Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine, od balkanskih teritorija nekadašnje Austro-Ugarske monarhije i Kraljevine Srbije nastala je zajednička jugoslavenska država Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca¹. Nastala kao produkt kompromisa nosilaca jugoslavenske ideje, pri čemu je dominirala velikosrpska interpretacija, ova država je u sebi čitavo vrijeme svoga postojanja nosila klicu razdora. Priznati troplemeni nacionalni identitet, kompatibilan sa pravoslavnim i rimokatoličkim konfesionalnim identitetom, predstavljao je izvorište nacionalne majorizacije muslimana². Neriješeni nacionalni odnosi su uzrokovali nefunkcionalnost države, političke sukobe i naravnomjernu ekonomsku razvijenost u državi.

Južnoslavenske zemlje su u zajedničku državu ušle sa izrazitim privrednim različitostima, kako u dostignutom stepenu svoga razvoja, tako i u privrednoj orijentiranosti. Slovenačke i hrvatske zemlje, inače najnerazvijeniji dio u predhodnoj državi, postali su nosioci privrednog razvoja Kraljevine SHS, dok je ostali dio Monarhije, ograničen u autohtonom naslijeđu, iščekivao bolje dane. Međutim, treba napomenuti da je osnovno privredno obilježje ove zemlje, od njenog nastanka bila i ostala evidentna ekonomska zaostalost i dominantna orijentisanost prema poljoprivredi.

Tako je iz kotarskog ureda Gacko javljeno da su poginula ”tri Turčina”, a da ih je pet lahko ranjeno, jer su ”ispred taneta slučajno pobjegli”; iz kotara Stolac je javljeno da su svi muslimani iz sela Suzim pobjegli u selo Berkoviće; iz Bileće je došao brzojav o pljačkanju muslimana i ubistvu trojice; iz Ljubinje se javlja da su napadi na muslimane izvršeni u džamiji u vrijeme jacije namaza i da je jedan ubijen, a dvojica teško ranjena⁴. U Izvještaju Okružničkog vojnog zapovjedništva za kotar Gacko postaja Šipovica navode se imena 50-tak muslimanskih porodica koje su crnogorske komite predvođene Perom Dakićem i Petrom Milićem opljačkale, pretukle i silovale⁵. Uslijed njihovog djelovanja stradale su porodice: Osmana Salčina iz sela Šipovice; Selima Bajrovića, Huse Bajrovića, Osmana Bajrovića, Ferhata Bajrovića, Zećira Bajrovića, Ahmeta Salčina, Begana Salčina, Mehe Salčina, Memiša Salčina, Bećira Lenda, Omera Tota, svi iz sela Stamenice; Alije Skopka i Ferhata Kadića iz sela Tamelice; Alije Loga (prezime je nečitko napisano u Izvještaju), Mušana Čolpe, Adema Čolpe, Bećira Čolpe, Alije Čolpe, Omera Čolpe, Muje Čolpe, Hamida Čolpe, Huse Bećirović, Alije Lukovca, iz sela Borač; Šaćira Fržine, iz Počelja; Nezira Delalića, Ferhata Delalića, Hamida Lukovca, Mehe Okelića, Muje Okelića i Mušana Okelića, iz sela Mjedenik; Pašana Šabanovića iz sela Poda; Smaje Vuka, Hamida Vuka i Alije Gadža iz sela Lončari (naziv sela nečitko napisan u Izvještaju); Halčo Rokše, Jusufa Rokše i Šaćira Gadža iz sela Meleđići; Omera Čorbe iz sela Soderi; Alije Loga iz sela Luka; Alije Krvavca iz Velike Gračanice; Hasana Bećirovića iz Avtovca; te više porodica iz sela Cernice, koje se ne navode u ovom Izvještaju. Napada na muslimane i njihovu imovinu bilo je i po drugom mjestim Bosne i Hercegovine⁶. Ako se zna da je od ukupnih 10.463 zemljišna posjednika njih 91,15% otpadao na muslimane onda se bar približno mogu pretpostaviti razmjere ovog stradanja⁷.

Reakcija vlasti na ova stradanja bila su vrlo blaga. Da bi umirio i odobrovoljio pljačkaše, koji su pod maskom tobožnjeg oslobođenja od kmetstva, vršili etničko čišćenje muslimanskog naroda sa njegovih vlastitih imanja, regent Aleksandar je u januaru 1919. godine obećao pravedno rješenje agrarnog pitanja. To je ustvari trebalo značiti ukidanje kmetstva i dodjelu zemlje siromašnim seljacima, uz istovremenu pravednu nadoknadu stvarnim vlasnicima zemlje. Problem je nastao onda kada nije bilo koncenzusa oko tzv. Zemljišnog maksimuma, koji se u početku kretao od 57 do 288 ha⁸. Kasnije je on proširen na širi maksimum, a potom na supermaksimum. Na kraju je bila data neodređena formulacija, prema kojoj zemljoposjed može biti one veličine koja najbolje odgovara razvoju države. Ovo je bio najeklatantniji primjer zamjene teza, gdje se pod maskom tobožnje agrarne reforme sprovodilo preoblikovanje vlasničkih odnosa. Upravo je zbog toga agrarna reforma, u Bosni i Hercegovini, postala agrarno pitanje.

Naime, istaknuto u formi zahtijeva srpskih seljaka za ukidanjem feudalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, ovo pitanje je u sebi nosilo pljačkaški i šovinistički prizvuk. Da nije tako agrarnog pitanja ne bi ni bilo (bila bi agrarna reforma), jer – Zašto se ustvari reprodukuje agrarno pitanje i kakva mu je namjera? Da li to u Bosni i Hercegovini nije bilo poznato čija je zemlja, pa je trebalo uspostaviti vlasničke odnose? Sve se to znalo, ali je trebalo vlasničke odnose uspostaviti na novim, bitno izmjenjenim, osnovama. Ustvari, trebalo je, pod parolom oslobađanja od kmetstva, tj. proglašavanja kmetova slobodnim, proglasiti ih i slobodnim vlasnicima kmetskih selišta. Da bi se to ukomponovalo u zakonske okvire i da bi imalo izgled pravno riješene stvari agrarna reforma je dobila nakaradan oblik i sama po sebi postala agrarno pitanje. Znači, trebalo je zamjeniti uloge i bosanskohercegovačke muslimane pretvoriti u kmetove, na vlastitoj očevini. To je bio stvarni cilj agrarne reforme u Bosni i Hercegovini. O tome svjedoči i žalba izvjesnog Miralem-bega Begovića iz Dervente, koju je ovaj zemljoposjednik uputio Ministarstvu za agrarnu reformu, 1920. godine. U njoj je naveo da se njegova imanja oduzimaju ”… bez reda, bez, zakona, bez vlasti, presude i riješenja”. On dalje navodi kako do zemlje nije došao ”… otimanjem od kmetova nego sam ga djelimično naslijedio od moga oca, a ovaj od svojih otaca ili djedova …”. Nadalje on napominje da je molio kotarskog predstojnika da mu se ”… od kojeg seljaka isposluje zemlja…”, da je sam obrađuje i da tom seljaku, od prihoda daje jednu polovinu⁹. Na ovakav i sličan način je oko 100.000 kmetskih porodica u Bosni Hercegovini proglašeno slobodnim vlasnicima kmetskih selišta¹⁰.

Treba napomenuti da ovakvog ili sličnog sprovođenja agrarne reforme nije bilo u drugim područjima Kraljevine SHS, gdje je istina bilo oduzimanja zemlje uglavnom od stranih državljana (Mađara i Austrijanaca), ali su njihovi vlasnici bili obeštećeni u potpunosti i nije im oduzimana sva zemlja, kao što je to bio slučaj u Bosni i Hercegovini sa muslimanskim stanovništvom¹¹. Zbog toga je i stav najsnažnije političke stranke bosanskohercegovačkih muslimana, Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, bio da se begluk ne može tretirati kao feudalni, nego isključivo kao kapitalistički posjed, te da kao takav podliježe zakonima koji vrijede za zemljišne posjede u Vojvodini, Slavoniji i drugim područjima Kraljevine SHS.

Što se tiče tzv. pravedne nadoknade za oduzetu zemlju može se konstatovati da ona nije bila pravedna, jer je nametnuta bez konsultovanja vlasnika zemlje, te da je bila samo djelimično isplaćena. Naime, rok za isplatu od šest mjeseci pokazao se kao nerealan i kao takav je poslužio samo u svrhu umirivanja oštećenih muslimana. Čak je i u 1938. godini bilo preko 5.000 neriješenih sporova oko nadoknade za oduzetu zemlju¹².

____________________