JEDINI OSMEH
Če`njom
si rušila tišinu uvale,
setnu strofu pustila daljinom tame;
još samo kad bi sve ptice znale
da te tiho prate u zamenu za me.
U zanosu bih kroz maglu sunce hteo
i bistrinu u osvit
časa
planinskog;
nebom Hercegovine tada bih plovio
i snevao odsjaj osmeha jedinog.
(R)IME
Na dnu jezera
ili na vrhu neba;
u nekazanoj reči
krijem svoje r(ime).
Ni prelepe limnade
ispod sedefnog vodopada
ne mogu da nađu
moje rime, a ni ime.
Nema me, ali me ipak ima
na usamljenim talasima
mora harmonije,
između
tebe i mene.
(UHVATI) VATRENO SRCE
Spavam hiljadu godina i sanjam lavinu snova
dok čekam
tvoje ruke da me probude.
Svako novo jutro je nova šansa da se umre.
Vidim tvoju prozirnu iskrenost zatvorenih očiju.
Na usnama ti
čitam
vapaj za eutanazijom.
Umetnost je nešto sa
čime
možeš
pobeći
tamo,
ali to je samo izlet do sledećeg
lavirinta.
U uglu tvoga oka magija melanholije nagoni suze.
Vrati se i ostani - kažu
ti moje usne
iz kojih izranja pustinjski glas
urbane olupine izgubljene u svemiru
bez namere da ispliva iz tvoje duše.
Vozim umornim očima
po tvome telu.
Magistralom strasti.
Vožnja
je opsesija do poslednjeg daha - u noć.
Kad se voda zaledi treba joj ljubav za buđenje;
zato te dugo punim ko bateriju mobilnog.
Kiša pljušti po krovu hotela "Prag"
prosuta ko "vranac" u bašti
i kao da spira uspomene sa jagodica mojih prstiju
na tvojim kolenima.
Nemam ni dah od šanse u pogledu ove romanse.