O Metohiji,

o Metohijanima,

o Polju i Brdu

Proviri na vrata, jedan osrednjih godina čovjek. Odnekle sa sela, govori Azim, i pita. Molim vas ljudi? Da nije ovdje Ćapin? Safet Ćapin? Da ko nije vidio Ćapina? Safeta Ćapina?

Nije brate, od jutros ti je ovo drugi ili treći put da ulaziš i da pitaš za Ćapina. Osjetljiv je Azim, kad ga  bespotrebno prekidaju i remete.

 Muka me natjerala ljudi.

 Šta, da ti ko nije umro?

 Nije gluho bilo i ćoravo. Crko mi televizor.

Gdje sam ono stao viče Azim mušteriji, neznam ni ja više. Ustaj! Gotovo! Jedno vrijeme fotografsku radnju u Metohiji držao je Foto Govedarica s Miholjača. Azim i Foto igrali su bekove u Mladosti. Azim bi nabrajo: Hamdo Balo jedan, Foto dva, Brico tri, Bakoč četiri, Šule pet, Zasko sest, Ziko Džidžan sedam…

 Pobjeće mi autobus Azime.

 Trči onda.

Poslije nešto Foto zatvori radnju. Azim uskoči i u taj poso. Poče da slikava. Slao je filmove po čačanskom autobusu i slike su izrađivane u Dubrovniku. Ostavio bi opet napola ošišanog ili obrijanog mušteriju.

Viče s vrata:

Samo da slikam. Hitno mu trebaju slike za pasoš ili ličnu. Svakako si na poslu. Plata ide. Sjedio ovdje ili tamo isto je. Koji ti je poso.

 Azime bolan osuših se. Nasafunjat ću te nanovo. Ništa se ti ne boj. Sjedi ko paša. Evo mene. U brijačnicu bi navraćali i besposleni ljudi, koji od dosade više ne znaju šta će od sebe; da promijene malo atmosferu. Pitaju Azima za zdravlje i kako je u Šujici kod Duvna jedva izvuko živu glavu. Vele čitali u mostarskoj „Slobodi“, navijači ga jurili po terenu. Azim im prilazi i pokaziva masnicu ispod oka. Podlila se krv, jedan viče. Dobra šljiva, doda drugi. Nije za tebe lopta više Azime. Čuvaj zdravlje, savjetuju ga. Ko će ti sjutra zahvaliti.

Vidi nas,  govore?

Koliko smo mi dali i pridonijeli za ovo društvo? Koliko smo upirali životom? Mislili smo sve će biti med i mlijeko? I vidiš kako ispane?

Prošo si gore no prošle godine u Čitluku, upoređuju situaciju, kad ti je ona žena slomila kišobran od glavu.

Daštaradi! Prisjeća se Azim. Stisli Brotnjo. Ona žena, psuje mi majku, iz punih usta. Ja govorim sudiji Ćišiću iz Mostara, moja majka je davno umrla, a on jebo ga ćaća, izvadi crveni karton i pokaza ga meni. Krepo jedan, samo je tjero svoj interes. Gledo je samo, da mu ko šta metne.

E, da smo mi neka vlast, viču ovi, bogami ne bi se smjelo tako raditi. Moralo bi biti sve na svome mjestu. Bili bi strogi, ali pravedni. Danas se svašta dozvoljava. Baš čitam jutros u novinama…

 Gdje su ti braća?, pitaju ga poslije.

Stariji, Smajo u Sarajevu je. Moler je. Radi. Trenira boks u Željeznicaru. Hika, mlađi, radio je ovdje sa Žarkom Batom u „Borovu“, sad radi isto u „Borovu“, samo u Sarajevu, u glavnoj ulici. Sudija je u hokeju na ledu. Svrate mu mnogi Gačani u radnju, da se upitaju i da im probere cipele.

E, što se mi ovdje ne moremo?  Što smo jedan drugom dušmanin. Nema ko kome noge ne podapinje. Isklasmo se oko stolica. Mi smo navikli samo na čizmu. Ne moreš naći dva covjeka u čaršiji da zbore. Sve zbog politike!

Kroz brijačnicu su prošli mnogi ljudi. Poslije su spominjani u pričama. Azim je ostajao s makazama i česljem u ruci. Grad je rastao i razvijo se. Mijenjali su se ljudi i priče i događaji i kroz Azimovu brijačnicu. Izgradnjom Termoelektrane, dosta dotle nepoznatih i stranih ljudi je navraćalo u brijačnicu, koji su našli poso, oženili se i zastalno ostali u Metohiji. Bila je to nova, neobična, uzbudljiva i dotle neotkrivena oblast za Azima. Najboljeg poznavaoca ljudskih glava. Nema glave u Metohiji, koja nije kroz Azimove ruke prošla. Širio je priče do Zenice, Tuzle, Maribora, Crne Trave, Zagreba. Među došlima, bilo je dobrih šahista, jačih i od jednog Azima.

Oni igraju po knjigama.

Čovjek ce postati mašina.

Bilo je naročito u početku, te podjele i podvojenosti na mještane ili domaće i došle. Ko prvi su naši, a ovi drugi trče samo za parama, od investicije do investicije, od gradilišta do gradiliša. Metohija im nista ne znači. Kad Termoelektrana sve uništi i ovi što su voljeli živjeti tu, bježaće, jer ovdje nema vise života, tvrdili bi jedni. Ko i u svemu, drugi bi suprotili. Nije se bogami nikad bolje živjelo. Dobro je kad dolaze u Metohiju. To ti misliš. Ti si bogami debelo naplatio svaki šipur i glog, kad je akumulaciono jezero potapalo. E, to svak misli.

                                                                                            Dr Nusret Velić: Milan Jovičić,portret

Imamo jaku ekipu, tvrdio bi Azim. Ponajaču u Hercegovini.

Kasnije su na prvenstvu Bosne i Hercegovine zauzeli drugo mjesto u ukupnom plasmanu.

Kakav ti je đak bio Neđo, šali se Azim, Envere?

Najbolji.

Dođi da vidiš kako misli i vuče. Ne more mu mat Bog spasiti.

Neđeljko moraš još puno učiti i učiti. Ali pazi. Sve ne piše u knjigama.

Jedan sam za sebe prepričava trenutnu političku situaciju u mjestu. Ali na glas.Ukratko u političkom životu Metohije sa promjenama odozgor dolazila su nova previranja, sukobi i obračuni, koji su se u zvaničnim papirima zvali ”diferencijacije”. Socijalistički Savez je posto mjesto gdje se svašta priča i predlaže, ističe malo jačim tonom, Socijalistički Savez hoće da protura svoje kandidate za glavne funkcije u gradu, jos malo jačim tonom. Mimo živog Komiteta. To nije nikad bilo. Zna se da je Komitet iznad svega. Ali izgleda da više i nije. Biće smjena. I ostavki. Biće ih i za zatvora. Formirane su i ”radne grupe” i ”drugarska vijeća” da se ispita ko je šta reko i na koga i da se preduzmu neophodne mjere i odrežu kazne. Kriv da se kazni. Obavijesten je iz prve ruke.

Šta ovo, ovi pričaju, pita jedan stariji Metohijanin, sijede kose; fes ostavljen na ormarić.

O politici! Odgovara Azim.

Vala se svasta naslušam!

Azim mu brzo ali pažljivo iščetka dlake sa teget plavog odijela i okovratnika , ko padani snijeg bijele košulje. Mušterija ostavi pare na ormarić. Azim otvori ladicu da traži sitnine. Mušterija je već tiho izašla ne čekajuci kusur. Još se moglo čuti kako tupo udara šukarom od trotoar.

Ko to tamo pjeva i svira?

Ovi na drugom kraju brijačnice se zabavili i nadnijeli nad šahovsku ploču. Niko ništa ne priča. Svi u tom trenutku užurbano misle. Azim izađe pred radnju da s vrata bijelu krpu trehne.

Oni Jele Staruše stariji i oni Efrin, prozbori mada ga niko više ne ču.