Darko Mandic 3

 

   
Darko Mandić
   

 

Darko Mandić

NEVIDLJIVI DODIR TIŠINE

 

 

(Odabrani stihovi iz neobjavljene zbirke)

 

 

 

  

JEDINI OSMEH

  

Če`njom si rušila tišinu uvale,

setnu strofu pustila daljinom tame;

još samo kad bi sve ptice znale

da te tiho prate u zamenu za me.

 

U zanosu bih kroz maglu sunce hteo

i bistrinu u osvit časa planinskog;

nebom Hercegovine tada bih plovio

i snevao odsjaj osmeha jedinog.

    

(R)IME

 

Na dnu jezera

ili na vrhu neba;

u nekazanoj reči

krijem svoje r(ime).

 

Ni prelepe limnade

ispod sedefnog vodopada

ne mogu da nađu

moje rime, a ni ime.

 

Nema me, ali me ipak ima

na usamljenim talasima

mora harmonije,

između tebe i mene.

    

(UHVATI) VATRENO SRCE

 

Spavam hiljadu godina i sanjam lavinu snova

dok čekam tvoje ruke da me probude.

 

Svako novo jutro je nova šansa da se umre.

 

Vidim tvoju prozirnu iskrenost zatvorenih očiju.

Na usnama ti čitam vapaj za eutanazijom.

 

Umetnost je nešto sa čime možeš pobeći tamo,

ali to je samo izlet do sledećeg lavirinta.

 

U uglu tvoga oka magija melanholije nagoni suze.

 

Vrati se i ostani - kažu ti moje usne

iz kojih izranja pustinjski glas

urbane olupine izgubljene u svemiru

bez namere da ispliva iz tvoje duše.

 

Vozim umornim očima po tvome telu.

Magistralom strasti.

 

Vožnja je opsesija do poslednjeg daha - u noć.

 

Kad se voda zaledi treba joj ljubav za buđenje;

zato te dugo punim ko bateriju mobilnog.

 

Kiša pljušti po krovu hotela "Prag"

prosuta ko "vranac" u bašti

i kao da spira uspomene sa jagodica mojih prstiju

na tvojim kolenima.

 

Nemam ni dah od šanse u pogledu ove romanse.     

                                     

 

 

ZABORAVI BUDUĆNOST

 

Hajde Singe plati piće da ti kažem sve što znam

baš sam srećan što je nema... konačno sam sam.

 

Noć je trunula ko stari hrast

a zora odjeknula pucnjem odluke

iz dubine tetoviranog sna.

 

Zakinula me je više nego što mogu da podnesem,

smrzla bi se da nije osvete koja je greje;

ja bih vodu popio Dunavu.

 

Beograd me nikad neće pustiti kući.

 

Potegao sam vranac, oprao zube...

Ali, ostale su njene reči:

gorki metak iz slatkih usta.

 

Momačko doba okačio sam o klin

zakucavši ga kroz smaragdnu sreću...

Sjeban sam banuo u jesen.

 

Đavolu na rep nagazio...

 

Bacio sam nadu kroz prozor u travu,

a kiša će da je natera da raste.

         

 

                                             
Home
Up
Darko Mandic 2
Darko Mandic 3
Darko Mandic 4
Darko Mandic 5

 

    

OSETI

  

Po~etak i kraj ove pesme oseti;

dosadu koja se vinula u beskraj,

grad zgu`van ko sre}a Hercegovine.

 

Mladost sjebanu pre nego {to je stasala,

kontejner crvljivih re~i iz usta

srbunjara - politikanata,

grobara budu}nosti na{e dece.

 

Oseti ovu crnu zemlju

ispe~enu na suncu,

poharanu, obogaljenu,

prevarenu i obezlju|enu,

oseti je srcem ve}im od morske stene.

 

Neute{na i razgoli}ena

kao telo silovane `ene,

ritam krvotoka moga oslu{ni

i vidi ispod misli skrivenu

laticu skamenjene suze.                          

          

                                             

 

                                                 Suad Češljar
                                                    Et cetera

                 

                                            
        (Predhodna strana)                            (Naredna strana)  

Home Darko Mandic 2 Darko Mandic 3 Darko Mandic 4 Darko Mandic 5

This site was last updated 03/29/06

INEˆ0