Azim bi podupiro i snažio svoje stavove. Pričo bi
kako je sam sebi kuću napravio, nije mu država dala ni poklonila,
kako sam izdržava ženu i djecu, kako je sam sebi radnju podigo
nanovo, nije dobio kredit ni od „zelenog plana“, ni od ”poplave” ni
od ”zemljotresa”, kako uredno i na vrijeme plaća državi sve dadžbine.
Ko je korisniji državi onaj koji od nje ništa ne traži ili onaj koji
traži sve? Ko je bolji za državu, onaj koji daje ili onaj koji uzima,
zapito bi se na kraju, da se bogami svi dobro zamisle.
Ja sam ti obični ćato
u opštini, nisam Kardelj, Azime.
Uletio bi ko vjetar Ljubo Popovac u brijačnicu, da se dogovori sa
Bricom. Hoće na derbi utakmicu u Beograd, Partizan-Zvijezda. Da se
na vrijeme uhvati karata i neki rođak u Beogradu. Gdje će ih
sačekati? Kako će se prebaciti? Kako će se snaći u tolikoj gužvi i
živi vratiti? Hvataju rani čačanski autobus. Ljubo priča Azimu,
prikupio je kompletne informacije, da se ne sekira. More mirno
spavati.
Da odigramo jednu
brzopoteznu?
Namjesti figure.
Azim je rođeni šahista,
bistar i vješt. Hiljadu gotovih kombinacija sad ima u glavi. On o
šahu ništa nezna iz knjiga. Sve što zna je iz njegove glave. Malo ga
ko more tući. Šiša i ugrabi priliku i doleti do stočića i povuče
potez i upre sahat, pa onda nek Ljubo misli.
Jesi li ti došo zbog
šišanja Fehime?
Jok.
Ja sam došao zbog šaha,
odgovara Fehim ne dižuci ni sekunde pogled sa šahovske table. Ne
zovu ga od malog jada Fišer.
Ko
za koga navija u Gacku? pitali neki sa strane Azima. Skoro svi za
Crvenu Zvijezdu i Partizan. Ahmet Čampara navija za zagrebački
Dinamo, Ale Poško za Hajduk, Fazlagići za Sarajevo, Alija Zekić i
Meko Tanović za mostarski Velež i jos neki Talovići, Grebovići,
Krvavci i Memići, Fadil Prguda navija za Želju i Tale Talović za
zenicki Čelik. Ja sve znam napamet. Ja ih sve šišam i brijem i vodim
borbu sa njima godinama, ko je bolji.
Mostarski Velež dolazio
je na ljetne pripreme u Gacko. Spavali bi u hotelu „Metohija“,
trenirali na igralištu na pazarištu i Gatačkom polju i tuširali se u
Ćamila Mehića pekari. Ljudi bi živo komentarisali.
Bajević prav ko
strijela. Bajevići su rodom iz Gareve, kod Gacka.
Vladić, šaka jada.
Mogli bi ga naši Šule
Tanović i Drago Bakoč u zubima nositi.
U Jadranka Topića plava
kosa do u po leđa..
Govore za nj
nedisciplinovan i osoran. Marić se ko mačka baca preko naviljaka.
Kemu Šestića pitaju je li ikog dosad ubio u živom zidu.
Azim
raste, svraćaju mu u radnju. I Sula
Rebac mu dolazio. Dok ga je brijo pito ga ima li koji talenat u
Metohiji. I Velež ode te godine u Evropu.
Nek zafale gatačkom
kajmaku!
I zraku.
Bolestan bi potrčo.
Igro bi
ko nikad nije igro.
Igro bi ko nema ni
jedne.
Azim je čovjek koji je vazda u pokretu. Mogo si ga
sretiti po stanicama u Bileći, Trebinju, Nevesinju, Mostaru,
Dubrovniku. Vazda neđe leti, pričali bi Metohijani. Smiriva nakve
poslove. Nista ne pada samo sa nebesa. Mora!
Jedan,
na koga niko ne obraća pažnju i koga niko ne sluša raspričo se.
E, ne
bi ti živio u kapitalizmu ni za kakve pare! Ljepote ove! Ovog
rahatluka! Boze podrži!
Po Metohiji Azim se
nije savijo. Neznamo kako stiže ikog da ošiša i obrije. Pazarnim
danom na pijaci probiro bi i kupovo mrs, voće i povrće. Prepiro bi
se i svađo sa ženama. Svemu bi nalazio mahanu. Kajmak maveni i
ljutne, a sir se uzčuo. Voće uzvištalo, a salata, kupus i zelje
obehlo. Kudio je proizvode i kvalitet, obaro cijene, smijo se s
jednima, zastajkivo, pito se i rukovo s drugima, svako pola metra.
Mogao si ga poslije vidjeti kako kući zamiče sa dvije vrhate burse u
rukama. Odvalile mu se ruke do zemlje. Povirivo je i ulazio u kafane,
hotel, trgovine; sve traži nekog, treba mu neko. Pita ove, koji
sjede za stolom, sjeda s njima na kraj stolice, jer nema vremena i
opet ustaje. Neki momčići viču: Azime, haj nas slikaj. Azim vihri
glavom kroz Metohiju, da mu taj ne promakne.
1970. u Metohiji bi formiran fudbalski klub „Mladost“.
Azim Brico već malo u godinama. Ali
otima se. Trideset tri-trideset četiri. Prve utakmice skidali su se
igrači ispod složenih plastova,ispod Kekića štale. Sramota pričaju
ljudi, šta ce reći gosti. I Azim širimice otvori brijačnicu, da
posluži kao svlačionica nedjeljom. Onda bi igrači u kopačkama prošli
kroz Metohiju do na pazarište. Filip Koprivica, koji vječito šeta,
ide negdje, gleda nešto i planira, ispitiva i premjerava, zborio bi
za njima.
Čuj
kako stupaju, ko konji!
Kakav
ti je rođo, onaj Đolov?
Dobar. Samo ima rijetke
noge.
Azim na zalasku, a
dolaze mladi, brži, jači i bezobrazniji. Nevaspitana djeca danas, ko
da Halil govori sad. Ne slušaju ćaću ni mater, akamoli nekog drugog.
Neznaju i neće da znaju sta je Azim nekad bio. Ne priznaju zasluge.
Nedaju nikom pardona. Grde ga i gone ga. Nalaze krivca u njemu. Hozo
mu dao pet komada. Azim bi se cijeli sjutri dan slomio
objašnjavajući i pravdajući se mušterijama, iako to mnogi nisu ni
tražili od njega.
Još
su oni talašika za mene!
Jak Troglav iz Livna.
Čuj samo navale: Vidović, Hozo, Matijanić, Šehić i Pažin.
Uh!
Šta je?
Nemoj
mi uho otkinuti!
Prokrvalilo je!
Samo ti
sjedi.
Matijanić prošle godine igrao za Hajduk u finalu kupa Maršala Tita u
Beogradu. A Šule i Bakoč nedaju Matijaniću prvenstva. Svaka akcija
Šule-Bakoč-Matijanić-gol!
Koliko primiste?
Šuti ne pitaj? Svakom
igraču po jedan, plus šoferu Meku Tanoviću.
Dobro je nije puno.
Vi ste nanovo klub.
Onda bi Azim malo
zastao, podigo bi glavu, da se nešto sjeti i rekne. Ruke mu ko dva
krila zastale u zraku, u jednoj ruci makaze, u drugoj češalj. Opet
nastavlja da priča. Da je bilo mogućnosti i sredstava, kad je bio
mlad, mogo je daleko dogurati ili da se negdje rodio na nekom drugom
mjestu, a ne u ovom mahnitom Gacku, da ga je ko imao vidjeti. Ali
eto, dok niko iz Metohije nije ni znao šta je lopta, ja sam igrao za
nevesinjski Velež. Mogo sam vala i u onom drugom Veležu, da je bilo
sreće. Saginje se i hitro iz donje ladice iz ormarića vadi slike.
Prinosi i pokaziva mušteriji, koji sjedi na stolici. Evo, moreš li
me prepoznati ovdje? Čita isječak iz novina, požutio više papir,
čita kako je dao gol za nevesinjski Velež protiv Goška na Lapadu, sa
četrdeset i tri metra, Beus nije vidio loptu. Sve novine su bubale o
tome. I sad ti to mogu potvrditi stariji ljudi u Dubrovniku.
Kako ćeš, hoćeš li na
kratko?
Malo mi ostavi
naprijed.
Na keficu.
Ja'.
