KULA FAZLAGIĆA U SRCU
Kulo moja radosti i tugo
sanjam puste tvoje sjenokose
u vrtlogu htijenja progone
me dugo
raspletene djevojačke kose
Napustih te prognan, sa
grančicom gloga
i u srcu trna nosim uspomene
zarobljen u snove iz
djetinstva moga
sanjam noći ognjem ispredene.
Svake noći vidim tvoje skute
u plamenu jutra prilazim ti
šutnjom
i prokletstvom žene
tamnopute
što se javlja vriskom,
uzdahom i slutnjom
Ostadoh zatečen iznenada sam
srce mi razdiru magle
nesanice
opsjeda me snoplje u noć i u
dan
a smrti prkose vode
ponornice.
To sinovi tvoji posred žita
stoje
uspravni u smrti i u vrelu
tmina
i njihovih sjena dušmani se
boje
u sutonu i magli umrlih
tišina.
Umori me biti čovjek i
golgota
a ja bih proljeću proljeće
da vratim
pa neka se otka sva tvoja
ljepota
spreman sam da trajem i da s
tobom patim
Vrati me, o zemljo, mirisu
jasena
suzom sam i rosom kletvu
izmolio.
Ti si moja svjetlost, i
srdžba, i sjena
volio bih da te nikad nisam
ni volio.
Kulo moja – radosti i tugo
sanjam puste tvoje sjenokose
u zalivu suza progone me
dugo
raspletene djevojačke kose.