Izvjestaj je jasan, sluzben i “objektivan”. 8. avgusta 1925. god. na mjestu zvanom Lukavica doslo je do pucnjave u kojoj su zivot izgubila tri Talovica i dva Memica, ubijeno 11 volova i 5 konja. Pronadjeni tragovi ukazuju da je ubistvo izvrsio Majo V. odmetnik i komita.

        Tragovi su pokazivali suprotno.

          MOBA

Istocnim rubom rastrkanog hercegovackog sela B. vijuga stari, dobro kaldrmisan, sirok kolski put. Mjestani nijesu znali ko sagradi put, a zvali su ga Austrijska ili Turska testa poneko Via Raquza. Put odavno ne sluzi svojoj namjeni, zapusten je i zarastao u travu i rastinje. Bio je to stari nadaleko cuveni dubrovacki trgovacki put Via Raquza koji povezivase Dubrovnik sa Bosnom te dalje sa Carigradom i drugim gradovima u unutrasnjosti.

Ovim putem prolazili su bogati tovari svile, baruta, oruzja, soli… I jos bogatiji trgovci. Kako je bio dobro poznat trgovcima, jos bolje je bio znan pustahijama. Zelja svakog trgovca je da na putu nadje sebi ugodan konak, a robi osigura smjestaj i zastitu.Takvo jedno konaciste  imali su u B. Na najvisoj uzvisini kojom je put vijugao izbjegavajuci doline  nepregledne terene s obje strane puta smjestilo se desetak kuca. To su bile kuce stare muslimanske porodice Talovica. Priznati i cijenjeni domacini u cijelom kraju, Talovici su sa zapadne strane puta sagradili veliki kameni han. Po tom hanu cijeli zaselak dobi naziv Talovica han ili samo Han. Danas su to samo kamene rusevine, spaljene i pocrnjele, nijemi, a rjeciti svedoci teskih vremena koja su ovuda protutnjala. Svaka ova rusevina ima svoju pricu.To su tragicne price o Talovicima, Hanu, B., price o muslimanima.

        Talovica imanja na istoku udaraju u srpske posjede. Srbi su se, vremenom raznim nacinima: otimacinom, prevarom, kupovinom … domogli muslimanske zemlje i pomjerili granice svojih posjeda dobro prema zapadu. Put je predstavljao vjestacku granicu, liniju izmedju srpskih i muslimanskih sela.

Na toj granici ostali su cvrsti dobro ukorijenjeni Talovici. Nijesu se dali pomjerati. Bili su ponosni, prkosni i radini. Svoj ponos i svoje posjede branili su hrabro i nepokolebljivo.

        Nudili su Talu blago, ne htjede ga! Davase mu litar zlata za dunum zemlje, ne pogleda ga!

        Pravili su im zijane,stetu nanosili,caire i usjeve satirali, stoku im krali, a potom se pravdali i izvinjavali. Oprastali su im.

        Djecu i cobane im prepadali, zastrasivali, a pretvarali se i molili za oprostaj.I na druge grublje nacine pokusavase Talovice zaplasiti da zemlje svoje napuste.

        Sahat hoda od Hana prema sjeveru medju planinskim vijencima prostirala se  ogromna plodna visoravan. Ljeti je to pitoma zelena livada sa travom do koljena u kojoj uvijek cici, pisti, pjeva… a ipak osjeca se nestvarni mir i tisina. Usred tog zelenila izvor… Zdenac svodom bistrom kao djecija suza,   hladnom poput glegera. Zovu ga Studenac. Zimi su nepregledni bijeli snijezni nanosi.Tad je visoravan podmukla, opasna, surova…Nigdje ne mogu biti tako jaki vjetrovi i opasne mecave kao ovdje, tad je svak kloni i obilazi. To je Lukavica.

        Dobar dio visoravni je u vlasnistvu Talovica. I ovdje oni granice sa srpskim imanjima. Vlasnici ovih imanja su podmukli, zli i opsani poput Lukavice zimi.

        Lukavica se po obicaju dugo vremena kosila s mobom. Kad bi se pocetkom avgusta, zacula pjesma na Lukavici, mjestani su znali da je moba pocela.

Najbolji kosci iz B. dolazili bi da pokazu svoje umijece i snagu, da pomognu komsijama i rodjacima. Na prostranoj visoravni gdje su Talovici imali preko stotinu kosa trave (kosa je ovdje mjerilo za povrsinu)  tvrde za kosidbu kao zica, a “zive” i mehke poput kineske svile, imali su priliku pokazati i jedno i drugo.

        Bilo je tu napornog rada, ali i pjesme, sale, momacke vriske i rahatluka. Niko ovdje nije obracao paznju na price o Maju.

        Majo bijase po zlu cuveni komit dvadesetih godina ovog vijeka. Bio je strah i trepet za putnika namjernika u ovom dijelu Hercegovine.Odmetnik od vlasti koju nije priznavao, a ona se nije trudila da ga uhvati, pritvori, kazni, da ga sprijeci… Nosio je izandjalu uniformu srpske vojske, na glavi sapku opsivenu zlatnim siritima. Djuga kosa i nebrijana brada davale sum u strasan izgled.Govorilo se  da je hrabar i neunistiv? Najveci broj ubistava pocinio je iz zasjede na  nenaoruzanim seljecima.Omiljen kod srpskog naroda, imao je veliki broj jataka. A kako to dolikuje velikom junaku i ljubavnica.Majo bijase ujedno i zaklon ovdasnji Srbima.Vlasti su svaki zlocin pripisivale komitima??? Zlocina bijase mnogo, istovremeno na dva suprotna kraja sreza, ali je uvijek pocinilac isti i uvijek “neuhvatljiv”.

        Dogodilo se to 1925. godine. To su bile godine velikog stradanja muslimana (Sehovici i Pavino  Polje)

        Prve nedjelje mjeseca avgusta te godine zacula se pjesma sa Lukavice.Moba je pocela.Kozbasa, sto je bila posebna cast te godine bijase Jasar. Imao je dvadeset  i pet godina, kosu boje zrelog klasja i tamnomrke oci,visok oko metar i osamdeset santimetara, koscat. Slicnog izgleda bijahu i ostali kosci, uglavnom su bili svi rodbinski vezani.

        Najstariji medju koscima je Hamid, ugledan domacin iz donjeg sela,

        Odmah po dolasku primijetise da je trava izgazena,  cair zapusten a steta ucinjena vise nego predhodnih godina.

        Taj dan , kao i nekoliko narednih, ne pojavi se niko od mjestana iz susjednog sela.

        Sta ili ovo ne bi Cvjetka? Prokomentarisa kratko Hamid, njegov nedolazak.

        Obicno bi predhodnih godina, za vrijeme austrougarske vlasti, Cvjetko dolazio prvi. Pomaljao se iza brezuljka, isao krajem da ne gazi travu (posljednjih godina nije na to pazio) i vec izdaleka pozdravljao glasno uz sirok osmijeh, zazelio sretan posao, popricao, a odlazio mrk, tih i neraspolozen.

        -Dobar dan junaci- viknuo bi Cvjetko.

        -Dobar dan, Cvjetko-, odgovorili bi kosci.

        -Sretna radja.. Je li tvrda … Dobro rodila ove godine..Velike vrucine… Poskapa nam ‘ajvan…” Zagleda kose, ispod oka odmjera kosce. Dohvatio bi drveni sud, napiso se vode.”Vrijedi zlata, lijeci”

O Maju Cvjetko je bio pun lukave mudrosti.”Ne zalazi on u nase selo…A i ne treba nam… Kod nas su mu vrata zamandaljena”, govorio je, a zmirkao lukavim ocima.

Kako se dan zavrsetka kosidbe priblizavao, raslo je nersapolozenje i osjecala se neka cudna zebnja kod kosaca.

        Hamid zagleda janjecu plecku, dugo je okrece.Ne rece nista. Niko ga i ne pita. Dugo je okrenut zapadu, gleda zalazak sunca, nijem. Mrkoljubicasti zapad ne da mu mira. Samo da mogu hairli ovo zavrsiti.

        Jos prvi horozi nijesu poceli pjevati, a na Hanu se cuje zveckanje konjske opreme, kuckanje kosa i poneka tiha rijec.Danas ce jos do podne prikositi. S prvim zracima zore ugledase Lukavicu, bezbrojni sadjeveni stogovi sijena jedva se naziru.

        Na uobicajenom mjestu pored Studenca razjahase, pustise volove iz jarmova.”Klanjacemo sabah odmah da za hlada prikosimo”, progovori Hamid nekako cudnim , odsutnim glasom.

        Kosci zasukuju rukave, skidaju obucu: kozne opanke, oputom pletene,suknene carape, raspasuju se. Htjedose abdest na Studencu uzeti.

        Plastovi ozivjese. Kasno opazise bljesak sa svih strana ne cuse pucnje. Nastade haos. Nesnosna, uzasna, stravicna njiska konja, rika volova, samo ljudi umiru tiho, necujno bez glasa i jauka.

        Jasar se hvata rukama ispod pasa. Pokusava zaustaviti rukama krv i utrobu. Ne uspijeva. Ipak bjezi, baulja, krvav, za njim prosuta crijeva.Mora zaustaviti plastilice, upozoriti ih na opasnost.

        Na Lukavici pir, stotine plastova u plamenu, pecenje, volujsko, konjsko, ljudsko.Miris izgorjelog sijena i pecenog mesa se siri planinom.

        Jasar uspijeva iznemogao, krvav, pada na ruke sestri.Sapat sa njegovih usana tesko razaznaju “Bjezite… kuci… komsije (kasalj)_ pobise…Srbi … sve” Sestra je odavno opazila dim i slutila nesrecu hitala u susret bratu.

        Iako se dim sirio kilometrima, zandarma taj dan ne bi zadugo, da ne kvare krvavi srpski pir. Kasno popodne polahko (zandarskim korakom) dodjose.

        Izvjestaj je jasan, sluzben i “objektivan”. 8. avgusta 1925. god. na mjestu zvanom Lukavica doslo je do pucnjave u kojoj su zivot izgubila tri Talovica i dva Memica, ubijeno 11 volova i 5 konja. Pronadjeni tragovi ukazuju da je ubistvo izvrsio Majo V. odmetnik i komita.

        Tragovi su pokazivali suprotno.

        Prolazilo je vrijeme, ubistva se nastavljala.Zandarmi su uvijek kasno stizali, bili na drugom zadatku u suprotnom pravcu, privodili poreske obveznike…Tri godine poslije. Maj 1928. godine. Zima je bila duga i teska. Majo napusta jatake, ostavlja ucvijeljene ljubavnice. Ne sluti da se posljednji put rastaje.U sumi u njegovom domu, u klancu gdje bijase najvicniji i najsigurniji susrete se sa Husom i Alijom. Ne htjedose pogubiti Maja, u liku ga zavezase. Pricao je Majo o svojim zlodjelima, priznavao, nije se kajao.

Na Lukavici i jos mnogim mjestima nije bio.

        Na Hanu je zivot tekao dalje.Pocetkom avgusta islo se na Lukavicu opreznije i tise, ne bijase vise onako veselo i bucno.Cvjetko je rjedje dolazio tih i lukav.

        Na Hanu vjecno ostadose prisutne rijeci i amanet predaka:

        Zemlju svoju nkad ne napustajte!