Kazanci leže na krajnjoj jugoistočnoj periferiji gatačke općine i graniče sa Crnom Gorom. Nakon pada u turske ruke 1465, ovo mjesto i okolina bili su u sastavu raznih kadiluka: fočanskog (drinskog), cerničkog i gatačkog. Od 1878. godine Kazanci se nalaze na području gatačkog sreza, odnosno općine.

            U ovom mjestu u njegovoj okolini ima mnogo omeđina starih gradina, što znači da su Kazanci nekad bili dobro naseljeni.[59] Od islamskih objekata ovdje se vide jos samo omeđine džamije, dio munare do šerefe, groblje uz nju u kome su svi nišani uništeni i ruševine pašinih konaka i ahara

            Džamija je bila situirana u najljepšem i najplodnijem dijelu Kazanaca,nedaleko od izvora pitke vode “Oko” i “Stubanj”. Za osnovicu je imala kvadrat sa stranicom deset metara i bila je gradjena od tesanog kamena i pokrivena krovom pod pločom. Uz desni zid joj je prigradjena kamena munara sa osnovom oktogona koja do šerefe ima 28 basamaka i koja je visoka oko 15 metara. Kamen od džamije i dijela munare davno je upotrijebljen za gradnju kuća. Munara do šerefe stoji uzgor iako su muslimani iz Kazanaca iselili prije skoro 300 godina.

            Džamija je zadužbina Osman-paše Kazanca, koji je rodjen u Kazancima polovinom 17. stoljeća.Priča se da on potječe iz kršćanske porodice,da mu je bilo ime Drago i da je u 13-toj godini života, kao  adžami oglan, odveden u Istambul. Po jednoj verziji ovog predanja on potječe iz porodice Papovića, a po drugoj iz porodice Tepavčevića.On je u Istambulu na carskom dvoru odgojen, gdje je primio islam i dobio ime Osman. Po drugoj verziji ovog predanja on je , nakon prelaska na islam, dobio ime Hasan, a po trećoj Mahmud.[60]

            U Istambulu je Osman brzo napredovao i 1671. postao bostandžibaša. Godine 1675, imenovan je vezirom i postavljen za namjesnikau Šamu. Ovdje je sa uspjehom savladao neposlušna arapska plemena i 1678, imenovan za beglerbega od Anadola. Godine 1683, bio je vezir u Bosni, na koji je položaj došao poslije Ahmed-paše Osmanpašića. Sljedeće godine je odavde premješten u Egru u Madjarskoj, gdje je  početkom ramazana 1685. poginuo šetajući ispred grada. Bio je dobar i velikodušan vezir. U rodnom mjestu Kazanci sagradio je džamiju, mekteb i medresu[61]

            Priča se da je Papović imao tri sina, od kojih su dvojica otišli u Istambul, gdje su primili islam, završili nauke i dobili pašaluke.Jedan je  tamo umro, a drugi je otišao u Misir (Egipat) gdje je dobio zijamet i obogatio se. On se je kasnije vratio u rodno mjesto Kazance i ovdje dvore i zadužbine sagradio. Za nje se još priča da je bio čobanče i čuvao jarad i šumu sjekao. Kad mu je ovaj posao dojadio, napustio ga je, ostavio kosorić i uže u jedan panj u šumi i otišao u Istambul. Tamo je primio islam, stupio u carsku službu i u zvanjima napredovao do paše.

            Osman-paša je uz džamiju, kao prateće objekte, sagradio još mekteb,medresu i šadrvan. Priča se da je on, pored Kazanaca, sagradio u jednoj godini još tri džamije: U Predolju, općina Stolac, U Slivlju, općina Gacko i  u Šadićima u Sutjesci. Džamije  u Predolju i Slivlju zapalio je Bajo Pivljanin 1983. I nikad više nisu obvnovljene. Džamija u Šadićima je srušena u toku prošlog rata, pa je 1961. obnovljena.[62]

Pored spomenutih zadužbina paša je u Kazancima sagradio još crkvu svojoj majci ili po drugoj verziji, raji koja je ostala u kršćanskoj vjeri. Drugo predanje kaže da je crkvu sagradio pašin brat koji je odbio njegov poziv da pređe na islam, zbog čega je među njima došlo do svadje i razdora. Crkva je situirana pod brdom Kaluđericom u centru starinskog groblja, nedaleko od vrela Stubnja. Sve ove zadužbine podignute su u drugoj polovini 17, stoljeća.Džamija i crkva su sagradjene na takvim lokalitetima da se međusobno ne mogu vidjeti.

            Osman-paša je uz svoje zadužbine sagradio istovremeno konake i štale (ahare) za konje. Ispod džamije je “Pašina bara”, a na vrh nje vrelo “Oko”, na kome su pašini konji pojeni. Pred džamijom je za jednom humkom vrelo “Stubanj” koje je ogradjeno velikom pločama i čudnovata oblika. S ovog vrela bila je dovedena voda u šadrvan pred džamijom.Ovo je vrelo poznato pod imenom “Pasino vrelo”, na temelju čega se može zaključiti da ga je paša ogradio.[63]

            Priča se da su u Kazancima bila trojica paša i da je džamiju i druge zadužbine sagradio prvi paša kome je bilo ime Osman.Hasan-paša i Mahmud-paša, o kojima se govori u literaturi pribilježenim predanjima, bili su, možda, Osman-pašini bliži poislamljeni  rođaci.U pristupačnim izvorima nema im spomena, pa se zato moramo zadovoljiti s onim što nam o njima kažu čak do danas sačuvana i još živa narodna predanja.

            Sve spomenute zadužbine, kao i pašini dvori i ahari, bili su kratka vijeka. Njih je 1984. zapalio i razrušio Bajo Pivljanin, koji je udario na Kazance sa 700-800 hajduka. Tada su hajduci ovdje zapalili džamiju,pašine konake,pet kula i na stotine muslimanskih kuća. Oni su u svom divljačkom naletu pobili mnogo muslimana, pa sa odsječenim glavama,velikim plijenom i 22 zarobljenika,medju njima je bio i kazanački hodža (imam džamije) sa ženom i djecom, vratili se u Boku, spalivši usput i muslimansko selu Duliće.[64]

            Priča se da je Bajo Pivljanin napao sa hajducima na Kazance na Hadži-bajram ujutro kad su muslimani bili u džamiji i složili oružje pred njom.Bajo je najprije sa jedne ploče ubio mujezina koji je na munari ezan učio.Pogodjen metkom on je povikao: “Medet”,  što znači: U pomoć!, pa je narod tu ploču prozvao “Medenjak”.Tada su hajduci zapalili tek sagradjenu džamiju, pašine konake i napravili pokolj muslimana,od koji su se spasili samo oni koji su izbjegli.

            Drugo predanje kaže da je Osman-paša učestovao kod opsade Beča 1683, gdje je turska vojska bila poražena.Ovaj momenat je iskoristio Bajo Pivljanin, pa je sa bekoliko stotina uskoka navalio na Kazance i zapalio ih. Kad se paša, poražen pod Bečom,vratio u Kazance i vidio ih u plamenu,odmah je s mladjim sinom Baša Mehmed-begom pobjegao u Mulje, gdje se stalno nastanio i od njega potječu Pašići. Stariji mu sin Hasan-beg bio je ranije pobjegao u Havtovac i od njeg vuku porijeklo Hasanbegovići.[65]

            Dalje se priča da paša potječe iz porodice Tepavčevića i da je , nakon što je u Istambulu školovan i popeo se na visoke položaje,bio otuda poslan u Travnik za glavnog savjetnika bosanskog vezira.Vezir mu je , po sultanovoj preporuci, dodijelio titulu paše i dao mu na upravu gatačku nahiju, u kojjoj se on rodio i gdje je imao braću i rodjake. U jednoj pjesmi se govori da je paša, nako dolaska u Kazance, bio se zaljubio u Milicu, kćerku kneza Bogdana Papovića (u drugoj pjesmi kneza Žarkovića), koju je ranije isprosio Bajo Pivljanin. U pjesmi se dalje kaže da je na pašin poziv Bajo došao u njegov konak u Kazance i da je Milica na sastanku kome je prisustvovao i njen otac Bogdan, izjavila da se voli udati za pašu.Bajo je tada ubio nju, pašu i zapalio konake i džamiju.[66]

            Svi ovi dogadjaji u kojima se govori o napadu hajduka Baje Pivljanina na Kazance i ubijanju i progonu muslimana iz njih, opjevani su u više nardonih pjesama. U jednoj podužoj epskoj pjesmi koja nosi naslov:”Koprivica Vido i paša od Kazanaca, na dva mjesta se spominje džamija:

            To sačuše Turci u Kazance

            Svaki skoči na noge lagane

            ‘Itro trče Turci pred džamiju…

                                i

            Idi Ibro sandžak bajraktare

            Uzmi bajrak pobij pred džamiju…

            Džamija se spominje i u  jednoj drugoj epskoj pjesmi u kojoj se s drugom motivacijom pjeva o napadu hajduka na Kazance i paljenju pašinih konaka i džamije.Taj dio glasi:

            Kad po kuli blago pokupiše

             Zapališe kulu I džamiju…[67]

            Iz gruntovnih knjiga koje se čuvaju u sudu u Gacku vidi se da su koncem prošlog stoljeća imali posjede u Kazancima sljedeće muslimanske porodice: Brkovići iz Fazlagića Kule, Čustovići iz Cernice, Hasanbegovići iz Havtovca, Tanovići iz Gacka, Ključa i Zagradaca, Pašići iz Mulji, Sarići i Zvizdići iz Gacka. Preci ovih porodica su živjeli u Kazancima do 1684, kada ih je Bajo Pivljanin zapalio. Oni su tada sa ostalim muslimanima odavde izbjegli i nastanili se u : Havtovcu,Gacku, Fazlagića Kuli, Muljima i drugdje. Muslimansko groblje kod džamije zaprema 500 metara kvadratnih i upisano je u gr.ul.br.367, kat.čest. 1088. Danas ni ono, niti ruševine oko njega nije ničije vlasništvo.[68]

            Priča se da je neki pravoslavac uzidao kamen od džamije u kuću pa, iako je imao velike čifluke, do smrti je ostao fukara (siromah).Dalje se priča da su pravoslavci ogradili davno napušten harem kod džamije vjerujući da će to čuvati njihov kraj od krupe. Za vrijeme borbi 1942, neki vojnici su pucali u munaru ali, zbog nedostatka eksploziva, nisu je mogli srušiti, pa se i danas dio šerefe uzgor nalazi.[69]

            Na temelju svega izloženog može se utvrditi sljedeće:

1.     U Kazancima su oko 1675. sagradjeni: džamija, mekteb, medresa, šadrvan, a

      možda i   nekoliko dućana koji su služili u privredne svrhe.Sve ovo upućuje na mišljenje da je ovdje u drugoj polovini 17, stoljeća živjelo više muslimanskih porodica i djelovao izvjestan broj učenih ljudi uleme: imama,hatiba,mualima, muderisa i kadija koji su služili u spomenutim ustanovama. Kazanci su poslije Cernice i Ključa, bili prvo mjesto na području gatačke općine u kome je najranije počela intenzivnija islamizacija i izgradnja islamskih objekata.

2.      Ovdje su, svakako, postojali i vakufi koje je paša zavještao za izdržavanje

svojih zadužbina. Iz prihoda ovih, a možda i nekih drugih vakufa, opravljali su se svi vakufski ojekti i davala plaće službenicima koji su u njima služili.

3.      U Kazancima je bio stalno stacioniran izvjestan broj vojnika koji su čuvali

pašine konake i muslimanske domove od stalnih napada uskoka  i hajduka iz Crne Gore.Rušenje džamija i drugih islamskih objekata bio je nepisan zakon kod kršćanskih naroda koji su graničili sa tursko-osmanskom državom.Vasojevićkim zakonom iz prve polovine devetnaestog vijeka, koji ima samo 12 tačaka, to je i ozakonjeno. U paragrafu 3, tačke 2. stoji ovo: “Nove džamije da se ne grade, a stare da se zabatale.”[70]

Na prostranom južnom dijelu Gatačkog polja, izmedju Stepena i Korita,nalazi se u ovom kraju čuvena i u narodnoj pjesmi opjevana Somina planina.U ovoj planini su se za vrijeme turske uprave sakupljali hajduci i odavde vršili organizovane napade na kuce u kule bogatijih muslimanskih porodica i pljačkali ih.U jednoj podužoj epskoj pjesmi o tome se detaljno govori i spominju sljedeće muslimanske porodice iz ovog kraja: Čampare, Fazlagići, Hasanbegovići, Krvavci, Muhovići, Bašići, Sarići, Tanovići I Zvizdići.[71] Zato su turske vlasti bile prisiljene da u ovoj planini stalno drže pandure, čija je dužnost bila da čuvaju muslimanska sela od hajduka i da ih razgone.

            U Somini i danas postoji jedna gomila zarasla u gustu šumu koja je poznata pod imenom “Omerova džamija”. Priča se da su panduri pod komandom Omer-buljubaše Sarića držali na Bajram ujutro stražu u Somini i čuli da mujezin uči ezan na džamiji u Cernici. Ovo ih je potaklo i dalo im povoda da du odmah na jednom proplanku u šumi sagradili mali mesdžid od kamena u kome su od tada klanjali. Predanje kaže da je ovaj mesdžid sagradjen polovinom osamnaestog stoljeća, kada je u ovom dijelu istočne Hercegovine bilo najviše hajdučije. Ne zna se kada je mesdžid prestao raditi i kad je rušen.

            Za Omera-biljubašu se priča da je bio seiz (konjušar) kod Salih-bega Murge u Bileći. On je bio veliki junak i u jednoj bici ubio je na mejdanu nekog mletačkog generala.Paša ga je za ovo junaštvo nagradio,dodijelio mu titulu buljubaše i postavio ha za starješinu pandura u karauli u Somini. On mu je dalje dao posjede u Sarića Gredi gdje i danas postoji jedna stara kula, poznata pod imenom “Pandurica”.

            Hercegovački i crnogorski ustanici su pod vodstvom Luke Vukalovića i Stojana Kovačevića održali 1852, sastanak u Somini na kome su odlučili da se bore i dižu ustanke protiv Turaka. Oni su od tada stalno na drumovima dočekivali turski asker, a od okupacije1878. austrougarske soldate. Zato se Somina u pjesmi naziva “hajdučko gnijezdo” i  “hajdučka majka”. Za nju se u pjesmi dalje kaže:

            Jer Somina nikad nije sama

            Bez hajduka il’ bez mrka vuka…[72]

[