Ima ljudi u nekom mjestu, koje svak živ zna.
I ako pođes neđe dalje iz svog mjesta i sretneš neke nepoznate ljude,
pa se zapričaš
ko si, šta si i odakle si, ovi te odmah pitaju znaš li bogati tog i
tog. Jedan od takvih u Metohiji je bio Azim Brico. U mladosti držao
je zajedno sa Munibom Poškom brijačnicu u današnjoj kući Čeda Supića.
Brijačnic a dođe u redu kuća, koji započinje starinskom i lijepom,
nevelikom zgradom gdje je bila smještena banka, Đorđovom kućom i
voćnjakom, u produžetku više kuće i kućom gdje je otvorena
sodadžijska radnja. Azim je bi srednjeg rasta, jak i nazbijen, crne
kose i crnih razigranih ociju. Živio je u kuci, kad popođes iz
čarsije prema Čučurinom guvnu, s desnu stranu, malo poprije kuće
Ahmeta Čampare, ali malo uviše, usred bašte, okružena drvećem i
voćem. Mogo je dugo da stoji na nogama i da satima obigrava oko
mušterijine glave, a da ne sjedne.Uz to bi pričao. Volio je da priča,
pa slušo ga ko ili ne slušo.Govorile bi mušterije: Ljudi moji Azima,
ko da se najo gramofonskih ploča.
Nema teme u koju se Azim ne razumije i u
koju se neće uključiti, od sporta do politike, od pijace i cijena,
do ljetine i opaše. I kad zađeš u neku temu sa Azimom, dok te šiša
ili brije neznaš kad i kako ti prođe vrijeme. Čujes samo Azimov
lahak korak i mehke pokrete, zveckanje makaza i rad češlja. Ako te
šiša, začas zbaci bijelu krpu, kojom si bio zastrt i trehne dlake u
stranu. Četkom ti očisti vrat i uši, puhne u ušne školjke i za vrat
povrhu, da te dlake ne jedu i stavi malo mirisa s obadvije strane
ispod ušiju.
Ustaj! Gotovo! Viče i u isto vrijeme naplaćiva, vraća kusur,
namješta i podešava stolicu za sljedećeg mušteriju. Kad nekog brije,
dobro četkom nasafunja bradu i brkove i ostavi malo da „omeči“.
Onda izvadi britvu, zategne kožni kajiš, koji visi na zidu, na
čiviji i oštri. Poslije napravi dva-tri uvježbana pokreta britvom i
mušterijinom glavom i gotovo. Najposlije, kolonjsku vodu naspe u
ruke i kao da čovjeka šamara, a ne dezinfekuje i miriše, finišira
posao. Nezna čovjek sta bi sa njim. Čini mu se da je prije izletio
iz stolice, nego što je u nju i sio.
Volio je Azim fudbal iznad svega. Igro je,
organizovo ljude, iskupljo, trčo
i dovodio ekipe. Često bi zakazivali utakmice sa vojskom iz Havtovca.
Dosta mušterija je jos sjedilo
na drvenoj klupi i čekalo na red. Jednog je nasafunjanog mušteriju
napustio. Pola mu ostavio, pola ga zbrijo.
Malo u šali, malo u zbilji govore ljudi. Uredi ga, samo kako si znao,
pola rata je bio bez brade, a pola sa bradom.
Azimu hitno nešto ispalo. Ne more nikako odgodit. Mora trčat odmah.
Žuri da zaključa radnju.
Da šta nije bilo, pitaju ljudi.
Došo Rudi, veli Azim.
Rudi?
Čude se i vrte glavama mušterije.
I taj isti dan poslije podne utakmica, na igralištu više nekadašnje
osmoljetke. Okupilo se svijeta, ne pitaj. Došo Rudi! Ko papagaji
ponavljaju. Djeca se popela na drveće i gađaju ljude tvrdim,
nezrelim šljivama, koriste priliku. Ljudi na glavama pipaju
zadobijene čomrge. S jedne strane igrališta sjede ljudi na mrginjima.
S druge strane i sa bočnih strana stoje. Ustalo cijelo mjesto. To je
veliki događaj. Ne dolazi Rudi svaki dan.
Boga ti da te nešto upitam?
Ko je Rudi?
Belin! Rudolf - Rudi Belin, čuveni igrač
zagrebačkog Dinama.
Ma šta veliš. Ja sam mislio da je neko, najmanje iz „Centralnog
komiteta“.
Služi vojni rok u Bileći, a preko ljeta izlaze na obuku u Havtovac.
E, to ti je mađioničar.
Taj jede loptu.
Svi se sa strane uključuju u diskusiju i davaju svoja mišljenja.
Nada Savićuša utrča u teren i dade Rudiju šaku okomanih lješnika.
Rudi se smije. Ne more nikako da se počne. Svi čekaju na Azima. Kod
Azima je pištaljka i lopta. Azim je zakon. Azim je Bog. Onda se
gomila razmače i kroz uski prostor utrča Azim Brico u crno-bijelom
dresu FK „Partizan“, crnom šorcu, crnim štucnama i kopačkama. Oko
vrata mu igra pištaljka, nataknuta na kanafu. U desnoj ruci nosi
novi fudbal. Ko da je tek iz prodavnice izašo. U lijevoj, buket
cvijeća za Rudija. Iz Azimove bašče. Azim i Rudi se rukuju i slikaju
na centru. Sjutra ćete moći vidjeti uvećanu sliku u izlogu Azimove
brijačnice. Djeca natrpala kamenica u škude i lupaju. Atmosfera ko
na Marakani, viču Luka Janjić i Đuro Šarović. Ne prestaju, ne hlade
grla. Pjevaju složno:
Bilo ljeto, bila zima
Šišamo se kod Azima
Nešto se Azim i Munib ne mogoše.Kose im se
interesi, pričaju u čaršiji. Podijeliše se. Azim podiže vlastitu
brijačnicu na prostoru između nekadašnje Dilića kuće i zgrade gdje
stanuje Stevo Bjelogrlić. S prednje strane, do ulice, ostavljena
vrata i oveći prozor, izlog. Unutra, u jednom dijelu na zidu
postavljena su dva velika ogledala, ispred dvije kožne stolice na
podizanje i spuštanje sa naslonom za glavu, za mušterije. Sa strane
dugačka drvena klupa za mušterije, koji čekaju na red. Na drugoj
strani prostorije peć „kraljica“ i sanduk za ćumur i drva, kad je
hladno da se smlači radnja. U ćosku drveni čiviluk i mali stočić. Na
stočiću složak novina i šahovska ploča sa postavljenim figurama. Na
zidu uviše podignuta, visi Titova slika. Uniže slika FK „Partizan“
Beograd. Ovo je slika „partizanovih beba“ iz 1966, čuvena generacija,
objašnjava Azim dok šiša i pokazuje makazama. U ogledalima sa strana
zadjevene su u ram slike pojedinih igraca. Ovo je Jusufi, nastavlja
Azim. Britak i neprelazan. Ovo ispod je Vaske. Poslednja brana. Ovo
je Mustafa Hasanagić. Prsa, volej i gol. Ovu sliku mi je licno
poklonio Vladica Kovacević, kad je dolazio na obuku u Havtovac.
Poslovođa u Partizanu. Poslije je igrao u Francuskoj, u Nantu.
Dolazio je tad i Josip Bukal iz „Željeznicara“, nije nešto, samo
snaga i udarac. Porušio je sve omeđine u Havtovcu, trenirajući.
Kukali i žalili se ljudi. Ulazi im hajvan sad u bašte. Na zidovima,
na ukucanim čivijicama visile su razne zastavice sa grbovima klubova,
diplome i priznanja. Na ormarićima sa strane poredani su raznih
oblika, manji i veći pehari. Ovo je slika Miloša Šoškica!, pričao bi
bez pauza Azim. Uključiše se i drugi u priču, oni sto čekaju na red.
Kažu Šoškic dobro ne vidi po noći, ima kokošije sljepilo. Zato nije
odbranio ona dva gola u Briselu protiv Reala.
Gdje gleda′ utakmicu? U osmoljetki.
Učionica puna ko šipak, sve jedno na drugo. Marko Rončević,
nastavnik matematike se popeo i sjeo na ljevanu peć. Ne loži se.
Dobar je bio Marko za đake, pričali bi. Kazi „a“, daće ti Marko dva.
Kad je Vasović dao gol za Partizan, Marko je od radosti skočio i
prevrnuo kompletnu peć. Mogli smo izginuti. Marko je veliki „partizanovac“,
veli Azim. Mene ne upuštaše, prica jedan ”stari ponavljač”, tu noć,
na ulazu dočekaše me nastavnik Pero, znas onaj sto umjesto „klasa“
govori „kvasa“ i Miško Gojković. Miško je redar ispred đaka. Pita me
Pero: Mali, imaš li igdje drugo gledati? Prije no sto išta rekoh,
Miško se našali, veli: Ima kod Ismeta Đoke. I tako izvisih.
E, znaš gdje sam ti ja gledo utakmicu, javi se jedan treci. U
knjižari. U knjižari je tad radio Hamdija Kuštrić. Nastavo je kod
Nezira Fazlagića na najgornjem boju. Hamdija Kuštrić otvori knjižaru
i upušta svijeta koliko je moglo unići i stati i zakljuca i upali
televizor, jedan jedini koji je držo za prodaju. Slika ko mlijeko.
Nije to nista pri meni. Ja sam utakmicu gledo u prozoru.
U prozoru? Tačno. U Malkana Džubura prozoru. Pošo ja u gornju
mahalu.Pred Malića kućom velika gužva. U tom momemtu prodose Iso i
Isovica. Idu na sijelo kod Ismeta Kovača, handami kod Zadruge.
Isovica se slandala, Iso prema njoj ko pile, komentariše Džemo.
Džemo vazda o ženama, neko treci doda.
Kakva je ovo gužva, viču.
Napamet, igra se nakva utakmica. Bogami čista besposlica i
mahnitluk, viču oboje. Kod Malića unutra više se ne more. Ovi
napolju odškrinuli prozor i televizor se odslikava u prozorskom
staklu.
Tako smo finale iz Brisela gledali u prozoru.
E, to je za priču.
Ako je mušterija ćutljiv Azimu ne smeta. Pita ga čiji je, koliko
godina ima, je li oženjen, čime se bavi. Mušterija bi mu šturo
odgovarala. Kad izade iz brijačnice priča: E, ispita me Azim bolje
nego „Udba“. Zavisno od mušterije, prilagođavala bi se i tekla
priča. Nekad bi išlo teško i sporo, pa bi se kasnije razvezla ili bi
krenula žestoko, da misliš da će u svađu prerasti, pa bi se po nekoj
komandi stišala i skoro zamukla. Ako bi kojim slučajem mušterija bio
zaposlen u opštini, prico bi Brico o porezu. Kako mogu, toliki
„paušal“ da odrežu? Kako nimalo ne vode računa koliki su troškovi i
kako se troškovi kreću. Poreskom politikom opština odbija privatluk.
Rašćeraće i ovo jos malo privatnika što je preostalo. Nije ni čudo
što je Azim Brico skoro jedini privatnik u cijeloj Metohiji. Čast
izuzecima Redžu, bojadžiji, sodadžiji, obućaru, Rizu u Havtovcu i
vunovlačari Đola Koprivice.
E, ovo je socijalistički sistem, odgovorio bi mu ovaj iz opštine.
