O Metohiji,

o Metohijanima,

o Polju i Brdu

Začas, od Mite, u šta malo ko vjerova, posta vozač što more stizati s mora na Dunavo. I ljeti i zimi, dovlačio je robe, s kraja na kraj države. Minus 36, niko ne more da pomisli da upali kamion, Mita upali iz prve. Parkira kamion uveče, sluš’o vremensku prognozu, malo uz Vrta, uzastranu. Nema da se motor gasi ili da točak zašlajfa. Kad su svi umorni, Mita je odmoran. Kad svi imaju kući nekog posla, Mita je sto posto na raspolaganju. Mita je uvijek spreman, ko zapeta puška. Uredan i tačan, da se zaprepastiš. Kabina mu ko apoteka, mirom miriše. Najnoviji radio, muzika.

Otvori staklo. Čuješ? Halid! viče Mita, najnovija bratane. Da more danovo bi i noćivo u kamionu.

Damar je to moj , govorio bi Ahmet,  samo što sam ja, kad sam bio njegovih godina bio razvijeniji, metar s ramena na ramo, ali nema danas takvoga razvića, ni tih života.

Midhat Avdić ili kratko Mita, sin je Ahmeta Avdića. Svak živ, ko ga je znao u Metohiji, zvao ga je Mita Ahmetov. Bio je koštunjav i mršav, duga vrata, tamnozelenih očiju, izduženog lica, golopud. Takvi ljudi, i stari i mladi, imaju dječacko lice i djetinji izgled. Uvijek nose neki tužni, plačljivi izraz na licu i kad se nasmiju ne izgledaju bas veseli. I ostali ljudi sve misle, da ovi nikad ne stignu da odrastu i ostare, pa se nekad prosto začude, kad čuju koliko godina imaju.

Kad prije, mili bože.

Eto, k’o da je bilo juče.

Mita bi najstarije Ahmetovo dijete, srednji je Bratan, a najmlađi Semir. Živjeli su u jednoj omanjoj kućici na Bloku, do Zvizdića kuća. Sa njim u zajednici je živio i Ahmetov brat Arif, nikad se nije ženio, i čarsijska deca su ga zadirkivala i zvala Arífâ ili Ženskonja.

Dovedite vi majku Arífí, pa da vidite!, psovao bi im ljut.

Arif je muzo krave u Zadruzi. Ahmet, kao mladić bio je čudnovate građe i još čudnovatnije snage. U onom tamo ratu stizao je do Staljingrada i još se povrhu živ vratio. ”Po Oslobodenju” radio je u zadružnoj otkupnoj stanici, koja se bavila otkupom svih vrsta koža, vune, šipura, lješnika, lipe i drugog ljekobilja i trava. Nije mu mogla promaći ni jedna slabo osušena koža, travka ili mokra i prljava vuna. Okretao bi i vrtio kožu u rukama, pipo prstima, prinosio nosu i mirisao i samo kratko reko:

Si–ro-va!

Vlaga tegli na vagi.

Momak, da nema koja hripa u ovoj vreći s vunom. Ko olovo je.

Sa Ahmetom nije bilo šale. Precizan u gram, i tačan u paru. Čovjek bi se samo pokunjio, šutke pokupio kože pod ruku i bez riječi izašo.

Tako !!!, samo bi prozborio Ahmet.

Sle-de-ći?

Ahmet, kad je ozbiljan i poslovan, voli malo riječi da otegne i rastavi na slogove; riječi djeluju zvaničnije i strožije. I malo napravi distancu prema ljudima, pos’o je pos’o. Ljudi hoće u svaku pređu.

Onaj jadnik sa kozama, kad bi se vratio kući, prepričavao bi i pravdao neuspjeh.

Gdje ću Ahmetu pričati, da nije sirova. Danas je većinu vratio. Ja nisam bio jedini. Vala bi volio vidjeti toga, koji je Ahmetu podvalio.

Ahmet je obično provodio vrijeme u kafani „ Stari pazar“; pedo mjesto. Rijetko je dublje zalazio u čaršiju. Šta ćes, kuća, otkupna stanica i „Stari pazar“, sve u prečniku pedeset metara. Ta kafana je mnogim Metohijanima bila k’o solilo. U tu kafanu se išlo vrljke.

Odoh, malo da pobjegnem iz kuće, da posjedim s ljudima; da nekog vidim ili da čujem šta drugi pričaju.

Sjedio bi najčešće sa Hasanom Kažinićem, Šabanom Zvizdićem, Bajom Govedaricom i Šerifom Voloderom.

Miti Ahmetovu je škola slabo išla, pa je u svaki razred iš’o po dvije godine, dok nije prestario i izgubio pravo školovanja. Mita je pomag’o Ahmetu u radnji, solio je i slagao kože, preturao bale, meo i kupio prosuto ljekobilje, čistio prostorije.

Mita?, govorio bi glasno i kratko Ahmet, ko da izdaje njemačke komande.

Šta su te danas pitali u školi?

Koje su mjere za težinu, babo?

Koju si ocjenu dobio, Mita?

Jedinicu.

Mita-, opet bi glasno Ahmet i nekako smireno.

Ahmet otkupljuje kože i ispitiva Mitu u istom hovu. Ahmet more raditi više poslova odjednom.

Sine Mita, koje su mjere za težinu? Smisli dobro. Ne zalijeći se. Ispeci, pa reci.

Mjere za težinu su, babo: kantar, vaga i dvoje po pokila.

Odlično Mita, što tako nijesi rek’o učitelju?

Rek’o sam babo.

Sjutra ću ići kod učitelja, da popričamo. Koji ti je ‘no učitelj?

Mita se više družio sa babovim društvom, nego sa svojim akramima. Počeo je i on iz malehna zalaziti u „Stari pazar“. Na početku je više šutio i slušao šta pričaju odrasli i poslije bi se i on uključivao u priče. Voljeli su se s Mitom našaliti. Jednom je sjedio i pio kafu sa Bajom Govedaricom. Bajo preš’o pedesetu. Na kraju, Bajo da plati kafu, Mita da plati kafu. Bajo da plati kafu, Mita da plati kafu. Bajo da plati kafu, Mita da plati kafu. Sajo, konobar ne more više da čeka, zaboljele ga noge, sjede, dok se ne dogovore. Mita uhvatio Baja za ruku, navalio on da plati i govori mu molećivo:

Bajo, ne budimo đeca!

Ahmet je novu kuću počeo praviti na Vrtima, s donju stranu ceste, između kuća Refika Čustovića i Baja Govedarice. Sporo je išla gradnja kuće.

Prvo, para nedostaje, govorio bi Ahmet. Ne bi, da imam makaze, da krojim. Drugo, ima Ahmet krov nad glavom, niko ga ne izgoni.

 Plan je da u staroj kući ostane živjeti Arif, pa ako se mogne oženiti, nek se oženi.

Niko još nije započeo kuću, a da je nije završio. Ima li neko, hajd’ mi reci?

Izradio je u gornjem boju jednu sobicu, banju i wc i sa familijom se preselio. A ostalo će izrađivati pripadom, kako mogne, kako dotekne para. Zakov’o je otvore za vrata i prozore na donjem spratu. Kad se neki sin oženi, ako hoće i ako mogne nek sam sebi izrađuje, ako mu valja. Imao je vanjsku terasu i stepenice. Nikad ne stiže, da ogradu metne. Jednom, mali Semir, izmio glavu i ponio lavor sa vodom, da ljusne sa terase. Pade sa lavorom zajedno i dobro se ubi i okrvavi glavu. Dode pred Ahmeta, a Ahmet ga ruži:

Semire, sine, jesam li ja tebe posl’o da ideš dolje ili samo sa terase da ljusneš.

Nikad nije pomilov’o dijete. Djecu ne valja iz malehna razmaziti. Ahmet je bio strog i pedantan. Nema kod Ahmeta hoće-neće, cile-mile, ne more ili ne umije. Ahmet svako jutro ustaje u isti sekund, ne treba mu ni sahat, ni pijevci. Ahmet je ko vojnik. Svako veče liježe u ista doba. Zna se tačno, kad je doručak, ručak, večera. Ahmet je praktičan i efikasan, Ahmet se ne izležava i ne dangubi; gvozdenenom rukom vlada. Nije to Ahmet izumio. To pametni ljudi rade, veli, u modernom svijetu; rad, red i disciplina; treba misliti dugoročno.

Ko radi drugčije, kratke je pameti. Željeće hljeba. Neće imati nikad, dvije jake za vratom.

Upozoravo bi Ahmet Mitu: Mita, samo pošteno. Samo od rada, Mita. Nista ovo, Mita, pokazuje pokret rukom u džep. Ništa „hapenzi“.

Ruku bi ti otkino!

Prije spavanja bi se Ahmetovica i tri sina poredali pred Ahmetom. Svi mu gledaju pravo u oči.  Ahmet je izdavao komande za sutrašnji dan.

Ženo?

Ja, moj Ahmete.

Sjutra doručak, ručak i večera. Za doručak po komad hljeba, grumen sira ili kajmaka i šolja mlijeka. Ručak, meso goveđe kupiti i grah pristaviti. Večera po komad hljeba, šolja mlijeka, namazati ko šta hoće, kajmaka ili marmulade; đeci po voćku oprati, da pojedu.

Mita?

Ja, babo.

Ponijeti sav lijes u polje. Ti viletaj, prevrni otkose, nek se suhne sijeno. Poslije srovinjati i čekati Ahmeta, da dođe sa posla.

Razumio.

Bratane, sine?

Ovdje, babo.

S Mitom pravo u Kruščice. Sve za Mitom prigrabiti, ne žuriti, ne preskakati. Iz Kruščice je vrednija jedna slamka, nego odnekle čitave vile. Nemoj da za tobom Ahmet grabi. Kukala ti majka.

Razumio.

Semire, sine?

Ja, tata.

Semir je bio najmlađi, malko su ga razmazili i raspekmezili. Ispraviće to Ahmet, ima vremena. Zna se kakva deca trebaju biti, radna i poslušna. Poslije kad odrastu, pomoć i hizmet da čine roditeljima.

Semire sine, štap u ruke, a torbu na leđa i dvije krave predase u srađene ornice. Site da dođu. Napoj ih kod Boljušine ćuprije. Ne kupati se. Podvlačim: Ne ku-pa-ti se!

Ra-zu-mio?

Mogu li jednom skočiti u Virić, tata?

Ni jednom.

Samo jednom? Na šaši ću plivati.

Ni jednom! Verstehen Sie srpsko-hrvatski?

Razumio.

Ahmete?, govori Ahmet sebi.

Zaključati radnju u tri popodne. U pola četiri biti na bari. Pregledati, šta je uradeno i dokle se došlo. Praviti odmah naviljke; površiti. Usukati i staviti užad. Javljaju sjutra će kiša.

Ahmet razumio.

Sad „šlafenzi“. Pogasiti sva svjetla.

Kod mene je sve na svom mjestu, pričao bi nekom Ahmet. Nema priče, gunđanja, ni odgovaranja. Svi su pod mojom direktnom komandom. Nema kod Ahmeta ”labavo”, naređenje-izvršenje. Kad oni budu zarađivali i budu svoji ljudi, neka sami raspoređuju.-

U kafani „Stari pazar“ bi sjedili Metohijani i prepričavali najnovije vijesti ili bi se vraćali u prošlost, ili bi nekad pričali ”s brda - s dola”. Sajo Šupic je konobariso u kafani i on ko dobar domacin bi se žučno uključivo u te priče i prepirke. U novembru bi pričali o opaši. Je li šta bilo na pazaru, kako se kreće cijena ovaca jalovuša ili ovnova, je li bilo jarčeva.

Nad jarčetinom nema mesa, govorio bi Ahmet.

Pitali su neki, jesu li otkupljivali danas, Šacir Đoca ili Žarko, je li Ćesko dolazio?

Neko drugi bi kontrirao: Suha jagnjetina je car mesa. I sve tako. Prognoziralo se kakva će zima biti. Kad će prvi snijeg pasti i obijeliti, kad će se snijeg opet dići, hoće li biti mrazova.

Nema nekadašnjih mrazova i snjegova Ahmete, govorio bi mu Sajo, ja sam kod silosa 1954, šobulom kopao tunel kroz namete, nameti ko brda, da bi saobraćaj prošao za Bileću. Na Crnglavu još gore premetena cesta, snijeg se po pola godine nije dizao. Bilo je snijega za izvoz.

Ahmet je potvrđiv’o Sajove misli. Stari ljudi su govorili još davno: Sibir, Tirol, pa Gacko.

Zdravije su te zime bile, dodao bi Ahmet, nema zdravlja bez snijega i mraza. Jugovina otkravi ljude i pojave se razne boleščine. Mraz ubije bakcile.

Ja se sjećam, pričao bi Mileta, sjedio je posebno za stolom sa Vehbijom i Ekom Pipom.; maj mjesec, Dan mladosti, štafeta, snijeg napad’o do koljena; nosi Titovu štafetu profesorica Janjušević Petra u crnom šorcu i bijeloj košulji, kratkih rukava. Ima i pjesma sknađena o tome:

                                    “Ja ne gledah Titovu štafetu

                                    Nego golu Janjušević Petru”

Poslije je pitali: Je li ti bilo hladno nogama, drugarice? Nije, odgovarala je Petra. Komunisti su ljudi posebnog kova, druže. Izišlo i u ondašnjim novinama i žurnalu.

Nisu đeca sisala lizala, ni žvakala žvake, oštro bi Ahmet nastavljao, jela su snijeg i lizala ledenice. Ako se mlad čovjek ne očeliči, metiljav je čitav život.

Ljudi u kafani premetnuše priču na nešto drugo. Konobar Sajo sjede, uz sto do prozora, podnimio se. Oči mu na pola koplja. Prođoše trotoarom Garo i Novak, sa posla.

Neko prozbori:  E, ovi ne uliježu! Džaba im pare i zlatni dinar. Boga mi će umrijeti, ko i mi. Tamo, niko ništa neće ponijeti.

Da neko ne zapomaga: Oooo Sajo?, da nešto donese za piće, zasp’o bi načisto.

Ne znam, kako Saja, Škilja više drži, prozbori onaj isti. Zreo je za penzije

U proljeće i ljeto, najviše se pričalo o travi i sijenu, hoće li biti sijena, gdje je trava izdala. To je u Metohiji uvijek bilo ključno pitanje, od polja je zavisio život većine.

Valjala bi još jedna kiša, da pane, ne bi se mogla platiti, komentarisali bi neki.

Ahmet je pogodio neku baru u Mirkovcima, boji se uzfaliće mu sijena, prekinu pred ljudima.

Natjeraše ga da plati piće. Nemade kud.

Hajde, kad ste toliko navalili.

Izgradnja termoelektrane je bila trn u oku Metohijanima.

Đavolisaće polje, prekopaće, izvadiće rudu, potrovaće sve živo pepelom i šta će poslije ostaviti. Ništa. Na šta će Gatačko polje ličiti? Obolićemo i mi i hajvan. Neće biti ovdje života ni za ticu, ni za čovjeka ni za životinjku.

Govorili su rukovodioci, kad je počela gradnja, a Metohijani pitali:

Kad termoelektrana bude radila, moćeš sjediti na dimnjaku, nećeš ni kahnuti. Nikom neće smetati. Praška neće u zrak. Francuski su to filteri. Tehnika je otišla daleko.

Mi radimo kratkoročno, moj brajko, zaključio bi Ahmet.

Pričaj ti to vjetru.

Pričalo se i razgovaralo o turskom vaktu, o Austriji. Eto Austrija se sjetila mahnitog Gacka, ljudi su obišli i sve popisali, vidjeli su šta su željeli da vide, dosta pametnome čovjeku. Dobri pašnjaci i dobra voda, ko stvoreno za stočarstvo. Prirodu ne valja prepravljati.

Ubijalo se vrijeme i dosada. Popila bi se pokoja, ponekad bi se digla pjesma ili zaoštrili razgovori, ali sve je to bilo lijepo.

Nije se mogla zaobići ni politika, ni lokalna, ni republička, ni državna. A svjetska?

Bogami, ni svjetska.

Prišao bi neko Ahmetu za sto i počeo: Bogati da te upitam nešto Ahmete, ko čovjeka, koji je proš’o dosta i dosta vidio, šta znače dva kandidata na listama za jednu funkciju?

Je li bolje imati jednog na vratu ili dvojicu; haj ti sad meni odgovori?

Jedan se u ćosku napio, digo ruku i značajno govori: ”Tankošija” ne more orat; ne nemojte mi vi pričati. Rek’o sam fino ”tankošija” ne more orat…!

Ahmet je upravljao parama.

Kuku kući, gdje je više novčanika!, govorio bi. Nema tu ekonomije.

Ahmet je raspoređivao svaki dinar. Ahmet ima sve prihode i rashode u malom prstu. Za sve dotekne, nizašta ne zafali, a bogami nešto i pretekne, da se ostavi na stranu ili uloži u kuću. Mita se vec počeo otimati i buniti. Oca je sve česće zvao po imenu, a ne babo. Počeo je pred Ahmetom i da puši (sarajevsku ”Moravu”, tvrdo pakovanje), a i popije pokoju čuje, a i pričaju mu. To je smetalo Ahmetovom shvatanju discipline i poštovanja, a i autoritet u porodici mu se pomalo srozav’o, ni druga đeca nisu gluha, ni slijepa. Što hoće jedno danas, tražiće sjutra drugo, tražiće preksjutra treće… Ponekad bi sam sebi ponavlj’o, odnekle je ili od nekoga čuo: ” Otac je kuća koja se ruši ”. Eto, nije samo kod njega, to je univerzalna životna neminovnost. Samo, sve u svoje vrijeme.

Čija je veća plata, volio bi se pofaliti Mita. Miti je ovo petnesta Ahmete, u ovoj godini , volio je malo i da omahne.

Ahmetu jednom došlo dovde, prekipjelo mu. Ružio je i grdio, iskupila se mahala. Mitu izgoni iz kuce.

Ima svoje pare, nek nađe neđe bolje. Štuca’ će se tebi Ahmet, Mita! Naumpašće tebi Ahmet, riječ ti svoju zadajem. Kad ti bude teško! Kad ti bude najteže!

Mita mu samo smireno odgovori: Stani malo, babo!!! I ja sam ga se ovdje ”kaselo”  i lupi šakom od sto i osta, da sjedi na stolici.

Mita je više veliki, on sjedi sa ljudima i troši i zarađiva svoj dinar. Mita more sad đe hoće.

Začas, od Mite, u šta malo ko vjerova, posta vozač što more stizati s mora na Dunavo. I ljeti i zimi, dovlačio je robe, s kraja na kraj države. Minus 36, niko ne more da pomisli da upali kamion, Mita upali iz prve. Parkira kamion uveče, sluš’o vremensku prognozu, malo uz Vrta, uzastranu. Nema da se motor gasi ili da točak zašlajfa. Kad su svi umorni, Mita je odmoran. Kad svi imaju kući nekog posla, Mita je sto posto na raspolaganju. Mita je uvijek spreman, ko zapeta puška. Uredan i tačan, da se zaprepastiš. Kabina mu ko apoteka, mirom miriše. Najnoviji radio, muzika.

Otvori staklo. Čuješ? Halid! viče Mita, najnovija bratane. Da more danovo bi i noćivo u kamionu.

Damar je to moj , govorio bi Ahmet,  samo što sam ja, kad sam bio njegovih godina bio razvijeniji, metar s ramena na ramo, ali nema danas takvoga razvića, ni tih života.

Sjedio je i pio kafu sa Šerifom Voloderom i bratom mu Munibom. Munib je napravio kuću na Brgatu, u zajednici po pola sa Šerifom.

Dobro je s jedne strane ima pogled, oči da odmoriš. Ne valja, moraš se penjati cijeli život, a ne moreš, pričaju obojica.

Čuj ti mene, Ahmete Avdiću, kad sam ja bio njegovih godina, vratiše se pričom opet na Mitu, imo sam da te ne lažem, snagu jednog bičića.

Kad čovjeka počne napuštati snaga, rado se sjeća svoje nekadašnje snage, a tako je i sa svim ostalim dražima. Svak se sjeća rado prijašnjih putovanja, prijašnjih poslova, nekadašnjih ljubavi. Toga neće nikad nestati. Sjećanja su lijepa, jer se more mijenjati i oblikovati po želji, svoja uloga u vlastitom i tuđem životu. More se dodati što nije bilo i nikad neće biti ili oduzeti što ti se ne sviđa ili što ti momentalno more naškoditi i zasmetati. Ili što ne voliš čut.

Ljudi u Metohiji mogu dosta popiti , iznosio bi svoja stručna opažanja sa lica mjesta Sajo.  Nema, gdje nisam konobaris’o. Čim me neko zovne, znam šta pije. Ko da mu na čelu piše. Čitam mu iz oči. Znam svačiju krvnu grupu. Najvše piju oštra pića, konjak „Zvečevo“, još mu i tepaju „Zvekan“, „Hepokovu lozu“ sa bijelom etiketom, „Štok“ i „Rubinov vinjak“. Najčešće ne meze. Piju brzo, ko da ih neko goni. Uhvati ih piće začas, pa neznaju, šta rade. Neki su u miru tihi, ali kad popiju postaju nekontrolisani. Svake sekunde ustaju, da se s nekim biju. Na kraju, sve polome. Neki su u miru razbojnici, ali kad se našiču, naslone glavu na sto i zaspu ko janje. Svakakva sorta ljudi je prošla kroz moj radni vijek. Mog’o bi roman napisati. Podebel roman.

U Metohiji je živio neki Nuna Tosum u Gornjoj čarsiji i nikad se nije trijeznio. Mahalska deca bi trčala za njim i pjevala mu u horu:                                              

                                                Nuna, Nuna napio se ruma

                                                        Odskače ko guma !

Kasnije bi Metohijani vikali za nekim što se dobro napio:

Vidi Nune!

Vidi drugog Nune!

 Kukala mu majka!

Pođe po neputu, mlad i zelen.

Jadna mu mladost.

Od nakvog oca i od nakve majke?

Pa reci nešto!

Što vidis kod drugog, očekuj i kod sebe!

Ahmet voli pričati, slušati i posmatrati. To obuhvata dosta života. Vidi ispred sebe, zna sta je proživio; oćuti promjenu, nasluti opasnost. Ko da mu neko prišapne, na uho. Zna Ahmet, šta se iza brda valja. Okusio je Ahmet mnogo grka hljeba. Sa mirom i sa slobodom se ništa ne more mjeriti. Bio je Ahmet i u ratu i u miru.

Nedo mi Bog, da doživim još rata. Ja ne znam za bolji mir. Ahmet izađe pred radnju, Ahmet prošeta čaršijom, Ahmet uđe u „Stari pazar“, pitaju se, zovu mu kafu, komotno mu, niko za nj ne zapinje.

Učesto Mita da vozi robu u Odžak, kod Nevesinja, i kad je ima narudžba i kad nema, i kad je pun utovar i kad je trećina. Razletio se Mita, krilat. Malo mu se uši zacrvene, očima koluta ko mačak i prevrće, smiju mu se brci. Najposlije se pročulo, ništa se ne more sakriti.

Ima Mita neku u Nevesinju. Našo Mita nakvu u Nevesinju.

Nezna Mita više, gdje udara. Treba mu na vrijeme reći, sletiće neđe s puta, zaboraviće na krivinu, zaspaće za volanom. Ljubav je slijepa. Čovjek tad izgubi komande nad sobom i punu kontrolu. Mita čašćava u „Starom pazaru“, našo đevojku. Kakva je? pitaju ga.  Lijepa, taman za mene! Nagovarali ga ostali vozači, Kemo Čampara mu je ”najgori”, da odmah idu po đevojku, organizovaće desetak malih kola. Nabraja Kemo na prste: Ja, Hilmo Mehić, Okiljević, Munib, Miletić, Ago, Slobo Starović, Mujo Hasnin, Žarko, Zile Hasov… Šta da se vise čeka? Dani prolaze, a i godine.

I Mita ima ”mehkih”. Ne valja se vala star ni ženiti, tek će ti kasnije biti milo. Lomio se i kolebao Mita. Znaš, šta je bratane, ne znam još hoce li? Šta da se vratimo bez đevojke, puče bruka i sramota. Još treba pričekati?  Kasnije je u piću jos pričo, da joj njeni brane:

Te, đe ćeš za njega, nije ti on prilika, gdje su ti oči. Gdje si polećela? Čini mi se, voli opet stati sa mnom. Naslonimo se na banak u radnji i popijemo po bocu kokte. Pođehkad se pravo pogledamo u oči, poslije oborimo glave i šutimo.

Vidi Ahmet, muči se i lomi Mita. Prevrće se po svu noć pod jorganom, nesanica.

Treba čekati, da zdrene stvar, misli Ahmet.To se najbolje samo od sebe razdriješi. Ne valja ni pohititi, ni uduljiti. Neda Ahmet, da se u kući bilo šta spominje ili osjeti.

Šta bude biće. Svak ima pravo na izbor. Ako valjadne Miti, valjaće i meni. Samo bi ga pođehkad, onako uzgred opomeno: Mita sine, pazi ti imaš volan u rukama. Priroda sama sve rasporedi i sastavi. Šta je u čijoj prirodi? Ko zna? Okle da zna i jedan Ahmet. Šta je Ahmet? Znam sebe. Ne znam šta sebi nekad reći. Mita čuvaj se, nemoj nagrbusiti u životu.

U malim čarsijama i u nečijoj ljubavi svi učestvuju, pričaju i prepričavaju, opričavaju, dodaju, oduzimlju; ogovaraju i izvrću,  smiju se i slade, sažalijevaju i sokole, kude. Nalaze razgovor i razonodu. Bilo je dobronamjernih i zluradih. Bilo je i onih, koji ni sebi dobro ne misle.

Mita, sam odluči, Ahmet bi pričo, kuku onome, koga selo ženi.

Vozi Mita kroz mećavu, preko najvećih nameta, po ledu bez lanaca, po kišurini, po vrelini, kad se kamen topi. Odžak mu srasto za srce, šta li? Ništa nas na smije iznenaditi,  prigovarali bi mu neki. Radi nešto. Nemoj sad stvar upuštati. Gvožđe se kuje dok je vruće.

 Kad se mogo , spomenuše nečije ime, oženiti, taj i taj, svak će…

Mileta začešljo kiku. Sva se dala na pasjaluk, veli. Svaka dlaka, svoju politiku vodi. Sjedi, presavije lijevu nogu preko desne, puši, ne baca cigar iz usta. Požutjeli mu zubi, brkovi izgorili, ožurio kosu. Pravi kolutove i smješka se.

Ispričaj Miki, kako se ti oženi?

I tice na granama, to više znaju.

Ispričajte vi, hiljadu puta ste pričali. Znate bolje i od mene..

Kudili su ga mnogi i govorili: E, što zna Mileta smastiti i smaslati, ne more niko sa njim. Što on zna čovjeka ispreskakati.

Svidjela ti se neka Nevesinjka Mileti, ne pitaj. Sve je fino, Miki, isplaniro. Platio nekakvog Radoslava, što ima stari bijeli mercedes, pali na guranje, ali ide, da ga vozi. Miki se obuče i obuje, kako dolikuje u tim momentima, kako najbolje zna i umije. I kravatu metne. Dobra, široka kravata, čvrsta, moreš se objesiti o nju, neće te izdati. Volio je široke kravate, jer su toplije, čuvaju prsa. Bože lijepa Milete, visok i tankovijast, glavom udara u šišu, reko bi čovjek da ga nezna. Ko svrati i sjede Miki u kafanu, u Kifinom selu ”kod Čeda”, obavezno na pečenje. Miki je direktor „Fabrike dekorativnih tkanina“ iz Gacka. Vraća se sa službenog puta, tu ruča. Čitav dan se mučio i prodavao robu Arapima. Pomalo, ljudi ga upoznali i primakli mu se, iako je volio reći da voli sa svakim biti na distanci, jer o’đe ako ti se neko primakne, zaboljeće te glava. Pita treba li kome šta pomoći, zaposliti nekoga, vazda mu treba radne snage. Trzište je u ekspanziji, veli. Vozač Radoslav čeka u kolima. Disciplinovo je to Mileta.

Šta će ođe, da mi broji zalogaje?!

Eno vam mog vozača, pofalio bi se. Kad mu kažem, Radoslave sjedi tu i čekaj! Čeka. Dreždi ko ćuko! Dreždi. I toj đevojci, došlo do ušiju, pomalo prepričavaju; ide riječ od uha do uha.

Eto, veli ”generalni”, i samo ako ja hoću. Odmah sjutra, na posao. Neznaš, gdje ćeš koga sresti i ko ti more valjati. A ti meni, ne, ne u kafanu. Kafana je za ljudi, ženo.

Miki je sve češće navraćo ”kod Čeda” sa službenih putovanja. Uvijek je imo zanimljive priče, strane zemlje i poslovne uspjehe. Samo zinut i gledat u Miletu. Bogami dobru priliku ujagmi ona … Mogo je birati sve, ovu hoću, ovu neću. Koliko je samo svijeta prošo? Ali on traži samo našu žensku, nek je jedra i zdrava, sjutra zdravu i normalnu decu da rađa

Znaš, koliko se ja poželim ovog našeg sela? Kako mi je milo vidjeti, kako krave pasu, kako janjci preskaču mrginje. To je meni zadovoljstvo, čovječe.

Niko ništa ne posumnja. Ona devojka, sta bi drugo, poleće. Je li ”generalni” ili nije. Kad vidješe šta je i šta bi, kasno bi. Prevari đevojku.

Smijulji se Miki, ispravi podugačak vrat i sruči rakiju niz grlo; malo se strese, četeres pet stepeni; jadan ti bog.

Svi smo mi slabi Mikijevoj politici, veli Šerif Kapetanović.

Jedan dan ču se u „ Starom pazaru“:

Otišo Mita, bogami?

Dovede li je?

Dovede.