Nasuf Fazlagić TRAGOVI U KAMENU Jedan majdan stećaka na Gatačkom polju star je najmanje petsto godina   Rubovi gornjeg i donjeg Gatačkog polja kao i neki dijelovi gatačke površi pokriveni su brojnim srednjovjekovnim grobljima, koja se spominju u naučnoj literaturi, jer njihovi elementi i neke cjeline po formi i ostalim osobenostima spadaju među ljepše nadgrobne spomenike Bosne i Hercegovine. Svi oni koji su ove nekropole posjetili namjerno ili slučajno postavljali su skoro ista pitanja koja se uglavnom svode na sljedeće: Ako su ovi glomazni i teški nadgrobnjaci odvaljivani od stijene, kako su obrađivani, gdje su im bili majdani i na koji način su dovlačeni na groblja? Na neke od ovih pitanja je moguće odgovoriti na osnovu tragova ostavljenih u majdanima i na grobnim kamenovima kao i na osnovu današnjih primitivnih oblika rada pri odvaljivanju, obradi i prevozu krupnog kamenja. Odvaljivanje kamenih blokova od kojih su nastajali stećci u Gacku išlo je dosta teško. Ima mišljenja da su u kamenu željeznim dlijetima vrćene rupe u određenom pravcu da bi kamen raspuknuo. Postoji mogućnost da su u izvrćene rupe nabijeni suhi jelovi klinovi, a zatim u njih sipana voda da zabreknu i da širenjem razbiju kamen, što bi se, donekle, moglo prihvatiti. Mišljenja o ovom poslu su uglavnom podijeljena, ali je pak najprihvatljivije da su u izvrćene rupe nabijani drveni klinovi, a u njih gvozdeni, a onda se zajednički maljevima složno u te klinove udaralo, kakvih slučajeva ima i danas, da bi kamen pod jednakim opterećenjem raspuknuo. Karakterističan primjer zasijecanja stećaka postoji na rubu Gatačkog polja kod sela Kule na lokalitetu Geljeve grede, gdje je sigurno postojao majdan - kamenolom za vađenje i odvaljivanje nadgrobnog kamenja i to velikog kapaciteta, što se pažljivim posmatranjem i danas može uočiti. Jedan zasječen, od stijena neodvaljen i napušten stećak i danas stoji u srednjem dijelu toga majdana. Njegova okolina podsjeća na veliko radilište odakle su vađeni i odvaljivani kameni blokovi. Dužina navedenog zasječenog komada, prirodnog okrajka stijene je 196, debljina 45 i širina nešto preko 100 centimetara. Prema postojećim dimenzijama ovaj nadgrobnjak je trebao imati oblik ploče. Blok je po čitavoj dužini zasječen površinskim kanalom na škarpu, koji se pri dnu sužava, tako da mu je širina pri vrhu 12, a prid nu 6 centimetara. Dubina zasjeka je u prosjeku 10 - 11 centimetara. Čitavom dužinom zasjeka, ukopano je 6 rupa prečnika 6 centimetara sa dubinom od 17 centimetara (10 + 7 cm zajedno sa dubinom zasjeka). Razmak između izvrćenih rupa je nejednak 14, 15, 20, 23 i 39 centimetara. Blok je dovoljno ”otkriven” - pristupačan tako da je na njemu istovremeno moglo raditi više ljudi. Sve je ovo odlično očuvano. Kamen krečnjak je zdrav i jedar. Ostaje otvoreno pitanje zašto je sve ovo napušteno. Na bloku je evidentno da nije izvršeno potpuno zasijecanje, jer nedostaje poprečni zasjek u dužini od jednog metra. Rupe u kamenu djeluju kao trag ovčijih nogu zbog čega neupućeni kažu da je tu ”ovca gazila kad je nekad kamen bio mehak i nezreo”. Postojeće rupe u ovom bloku se redovno svake zime prirodno pune vodom od kiše i snijega koja se mrzne, ali blok nije raspuknuo niti misli, nego to tako stoji najmanje petstotina godina, računajući da su ti radovi izvođeni prije 1482. godine, tj. prije pada Hercegovine pod Turke. Pošto je gatački kraj bogat čvrstim i jedrim kamenom, majdana je za ove svrhe bilo na sve strane, i vjerovatno ih još ima koji nisu zvanično utvrđeni, a koje bi kao i stećke trebalo uvrstiti u spomenike kulture i zaštititi. Dva majdana stećaka u Strugovima i na Grajskoj glavici u gatačkoj općini navodi Pero Slijepčević u svome radu ”Staro groblje po Gacku” (GZM IZ 1928. Sveska za historiju i etnologiju Sv.2. str. 57).   Ljubaznoscu redakcije lista "Most" Mostar citate ove redove. Izvornik na: http//web.telia.com/~u50008759/35/088.htm   Nasuf Fazlagic   DVORSKE SPLETKE U HERCEGOVINI – Proslost iskicena legendama Gradovi-tvrdjave u mnogo cemu podsjecaju na ljude. Oni imaju mladost, uspon i pad. Na kraju oronu, ostare, propadaju i pretvaraju se u gomile kamenja. Ovakva sudbina stigla je vecinu utvrdjenih gradova. Oni sto su preostali izgubili su strateski znacaj i davno su napusteni. Zidine nekih gradova i danas strse iznad provalija, odolijevajuci zubu vremena kao svjedoci necega sto je nestalo. O mnogima od njih ispletene su i sacinjene price i legende, koje su cesto neuvjerljive-oprecne istoriji, ali su, ipak, odigrale veliku ulogu, sacuvale i otrgle od zaborava po neku istinu o malo poznatim detaljima ljudske proslosti. Takav je i Kljucki Grad u Hercegovini. Putujuci magistralom od Dubrovnika preko Trebinja i Bilece, stize se preko Kobilje glave i Kamenog brda u Gatacku komunu. Tu se lijevo od puta ukazuje duguljasta, uska uvala kao prva stepenica prostrane gatacke visoravni, omedjena sa sjevera planinom Babom i njenim obroncima Rudim brdom, prevojem Sedlom, visom Videzom i Vrhovima. Juznu stranu uvale zatvaraju dijelovi Kamenog brda i prostrana kraska povrs. Uz sjeverni rub uvale priljubilo se nekoliko mirnih, kamenitim stijenama zaklonjenih, seoceta: Stepen, Cernica, Kljuc i Zagradci. Odmah tu u blizini na obroncima Babe iznad Kljuca visoko u nebo strse osute i provaljene zidine Kljuckog Grada. Nije poznato kako je Kljuc dobio ime. Postoji prica da mu je ime vezano za izvor iza grada, Vilinu pecinu iz koje voda prosto kljuca uz tutnjavu za vrijeme plima kako mjestani nazivaju poplave i povodanj u Gatackom polju. Pored ovoga u kljuckoj uvali postoji vise izvora koji se narocito bude i “kljucaju” za vrijeme kisnih dana i topljenja snijega. Veliki dio gatackih voda tece u obliku ponornice podzemnim putem ispod planine Babe i prevoja Sedla koji kao prirodne prepreke rastavljaju Donje gatacko polje od Kljuckog polja na rastojanju od 4 km, da bi se kroz Vilinu pecinu i druge kraske otvore i supljine u periodu plime srucile u Kljucko polje. Ovakva pojava je i u kraskim predjelima prava rijetkost i zanimljiv prirodni fenomen. U takvim prilikama zazubore i zaklokocu izvori na sve strane, a zedni ponori nemilice gutaju mutne vode… Narod o Kljuckom Gradu kaze da su ga zidali Grci i da su u davna vremena pobjegli usred ljeta po smrznutom snijegu prema moru, te da je to bila zla godina puna leda i snijega. Kasnije je gradom vladao kralj po imenu Sandalj, a iza njega herceg Stjepan od koga su ga preoteli Turci. Narod je tu nesto pomijesao i ono sto kazu da su ga zidali Grci moze imati vezu sa pominjanjem Gacka u Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, gdje se spominju kraljevi Radoslav, njegov otac Dobroslav i Grci. Istina je, medjutim, nesto drugacija. Kljucki Grad potice sa kraja XIV vijeka. Prvi njegov graditelj i gospodar bio je Sandalj Hranic i vrlo je vjerovatno da ga je zidao na ostacima prijasnjeg grada. U sirem smislu je grad bio svojina vlastelinske plemicke porodice Kosaca koji su se kao oblasni gospodari smjenjivali u nekoliko generacija. Praotac im je bio Vuk od koga su sinovi Vlatko Vukovic i Hranja (Hrana). Vlatko je poznat kao Tvrtkov vojvoda. Zaustavio je turski prodor u humsku zemlju pobijedivsi 1388. godine kod Bilece turskog vojskovodju Sahin-pasu. Ucesnik je Kosovske bitke 1389. godine na strani srpskog kneza Lazara Hrebljanovica, gdje je predvodio odred Bosanaca i Humljana. Vratio se ziv iz bitke. Hranini sinovi su Sandalj Hranic (1370.-1435.), Vuk Hranic i Vukac Hranic. Vukcev sin je Stjepan Vukcic Kosaca, poznatiji pod imenom herceg Stjepan (1405.-1466.). Posljednja dvojica, Sandalj i Stjepan, gospodarili su prostranom teritorijom koja je prelazila granice danasnje Hercegovine; imali su svoje kancelarije i dobro organizovan dvor, vojsku i druge sluzbe. Cuveni Sandaljev savjetnik i diplomata bio je Pribislav Pohvalic, koji ga je nadzivio i tu funkciju vrsio i za hercega Stjepana. Nesto kasnije se kao Hercegove diplomate spominju Pribislav Vukotic i Gost Radin. Sandalj Hranic je imao snage i sredstava da podigne ovaj grad (Kljuc), jer je kao oblasni gospodar raspolagao ogromnim prihodima od carina, trgovine i posjeda. Imao je kucu u Dubrovniku i raspolagao sa velikim svotama zlatnog novca. On je u svom gradu 1410. godine izdao ispravu koja objasnjava prodaju grada Ostrovice u Dalmaciji Mlecanima. Da je Kljuc bio Sandaljev grad i njegovo povremeno sjediste potvrdjuju i drugi dokumenti, a posebno natpis na stecku Radonje Ratkovica koji se donedavno nalazio pod ovim gradom. Prva Sandaljeva zena bila je Katarina braticna Hrvoja Vukcica Hrvatinica, bosanskog vojvode i hercega, a druga Jelena kci kneza Lazara Hrebljanovica – Jela, inace udovica Djurdja Stratimirovica-Balsica. U narodu je dugo ostalo uvrijezeno misljenje da je Sandalj bio naprasit, lose naravi, a u vjerskom pogledu “nevjernik” vjerovatno pripadnik Crkve bosanske sa bogumilskim shvatanjima i da mu je Jela bila susta suprotnost. Voljela je knjigu i bila bogobojazljiva, te je stoga mnogo ispastala. Kljucka tvrdjava na kamenitim stijenama svjedoci o losim odnosima u plemickom drustvu Bosne i Hercegovine, medjusobnim obracunima i partikularizmu u bosanskoj drzavi, a posebno medju oblasnim gospodarima kakav je bio Sandalj. Napravili su je da bi u njoj bili sigurniji, da bi ih zastitila od drugih njima slicnih. Ima misljenja da je Kljucki Grad imao funkciju cuvara drumova koji su ovuda vodili. U Sandaljevo doba u selu Cernici kod Kljuca postojala je carinarnica, trg i dubrovacka kolonija. Cesto su kod Sandalja u Kljuc navracali dubrovacki poslanici. Sandalj je na svome dvoru u Kljucu imao muziku i glumce. Cernica se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica. Postoji misljenje da je Cernica jos u rimsko doba bila trgovacko naselje iako ovde nema rimskih tragova osim jedne skracenice na liticama Sarica grada. Citavo zdanje Kljuckog Grada je uglavnom gradjeno od kamena, pijeska kreca i drveta. Malter u zidinama djeluje kao okamenjen. Kljucani tvrde da se u okolini jos poznaju tragovi Sandaljevih “klacina”. Citava okolina Kljuca predstavlja oporu i surovu prirodu. Kljucki Grad kao cjelina ima dva dijela. Za donji grad se ponekad kaze i Potkljuc. Donji grad je bio pristupacniji, teze ga je bilo braniti, posebno sa zapadne strane, a unutar njega su bile kamenite kuce pod plocom kao kakvo zasticeno predgradje. Ovde su pri gradnji koristene tri debele prirodne stijene – litice smjera istok-zapad, kako ih ovde zovu “linje” visoke prosjecno do 12 metara. Graditelj je ove stijene kao gotove stjenovite zidove koristio, i mjestimicno gdje je bilo potrebno povezao sa pravim zidinama, zatvorivsi ih sa istocne i zapadne strane i tako dobio cjelinu. Povrsina citavog kompleksa iznosi 3120 m kvadratnih. U gornjem dijelu je prvobitno postojala kula na kojoj su stajali topovi i koja je dominirala gradom. Unutar grada je postojala, kasnije dozidjivana, turska kula-tamnica koja je nekada bila stan vojvode Sandalja. U Kljucu je Sandalj umorio vlastelina Radica Sankovica, a vjerovatno i mnoge druge “neposlusne”. Jos i danas se u gradu raspoznaju ostaci cisterne za vodu 3x4 m. Izmedju donjeg i gornjeg dijela grada postojao je tajni prolaz. Srednjovjekovnim feudalcima, pa i Sandalju i njegovim nasljednicima zabave i igara kao da nikada nije bilo dosta. Legenda kaze da su Sandalj i njegovi nasljednici povremeno u doba povodnja zatvarali neke ponore u Cernicko-kljuckoj uvali i pretvarali ih u jezero. Ono je sluzilo za voznju camcima od Stepena do Zagradaca. Posebno obuceni momci upravljali su i veslali camcima napunjenim feudalnom gospodom. Kad bi se svega izdovoljili otvarali su ponore i jezera je nestajalo. Imena nekih lokaliteta u Gatackoj komuni ukazuju da su Sandalj i njegov nasljednik Stjepan Vukcic imali i svoje kuce za odmor van Kljuca. O ovome svjedoci lokalitet u selu Miholjacama kojeg zovu “Sandaljev sto”, gdje je vjerovatno Sandalj imao svoju izlaznu kucu i tu povremeno stolovao. Kod gatackog sela Fojnice postoji izvor kojega zovu “Hercegovo vrelo” i pored njega isklesana dobro ucuvana kamena stolica najvjerovatnije, kako narod tvrdi, pravljena za hercega Stjepana, sto je jos jedna potvrda da su oni znali uzivati u prirodi, lovu, zdravoj vodi. Na jednoj zaravnjenoj stijeni naspram grada (Kljuca) istocnije stotinjak metara sacuvana je kamena pokretna monolitna stolica u obliku teske fotelje ukrasena ornamentima sa sjedalom duzine 70, sirine 53 i visine oko 40 centimetara. Ovu zaravan u Kljucu zovu “Stoca” od stolica, ili stolac, odnosno stolno mjesto – stolovanje. Tu se nekad sudilo u prisustvu oblasnih gospodara i njihovih savjetnika, te se radi o sudackoj stolici, dok mjestani tvrde da je to mjesto Sandalju sluzilo za dnevni odmor i razgovore sa ljudima od povjerenja, te bi po tom shvatanju moglo imati dvostruku funkciju. Tesko je vjerovati prici da je Sandalj neke osudjenike bacao odavde sa “stoca” u provaliju. U Sandaljevo vrijeme je pred gradskim vratima bila crkvica koju je Sandalj napravio za svoju zenu Jelu. Kasnije su je Turci pretvorili u dzamiju za potrebe vojne posade. Ona i danas tamo stoji. Pretpostavlja se da je i crkvu u gatackom selu Srdjevicima podigla Sandaljeva zena Jelena. Na sirem prostoru oko Kljuca ima dosta spomenika iz predturskog perioda. Na vise mjesta postoje razvaline crkava pod nazivom “crkvine” i nekoliko manjih skupina (nekropola) stecaka. Po glavicama u polju izmedju Kljuca i Cernice crkvenih razvalina ima na sedam mjesta. Neki lokaliteti oko Kljuca nose imena koja ukazuju da su ovde zivjele poznate licnosti srednjovjekovne bosanske drzave. Na to podsjecaju lokaliteti: “Kraljev put”, “Banica” (Banicin put) i “Lijepa Plana”. Svi oznacavaju imena srednjovjekovnih karavanskih puteva koji se i danas tako zovu. Prvi je vodio od Kljuca prema jugu, drugi prema zapadu i treci prema istoku. Mozda je i ime sela Stepena izvedeno od turske rijeci tepa (brezuljak), kao sto su izvedena imena od dvoboj Doboj, od stolice stoce, od Markov val Makov vao, od suplji val suplji vao, od pocinje vala pocivala, od golih stijena linje, od vis Videz i sl. Interesantna je mala nekropola stecaka smjestena na brdu Cucenici istocno od grada. Tu su tri povelika kamena nadgrobna stecka oblika sanduka sa odvojenim postoljem i tri ploce bez postolja kao i jedan veliki sljemenjak dug 154, sirok 85 i visok 120 cm. Na sjevernoj bocnoj strani su motivi dvojice konjanika koji dijele megdan kopljima i samo sto se nisu sudarili. Istocna strana sljemenjaka sadrzi natpis: “Ovde lezi Radonja Ratkovic pogiboh pod gradom pod Kljucem za svoga gospodara vojvodu Sandalja.” Sandalj je bio poznat kao proslavljeni vitez. On je zajedno sa Hrvojem Vukcicem 1412. godine ucestvovao na evropskom plemickom saboru u Budimu gdje se istakao i proslavio na viteskom turniru, a zatim se u utvrdjenom Budimu sastao sa carem Sigismundom. Za ovu nekropolu mjestani kazu, radi lakseg izgovora, “Doboj” od dvoboj na kome je poginuo Sandaljev zatocnik. Mozda je Kljuc jedini grad cije je ime upisano na stecku. Ovaj stecak se nalazi pred Vojnim muzejom na Kalemegdanu u Beogradu, odnosno u vrtu iza zgrade gdje je prevezen poslije Drugog svjetskog rata. Sandaljev sinovac Stjepan naslijedio je ogromne posjede koje mu je stric pribavio, pa i sam Kljucki Grad. Stjepan je kasnije 1448. godine otcijepio Hum od Bosne proglasivsi se hercegom od Svetoga Save i doprinjeo razbijanju jedinstva bosanske drzave. Ovaj dio nekadasnje bosanske drzave po Hercegu je dobio ime Hercegovina. On je sa porodicom prebivao u Kljucu o cemu takodje postoje istorijski dokumenti. Kljucki Grad su Turci zauzeli 1468. godine od Hercegovog sina Vlatka Hercegovica poslije oceve smrti. O padu Kljuca pod Turke postoji legenda iz koje se vidi da je Herceg imao tri sina Vladislava, Vlatka i Stjepana. Kad je Stjepan bio za zenidbu isprosi mu otac djevojku u Latina. Cim su je doveli u Kljuc otac je nasamo pozvao sina i saopstio mu: “Sine, Latini su nas prevarili! Djevojka je slijepa.” Mladi Stjepan se iznenadio i povikao: “Meni ne treba”. To je otac jedva docekao, jer je djevojka bila zdrava i prava ljepotica. Ubrzo se saznalo da je Herceg uzeo snahu sebi i bruka je pukla. Sin nije mogao izdrzati sramotu. Skupio je 300 najvjernijih drugova i prebjegao Turcima u Skoplje. Tu se navodno poturcio. To je izveo Sultanov sejh Aksemsudin i Mahmut-pasa Hrvat. Posto je bio plemic iz vladarske porodice proizveden je u cin pase. Na turskom dvoru je tada zivjela rodica njegove majke Barbare srpska princeza carica Mara. Stjepan (mladji) je presavsi na islam dobio ime Ahmed. Cuven je u turskoj istoriji pod imenom Ahmed-pasa Hercegovic. On je kasnije postao veliki vezir. Na njegovom dvoru u Carigradu zivjeli su i neki nasi ljudi: Grgur Desisalic i Radic Bogasinovic sa kumom Dubrovcaninom Andrijom Sokorcevicem. Ovaj Hercegov sin, prema legendi, napada, kao turski komandant na zemlju svoga oca osvajajuci mnoge gradove. Red je dosao i na njegov Kljuc. Turci su se priblizili gradu i logorovali u Pustom polju. Sin pasa je napisao ocu pismo u kome je stajalo: “Oce, bjezi, idem pravo na tebe. Vodim 50.000 vojnika koje niko nije u stanju zadrzati.” Otac je odgovorio: “Ne bojim te se. Grad je tvrd. Pun je hrane, vode i vojske.” Ahmed-pasa je znao da je otac u pravu. Pokusao je da ga prevari i uspio. Predvece je napao Kljuc topovima od istoka, naredivsi svojim vojnicima da nakopaju po dvije zobnice zemlje crnice i da je nose sa sobom. Vojnici su se cudili pasinom naredjenju ali su ga izvrsili. Udarajuci na grad po pomrcini jedne snijezne noci pala je komanda da se pod zidine grada istresu zobnice sa zemljom. Sve je pocrnjelo. Branioci su javili da se nesto cudno dogadja. Herceg i njegovi ljudi su se uznemirili. Konstatovano je da Turci potkopavaju grad i spremaju lagum. Neki su uzviknuli: “sve ce nas u lagum dignuti”. Jos iste noci spremili su se i tajnim izlazom sa zapadne strane, potovarivsi mazge sa blagom koje su prije toga bile naopako potkovane nestali u pravcu Stjepan-Grada iznad Blagaja i izvora Bune kod Mostara udaljenog od Kljuca oko 100 kilometara. Turcima je trebalo vise od 24 sata da doznaju kud je Herceg krenuo. Izgleda da im je bilo daleko vaznije Hercegovo blago nego Herceg koji se blagovremeno sklonio u Stjepan Grad. Ahmed-pasa se poslije nekoliko sedmica priblizio ovo m gradu na takozvano Cobanovo polje gdje je zanocio. Ponovo se posluzio lukavstvom. Puhala je jaka bura. Hladnoca je ulazila u kosti vojnika. Pasa je naredio da svaki vojnik sakupi 10 hrpa suhog granja i drva. Kad je pala noc pala je i naredba: “Pali vatre!” Planule su strane iznad Blagaja. Herceg je sa sinovima i vojvodama posmatrao prizor i na koncu progovorio: “Bjezimo! Ima ih k’o na gori lista. Da je toliko vojnika koliko je vatri goloruki bi nas pobijedili, a sigurno oko svake vatre ima bar po 10 vojnika.” Lukavstvo je i ovog puta uspjelo. Poslije napustanja Stjepan Grada kod Mostara Herceg se zaputio u Dubrovnik i od Dubrovcana trazio zastitu, ali je nije dobio. Dubrovcani su se plasili da Turci ne traze Hercega i njegovo zlato sto bi moglo dovesti do rata. On je pak ubijedio Dubrovcane da mu uzmu zlato na cuvanje. Na to su oni pristali tek kada je Herceg pismeno potvrdio da kod njih nije nista ostavio. Na potvrdi koju je Herceg potpisao i koju su kasnije Dubrovcani pokazali Turcima, stajalo je: “Herceg dodje, prodje i protjera blago.” Iza toga su se vremena smirila. Herceg je boravio u Novom, danasnjem Herceg Novom i u medjuvremenu trazio dio svoje ostavstine od Dubrovcana. Oni su odgovorili da nema sta traziti. Prica se da je ovo “ubilo” Hercega, poznatog srebroljubca i pomoglo mu umrijeti, te da se Dubrovnik od tada silno obogatio. Licnost Ahmed-pase Hercegovica u istoriji nije do kraja razjasnjena, narocito u pogledu toga da li je on kao najmladji Hercegov sin, posto je rodjen 1456. godine mogao tako mlad izvrsiti onu misiju koju mu pripisuju, jer je na dan oceve smrti imao svega 10 godina. O tome kako je i zasto ovaj djecak dospio na sultanov dvor u Carigradu postoje razne legende u koje spada i ona koju je zapisao Evlija Celebija. Ipak, najprihvatljivija je ona legenda po kojoj je Herceg pred kraj iz Novog, da bi ispao korektan prema sultanu, ovome poslao velike darove i sina Stjepana kao taoca, koji se kasnije poturcio. Sultan je na ovaj gest odgovorio podjelom Hercegovine na gornju i donju. Navodno je gornju Hercegovinu dao na privremenu upravu hercegu Stjepanu. Ahmed-pasa nije osvajac Kljuckog Grada. Postoji misljenje da je Kljuc osvojio Ahmed vojvoda ili Kara Meho, kako jos legenda tvrdi, sa drugovima Hasom i Husom. Dalje se prica da im se vojska obukla u cefine – dugacke bijele carsafe i da su Meha, Hasa i Husa na grad nanijeli “tri konja doratasta, tvrdoglava i lisasta”, te da je Meho prvi zauzeo gradsku kapiju i tu poginuo. Jos uvijek postoji njegov grobni kamen pred dzamijom u Kljucu bez natpisa, ali sa uklesanim lukom i strijelom. Ono sa cefinima bi moglo imati nekog osnova posto je Kljucki Grad pao u decembru po zimi i snijegu, te se moglo desiti da se vojska maskirala u bijelo. Istina je i to da je Ahmed-pasa Hercegovic po padu Hercegovine sudskim putem od Dubrovcana trazio i dobio dio blaga svoga oca kojeg je Herceg testamentom 21. maja 1466. godine ostavio u nasljedje trojici sinova i zeni Ceciliji i pohranio u Dubrovniku. U toj zaostavstini bilo je zlata, srebra, bisera, skupocjenog posudja, odjece i drugih dragocjenosti. Oba grada i Kljuc i Stjepan Grad kod Mostara pali su pod Turke poslije Hercegove smrti. Kljuc se u odbrani odlicno drzao. Hercegov sin Vlatko je pred Kljucem zarobio turskog vojvodu Ahmeda koji nije identican sa licnoscu Ahmed-pase Hercegovica.   U Donjem Vakufu 1990. godine.