U
predhodnim tekstovima objašnjen je način sakupljanja pjesama te
dijelom način tonskog zapisivanja istih, kazivanja pjevačica i
sakupljača. Naveli smo da
su u Gacku, najveći dio pjesama, sakupili Hamdija Šaković i
Ibrahim Hrustanović. Osnovne biografske podatke o ovoj dvojici
dali smo , takodje , u predhodnim tesktovima.
Veliki dio pjesama sakupljenih u Gacku je i
tonski snimljen, zahvaljujući ljudskoj širini i razumjevanju
Salihage Zvizdića, lokalnog mujezina, koji je dozvolio da se
snimanja obave u njegovoj kući(njegovo objašnjenje položaja
žene, muslimanke i regula šerijatskog prava u vezi sa ovim
snimanjima, omogućili su da se posao obavi uspješno). Pored
ovoga treba napomenuti da je jedna od kazivačica pjesama njegova
žena Almasa, čijim je poznavanjem običaja i brojem pjesama koje
su zapisane, profesor Parry bio oduševljen.
U narednim nastavcima donijećemo razovore Nikole
Ivanova Vujnovića, sa učesnicima u projektu. Intervjui su
usređeni na pjesme, običaje, načine tvorenja poezije i sl., pa
na momente mogu biti dosadni čitaocu. No kako su razgovori
prepisani direktno sa trake, bez ikakvih jezičkih intervencija
na njima, bićete i prilici oživjeti te rane tridesete godine
kroz tadašnji izvorni govor. Nikola je bio osoba koja je ove
razgovore garnirala sa opisima lokalnih prilika, porodičnim
vezama i sl., pa ne zahvaljujući tome moguće steći veoma dobru
sliku o Gacku toga vremena.
Kroz razgovor sa većinom kazivača pjesama
provlači se istorija gatačkog kraja (naravno na način kako su je
vidjele osobe sa kojima je razgovarano, te u skladu sa njihovim
obrazovnim nivom i informacijama koje su posjedovali).
Dijelovi kazivanja nekih učesnika su veoma
interesantni za čitanje,ali i za izučavanje istoričara.
Nigdje na jednom mjestu nisu tako prepleteni
usmena istorija kraja koju prenose s generacije na genereciju
pričama u porodici, sa pjesmama koje pjevaju...epikom i lirikom
koja je skupljena u ovom projektu.
Donosimo*
(skraćene, kako su objavljeni u knjizi autorke Vidan) intervjue
sa Hamdijom Šakovićem i Ibrahimom Hrustanovićem.
* Kompletne
intervjuje sa većinom učesnika objavićemo naknadno.
Nikola Ivanov Vujnović intervjuira sakupljače
Hamdiju Šakovića i Ibrahima Hrustanovića
Gacko, 1935
Hardcover notebook 11
Text 6314
(ploča 2989)
N:
Kako se ti zoveš?
H:
Hamdija Šaković.
N:
Oklen si?
H:
Iz Gacka.
N:
Koliko si star?
H: Dvadeset godina.
N:
A što je po zanimanju, što je vaša profesija?
H: Svršeni gimnazijalac.
N:
Da, da. I vi?
I:
Ja sam Hrustanović Ibrahim rodom iz Gacka, srednjoškolac.
N:
I vi ste sakupili za nas neke pjesme od starih muslimanskih
žena.
H:
Jesmo.
I:
Da, jesmo.
N:
E ja bi htio sad da pričate.
Na primjer u
kojim ste mjestima skupili i kako ste to skupljali i kako je
bilo muke. Da pričate sve kako ste se vi toga poduzeli i od
kraja do konca recimo, kako ste radili. (...)
H: E moj brate, to bio čitavi roman kad bi ti ja
počeo pričat.
N: Kako čitavi roman?
H: Kad bi pričao svoje događaje koje sam doživijo
putujući po kućama, putujući po velikome snijegu, mrazevi, rane
druge nepogode, materijalne prilike. (...)
I: (...) Ta mi smo podnosili najviše tegobe,
najviše nedoskočice, po snijegu, po zimi i tako idući i
sakupljajući ove pjesme. Nalazili smo na velike poteškoće i kod
starih muslimanka koje još kod sebe zadržavaju one stare
konzervativne običaje i koje ne vole da dolaze uopšte u dodir sa
mladićima. (...)
N: A u kojima ste mjestima sve skupljali to?
H: Gatačko, odnosno srez gatački ima više sela,
koja su sačuvala narodnu poeziju više nego sama varoš. Idući po
tim selima i sakupljajući pjesme mogu da rečem da ih njesam
obišo sve, jer ih je
mlogo, ali ipak sam trudio koliko sam mogo da obiđem.
Prvo
mjesto đe sam išo zove se selo Bahori. To je bilo jednoga
zimskoga dana i kada smo se spremali, ja i Ibrahim, moj kolega
za put, u varoši je bilo vrlo lijepo vrijeme.
Mi
smo se spremili u jutru u sedam sati i krenuli. Čim smo izišli
na brežuljke koji se uzdižu iznad Gacka, zafatila nas je velika
mećava. (...) Išli smo tako nekoliko dok smo bili čili. Mladi
momci, šta nam može mećava? (...) Pošto je bila velika mećava
nijesmo znali pravoga puta i ako smo tuda prolazili Bog zna
koliko puta. Krenuli smo stranputicom. Idući preko Ponikava,
naišli smo na jednu dolinu. Ja sam išao naprijed i gazijo snijeg
dubine jednoga metra. (...)
I:
(...) Znadeš li kada smo propali kroz onaj snijeg velki kada smo
jedan drugog vukli za ruke iz, da ne bi survali se niz one
velike prodoli u rijeku dolje.
(ploča 2990)
A
znadeš li opet kada smo sišli dolje rijeci, kada smo pod onu
veliku klisuru preko koje vodi put za selo Bahori, ali ta je put
bila voda prekrila koja je bila nabujala iz cijeli brda. (...)
H:
E moj brate, to su bili najteži momenti u mome životu. Kada sam
svakog časa očekivao kad će me napasti divlje zvijeri i
rastrgati kao životinju neku. (...)
I:
A znadeš li kada smo našli na one tragove vukova koji su skoro
prošli i neku pred sobom zvijer proćerali? Kada smo međ sobom
govorili "Ne daj Bože da ovi vukovi nabasaju na nas".
Šta bi mi. Ti si govorijo da bi se mogli braniti
sa noževima, sa levorverima. A ja sam tebi govorijo ako bi nas
ovi napali da nikako se ne bi mogli spasit, jer možda oni nisu
jeli za nekoliko dana. Ali, fala Bogu, nije nam se ništa hrđavo
dogodilo.
(...)
(ploča 2991)
N:
A jeli bilo naći teško one žene, naprimjer, koje bi kazivale
take pjesme?
H:
Vrlo teško jer i one koje su znale njesu šćele. Ne znam zašto,
ili iz nekoga stida pred nama mladijem momcima da kazuju ili da
zapjevaju jednu pjesmu. Ili su zahtjevale neke naročite pomoći
da im se da, pošto je to većinom siromašni narod, hoće da
iskoristi svaku priliku. To nam je bila jedna od najviših poteškoća.
N:
A što mislite, ili je bilo na primjer više radi stida ili onako
da se nešto materijalno pomogne?
H:
Više je bijo stid.
N:
Ali ja nerazumijem kako to na primjer te stare žene, da one u
sebi još to drže da se stide, pa recimo vi ste bili muslimani
jel te, vi ste još skoro i poznati tu i čuveni ste i tako. I
onda zašto njesu? (...)
H:
E bi u varoši, više nego na selu, pošto nismo tamo poznati.
Izgledamo im kao neki stranci. (...) Kaže "ćafir".
N:
Šta je to "ćafir"?
H: "Ćafir" nevjernik.
(...)
(ploča 2995)
H:
Vuk (...) je pokazao nama put u narodnu poeziju, da je to naše
narodno blago koje cijeni cijeli svijet. (...) Prevode se naše
narodne pjesme. On je radijo punom parom na tome, ali nije mogo
sve da sakupi. Pošto je onda svjetski rat obustavio taj rad,
prestala je ta ideja bila kod naših intelektualaca. (...)
I:
Da, ali kako meni izgleda Vuk u sakupljanju svojih narodnih
pjesama ili je bijo malo konzervativan ili nije mogao da sakupi
neke muslimanske narodne pjesme.
Jer
je on nazvao svoje, tu zbirku "srpske narodne pjesme", a niđe ne
spominje muslimanske. (...)
N: A ja sam ovoga mjenja.
Vuk
je dosta skupijo pjesama, ali Vuk sakupljajući one pjesme, što
god je Vuk skupijo pjesama, sve je kazo da su srpske narodne
pjesme. A uistinu u Vukovoj zbirci se može naći i muslimanskih
pjesama i hrvatskih pjesama i srpskih pjesama i dalmatinskih
pjesama i bosanskih pjesama, ali imadu naziv samo srpske pjesme.
To je jedna greška velika, a druga greška što je najglavnija,
Vuk nije zabilježijo na primjer od koga je jednu pjesmu dobijo i
đe je dobijo tu pjesmu. (...) A držim kao što ovaj na primjer,
što ovaj profesor Parry, što sastavlja pjesme, da je više glavno
na primjer, opis onoga lica koje je dalo dotičnu pjesmu, na
primjer i otklen je i kako je skupijo i kako je ono primilo
(...) da više vrijedi ono nego pjesma.
(...)
(ploča 3004)
N: Što mislite? Ove žene koje su one za
vas kazivale, jesuli one sigurno dobro znale starih pjesama?
I: Pa sigurno da su znale. Jer odakle--takih smo
mi žena nalazili, i mi kako vidimo i procjenimo njezinu
sposobnost. Pa ona možda neka nije sposobna da dvije riječi ovaj
sastavi sama po sebi, nego vidi se da je već naučila ta ona te
stare pjesme, jer nalazili smo više puta i na ovo. Dođe neku
pjesmu pa zna po nje. Polovinu te pjesme zna, dalje ne zna. Pa
mi kažemo sjeti se, pa kako pa ovako. Pa vidimo da nemože ona da
se sjeti nikako te pjesme. E ona da je sama spjevala ili tako tu
pjesmu, ona bi umjela da nešto dostavi, ali pošto ne zna vidimo
da je ona čula tu pjesmu, već od starije žena.
(...)
N:
A jesu li one dobro mogle znati običaj starih muslimanskih žena?
I:
Pa one znadu dobro kako je običaj. Sad neke pjesme koje smo mi
sakupljeli pjevaju se u ravan. Neke se pjevaju uz bešiku, đe se
malo djete ljulja. Neke se pjevaju takozvane kunjavice. Uzme se
po tri četiri djevojke ispod ruke s jedne strane, idu druge, i
onda jedne spram drugih pjevaju i odgovaraju. Ove pjesme koje
smo mi sakupili na nekoliko se načina pjevaju. Neke se pjevaju u
kolima kao plesovima, neke se pjevaju ovako sjedeći, neke uz
tevsiju. Ne znam jeste li gledali, a gledali ste sigurno uz
tevsiju?
(ploča 3005)
Okreće se ovako tevsija rukom, i onda ona pjeva uz tu tevsiju,
prenosi se glas sam. Jer ta tevsija okreće se, pokreće vazduh i
sami glas koji se izgovara, on trepti. I mlogo dava pjesma
ljepši izgled.
N: A što je to tevsija?
I: Tevsija, to je jedna zdjela đe se peče pita,
jer kod nas naročito muslimana to je omiljena jedna hrana koja
se pravi od tijesta i mliječnije proizvoda, sira i kajmaka i
tako, a tijesto se rasuče u velike juhke i pravi se tevsija u
to, a to je jer se rastanji to tako da se bolje ispeče. I ona je
okrugla i ona kad se okreće kao elipsa, ona pokreće vazduh i
treperi taj vazduh i glasovi koji se izgovaraju oni prepte na
one valove i kao malo ljepši glas iznose.
N: Da, da.
I: To su pjesme neke te kao "Zmaj proleće s mora
na Dunavo". Ta se pjeva, pjeva pjesma uz tevsiju. I neke opet
druge.
N: A kako su one kazivale za vas?
Jesu li obično pričale ili su na primjer pjevale nekada?
I:
Pa kako koje. Neke su nam pričale, a neke su, kaže, neznam što,
neću ti ispjevati. E mi onda rečemo joj pjevaj. I onda ona pjeva.
Dokle ona pjeva mi pišemo one pjesme. To kako koja žena.
A bilo i' je dosta. Kaže ne mogu kazati što neću
ispjevati da se sjetim. I onda kako veže riječ, jednu za drugom,
tako se i sjeća, a mi dok ona pjeva, mi pišemo.
N: Da, da, to ide polako, to neide prešno.
I: Polako, jes.
H: Polako, otegne se pjesma.
I: Otegne se pjesma. Izvodi razne kajde, dok ona
reče "aaaaaa" mi možemo da napišemo onu cijelu riječ ili
rečenicu.
N: Jeli nekada bilo teško zabilježit tako pjesme
recimo.
H: Pa bilo je teško, kod, kod nekije žena.
N:
A na koji način, recimo da je bilo teško?
H: Neke pjevaju brže, a neke lakše.
A dok ona pjeva, ja ne mogu da ispišem, nego
prelazim na drugo, na drugi stih i ja moram da je zaustavim.
Stoj, kažem, više ne mogu da pišem za tobom.
I: Ali ima i drugoga. Ima u nekim pjesmama dosta
turskije riječi kojih mi sami ne razumijemo. Kao što jedna žena
pjeva izto uz tevsiju. Kaže "had da idemo u sarajli levo,
alulemi, kaulemi, đuzlemi", nekako turski brate, ni sam ti ja
neznam.
E
onda ne mogu ja to da ufatim tačno da popišem te riječi. Taman
ona u najvišem sevdahu pjeva, a ja izustim stani da mi kažeš
kako je to ja ne znam to turski i tako. I taki ima slučajeva pa
ne može da se piše onako kako pjeva.
N:
Pa bili se ona ljutila kad bi je ti zaustavijo na primjer onako,
da ne donepjeva dalje.
I:
Pa kako koja. Neka koja pozna nas dobro i tako rekla bi pa stala
bi, a neka bi "Hajde zbogom" kaže, "pa šta me presreće, neznam
sad sam se zaboravila."
H:
"Ni đe sam ostala", kaže.
I:
"Ni đe sam ostala", kaže.
H:
"Šta mi je", kaže, "briga. Ne moram ti ni kazivat kad najpošlje
bude."
N:
Onda vi ste morali pomalo niz dlaku š njome.
H:
E onda polagano: "Seko moja, nemoj tako, nemoj se ljutit, pa
biće nešto. Daće profesor dara, biće," e onda se stiša polagano.
I:
Ponudimo je mi cigarom ili nečim tako.
Djeci možda nešto dademo i tako i umire se tako.
N: Da, da.
H: Samo treba blago sa njima postupati Bogami.
Treba da znaš njihovu narav dobro.
N: A bili one vama kazivali lošije stihova, što
mislite vi?
H: Pa ima Bogami i lošije.
Ima.
N:
A kako biste vi onda? Recimo jeste li popravljali?
I:
Jok.
H:
Njesmo nikada popravljali. Onako iz usta našega pjevača što smo,
te ženske koja pjeva. Kako ona kaže mi onako na papir
pribilježimo. E hoćemo da prikažemo vjerno našu narodnu poeziju.
Nismo mi nešto umjetničkoga stvali.
Mi bi umjeli i
sami da pjevamo one pjesme
(Ploča 3006)
isto slično onim narodnim pjesmama, ili baš kao
prave narodne pjesme, ali nećemo toga. Hoćemo onu našu starinu,
ono što je glavno, srž onu naše narodne pjesme.
I: Pa jes. Tako vi u više pjesama, ja sam
nailazijo, kaže, sastavi neko mjesto, varoš, kao na primjer
Mostar i neku planinu koja se možda nalazi kod Livna, kod Duvna.
Kaže, prešo preko te planine i došo u ta varoš. Ja znam sad
poznavajući zemljopis, da nije to blizu jedno druge. Kaže ona
ovako se pjeva. Dobro, kad se vako pjeva, ja ću ti tako
napisati, pa taman bilo naopako.
(...)
N: A jeste li nekada na primjer, kad ste vi
pisali, jeste li našli kod ti vaših kazivača, koje mjesto u
pjesmama, da su one recimo se povratile, da su zaboravile i da
su pjevale drugi put drugčije nego što su pjevale prvi put?
I:
Pa trefi se, ali vrlo rijetko.
N:
Vrlo rijetko?
I:
Da.
N: I kako ste onda popravili?
I: A onda kako je prvo kazala kako vidimo i mi sami da je onako
ljepše i tako, jer
(ploča 3007)
žena neka, koja pozna više pjesama. Ima pjesama
sličnije po obliku po izgovoru po melodiji jednoj drugoj. I onda
slučajno kad kaziva onu pjesmu, nešto joj pane na pamet i ubaci
jednu ili dvije ili tri riječi druge i već se ne slaže s onom
prvom. Ali, mi uzimamo po onoj prvoj i računamo da je tako. Jer
kasnije, pitamo mi nju, Bogami kaže je li ovako ili ovako.
Kazala si prije jednom tako, a jednom tako. E Bogami je kaže
ovako. To je kaže od druge pjesme. Pa kako si kazala to, pa kaže
pamet mi je otišla kaže na drugu stvar i tako kaže otišla.
N: Da vi ste rekli jučer da ste našli dosta puta
da su se mješale pjesme, od iste kajde recimo i to moglo bi
biti.
H: Može biti vrlo lako, Kao što je reko kolega,
pjesme iste melodije. Jednak stil. Sličnos njihova. Spoji dvije
tri pjesme u jednu. To dvije tri kratke pjesme u jednu spoji.
Tako da se vrlo malo razlikuju. Treba dobar poznavaoc narodne
poezije, pa da ih razdvoji.
I:
Da, da. Ima toga ima.
N:
A ima li kakva razlika između starije i mlađije žena, kako dobro
pjevaju pjesme, na primjer koje bolje pjevaju ili stare ili
mlađe žene?
I: E, pa to, kako, kako su koje pjesme. Neke
stare pjesme, kako se pjevaju, mlade žene uopšte, one njesu u
stanju onako melodiju da izvedu kao, kao stare žene. Jer stare
žene poznavaju i nekije turskije riječi i starije ovaj, onije
melodija i tako, i one nekako naročite kajde izvode. A mlade
žene naravno bolje pjevaju nove pjesme.
H: One su izvježbane bile u tijem starijem
pjesmama.
Pjevale ih svaki dan i ono je više prešlo...
I: Ali se trefi i mlada žena neka da vrlo dobro
pjeva i stare pjesme.
H: Pa stare žene koje imadu već sedamdeset godina
izgubile su glas. Boju glasa su one izgubile. Hrapav glas postao
kod njih. Dočim kod mladih tečan melodičan glas, pa naravno da
nama izgleda to bolje, a dočim u stvari melodija u one stare
žene bolja.
N: Da, da. A recimo na primjer samo stare žene
koje one pjesme znadu, vrlo, vrlo stare žene?
H:
Stare su.
N:
Kakve su njihove pjesme? Ili su njihove pjesme onako malo kao
ženske junačke pjesme ili su više u ljubavi? Ili malo sa
sevdahom kako bi ono kazao?
H:
E one su slične junačkijem pjesmama, onako po stihu, po dužini
stiha, ali većinom u njima sadrži se ljubav, koju su vodile one.
Ali slične su junačkijem pjesmama, tako da ima onih ženskih
pjesama đe jedna ženska vodi borbu, ode svome jaranu, izbavi ga
tako, piše, piše svome jaranu da je izbavi ili ona sama dođe.
Ubije nekoga, prelazi preko svije prepreka da dođe do onoga
svoga ljubavnika. Tu se pokaže ona ka pravi heroj, tako da ne bi
ni jedan muškarac bijo u stanju da tako učini kao ona.
N:
Dakle u glavnome je, u nekoliko su i junačke, sevdalinske i
ljubavne pjesme.
H:
Sve je tu spojeno.
N:
Da, da.
H:
Svega je skupa tu u toj narodnoj poeziji. Pa zato kažem da je
onaj život narodne poezije toliko jak da svak ga ne more da
osjeti, bez koji dobro poznaje narodnu pjesmu.
N:
Jeste li vi ikada prije pisali tako pjesme?
I: Pa njesam nikada.
N: A što mislite jeli to dobro tako činit?
I: Pa to je dobro, pokupiti ovo narodno blago da
se sačuva jedan put. Pa to je dobro, ja bi volijo da mogu
sakupiti za sebe da imam tije materijalnih prilika da sakupim
ovu zbirku, kao gospodin profesor, pa volijo bi nego neznam šta.
Možda nego neki veliki položaj da mi dadu. Ali ja u stanju
njesam ni sam sebi da sakupim ono što je najnužnije i
najpotrebnije.
(Ploča
3008)
Jer
možda dok ja bi trebo da sakupljam ovu pjesmu na drugom mjestu
ispuštam drugi poso, a danas su teške prilike, danas je vrijeme
najskuplje. Danas je vrijeme skuplje od zlata ako je čovjek u
poslu, a ako je besposlen jeftiniji je od pepela.
H:
E moj brate, kako nije lijepo sakupit to naše narodno blago kad
smo mi izgledali Nijemcima i Francuzima kao neki barbari, kako
su nas smatrali i kako su nas prestavljali. Kad oni vide našu
narodnu poeziju proučavaju je, vide duh našega naroda,
plemenitost, njegovu oštroumnost koja ga je razvila u ovim našim
krševima ovuda, pa onda izgledamo njima sasma drugčije.
(...)
N:
A jeste li kada našli, na primjer, razliku za jednu istu pjesmu
od jedne do druge stare žene?
H:
Eh, ima razlike u tijem pjesmam. Pošto njesu žene iz istoga
mjesta.
Možda je neka iz Korjenića iz drugoga sreza, jedna iz Nevesinja,
pa dok se prenjela ta pjesma s jednoga mjesta na drugo raz,
razlikovala se. Neki je narodni pjevač dodo nešto bolje, neki je
malo oduzeo i tako da se razlikuju po nešto, ali ipak onaj siže
je jednak, jedna zamisao.
N:
Da, da.
H:Ličnost joj se izmjeni, ali zamisao je ista.
N:
Zamisao je ista.
H:
Ista.
I:
Kod nekih imena baš što kažemo mi izmjenjena su, ali najviše to
dođe kad ženske pjevaju. Sada nek jednu pjesmu pjeva neka ženska
druga koja sluša nju i prima od nje te pjesme, ona neku riječ
ispusti, a neku doda. Možda koja treba da se prije pjeva, pjeva
je kasnije i tako. Ali kad uzme se onako skupa njihova sadržina
(ploča 3009)
njihova živost, snaga, šta oće ta sama pjesma da kaže, one
pjesme i ako su različite u nečeme, one imaju istu
osnovu.
H:
Isto tako djevojke, kad ima momka, na primjer Ibro mu ime, a u
pjesmi se pjeva Meho, ona hoće da pripjeva svoga Ibra. I čuje je
njena kćerka, kad se ona uda, ona pjeva već Ibra.
Prijeđe to
njoj u krv, ona pjeva Ibra stalno svoga, i čuje njena kćerka, i
onda ona od one, one od one i pjeva se Ibro. Promjeni se Ibro.
Ode Ibro u drugi kraj, a Meho ostane ovamo. I ona metne što njoj
godi za svoga Ibrahima, da ga uveliča, da mu laska, da je bolje
voli.
N:
Da joj srcu odoli.
H:
E ima tog.
N:
A kada ste pisali pjesme, jeste li pisali one pripjevke, oni
dodatak recimo, prije pjesme?
H:
E kako da nismo pripjev, pa to i jes ono što daje ljepotu onoj
pjesmi.
I:
Ali bilo je pjesama kojim nismo mogli da znamo pripjev jer
nekije žena koje su kazivale, one stare su već možda sedamdeset,
osamdeset, devedeset godina, već ona teško i govori, već joj
njezin glas treperi i ona nemože da nama pjeva, nego onam samo
kaže rječima onako, a mi samo sadržinu te pjesme zapišemo.
H:
A mi neznamo da ima pripjev u te pjesme, što mnogo kvari, a ona
nam ne kaže za to.
N:
E, a trebalo je pisati uvijek.
** In English here
