Ad legendum (2)

Sa njega su Goti i Iliri išli u svoje brojne ratničke pohode i odapinjali ubojite i otrovne strijele na napadače, štiteći svoja plemena. Oklopnici srpskog kralja Uroša Prvog, gledali su i osluškivali, danima i noćima, kada će se pojaviti na sjeveroistoku gackonskog tercijernog jezera ”gvozdeni ljudi” neprijateljske krvi i ugroziti srpsku zemlju i prijesto ”u zemlji zvanoj Gacko”. Jedinom kratkom uličicom Gäta i malenim ”trgom” ispred tornja, sijevala je Šulerova sablja i oštrila se mržnjom ljutog protivnika pred troglavski boj. Na njega su se peli i turske paše i crnogorski perjanici i hercegovačke vojvode, a knjaz Nikola mu se samo divio. S njega su austrijski topovi prebirali Sominu i crnogorske šančeve po Troglavu. Jedno austrijsko đule se uvuklo u cijev crnogorskog dalekometnjaka na Troglavu i eksplozijom raznijelo posadu.

Ratnici su se borili i ginuli ispod njegovih tvrdih stijena, a on je ostajao gord i prkostan kao prijeteći masiv, čuvajući slobodu onim koji su ga naseljima okruživali. I tako je, iz vijeka u vijek, nepomičan i ponosan, uzimao i davao slobodu ljudima, koji su ga i s ljubavlju i s mržnjom pominjali i zauvijek napuštali njegove hladne hridine.

O Gätu su svoje najljepše stihove i riječi napisali pjesnici-ratnici, i, najljuće sablje naoštrili vojnici. I jedni i drugi sa istim ciljem: da iskažu sebe i pretoče svoje divljenje u riječ i pjesmu i svoju mržnju u oštrinu mača – da ivicu misli i djela dokažu snagom ljubavi i mržnje.
Nekada davno, Gät je bio grad! Prema legendi – nekog kralja gada, koji ga je napustio a vrijeme razorilo, ili su ga neka ratnička plemena u naletu, opustošila i porušila. Kasnije su ga Iliri, Rimljani, Grci i Srbi, a potom i Turci, a najviše Austrijanci – u ratne svrhe i vojničke potrebe pretvorili i koristili. Uvijek je bio neosvojivi bastion. I od tog, davnog vremena, na njemu nikada nije bilo mira u jednom ljudskom koljenu – uvijek se puškaralo, čarkalo i ratovalo do istrebljenja. Često se nije moglo sa sigurnošću tvrditi koja je vojska na njemu – jedino po zastavi i pjesmi, ako ih je bilo. A on je, sam po sebi, strah i bez vojske. I čuka stvorena za rat I vojsku! Od onog vremena kada je ”Gät bio gotski grad”, pa do naših dana, svjedok je svih istorijskih događaja.
S kraja XIX stoljeća, o Gätu je najljepše zapise sačinio češki melograf, sakupljač i putopisac Ludvik Kuba koji je boravio na njemu 1893. godine i zapisao:
”Jutro kao djevojka. Sunce, ploveći u punoj divoti, utapalo je sve u zlatnoj banji: litice, zidine, zelene doline. Htijući da bude dostojno pozdravljeno ono je rado i izobilno predavalo predjelu svoje zlato, u koje se priroda zaodjenula. U trijumfalnom optičkom akordu zvuči lavež velikog psa. Inače, sve još spava. Ja obiđem i razgledam najočuvaniji dio tvrđave, vertikalni toranj, i predam se opojnom lutanju po modrom horizontu...”
Zapovjednik Gäta, bečki natporučnik, zaljubio se u sedamnaestogodišnju najmlađu kćerku osamdesetogodišnjeg gackonskog vojvode Bogdana Zimonjića, koja mu je srce zanijela, i, njen lik, ”sličan letećem anđelu”, ostao je zauvijek u njegovim očima – ustrijelivši se u vojnom zatvoru u Avtovcu, zbog čega je bio i zatvoren. Dan prije suicida, još dok je bio na Gatu, ispričao je Kubi svoju storiju ljubavne tragike:
”Ja, vojnik koji u ljubav nikad nije vjerovao i koji se kao Napoleon smijao Geteovoj gluposti i besmislu – što je pustio svoga Vertera da se bez razloga ustrijeli – baš ja sam morao biti pogođen strijelom, za koju sam uvijek vjerovao – da sam njome neranjiv. I nesreća je morala da me zadesi baš ovdje, u zemlji koju mrzim i koja mene mrzi!”

Na Gatu i u njegovom podnožju planduje vječnost – od praistorije do našeg vremena – situirana u sesilnim naseljima drevnog vremena i naroda, u arhitekturi praistorije, starog i srednjeg vijeka, u kamenim ispisima i simbolima, u ostacima hramova – sakralnih objekata i nekropola, u onomastici, toponimima i oronimima, na Dubrovačkom i Rimskom drumu ”Humske zemlje”, u tvrđavama i šančevima koji i danas traju kao svjetionici hercegovačke kulture.

* *

”Piši, neko će čitati, jer pamti se samo ono što je zapisano, a ono što nije stavljeno na papir, kao da se nije ni dogodilo.”
S poštovanjem i zahvalnošću sjećam se ovih riječi prof. Mandića, kome više ne mogu da se zahvalim za sve što sam od njega naučio, ne, makar u ovoj dimenziji.

This site was last updated 03/26/06