Crna smrt

˝Ima li na ovom dunjaluku iko živ da pomogne Zejnilu Bajroviću?˝, tiho i nejasno čuo se hrapavi i isprekidani glas. Sve se to brzo gubilo u šumovitim proplancima ispod Lebršnika. Sav ovaj prostor žudio je za raznim zvukovima i životom. Gore na malehnom parčetu neba micala se pokoja krpica od oblaka. Pržilo je ljeto hiljadu sedamasto i neke godine. Baš k΄o u loncu.   

 ˝Ima li na ovom dunjaluku... A  gin΄o sam za sultana. Evo, šta me sad snađe. Jadan ti sam kod svog dobra!  U Stambelićima, u onim mojim dvorima od potočine. Moji su, zlatni su, kaki god da su˝.  

 Dok je išao uzbrdo od Vrbe prema Mekavcima i Čemernu, Zejnila Bajrovića je u jednoj potočini najprije ugledalo jato dosadnih vrana, bezbeli, ružnih ptičurina. Izgledao im je kao kakvo strašilo koje se vuklo mrtvo i mlitavo. Ponekad im se to strašilo nije ni vuklo, nego bi se samo polahko smirilo i spustilo na presušenu i ispucalu glinu, odmah uz obalu potoka koji bi ujesen i s proljeća znao postati rječina. E, te rječine svi su se plašili kad s Lebršnika i Živnja krene voda iz neba i iz zemlje. Mutna k̀o oranje, plaha k̀o najgore vrijeme. Je li se ta rječina zvala Vrbljanka ili nije, ko zna. U ove dvije-tri kućice valjda bi mu to kazali, ali mu, bezbeli, nije trebalo njezino ime. Najvažnije mu je bilo da se u njoj može malo osvježiti, pa da onda dalje krene prema Stambelićima i Borču. Znao je da je mogao krenuti i preko Vranjskog dola, ali ne bi bilo dobro da ga neko vidi od doušnika u gatačkoj čaršiji. Eto, zato. Ovako, još je uvijek znao kud će i šta će. Ovdje će predahnuti, onda se izverati gore, na Čemerno, pa niz Lukavicu. Na Studencu će se napiti vode i odriješiti kundure. U šumi Barnog dola sklonit će se od tuđih očiju, skinuti čakšire, nategnuti i dobro usmrditi okolo sebe.   

 Zejnil ove ptičurine u potočini nije nešto posebno zarezivao, nego bi tromo i pospano znao namaknuti na glavu ulojenu i poderanu vojničku abaliju od sukna koju su počesto nosili seljaci s brda kakvo je njegovo, handami tamo u boračkim gudurama. Taj sukneni pokrovac služio bi i konjima i ljudima – kome prije zatreba.

I namah bi znao zahrkati da bi se i vrane od straha razbježale misleći da im to Zejnil nešto nevaljalo sprema. I onda bi u pomoć pozvale i druge  ptičurine. Okačile bi se po granama iznad Zejnila, i, uz čavrljanje, izmetovale po abaliji. Samo je pokatkad znao otresti nogom, otpuhnuti i nastaviti, kao da je spavao u nekoj udobnoj postelji, tamo negdje gdje je sve potaman. I u tom snu nije znao da nosi neku tešku bolešćuru. Nisu znale ni vrane. Pa, i da jesu. Ali su možda osjetile da u njemu leži samo kakva dobra lešina, pa da ga gladne i žedne pojedu i ispiju. Čekale su onda njegovu smrt. Zejnil je nije čekao, već je bježao od nje. I, evo, bježi ni sam ne zna koliko dugo, ni manje ni više nego sa ruskog fronta, iz hoćinskih nedođija. Još kad bi se mogao sjetiti odakle ide i kad je krenuo. Gladan i izmoren danima je jeo lišće i isušenu travuljinu dok se vukao po crnogorskim vrletima i hercegovačkom kamenu. Nije se baš smio ni javljati, a ne da bi tražio negdje nešto da prezalogaji.

Kroz jednu od rupa na abaliji ugledao je nešto što ga je podsjetilo na oblik i boju duhanskog dima. E, sad bi zapalio, ali nema. Naglo se pridigao, nervozno i brzo pipajući po džepovima.

 ˝Zapalit ćeš govno Zejnile Bajroviću! Ko ti je kriv što nisi štedio, nego si na kraju baš mor΄o onom Duranu dat da savije hejbet cigara. Hhhhmmmm, dabogda mu ne trebale! I onom Mulazu, dade jel΄ de, svašta...! Što im dade, Zejnile, bolan bio, k΄o što i jesi, meščini, bolan!˝

 Slušale su ga vrane. To njihovo strašilo je propričalo, pa još i ljutito bilo. Kao da je zapalio cigaretu, kao da ga je prošao onaj âh. I da je opet pogledao kroz onu rupu od abalije, ne bi ništa vidio kao maloprije, bile bi to, možda, neke slike sa fronta. Ili bi u oblacima vidio zavičaj, onako u magli, vidio kad mu babo Ahmet i mater Hašmeta taman ispod kiše ukraše naviljak za zimnicu kravi Zimulji. Ko zna šta bi sve vidio Zejnil Bajrović kroz onu, ali i ostale rupe na njegovoj abaliji. Nije  mu se sad ni gledalo, pa makar vidio sahan pun kajmana sa škipa.

 Nešto ga ošinu preko leđa i podbode na lijevu stranu, ispod rebara. I da mu je amidža pričao, i da je mog΄o, kad je preselio na ahiret, kako ga je nešta podbolo, ΄vako k΄o njega, ne bi se nimalo obradovao. Ni to mu nije ozbiljnije padalo na pamet, gonile su ga nekakve crne slutnje. Ma, one njega tjeraju već preko sedam gora, preko stotinu gora, handami iz tih tamo bjelosvjetskih nedođija, gdje su ga, zbog malo više očeve zemlje, poslali. Ima i tri godine, ko zna. Njemu k΄o da je bilo u nekom drugom životu. Nije mu se dalo da opet gore pogleda Stambeliće i vidi je li iko zna da se vraća. Da vidi jesu li rodili lješnjaci i jeribasme, ima li gore - na Pogledi – još uvijek ona česma koju je, handami nekad davno, kažu, napravio neki momak da ga se sjeća djevojka koja ga je ostavila. Lijepo, dođe na vodu i sjeti se bivšeg dragog. I tad joj ne može baš sve biti potaman.

 Da je mogao zabiti kakvo drvo u zemlju mogao bi u pola sata znati je li negdje oko osam ujutru. Da vidi koliko je dana pred njim i hoće li negdje morati konačiti, jer, nije nešto posebno žurio; na frontu ga više valjda niko nije tražio, pa i u Stambelićima su zaboravili na nj kao da nikad nije postojao. K΄o vele, on se davno oturio u svijet i postao, anamo, njihov.

 ˝Ima li na ovom dunjaluku iko živ da pomogne Zejnilu Bajroviću?˝, u njemu je nešto progovorilo. Oblaci na nebu su mu se činili kao živa bića, kao ljudi iz njegovog komšiluka. I kao da je gledajući put oblaka pogledom zatekao djevojku kako muze kravu. Hrapavim rukama vukla je za još hrapavije kravlje sise. Zapjenušalo mlijeko curilo je u kravljaču koju je grlila nogama kao rukama. Malo kasnije mlijeko je počelo kipiti preko njezinih, slučajno otkrivenih, bijelih bedara.    

Curio je i Zejnilu neki sok iz usta, pa se zaustavljao na završecima dlaka,  izraslih svukuda po licu. Učinilo mu se kao da je to bila Hasnija, njegova žena s kojom je tek bio u đerdeku, koja mu se tu noć podala za vrijednu i vjernu ženu i dječiju mater. I kao da je imala istu jameniju na glavi, onako ovlaš stavljenu, jer je Zimulja tad mlijekom spustila, pa je valjalo hitro pomusti. Učinilo mu se ko da se do maloprije sladio tijelom svoje žene, brojio joj i pamtio sve benove po tijelu, onako do maloprije stidljivo i hitro je u mraku upoznavao baš kao prvi put neku stazicu ili zamišljajuće jezersko dno. Znojio se i u toj muci, mučeći se sad sa ženom Hasnijom. Još kako bi joj sad popio svaku kapcu mlijeka koje je nježno puzalo po njezinim oblinama, kao neke bijele stonoge. Eh, kako bi je Zejnil sad strgao sa tronošca, prosuo kravljaču s vrućim mlijekom i oborio na travu. Pa, neka djeca malo, brate, i plaču po kući. Ma, možda, i nebi, zamišlja Zejnil, nego bi se prvo spustio na koljena, pa žedan zabio glavu u kravljaču. Eno, anamo gdje Hasnija dnevno dvaput muze krave, ispod pojate, pod orahom.  

 Sa novim oblacima otišla je Hasnija, a ostala stvarnost. U njoj Zejnil Bajrović u potočini pod Lebršnikom i sa vranama na granama. U sebi sa nekom bolešćurom i nostalgijom.          

 ˝Ima li na ovom dunjaluku iko živ da pomogne Zejnilu Bajroviću?˝, u njemu je ponovo progovorilo. Obreo se u Stambelićkom osoju, taman pored Selmanovog vrela i takiše kruške Hadža Lenda iz Šumića. Obreo se u čudu neviđenom i s pogledom u babovo imanje koje su baš bili nanijetili dijeliti kad su po njega došli da ide na vojnu, da ne zna zašto, ni kako, ni gdje, ma, ništa pod milim Bogom. Znao je samo da sultan na vojnu zove one koji imaju imanje, jer ako se ne ode – ode i imanje. Kod sultana nije bilo labavo.

I k΄o sve mu se učini crno pred očima i obuze ga neki mraz od kojeg i srce puca. Pa ga onda poli znoj, izbi mu na oči žena Hasnija, babo, volovi u ljeto hiljadu sedamsto i neke, konji na guvnu, usrane bratovljeve gaće,  Sakibove sline i dječiji plač. Nadoš΄o potok od brda do brda, klis i klisača, ravna i krvava ruska polja, puške i plotuni, sabahsko sunce, koševina i miris otkosa. Majka Hašmeta u dimijama, na brdu mjesečev rog. Zla sudbina, od Boga prokleta. I sebe je vidio, možda posljednji put. Sav zarastao u skoro pa sijede dlake, a ni pedeset nema. Iznad očiju kao dva grma nadvirivale su se guste i sijede obrve. Bore po licu, pokvareni zubi, dugačke dlake iz nosa. Vidio je i svoj nedorečeni pogled željan maličuk rahatluka. Malo je toga nekad imao, pa se i lijepo zaboravilo. Još iz vremena kad je pored Stambelićkog potoka provodio dane i s djecom pravio kuće od blata, vodenice... Kad je za vrbopuca pravio od kore pisak i borije, pa onda borijaj po boračkoj vali sve dok te jezik ne zaboli. Eh kad bi se dočepao kolibe i kajmaka sa škipa. Svašta je tad vidio. Ali,...   

 ˝Znaš, zovem se Zejnil, rodio sam se da bi umro, živio – ΄nako, k΄o i svi mi, taman u pet deka. Muslimani, velim. Muslimani... Nisu drukčije živjeli moji ni prije koliko hoćeš ljeta. ΄Vako se ne mere živjet΄, ΄vako se pati i umire, tobe jarabi. Nemereš dolje ništa ponijet΄, a ja i nemam. A i da imam – ne bi mog΄o. Jedina pravda u Boga.

I neka znaju, za mnom će i oni azgini iz vojne, i hulje sa Istoka i Zapada. Za mnom će i Selim iz Igara što mi ubi Šarova, ali neka mu je halal. Za mnom će mlogi, i svi, kad-tad. Samo neće ΄vako najebat΄, da izvinete, k΄o što sam ja, Zejnil Bajrović, iz Stambelića, rođen u ljeto, iza koševine, na brdu zvanom Kamenice. Pupak mi na dva dijela kamen od kamen razdvojen. Ja, mater me uzdurisala. Nije šala nekad Zejnil, a sad mu ptičurine nad glavom. Tobe jarabi. Jedva znam i izgovorit΄ taj Hoćin, pas mu mater njegovu! Pogano mu se ime niđe ne znalo, kakav je! I jesam, valaha, hejbet puta u njemu prelazio tamo-amo neki most, i to sve za slavu velikog sultana. Ljutit se nisi smio, nego samo slušaj! Hhhmmm! Hiljadu sedamsto i koja je ovo godina, ne znam. Ni po hidžri, ne znam. Sram te bilo Zejnile Bajroviću! Ne znaš, nije šala. Zejnile Bajroviću, sram te bilo! Zejnile Bajroviću, sram te bilo! Zejn... ˝ 

"Hoćete li mu halaliti?˝, pitao je efendija.

˝Hahalosum mu bilo˝, odgovorili su.

 Samo se odozdo, ispod Lončar kuka, nebo nahorozilo na kišu i oluju. Da zapamti sudbinu, spere prljavu istinu, i kugu, nalet je bilo.            

                                                                            Pjesme

Izbor iz knjige pjesama PROZOR NAD RIJEKOM (2001.)

LJETO STARIH USPOMENA

Jedne nedjelje babo je pravio jaram za volove

A ja sam narastao do njegova kaiša.

Na prozoru se čula muzika koju tek danas pomno slušam.

Odmah pored kuće tekla je rijeka

I ljeto nas pržilo.

I te nedjelje majka je bila na namazu

A ja krio stripove u udžbeniku iz biologije.

Kuća je naša bila kao sunčeva lađa

I s rijekom smo se držali za ruke

tokom cijele godine.

I te nedjelje moralo se raditi

Iako bijah suviše nejak.

Kuća je plamtjela od mirisa otkosa

Preko rijeke, po brdima, pjevale su djevojke

U ljeto te godine.

Napravio je babo jaram te nedjelje

A ja sam ostao još mali

Iz kuće je tekla pjesma radosnica

i rijeka odnosila i spirala rasute misli

U ljeto oživljenih uspomena.

MIRIS VATRE

Ko da mi i sada fenjerom sažižu obrve kad bi ih sijeldžije gasile

A onda bi ih zbog smrada ostavljali na verandi,

a meni mirisalo

Izlazio bih pred kuću da to osjetim

Onda bi sijeldžijama bivalo hladno

pa bi se i kvarcala vatra u fijakeru,

onom crnom i dobrom

Onda bi se uz eglen tromo motala škija,

a ja bih prvi do truda i čakmaka,

I to mi je mirisalo

A kad bi sijeldžije otišle na počinak

dugo bih na šiši naše jedine sobe tumačio razne crteže

što ih je vatra iz fijakera dugo u noć crtala

(Na Ilidži, 16. marta 1999.)

PROZOR NAD RIJEKOM

Na laktove naslonjen

u tebe gledam ljepotice od zvijezda

i probuđenih snova

u počivajuća bića

i umiljate biljke

u netaknute kapljice padina i oblaka

u muziku za jastuke

u oči svoje

u sebe...

u razna lijepa tkanja od noći i pjeva ptica.

Onda kad prestanem gledati

sanjam tvoje obale i svitanja

iza zavjesa od hlada zvijezda padalica.

(Na Ilidži, 24. oktobar 2000. )