Salko Čampara-Hako

Fuad Kovač

IZDAJA I ZLOČIN

NOVI DOKUMENTI O USTAŠKOM, ČETNIČKOM

I PARTIZANSKOM POKRETU

Sarajevo, 2010.

PREDGOVOR

Knjiga pod naslovom “Izdaja i zločin: novi dokumenti o ustaškom, četničkom i partizanskom pokretu” nije stereotipna, puka i uvriježena oficijelna povijesna priča kakva se pisala punih 50 godina. Ona, nadamo se, pokazuje da istina nije crno-bijela, da se u najburnije vrijeme Drugog svjetskog rata ljudi u masovnim pokretima ne mogu dijeliti isključivo na dobre i loše. U njoj je smješten drugi, nezavisan pogled na ustaški, četnički i partizanski pokret kroz autentičnu dokumentaciju nastalu baš u onom vremenu koja je do nas došla čuvanjem u raznim arhivskim i muzejskim institucijama. Dobar dio dokumentacije ovdje je prvi put prezentiran naučnoj i stručnoj javnosti i, upravo, to baca novo svjetlo na masovne populističke pokrete ovog burnog vremena.
Osnovnu nit knjige čine aktivnosti ustaškog i četničkog pokreta u toku Drugog svjetskog rata koji su iz nacionalnog romantizma prerasli u snage srpskog i hrvatskog fašizma. Još jednom se pokazalo da se nacionalizam rađa kao opojna bajka, a umire kao frankenštajnovo čudovište! Horor strave i užasa je ovdje dokumentiran dokazima o ubijanju do istrjebljenja. Sve ovo je pomiješano u kolaboraciji sa italijanskim i njemačkim okupatorima, izdaji ogromnih razmjera te revoluciji i kontrarevoluciji. Niti jedan od tri navedena masovna pokreta nisu besprijekorno čisti, čak ni sa stajališta njihovih proklamovanih ideologija i prakse.
Radi boljeg razumijevanja događaja i njihovih učesnika, kao i međunarodnih veza, u opisu vraća nas na neke predratne situacije i ličnosti. Time se stiče utisak o velikoj izdaji, o njenom kontinuitetu od vremena Kraljevine Jugoslavije preko izgubljenog aprilskog rata, bjekstva Kralja i Vlade iz zemlje, do zavade južnoslovenskih naroda koja je rezultirala njihovim međusobnim klanjem na vjerskoj i etničkoj osnovi.
Ovo je prije svega dokumentarna priča o djelovanju ustaškog i četničkog pokreta i njihovim zločinima potkrijepljenih originalnim dokumentima i fotografijama. Kroz povijest, nijedan narod nije opraštao izdajnicima. U legendama i stvarnosti oni su ostali simboli zla i predmet osude vlastitog naroda. I u bivšoj Jugoslaviji je, od stvaranja Kraljevine SHS, odnosno 1918. godine, došlo do potkopavanja temelja takve države, uglavnom zbog neriješenih ekonomskih i političkih pitanja, npr. nacionalnog ili nepravednog rješenja agrarnog pitanja, motiviran vjersko-etničkim razlozima, prevelikih socijalnih razlika. U blokovski polariziranom svijetu, kad je bilo izuzetno bitno koja će država stati na koju stranu i kad je Drugi svjetski rat već bjesnio Evropom, najviši establišment truhle Kraljevine je za račun vlastitog bogatstva krenuo putem izdaje državnih i nacionalnih interesa.
Upletenost stranih obavještajnih službi, naročito Engleske, u martovskim previranjima 1941. godine, kao i uloga regenta Pavla Karađorđevića još uvijek je tajnovita i teška za istražiti i objasniti.
Svjesni smo toga da su oni koji će čitati ovu knjigu različito misliti o njoj. Ali, bez obzira slagali se ili ne sa ovim našim istraživačkim radom i zaključcima, mnogo je veća šteta ne pročitati ovu knjigu, jer bi time bili uskraćeni za važna saznanja o odnosima naroda na prostorima tadašnje Kraljevine Jugoslavije u okviru Drugog svjetskog rata, te posebno podložnosti stranim uticajima na Kralja i njegovu kamarilu. Može se kazati da ova knjiga na poseban način ispoljava stoljeća dramatične povijesti jugoslovenskih naroda u ovom dijelu Evrope. Ovo turbulentno stanje najbolje je opisao prof. dr. Viktor Novak, nekadašnji naučni saradnik Vatikanskog arhiva, odrastao u okrilju katoličke crkve, povjesničar i poznavalac više svjetskih jezika i jedan od najvećih hrvatskih i evropskih naučnika.
On je imao najviše uvida u organizaciju i rad crkve i njenih klerofašističkih pobuda. Prvi je izvršio radikalnu kritiku klerofašizma i konzervatizma reakcionarnog dijela katoličke crkve iznutra. Mislio je da bi promijenjen odnos crkve mogao biti koheziona sila povezivanja naroda, a ne razjedinjavanja i zavađanja vjerskih zajednica do istrjebljivanja. On uglavnom kritikuje katoličku, iako se nije mnogo razlikovala ni pravoslavna crkva. Na čelo četnika su došli popovi koji su se u velikom broju slučajeva pokazali kao najveći koljači. Islamski velikodostojnici nisu nikada znali odabrati pravu stranu jer su uvijek bili “između nakovnja i čekića”, klali su ih i “istočna i zapadna braća”. Nažalost, bili su “tampon zona” između dva najveća dušmana, pa su plaćali cehove i jednim i drugim. Potpuna dezorjentacija Bošnjaka, ali i drugih muslimana može se vidjeti i po tome što su se našli na svim stranama. Povijesna činjenica je da ih je bilo i u četničkom i ustaškom i partizanskom pokretu. Nacionalna politika i pravac nisu postojali!  

Autori

  
RECENZIJE

Popunjena praznina u naučnoj literaturi

Sa zadovoljstvom sam prihvatio ponudu da izvršim recenziju ove knjige grupe autora, na čelu sa mojim prijateljem i zemljakom Hakom Čamparom, kako ga mi Gačani zovemo. Još 2005. godine, sjedeći u kafani “Bujrum”, Čampara me je upoznao o tome šta namjerava raditi i ponudio mi saradnju koju nisam mogao prihvatiti zbog drugih obaveza. Ipak, više puta smo se sastajali na kafi i u Akademiji (ANUBiH) i razgovarali o onom što radi. Znao sam da je to ogroman istraživački rad, ali sam bio siguran da će ova grupa zanesenjaka uraditi pravu stvar i napraviti nešto što do sada na ovaj način, čini mi se, nije niko uradio. Naime, popunili su prazninu u naučnoj literaturi koju su mnogi izbjegavali da urade, bojeći se da se nekome ne zamjere.
U metodološkom pristupu, historijski i hronološki autori se ovdje bave društvenim uslovima koji su doveli do pojave masovnih, uglavnom destruktivnih pokreta na prostorima bivše Jugoslavije. Oni klicu zla traže i pronalaze u povojima ovih pokreta, ali uvode determinaciju na naučno prihvatljivoj metodologiji. Posebno su ti i takvi zločini došli do izražaja u toku agresije na BiH, od 1992. do 1995. godine.
Početak knjige nas vodi, uglavnom, kroz Kraljevinu SHS koja od njenog formiranja, 1918. godine, nije bila ništa drugo nego „tamnica naroda“ u kojoj nije bilo mjesta za crnogorsku, makedonsku, bošnjačku, albansku naciju, jer su uveliko bili “posrbljeni”. Autori istražuju početak Drugog svjetskog rata, a prethodno opisuju srpsko-hrvatske političke odnose i sukobe, ubistvo braće Radić u Skupštini od strane Puniše Račića, kao i hrvatsku reakciju osvetom nad kraljem Aleksandrom - ubistvom kralja u Marselju 1934. godine. Nadalje, možemo pratiti kako je prestolonasljednik Pavle preuzeo vlast u zemlji, a da nije znao kojem će se carstvu prikloniti. U suštini, htio je da istovremeno bude dobar sa Hitlerom i Musolinijem, a onda izgubio na obje strane. U ovoj knjizi možemo vidjeti kako mu nijedan fašistički vođa nije vjerovao, pa je na kraju pobjegao u Grčku kod ženine rodbine.
Dalje u knjizi autori opisuju aprilski slom Kraljevine Jugoslavije i raspad države koja je cijelo vrijeme svog postojanja gušila demokratiju, slobodu naroda i pojedinaca.
Znam da se od mene očekuje strogo analitički prikaz i sud kao savremenika tog vremena. Međutim, moje čitanje ovog štiva je prvenstveno impresionističko i rezultiralo je općim dojmovima u koje sam duboko uvjeren. Velika historijska tema može se prepoznati u naslovu ove knjige, pa nema sumnje da će ona imati svoju stalnu vrijednost.
Drugi dio knjige je više zbornik novootkrivenih dokumenata aktera burnih događaja u burnom vremenu. Iz njih se može dosta toga naučiti i otkriti. Obični, mali ljudi, iskreno pričaju o tome kako vide stvari, pričaju o tome šta se dešavalo i kakve su organizacije kojima pripadaju.
Treba cijeniti i poštovati trud i napor da se sve ovo pronađe i otrgne od zaborava, ali i da steknemo drugi pogled na sve što se desilo. Takav pristup, neminovno, primaknuti će nas cilju kojem teži nauka, a to je - istina! Sve ove zločine, zorno prikazane u knjizi, prati ogroman broj, do sada nepoznatih, originalnih dokumenata i fotografija.
Ono što izuzetno cijenim je to da autori pišu i o partizanskim zločinima kojih je zasigurno bilo i koji, dakako, trebaju naučnu obradu. U svakom slučaju na urađenom im čestitam, a ovo naučno djelo preporučujem fakultetima, školama, ustanovama i pojedincima da je imaju u svojim bibliotekama i koriste kao nesvakidašnje hrabro, novo i korisno historiografsko štivo.

Sarajevo, decembar 2009. godine
Akademik Arif Tanović

 
Novi pogled na ustaški, četnički i partizanski pokret

 Radi se o obimnom rukopisu s potpuno novim pristupom obradi masovnih pokreta na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme Drugog svjetskog rata, njihovim osnovnim karakteristikama u pojavnom obliku, ideologiji, vojnoj praksi i političkim ciljevima.
Budući da se većina najvažnijih događaja u vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru bivše zajedničke države desila upravo u Bosni i Hercegovini, da su se glavne vojne operacije vodile na njenom teritoriju, da su se u njoj donijele glavne političke odluke o ustroju “avnojske” Jugoslavije i da su se ustaški, četnički i partizanski pokret najoštrije konfrontirali upravo na tom prostoru, u epicentru naučne pozornosti Čampare i Kovača je Bosna i Hercegovina i to, upravo, oni dijelovi koji su bili najviše izloženi tim konfrontacijama.
Početak knjige obrađuje osnovne historijske procese iz historije južnoslavenskih naroda koji su doveli do pojave nacionalizma kao prvog znaka kolektivne sebičnosti i ugrožavanja drugog i drugačijeg, bez ambicije da se ponovo dokazuju i potvrđuju već općepoznate činjenice i iznose detalji koji se često kod historičara pretvaraju u ponavljanje. Iz ovog dijela rada na jednom mjestu se može sagledati historijski kontekst i društvena klima u kojoj se rađa i nastaje velikosrpski i velikohrvatski državni projekat, koji zajednički i potpuno isto predstavljaju negaciju Bosne i Hercegovine i njene posebnosti na slavenskom jugu, ali i negaciju slobode čovjeka da se izjasni onako kako se osjeća. U ovom dijelu rada autori vode čitaoca kroz stoljeća burne historije južnoslavenskih naroda kao što su Berlinski kongres, austrougarska okupacija BiH, Prvi svjetski rat, stvaranje “versajske” Jugoslavije, položaj Bošnjaka u toj državi, agrarno pitanje, teritorijalno razbijanje BiH 1929. i 1939. godine, nastanak ustaškog i četničkog pokreta, dramu martovskih događaja 1941. godine, aprilski slom Kraljevine Jugoslavije i niz drugih zanimljivih i izuzetno značajnih tema.
Prikupljena prezentirana građa i vrijedna fotodokumentacija kao da iz prašine raznih arhiva i muzeja iz BiH, ali i regiona, vraća realne slike vremena najveće tragedije u historiji južnoslavenskih naroda – vrijeme bratoubilačkog pokolja dok je trajao Drugi svjetski rat. Ali ovaj naučni rad je drugačiji od mnogih drugih koji su obrađivali ovaj period naše historije, prije svega zbog toga što autori događaje posmatraju s pristojne vremenske i političke distance koristeći arhivsku građu koja je nastala kao osnovni instrument za svoje tvrdnje. Takva metodologija ima najviše šansi da bude lišena subjektivizma, što je najveći problem svakog historičara koji se bavi novijom historijom.
Zanimljivom preradom autentične građe, nastale u onom vremenu u najdubljem “sedmom krugu pakla”, bez nepotrebnog filtriranja i zlobne selekcije, možemo tačno rekonstruirati društvenu klimu do najsitnijih detalja, kako cijele društvene grupe, iz mnogih razloga pripremaju teren za ostvarivanje svojih ciljeva, bez obzira na cijenu, i bez obzira što će ući u krug izdaje i zločina.
Kao nikad do sad ovdje možemo vidjeti koliko su obični ljudi zbunjeni, naprosto, ponašajući se kao statisti na filmu kojima upravljaju “nevidljivi režiseri”. Pripadnici “Muslimanske milicije” u istočnoj Hercegovini izgleda da nemaju izbora, oni se bore za goli opstanak, jer je pravoslavno okruženje potpuno neprijateljsko. Iluzije o brzoj pobjedi, jer su se “Rusi spustili na Nevesinjsko polje”, o moći njemačkog oružja i trajnosti satelitske “Nezavisne Države Hrvatske”, pokolj nedužnog muslimanskog civilnog stanovništva oko Bileće, Trebinja, Berkovića, Gacka i dr. od strane srpskih ustanika, koji se cijelu 1941. i dobar dio 1942. godine nisu bili podijelili na četnike i partizane, ruše do sada uvriježene stereotipe o tim događajima, kako su nam do sada bili predstavljani.
Autori kroz obimnu dokumentaciju pokazuju da je zastarjela podjela na “dobre” i “loše momke” i prikazivanje prošlosti u crno-bijelom svjetlu. Tako sada, na primjer, možemo naći istinsko gađenje predstavnika vlasti tzv. NDH kotarskog predstojnika Marka Šakića nad zločinima koje su počinile ustaše Jure Francetića nad nedužnim srpskim civilima koje su bacili u Koritsku jamu, ili žestoku osudu zločina u Prebilovcima koju je izrekao jedan italijanski fašistički oficir.
Na više od 600 stranica knjige, autori donose izvode iz raznih dokumenata koji se čuvaju u raznim arhivskim i muzejskim institucijama, tako da pomalo cijeli rad liči na zbornik dokumenata u kojima akteri događaja sami i iskreno govore o sebi i organizaciji kojoj pripadaju, pa po prvi put imamo potpuno novi pogled na ustaški, četnički i partizanski pokret, što je izuzetno zanimljivo, pojedince u tim pokretima koji se razlikuju od naših uobičajenih stavova i predodžbi formiranih pod pritiskom pobjednika, odnosno vladajućeg režima i režimske historiografije.
Kroz izvode iz zapisnika sa saslušanja zarobljenika, borbenih izvještaja, izjava aktera sa suđenja, statistike bolničkih protokola i autentičnih fotografija ustaške, četničke i partizanske provenijencije možemo spoznati ono što se željelo zataškati, skloniti ili frizirati u drugi prikaz ili staviti u drugi kontekst.
Budući da se radi o vrlo kompleksnoj temi, o kojoj nikad neće biti postignuta apsolutna saglasnost u naučnim krugovima, smatram da su autori objavljujući relevantnu dokumentaciju kao zvanične i nezvanične akte, dokazivali naučne fakte.
Zbog svega navedenog preporučujem da se rad objavi. 

Sarajevo, juli 2010. godine 

Mesud Hero,
prof. historije i viši kustos
 
 

SLIJEDE NEKI MANJI DIJELOVI IZ KNJIGE

...............................................

SITUACIJA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI 1941.
GODINE IZ UGLA VOJNIH STRUKTURA NDH

 
Masakr nad muslimanskim stanovništvom i povlačenje domobranske vojske bez borbe bili su predmet razmatranja i unutar krugova NDH što se vidi iz sljedećih dokumenata:
Pričuvni poručnik Princ Karlo vodnik 3 voda II satnije 14 p.p. u Plani podnosi izvještaj o borbama u Plani Zapovjedniku nevesinjske gromade Nevesinje
Prva čarkanja kao uvod u generalni napad na Planu otpočela su između civilnog stanovništva i četnika na položaju zvanom “Rogovi”, oko 16,30 sati, o čemu je telefonski izvješteno Zapovjedništvo mjesta u Bileći. Oko 17 sati bila je prekinuta veza sa Bilećom i dobijen izvještaj da je pregrađen put na mjestu zvanom “Mokri Do ” (oko 4 km od Plane). Po obavještenjima dobivenim od civilnog stanovništa toga dana je pao Divin, a četničke prethodnice nalazile su se u nastupanju u pravcu Plane. Prije napada na Berkoviće i Divin, na jedno 2 dana, opazili smo vatre na Sitnici, Rogovima, u selu Trnovici (na samoj bivšoj crnogorskoj granici) na Rudinama i na Planiku što je bio svakako znak za prikupljanje četnika. Inače, sami četnici koji su dolazili u dodir sa mjesnim muslimanskim stanovništvom primijetili su da će izvršiti opći napad na Planu. Da će to zaista biti moglo se primijetiti i po tome što se toga dana nije moglo vidjeti na cesti prema Bileći nijedno pravoslavno lice.
Čarkanja oburužanog muslimanskog stanovništva sa četnicima nstavljena su i u toku noći od 25/26. U jutro oko 6 sati izvršen je napad pravoslavnog stanovništva iz sela Njeganovića u pravcu Plane. Oni su tom prilikom nastojali da izazovu paniku komandujući “Prva četa u strelce, bataljon juriš, itd., premda je u ovom napadu učestvovalo svega oko 10 lica. Ova je grupica najurena u pravcu Sitnice. U isto vrijeme nastavljen je pokret isturenih četničkih dijelova, koje su u međuvremenu zauzele Fatnicu, uz stalan otpor naoružanog muslimanskog stanovništva, koje se postepeno povlačilo u pravcu sela Šakotića. U obrani Plane učestvovalo je oko 500 naoružanih civila koji su bili raspoređeni svuda uokolo. 26. smo osjetili oskudicu u vodi, jer je izvor koji se nalazio na Planskom polju, bio pod vatrom od strane četnika koji su u toku noći zauzeli položaj zvani “Kaštel” (to su bili pravoslavni stanovnici iz sela Lađevića). Četnici su ovoga dana zauzeli Šakotiće i Gradinu, odakle su sipali vatru na naše položaje. Tokom cijelog dana, do 17 časova, vođena je borba sa četnicima koji su se ušančili na Gradini i Kaštelu. U 17 sati donesena je odluka da se zauzme Gradina i Kaštel iz slijedećih razloga: 1) Jer je Gradina (odakle se je pred nadmoćnijom silom ujutro povukao 3 roj 3 voda) bila ključ odbrane Plane, a Kaštel radi pristupa vodi u Planskom polju. Za izvršenje ovog zadatka određen je 2 vod sa vodnikom g. Varamentom Dragom. Potpomognut vatrom iz naših rovova i ojačan sa 20 naoružanih civila uspjelo je vodu sa bombama istjerati četnike sa ovog položaja.
Četnici su tom prilikom ostavili jedno burilo sa vodom, malo hrane i oko 60 metaka talijanskog porijekla. Četnici su se povukli više sela Šakotića. U toku noći 26/27. nastavljena je ogorčena borba. Naš vod nije uspio da zauzme Kaštel. Na Kaštelu smo primijetili vatru. Kako sam docnije saznao to su četnici tražili pojačanje, koje im je u toku noći pristiglo i to isključivo preko crnogorske granice. Oko 8 sati ujutro čula se jaka paljba iz pravca Bileće. Držali smo da je to pomoć koja dolazi prema datom obećanju. Četnici su osuli jaku paljbu na naše položaje oko Oružničke postaje i na Krivaču, gdje se nalazilo oko 60 naoružanih civila. U 9 sati primijetio sam četničke kolone koje su išle prema Krivači. Moj puškomitraljez i vojnici osuli su na te kolone ubrzanu paljbu. Od 10 sati dalje počela je evakuacija stanovništva, panika među oboružanim civilima, jaka paljba sa svih strana I povici četnika: “Juriš! Ura!”
Idući potpuno otvoreno četnici su nicali sa svih strana jureći prema nama. U tome je momentu izdao zapovjednik, natporučnik Smolčić, naređenje da se povlačimo. Vojnici su počeli iskakati iz rovova i bježati u pravcu Sitnice, nastojeći da izbjegnu obuhvatu. Sa mojim ljudstvom opkoljen sam oko 3 km daleko od Plane. Četnici su nas razoružali, oduzeli novac, vojničku spremu, cipele, omotače, itd, sve ono što im se sviđalo. Mene i moju grupicu vojnika doveli su do Plane, koju su zapalili. Na cesti su ležali leševi žena, djece i staraca muslimana. Predveli su me njihovom “komandiru” Laliću koji se je zgražao radi toga što su me ostavili bez odjeće. Tu sam našao kolegu g. Veramentu. Ukupno nas je bilo 68. Pod njihovom stražom doveden sam u Lađeviće gdje smo u kući komandira čete Rajka Samardžića dobili hranu i spavanje. Preko Meke Grude od straže do straže dovedeni smo u Lukavicu a odatle u Zovi Do. Tu su nas poveli na pregovore sa našim vojnicima u kojima nismo učestvovali. Kako su pregovori svršeni ne znam. Iz Zovog Dola po kiši došli smo u Nevesinje gdje smo se prijavili zapovjedništvu Nevesinjske gromade. Primjetio sam da četnici šire propaganda da idu samo na muslimane, a hrvatskim vojnicima da neće ništa. Iz toga razloga su sigurno i sa nama dobro postupali.

 1. rujna 1941. godine, Pričuvni poručnik,
Nevesinje, Karlo Princ 435
_______________________
435  Izvještaj o borbama u Planoj od 1. septembra 1941. godine sa rukopisom koji slijedi, Arhiv
Hercegovine

Kopija izvještaja rezervnog poručnika Karla Princa

 ____________________

RAD I ORGANIZACIJA MUSLIMANSKE MILICIJE
U ISTOČNOJ HERCEGOVINI

Iz izvještaja broj 891/taj od 30. decembra 1942. godine Oružničkog voda Gacko, vidi se intenzitet i učestalost borbi, broj ”satnija” i općenito ratni naboj. I ako neke ocjene podnosioca izvještaja moramo uzeti s rezervom postavlja se pitanje da li su Bošnjaci u istočnoj Hercegovini, u borbi za goli opstanak, posebno u uslovima “Vidovdanskog ustanka” kada se ustanici nisu bili razdvojili na četnike i partizane, imali bolju alternativu.
Iz ovog izvještaja se vidi i tragična zabluda Bošnjaka da su njihovi borci “dostojni Hrvatskog imena”. Stanje nacionalne svijesti kod Bošnjaka, ustvari govori o političkoj zbunjenosti i pogrešnim odlukama o tome šta je to njihov interes, jer je NDH na Bošnjake gledala kao na sredstvo preko kojeg će zagospodariti i iskontrolirati najveći dio BiH i ostvariti potpunu supremaciju nad teritorijom koju su formalno uključili u fašističku satelitsku državnu tvorevinu.
 

503 Arhiv Hercegovine

 
ZAPOVJEDNIŠTVO PREPISI! ORUŽNIČKOG VODA GACKO 6. ORUŽNIČKE PUKOVNIJE
Broj: 891/taj
U Gackom, dne 30. 12. 1942.
 
Predmet: Podatke o organiziranju i radu Gatačke milicije dostavlja. -
 
ZAPOVJEDNIŠTVU ORUŽNIČKOG KRILA BILEĆE U TREBINJU
 Zapovijedi toga zapovjedništva Broj 1935/taj od 18. prosinca 1942. Godine podastirem podatke o organizaciji i radu Gatačke milicije za vrijeme prošlog svjetskog rata Gačani su osjetili opasnost od Crne Gore i odmah su se organizovali u miliciju takozvane “Šuckore”. Ovom milicijom zapoviedao je kapetan Šuler koji je imao aktivno sudjelovanje u organiziranju sadašnje Gatačke milicije.
1941. nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i ustanaka pobunjenika kao i mnogim drugim mjestima u Gatačkom kotaru zaprijetila je najveća opasnost od njegova postanka. Svativši ovaj težak i najteži svoj položaj u povijesti, prvaci Gatačkog kotara, organiziraju se o zbijanju u redove ne oklijevajući ni časa. Iako sa vrlo malo oružja i streljiva, svojom junačkom i neustrašivom borbom milicije i pobunjenika na Gacko i muslimanska sela, koji su ovi div junaci branili i brane, pored odbrane vršili su napade u svima pravcima i sektorima i učestvovali u borbama u kotaru: Gackom, Nevesinju, Bileću i Fočanskom i u svima borbama izvojevala pobjedu nad pobunjenicima za koje je Gatačka milicija bila, a i sada je strah i trepet.
Milicija Gatačkog kotara u zajednici učestvovala je u svim borbama na području gore spomenutih kotareva kako se to iz dolje opisanog vidi i to:
1./ u mjesecu lipnju 1941. dolazi do prve borbe. Pobunjenici napadaju sa velikim svojim snagama na oružnike postaje: Kazance i Jasenik. Borba se vodila preko cijele noći i pošto u ovim mjestima nije bilo muslimanskog življa, milicija se povlači u Kulu. Odmah poslije toga pobunjenici napadaju na oružničku postaju Stepen i selo Pržine. Milicija Gatačkog kotara, a osobno Ključka, Kuljska, Stolačka i Branilovačka satnija brani ova mjesta i vodi borbu punih 5 dana i noći i pošto su pobunjenici bili deseterostruko nadmoćniji i pošto u ovim mjestima nije bilo kojih je odbila sve pobunjeničke napadaje, a gdje i danas drži svoje postave i čuva svoje domove.
2./ koncem mjeseca lipnja i poslije pravoslavnog Vidovdana, pobunjenici se u većim skupinama koncentrišu u selu: Miholjače, Lazarići i Vrbici. Čim je milicija Gatačkog kotara saznala za ovu koncentraciju pobunjenika pod zapovijedništvom svojih satnika napada i zauzima mjesto Avtovac. Pobunjenike razbije i istjera iz spomenutih sela.
3./ sredinom mjeseca srpnja 1941. pobunjenici sa velikim snagama napadaju i opkoljavaju našu domobransku satniju, koja je bila pod zapovjendištvom satnika g. Šikića, na mjestu zv. Kobilja Glava. Milicija Gatačkog kotara čim je za ovo čula hita u pomoć našoj vojsci i oslobođuje je od pobunjenika. Ovdje odigrava glavnu ulogu Ključka satnija, koja odbija napad od svoga sela i po noći hita u pomoć opkoljenoj vojsci i spašava je, a neprijatelja potiskava i nanosi mu osjetne gubitke, goneći ga u Bilećki kotar.
4./ početkom mjeseca kolovoza 1941. pobunjenici iz kotareva: Gacka, Bileće i Nevesinja sa velikim snagama napadaju selo: Bašiće, Ključ i Cernicu, Bašićka i Ključka satnija u odbrani ovih sela pokazuju junaštvo, jer odbijaju deseterostruko jačeg neprijatelja nanoseći mu velike gubitke. Slijedećeg dana milicioneri iz svih satova kombinovani u jednu satniju koja se je zvala Krstareća satnija sa ostalim satnijama napada na čuveno i poznato selo Srđeviće iz koga su se dizale bune pod Kovačevićima 1875. i 1882. godine, Rudo polje, Nadinići i rudu glavicu i potpuno razbiju pobunjenike nanoseći im velike gubitke, a ta se sela uništavaju paljenjem.
U ovim borbama milicija se je istakla veoma hrabro i neustrašivo. Ništenjem sela Srđevića uništeno je najveće pobunjeničko selo u Hercegovini kako po svojoj veličini tako i po moralnoj podršci pobunjenicima. Poslije ovoga uspjeha borba je nastavljena i idućih dana i napadnuto je selo: Kravarevo i Višnjevo iz kojih su pobunjenici razbijeni i natjerani u bijeg.
5./ koncem mjeseca kolovoza 1941. pobunjenici iz kotara: Gacko, Bileća i Nevesinje dobivaju 1.000 crnogoraca pojačanja i koncentrišu se u selu Lipniku, gdje se pripremaju i vrše glavni napadi na grad Gacko i selo Gračanicu. Napadači su bili mnogo nadmoćniji i imali su zadatak da zauzmu napadnuta mjesta po svaku cijenu.
Pobunjenici su navaljivali svom silom i žestinom ne birajući načina i sredstava išli su na taneta kao slijepi i ludi. Borba je bila krvava i očajna. Branioci Gacka bili su naši domobrani i milicioneri kao i oružnici i branili su ga divovski, svaki nastraj neprijatelja odbijali su sa velikim gubicima na štetu napadača. Borba je bila tako žestoka da su postave prelazile po dva puta iz naših u napadačke ruke i naši borci su ih opet povratili i neprijatelja odbili uz velike i krvave gubitke. Odbrani Gacka mnogo doprinosi i borba sa boka satnije, koja je kombinovana iz: Stolačke, Kuljske, Ključke i Branilovićke satnije koja stiže u pravi čas i pruža pomoć Gacku.
U samoj odbrani Gacka veliku zaslugu ima Gatačka satnija, gdje se osobno ističe njen zapovjednik Avdo Zvizdić. Ovoga napada Gračanička satnija pokazuje div junaštvo u odbrani svoga sela, jer sa oko 70 boraca odbija oko 400-500 napadača.
6./ poslije napadaja na Gacko pobunjenici se ponovno počnu pripremati za drugi napad na Gacko. Ovoga puta nastao je težak položaj za Gacko, jer je kod naših boraca nestalo streljiva. Pobunjenici su imali i svoje brzoglase pa su javili u Nevesinje da Gačanima pošalju samo streljiva, a da im pomoći u ljudstvu netreba slati. Ovo radi toga da lakše opljačkaju i odnesu streljivo. Ovu najtežu situaciju rješava hrabri i neustrašivi milicioner iz Ključke satnije Ahmo Čustović, umr. Omera, koji sa još dva milicionera iz Bašićke satnije probija se kroz pobunjeničke redove i dolazi u Nevesinje i o situaciji u Gackom izvještava našu domobransku posadu, koja odmah u Gacko šalje pomoć u momčadi, streljivu i ostalom i na taj način spašava situaciju.
7./ početkom mjeseca listopada 1941. godine doznaje se da su pobunjenici sa velikim snagama napali na sela uz Drinu. Odmah po saznanju kombinuje se jedna satnija iz svih satnija i pruža se pomoć napadnutom muslimanskom življu oko Drine. Ova kombinovana satnija Gatačkog kotara zajedno sa Boračkom milicijom borila se na svima položajima oko Drine, gdje su se istakli u svakoj borbi, koje su vođene na Popovom Mostu, Tođevcu i ostalim Drinskim selima. U ovim borbama ostala je oko mjesec dana, nakon toga morala se je povratiti. U borbi na Drini kako to narod naziva, naročito se istakao gore spomenuti Ahmo Čustović koji je na jednom mostu sa strojopuškom ubio oko 25 pobunjenika i na taj način omogućio da se spasi oko 5.000 izbjeglica. Ovaj neustrašivi i hrabri div junak učestvovao je u svima borbama i svagdje se je istakao neustrašiv i hrabar.
8./ koncem mjeseca listopada 1941. nakon pobjede partizana nad četnicima, partizani zauzmu sva sela do Borča i nastoje letcima i drugom promidžbom pridobiti naše borce, ali kad ih ovi odbijaju, partizani se sa velikim snagama koncentriraju u čuveno selo Bodežište. Da bi se ovo njihovo koncentriranje razbilo i ne dalo im se vremena pripremiti za napadaj 4. satnije milicije Gatačkog kotara uz pomoć Borčana napadnu na Bodežište to najveće partizansko uporište i jednog dana u ranu zoru napadnuto je ovo partizansko gnijezdo, koje je potpuno razoreno.
Pored Bodežišta zauzeto je Vratlo i Tarahin do, a partizani sa velikim gubitcima povlače se prema Ulogu. Na Dobrovrhu milicioneri Bašićke satnije ubijaju vođu partizanskog profesora Tadića i kod njega su našli cijelu komunističku pismohranu.
I u ovoj borbi milicioneri Gatačkog kotara pokazuju neustrašivost i junaštvo, jer iz vlastite inicijative preduzimaju napadaj na mnogobrojnijeg neprijatelja koga progone i uništavaju sa malim svojim gubicima.
9./ sredinom veljače 1942. milicija Gatačkog kotara sa malim dijelom Boračke milicije iz vlastite pobude i inicijative vrši napad na partizanska sela u Donjem Borču. Ovaj napadaj izvršen je sa velikim uspjehom i poništena su sva partizanska naselja do Uloga, a partizani natjerani u bijeg sa velikim gubitcima, a milicija se povraća na svoje postave uslijed elementarnih nepogoda.
10./ početkom mjeseca ožujka 1942. primjećeno je grupisanje partizana u selo Bresticama, kotar Bileća, u ovom selu bilo je sjedište stožera udarnog bataljona Vlade Šegrta. Odmah po saznanju skoro svi milicioneri Gatačkog kotara napadaju na ovo partizansko uporište i očajnom borbom i uz velike žrtve uspijevaju razoriti ovo selo i partizane sa velikim gubitcima natjerati u bijeg.
11./ odmah poslije borbe opisane pod tačkom 10 partizani napadaju na Borač. Saznavši za ove dvije satnije Gatačka milicija hita Borčanima u pomoć i zajednički progone partizane u Fočanski kotar. Odmah poslije ovoga napadnut je ponovno donji Borač, ali Gatačka i Boračka milicija sa velikim uspjehom ponovno progone neprijatelja mimo Ulog. Gatačka milicija ostaje kao pojačanje Borčanima sve do 4. travnja 1942. kada se povlači na svoje postave.
12./ 7. travnja 1942. tri kombinovane satnije Gatačke milicije napale su Stepen, Kobilju Glavu i Pusto Polje i sa velikim uspjehom izvršile su ovaj zadatak, nanijevši neprijatelju teške i osjetne gubitke.
13./ 9. travnja 1942. godine milicija Gatačkog kotara, sa Borčanima napala je selo: Izgori, Čemerno i Čemersko Osoje i razorila je. Ovdje su partizani stradali više nego igdje u ovim krajevima. Ovdje im je bila grobnica, a milicija sa ovim pokazala svoje veliko junaštvo.
14./ 16. travnja 1942. partizani iz svih kotareva Hercegovine, podpomognuti sa partizanima iz: Bosne, Crne Gore, Sandžaka i Srbije sa oko 10.000 vrlo dobro naoružanih boraca napada na Borač. Gatačka milicija daje Borču pomoć od jedne kombinovane satnije. Uslijed velike nadmoćnosti partizani zauzimaju Borač preko mrtvih branitelja. Ostatak milicionera povlači se u Gacko. U odbrani Borča naročito se je istakla Gračanička satnija koja je dala najviše boraca i 20 najboljih boraca ove satnije pada u Borču. I u ovoj borbi milicija je pokazala više nego ikada junaštvo, ali kako kaže narodna poslovica “sili se ne može odoljeti”. Ovdje je borba vođena sa bodovima i bombama.
15./ odmah nakon pada Borča partizani dolaze u Stepen, Pusto Polje i približuju se selu Međulići. Gatačke satnije i to: Stolačka, Branilovačka, Kuljska i Ključka sa uspjehom odbijaju ovaj napadaj i partizane sa velikim gubitcima nagone u bijeg. Milicija Gatačkog kotara, osim opisanih borbi koje su spomenute i iznešene kao važnije i veće, u razdoblju od mjeseca svibnja 1941. do danas imala je preko stotinu drugih manjih borbi koje nisu opisane.
Poslije ovih borbi između milicije i partizana nastaje borba između četnika i partizana i tako malo olakša se položaj milicije, naime ne učestvuje u borbama, ali danonoćno budno stražari i drži svoje postave oko svojih domova, kojima se može doći samo preko mrtvih milicionera Gatačke milicije.
Naprijed je ukratko opisana borba milicije Gatačkog kotara u zajednici, a iz dolje iznijetog vidjet će se borba i rad pojedinih satova ove milicije:
1./ Gatački sat naročito se ističe svojim junaštvom u odbrani grada Gacka i njemu pripada prvo mjesto. Pored ove borbe, u koliko su to prilike dozvoljavale, ovaj sat davao je pomoći i drugim selima kada su bila napadnuta.
2./ Gračanički sat pored opisanih borbi. 31. VII 1941. odbija napad na svoje selo koji je trajao 5 dana uz velike gubitke neprijatelja, koga progoni u progonu zapali selo: Kravarevo, Rudo Polje i Višnjevo. Poslije ovoga pruža pomoć Gacku i spašava situaciju. 22. VI 1941. pruža pomoć oružničkoj postaji Fojnica i spašava sve oružnike, građane sela Nadinići, trgovinu Omera Kapetanovića u vrijednosti oko 5.000.000 kuna. Hrabro i neustrašivo ističe se u napadu na selo Bodežište i spašava pučanstvo sela Mrđanovića i Bahori. U odbrani Borča pokazala se je dostojna Hrvatskog imena, ali ovdje je izgubila svojih 20 najboljih boraca.
Početkom mjeseca lipnja 1942. godine kada je 260 Talijanska pukovnija progonila partizane, ova satnija punih 14 dana uspješno je osiguravala lijevi bok ove pukovnije.
3./ Bašićki sat pored zajedničke borbe naročito se je istakao u slijedećim slučajevima: početkom mjeseca kolovoza 1941. pobunjenici sa jačim snagama napali su na selo Bašiće. Ovaj napadaj sat je odbio uz velike gubitke neprijatelja. Ovom prigodom pokazao se je veoma hrabar i dostojan Hrvatskog imena, jer je odbio deseterostruko većeg neprijatelja.
Početkom mjeseca svibnja 1942. Godine ovaj sat napada na selo: Medaniće, Nadaniće i Lukovice. Svojim jakim i smjelim naletom progone neprijatelja iz ovih sela, koje uništava. Ovdje se ova satnija pokazala neobično neustrašiva i hrabra. 5. rujna 1941. ova satnija vršila je izviđanje u planini Bjelašnici i ovom zgodom zaplijenila dosta prehrane koje su četnici gonili za svoje postrojbe i ovo predala našoj posadi u Gacko. Ova hrana gonila se je iz sela Srđevića i ova satnija napada ovo selo i uništava ga jer su se četnici spremali da napadnu Bašiće, ali su ih Bašići preduhitrili.
4./ Kuljski sat, pored opisane zajedničke borbe naročito se je istakao u početku mjeseca kolovoza 1942. godine kada je imao zadatak da osigura naša sela prema planini od Nevesinja do Bileće. Ovaj zadatak izvršila je uspješno odbivši napadaje neprijatelja. Sudjeluje u napadu na selo Srđeviće i ističe se svojom hrabrošću i neustrašivošću. Gdje je god trebala njezina pomoć ova je izdašno pružala i isticala se u svakoj borbi.
5./ Branilovački sat pored opisanih borbi u zajednici, naročito se je i hrabro istakao u borbi, dne 27-VI.1941. kod Zborne Gomile i Stepena sa četnicima pod vodstvom popa Radojice Parišića, gdje je odmetnike potukla do nogu i natjerala u bijeg. Pruža izdašnu pomoć našoj opkoljenoj vojsci kako je to naprijed opisano. 28.VI-1941. ovaj sat pruža pomoć našem domobranskom vodu kod Razbijenog Korita i ove spašava. Ovdje pokazuje junaštvo, ubija 13 odmetnika. 1. X-1941. ovaj sat dobio je zadatak da izvrši premetačinu u planini “Babi, Vučijoj Bari i Bjelašnici”. Ovom prilikom stupa u borbu sa odmetnicima i pokazuje veliku hrabrost, jer pobunjenike progone sa njihovih postava na juriš. U svim borbama i gdje bi god ustrebala njezina pomoć davata je izdašno.
6./ Stolački sat, pored opisanih zajedničkih borbi, ovaj sat naročito se je istakao i pokazao se neobično hrabrim i dostojnim Hrvatskom imenu. U mjesecu srpnju 1941. u napadu pobunjenika na selo Međuljiće ovaj sat odigrava glavnu ulogu i neprijatelja odbija sa velikim gubicima. 7. rujna 1941. ovaj sat u planini Đed stupa u borbu sa odmetnicima, progoni ih sa velikim gubicima u ljudstvu i zarobljava veću količinu hrane. U svim poduhvatima isticala se je neustrašivo i hrabro. Danonoćno je bdila na svojim postavama, jer graniči sa neprijateljskim sektorom. Svoje položaje je branila i brani tako da se mogu proći samo preko mrtvih Stočana i drugih sela ove satnije.
7./ Ključki sat, pored opisanih i iznijetih borbi u zajednici, ova satnija više nego i jedna druga izvršila je borbi i pokazala se najhrabrija među najhrabrijim. Ova satnija odbija 15-20 velikih napadaja na svoje selo, uz velike gubitke po neprijatelja. Koncem mjeseca svibnja 1942. ova satnija vršila je izviđanje na tromeđu kotareva: Bileće, Stolac i Nevesinje sa uspjehom i za ovo je dva puta dobila usmenu pohvalu Talijanske vojne posade u Gacku. U lipnju 1941. sa uspjehom je osigurala prelaz Talijanske vojske od Gacka u Bileću. Pobunjenike koji su napadali na ovu vojsku odbila je uz velike gubitke. Istog mjeseca pobunjenici su napali na Kobiljoj Glavi našu domobransku preselicu sa oko 50 domobrana, opljačkali samovoze i domobrane koje su potjerali sobom, čim je ova satnija saznala za ovaj slučaj organizuje se i hita u pomoć. Stiže na vrijeme, sa pobunjenicima stupa u borbu, svojim naletom razgoni ih i domobrane i ostalo oslobađa. Na mjesto borbe izašla je u pola noći i borba je vođena do rano u zoru. Slijedećeg mjeseca pobunjenici na istom mjestu napadaju Talijansku preselicu. Ova satnija i ovoga puta hita u pomoć svojim neustrašivim i junačkim naletom razbija napadače i spašava Talijanske vojne i nakon svega toga sa borbom osigurava Talijanima da odu u Bileću. U kolovozu mjesecu 1941. pobunjenici napadaju jednu našu satniju domobrana u Koritima i sa velikim snagama opkoljavaju ovu satniju na Kobiljoj Glavi i tako biva opkoljena 24 sata. Iste noći pobunjenici napadaju i na selo Ključ sjedište ove satnije, kako ne bi mogla pružiti pomoć napadnutoj vojsci, ali ova junačka satnija odbija uz velike gubitke neprijatelja od svoga sela i hrli u pomoć opkoljenoj vojsci i neustrašivom i junačkom borbom razbija pobunjenike i nagoni ih u bijeg i na taj način pruža našoj vojsci mogućnost da se povuče u Kulu. 11-V-1942. primjećuje grupisanje pobunjenika u planini Babi, odmah ih napada nedavši im da se potpuno grupišu i svojim junačkim naletom razbija ove pobunjenike, ubija 3 i ranjava mnogo pobunjenika. Ovom zgodom zarobila je jednu strojopušku, 2 puške i ostalog tvoriva.
Ova satnija i njezino selo udaljeno je od muslimanskog najbližeg sela 4 kilometara i na ovo selo pobunjenici su napali više puta nego na sva ostala mjesta u Gatačkom kotaru, ali junački borci Ključani sve ove napade odbijaju uspješno. Na kakvom je položaju ovo selo i satnija udaljeno od svih muslimanskih sela u jednoj dolini opkoljenoj sa pravoslavnim življem, ne može vjerovati onaj koji položaj ovoga sela nije vidio. I uprkos ovoga izdržava sve napadaje do današnjeg dana. Pored ovoga gdje se je god čula kakva borba Ključani hrle u pomoć i spašavaju situaciju. Gdje god je Ključka satnija išla u pomoć ili se inače nalazi u borbi, tu je odmah podignut moral kod naših boraca, a kod neprijatelja zavladao strah i panika, jer borba Ključana nadaleko je čuvena. U svim borbama koje su vođene od strane Gatačke milicije sudjelovala je ova satnija i pokazala se najhrabrija među najhrabrijim. Nema riječi sa kojima bi se moglo opisati junačko djelovanje ove satnije u borbama.
Imena zapovjednika satnije Gatačke milicije i dvojice najboljih milicionera i to:
1./ Zapovjednik Gatačkog sata je prič. naprednik Avdo Zvizdić umrlog Zahira, dočinovnik poreznog ureda iz Gacka, milicionera Arif Kurtović umr. Rame i Šaćir Čampara Arifov iz Gacka.
2./ Zapovjednik Gračaničkog sata je pričuvnik Avdo Krvavac umrlog Bećira, milicioneri Arif Krvavac umr. Halila i Zajim Krvavac umr. Mehmeda, težaci iz sela Gračanice, kotar Gacko.
3./ Zapovjednik Bašićke satnije je Hamdija Bašić umr. Smaje, milicioneri Šaćir Bašić umr. Jusufa i Nazif Džeko umr. Juse, težaci iz sela Bašići, kotar Gacko.
4./ Zapovjednik Kulske satnije je Hamid Fazlagić umr. Salka, milicioner Mehmed Fazlagić umr. Salke i Arif Hidović umr. Salka, svi iz Kule kotar Gacko.
5./ Zapovjednik Branilovićkog sata je Mujo Čampara umr. Džafera, milicioneri Mehmed Čampara Džanov i Atif Džubur umr. Hamida, težaci iz Branilovića, kotar Gacko.
6./ Zapovjednik Stolačke satnije je Abid Sarić Jusin, milicioneri Safet Sarić, Nukov i Džemo Tanović Ademov, težaci iz Stoca i Međuljića, kotar Gacko.
7./ Zapovjednik Ključke satnije je Nazif Čustović umr. Hasana, milicioneri Hadžo Mehić Mustafin i Ahmo Čustović umr. Mehmeda. Ovaj posljednji najbolji je borac u Gatačkoj miliciji, i njemu pripada najveće odlikovanje i priznanje kao borcu.
Zapovjednik cjelokupne Gatačke milicije je pričuvni pješački nadporučnik Ćamil Krvavac. On je došao na čelo Gatačke milicije u mjesecu ožujku 1942. Odmah po dolasku izvršio je reorganizaciju milicije stavio joj se na čelo i učestvovao u svima borbama na čelu milicije do danas. U borbama se je pokazao kao starješina taktičan i umiješan, a kao borac neustrašivih, hrabar i izdržljiv.
Rad i borba Gatačke milicije nije moguće ovako ukratko opisati. Borci Gatačke milicije nadmašili su sve borce i uvjerenja sam da im nema ravnih, oni pod najtežim uvjetima i okolnostima sa malo oružja, streljiva i ostalog tvoriva, bez hrane vode sve borbe i odbijaju neprijateljske nadmoćnije napade sve do danas. Svako mjesto u našoj zemlji koje su pobunjenici sa svojim velikim snagama podleglo je navali, ali Gacko i njegova okolina gdje žive muslimani nije. Zasluga za ovo pripada jedino cjelokupnoj Gatačkoj miliciji, kojoj pripada priznanje kao i Borčanima, pa čak još i više, jer je Borač podlegao a kršno Gacko i njegova okolina nije iako je ista pobunjenička horda napadala i na Gacko i muslimanska sela.  
Da bi se Gatačkoj miliciji bar donekle priznao požrtvovani rad u odbrani svojih domova i Nezavisne Države Hrvatske, mišljenja sam da se pored iznijetih boraca predlaže za odlikovanje svi borci koji su to zaslužili, a kojih ima dosta. Sa odlikovanjem ili nagradom spomenutih boraca uvrijedili bi se oni borci koji su se istakli kao i ovi i time bi im se nanijela velika nepravda. Pored ovoga, želja je Gatačkih miliconera i najvažnije pitanje je njihove prehrane, koja je očajna i zabrinjavajuća. Pojedine obitelji, a tih ima jedna većina, već mnogo vremena nemaju šta jesti. Jedu koje kakvo bilje i to osobe otječu i njihovi likovi izgledaju kao mrtvački. Prosto čovjeka boli srce kada vidi ovakve likove boraca i njihovih obitelji. Onih boraca čijom zaslugom Gacko je danas u okrilju i domašaju naših oblasti. Da nije ovih boraca kroz Gacko bi prohujale velike horde odmetnika i kakva bi se šteta nanijela poznato je, kao i kroz druga mjesta. Njihovom zaslugom nije Gacko popaljeno i nema ruševina u njemu. Pa kad vidim sada kako se ovi kršni i hrabri borci pate od gladi i kako se njima malo priznaje njihova borba, koju i danas na granici NDH imaju, ne znam kako bi o ovome donio sud, ali samo znam da me srce boli kad ovo vidim. Kako sam naprijed spomenuo, njihova je želja da im se dodijeli toliko hrane koliko je najpotrebnije da spase sebe i svoju obitelj od gladi. Ovo prije svih odlikovanja, pohvala i nagrada.
Pored spomenutih u organizaciji Gatačke milicije ima vidnog i glavnog udjela biv. kotarski predstojnik Josip Rom, a koji je bio i neustrašiv i hrabar borac, jer je sudjelovao i davao podstreka za borbu i Rešid Babović biv. učitelj u Kuli, a sada satnih zapovjednik 11 sata, 14 pješačke pukovnije u Gacku.
Prednje izvješće, podastirem, s molbom na mjerodavnost. 

Zapovjednik poručnik.
/Žulj/, s.r.

Boško Todorović, komandant operativnih jedinica Istočne Bosne i Hercegovine je 6. januara 1942. godine uputio naređenje odredima koji su formirani u gatačkom i nevesinjskom srezu u cilju mobilizacije dodatnih snaga što je nagovijestilo četničke zločine nad Bošnjacima po Hercegovini.

KOMANDA ČETNIČKIH OPERATIVNIH JEDINICA ISTOČNE BOSNE I HERCEGOVINE - BOŠKO TODOROVIĆ, 549

6. JANUAR 1942.

NAREDBA BR. 15

Komandanta operativnih jedinica Istočne Bosne i Hercegovine za 6. Januar 1942. god. Preuzimajući komandu nad odredima koji su formirani u Gatačkom i Nesinjskom srezu

NAREĐUJEM

1. U ove odrede imaju stupiti svi vojni obveznici od 18 do 45 godina starosti, naoružani ili ne.
2. Komandiri četa i ađutanti štabova ustrojiće odmah jedinične spiskove u koje će upisati svo ljudstvo svoga štaba odnosno čete. Pod 1. Upisati komandante, odnosno komandire, koji za sada ostaju isti. Zatim izređati sve ostalo ljudstvo, naznačujući koji su vodnici, desetari i vođe trojke, koji su puškomitraljesci itd.
Pri kraju spiska upisati one koji za sada iz istog sela služe u partizanskim jedinicama i koji će se pozvati da napuste dobrovoljačke partizanske jedinice, ako starešine ovih jedinica u najskorije vrijeme ne izjave, da ostaju verni vojničkoj zakletvi, koju su kao i svi mi, bez obzira na svoje političko uverenje, položili Vrhovnom Komandantu, V. Kralju Petru II, koga priznaju i cene svi Saveznici, pa i bratska Sovjetska Rusija. Prepis ovih jediničnih spiskova dostaviće mi Komandanti odreda što pre radi evidencije i radi izdavanja propisnih legitimacija. Po ovoj tačci naredbe, postupiće ne samo novoformirani odredi već i oni, koji su ranije formirani, a do danas nisu poslali spiskove, kao i oni, koji će se naknadno formirati.

 _________________
549 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV - Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, Knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd

 

3. Pre svega tražim bezuslovnu poslušnost kako od običnih vojnika, tako i od njihovih starešina u pogledui izvršavanja mojih naređenja pretpostavljenih im starešina, kako bi što lakše i brže oslobodili porobljeni narod i vratili mu slobodu.
4. Lično sam posmatrao akciju podrške - gatačkog bataljona na dan 4. Januara ov. god. Kod sela Bahori i Mrđenovića kao i zauzimanje sela Ravni od strane donjogatačkog bataljona na dan 6. januara t.g., i video sam da su isti na opšte zadovoljstvo svoje zadatke izvršili. Ovom prilikom odajem pohvalu i priznanje borcima za narodnu slobodu koji učesvovaše u ovoju akciji.
SLOBODA NARODU! ŽIVEO KRALJ!
Boško Todorović  550
_______________
550 Rođen 1905. godine u Beogradu, generalštabni major vojske Kraljevine Jugoslavije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je komandant četničkih Operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine. Stvorio je plan o odvajanju istočne Hercegovine iz Nezavisne Države Hrvatske, koji je bio istovjetan sa planom majora Jezdimira Dangića o izdvajanju istočne Bosne iz NDH-a. Bio je jedan od rijetkih četničkih komandanata koji se zalagao za zajedničke četničko-partizanske akcije protiv neprijatelja, čak i kada je između njih uveliko izbio bratoubilački rat. Likvidiran je od strane partizana u noći između 19.
 
 

MEĐUSOBNA SARADNJA PROFAŠISTIČKOG USTAŠKOG I ČETNIČKOG POKRETA NA PROSTORIMA BIH DO POLOVINE 1942.GODINE 

Zbog neprincipijelnosti o kojoj je ranije bilo riječi četnički pokret nije birao partnera da ostvari svoje ciljeve. Možda su primjeri koji su navedeni u sljedećem tekstu samo paradigma takvog karaktera, jer u arhivskim institucijama se čuvaju dokazi o otvorenoj saradnji sa ustaškim pokretom i okupatorskim silama, npr., čak i o liječenju ranjenih četnika u ustaškim i italijanskim bolnicama, logističkoj podršci, vojno-operativnoj saradnji itd.
 

Zajedno – četnici i Nijemci

1941.

Druga polovina avgusta - Kod Oštrelja četnici su ubili člana SK KPJ i NO veća u Drvaru Vasu Kelečevića, narodnog heroja, kada je pokušao da zaštiti jednu porodicu.
Dvadeset peti avgust - Poslije dvodnevne borbe, jake snage neprijatelja (8 ustaških, domobranskih i njemačkih bataljona) iz pravca Sarajeva, Slavonskog Broda i Tuzle ovladale su Dobojem, dobojskim željezničkim čvorom i komunikacijama u dolini rijeke Bosne i Spreče. NOP odredi su se povukli na Ozren i spriječili svaki pokret neprijatelja van komunikacija, dok je na Trebavi, zbog četničke izdaje, nastupilo naglo osipanje.
Dvadeset osmi avgust - U Doboju četnički elementi, koji su se nametnuli za rukovodioce ustanka na Trebavi, potpisali sporazum sa predstavnicima NDH o obustavi vatre. Time je ustanak ugušen. Manja grupa boraca održala se u Trebavskoj šumi i kasnije se prebacila na Ozren.
Peti i šesti septembar - Nikšićki i Župopivski gerilski bataljon, sa četama narodne vojske Sreskog štaba za Gacko, napali Gacko, ali ga, zbog sabotaže i izdaje četničkih vođa, nisu zauzeli.
Dvadeset drugi septembar - Dijelovi Bosanske domobranske divizije probili položaje Romanijskog partizanskog bataljona i jednog kombinovanog četničkog bataljona i od Pala preko Jahorine i sela Mokrog i preko Romanije prodrli do Prače i Renovice i tome omogućili upućivanje pojačanja garnizonima u Rogatici i Višegradu. U četverodnevnim borbama Romanijski partizanski bataljon je zarobio jednu četu domobrana a drugu razbio i ponovo blokirao posadu u Prači, ali zbog napuštanja položaja od strane četnika, nije mogao spriječiti proboj.
Trinaesti oktobar - U Srebrenici, na zboru većine građana, u prisustvu člana GŠ NOP odreda za BiH, izabran opštinski NO odbor. Njegov rad su uskoro onemogućili četnici.
Polovina novembra - Štab Hercegovačkog NOP odreda, preko niza sastanaka sa četničkim vođama u Hercegovini, pokušao pridobiti četnike za saradnju u borbi protiv okupatora i ustaša. Odbivši tu saradnju, četnici su se čvršće vezali za okupatora i tome javno deklarisali kao izdajnici i sluge okupatora.
Jedanaesti novembar - U Višegradu Gorski štab četničkih odreda istočne Bosne sklopio sa izaslanikom štaba italijanskih trupa Crne Gore sporazum o nenapadanju i saradnji u borbi protiv NOP-a i obezbjeđenju okupatorskih komunikacija od strane četnika.
Druga polovina novembra - Povodom neuspjele konferencije u Vlasenici, održane 16. novembra 1941. godine GŠ NOP odreda za BiH obratio se otvorenim pismom svim poštenim i rodoljubivim četnicima BiH pozivajući ih da sa partizanima produže zajedničku NOB. U pismu je osuđena namjera četničkih oficira da, za račun okupatora, tu borbu pretvore u borbu Srba protiv muslimana, u borbu protiv uspostavljanja narodne vlasti, a za samovlašće, osvetu, pljačku i izbjegavanje borbe protiv okupatora.
Šesnaesti novembar - U Vlasenici, na inicijativu GŠ NOP odreda za BiH, održana konferencija predstavnika partizanskih i četničkih jedinica istočne Bosne radi rašćišćavanja nesuglasica između Štaba četničkih odreda u istočnoj Bosni i GŠ NOP odreda za BiH. Konferencija nije postogla postavljeni cilj jer su je četnici napustili kada su uvidjeli da će ostati u manjini, ali je razobličen izdajnički i razbijački rad četničkih vođa.
Sedamnaesti novembar - Napustivši zajedničku konferenciju u Vlasenici, četnici su na svojoj skupštini izabrali Privremenu upravu istočne Bosne i raskinuli sporazum od 1. oktobra 1941. godine o saradnji i zajedničkom (partizansko-četničkom) Operativnom štabu za istočnu Bosnu. Ovi su time prešli na otvoreno razbijanje ustaničkih redova u istočnoj Bosni.
Polovina decembra - Na prelazu preko rijeke Drine kod St. Broda (nizvodno od Višegrada) četnici na prevaru razoružali jednu kombinovanu partizansku četu (formiranu na Zlatiboru) i nekoliko boraca predali njemačkim vojnicima, koji su ih u Užicu strijeljali.
Dijelovi Sjetlinskog bataljona Romanijskog NOP odreda i Prečanskog bataljona Kalinovičkog NOP odreda prešli u četnike. Od ostataka oba bataljona formiran novi Pračanski bataljon Romanijskog NOP odreda.
Sedmi decembar - Povodom oživljavanja ustanka i prvih većih okršaja sa okupatorom, Štab Hercegovačkog NOP odreda uputio narodu Hercegovine proglas u kome mu ukazuje na četničku izdaju i na potrebu za čvrstom disciplinom i poziva ga na masovno stupanje u partizanske jedinice.
Dvadeset osmi decembar - U Vlasenici četnička “Privremena uprava istočne Bosne” održala konferenciju četničkih delegata iz istočne Bosne: pripremljena kapitulacija četnika u istočnoj Bosni i prihvaćeni uslovi Nedića i njemačkog okupatora.

 1942.

Patnaesti januar - Četnička komanda istočne Bosne i Hercegovine, dogovorivši se istog dana sa predstavnicima italijanske i njemačke komande u Višegradu, naredila svim četničkim jedinicama u istočnoj Bosni da njemačkim jedinicama omoguće slobodan prolaz na svim pravcima i da im daju sva obavještenja o partizanskim jedinicama
Prva polovina januara - Četnička komanda operativnih jedinica istočne BiH, u cilju obmane srpskog naroda, uputila snage 4. i 6. grupe udarnih četničkih odreda (oko 20 bataljona) u napad na Borač u gatačkoj općini. U desetodnevnim borbama četnici su popalili 11 muslimanskih sela i pri tom ubili veliki broj ljudi, žena i djece.
Sedamnaesti januar - Devedeset osam seljaka sela Jablanice na planini Majevici donijeli rezoluciju protiv četnika zato što su oni pljačkali i terorisali srpske seljake i klali muslimane koji su za vrijeme ustaškog terora štitili Srbe. Slične su rezolucije donijete i u drugim selima Majevice i Semberije.
Devetnaesti januar - PK KPJ i GŠ NOP i DV za BiH uputili proglas povodom otvorene izdaje četnika u istočnoj Bosni: detaljno objašnjavaju ciljeve i motive izdaje četničkog rukovodstva, njegovu povezanost sa okupatorom; pozivaju borce četničkih jedinica da stupaju u NOP odrede i zajedno s partizanima da nastave oslobodilačku borbu; odaju priznanje partizanima istočne Bosne u borbi protiv fašističkih okupatora i ustaških bandita.
Dvadeseti februar - U selu Vukosavcima (kod Lopara) dijelovi četničkog Majevičkog odreda mučki napali Štab Majevičkog NOP odreda. U neravnoj borbi su izginuli većina članova Štaba odreda i članova OK KPJ za Majevicu, ukupno 30 rukovodilaca i boraca, među kojima i komandant Majevičkog NOP odreda Ivan Marković Irac, politički komesar Fadil Jahić Španac i članovi Štaba odreda Albin Herljević i Slavko Mićić.
Dvadeset sedmi februar - Kod sela Bratača (blizu Nevesinja) dijelovi 1. hercegovačkog udarnog bataljona i bataljona “Nevesinjska puška” odbili napad oko 300 vojnika 3. puka italijanske divizije “Taurinenze” i 200 četnika Nevesinjskog odreda i nanijele im gubitke od 40 mrtvih.
Osamnaesti mart - Na žandarmerijskoj stanici Tiškovcu (na pruzi Drvar - Knin) dijelovi 2. bataljona 5. krajiškog NOP odreda razbili jednu četničku grupu (100 četnika sa komandantom četničke Dinarske divizije popom Đujićem) i zarobili 30 četnika.
Trideset prvi mart - Napadom na Štab 4. krajiškog NOP odreda i njegovu bolnicu u selu Jošavki otpočeo četnički puč u 4. krajiškom NOP odredu. Četnici su u bolnici pobili sve ranjene i bolesne partizane, među kojima i načelnika Operativnog štaba NOP odreda za Bosansku krajinu dr. Mladena Stojanovića, sekretara OK KPJ za Banja Luku Milana Ličinu i člana PK SKOJ-a za BiH Rajka Bosnića.
Dvadeset sedmi april - U Mrkonjić-Gradu potpisan sporazum između komandanta četničkog odreda “Petar Kočić” i predstavnika NDH o zajedničkoj borbi protiv NOP-a, o međusobnom priznanju i stavljanju četnika pod ustašku komandu.
Šesti maj - Četnički elementi, sklopivši sporazum s njemačkim komandantom u Zenici, izvršili puč u Zeničkom NOP odredu, pobili političke komesare i najodanije borce, pa taj odred proglasili četničkim i stavili ga pod njemačko-ustašku komandu.
Petnaesti maj - U Banjoj Luci četnički puk “Manjača” potpisao ugovor sa ustašama o zajedničkoj saradnji u borbi protiv NOP-a, o priznanju ustaške vlasti i o uključivanju u oružane formacije NDH.
Dvadeset osmi maj - U selu Lipcu (kod Doboja) potpisan ugovor između predstavnika NDH i komandanta četničkog Ozrenskog i Trebavskog odreda. Četnici su priznali suverenitet NDH, izrazili odanost i lojalnost Paveliću i uključili se u oružane snage NDH.

Zajedno - Italijani i četnici u Hercegovini

 Dvadeset deveti maj - Ministarstvo domobranstva NDH uputilo komandi ustaško-domobranskih snaga u Mostaru direktivu u kojoj ističe da predstoji preuzimanje građanske vlasti od strane organa NDH u II zoni i da prema četnicima treba postupati potpuno ravnopravno jer su se četnici u srednjoj i zapadnoj Bosni nedjeljama borili, i bore se, pod komandom ustaško-domobranskih štabova, protiv partizana.
Naravno da se izdaja četnika i saradnja sa okupatorom nastavila i tokom 1943. i 1944. godine, ali je vidljivo da ovo do polovine 1942. Godine dovoljno da kompromituje četnički pokret kao takav, uključujući i jedinice Draže Mihailovića.598

598 “Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941-1945”, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1960.

____________________________

Nijemci predaju vlast Ademagi Mešiću i Reufbegu Džonlagiću u Tešnju 1941. godine599

 Pajo Bančić sa SS komandantima600

______________

599 Historijski muzej BiH, Zbirka fotografija, Inv. br. 2739

600 Isto, Inv. br. 1057

 

Saradnja četnika i Italijana, Hercegovina 1943. godine: 1. Pejanović, komandant sreza, 2.

Vučković, 3. Italijanski doktor, 4. Rajević Nedo, Ridišić601

Sjutradan 07.08.2010. god. je dr. Safet Halilović sa Šefikom Rizvanovićem, šefom kabineta, stigao u Bahori i Mrđenoviće, gdje je sa oduševljenjem vidio radilište u Mrđenovićima, gradnju kuća, pokrenute farme krava u Bahorima, proizvodnju i siguran plasman mlijeka. Prenio sam pozive ministru da posjeti Bodežišta i pozdrave komšija koji su oduševljeni što je ministar potpisao ugovor za elektrifikaciju  Mrđenovića i Bodežišta. Već je 17 sati, ministar nije imao vremena otići do Bodežišta radi povratka u Sarajevo i sjutrašnjeg puta na Grebak i Goražde, ali je zahvalio na pozivu i obećao da će pomoć u opravci puta i vraćanju života u Bodežišta koji je na izdisaju.

U Mrđenovićima Ahmo Tunović vlastitim sredstvima gradi kuću, Fako Tunović i Azim Šahović dobili materijal od ministarstva, a u pomoć da ne bi sami radili stigao Ahmo Grebović iz Njemačke. Poslije časti i kafe u Mrđenovićima, u Bahorima su Đina i Zehra pripremile doček dragih musafira. Iza ručka i sjednice otišli smo do Brda , gdje se nalazi nekropola stećaka, o kojima nam je Šefik održao predavanje ,,Kaže dr Safet Halilović  „ vrijedilo je samo radi ovog da smo došli“. Bi mi drago da o našim precima ipak ima ko da priča!

         Kad sam sjutradan sa Hamidom sinom mu Jusufom i unukom Harisom, krenuo pored Mrđenovića, uz Voznike prema Bodežištima, naviru sjećanja... Sa rahmetli Ifetom Grebovićem sam radio na probijanju ove trase puta davne 1985. godine, zahvaljujući razumijevanju Nasufa Volodera, tada generalnog direktora RiTE Gacko. Od tada niko nije put popravljao i srećom još uvijek se može terenskim autom do Bodežišta. Ispod puta Tarahin do, kuća pokojnog Lazara Vojinovića, koji je prošle godine preminuo. Tu su nekad živjeli Mastilovići: Đuro, bratići mu Novak i Drago, sin Dušan i nevjesta Stana... Dušan nije imao djece, i nije bio vičan koševini pa su naši Bahorani, Bodežištani i Kravarevci, na mobu, kako se to zvalo, kosili Đurovo imanje. Bila je milina iz Poživanja posmatrat svjetlucanje kosa i desetina kosaca kako obaraju otkose trave. Gledam Bakića Brijeg , vlasništvo porodice Talović, imali su tu 70 dunuma zemlje.

       Vranjača, negdje ispod Bahori