Ugledni mostarski istoričar Hivzija Hasandedić (Jablanica na Neretvi, 1.7.1915. – Mostar, 19.10.2003.) sredinom pedesetih i šezdesetih godina ovoga vijeka istraživao je muslimasku baštinu istočne Hercegovine.Projekat istaživanja  obuhvato je sve opštine pomenutog pordučja.Uz predhodni dugogodišnji rad na izučavanju dokumenata iz turskog i kasnijih perioda , ovaj vrsni poznavalac orjentalnih jezika je na području Gacka i ostalih opština izučavao tragove i spomenike na terenu. Rad je podrazumjevao i izucavanje narodnog predanja, razgovor sa ljudima vezanim za bastinu, kao i lokalnim poznavaocima ostavštine. Kao rezultat toga rada stampana je , u okviru biblioteke "Kulturna baština" knjiga ovoga autora pod nazivom "Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini".Dio radova , na ovoj stranici, a odnosi se na područje opštine Gacko, svojevremeno je objavljen u naučnim publikacijama, odakle ga i prenosimo. Fotografije uz tekst su rad Ahmeda Mehmedovića.

          Podaci o općini Gacko podijeljeni su na -  A. Gacko,  B. Cernica,  C. Ključ,  D. Kazanci,  E. (H)Avtovac,   F. Fazlagića kula ,  G.Velika Gračanica,  H. Lipnik,  I. Mulji,  J. Slivlja.

A.GACKO

            Gacko (Metohija) je varošica na sjeveroistočnom rubu Gatačkog polja, u istočnoj Hercegovini. Prvi put se spominje 1276.kao mjesto sukoba izmedju kralja Uroša Nemanjića i sina mu Dragutina.Gatačka župa pripadala je oblasti Podgorje, a od 14 stoljeća bosanskoj državi i nalazila se u posjedu vlasteoske porodice Hranića. Gacko je u srednjem vijeku bio važan centar na trgovačkom drumu koji je vodio od Dubrovnika preko Trebinja i Bileće u Foču i dalje.[1]

            Turci su ga zauzeli u novembru 1465.godine. Nahija Gacko koja se prvi put spominje u sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/69, godine pripadala je u početku kadiluku Foči ili Drini, a od  1532.kadiluku Cernici. Od 1858.Gacko je središte kadiluka, a od novembra do decembra 1875. bio je središte istoimenog okruga (sandžaka).[2]  Od austrougarske okupacije 1878.  do danas, Gacko je stalno centar istoimenog sreza, odnosno općine.

            Kad je počela i kako je tekla islamizacija u ovom dijelu  Hercegovine nije poznato. Prvi muslimani u Gacku i okolini bili su, kao i drugdje u perifernim dijelovima Hercegovine,osvajači janičari i spahije, ali se nezna kakvog su porijekla bili oni [3]. U više muslimanskih porodica u Hercegovini sačuvano je do danas predanje da su njihovi preci doselili iz Turske, kao osvajači, kada su Osmanlije polovinom 15. stoljeća okupirali ove krajeve.

            Broj muslimana u ovom kraju povećavao se konverzijom domaćeg bogumilskog stanovništva. Na islam se prelazilo dragovoljno i bez ikakve prisile. Neki su na islam prelazili “za inan” , kao što je bio slučaj Djure Zvizdića, o kome ćemo kasnije govoriti. Bilo je slučajeva da je jedan član porodice prešao na islam, a drugi ostao u svojoj pradjedovskoj kršćanskoj vjeri. Oni su kasnije medjusobno održavali tijesne rodbinske veze, pa čak se priča da su neke porodice, pored svojih, slavile i neke kršćanske praznike. Kade se u Gacku podizala pravoslavna crkva 1881, i  1882. godine neki muslimani su dali preko sto forinti u gradnji.Oni su nad svojim bolesnima dovodili pravoslavne svećenike da ih liječe i čitaju molitve.[4]

U Gacku se od islamskih objekata nalazi samo džamija i mekteb uz nju, situirani na mjestu Slavlja ,nedaleko od istoimenog izvora. U prošlim bunama i ratnim vihorima džamija je više puta rušena i kasnije nanovo gradjena ili opravljana.  Kako je izgledala i koliko je dimenzije imala prva njena zgrada nije poznato. Ona je , zacijelo, bila malena, gradjena od slabog materijala i bez munare.

            Prvu džamiju u Gacku sagradio je  Mehmed-spahija Zvizda(Zvizdić) 1760. godine.[5] On je rodjen u Gacku koncem 17, ili početkom 18, stoljeća i u porodici je imao samo ženu, kojoj je bilo ime Slava.Bio je po rodjenju kršćanin i bilo mu je ime Djuro. Po drugoj verziji ovog predanja on se prezivao Vasović i od njega vuku porijeklo gatački Zvizdići.[6]

            Priča se da mu je žena Slava jednog dana prala rublje na izvoru Slavljan,koji je po njoj dobio svoje ime.Bila je pokrupna zbog čega je na se svratila pozornost buljubaše Ahmeda Mijatovića koji je tuda slučajno na konju naišao i koji joj je na račun toga nešto banalno dobacio. Kad se ona uplakana, zbog uvrede, kući vratila, ispričala je sve svome mužu.

            Ovaj slučaj je Djuru toliko razljutio da je odmah otišao u Istambul, primio islam i uzeo ime Mehmed. Tamo je dobio i ferman da može ubiti Mijatovića gdje god ga živa uhvati. Po povratku kući, pošao je odmah u potjeru za njim, a ovaj je prije njegovog povratka bio natovario svoje blago na šest mazgi i počeo bježati prema Foči. Mehmed-spahija ga je sustigao na skeli Drini, ubio ga, i svo blago u Gacko dotjerao. Dalje se priča da je on u Gacku sagradio sebi džamiju, a u Maloj Gračanici crkvu svojoj ženi Slavi,koja nije htjela preći na islam i koja je do smrti živjela kao kršćanka.[7]

            Po drugoj verziji ovog predanja, taj slučajni prolaznik bio je Hamza Tepavčević iz Kraljevog Dola, po trećoj neki Krvavac, a po četvrtoj Alija Čerkez. Predanje dalje kaže da je Hamza buljubaša bio veliki nasilnik. Njegova su nasilja dojadila kršćanima i muslimanima. Ovo je  bio glavni razlog Djurinog odlaska u Istambul, a uvreda žene mu Slave bilo je samo direktan povod za to. On je prije polaska na put kupio potpise od uglednih ljudi iz Gacka i okoline koji su potvrdili da Hamza čini nasilja (zulum) svijetu i njihove iskaze ovjerio kod mjesnih vlasti. Djuro je ostao u Istambulu tri godine, gdje je primio islam, uzeo ime Mehmed i od sultana dobio ferman da može ubiti Hamzu, što je po povratku kući i učinio,

            Priča se da je Mehmed- spahija imao tri sina: Ibrahima, Mustafu i Aliju. Najstariji Ibrahim dobro je slušao majku i kad god je ona zaželjela,vodio ju je  u crkvu u Malu Gračanicu. Dvojica mladjih su je odvraćali  da ne ide u crkvu, pa ih je ona zato klela da im se potomstvo u trećem koljenu iskorijeni. Priča se da je tako i bilo. Od najstarijeg  joj sina Ibrahima vuku porijeklo ne samo Zvizdići, nego sve muslimanske porodice u Gacku: od Kurta, - Kurtovići, od Nuka, - Nukići, od Šaka-Šakovići itd.[8] Još živa usmena narodna tradicija i danas prepričava sve ove dogadjaje s tim što im vrijeme nastanka ne može odrediti. Zato se u nedostatku pisanih izvora moramo zadovoljiti ovim oskudnim narodnim predanjima.

            Vakif Mehmed-spahija je prije prelaska na islam bio knez u Metohiji i ugledan i bogat feudalac. On je u Gacku i okolini imao velike posjede, a selo Vrba bilo mu je planina na koju je preko ljeta stoku (hajvan) izgonio. Ovdje su živjeli njegovi potomci Agovići, koji su 1882. godine prodali sve posjede Srbima i odavde iselili.[9]

            Navedeno predanje je možda istinito, ali glavni razlog Djurinog prelaska na islam je , svakako, taj što je pod novom vlašću htio i želio sačuvati sve svoje privilegije i posjede koje je do tada uživao. On je umro u Gacku u drugoj polovini 18. stoljeća i, kako se priča , sahranjen je u haremu kod džamije, oko dva metra zapadno od njene munare. Stariji ljudi i sada pokazuju njegov grob, ali nišana na njemu odavno nema.

            Džamija u Gacku je bila koncem prošlog stoljeća toliko dotrajala da su u njoj više nije moglo klanjati.Tada je Zemaljska vlada za BiH dotirala  sumu od 1000 forinti i dala svu gradju od porušene kasarne (kršle) u  Gacku za izgradnju džamije. Muslimani Gacka i okoline dali su 600 i u gradji 200 forinti. S ovim sredstvima je cestar Šremer sagradio 1896, godine, na temeljima stare, novu džamiju.[10]  Munara uz nju podignuta je kasnije.

            Osnovica džamije je kvadrat sa stranicom 8,5 metara (enterijer).Gradjena je od tesanog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom, sada pod crijepom. U enterijeru se nalazi mihrab bez dekora, drveni minber i mahfil u širini cijele džamije.Uz desni zid joj je prigradjena kamena munara ortogonalna oblika visoka oko 15 metara. Džamija je u toku prvog svjetskog rata rušena, pa je 1916. dogradjivana i opravljana.I u toku prošlog rata ona je znatno oštećena. Godine 1964, temeljito opravljena. Ona nema predvorje (sofa) kao ni ostale džamije na području gatacke općine. Zaprema sa haremom uz nju 556 metara kvadratnih površine i upisana je u gr.ul.k.o. Gacko pod brojem 663 kat.čest. 415.

            Prvi poznati imam ove džamije bio je neki Ebu Bekir hodža, koji je potpisan kao svjedok na jednom ugovoru iz 1204. (1789) godine. Hasan-beg Resulbegović, sin Ibrahim-pašin, bio je  u prvoj polovini prošlog stoljeća mualim u Gacku. Neki Ali ef. bio je 1284 (1867/68) imam i hatib džamije u Gacku. Od konca prošlog stoljeća do danas imami i hatibi ove džamije bili su: Arif ef. Sarić, Osman ef. Zametica, Muharem ef. Hasanbegović, hafiz Alija Karahasanović, Mahmut ef. Džaferović, Hamid ef. Kurtović, Hasan ef. Fazlagić i Atif ef. Spahić.[11]  Ovoj džamiji gravitira više okolnih sela.

            Za izdržavanje džamije vakif je ostavio: dućan,vrt,njivu i tri harema koje nekretnine zapremaju 42500 metara kvadratnih površine. Iz prihoda ovih nekretnina davale su se plaće imamu,mujezinu i opravljala džamija. Prihodi ovog vakufa iznosili su 1917. godine 419, a rashodi 268 forinti.Od ovoga se davalo imamu i mujezinu godišnje po 120 forinti, a ostatak je trošen za opravljanje džamije i njenu rasvjetu.[12]

            Neka Ajnija-hanuma uvakufila je nepoznate godine čair i čifluk u Gacku za potrebe ove džamije i one u Cernici.Prihodi ovog vakufa iznosili su 1917. godine 364, a rashodi 288 kruna.Od ovoga se plaćalo imamu i mujezinu po 120 kruna, a ostatak uzimao mutevelija. Iz prihoda ovog vakufa davala se plaća i imamu džamije u Cernici sve dok je ona radila.

            Hana Drljević, rodjena Džubur, iz Gacka, uvakufila je 1916. nekretnine u Gacku za potrebe ove džamije koje su upisane u rg.ul.k.o. Gacko broj 278. O ovom vakufu nemamo nikakvih podataka.[13]

            U Gacku je radio jedan mekteb koji je podigao major Šukri-beg I koji se prvi put spominje 1291.(1874) kada su na području gatačkog kadiluka radila još tri mekteba. Mualimsku dužnost u njemu vršili su spomenuti imami džamije i Hasan ef. Tanović i hafiz Agan ef. Hodžić. Na području ovog kadiluka radilo je 1304 (1886) devet sibjan-mekteba: Metohiji (Gacko), Gračanici, Medanićima, Ravnima (Ramadan Prguda), Mjedeniku (Omer Omeragić), Ključu (Ferhat Krvavac), Fazlagića Kuli (Abdulah Dilberović), Koritima (Derviš Danović) I Havtovcu (Alija Hasanbegović).[14] Svi ovi mektebi radili su u privatnim kućama.

Ovu zgradu podigao je Murat Zvizdic 1892, što se vidi iz natpisa napisanog latinicom na kamenoj ploči njenog potkrovlja.Gradjena je od tesanog kamena, pokrivena dvostrešnim krovom pod pločom i ima jedan sprat. U prostorijama na spratu radila je mektebi-ibtidaija i bio stan mualima, a u prizemlju su bili dućani, koji su svake godine izdavani pod zakup. Kad je ova zgrada uvakufljena za potrebe mekteba nije poznato. Prostorije na spratu nalaze se u posjedu odbora IZ Gacko , dok su dućani nacionalizovani.

            Muslimani Gacka poveli su 1874. akciju da se sibijan-mekteb pretvori u  ruždiju i da se učitelju odredi plaća iz državne blagajne. Pošto je Gacko u to doba imalo manje od 500 muslimanskih kuća molbi nije udovoljeno.[15]    

            U Gacku je prije 1905. osnovana Muslimanska čitaonica. Njeni su članovi mnogo radili na kulturno-prosvjetnom uzdizanju muslimana ovog kraja. Svake godine su priredjivane zabave u hotelu “Metohija” i prihodi trošeni za školovanje muslimanske omladine.[16]

            Pored džamije, mekteba i čitaonice ovdje je od prvih godine turske vladavine radio i jedan karavansaraj. U njemu su odsjedali trgovački karavani koji su od Dubrovnika gonili robu za Foču i dalje. Gdje je bio lociran i kada je prestao raditi i srušen nije poznato. Od 1867. Gacko je imalo i poštu.[17]

            U Gacku i okolini sagradjeno je za turske vladavine više kula na jedan do tri sprata. Za borbi koje je vodio Mehmed-beg Turhanija 1832. protiv Smail-age Čengića izgorjelo je skoro cijelo Gacko. Ustanici su 13. avgusta1875. zapalili u Gacku sedam kula. U isto vrijeme oni su zauzeli Vrbu i srušili i zapalili oko trideset kula.[18]

            Na brdu Ponikvama, što se nalazi na sjevernoj perifieriji Gacka,  sagradjena je za turske uprave kasarna (kršla) i 1876. nekoliko šančeva.[19] Ova kasarna je srušena 1895. i kamen upotrijebljen za gradnju džamije u Gacku. Kod kasarne se ranije nalazio harem u kome su sahranjivani umrli vojnici. Ovdje je ranije bilo više nišana sa natpisima i dekoracijama;  svi su davno uništeni.. S ovog mjesta pucao je top uz ramazan i prilikom  dvaju bajrama. Tu je bila i čatrnja, čije se ruševine još vide.

            U Gacku je ranije bilo pet harema koji su zapremali 15800 metara kvadratnih površine. Tri su poslije 1960. ekshumirana I na njima su podignute privredne i stambene zgrade, dok su druga dva napuštena. Priča se da je  u ova dva harema bilo mnogo nišana s natpisima i dekoracijama, ali su svi uništeni.

            Gacko i okolina nalazili su se za turske uprave na granici (serhat) prema Crnoj Gori. Za sve vrijeme turske uprave ukoci i hajduci iz Crne Gore stalno su napadali ova pordučja, pljačkali sve,  u zarobljeništvo odvodili sve muslimane, pa čak i žene i djecu, koje bi žive uhvatili.Naročito je bilo tesko za vrijeme Kandijskog rata (1645-1699). Kada je ovim krajevima harao čuveni Bajo Pivljanin i sa svojim četama ubijao i palio sve do čega je došao. Bajo je od Čampara u Gacku zarobio dvije djevojke, odveo ih u Dubrovnik i prodao Italijanima. On je dalje porušio sve džamije u Hercegovini do kojih je došao od kojih, kako se priča, nijedna nikada više nije obnovljena. A za vlade Ali-paše Rizvanbegovića (1833-1851) Gacko je igralo ulogu hercegovačke krajine (serhat)[20]

            Stalni upadi uskoka i hajduka iz Crne Gore na pordučja gatacke nahije bili su uzrokom da su mnoge muslimanske porodice, od prvih dana turske vladavine, napuštale svoja ognjišta i selile u druga, sigurnija mjesta: Mostar, Sarajevo i drugdje. Tako npr. Rizvan Gačanin, kafedžija iz Mjedenice, umro u Sarajevu 1774, Mula Ibrahim iz Gacka, pisar koji je lijepo pisao “divaniju”, umro u Sarajevu 1875. I Hasan–baša, sarač iz Gacka, umro je u Sarajevu 1789. godine. Ahmed Alija Gačanin iz Tabak Sulejmanove mahale u Sarajevu, uvakufio je za Ajnibegov mekteb jednu knjigu i predao je muteveliji Halilu, sinu Salihovu.[21]

Gacko je za vrijeme turske uprave dalo više istaknutih i zaslužnih ljudi: Tanovići: Husein-aga, Arslan-aga, Bajram-aga, spominju se 1789. kao gatački ajani (prvaci) . Članovi ove porodice bili su  kapetani stoljeća. Mulaaga Tanović bio je ugledni muslimanski prvak iz Gacka i poslanik carigradskog parlamenta 1876. godine. On je poslije austrougarske okupacije BiH 1878. preselio u Mostar, sagradio veliku kuću s ćoškom (doksat) u Cernici i ovdje se sa porodicom nastanio.Njegovi potomci su koncem prošlog stoljeća odselili u Tursku, gdje i danas žive. Ne zna se kada je i gdje je Mulaga umro i sahranjen.[22]  Mulaginu kuću u Mostaru, koja je nacionalizovana, stariji Mostarci i danas nazivaju “Ćošak Mulage Tanovića”.

            Neki Omer-aga, sin Ibrahim-agin, bio je 1792. ajan Gacka. Bajram-aga Zvizdić, gatački ajan, kupio je početkom prošlog stoljeća od  Ahmed-bega Ljubovića posjede izmedju Lazarića I Miholjača zvane “Ljubovića hudut” I “Begluci”[23]  Džafer Zvizdić istakao se kao hrabar i velik junak prilikom ulaska austrijske vojske u Gacko, pa su ga vojne vlasti osudile na smrt i strijeljale. Oko njegove ličnosti isplele su se razne priče i postao je u ovom kraju legenda[24]

            Od austrougarske okupacije do danas Gacko je dalo cijelu plejadu fakultetski obrazovanih muslimana koji su zauzimali istaknute položaje u političkom i društvenom zivotu bosansko-hercegovačkih muslimana. Ovdje iz starije generacije spominjemo samo sljedeće: dra Avdu Hasanbegovića, Šukriju Kurtovića, dra Murata Sarića, dra Jusufa Tanovića, Sabita Čamparu i Mulaliju Zvizdića.