| |
|
|
| Ad legendum
|
Gat - prirodna fortifikacija, koja svojim polozajem
vijekovima kontrolise... |
Jugoistočno od najpravije hercegovačke ceste, izgrađene voljom i
novcem austrougarskog okupatora 1887. godine, kamenuje
praistorijska naseobina Gat, istorijsko stjecište mnogih vojski
i bojeva; usamljena i ”ukleta lađa” velikog Tetis mora, usidrena
da zägati vodena i ratna strujanja, koja su se stoljećima gibala
na gackonskoj visoravni i da bivakuje zapljusnuta vjetrenim
talasima i ratovima.
Vojskovođe su se otimali o njegove fortifikacije, dominantne u
graničnoj odbrani između zaraćenih strana. Odapinjane su
strijele, zveckale su sablje i odlijetale glave u ratnim
vihorima. Uvijek je narodu donosio nemir, istoričarima zagonetku,
ratnicima strah i umjetnicima i pjesnicima inspiraciju. Naučna i
putopisna pera oštrila su se njegovom prošlošću i bogatstvom
istorijskog materijala, a on je ostajao tajanstven i nijem,
uvijek vraćajući u mistiku i istoriju, jer je sav sazdan od
događaja i ljepote: vrhove mu kite šančevi, povezani rovovima i
legendama. Svaki rov i šanac su istorija za sebe i priča o
ljudima i vremenima.
|
|
 |
| |
| Austrougarsko
utvrdjenje na Gatu |
| Motiv sa stare
razglednice izdate 1899. godine
Gät – stvoren i ostao da vječno štrči i opominje na vremena
nenaklonjena čovjeku graničnog pojasa, koga je istorija
kažnjavala i kao bojovnika uzimala i raseljavala, da opet bude
”graničnik” – samo na drugom kraju zemlje. Sudbina ljudi vezana
je za sudbinu zemlje i njenih granica. Ljudi situirani oko Gäta
ginuli su za parče iskrčene, ili junaštvom osvojene zemlje.
Gät je razvalina i kota 1120, sa ušančenom hrabrošću onih koji
ga brane i zebnjom onih koji ga napadaju i penju se njegovim
grebenima i trošnim zidinama. U jednom danu, na njegovom ćuviku,
lepršale su zastave onih što ga čuvaju i onih što ga osvajaju.
On je tvrđava bečke vojne granične doktrine i meta erupcije
gorštaka, buntovnih i ustaničkih vremena. I gord i velik. Svi su
se mijenjali, a on je ostajao uspravan i, samo ponekad, okrnjen
u najtežim sukobima. Od homo paleolićana i neolitskih
prastanovnika Gacka, preko Ilira i Grka – čiji jezik nije
shvatio ljuti kamen; Rimljana, Turaka i Austrijanaca, koji su ga
prvi put vidjeli i nerazumjeli se, Srba i Tatara, koji ga krvlju
natopiše – do najnovijih vremena, ostao je uvijek usamljen i
okrenut ka nebu i istoku. Svi osvajači i svi ratovi, dok su
trajali, nisu mogli obrise njegove gordosti spoznati i dokučiti.
Arhonti su arhontovali, župani županovali, kneževi kneževali,
vojvode vojvodovali, carevi carevali, kraljevi kraljevali,
hercezi hercegovali, banovi banovali, begovi begovali, sandžaci
sandžakovali, paše paševali, age agovali, kapetani kapetanovali,
kajmakami kajmakamovali, gospoda gospodovala, trgovci trgovali,
raja rajevala, sirotinja sirotovala, ljudi ljudovali – a vojske
i generali ratovali – ”volovi bukali i vjetrovi hukali” na
gackonskoj visini do neba, koja snijegom obijelje u sred ljeta i
Grke raseli, a onda nagrnuše Sloveni i ”patareni” – ”niče raja
k’o iz zemlje trava.” I tako i do dana današnjeg, i priroda i
ljudi. |
 |
TRUBAČ S GÄTA (1915)
Trubač trubi trubom tuđinskom
povečerje i ratni poklič vojni
za juriš u noći, ljuti juriš bojni
da slobodu skrši u kamenu ljutom.
Ječi bojni zov valom slobode.
Troglavom i Sominom eho se gubi;
osvetu oštri i otpor u srcu budi
silnicima što tuđom zemljom hode.
Bečlije idu i reski zov ih traži,
”vorwärts” neprestano uhom odzvanja;
neveštim korakom po kamenu tvrdom
koračaju sa zebnjom siti ratovanja.
Noć gori i srce se u strahu steže,
na graničniku na nož čeka ”čoče”
i zadnja bitka stravično poče...
”Zurück” troglavskom stranom odleže.
|
|
Pogled sa ostataka utvrde |
|
(kamera Homogeceka) |
Geologija je ostavila okamenjene i vremenom isprane sedimente i
prostore za život ljudi, a istorija ih je učinila nemirnim i
podložnim ratovima i čestim promjenama, s novim gospodarima. Sa
ove visine vidjelo se dalje, ljudi su bili bliže Bogu i otimali
se da žrtve prinose. Vojske su se sukobljavale u ratnim pohodima
i borbu završavale prevarom i snagom mača.
Sa sjeveroistočne ratničke, jugozapadne kojom se penje na nj i
istočne nepristupačne strane, nemir je dolazio s bunama i
ljudima – kada je pravde manjkalo, a on je trajao i ostajao kao
nijemi svjedok svega što se događalo. Niko ne zna, a vrijeme i
legende nisu stigli, ili mogli zabilježiti – ko mu ona tri slova
tako mudro dade, da ljudski rod mišlju ni do danas ne stiže da
odgonetne. Najuporniji su tražili objašnjenja u onomastici i u
tome nisu uspijevali, a ostali su odustali i tu, najprostiju
riječ, jednostavno izgovarali Gät – oko koga su se svađali ljudi
i vodili ratovi. On je strah i kad tuđe vojske na njemu nema. I
kad je pust, ljudi ga se plaše i nijemo zaobilaze, izgovarajući
njegovo kratko ime, koje mnogo znači.
|
|
|
|
