tamo Hajku pretvori u An|eliju,

kako se takva otmica u pjesmama poetolo{ki odre|uje, to bi bio pravi

podsticaj za pravoslavnu stranu da prva opjeva tragiku svatova na Koritima.

To bi bila pjesma o polomu "turskih" svatova i juna~kom podvigu

hajduka, odnosno o otmici nevjerni~ke djevojke kao moralno-vite{kom ~inu.

Bo{nja~ka strana opjevala je tragiku jedne `ene kao posljedicu razbojni~

kog napada hajduka, {to je bilo neprihvatljivo za pravoslavnog pjesnika.

A kao {to }e se vidjeti, hri{}anska korekcija prvonastale muslimanske

pjesme potra`i}e na~ina da razbojni~ki napad hajduka opravda nevite{

kim izazovom protivni~ke strane. Koriguju}i pjesmu, pravoslavni pjesnik

protuma~i}e brutalni napad na svatove kao oblik pravedne osvete.

Prije nego se poka`e kako je bo{nja~ki pjesnik-pjeva~ unosio u pjesmu

stavke iz svoga etni~kog habitusa, treba odgovoriti na pitanje: Kako je

hri{}anski pjesnik mogao poznavati bo{nja~ku usmenu epiku koja je ispjevana

zajedni~kim jezikom?

Bilo je vi{e na~ina, odnosno mogu}nosti hri{}anskog pjesnika da se

upozna s bo{nja~kom pjesmom i muslimanskom usmenom tradicijom iz

koje i izrasta ta pjesma.

Kmet, odnosno ~ip~ija, takore}i svakodnevno, bio je u prilici da prati

doga|anja na begovskom imanju od koga je zavistan. Uz to, hri{}anin je

bio prisutan u vojni~koj postavi Osmanskog carstva kao morlak, derben-

d`ija, martoloz i ba{ibozluk, a vi|en je on i kao turski ratnik na jednom

Moha~u, Sigetu, Krusima, Mi{aru... Legitimitet srpske i crnogorske vazalne

uslu`nosti u turskoj vojsci dat je u liku Marka Kraljevi}a, despota Stefana

Lazarevi}a, Petra Bo{kovi}a, Marki{e Plamenca i dr. Zajedni~ki jezik

bo{nja~kog gazi-ratnika i hri{}anskog rajetina zna~io je stalnu prohodnost

duhovnih tvorevina od jedne ka drugoj strani. O ravnomjernoj intereferentnosti

ne mo`e biti rije~i, ali ne treba isklju~iti ni prelaske duha s hri{-

}anske strane na muslimansku. ~injenica je, svakako, da je obrnuti put bio

frekventniji.

Posebno je zna~ajna ~injenica da su hri{}anski slijepi pjeva~i tokom

ramazanskih no}i u ku}ama bo{nja~kog begovata nalazili svoje mjesto kao

zabavlja~i. Vladan Nedi} je uo~io da je homerski zama{iti aed, slijepi

prosjak Filip Vi{nji}, pjevao tokom ramazanskih sve~anosti pjesme o slavi

ratnika koja zadovoljava doma}ine. I ne samo {to je pjesnik Po~etka bune

protiv dahija pjevao begovima o slavi begova, nego su na njegovu poetiku

uticali muslimanski pjeva~i s kojima se sretao u tim ramazanskim no}ima.

Tako se kod Vi{nji}a osvjedo~ava mijenjanje mjesta radnje tokom pjesme,

{to je neuobi~ajeno u hri{}anskoj usmenoj epici koja prevashodno slijedi

sukcesivni niz doga|aja u okviru date teme.

Pjesma o svatovskoj tragici na Koritima nastala je i odr`ala se, kako

to nala`e prirodni put usmene pjesme kroz prostor i vrijeme, sve dok je

nije zapisao Kosta Herman i objavio 1888. godine. Razumije se, morala se

ona mijenjati shodno nivou obdarenosti njenih prenosilaca, ali glavni

pravci radnje i poredak likova nijesu trpjeli zna~ajniju korekciju na njenoj

usmenoj estradi. Izgleda da nije preslobodno pretpostaviti i mogu}nost da

je ta pjesma, nastala u Zagorju, najvi{e opslu`ivala begovsko Zagorje i,

kona~no, bila zapisana na Zagorju. Ovu pretpostavku mo`e izvjesno da

podupire ~injenica da je njenu pravoslavnu korekciju izvr{io Te{an Podrugovi}

iz Kazanaca, iz oblasti kojoj su u geografskom, administrativnom i

dijalekatskom zna~enju, pripadali Zagorje i Kazanci. Da je hri{}anska

strana vr{ila korekciju bo{nja~kih pjesama samo kad se za to ukazivala

stvarna potreba, potvr|uje sljede}i slu}aj.

U Hermanovoj zbirci ima i druga pjesma sa Zagorja koja, tako|e, govori

o tragici bo{nja~kih svatova. To je pjesma Svatovsko groblje na Morinama

koja nema svoju hri{}ansku ina~icu. A nema zato {to se svi detalji

teme koja je obra|ena kre}u u okvirima muslimansko-bo{nja~ke stvarnosti

koja nije izazivala hri{}anskog istojezi~nog pjesnika na korekciju. Na

dvadeset godina prije no ju je objavio Kosta Herman, knjaz Nikola Petrovi}

ispjevao je osmera~ku baladu @enidba bega Ljubovi}a, poslu`iv{i se

doslovno tematikom pjesme Svatovsko groblje na Morinama. Za ovu priliku

valja ista}i da knjaza Nikolu, obrazovanog monarha koji je svoju tanu{nu poeziju

stavio u slu`bu krupne politike, ne treba poistovje}ivati sa

narodnim ili usmenim pjesnikom-pjeva~em. Knjaz je imao politi~ku potrebu

da obradi motiv iz bo{nja~ke tradicije i usmene knji`evnosti, a zna-

~ajno je to {to knjaz Nikola za motiv koji }e opjevati nije saznao iz {tampanog

teksta nego iz `ive usmene rije~i koja je zna~ila komunikativni

knji`evni jezik kako u njegovoj patrijarhalno-bratstveni~koj i plemenskoj

Knja`evini tako i na muslimansko-bo{nja~kim prostorima koji su okru`ivali

Crnu Goru. Ukratko, ne mo`e biti ni primisli od sumnje da hri{}anski

pjesnik-pjeva~ nije mogao pratiti ono {to se doga|a na prostoru usmene

tradicije kod Bo{njaka, odnosno svojih istojezi~nih kom{ija, i sudr`avljana.

Knjaz Nikola je poznavao tradiciju o pogibiji svatova skorojevi}kog bega,

Osmana Lake{i}a iz Mostara, i o bo`joj pravdi da ostane `iva i zdrava

izabranica Alije Ljubovi}a, bega koljenovi}a iz Nevesinja, koju je beg najahalac

htio preoteti od mladoga potomka begovske ku}e koju narodna

tradicija nagla{ava kao prvu u Hercegovini:

 

Trista bega na Hercegovini,

Trista bega dvjesta alaj-bega,

A kad be`e Ljubovi}u do|e -

Tu ne bje{e bega |avoljega!

 

Znala se tradicija, ali kolektivna svijest hri{}anskog etnosa nije bila

zainteresovana da prepjevava tu pjesmu, jer se u njoj nijednom rije~ju ne

doti~e hri{}anski entitet. Knjaz je s tom tematikom ispjevao pjesmu kojom

je htio, hvale}i staro plemstvo kod Bo{njaka, indirektno naglasiti i primat

svog starog plemstva, {to je zna~ilo svojevrsnu opomenu crnogorskim skorojevi}

ima da je bo`ja pravda budni sudija. S druge strane, Knjaz je mislio

na osje}anje ~asti muslimansko-bo{nja~kog `ivlja koji }e ostati u njegovoj

dr`avi, pa je pribirao njihove simpatije pjesmom o slavi begova Ljubovi}a

- sojevi}a i od`akovi}a!

Da se za trenutak vratimo slijepim pjesnicima-pjeva~ima kojima je

guslarska pjesma bila izvor opstanka.

Filip Vi{nji}, koga Gerhard Gezeman opravdano naziva srpskim aedom

i rapsodom, emituje u pjesmi Po~etak bune protiv dahija i refleks `ala

zbog osipanja turske slave i bogatstva, {to nije samo stvar dubljeg stvarala~

kog uma nego i posljedica ugodnih no}i koje je slijepi guslar provodio

od ak{ama do sabaha uz bogatu iftarsku gozbu begova. Mogla je i sadaka

privu}i genijalnog prosjaka-pjesnika ne samo materijalno nego, na

izvjestan na~in, i duhovno. U takvom miljeu Vi{nji} je uveseljavao potomke

gazija pjesmom o gazijama, tragi~nim `enama, ljubavi ja~om od smrti, o

starom zemanu koji se polako izmi~e ojeden bunama i socijalnim vrenjima.

Prema tome, bile su uo~ljivo frekventnije veze na planu razvitka usmene

poezije izme|u muslimanskog i hri{}anskog svijeta, koji zbori istim

jezikom, nego {to se obi~no pretpostavlja. U mjeri koliko su vjera i socijalni

polo`aj razdvajali hri{}ane i muslimane u jednoj Bosni ponosnoj, u

istoj ih je mjeri jezik povezivao na planu interferentnosti duhovnih kretanja,

posebno na magistralnim pravcima etosa, koji nadrasta etno-vjerske

specifi~nosti .

Ne treba ispustiti iz vida ~injenicu da je vjerska tolerancija u Osmanskom

carstvu, osobito u ranijim periodima osmanske vladavine u ju`noslovenskim

zemljama, otvarala prostore kako za prosje~nog `itelja tako, i jo{

vi{e, za narodnog pjesnika-pjeva~a da cijeni junačke, moralne i estetske

vrijednosti koje se iskazuju na muslimanskoj strani. Postulati morala, juna{tva

 i ljepote koji imaju op{teljudsku cijenu, nijesu mogle pojedine vjere

u cjelini obuhvatiti svojim zagrljajem, nego su ostali kao zajedni~ki miraz

obiju strana. Nije ovdje va`an stepen svjesnosti da valja priznavati vrijednosti

druge strane, svakako je zna~ajnija intima koja se nenamjerno iskazuje

u pjesmi. Tu ne ide u prvi plan pjesnikova namjera! On nije morao

biti svjestan da unosi u pjesmu norme koje ne pripadaju samo njegovom

etnosu i etosu, glavno je to {to je on te norme imao u svom sluhu kao vrijednost

koju valja isticati. Da ljudske vrijednosti s muslimanske strane

valja cijeniti, elitno pokazuju sljede}i primjeri iz {irokog zbornika usmene

pravoslavne knji`evnosti.

Te{an Podrugovi} odmetnuo se u hajduke zbog zuluma nekakvih lokalnih

turskih napasnika koji su nasrnuli ne samo na njegovo imanje nego

i na ~ast njegove ku}e. Ubio je napasnika da bi ostatak `ivota proveo kao

~ovjek planine, udaraju}i na "Turke i trgovce" i pridru`uju}i se lokalnim

bunama kad su se zametale protiv osmanske vlasti. Ali ni takav `ivot, ni

njegov stalni oru`ani odnos prema osmanskim vlastima, nije ga omeo da u

pjesmi Marko Kraljevi} poznaje o~inu sablju izvaja uzvi{eni lik Turkinje

djevojke za koji se s pravom reklo da ljepotom morala i humanizma nadma{

a lik Kosovke djevojke iz pravoslavne pjesme. One djevojke koja okrepljuje

ranjene junake na Kosovskom razboji{tu, tra`e}i svog vjerenika.

Starac Milija dao je u pjesmi Banovi} Strahinja moralno uzvi{eni lik

starog dervi{a, osmanskog vojnika, koji po suptilnosti morala nema pandana

u vukovskom zborniku usmene epike.

U Vi{nji}evoj pjesmi Po~etak bune protiv dahija, po mudrosti i pameti

najmarkantniji je lik starca Fo~a, toga jedinoga dvojnika Homerovog

Nestora u na{oj usmenoj epici. Starac Fo~o je u Vi{nji}evoj poeziji umjetni~

ka specifikacija istorije koju je pjesnik-prosjak mogao nau~iti u portama

fru{kogorskih bogatih manastira, a naro~ito u sarajima bosanskih begova

tokom ramazanskih no}i. Kao da su prvi vjekovi osmanske vladavine na

Balkanu, koji su u socijalnom zna~enju bili sno{ljiviji nego hri{}anske godine

koje su im prethodile na istom Balkanu, sadr`ani u poruci umiru}eg cara

Murata koju mu je u pjesmi Po~etak bune protiv dahija pjesnik povjerio:

 

"[to je mene Milo{ pogubio -

Vojni~ka mu sre}a donijela.

Ne mo`e se carstvo zadobiti

Na du{eku sve duvan pu{e}i.

No, ~ujte me lale i veziri:

Vi nemojte gorki biti raji...

Ne dirajte u njihove crkve,

Ni u zakon niti u po{tenje,

Pa }e vama dugo biti carstvo".

Al mi na{eg cara ne slu{asmo -

Sad }e neko izgubiti carstvo!

 

Kod Vi{nji}a isti Bog rje{ava sudbinu i srpskog i osmanskog carstva.

To Vi{nji}evo obrazovanje odista je ste~eno na mjestima koja su bila univerziteti

genijalnog prosjaka-pjesnika, a to su manastirske porte i ramazanske

no}i. Kao da je slijepi pjesnik savjesno ~itao i Kur'an i Bibliju!

Knjige ind`ijeli kaza{e Vi{nji}evim dahijama da su se iste simboli~ne prilike

i{~itavale na nebu Srbije i prije pet stotina godina, kada je trebalo da

padne, zava|om, neradom i zlo~inima velika{a, razjedeno Srpsko carstvo.

A kad je krvca iz zemlje provrela od zuluma, tako|e ve} razlomljenog

Osmanskog carstva, po Vi{nji}u su se iste prilike pojavile na istim nebesima

i nagovjestile da }e "drumovi po`eljet Turaka". Vi{nji} je, nesumnjivo,

najelitniji primjer duhovne interferencije srpskog i muslimanskog `ivlja

koji istim jezikom govore.

Crnogorski pjesnik-pjeva~, Todor Ikov Piper dao je lik turskog pa{e

koji je toliko human da se sa`alijeva i nad tugom ovaca koje su ostale bez

svojih jaganjaca. Mihat-~obanin pobije Turke koji su mu plijenili jaganjce,

pa kad uhva}enog Mihata dovedu pred pa{u, on ga ne ka`njava jer, veli

pa{a, i njemu je `ao ovaca koje pate bez svojih jaganjaca. Kao da je lik

ovog osmanskog dostojanstvenika gra|en po propozicijama Bri`it Bardo,

dana{njeg internacionalnog borca za human odnos prema `ivotinjama.

Ipak, treba ista}i da su pozitivni postupci muslimanske strane samo

detalji u {irokom zborniku hri{}anske epike na na{em jeziku. Ni u jednoj

od pjesama gdje se ti detalji nalaze nije osnovna tema pozitivni lik protivni~

ke strane. Pozitivni likovi, sa vjerski suprotne strane, samo zauzimaju

polo`aj lokalnog si`ea u cjelini pjesme. Me|utim, i ti detalji, koje je politi~

ki pristup nastavnim programima i tuma~enjima usmene epike kao po

pravilu zaobilazio, rje~ito pokazuju da usmena tradicija, posebno narodna

poezija, realnije prenosi istine o vjekovima osmanske vlasti u na{im zemljama

nego {to ga prenosi bilo koje istoriografsko, putopisno, memoarsko,

ili drugo neko zapisanije i tuma~enje. Mo`da je samo usmena knji`evnost

realna slika te stvarnosti. Taj realizam glasi se nepristrasno{}u, odnosno

homerskim odnosom prema drugoj strani. U cjelokupnoj usmenoj klasi~-

noj epici na jeziku Crnogoraca, Srba, Bo{njaka i Hrvata, koju na me|unarodnim

prostorima reprezentuje Vukov zbornik, nema ni rije~i mr`nje i

vjerske netrpeljivosti, nego se samo doslovno iskazuje homerski odnos

prema protivni~koj strani. Kao {to je poznato, odnos Homera prema Trojancima

uzima se kao paradigma nepristrasnosti i po{tovanja ljudskih vrlina

protivnika. Ne samo u Erlangenskom zborniku, s po~etka XVIII vijeka,

nego i u vukovskim pjesmama o hajducima, koje je ustani~ko vrijeme

obasjalo svjetlo{}u borbe sa moralnim smislom, pjesma nije mogla prikriti

narodno uvjerenje da su hajduci odmetnici od reda i zakona koji ne pitaju

~ija je imovina kad krenu u pljenidbu. Zlatni aba`ur juna{tva s eti~kim sjajem,

koji im je ucrtalo ustani~ko vrijeme, nije moglo da prikrije svu pusto{

odmetnika od reda i zakona, kakvi su bili hajduci, jednako u Bosni u Mora~

i na Pore~u i u Anadoliji!

Sad da vidimo kako je muslimanski pjesnik-pjeva~ stvaraju}i pjesmu

u nju unosio stavke svog eti~kog, vjerskog, ideolo{ko-politi~kog, pa i socijalnog,

rezona koje }e kasnije biti izlo`ene korekciji hri{}anskog usmenog

pjesnika.

Kao {to je istaknuto, tragika jedne mlade i nedu`ne `ene uslovila je

nastanak bo{nja~ke balade Svatovsko groblje na Koritima. Pjesma po~inje

jednim od uobi~ajenih uvoda u datom `anru, u ovom slu~aju Had`o iz

Risna prosi djevojku u Alajbegovice, k}er Mari}-alajbega iz "lijepe {eher

Mitrovice". Nagla{avanje da je djevojka bez oca ovdje je svakako odli~no

pjesni~ko rje{enje koje, najvjerovatnije, nema istorijsku dokumentarnost.

Mari}-alajbeg nije uobli~eni i frekventni lik u bo{nja~kim pjesmama prema

kome bi pjeva~i morali, po prirodi stvari, zauzimati uobi~ajeno odre-

|enje, nego je taj lik neutemeljen u usmenoj tradiciji i poeziji. Uostalom, i

"lijepa {eher Mitrovica" nekako je iznenada uletjela u ovu pjesmu, nije to

grad kojim se ozbiljnije pozabavila bo{nja~ka kraji{ka epika. Pjesnik-pjeva~

desetera~kog teksta o koritskom doga|aju ne odre|uje bli`e {eher

Mitrovicu, osim {to je naglasio da je Had`o nadaleko zaprosio djevojku; u

Mitrovici "preko Bosne i Hercegovine". Udaljenost Mitrovice kasnije se u

pjesmi logi~no potvr|uje nabrajanjem svatovskih konaka od polaska s

djevojkom do pogibije, od Mitrovice do Korita. Ipak, treba naglasiti da je

ta daljina Mitrovice zna~ajna samo u tome {to }e poslu`iti za izgradnju

glavnog lika, a ne, pak, da se naglasi, u pjesmama, uobi~ajena tajnovitost

udaljenog mjesta. Ukratko, alajbeg Mari} iz Mitrovice nije kao istorijsko

lice nadgra|en epskim nivoom lika da bi se prema njemu pjesnik-pjeva~

odre|ivao po uzusima uklapanja u poetolo{ke konture epskog lika koji

obavezuje. Pjesniku je odmah u po~etku bilo potrebno da istakne neza{ti-

}enost djevojke koja se nadaleko udaje, odnosno bri`nost djevoja~ke majke,

udovice koja preuzima du`nost djevoja~kog oca. Da je na po~etku is-

taknuto kako je djevojka k}er mo}nog alajbega od Mitrovice, to bi umanjilo

bri`nu naklonost slu{alaca prema djevojci, siroti bez oca, koja }e po}i

na daleki i neizvjesni put s mnogo konaka. Takvom saradnjom pjeva~a i

slu{alaca pjesma, o kojoj raspravljamo, vidljivo se pribli`ava Fortisovoj

Hasanaginici ~iji je tvorac vje{tinom vo|enja radnje umanjio interesovanje

slu{alaca za emocionalnu problematiku ranjenog Hasanage koga u gori

zelenoj oblaze mati i sestrica, ali ne i ljuba - kaduna i begovica. Pjesnik

Hasanaginice svo interesovanje slu{alaca usmjerio je na tugu majke koja

mora da se rastane sa svojom djecom. Da je ispro{enica risanskog mlado`

enje nazna~ena kao k}er mo}nog oca, alajbega od Mitrovice, to bi

uti{avalo bri`nost slu{alaca za njeno svadbeno putovanje, na isti na~in kao

{to je pjesnik Hasanaginice doveo svoje slu{aoce do indiferentnog stava

prema Hasanagi {to ga razdire misao na `enu koja ga ne oblazi. Da je

Had`o isprosio k}er Mari}-alajbega, slu{alac bi podrazumijevao ~injenicu

da mo}ni otac mo`e da {titi, preduzima mjere, mo`e da se sveti. Otmica

k}eri takvoga ~ovjeka podrazumijeva akciju koja izmi~e pustahijskom napadu

odmetnika od zakona. Zorno je juna{tvo ugrabiti k}er takvoga

~ovjeka, za takva grabljenja prili~na je epska svita kraji{ke epike, a ne,

pak, hajduci koji ne razlikuju Turke od trgovaca! Tako se naglaskom na

udovicu, koja udaje svoju k}er, upravo pribavila maksimalna simpatija

slu{alaca prema glavnom liku pjesme. Sirotu djevojku bez oca vode svatovi

pro sve Bosne i Hercegovine, putuje se mnogo konaka, prolaze se

hajdu~ljive gore, a tamne no}i pune su neizvjesnosti, posebno za mladu

koju vode svatovi. Pjesma to ovako precizira:

 

"Ah, moj zete, Ri{njanine Had`o,

Nemoj slati malenih svatova,

Ni spremati jabane djevera,

Daleko je bijel Risnu si}i,

Ima mnogo stra{nijeh planina

I u njima gorskijeh hajduka,

Ima mnogo tamnijeh konaka.

Lijepa je Hankija djevojka,

Jabandžija mirovati ne}e..."

 

Tako opredijeljen pjesnik prema glavnom liku pjesme, odnosno prema

slu{aocima, ~iju je pa`nju uspio da pokupi i usmjeri prema glavnome

liku, ~ini jedno pjesni~ko rje{enje, koje bi bilo nelogi~no u neknji`evnom

izlaganju doga|aja. Evo toga njegova rje{enja.

Had`o natenane isprosi djevojku. Nije bilo nikakvih peripetija, samo

se konstatuje da je zaprosio i isprosio, prsten dao i svadbu odgodio dok ne

pokupi svatove. Na pohodnju budu}em zetu Alajbegovica ne pominje ni-

kakvu opasnost koja mo`e zaprijetiti njenoj k}eri na dalekom putu od

{eher Mitrovice do Risna. Ode Had`o da priprema svadbu i svatove, ali

kad je bio na prvom konaku "sti`e njemu knjiga {arovita / od punice Alajbegovice"

u kojoj ga ona upozorava na neizvjesnosti i opasnosti na dalekom

svatovskom putu. Kad tekst o kome raspravljamo ne bi bio pjesma

nego kakav izvje{taj o doga|aju, nametnulo bi se logi~no pitanje: Za{to

Alajbegovica nije budu}em zetu skrenula pa`nju na re~ene opasnosti dok

je s njim razgovarala u Mitrovici, no mu tek naknadno sprema poruku.

Me|utim, ta naknadna intervencija djevoja~ke majke prosto je nabijena

zna~enjima kako za dalji tok pjesme tako i za izgradnju centralnog lika.

Isticanjem naknadne odluke Alajbegovice da opominje Had`a na opasnosti,

indirektno se sugerira slu{aocima kako je udovica, djevoja~ka majka

ophrvana du`nostima koje su pripadale alajbegu, pa je, zauzeta i prezauzeta,

naknadno uradila ono {to je trebalo da uradi dok je Had`o bio u

Mitrovici. Tako se samo sobom name}e slu{aocu fino, filigransko, vajanje

lika Alajbegovice kao uslu`nog sredstva za izgradnju centralnog lika - djevojke

udava~e. Takva interferentnost likova majke i k}eri sliva se u naklonost

slu{alaca prema djevojci koju oprema bri`na majka na neizvjestan

put. Prema tome, pjesnikovo rje{enje da ne udaje k}er Mari}-alajbeg nego

njegova udovica ima izrazitu funkcionalnost u gradnji datih likova i u formiranju

naklonosti slu{alaca prema djevojci. Opet napominjemo da se u

ovoj pjesmi, isto kao u Fortisovoj Hasanaginici, osvjedo~ava kako vrhunsko

pjesni~ko umije}e tako i psiholo{ka gradnja likova. Moglo bi se ~ak

re}i da ove pjesme, odnosno sva poetolo{ka sredstva kojima raspola`u,

prilago|avaju svoju funkciju psiholo{kom istra`ivanju likova, {to se ne osvjedo~

ava tako ~esto u usmenoj narativnoj poeziji na istom jeziku, bo{-

nja~koj i hri{}anskoj. Takvo vo|enje radnje u pjesmi uspijeva da opredijeli

slu{aoca na strepnju od dalekog puta i tamnijeh konaka, od jaband`ija i

razbojnika koji su nagovije{teni, ~ija se pojava ~eka u radnji pjesme. Ukazivanjem

na opasni svatovski put, odmah na po~etku pjesme, {to je dato

kroz bri`ne maj~ine rije~i, stameno uvjerava slu{aoce da }e se nagovije{-

tena opasnost eksplicirati. Slu{alac usmene epike bio je naviknut na takva

nagovje{tavanja, {to zna~i da se saradnja elitnog usmenog stvaraoca sa

svojim slu{aocima su{tinski ne razlikuje od odnosa njegovog pismenog sabrata

prema svojim ~itaocima. Neki pisci su bestseleri, neki se pisci ~itaju

kroz generacije, ali je mnogo vi{e pisaca ~ija su djela pohranjena u nekropolskim

kutovima biblioteka. Tako je bilo i na usmenoj knji`evnoj estradi,

samo {to tamo mrtvoro|ene pjesme nijesu ni fizi~ki opstojale no su trajno

nestajale. Umije}e i usmenog i pisanog knji`evnika mjera je popularnosti

njegove pjesme. Zvuci instrumenata uz koje se izvodila usmena pjesma i

knji`evna kritika koja prati pisanu literaturu samo su prate}i ~inioci koji

ne kr~e put djelu kroz prostor i vrijeme nego samo prate to djelo.

29

Briga udovice alajbega Mari}a, koja se na po~etku pjesme isti~e, nagla{

ena je i posebno pjesnikovim rje{enjem da, tako zabrinuta majka, pridodaje

svatovskoj povorci trideset pratilaca od kojih }e po jedan sa svakog

konaka na svadbenom putu odnijeti bri`noj djevoja~koj majci knjigu

{arovitu u kojoj se javlja {ta se na putu doga|a:

 

"[}eri Hanko, moj o~ni vidu,

Ja ti {aljem tridest pratioca,

Gdje god bude{ na konaku zlato

Vrati meni jednog pratioca

I po njemu knjigu {arovitu,

Nek zna majka {ta joj radi Hanka."

 

Tako se umije}em pjesnika maj~inska briga stalno sliva u tragi~ni lik

djevojke koja se udaje, odnosno slu{ao~ev do`ivljaj tragi~nog lika te mlade

`ene postaje analogan briž`osti majke. Upravo, brigu slu{alaca ne uslovljava

samo slutnja od nagovije{tene opasnosti na po~etku pjesme - tamni konaci,

hajdu~ljive gore i jaband`ije - nego i saosje}anje s majkom koja, i

predestinantno i realno, brine za svoju jedinicu udadbenicu.

Bo{nja~ki pjesnik, po ustaljenom obi~aju, pedantno nagla{ava porodi~

ni milje likova, pa i u ovom slu~aju to se posebno osvjedo~ava. Rje{ava

on da jen|ija uz djevojku bude mlado`enjina tetka, Hasan-pa{inica iz Kotora.

A za djevera odredio je mlado`enjinog nedoraslog brata Muhameda

"kome nema ni dvanest ljeta". Rje{enje da maloljetni djever ide uz djevojku

ima dva suptilna pjesni~ka zna~enja. Mlado{}u djevera nagla{ava se

brutalnost napada~a koji }e tinejd`eru Muhamedu prvo odsje}i ruke, a

onda i glavu. Drugo je izjava smrtno ranjene djevojke da ona nije poginula

od rane koju je dobila, nego od hajdu~kog hand`ara kojim su odsje~

ene ruke njenom mladom djeveru. Kao da se iz te njene izjave ~ita nadomje{

taj ljubavi prema ocu i bratu koju nije do`ivjela. Odsje~ene su ruke

mladog djevera koji nije htio da pusti dizgine nevjesta~kog konja kad su

hrupili napada~i, no je radije `rtvovao svoje ruke. I obezru`eni nedorasli

Muhamed nagla{ava svetinju porodi~nog miljea tako {to zubima uhvati

konjsku uzdu kad je ostao bez ruku. Kao da se ovo fluidno rje{enje doziva

s ~injenicom koju je slutio negda{nji slu{alac, kao i dana{nji ~italac, da

sudbinska kob prati mu{ke ro|ake ove mlade `ene. Narodski bi se reklo -

ona je baksuznica. Da je bratinska i o~eva milost, koja joj je izostala, bila i

njena tiha patnja, pjesnik nagovje{tava rje{enjem da ona, smrtno ranjena,

zahtijeva od svog nesu|enog mu`a da je sahrani pored njenog nesu|enog

djevera na Koritima:

 

 

"Nisu meni rane dodijale,

Od kubure Mori~anin Vuka,

No }e rane mene umoriti,

Od hand`ara Mori~anin Vuka,

Kojim brata pogubio tvoga.

Nego Had`o, obadva ti svijeta,

Nosi mene u kr{na Korita,

Ukopaj me pokraj druma puta,

Pokraj mene brata Muhameda,

Udari nam mramor kamenove,

Nek se znade gdje smo ukopani.

Jo{ mi selam miloj majci po{alji,

Nek se suncu i mjesecu nada,

A Hankiji nikad za vijeka."

Obi~no se u pjesmama pominju otac i bra}a kako se pozdravljaju sa

svojom k}eri i sestrom kad se udaje. Indirektnim nagla{avanjem da djevojka

nema ni oca ni bra}e, pjesnik posti`e umjetni~ki fluid koji se direktno

ne materijalizuje naracijom teksta, nego natapa pjesmu kao {to nevidljiva

limfa natapa krv. Ba{ po tim nenamjernim porukama, ta indirektna nagla{

avanja imaju u recepciji pjesme ja~i efekat nego da su saop{tena in directo.

Zato je ova pjesma formalno epsko-narativne naravi, a su{tinom

svojom to je cjelovita balada.

U kontekstu tako vo|ene radnje, san koji sanja nesu|eni mlado`enja

Had`o vrlo je efektan. Ri{njanin opremio sebe i dorina te po{ao u sretanje

svatova koji mu vode izabranicu iz Mitrovice. Krenuo, ali ga iznenada

"sanak obladao", prispalo mu se i na san mu do{ao mladi brat Muhamed,

"al bez ruku i bez ruse glave". San nije simboli~an nego direktan zato {to

ga pjesnik vaspostavlja tek poslije lokalnog si`ea pjesme u kome je opisan

hajdu~ki napad na svatove u Koritima. Ve} je kazano da su hajduci udarili

na svatove, da je Vuk Mora~anin obezru`io i posjekao mladog Muhameda,

da su hajduci djevojku s darovima odveli u goru Goliju. Kao {to je

poznato, svojstveno je bo{nja~kim narativnim pjesmama da ne vode sukcesivno

radnju {to se, u ovoj pjesmi, ne samo osvjedo~ava nego i direktno

nagla{ava:

 

Neka idu u goru hajduci,

Da ti sada ja od Had`a pri~am.

 

Umjetni~ki je osobito funkcionalno rje{enje da se san ne koristi kroz

njegovu simboli~nu poruku, nego se uzima direktna poruka sna zato {to je

slu{alac ve} do`ivio ono {to se snom konstatuje. Moglo bi se postaviti pi-

tanje: Za{to se pjesnik odlu~io za naknadni san? Takav san u ovoj bo{-

nja~koj pjesmi ima izvanredno zna~enje. Trebalo je mlado`enju, koji je

le`erno iza{ao u sretanje svatova, i emocionalno i moralno opredijeliti da

za`eto krene u potjeru za hajducima koji su mu posjekli brata i odveli

djevojku. Slu{alac je ve} obavije{ten o tom napadu, pa je naknadno trebalo

i slu{aoca opredijeliti da o~ekuje Had`ovu akciju, kao {to je i Had`a

trebalo pripremiti da postupa onako kako }e biti analogno njegovom du-

{evnom stanju poslije onakvog sna. I detalj o jen|iji Hasan-pa{inici iz Kotora

uintegrisan je u centralni tok pjesni~ke radnje. Nakon {to je do`ivio

san, potreseni Had`o susrije}e tetku-jen|iju. Ka`e mu ona da su hajduci

razbili svatove, da su "svati prsli na ~etiri strane", da je, "ostala na konju

djevojka / i pored nje djever Muhamede". Zaista, to je dragulj-detalj u

maestralnom kolopletu pjesme. Had`o tetku vi{e "ni pitati ne}e", nego pored

nje "protjera dorina" i pojuri na mjesto tragedije. Leti oranjeni mlado`

enja, ~uo je za pogibiju a tjera ga iluzorna nada da }e na}i u `ivotu djevojku

i brata. Posebno je suptilno rje{enje to {to Had`o ostaje u nedoumici

izme|u zlokobnog sna i jen|ijine napomene da je "sama ostala na konju

djevojka / i pokraj nje djever Muhamede". Pa{inica, tetka i jen|ija,

pobjegla je kao blijeska ~im su hajduci na svatove udarili. [ta posti`e pjesnik

rje{enjem da iz krvavog masakra pobjegne samo Hasan-pa{inica? Da

li je pobjegla samo zato da bi Had`o saznao za svatovsku tragediju? Iako

je i zlokobni san mogao Had`u dosta re}i, izjava dobjegle jen|ije ima

uo~ljivu svrhu u umjetni~kom kontekstu pjesme. Rje{enje da Had`ova tetka,

jo{ Hasan-pa{inica, ide za jen|iju u svatove, uslovljeno je onim strahom

Alajbegovice od tamnih konaka i jaband`ija koji "ne}e mirovati". I

ovdje jedan poredak ~injenica, koji bi bio nelogi~an u korpusu kakvog izvje{

taja o doga|aju, prerastao je u pjesni~ku logiku. Naime, da se slu{ao

izvje{taj, postavilo bi se opravdano pitanje: Za{to i Hasan-pa{a od Kotora

ne ide u svatove svome {uraku. Mogla je Hasan-pa{inica i}i kao jen|ija,

ali i tako bliskom ro|aku, Hasan-pa{i, bilo je mjesto me|u trista svatova

koliko ih je iz Risna krenulo za Mitrovicu! Valjda nije bilo toliko pre~ih

ro|aka koji su usko~ili u svatove prije Hasan-pa{e! Da rangu pa{inog ugleda

i polo`aja ne odgovaraju Had`ovi svatovi, ne bi u njima moglo biti

mjesta ni Hasan-pa{inici kao jen|iji! Nije valjda polo`aj tetke nadma{io

sve kote koje se re|aju na svojdbenoj relaciji od Had`a Ri{njanina do Hasan-

pa{e kotorskoga! Me|utim, pjesnik je i taj izostanak pa{e kao i pobjeg

pa{inice majstorski ugradio u pjesmu. Prevelik bi bio jedan pa{a za svatove

koje }e hajduci raspr{iti "na ~etiri strane". Bo{nja~ki pjesnik mogao je

ne znati da u Kotoru ne stoluju pa{e, ali je znao za `ivotni realizam da

hajduci ne napadaju vojske kojima komanduju pa{e. Bo{nja~ki pjesnik

nije htio dozvoliti ni da se hajduci domognu pa{inice, nije on hajducima

htio dati takav trofej. Dakako, ima tonova ironije u opisu pa{inice koja je

zbrisala s razboji{ta, ali bo{nja~ki pjesnik nije druk~ije mogao gledati hajduke

nego kao drumske razbojnike. Kako je to Vuk Karad`i} jezgrovito

opisao, hajduka je, kao zlo~inca i razbojnika, ~ekao kolac kao kazna. A

kad bi mu vlasti oprostile odmetni{tvo, samo je mogao postati pandur, ma

seoski knez - nikada. Usmeni pjesnik bio je naj~e{}e anahron kad se ti~e

~injenica s istorijske mape, i onih koje se tra`e u dr`avnim kalendarima,

ali bio je uvijek semanti~ki precizan kada se doticao `ivotnog realizma

koji ga je okru`avao. ^ak i anahronizam - da u mleta~kom Kotoru stoluje

Hasan-pa{a, dokaz je da je pjesniku bila potrebna jen|ija koja je iz visokog

dru{tvenog sloja, koja `ivi tamo negdje nedaleko od Risna. Ali on

nije dozvolio da se gusari domognu pa{inice. Znao je pjesnik iz begovskog

Zagorja da bi to za hajduke bilo malo mnogo!

Tokom ~itave pjesme, ne ispu{taju}i iz vida taj ambijent muslimanske

ku}e, pjesnik uobli~avanjem smjernog i vjersko-etni~ki definisanog pona-

{anja zarobljene djevojke, dogra|uje taj milje. Zarobljena djevojka, bez

krika i jauka, vinom slu`i hajdu~ku dru`inu u planini. Dodaje im redom

~a{u zaklanjaju}i od njih lice svilenom maramom! Kao da pjesnik nije htio

da dozvoliti da se razbojnici nagledaju lica djevojačkog, lica koje mu{ke o~i

nijesu gledale. Zna se ve} od po~etka pjesme da ona nema oca, nema bra-

}e, a ne ka`e se u pjesmi ni da ju je Had`o vidio kao prosilac u {eher Mitrovici.

Pjesnik ne zaboravlja da i u krajnjim neprilikama `ivota, treba da se

poka`e mentalitetna i etno-vjerska smjernost muslimanske `ene. I ne samo

to, nego se u lik, koji se vaja iz takvog miljea, udahne i jedan amazonski

manir. Uz smjernost i ti{inu, iskazuje se i juna~ki prkos. Na cini~nu

opasku hajduka, koji djevoja~ko darovno platno "razvla~e od jele do jele",

i sijeku "~elikli and`arom", na opasku da bi trebalo i "djevojci dati krpu

platna", ponosna jedinica pokojnog Mari}-alajbega odgovara:

 

"Dajte meni srmajli mahramu,

[to no sam je tri godine vezla,

Da je spremim mom nesu|eniku,

Ne bi li mi jadnoj halalio,

[to je s mene brata izgubio,

I veliko blago potro{io".

 

Takvim njenim zahtjevom nagla{ava se jo{ jednom nje`nost, pa i tiha

patnja, djevojke koja je bila na brizi majke udovice, ~ime se dopunjava

gradnja centralnog lika pjesme.

Kao {to je napomenuto, pjesnik-pjeva~ je iskoristio istorijsku ~injenicu,

da mora~ki hajduci imaju ku}e i porodice, da bi razgovor Mora~anin

Vuka i zarobljene djevojke kompletirao njen lik, {to se nije moglo posti}i

da je umjesto Vuka iz Ljevi{ta s djevojkom razgovarao uobi~ajeni hajduk

iz planine. Mora~anin Vuk ka`e djevojci da ne sprema svilenu maramu

Had`u, jer }e on zarobljenicu voditi u Mora~u i uzeti je za vjernu ljubovcu.

Nagla{ava da mu je ona "dra`a od o~iju". Na takvu ponudu mora~-

kog hajduka, odgovara zarobljena djevojka shodno svom etno i vjerskom

vaspitanju:

 

"Lako, lako, od Mora~e Vu~e,

Ja se br`e mome Had`u nadam,

Koji no }e tebe o`eniti,

Crnom zemljom i zelenom travom".

 

Ovaj iskaz djevojke ima dvostruku slu`bu u pjesmi. Prvo, {to je ve} i

suvi{no nagla{avati, dogra|uje se lik selektivno biranim detaljima i, drugo,

slu`i kao izazov za hajdu~ko pona{anje koje je, bar za trenutak, slu{alac

mogao zaboraviti. Taman kad je slu{alac povjerovao da je Vuka Mora~anina

ponijela ljepota, da ga je ljubav otklonila od razbojni~ke profesije, da

ga je ljepota oplemenila, razbojnik se pokazuje u punoj brutalnosti: djevojku

koja mu je dra`a od o~iju udara zamahom napada~a iz busije. Kad

djevojka re~e da }e ga Had`o ubrzo o`eniti "crnom zemljom i zelenom

travom" Mora~anin je:

 

..... djevojci sile udario.

Kako ju je lako udario,

Dva joj zdrava zuba pokrenuo,

Iz lica joj krvcu otvorio.

           

Hajdukova grubost pokazuje da je njegova nje`nost prema djevojci

bila namje{tena. Ne bi on poveo u Mora~u djevojku koja ga je ljepotom

ponijela, nego goli plijen, koji je reprezentativan za pokazivanje! A da je

on hajduk-razbojnik u doslovnom zna~enju, nagla{ava posebno ~injenica

{to on raskrvavljenu robinju niti ostavlja niti je drugome prepu{ta, nego je

kao zaplijenjenu robu zgrabi da bi s njom ubjegao u goru zelenu:

 

^im to vi|e Mora~anin Vu~e,

Sko~i |ida na noge lagane,

Pa uhvati lijepu Hankiju

I baci je na ple}a hajdu~ka

I pobje`e kroz goru zelenu.

 

Pjesnik vodi Had`a u Korita da na|e mrtvog brata Muhameda da bi

ga, snom prepadnutog i, smr}u brata razgnjevljenog, uputio na hajdu~ku

dru`inu koja rasijeca bijelo platno po planini i koju djevojka-robinja slu`i

rumenijem vinom zaklanjaju}i lice od mu{kih pogleda. Prispje u goru

zelenu nesu|eni mlado`enja Had`o te sastavi ni{an na Vuka Mora~anina.

Planu d`eferdar, ali Had`u je toliko "srce uzigralo" da ne pogodi cilj koji

je ni{anio, no drugoga hajduka, i to Pivljanina Baja. Zaista, izvanredan

psiholo{ki detalj. Stepen Had`ove uzbu|enosti mjeri se proma{ajem nani-

{anjenog cilja. Udar Had`a na hajduke ne opredjeljuje Mora~anina Vuka

da se on juna~ki odupre napada~u, no razbojnik zgrabi `ivi plijen i pobje-

`e. Razumije se, hajdu~ki amanet - da se ne ostavlja ranjeni drug i da se

ne odaju jataci, koji je do kulta doveden u pravoslavnoj pjesmi Stari Vujadin,

nije se doticao bo{nja~kog pjesnika za koga su hajduci bili samo razbojnici.

Nije se doticao amaneta, koji su vi{e isticale hajdu~ke pjesme nego

stvarnost. Moralna {irina pjesnika, i njegovo poimanje istine da mo`e i

hajduk smatrati te{kim grijehom unesre}enje nedu`ne djevojke, opredijelilo

je pjesnika na sre}no rje{enje da hajduka, Limuna haramba{u, istakne

kao ~ovjeka koji smatra da je "grehota skuditi djevojku / a kamoli razbiti

svatove". Nevite{ki postupak Mora~anin Vuka, koji zametnu na ple}a raskrvavljenu

djevojku, stavljen je u funkciju dogradnje lika Had`a Ri{njanina

koji je, u prvom dijelu pjesme, bio, manje-vi{e, epizoda i pored toga

{to je mlado`enja iz Risna otpo~eo doga|anja koja su predmet pjesme.

Had`o Ri{njanin nadao se za hajdukom koji bje`i s robinjom na ple-

}ima. Hajduk u nevolji baca u zelenu travu dragocjeno breme, pote`e

kuburu "pa je sasu u njedarca Hanki". Sve {to se Had`u doga|alo, od realisti~

nog sna do smrti njegove izabranice, zna~ilo je naslojavanje njegova

straha, bola, srdnje, mr`nje i svih drugih du{evnih previranja koji }e se eksplicirati

u snagu da jednim zamahom presije~e na dvoje Mora~anin Vuka:

 

Hotija{e i dalje bje`ati,

Al dosti`e Ri{njanine Had`o,

Udri Vuka ~elikli hand`arom,

Na dvije ga pole rastavio.

 

Tako je Mora~anin Vuk stalno narastao kao hajduk razbojnik da bi

to narastanje pjesnik iskoristio za indirektno vajanje lika Had`a Ri{njanina,

koji se pona{a, ne samo kao mlado`enja, nego i kao junak koga je

razgnjevilo zvjerstvo hajduka. Razgovor, tako osvetni~ki ojuna~enog Had`

a, s umiru}om djevojkom prili~no ubrzano naslojava njegov lik, a zna~i,

s druge strane, friz na umjetni~ki izvajanom, odnosno psiholo{ki iscizeliranom,

liku nesu|ene izabranice mlado`enje iz Risna. Porukom umiru}e

djevojke majci zaokru`ava se lik tragi~ne nedu`ne `ene koji se kre}e izme|

u `elje da se ugodno opstojava u porodi~nom miljeu roditeljskog, odnosno

mu`evljevog doma i sudbine da se taj milje konstantno ru{i na objema

stranama. Poruka majci koju k}er izgovara na svom izdisaju, manje

 

 

je izraz samari}anstva i daha sadake, a mnogo vi{e žal te mlade `ene za punom

sre}om. Kad tu sre}u nije mogla da do`ivi, ona `eli da je preko njene

imovine osjete druge djevojke. Poru~uje majci:

 

"Neka crne obu~e haljine,

Nek mi proda luke i ~itluke,

Za njih kupi ruho za djevojke."

 

U poretku majstorski vo|ene radnje i cjelovite gradnje likova, iskazuju

se elementi etno-vjerskog habitusa kome pjesnik pripada, a koji su tako|

e stavljeni u slu`bu umjetni~ke koherentnosti teksta. Uz sve to, kroz

pjesmu prosijavaju detalji gnoseolo{kog zna~enja iz op{te obrazbe pjesnika-

pjeva~a koji su stalno u funkciji pjesme. Te detalje mo`emo uslovno

nazvati prate}im elementima u pjesničkoj gradnji datoga teksta.

Muslimanski pjesnik daje hajdu~iju u pjesmi onako kako je nagla{ena

u Erlangenskom rukopisu, zborniku usmenih pjesama iz prvih decenija

XVIII vijeka. Dakle iz doba kad jo{ nije bilo ustanaka protiv Osmanlija

koji hajduke pretvaraju u junake i borce sa slobodarskim smislom. Tako

se mo`e govoriti o gnoseolo{kom zna~enju opisa hajdu~ije u ovom desetera~

kom tekstu. Naime, hajduk u ovoj pjesmi rasijeca darovno platno,

grabi ruho djevoja~ko, sije~e ruke djetetu od dvanaest godina, puca u prsa

djevojci kojoj se do malo~as zaklinjao da mu je dra`a od o~iju i da }e je

uzeti za vjernu ljubovcu. Odista ovo je kompletna slika hajdu~ije, jednako

one s Balkana ili one iz Anadolije. Slijedom namjere da hajducima u pjesmi

ne treba dozvoliti da prevazi|u nivo razbojnika, dogodila se ovoj pjesmi

i jedna progorelina, kako bi za manjkavosti poetskog teksta rekla Isidora

Sekuli}. Upravo, brojni svatovi Had`a Ri{njanina, njih trista, dati su

kao nebora~ki skup; ~ak su ispod o~ekivanog nivoa svatova koji iz daleke

Mitrovice vode djevojku u Risan. Kad "zagrokta{e bistri d`eferdari", i "zagraja{

e Crnogorci mladi", svatovi ne odgovori{e vatrom koja se o~ekivala:

 

U svatima upori{ta nejma,

Konji tu|i, a haljine tu|e,

Svaki ~uva da se ne okalja,

Svakom svatu `ao umrijeti

I junačke rane dopanuti,

Razbi{e se ki}eni svatovi

I prsko{e na ~etiri strane.

 

Kao {to rekosmo, u namjeri da hajducima ne priu{ti vi{e juna~ke

~asti nego {to je oni realno zaslu`uju, pjesnik zaboravlja da je bilo normalno

o~ekivati da }e svatovska povorka biti i bora~ka svita, jer je Had`o

jo{ na po~etku pjesme upozoren da su mrki konaci i opasni puti kojima }e

svatovi prolaziti od {eher Mitrovice do Risna na moru sinjemu. Tako|e je

bilo normalno o~ekivati da svatovi Had`a mlado`enje koji je isprosio kćer

alaj-bega, i u kojima je jen|ija Hasan-pa{inica, imaju svoja uzorita, a ne

pozajmljena odijela. No, bo{nja~kom pjesniku glavnije je bilo to da ne odstupi

od op{teg uvjerenja da hajduci samo mogu razbojni~ki udarati. Bilo

mu je glavnije da ne dozvoli da se hajduci sukobe sa respektabilnom bora~

kom silom, nego da pazi na doslovnu logi~nost doga|ajnog podteksta

svoje umjetni~ke gradnje. Njegovi hajduci sposobni su da razbiju nebora~

ke svatove, da masakriraju dijete, oplja~kaju ruho djevoja~ko i nedu`-

noj djevojci saspu vatru u neljubljena njedra. Otuda je, dakle, za trenutak

zadrijemao ovaj pravi pjesnik. A {to da ne pridrijema pjesnik sa Zagorja,

kad se to doga|alo i njegovom dalekom pretku iz Helade.

Ipak, i pored toga {to je tvorac pjesme Svatovsko groblje na Koritima

stvaralac koji sve podre|uje zahtjevima poezije, a ne jemac dokumentarnosti

kojom se slu`i za pravljenje te poezije, treba se zapitati da li je u njegovom

iskustvu opstojavao neki dokaz da se trgovac Limun odmetnuo u

hajduke od nevolje, a ne, pak, da se nanosi "lijepijeh haljina i oru`ja", kako

bi to rekao Vuk Karad`i}. Kao {to }emo vidjeti, u pjesmi iz Vukova

zbornika, Ri{njanin had`ija i Limun trgovac, postoje osnovne pretpostavke

da se Limun ostavio svoje trgovine zbog brutalnog nasrtaja koji je na nj

u~inio pustahija {to ne po{tuje ni osmansku vlast - Had`o Ri{njanin. Zato

je vjerovatno da je saznanje o nepravdi koja je u~injena Limunu opredijelilo

bo{nja~kog pjesnika da Limuna haramba{u razlikuje od svih drugih

hajduka koje pominje u svojoj pjesmi. Ne samo {to Limun upozorava

svoju hajdu~ku dru`inu da je "grijehota skuditi djevojku", {to izgovara dok

su Had`ovi svatovi prolazili, nego i, poslije hajdu~kog krvavog `ara i {i}ara

u Koritima, on, za razliku od Mora~anina Vuka koji svoje razbojni~ko raspolo`

enje zaliva vinom iz ruke robinje djevojke, razborito upozorava istoga

Vuka da }e ga ljuto ko{tati zlo koje je u~inio. Atributi u Limunovom

govoru indirektno odslikavaju nehajdu~ki mentalitet toga ~ovjeka:

 

"Zlo popio, od Mora~e Vu~e,

Zlo popio u planini pivo,

Zar ne misli{ {to si u~inio?

Ti razbio ki}ene svatove,

Pogubio malog Muhameda,

Milog brata Ri{njanina Had`a,

Odveo mu lijepu djevojku.

Ja znam Had`o mirovati ne}e,

Da }e brata pokajati svoga,

Potra`iti lijepu djevojku."

 

Kao {to je klasi~ni hri{}anski pjesnik priznavao da na drugoj strani

mo`e biti morala, juna{tva, `enske nje`nosti i ljepote, tako je i bo{nja~ki

pjesnik, o kome raspravljamo, smogao homerske snage da i me|u hajducima

na|e ~ovjeka od morala i saosje}anja. Da li je to stvar iskustvene

~injenice o Limunu trgovcu koji se od zuluma pretvorio u hajduka, ili je,

pak, to po{tovanje kolektivne norme, koja je obuhvatala muslimanski i

hri{}anski `ivalj {to govori istim jezikom, - da je neljudskost i grjehota

uzapćivanje sre}e djevojci, bez obzira koje je ona vjere -, nije zna~ajno pitanje

za raspravu o umjetni~koj konstelaciji pjesme. Zna~ajna je, kao {to

smo rekli, gnoseolo{ka emisija pjesme kao stvar za rasvjetljavanje antropolo{

ko-istorijskog kompleksa, odnosno su`ivota istojezi~nih muslimana i

hri{}ana na odgovaraju}im prostorima Osmanskog carstva. A {to se ti~e

funkcije ovog detalja u tkivu pjesme, mo`e se re}i da svi njeni detalji, kao i

svi lokalni si`ei, u potpunoj su korespodentnosti jedan s drugim i svaki sa

svakim. Kad bi se grafi~ki predstavila ta njihova interferentnost, grafema

bi bila izuzetno gusta - te{ko bi se gdje nazrela bjelina, osim one o nebora~

kom izgledu svatova.

Sada }emo vidjeti kako se pravoslavni pjesnik-pjeva~, Vukov elitni

kaziva~ - prvo kirid`ija iz Kazanaca a kasnije hajduk koji uska~e i u bune

protiv Turaka, Te{an Podrugovi}, postavio prema bo{nja~koj pjesmi Svatovsko

groblje na Koritima.

Bo{nja~ku pjesmu o svatovskom groblju na Koritima Te{an Podrugovi}

mogao je ~uti samo prije svoga odmetanja u hajduke. Kao kirid`ija

iz Kazanaca i hri{}anin-rajetin bio je u prilici da slu{a bo{nja~ke usmene

pjesme. U Te{anovoj biografiji, koju je Vuk Karad`i} objavio, isti~e se da

je on, pored dvadeset tri pjesme koje je saop{tio zapisiva~u, znao jo{ najmanje

njih stotinu, osobito onih "o bosanskim i hercegova~kim ~etoba-

{ama i haramba{ama". Dakle, u repertoar tako tematski bogatog pjesnika,

prirodno se mogla smjestiti i tema koju nudi bo{nja~ka pjesma o svatovskoj

pogibiji na Koritima. Osobito je va`na ~injenica koju Vuk saop{tava -

da Te{an nije kazivao pjesme uz guslarske zvuke, nego je pjesni~ke tekstove

recitovao bez instrumentalne pratnje. To je recitovanje u vidu pjevu{

enja, ne{to sli~no recitovanju starih Grka kad su saop{tavali poeziju.

To {to je Te{an recitovao a ne pjevao, va`no je stoga {to pokazuje da njemu

pjesma nije bila izvor egzistencije kao slijepim prosjacima-pjeva~ima,

niti, pak, znak njegove guslarske obdarenosti. Njemu je pjesma bila stvarala~

ka i moralna potreba. Po Vukovim dokazima, Podrugovi} nikada nije

htio da bude hajdu~ki haramba{a, a "kao hajduk bio je po{ten ~ovjek".

Opaskom kao hajduk Vuk dopunjava karakteristiku odmetnika od zakona

koju je dao u svom poznatom radu o hajducima.Vuk razlikuje malobrojnije

hajduke koji su se odmetnuli zbog zuluma lokalnih turskih vlasti od

onih mnogobrojnijih koji se odme}u u goru zelenu da se nanose svijetlih

haljina i oru`ja, da plijene i ubijaju. Kad takav hajduk, veli Vuk, jednom

u~ini zlo, "otpadi se od ljudskog roda pa zlo ~ini dovijeka". I druge ~injenice

o Te{anu, koje saop{tava Vuk Karad`i}, va`ne su za sagledanje uzroka

{to su opredijelili pjesnika Podrugovi}a da koriguje bo{nja~kog pjesnikapjeva~

a. Bolje re}i da preradi varijantu koja se manje-vi{e obdr`avala u

kraju kome pripadaju Zagorje i Kazanci; obdr`avala se tamo gdje je postala

i gdje ju je Te{an mogao komotno ~uti prije nego {to se odmetnuo u

hajduke. Vuk nagla{ava Te{ana kao elitni primjer kaziva~a koji misli o

onome {to saop{tava, nagla{ava pjesnika koji }e ne~iju slabu pjesmu

preraditi u dobru, usmenog prenosioca koji se ne}e ni okrenuti za pjesmom

ako je krajnje lo{a. Odbaci}e je kao budala{tinu, kako veli Vuk.

Tako je izvjesno da je Te{an Podrugovi} imao dva inicijalna polazi{ta

da prera|uje pjesme koje ~uje: jedno - doslovno stvarala~ko i, drugo - moralno

polazi{te. ^ovjek kojega je zulum lokalne vlasti opredijelio u hajdu-

~iju, imao je najdublju potrebu da tra`i gestove morala, odnosno juna{tva

s moralnim sjajem. Da tra`i ono ~ime se on razlikuje od svoje gorske dru-

`ine. Zato je bo{nja~ka pjesma Svatovsko groblje na Koritima za njega

bila doslovno izazovna za preradu. Kao {to su postojali psiholo{ki,

moralni, vjerski i politi~ki uslovi da se pjesma o svatovskoj pogibiji na Koritima

ispjeva u bo{nja~koj sredini, tako su postojali svi uslovi da Te{an

Podrugovi} preradi tu pjesmu shodno vjersko-etni~kom entitetu kojem

pripada, shodno svojoj umjetni~koj prirodi da stvara i analogno svojoj

pripadnosti hajdu~iji koja `ivi od plijena i razbojni{tva.

Da preradi bo{nja~ku pjesmu koja govori o tragici nedu`ne `ene i vinovnicima

te tragike, Te{an je bio posebno usmjeren svojim sje}anjem na

doga|aj koji mu je iz korijena promijenio `ivotnu sudbinu, sje}anjem koje

ga je pratilo kao i disanje. Kako Vuk dokazuje, neo`enjeni kirid`ija iz Kazanaca,

koga su prozvali Podrugovi} zato {to je bio visok koliko jedan i

pola drugoga ~ovjeka, ubio je Tur~ina brane}i ~ast svoje sestre. Ta moralno-

juna~ka du`nost, koju je iskazao u svojoj ku}i, prati}e ga stalno i u

poeziji koju stvara. U Te{anovim pjesmama data je ~itava galerija likova

`ena o koje se neko ogrje{uje, `ena koje su izlo`ene nekoj surovosti. @ene

su u Te{anovoj poeziji, kao po pravilu, nježne osobe koje obavezuju na

pa`nju, ljubav i za{titu. Kad je `ena u pitanju, za Te{ana je sasvim nebitno

koje je ona vjere. Kao {to je pomenuto, Podrugovi} je u pjesmi Marko

Kraljevi} poznaje o~inu sablju dao lik Turkinje djevojke koji po moralnoj

ljepoti i humanizmu nema pandana u vukovskoj epici. Pjesmu o Marku

koji prepoznaje o~evu sablju u rukama otima~a i krvnika Te{an je ~uo,

dok je kao izbjeglica boravio u Sremskim Karlovcima, od nekakvog trgovca

iz Bosne. Tu }e pjesmu od toga trgovca Vuk zapisati u istom mjestu i u

isto vrijeme kad je od Te{ana zapisivao pjesme i pripovjetke. Vuk }e te

dvije varijante objaviti u istoj zbirci, prvo Te{anovu s naslovom Marko

Kraljevi} poznaje o~inu sablju, pa onda pjesmu bezimenog trgovca s uobi-

~ajenom naslovnom napomenom - to isto samo druk~ije, koju Vuk uvijek

dodijeljuje umjetni~ki inferiornijem tekstu. Stavljaju}i na prvo mjesto Te-

{anovu varijantu s punim naslovom, Vuk se jasno odredio prema pjesni~-

kim kvalitetima tih dviju istotematskih varijanata. Bosanski trgovac nije

potrefio epske istine o Marku Kraljevi}u koje su ve} predstavljale ustaljeno

iskustvo usmenih pjesnika-pjeva~a, nije potrefio ono epsko iskustvo o

Marku koje }e Te{an dovesti do zavidne umjetni~ke uobli~enosti. Kao {to

je u nauci primije}eno, epski torzo Marka Kraljevi}a, koji se mo`e pratiti

od Hektorovi}eve bugar{tice iz sredine XVI vijeka pa nadalje, Te{an Podrugovi}

}e prevesti u kompleksnu epsku figuru. Marko u pjesmi od bezimenog

trgovca iz Bosne vi{e se pona{a trgova~ki nego epsko-markovski,

{to }e opredijeliti Te{ana da preradi pjesmu svoga zemljaka s kojim se

sreo u Sremskim Karlovcima. Marka iz trgov~eve pjesme Te{an je vratio

njegovom epskom portretu. Te{an je iz trgov~eve pjesme uklonio i jedan

anahronizam koji se nije mogao desiti usmenom pjesniku-pjeva~u koji

raspola`e ~injenicama kolektivnog obrazovanja kome i sam pripada. Naime,

bosanski trgovac vjeruje da je kralj Vuka{in Mrvanj~evi} poginuo na

Kosovu, {to Te{an ispravlja, pa u pjesmi Marko Kraljevi} poznaje o~inu

sablju ranjenog Markovog oca pronosi Marica, rijeka na ~ijoj je obali istorijski

kralj Vuka{in i poginuo 1371. godine. Te{an }e, shodno svojoj stvarala~

koj sposobnosti, fondu obrazovnih ~injenica kojima je raspolagao,

shodno svojoj entitetskoj pripadnosti pa i svojoj hajdu~koj potrebi korigovati

muslimansko-bo{nja~ku pjesmu Svatovsko groblje na Koritima.

Posebno je interesantno i to {to obje pjesme, Hermanova i Vukova,

poti~u iz iste oblasti - Zagorje i Kazanc takore}i dozivaju se. Tako su oba

etno-vjerska entiteta iz te oblasti bila jednako zainteresovana da sami sebi

saop{tavaju kroz pjesmu, kao mjeru svojih kolektivnih interesa, ono {to im

odgovara. A u vezi s opredjeljenjem zagorskog, odnosno gata~ko-kazansčkog,

kraja da dvostruko pjeva pjesmu o doga|aju koji se desio na tamo{-

njem ataru, zna~ajna je napomena koju je Vuk Karad`i} dao uz Te{anovu

pjesmu o svatovskoj pogibiji na Koritima. Vuk veli: "Pripovijedaju da se i

sad u Koritima poznaje groblje tijeh svatova, i da na jednom kamenu stoji

izrezano kako je djever zagrlio snahu, a Limun ga udario ma~em te mu

odsjekao ruke". Odista, niko drugi nije Vuku mogao saop{titi to "pripovijedanje"

Kori}ana prije no mu ga je Te{an saop{tio. Vuk je jednom ljuto

za`alio {to mu se nije pru`ila prilika da se tokom svoje dugogodi{nje sakuplja~

ke prakse domogne Bosne i Hercegovine. Mo`e se komotno pretpostaviti

da je Vuk s neguslarom Te{anom, u vrijeme dok je od njega zapisivao

duga~ke dvadeset i tri pjesme i dvije pripovjetke, nastojao da od

svoga tako vi|enog kaziva~a sazna {to vi{e podataka o kraju iz koga je

Te{an, i posebno o Koritima. Te{anov ugled stvaraoca, s kojim Vuk nije

poredio nikoga od svojih mnogobrojnih kaziva~a, obavezivao je poslovi~-

no radoznalog Vuka da saznaje {to god mo`e saznati o kraju iz koga poti-

~e taj nedosti`ni kaziva~-stvaralac usmenih tekstova. A detalj o koritskom

mezaru na kome su urezani likovi djevojke i djevera upravo je mogao

privu}i Te{ana, ne samo kao prolaznika pored tog lokaliteta, nego i kao

~ovjeka na koga je likovna pri~a o `rtvovanju djevera za snahu mogla inicijalno

djelovati da i sam za{titi svoju sestru od Tur~ina napasnika. Kao

{to }emo vidjeti, i u pjesmi koju je preradio Te{an se stavio na stranu

djevojke koja je izlo`ena hajdu~koj surovosti i na stranu njenog mladog

djevera koji gubi svoje ruke da bi je za{titio. Isto onako kao {to je stao na

stranu Turkinje djevojke kad je prera|ivao pjesmu o Marku Kraljevi}u

koju je ~uo u Sremskim Karlovcima od bosanskog trgovca.

Name}e se nezaobilazno pitanje: Da li je u Koritima mogao postojati

muslimanski nadgrobni spomenik, odnosno ni{an na tamo{njem mezarju,

na kome su uklesani ljudski likovi, kad je poznato da kuranske odredbe to

ne predvi|aju? Odgovor na ovo pitanje zna~ajan je za ovu raspravu zato

{to je Te{an osvjedo~eni realista me|u Vukovim pjesnicima-pjeva~ima,

realista koji vrhunski raspola`e znanjem {to ga usmena tradicija obdr`ava

kao istinu. Sljede}e ~injenice pokazuju da je Te{an prilikom prerade pjesme

o kojoj je rije~, i pri~aju}i Vuku o mezarju s uklesanim likovima, ostao

u granicama obrazovanja koje je uobli~ila tradicija.

U svom djelu Islamska epigrafika BiH (Sarajevo, 1988. god.) Muhamed

Mujezinovi} ka`e: "U selu Turovi, u oblasti Trnova, ima ni{an na

kojemu je s jedne strane reljefno isklesana zmija sa poluloptom vi{e njezinih

usta, a sa suprotne strane je lik ~ovjeka sa pojasom i perčinom na glavi.

Iznad njegovih usta je polulopta kao i u zmije. Ovaj rijetki spomenik je visok

1,13 m, ima osnovu 35 puta 35 cm, a zavr{ava se ~etverostranom piramidom."

(I, str. 11) "Katkada vidimo muslimanska groblja kao produ`enje

srednjevjekovne nekropole, ili u neposrednoj blizini takve. Dobija se utisak

da je stanovni{tvo, odnosno pojedine porodice, pre{av{i na islam, pokopavale

mrtvace u blizini svog starog groblja." (III, str. 311). "Na jednom

osmougaonom ni{anu u velikom groblju u D. Bijeloj umjesto ni{ana obra-

|ena je glava na koju je an face prikazano lice sa bradom i brkovima. Iznad

~ela je, oko glave, manja traka. To je, svakako, jedinstven ni{an, a prikaz

glave i lica nalazimo i na nekoliko srednjovjekovnih spomenika." (III,

str. 350). Muhamed Mujezinovi} ka`e da je u isto~noj Hercegovini, dakle,

u oblasti Zagorja i Kazanaca, u postosmanskom periodu uni{teno mnogo

groblja i mezara.

Prema tome, Te{an Podrugovi} nije bio u prilici da striktno razlikuje

muslimansko mezarje od bogumilskih ste}aka i srednjovjekovnih groblja s

kojih su gledali isklesani ljudski likovi. Mogla se tako kamena plastika s

ljudskim likovima polako uintegrisati u pjesme o svatovskoj pogibiji na

Koritima. Kako se pjesma odmicala od doga|aja, tako se ona kitila legendarnim

slojevima koji ne prigu{uju osnovni realizam pjesme nego ga samo

nagla{avaju, kao {to oreol uokviruje dati lik. Uostalom, od istorijskih lica,

koja se sretaju u pjesmama o svatovskoj pogibiji na Koritima, do zapisivanja

pjesama koje su opjevale taj doga|aj, proteklo je vi{e od jednog

kalendarskog vijeka. To zna~i da je od doga|aja do pjesme o njemu proteklo

dovoljno vremena da se pjesnik prepusti legendi. Mogao je kameni

urez ljudskog lika na mezaru biti inicijator za nastanak muslimanske pjesme,

a mogla je, s druge strane, i ve} nastala pjesma uplesti u svoje tkivo

asocijaciju na davno nastali kameni lik. Uostalom, Podrugovi} je vjerovao

da je opjevani doga|aj u bo{nja~koj pjesmi, koju je on preradio, prethodio

mezarju u Koritima. Da nije u to vjerovao, ne bi on Vuku prenosio re~eno

"pripovijedanje" o grobu na kome je "izrezano kako je djever zagrlio snahu,

a Limun ga udario ma~em, te mu odsjekao ruke". U preradi bo{nja~ke

pjesme Te{an maksimalno iskazuje i sebe, i etno-vjerski entitet koji ga je

formirao, i hajdu~iju kojoj po nu`di pripada.

Te{anovo znanje da Had`o Ri{njanin nije uzoriti junak nego pustahija

i napasnik moglo je biti inicijalni agens da pjesnik iz Kazanaca preradi

pjesmu u kojoj se Had`o nezaslu`eno veli~a. Sasvim je vjerovatna mogu}-

nost da je Te{an znao usmenu tradiciju o Had`u koju je obdr`avao etnovjerski

entitet kome pripada. Had`o Ri{njanin bio je porijeklom od pravoslavnih

Kova~evi}a iz Grahova. Iz Korjeni}a doselio se u Risan, ali morao

se natrag vratiti kad su Mleci 1678. godine preoteli Risan od Osmanlija.

Kao siled`ija, Had`o je bio dodijao i turskim vlastima, pa je po nalogu

skadarskog vezira ubijen u selu Kuside kraj Nik{i}a. Tamo se i sada pokazuju

"Ad`ova skakava" i "Ad`ov Grob". Ostalo je zapam}eno da se govorilo:

"Te{ko Risnu kad nestane Ad`a / a Perastu Pivljanina Baja". Takva

tradicija o najahalcu iz Risna otvorila je pravoslavnom pjesniku, odnosno,

Te{anu Podrugovi}u, dovoljno prostora da mlado`enju iz muslimanskobo{

nja~ke pjesme, kome hajduci razbijaju svatove i ubijaju vjerenicu, obilje`

i kao uzro~nika surovog napada na njegove svatove. Haramba{a Limun,

istorijski i epski sadrug hajduka i uskoka Baja Pivljanina, djelovao je

za vrijeme Kandijskog rata upadaju}i iz Boke na tursko zemlji{te i vra}aju}

i se s bogatim plijenom. Sve {to je Te{an pridodao takvome Limunu

dozvoljava mu pjesni~ka sloboda, a su{tinski se, osvjedo~eni realista Podrugovi},

nije udaljio od istine sem {to je preuzetu fabulu nadgradio sredstvima

pjesme koja zadovoljava njegov vjersko-etni~ki entitet. Te{an vidi

Limuna kao trgovca koji s Glasinca goni u Mletke trgovinu od hiljadu volova,

s oru`jem koje svojim sjajem odgovara trgova~koj mo}i vlasnika tolikog

volujskog d`elepa:

 

Goni Limun hiljadu volova,

Na Limunu svijetlo oru`je:

Za pojasom dvije pu{ke male -

Sve u ~isto zaljeveno zlato,

O bedrici ma~a zelenoga,

O ramenu duga prekomorka

I na njoj je trideset palata,

Svaka palta od deset dukata!

 

Kad pjesnik ka`e da trgovac Limun goni u Mletke trgovinu, ne misli

doslovno na grad Veneciju nego na mleta~ku teritoriju koja je bila bezmalo

obzinula svu Jadransku obalu. Tako|e se oslanja na istorijski realitet

i Te{anova odluka da Limun iz Risna mo`e nabavljati bogato oru`je.

Znao je kirid`ija iz Kazanaca, i kasniji hajduk, da je hajduke-uskoke, kakvi

su bili Bajo Pivljanin i njegov sadrug Limun, mleta~ka vlast razmje{tala

~ak do Istre. ^as su bili u okolini Zadra, pa opet kraj Perasta. Tako je isto

i bo{nja~ki pjesnik, u pjesmi koju }e preraditi Te{an, bio oslonjen na istorijsku

realiju kad je rije{io da Had`o Ri{njanin sni{ani u Vuka Mora~anina,

a pogodi Pivljanina Baja. Imao je bo{nja~ki pjesnik u svojoj obrazbi

~injenicu da je Bajo poginuo od turske ruke u nekakvom okr{aju s Crnogorcima.

Mo`da taj pjesnik-pjeva~ poistovje}uje Mora~ke hajduke i Crnogorce

ba{ zato {to je on u svom saznanju imao ~injenicu da je Bajo

Pivljanin bio jedno vrijeme sadrug hajdu~ke dru`ine iz Mora~e. Isto tako

nije slu~ajno {to Limun sa {irokog i travnatog Glasinca goni silnu trgovinu

u volovima. Izabrao je pjesnik najprili~nije mjesto - glasina~ka {iroka pasi{

ta, da se otuda potjera tolika rogata stoka. Te{an dobro poznaje krajeve

koje opisuje prate}i Had`ove svatove. Ono {to bli`e ne poznaje, Te{an to

otprilike odre|uje: Had`o je nadaleko zaprosio djevojku, Mitrovica je

preko Save preko vode ladne, ispro{enica je k}er nekakva mitrovskog dizdara.

A mjesta sa svatovskog itinerera, koje je Te{an i kao kirid`ija i kao

hajduk mogao obilaziti, doslovno odre|uje, preciznije nego njegov prethodnik

- bo{nja~ki pjesnik-pjeva~. Drugi konak Had`ovi svatovi u~ini{e na

Glasincu "kod od`aka u [ain-pa{i}a", tre}i u Pra~u "kasabu malu", ~etvrti

na Jabuci "kod od`aka bega Pavli~i}a", petom su no}ili na Zagorju "kod

^engi}a dvorca bijeloga". Za prvi konak samo se ka`e da je bio u "bijelu

Zvorniku", a {esti, sedmi, osmi i posljednji - deveti konak, odre|uje samo

po golim imenima mjesta gdje se kona~ilo. Tako, on bli`e ne odre|uje

jedino ono {to mu nije poznato i ono {to mu je prepoznato, dok mjesta

koja se pamte po ~uvenim od`acima pominje nerazdvojno od njihove elitne

prepoznatljivosti. Te{anu dobro poznata mjesta na kojima su u~injena

~etiri posljednja konaka su Zagorje, ^emerno, Vrbica i Cernica. Kako su

se svatovi primicali Koritima, koja su tik do njegovih Kazanaca, Podrugo-

vi} je precizno mjerio vrijeme koje se tro{i od konaka do konaka, {to nije

bio slu~aj kod bo{nja~kog pjesnika-pjeva~a koji, vjerovatno, nije pro{ao

Te{anove kirid`ijske, a zasigurno ni njegove hajdu~ke puteve.

Kako je Te{an, shodno svom stvarala~kom metodu, korigovao svoga

bo{nja~kog prethodnika na prostoru geografije i istorije, tako je revnosno

razgra|ivao njegova pjesni~ka rje{enja koja nijesu odgovarala stvarala~koj

vokaciji pravoslavca i hajduka.

Odluku bo{nja~kog pjesnika da od siled`ije iz Risna pravi junaka

mlado`enju, Podrugovi} je korigovao tako {to je Ri{njaninu Had`u dao

ulogu uzro~nika hajdu~ke surovosti na Koritima. Posebno je Te{an, taj

po{teni ~ovjek me|u hajducima, morao osje}ati hajdu~ku prepoznatljivu

surovost kao nezaslu`enu li~nu karakteristiku, a posebno ga je pritiskala

krajnje negativna slika hajdu~ije koja je neminovna u muslimansko-bo{-

nja~koj epici. Po{to se na osmanskoj strani hajdu~ki plijen ne opra{ta ni u

`ivotu ni u poeziji, Te{an nije mogao prihvatiti pjesni~ko rje{enje da se

napasnik i divanija, koji je dosadio i osmanskim vlastima, pretvara u junaka

od ugleda. Te{anu se, dakle, otvarao realni prostor da Had`a postavi

na teren krajnje podla~ke plja~ke. Od mora bogati trgovac Limun, koji je

potjerao zama{iti espap u Mletke, ne daje nikakvog povoda Had`u da ga

oplja~ka, to }e Ri{njanin u~initi iz objesti. Tako }e nekada{nji kirid`ija,

koji je zbog jednog nasilnika Had`ova tipa oti{ao u hajduke, imati intimnu

potrebu da opisuje svijetlo oru`je Limuna trgovca koji na primorski |umruk

goni ni{ta manje no hiljadu volova! Tih "hiljadu volova" ustvari je istinita

hiperbola, ako tako mo`e da se ka`e. Da bi se istakla vrijednost Limunova

oru`ja, koje }e mu prevarom oplja~kati Had`o, a {to }e trgovca

odvr}i u hajduke da vrat lomi "po lo{u zanatu", pjesnik je povjerio Limunu

tako bogatu trgovinu od hiljadu volova. Samo tako trgova~ki zama{it

Limun mogao je Had`u obe}ati kompletno oru`je kao dar, onakvo oru`je

kakvo je i sam Limun nosio. Kad mu je Had`o prevarom uzeo oru`je, "za

njim Limun jadan pristaja{e", s rajetinskom molbom ali i sa obilatom

kesom:

 

"Bogom brate, Ri{njanin-had`ija,

Ne nosi mi svijetla oru`ja,

Tvrdu tebi moju vjeru dajem -

Dok ja prodam hiljadu volova,

Ho}u tebe bolje u~initi,

Na~initi pa ga pokloniti".

 

Limun bogoradi pred silnikom kao {to je bogoradio i Novak kulu~ar

u Te{anovoj pjesmi Starina Novak i knez Bogosav kad je na njega nasrnuo

obijesni turski mlado`enja. Interesantno je da su nasilnici u oba slu~aja

mlado`enje. Grubost obijesnih tla~itelja Te{an je podatkao neumjerenim

raspolo`enjem mlado`enje, {to zna~i da uz obijest, kao izraz karaktera,

ide prepotentnost kao mogu}i izraz snage i mladosti. U svakom slu~aju,

Te{an nije zaboravljao, nego je upravo isticao, hajduke koji od zuluma

odlaze u goru zelenu, onako kao {to se i sam od nevolje pohajdu~io. Njegovi

najistaknutiji hajduci u pjesmama - Starina Novak i Limun trgovac,

dijele njegovu `ivotnu sudbinu. Zulum im je svoj trojici razorio domove i

odveo ih u hajdu~iju. Kao {to Limun moli Had`a Ri{njanina da mu povrati

oteto oru`je, tako je i Te{anov Starina Novak ponizno molio obijesnog

turskog mlado`enju:

 

"Molim ti se Ture mlado`enja,

I tako ti sre}e i juna{tva,

I tako ti sretnoga veselja -

Pro|i mi se, hajde putem s mirom,

Vidi{ da sam ~ovjek siroma{an"!

 

Podrugovi} je na realnom istorijskom tlu i kad ne pravi razliku izme-

|u hajduka i uskoka, a kad su u pitanju sadruzi Bajo Pivljanin i Limun

haramba{a. Kad ga je Had`o prevarom oplja~kao, Limun se zare~e da }e

se, ~im proda volove i pokuje sebi u Zadru novo oru`je, odvr}i u hajduke,

i to kod svoga pobratima Baja Pivljanina u Perastu:

 

"Ja o}erah na more volove,

Dok ja prodam hiljadu volova,

Pobolje }u na~injet oru`je,

Al ti vi{e trgovat ne}u.

Ja imadem bogom pobratima,

U Perastu Pivljanina Baja,

I u njega sto dvadeset druga,

Odvr} }u se k njemu u hajduke."

 

Nije anahronizam ne razlikovati uskoke i hajduke kad su Limun i

Bajo u pitanju. Bajo se Pivljanin prvo odvrgao u hajduke, i to zbog zuluma

lokalnog napasnika, a onda se produ`io u primorskog uskoka. Poslije svr-

{etka Kandijskog rata, mleta~ke su vlasti 1670. godine odredile Baju i njegovim

hajducima okolinu Perasta kao mjesta za usko~ko obitavanje. Ali

zbog buntovnog pona{anja te grupe hajdu~kih uskoka, Porta je zahtijevala

od Venecije da ih raseli iz pera{tanske oblasti. I mleta~ke su ih vlasti prvo

odselile u Istru, a onda ih vratile u Zadar, gdje je Bajo s dru`inom ostao,

kao mleta~ki pla}enik, sve do po~etka Morejskog rata. Godine 1684. Bajo

i njegova grupa odaslani su u Kotor da bi djelovali na svom prvobitnom

 

 

terenu. Ve}ina njih, na ~elu s Bajom, poginu}e na Vrtiljerci 1685. godine

u odbrani Cetinja na koje su Turci nadirali.

Te{an, shodno Had`ovom nevite{kom pona{anju, rje{ava da ga upla-

{i Limunovim odlaskom u hajduke, pa Had`o-mlado`enja za pune ~etiri

godine ne pomi{lja da po{alje svatove po djevojku koju je isprosio u {eher

Mitrovici. Pete godine dolazi Had`u prijekorno pismo od oca djevoja~-

kog, "nekakvoga mitrovskog dizdara". Tek poslije prijekorne knjige, stra{-

ljivi mlado`enja kupi hiljadu svatova da idu po njegovu djevojku. Ne bi se

reklo da je Te{an odredio toliku gomilu svatova da bi se istaklo hajdu~ko

juna{tvo koje }e uslijediti u Koritima, nego, izgleda, pjesnik-hajduk se tim

brojem svetio nevite{kom Had`u, odre|uju}i isti broj svatova koliko je

bilo i Limunovih volova. Svatovi iz Risna, a volovi s Glasinca!

Te{an ne}e da djever uz djevojku bude dvanaestogodi{nji Muhamed

iz bo{nja~ke pjesme, no ga zamjenjuje mladim Durmi{-begom, bratom

Had`ovim. Ne odstranjuje Te{an iz pjesme Hasan-pa{inicu, koja je bila

jen|ija u tekstu njegova prethodnika, da bi je zamijenio nekom drugom,

nego on tu svatovsku ulogu jednostavno zapostavlja. Te{an nije htio da

izla`e hajduke u Koritima riziku da od njih, pored Had`ove djevojke, strada

i druga nedu`na `ena.

Te{anu je toliko stalo da naglasi ljudski moral novope~enog junaka

Limuna, kao, po moralnim skrupulama, svoga prethodnika u hajdu~iji.

Zato Limun ne}e da udari na svatove kad prolaze kroz Korita na putu za

Mitrovicu. Opravdava on svoju suzdr`anost izostankom Had`a iz svatova.

A kad su Had`ovi svatovi proveli djevojku kroz Korita, osvetnik Limun

slo`i se sa Bajom Pivljaninom da pravi hajduci nijesu razbili svatova "i

|evojci sre}u ukinuli / otkako je gavran pocrnio". Stepenom te visoke moralnosti

i humanizma pjesnik mjeri moralnu uni`enost Had`a Ri{njanina

koji se juna~i kad plja~ka, a koji je premro od straha kad se oplja~kani

Limun zarekao da }e mu se osvetiti. Savjet iskusnoga hajduka Baja, koji se

tako|e od nevolje pohajdu~io, Limun prihvati, iako se zarekao na osvetu.

Biv{i bogati trgovac odlu~i da se osveti napasniku kad on krene u posjetu

tazbini, kad Had`o "ode u punice".

Te{an, koji uvijek saosje}a sa `enama koje pate, preuzima iz muslimanske

pjesme bri`nost djevoja~ke majke:

 

Za |evojkom mati pristaja{e,

Pa |evojci tiho besjeda{e:

"\e go|, {}eri, na konaku bude{,

Odsvakle mi sitnu knjigu vrati

Da ja znadem |e ste zdravo bili".

 

 

Iz pjesme svoga prethodnika Te{an je preuzeo zlokobni san, ali ne

onaj koji sanja Had`o mlado`enja, nego ga pjesnik povjerava djevojci, da

ga odsanja na posljednjem konaku, u Cernici. Njen san ne nudi direktnu

poruku, kakav je Had`ov san, nego ima simboli~no zna~enje, {to je kompozicijom

Te{anove pjesme cjelovito uslovljeno. Dok je bo{nja~kom pjesniku

san poslu`io za gradnju pozitivnog lika Had`a Ri{njanina, odnosno

tim je snom on pripremao Had`a za junaka i pravednog osvetnika, kod

Te{ana san slu`i da se naglasi tragika nedu`ne djevojke, stradalnice prema

kojoj pjesnik svojim pozitivnim odnosom ne ustupa prvijenstvo bo{-

nja~kom pjesniku kome je ona u pjesmi centralni lik. Bo{nja~ki pjesnik

stvorio je baladu o tragici jedne `ene i o brutalnosti hajdu~ke dru`ine, a

Te{anova pjesma govori o hajducima koji su Had`ovom drsko{}u usmjereni

da se svete, a koje je za konkretni napad na Koritima opredijelio

svatovski svira~, Ciganin koji provocira hajduke da ne smiju udariti na

svatove. U mnogobrojnim svojim pjesmama Te{an Podrugovi} ne zaobilazi

ni~ije pozitivne osobine, bez obzira na etno-vjersku pripadnost onih

koji te osobine imaju. Kod bo{nja~kog pjesnika svatovski ~au{ Alija provocira

hajduke da ne smiju udariti na svatove, a kod Te{ana tu provokatorsku

ulogu ima najnebitniji ~lan svatovske povorke, svira~ Ciganin. Tom

zamjenom Te{an je krajnje devalvirao zna~enje provokatora kao li~nosti,

a, s druge strane, surovost hajdu~kog udara na svatove ubla`ava se ~injenicom

da su svatovi izlo`eni potcjenjivanju od strane, po zna~enju, zadnjeg

u~esnika Had`ovih svatova. Hajduke, kojima je "duga {ara i otac i

majka", potcjenjuje lice koje umjesto oru`ja udara u tamburu! E pa to je

malo mnogo za odmetnike koji s oru`jem i "sanak borave". Tako Te{an

~uva obraz i Turaka i hajduka, a Ciganinu daje da radi njegov posao.

Mo`da nije slu~ajno ni to {to ime djevera iz muslimanske pjesme, Muhamed,

zamjenjuje, ni po ~emu zna~ajnim imenom - Durmi{. Kad su moral,

vjera, pravda i ljepota u pitanju, Te{an Podrugovi} nastupa u ime tih

kategorija kao op{te ljudske vrijednosti.

Dok bo{nja~ki pjesnik nagla{ava nebora~ko lice Had`ovih svatova,

da bi se tako hajducima uskratila ~ast od borbe s junacima, Te{an pridodaje

Had`u hiljadu svatova koje }e Bajo i Limun, sa svojih dvjesta i ~etrdeset

hajduka, "rastisnuti na ~etiri strane / kao vuci bijele jaganjce". Od

svatova niko nije utekao, ostala je samo "na drumu |evojka" i djever Durmi{-

beg, koji je "oko nje saklopio ruke".

Kao {to je re~eno, bo{nja~ki pjesnik posebno je hajduke unizio smr}u

djevera Muhameda, djeteta od dvanaest godina, pa }e zato Te{an djeversku

ulogu povjeriti mladom begu Durmi{u koji }e, shodno svojoj moma~-

koj snazi i porodi~noj obavezi, radije ostati bez ruku nego da snahu prepusti

hajduku Limunu koji je ve} naziva svojom djevojkom. Te{an je, po

svom obi~aju, rije{io da uda Had`ovu izabranicu za Limuna; bolje re}i

nazna~io je mogu}nost da bi se to i dogodilo da sudbina nije odlu~ila druga~

ije. Bo{nja~ki pjesnik rje{ava da Vuk Mora~anin, hajduk koji se mo`e

o`eniti zato {to stanuje u naseljenom mjestu, odlu~uje da zarobljenu djevojku

vodi u svoja Ljevi{ta. Isto tako Te{an ima realno stajali{te kad daje

Limunu pravo da Had`ovu izabranicu nazove svojom djevojkom. U Te{anovoj

pjesmi se jasno kazalo da se Limun odme}e u grad Perast kod svoga

pobratima Pivljanina Baja, a Perast nije ni planina ni hajdu~ka pe}ina. To

{to Limun naziva djevojku svojom, nagla{ava se kao va`na ~injenica u

poretku pjesme zato {to ta ~injenica pokazuje da Limun nema ne~asnu

namjeru prema zarobljenici. On jednostavno nju vidi kao svoju budu}u

ljubu koju je pravedno dobio, ona mu do|e kao nadomje{taj za uvredu

koju je nedu`nom trgovcu gusarski nanio Had`o Ri{njanin. Valja napomenuti

da Te{an ima pjesmu Hajka Atlagi}a i Jovan Be}ar u kojoj violentni

ljubavnik tri dana i tri no}i druguje s erosom u begovskim sarajima,

na du{ecima s begovom k}eri Hajkom! Ali Te{an takvoga be}ara pretvara

u mlado`enju koji grabi blago i hatove te s obljubljenom djevojkom bje`i

u Ravne Kotare. Tamo }e se vjen~ati s njome, tamo }e od Hajke napraviti

An|eliju, da bi sre}na nevjesta poru~ila svojoj majci kako je mjera njenog

odbjega od vjere i roditelja - plahovita ljubav Jovanova! Istim smjerom

mogao je krenuti iz Korita i Limun haramba{a da mu je to sudbina dozvolila!

Dakle, sva rje{enja iz drugih Te{anovih pjesama lako su ~itljiva i u

njegovoj preradi bo{nja~kog desetera~kog teksta kojoj je Vuk Karad`i}

dao naslov Ri{njanin Had`ija i Limun trgovac. Kao i u bo{nja~koj pjesmi,

poslije razbijanja svatova u Koritima, Te{anovi hajduci idu s djevojkom i

darovima u goru zelenu, u planinu Kobilju Glavu. Tamo piju rujno vino, a

slu`i ih zarobljena djevojka "zlatnom ~a{om i bijelom rukom". Sve je i kao

kod bo{nja~kog pjesnika, "samo malo druk~ije" - kako bi rekao Vuk Karad`

i} Hajduci kod Te{ana ne razvla~e kroz planinu bijelo ruho djevoja~ko,

niti se od prethodnog pjesnika preuzima haremska smjernost djevojke,

koja maramom ukriva lice od mu{kih pogleda. Tako|e Te{an ne daje ni

jednu rije~ zarobljenoj djevojci; kao da je tom odlukom htio da ka`e:

Pravedna je osveta izvr{ena, djevojku }e uzeti Limun za vjernu ljubovcu,

nema svrhe da djevojka iz svoga zarobljeni~kog polo`aja bilo {to zbori.

Uostalom, bo{nja~kom pjesniku, kao {to je nagla{eno, bilo je potrebno da

djevojka glasno `ali svog mladog djevera i da tako o`alo{}ena prkosno

ka`e Mora~anin Vuku da }e ga drskost ko{tati glave. Bo{nja~ki pjesnik je

u po~etku teksta naglasio da djevojka nema oca i bra}e, no je prepu{tena

brizi majke. To }e biti psiholo{ki zna~ajna ~injenica u daljem toku pjesme,

kad se poka`e da o~evu i bratinsku ljubav, koja joj je izostala, djevojka

nadomje{ta ljubavlju prema mladom djeveru koji se za nju `rtvovao.

Osje}aju}i taj umjetni~ki koloplet svoga prethodnika, Te{an precizira da

djevojku udaje "mitrovski dizdar", a ne pak udovica alaj-begovica. To je

Te{an uradio da bi izbjegao rje{enje svoga prethodnika koji je osmotrio

djevojku kao sirotu bez oca i kao bezbratnicu koja izostalu ljubav prema

ocu i bra}i nadomje{ta `alom i bolom za nedoraslim, a juna~kim djeverom

Muhamedom. Stoga je kod Te{ana izostala relacija: djever - djevojka -

djevojka - djever. Kod bo{nja~kog pjesnika djevoja~ka tuga za djeverom

realna je ~injenica i zato {to je Muhamed nedorasli dje~ak. Durmi{-beg,

me|utim, ostao je kod Te{ana bez ruku i glave vr{e}i juna~ku i bratsku

du`nost, dok je u bo{nja~koj pjesmi nedorasli Muhamed samo detalj porodi~

nog miljea kojim se posredno nagla{ava surovost hajdu~kih napada~a.

Na kraju pjesme Te{an je osobito naglasio pustahijski karakter Had`

a Ri{njanina kao uzro~nika hajdu~ke pravedne osvete i krivca za tragediju

jedne nedu`ne `ene. Da je Had`o vi{e nasrtljivac i pustahija nego junak,

vidi se po tome {to on ne juri{a na hajduke kao potreseni ~ovjek {to

je ostao bez brata i vjerenice, i ~ijih je hiljadu svatova satrveno. Ne juri{a

Had`o na neprijatelja kao epski junaci, ne zaziva nekoga na juna~ki megdan,

nego skriven i zaklonjen ga|a iz pu{ke Limuna haramba{u. Ali:

 

Ne pogodi Limun haramba{u,

No vi{ njega lijepu |evojku,

Ba{ |evojku me| obje dojke.

 

Had`o nije uzbu|en kad ga|a, kao {to je bio kod bo{nja~kog pjesnika,

on kukavi~ki ni{ani u Limuna. Ne vide ga hajduci kad ga|a, kao {to

}e se i poslije pogibije djevojke, koju }e on ubiti svojom rukom, kukavi~ki

pona{ati. Doslovno se u pjesmi ka`e da se "sakri Ri{njanin Had`ija". Ni

smrt djevojke i brata nije uzbudila filistra i prevaranta! Ne dozvoljava mu

Te{an ni da bude dobar ni{and`ija. Nije Had`o Nikac od Rovina koji pu{-

ku moli samo da ga vatrom ne prevari, a on nju "za oko ni pitati ne}e".

Nije Had`o bojovnik koji je u prilikama "|e prah gori pred o~i juna~ke"

svje{tio da precizno poga|a ono u {ta ni{ani. Napomenom da se Had`o

sakrio pjesnik posti`e dva cilja: nevite{ki Had`o treba da kao neni{and`ija

pogodi djevojku i, drugo, takvom pogibijom djevojke odstranjuje se ona

sramota iz bo{nja~ke pjesme koju je u~inio hajduk Vuk Mora~anin sasipanjem

vatre iz kubure "u njedra djevojci". U bo{nja~koj pjesmi djevojku

li{ava `ivota, i to namjerno, odmetnik od zakona, ~ovjek sa hajdu~kog

pustopolja koji `ivi od plijena. A djevojka u Te{anovoj pjesmi gine od nesu|

enog |uveglije, slabog ni{and`ije i prevaranta. Ne diraju}i ni u jedan

prostor pjesme svoga prethodnika, koji obavezuje Te{ana na pristup `ivotu

kakav se osvjedo~ava u njegovim drugim pjesmama, pjesnik je likom

Had`ije iz Risna vra}ao svom prethodniku milo za drago! Bo{nja~ki pjesnik

daje hajducima ulogu producera tragedije jedne nedu`ne `ene, a Te-

{an uzro~nika njene tragedije nalazi u Had`u iz Risna koji je pun svakojakog

nesojluka. Realizam od koga su pjesnici polazili, i pored svoje normirane

etno-vjerske pristrasnosti, pokazuje da su oba u pravu. U pravu su

kao pjesnici koji umjetni~kom istinom nadogra|uju stvarne doga|aje.

Te{an je ispustio Hasan-pa{inicu, jen|iju u muslimanskim svatovima,

i tako uklonio jedan anahronizam. Bo{nja~ki pjesnik sa~uvao je pa{inicu

od hajduka kako se ne bi izlo`io riziku da odmetnicima priu{ti {i}ar, koji

je prevelik za njih, i da bi pa{inica odnijela Had`u puste glase o svatovima.

Izostavljaju}i Kotor, grad iz koga bo{nja~ki pjesnik dovodi Hasan-pa{inicu

u Had`ove svatove, Te{an je ispravio svog inovjernog kolegu koji je uobra`

avao da svi gradovi na primorju pripadaju Osmanskom carstvu.

U Te{anovoj pjesmi funkcionalno je rje{enje da nedu`na djevojka

pogine od pu{ke koju je Had`o prevarom oteo Limunu, drsko{}u koja }e

odvesti Limuna u hajduke. Ta prevara upravo je zametnula tragi~no kolo

koje }e se razmrsiti pogibijom na Koritima. Takvo pjesnikovo rje{enje

mo`e da se do`ivi kao Bo`ja kazna - pu{ka nepravedno oteta donijela je

otima~u nesre}u.

Moralnoj pusto{i hajduka, koji prvo udara djevojku a kasnije joj sasipa

vatru iz kubure u njedra, {to je osobito nagla{eno u bo{nja~koj pjesmi,

Te{an u svojoj preradi parira rje{enjem da ima hajduka koji nijesu kao

Vuk Mora~anin. Njegov haramba{a Limun pokazuje nje`nost prema umiru}

oj djevojci, ~ime se potvr|uje iskrenost njegove izjave - moja djevojka.

Kao {to se u bosanskoj pjesmi udarcem i ubistvom djevojke nagla{ava la`

Vuka Mora~anina kad se kune zarobljenici da mu je "dra`a od o~iju". Kad

se oko smrtno ranjene djevojke okupi{e Te{anovi hajduci, "uze Limun za

ruku djevojku", a ona umrije.

Iz izlo`enog, nadamo se, mo`e se vidjeti da poetolo{ka armatura pjesama

i moralni nivo pjesnika-pjeva~a ~ine genus proximus pjesama Svatovsko

groblje na Koritima i Ri{njanin Had`ija i Limun trgovac. Etnovjerske

prepoznatljivosti tih pjesama njihova je diferentia specifica.

 

 

 *Vuk Karadžić dao je podatke o guslarima od kojih je beležio pesme. Jedan od najboljih bio je Tešan Podrugović, rodom iz Hercegovine, iz sela Kazanaca, u Gackom. On je bio trgovac, pa posle ubije nekavog Turčina i odbegne u hajduke, i kao hajduk pređe u Srbiju 1807. godine. Vuk ga je našao u Karlovcima 1815, u najvećem siromaštvu, gde seče trsku i na leđima donosi u varoš i od toga živi. Od njega je Vuk onda zabeležio dvadesetak najlepših pesama: Ženidba Dušanova, Marko Kraljević i Ljutica Bogdan, Car Lazar i carica Milica, Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Musa kesedžija, Ženidba Stojana Jankovića, Senjanin Tadija, i još nekoliko drugih. Ali čim je čuo za ustanak Miloša Obrenovića, Tešan pređe u Srbiju da se nanovo bije sa Turcima; pošto se Srbi umire s Turcima, on pređe u Bosnu, gde je neko vreme živeo kao kiridžija, ali ga neki Turci naskoro isprebijaju i on od uboja umre. Tešan je znao najmanje sto junačkih pesama, naročito o primorskim, bosanskim i hercegovačkim hajducima i četobašama. "Nikoga ja do danas nisam našao da onako pjesme zna kao što je on znao, veli Vuk. Njegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on pjesme razumijevao i osjećao, i mislio je šta govori... On je vrlo lijepo znao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije htio) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige."*

Vojislav M. Jovanović   srpskom narodnom pesništvu Predgovor knjizi Srpske narodne pesme. Antologija, Beograd, 1922.

 

 

 

 

Home
Up
Munib Maglajlic
Novak Kilibarda
Biljeg vremena 2
TE Gacko
Biljeg vremena Fenjer

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

         
 

 

 

                                            
        
 

Home Munib Maglajlic Novak Kilibarda Biljeg vremena 2 TE Gacko Biljeg vremena Fenjer

This site was last updated 08/02/10