Danilo Marić
 
   

 

Alipaša

Roman u 12 glava

DISCLAIMER AND COPYRIGHT. The text presented here is intended for NONCOMMERCIAL USE and for the benefit of those who are not able to obtain the printed version.
 

Roman Danila Marića ALI PASA", koji je objavio istanbulski izdavač "Yalcin Yayinlari" 1987. godine, u prevodu turskog književnika Hasana Mercana, je skraćena verzija ovoga djela, koje je objavilo "Društvo pisaca BiH, Podružnica HNK Mostar", 2001. U romanu se često citira Kur'an, citati su obilježeni navodnicima i italikom.
   
 

ALIPAŠA – 11.

Vezanih ruku propast će tamo prizivati  

       Prvi dio života započeo sam rađanjem, drugi kad sam u mejtef kročio, treći kad sam se ženio, četvrti kad sam sina dobio, peti kad sam s Alipašom na vlast sjeo, šesti kad sam blagodeti s vlašću izgubio, sedmi kad su mi sinove otrovali, osmi kad sam bez hanume ostao, deveti kad sam ludio, deseti kad sam silovanje i čerečenje doživio, jedanesti kad sam se iz Runa povratio i dvanaesti kad sam juče u ovu planinu dojahao. Već sam ih deset prepričao – evo jedanestoga.
        Runo mi je iz grudi klupko tuge isčupalo – život posve izokrenulo. Porod sam u vječnoj sreći ostavio – svom ostatku života na nov način se posvetio. Jednu obavezu nisam izvršio – Alipašu kaznio, na tu stranu okrenuh taj novi životni smisao.
        Danima sam tražio Hamzu – jedva ga uhvatio.
        Brojne progone i Hamza je predevrio, mrkle noći po brdima prespavao, potjere izbjegao, život umorio – borbe se okanio.
        Nije mi se obradovao.
        Ima ljudi tvrdih kao kremen, upornih i izdržljivih, neustrašivih i nepokolebljivih – pravednih. Nema prepreke koja takve može svrnuti s puta pravde, nema novca kojim se mogu potkupiti pa okrenuti na drugu stranu, nema prijetnje ni sile pred kojom će pogeti kičmu, nema kame ispred koje će pomjeriti vrat ako bi zbog tog dobila nepravda. Ti ljudi svjesni su svoje visoke vrijednosti, ali shvataju je i kao dobro sela, šehera ili nahije. Prirodno im je da su vođe, najvrijednije, najhrabrije i najpoštenije. Po nekom čudnom pravilu, nikad oni ne doguraju do vrha vlasti, jer se redovno na tom putu ispriječe neki masovni događaji koji ih izguraju na okrajak. Ti događaji potraju kratko, ponekad je to samo jedna noć, ali su gusti zbivanjima u kojim vladaju neke druge vrijednosti, prevare, lukavstva, ubistva... takve vođe tu se slabo snalaze, a kad se snađu već su drugi zajahali. A oni će neumorno nastavljati završenu bitku, ali nastavljaće je i vlastodršci. Borba traje dok te vječite bundžije ne obore vlast, ili oni budu skršeni. U slučaju pobjede opet ne sjedaju na vlast oni, preotmu je oni s kojima će opet bojevati. Koliko više obore vlastodržaca toliko postaju čvršći borci, zaštitnici raje. Neki provedu čitav život u borbi za pravdu, pa ih raja voli i nepokolebljivo vjeruje u njih. Pred njom ih ne može ocrniti niko, do Svevišnjeg. Raja ne može bez takvih, ne može da ne vjeruje u pobjedu pravde, a kako je svjesna da je ne može izvojevati sama, takvi su joj neophodni, pa ako ih i nema izmisli ih, da sačuva nadu u sjutra. I najblistavije vođe nakon određenog broja događaja, nakon više prevara, izgube nadu u pobjedljivost pravde, konačno shvate da je njihovo samožrtvovanje bilo nepotrebno, prazno kao voda u šupljem sudu. Neočekivano i naglo napuštaju put, okreću ćurak, okreću se sebi. Žurni su da uhvate bar odlomak ljepote življenja. A kad oćute miris svakodnevnog mira, i težinu izbrojanih godina, postaju novi ljudi, ni nalik prethodnim insanima – tihi i mirni. Njih više nije moguće pokrenuti s kućnog praga. Samovoljno idu na začelje, iako se i dalje, zbog potrebe drugih, na javnim skupovima vrte oko čela. Raja ne smije ostati bez vjere u pravdu. Oni se vješto guraju u zaborav, prepuštajući mjesto onima koji narastaju u one za koje njih raja još drži. Brže je povlačenje vođa od sazrijevanja znanja o toj pojavi.
        Najuvjerljiviji od svih takvih je Hamza. Pri kraju je puta, povlači se, izmoren, raja ga još ne prepoznaje takvog. Teško je insanu kad zna da ne može a prijatelji misle da je u snazi, mora im podupirati nadu, živjeti protiv svojih shvatanja – dvolično. Deliju boli osjećaj varalice, poređuje se sa krupnom i debelom, ali jalovom, kravom.
        Meni se otvorio:
        "Moj Ragib-aga, u zajedničkoj borbi za pravdu izgubismo mnogo, i ja i ti, a zbog tog ne dobi niko."
        "Treba durati, bitke biti, zlu do mezara kidisati", odmah se izjasnih.
        "Ti mi pričaš, a ti si me trebao ubiti!?" ubode oštrim pogledom.
        "Hamzina pravda i ugled moraju pobjeđivati, dunjalučku nadu hraniti, borba se ne smije prekinuti", okrenuh mu na ljudstvo, dodah: "Raja mora u nešto vjerovati."
        "Ti si sve bitke bio, kućnu čeljad gubio, i ludio..." obori glas pa nastavi: "Šta li je sada starca ponijelo?"
        "Zlo u temelju satrijeti. Alipašu ukloniti!" podigoh glas.
        "Moja pleća nisu više kadra ponijeti toliko breme", poče se braniti i objašnjavati: "Naumio sam u mezaru sviti mirno gnijezdo. Neka nastave mlađi."
        "Vremešnih je da vode do gaza, a mladih da gaze", podsjetih ga.
        Naumio sam okupiti sve od ugleda, muku voljom mučiti. Znao sam da je teško zlovolju pokrenuti, Hamzu za vođu pridobiti, staru košćurinu zagrijati, ali nisam odustajao.
        Za borbu sam bio oran kao da sam mladić pa sam za nekolike noći projahao Hercegovinu, posjetio sve ugledne i poštene begove. U strogoj potaji upriličih zbor. Na čelo ipak progurah Hamzu.
        O naumu dohaberismo i u Bosnu, Latasu – zatražismo pomoć. Bošnjaci se obeseliše, obistini im se davnašnja tlapnja. Put Hercegovine otpraviše hitnu poruku – šejtanu odredili crni petak. Rodiše katul ferman – obistiniše kudret-sat.
        Znaju Bošnje u koju nogu hramlje hercegovački vezir, dugo se spremaše da udare na najuticajnijeg Herceg-Bošnju. Ni Latas se ne odvaži lako. Zazirao je od poskoka. Dočekao da ga smaknu njegovi, razmišljao sam pitajući se po ne znam koji put, moram li baš ovako? Prisjećao sam se Alipašinih misli o Hercegovcima i Bošnjacima. Izgovarao ih je u raznim prilikama i povodima.
        Ako mu iko dohaka biće to Bošnjo, govorio je kad mu je bilo najteže, kad su navaljivali Crnogorci, Austrijanci, Mlečani ili Turci, kad sam mislio da je došlo vrijeme da nas konačno jaki obore na koljena. Plašio sam se neposrednih i opasnih prijetnji, i čudio da ih se on ne plaši, a poslije sam se divio njegovim pobjedama – mudrim. Sad tek shvatam koliko je bio u pravu kad se plašio samo naše braće, bošnjačke, mislio sam da pretjeruje, jer gdje bi svoj svoga. Alipaša je to dokazivao prošlošću, navodio brojne slučajeve u kojima su Hercegovci krvarili, a Bošnjaci kupili kajmak. Govorio je da im je slobodna Hercegovina trn u oku, da im je zbog tog najveći dušmanin bio Herceg, jedini koji je od kamena napravio zemlju. Sad sam im ja herceg, prvi hercegovački vezir, ne mogu nam to oprostiti. Nikad. Nema više s ove strane dukata, i to ih boli, boli ih što naš dukat mećemo na naš kamen – da ozeleni i rodi. Plaše se pameti našeg insana, obogati li se, umiri li se, rasplinuće je po Bosni, a onda teško njihovim glupim ajanima – raja će posegnuti za pametnijim. Od pamtivjeka Bosnom ne upravlja Bošnjo, nije mu do pametne Bosne, pa se boji zaraze vrelog juga. A i mi, najpametniji od svih koje sam sreo, svjesni smo tog, ali to priznamo našem samo ako je daleko od nas. Među nama, o najumnijem imamo potrebu širiti priče koje bi trebale reći da su svi umni osim njega, najpametnijeg. I svi prihvatamo i prepričavamo te priče za koje znamo da su lažne, podlo smišljene od zavidnih. Zbog takvih, nas, ne možemo na zelenu granu, zbog toga i ja imam toliko dušmana. Naši mi ne mogu oprostiti što sam ih najeo, obuo i kurtalisao boleština i ratova. Ližu se sa dušmanima, bez obzira iza koje su granice. Ako su protiv Alipaše, praštaju im i neprijateljstva prema Hercegovini, sebi. Čudan je Hercegovac, svoj je, i na svom i na tuđem, ne prizna nikom da je iznad njega. A i Alah mu je dao da je i po rastu najviši. Nevolja je što je viši i od sebe sama, pa ima neku čudnu potrebu da druge gura pod sebe. Ta potreba je naročito jaka ako su ti drugi svoji. Jedinstveni su kad njima upravljaju tuđini – i samo su tad zbiljski snažni. Kažu i u džehennemu je najlakše upravljati sa Hercegovcima. Nad svim kazanima, sa ključalom vodom i zagnjurenim grešnicima, stoje šejtani sa maljevima – da dočekaju po glavi onog ko izroni da udahne. Jedino ih nema nad hercegovačkim, jer ti grešnici sami vuku u ključalu vodu svakoga, svoga, koji bi da izroni. Ni tamo ne daju preda se, a kamo li da mene propuste ovdje. Za ovu našu manu znaju Bošnjaci, kad im zatreba računaju na nju, potkupe šaku naših jadnika, pomoću njih nas zaskoče i podčine. Bojim se Bošnjaka, bojim se naročito kad nam uz smiješak nude pomoć – Alipaša je čitavog života bio na ovim mislima.
        Primivši od Bošnjaka brze i srdačne poruke podrške, pala su mi na um sva ova Alipašina razmišljanja, pa sam po ne znam koji put zažalio što je ostario, pao na dječiju. Izbora nije moglo biti, morao sam dokrajčiti borbu.
        Baš tad Brđani udariše na Nikšić, kao da nas je pitao Vladika. Alipaša zatraži pomoć od Porte, a sultan ga uputi na Latasa, kao da nas je pitao i sultan.
        Kasnije sam doznao koliko je, i tako star, Alipaša bio mudar. Osjetio je šta mu se sprema, pa je od crnogorskog pobratima naručio granične nemire, i tako od sultana dobio neku vrstu pomoći. U tom slučaju Latas mora odložiti pripremljen udar na Alipašu. U protivnom bi na sebe navukao dvije ordije, njegovu i crnogorsku, a vjerovatno i tursku. Sve je to predvidio stari lisac Alipaša. Mirno spava, nadmudrio nas. Računajući da je i Omer-paša Latas grabežljiv, kao što su to odista i bili svi veziri, računao je da će lako s njim izići na kraj.
        "Mi ćemo sabrati, za nizam, dvadeset do trideset mostarskih prosjaka, i daćemo mu pedeset hiljada groša, i neka ga vrag nosi, otkud je i došao", govorio je Alipaša prijateljima koji su mu nagovještavali opasne Latasove naume.
        Čim Latas primi ferman da pomogne na nemirnoj granici, dade se na upriličivanje dogovora. A da bi dovukao Alipašu, a znao je koliko će to biti teško, u Sarajevo pozva sve bosanske ajane, da im pročita carski ferman o svom imenovanju i novim zakonima koje će sprovesti.
        Ne odazvati se na takav dogovor značilo je biti osuđen, obojica su to znali, kao što su znali i čemu stvarno služi Alipšin dolazak – ubistvu. Dok je Latas u potaji dovodio Hamzu, da ga u datom trenu isuče i postavi u vrh zbora, i naš je lisac smišljao "častan" izlaz i opravdanje za nedolazak. Iznenadio je smjelošću, nedolaskom, a branio se bolešću. Poručio je da mu je jako žao, jer je bajagi želio doći. Da bi bio što uvjerljiviji, uz nagovor i pomoć crnogorskog pobratima, na sastanak posla sina Hafiz-pašu i mostarskog vladiku Josifa. Iznenadi, po ne znam koji put – novi Alija.
        Latasa je uzjario, a nas i iznenadio i zaplašio. Omer-paša Latas ne primi Alipašine izaslanike, no ih vrati natrag sa sahijom – čim prezdravi da dođe Alipaša. Lisac ne imade kud, no put pod noge. Saslušaće ferman i obećati šta mu god bude traženo, samo da izvuče glavu. On je paša sa najvećom cijenom u bosanskom pašaluku, pa je uz njega Latas ponovo pozvao i sve bosanske ajane. Ovi su, kao što je toga časa odgovaralo i Alipaši, bili protiv svih carskih promjena, pročitanih iz fermana, a morali su, pred Latasom, pojedinačno odgovoriti, da li se ferman prima ili ne. Svi su blenuli u najstarijeg, najpoštovanijeg i najiskusnijeg, Alipašu, iščekivali da odbije ferman, pa da ga podrže redom. Ali to više nije bio Alipaša kakvog pamti Bosna i Hercegovina u njoj.
        "Živim na granici Evrope, i najbolje znam da mudre carske reforme dolaze u pravi vakat i na pravo mjesto. Poklanjam se svoj mudrosti carskog fermana..." neočekivano se tako izjasnio Alipaša. Ostali ne imađaše petlje reći ono što su već bili dogovorili da će reći, pa se pokloniše i oni. A koliko su bili protiv, vidi se po tome, što su po povratku kućama, redom ustajali na otpor baš tome fermanu.
        Ni tamo ni amo ne bi jasno ovakvo Alipašino opredjeljenje. Ali se kasnije objasnilo i ono. Alipaša je slab kući, dušmanin do dušmanina, dobro je procijenio, ako ga ozbiljnije napadne Bošnjo – izgubiće. Znači – mora sam. Ovi u Bosni ne znaju koliko sam ranjiv, povjeriće se Alipaša, naravno to ne zna niko. Otići ću u Bosnu i napraviti dogovor za otpor carskim promjenama, na koje Bošnje ustaju pod cijenu života, govorio je. Po prirodi stvari vodstvo pripada meni, tvrdio je i dodavao, i biće tako. To što ja budem radio, ta fala bogu, na svakom koraku ima haber efendija, doznaće Latas, koji me svakako nakanio ubiti. Ali ne može pobiti sve bosanske ajane, pogotovo ne smije na tom okupu. Ostajem mu ja, i neće mu to biti teško. Ali, ako ja ustanem u odbranu fermana, stanem uz rame Latasa, pomogao sam mu više nego to može sva njegova vojnička sila. U tom slučaju ću mu trebati još, pa će zločin odložiti, a to je meni dovoljno, govorio je prijateljima objašnjavajući svoju prevrtljivost. Važno je samo da se vratim opet u Mostar, a onda, otom-potom, lukavo je to zamislio i ostvario Alipaša. I zaista, Latas otpusti sve ajane kućama, zadrža samo Alipašu, bojeći se njegove lukavosti, da mu kako ne izmigolji i stavi na čelo otporne Bosne.
        I bez toga Bosna je uzavrela, uostalom, zbog takvog stanja je Omer-paša Latas i došao u nju sa fermanom. Vezir za vezirom!? Nije se više moglo ni pamtiti ko je tamo vezir, mijenjali su se ko i varljivo vrijeme. Tahir pašu naslijedi Hafiz-paša, koji odmah dođe u sukob sa slavopojnim Omer-pašom. Tahir, samo Alah zna iz kojih pobuda, bez Omerovog znanja, otpusti Alipašu kući. Zna se da mu naš lisac obeća pripraviti stan za dva bataljona nove vojske. Dogovor se nije imao kada ni izvršiti, jer opozvaše Hafiz-pašu, a za vezira dovedoše Hajrudin pašu.
        Alipaša, na moju nesreću i razoračenje, izbi u Mostar prvoga oktobra hiljadu osamstotina pedesete godine, po Isi. Pamtiću taj datum po objavi, koju, čim stiže, dade po telalima objaviti gradu:

               1. Ko se god zateko na selu neka tamo ostaje i prezimuje.
               2. Muslimani neka isprazne sve kuće od suvodolske kule do babinih dućana
       .         3. Muslimani neka dadnu dvjesta tovara pšenice za nizam.

        Dok je telal još izvikivao objavu, Alipaša je bio na putu za Bunu. Usput zaprijeti, da će svakoga posjeći ko mu i pokuša doći, da traži odgodu naredbe. Time je zamazivao Latasu oči, a nama se pokazivao visokopoštovanim ajanom nove carske uprave.
        Sastasmo se potajno u džamiji na cerničkom polju, i tu zaklesmo, da stvar nećemo odati do zadnje kapi krvi, i da ćemo iz Mostara uništiti i tek rođeno Alipašino uho. A, što se kaže, odmah, istjeraćemo njegovoga sina Rustem bega, ovdašnjeg muselima.
        Petnaestog oktobra zakazasmo bunu i protiv Omer-paše Latasa. U Sarajevo poslasmo naše predstavnike, čvrsto odlučni da Mostar neće dozvoliti tu nekakvu novu vojsku – nizam. Jer, jesmo protiv Alipašine tiranije, ali smo za Hercegovinu. A opet, bojali smo se da bi taj nizam mogao poraditi i za Alipašu, bar dok ne obračuna s nama, mostarskim buntovnicima. I tako, udarismo na dvije strane, na Alipašu i Latasa.
        "Nije me sultan poslao na boj", tamo se našima pravdao Latas, ali i bio vrlo odlučan: "Nizam, rredovna vojska, po ugledu na Evropu, mora se uvesti, svuda, pa i u vaš Mostar."
        Alipaša je najbolje znao kuda vodi naša buna, pa ti je, ko bajagi, čvrsto stao uz sultana i Latasa, kojeme je dohaberio.
        "Četeres je buntovnika u Mostaru, s kojima bih ja lako, ali mislim da nije zgodno u ovaj vakat praviti tiraniju, pa predlažem da to učinimo zajedno. Pomoći ću ti da ih dovabiš. To četeres ljudi, ako sebi ne dobaviš, neš carskog posla svidjeti."
        Sada je vrijeme za obračun sa Alipašom, zaključismo, pa skitismo optužbu i opet Latasu, u Srajevo.
        "Prođite se oružanog otpora, nije vakat od toga. Skupite četeres uglednika, pa ih spremite meni u Sarajevo, da gledamo o miru", vrati nam Latas, postupi po Alipašinom savjetu. Opet nas je Alipaša nadmudrio.
        Baš u to vrijeme stiže Hajrudin paša, koji odsjede na Buni, kod Alipaše, i sa njim lisac dogovori neke svoje mućke kod sultana. Ali koje? Dok je Alipaša prikazivao sebe pred Hajrudin pašom, kao čitavim carskim čojekom, istovremeno je dao Reponji zadaću da Hercegovinu pripravi na otpor Omer-paši Latasu. Mutnoća bi takva da se više ništa nije vidjelo. Istovremeno Alipaša traži pomoć i od toga istoga Omer-paše Latasa, da mu pomogne u pobuni, protiv nas, a pred rajom se pretvarao da je on izvan svih tih događanja. Uvijek se bojao da na njega ne pane ljaga sumnje i izdaje. A i Latas ko i on, lukav na lukavijega, nastavio je ono zbog čega je i došao u Bosnu. Posebno je pripravio Skender bega, koji je imao zadatak da u Mostar uvede nizam. I uvešće ga a da od naših ne opali ni jedna.
        Prije toga, vidjeći Alipašinu igru sa vezirima Latasom i Hajrudinom, upriličismo još jedan zbor u potaji, na Ošanjićima kod Stoca, na kome popričasmo i skitismo ćage za sultana.
        Za slamke... Izvukoh najkraću.
        Ja da predam ćage sultanu u ruke, dopade me. Kako dokučiti sultana? Što je tu je!
        Jednog dana u sumrak uđahah u Stocu, za mjesečine projahah Blagaj... Oguzan, za četiri hefte izbih u Stambol.
        Da na sebe ne bih skrenuo pažnju odsjedoh u zabačen han.
        Počeh da se raspitujem za put do sultana.
        Dani su prolazili, a puta ne bi na vidiku. Hehte se brojile, ne nađoh puta, a onda primjetih da me uhode nepoznati ljudi. Nije trebalo puno čekati pa to i potvrditi.
        "Šta ćeš ti u Stambolu? Ti si Hercegovac!?" Iz mraka dreknu šejtan.
        "Došao svile kupovati..." promucah.
        "Ni glavu, a kamo li svilu, ne ćeš iznijeti!" reče, prodrma me ručetinama, doda:
        "Okani se belaja, ne znaš gdje guja spava. Idi, odakle si i došao."
        "Ne bi mi što ću izgubiti glavu, pobojah se za ishod naše stvari, skontah; treba se vratiti" drugog otpraviti.
        Dva dana sam tulio, dvoumio, konačno priđoh handžiji:
        "Da svidimo račun, odlazim! Da platim konačenje!"
        "Plaćeno je!" iznenadi handžija.
        "Ko je platio?" upitah s nevjericom.
        "Alah je platio! Alah, Milosnik!"
        "Ne razumijem!?" rekoh zbunjen.
        "Prije dvanaest godina", otpoče handžija: "U boju pod Nikšićem potukoše nas Crnogorci. Teško ranjen, jedva se izvukoh. Onemoćao, dovukoh se u Stolac, svratih u prvi han. Bolovah teških četrdeset dana. Kad se dokopah do malo života, uz stid i strah, pristupih handžiji i prošaptah:
        – Nemam da platim – handžija sažaljivo pogleda u moje bone oči, odmahnu rukom, reče:
        – Platiće Alah, Alah Milosnik.
        I, evo, moj plemeniti Ragib-aga, sudbina je odredila... prilika je da vratim dug. Platio je Alah Milosnik!", kaza nenadni prijatelj.
        Mislima zagnjurih u maglovitu prošlost, koju su dočaravale oči sabesjednika. U očima handžije prepoznah ranjenika iz njegove pripovijesti.
        Mjesecima je trajala borba Crnogoraca i turskih askera, koji su išli preko Bosne. Kasnije su svakodnevno u Stolac pristizali svakojaki ljudi, bjegunci, ranjenici i izgubljeni. Niti smo ih izgonili niti grlili. Ponašali smo se kao i prema svim drugim strancima. Zamjerali su nam i prigovarali da Turke ne primamo kao svoje. Brojni su prošli i kroz moj han, nisam puno divanio s njima, niti sam imao potrebe, niti je bilo uputno. Imali su dukata i pošteno plaćali su konačenje, ali ih je bivalo i bez ičega od vrijednosti. Ne imajući izbora takvim sam praštao dug. Sjećam se jedne pristigle grupe, i među njima teškog ranjenika, zapamtio sam ga po sovuljastim očima, koje, eto, vidim i u stambolskom handžiji. Izgubivši dosta krvi, pridržavajući se za grivu konja, jedva je podnio napor puta, pa je baš na kapiji hana ispao iz sedla, ostavši bez svijesti. Pritekosmo mu u pomoć i pomogosmo da prezdravi. Odavao je utisak poštena insana, koji se, spletom okolnosti, našao bez ičeg u tuđem svijetu. Prisjećam se, dugo je okolišao prije nego mi je pristupio i sašaptao svoje stanje. Potapšao sam ga po ramenu i okuražio. Klanjao mi se do zemlje, zahvaljivao, a oči su mu titrale kao kap zejtina na vodi. Prisjećajući se tog bijah i zaboravio gdje sam, da trebam kazati nešto.
        "Bilo je to davno", rekoh handžiji: "Gonila te nevolja", dodah.
        "Da, nevolja", potvrdi, obiđe me ispitivačkim pogledom, pa nastavi: "I ti si u nekoj nevolji!?"
        "Ne dao Alah!" uzviknuh.
        Kao i onda, u obraz mu udari vatra, zakoluta očima, proguta pljuvačku, prošapta:
        – Prepoznao sam te, pratio danima. I ti si u nekoj nevolji!? Prijatelju! Prijatelju zbori, otvori misli.
        Povjerih se, zamolih savjet.
        Odvuče me ustranu, pa opet poče šapatom:
        "Teško je prići sultanu. Nemoguće je. Treba mnogo sreće, lukavstva i hrabrosti", zamisli se pa nastavi: "Svakog petka sultan uči u jednoj džamiji na kraju šehera. Uz mrgodnu pratnju voze ga u pozlaćenoj kočiji. Pristup kočiji je strogo zabranjen. Bez upozorenja sijeku glave. Ako si dovoljno hrabar, postupi ovako: Porani u petak, ponesi dugačak prut, otiđi do raskrsnice na osami, koju ću ti kasnije pokazati, sjedni, podvij noge pod stražnjicu, zakači pismo za vrh pruta, rukama pridržavaj prut uspravno, pogni glavu, tako da se vidi da si bezazlen insan – i čekaj. Kad se pojavi pratnja, čelni će ustremiti sablje, upraviće je ka tvojoj šiji. Ostani miran..."
        Uradih po savjetu.
        Čelni udariše sabljama put šije. Pogledah ispod oka. Sultan je podigao ruku. Ustuknuše dželati, zaustavi se kočija, vladar otvori prozorčić i reče:
        "Ovo može da uradi samo pošten čovjek kad ga satjera nevolja ljuta", reče, ispruži ruku, privuče prut, skide pismo, poče da čita.
        Naredi da ustanem. Reče:
        "Idi u Hercegovinu! Kad dođeš, Alipašu nećeš zateći."

 

    ALIPAŠA – 12.

Divne li nagrade i krasna li boravišta  

Obradovati godinama tužnog insana veliki je sevap, a i ne traži se mnogo – samo jedno. Obradovati žudna nije lako, jer čim mu se ispuni to što želi, odmah se okoti slijedeća – veća žudnja. Koliko treba namaknuti dobra da bi čovjek bio sretan bar jedan dan? Svakom insanu po oka njegovog kantara. Nevolja je u tom što svako mjeri svojim okama. Gladnu je to komad hljeba, situ tovar brašna, bijesnu lijepa mlada žena, drumskom razbojniku mrtva glava, a ajanu vlast još jednog vilajeta. Od svih ljudskih nagona najsnažnija je želja, i tu je da ga čini nesretnim. Sva zla započinju i završavaju njom. Kad je Alah stvarao dunjaluk najviše je dao čovjeku – razum, ali ga je istovremeno stavio i pred stalnu kušnju – dajući mu i žudnju. Malom insanu malu, a velikom veliku, da nikad i ni jedan – nije rahat.
        Putujući iz Stambola razmišljao sam o teškoj ljudskoj pokori žudnji – želji. I o svojoj – golemoj. Utuviti sebi u glavu da ponesem tovar Alipašinih oka, teret je veći od najširih pleća, a odabrah baš tu želju. Evo, nekim čudnim okolnostima i ostvario sam je.
        Da li sam pobijedio? Nakon svake bitke to se pitaju i pobjednici i poraženi, prvi jer moraju u nove pobjede, a drugi zato što ne priznaju da su tom bitkom izgubili sve. Sad sam ja taj prvi, već razmišljam o novoj borbi – sa Bošnjacima. Tu ne može biti nejasnoća, svjesni smo i mi i oni. Zajedno smo u borbi protiv Alipaše. O sudbini Hercegovine ne mislimo isto. Nećemo nikad ni misliti na isti način. I danas se kaže: šeher Blagaj a kasaba Mostar, iako je obratno već stoljećima. Danas je Mostar pravi šeher, ako nas zajašu Bošnjaci, a znam da im je to želja, opet će Mostar postati kasaba. Ali ne zato što će Blagaj, ili neko drugo hercegovačko mjesto, postati šeher, već zbog tog što će na račun čitave Hercegovine izrasti veliki bosanski šeher, neki. Alipaša se izborio za svoju zemlju, za svog vezira, za svoj glavni šeher – za svoje na svom. Četiri vijeka je ova zemlja čekala drugog hercega, vezira, bilo bi po nju zlo i naopako da opet izgubi sebe. A izgubiće, jer Latas neće propustiti ovu priliku. Pitam se da li je uopšte pobijeđen Alipaša, ili je i ovo njegova pobjeda? A biće ako zbog Bošnjaka raja zažali za njim, za svojom Hercegovinom. Biće ako on ostane prvi i posljednji hercegovački vezir, kao što se desilo sa herceg Šćepanom, doličnim zahumskim vladaraom. A i njega pobijedili su njegovi uz pomoć tuđina, predvodio ih njegov sin. I herceg Šćepan je bio naširoko i hvaljen i kuđen vladar i zulumćar, i njegovom porazu se radovala raja, ali ga, evo, već četiri vijeka, spominje kao svog velikana. Teško meni, slijepcu, ako slijedećih vijekova Hercegovci budu pamtili Alipašu, imali potrebu da ga spominju. Veličaće ga i poređivati s božijim poslenicima. Bude li velik Alipaša biće mala Hercegovina. U tom slučaju teško nama.
        Nemoguće je poštenu insanu suditi o svježem djelu, jer i kad je loše spoznaje se tek kad obajati – uščuje se. Takve misli progoniše me čitavim putem.
        Nakon što je Latas primio Katul ferman, prvi njegov naum bio je da domami hercegovačkog silnika na dohvat sablje. Bio ga je i ranije dobavlja ali mu je ovaj vješto izmigoljio. Od tog poraza, oružjem uma, Latas je siktao kao zmaj. Sultan mu je, ovoga puta, strogo naredio, Alipašinu glavu – ili njegovu. Vezir se o sebi zabavio – plašio i sultana i paše.
        I Latasovu pobjedu je morao da smisli hercegovački duh – Hamza. Potkupiše Amina obećavši mu Alipašino blago i vlast nad Hercegovinom.
        Vlast je u stanju iskaljati i svijetao obraz. Aminov je i bez nje mrk.
        Ni Alipaša nije imao kud, morao je sarađivati u pripremama za borbu protiv Crnogoraca, koja se spravljala u kuhinji Latasovog dvora. Alipaša je imao vjeru u Reponju, uz Latasovu saglasnost, povjeri mu da na Crnu Goru predvodi obje ordije. Bi to jedna od rijetkih njegovih grešaka, koja će se izroditi u nesreću.
        Čim je Alipaša prvi put osjetio šta mu se priprema obratio se pobratimu na Cetinje. U potaji učiniše dogovor. Po njemu i dođe do nemira na granici, da zaokupe sultanovu pažnju, da odlože obračun s Alipašom. I dok se pripremala golema ordija, bošnjačka i hercegovačka, da udari na Crnu Goru, u najvećoj tajnosti podizani su čadori na jednom proplanku po više Nikšića. U središnjem, uz podrhtavanje plamička tanke svijeće, grlila su se dva pobratima.
        Opterećen godinama, salom i svakojakim nevoljama, paša, iako u svečanoj zlatno svjetlucavoj turskoj odori, odavao je izgled skrhanog starca, koji, boreći se sa sipom, jedva izgovara pozdravne bratske riječi. Iz njih je zračila iskrena toplina prema crnogorskom čojstvu i junaštvu, a iznad svega prijateljstvo prema pobratimu, vladaru i vladici brđanskom, i već poznatom stihotvorcu – Njegošu.
        I vladičina prilika, iako odrasla, mlada i vitka, ubrzanim disanjem i suvim kašljom, nagovještavala je narušeno zdravlje i mirnoću, dolične samo starcima. Uzvratio je sa manje riječi, ali odabranijim i osobito toplim. Istakao je Alipašine zasluge za red, mir i blagostanje u pašaluku, za hrabro držanje u vrijeme naleta Bošnjaka i Stambolčana, te očigledne zasluge za dobra vladanja na međusobnoj granici. Vladika je ponavljao riječi hvale za pašino pridržavanje riječi iz ranijih razgovora i pisama, poštenje, hrabrost, vladarsku mudrost, i očitu ljubav prema ljudima, pa bilo da su koje vjere.
        Ni paša se nije ustezao da izrekne najveće pohvale za račun brđanskog gospodara. Veličao je um koji uspijeva da malom narodu oskudnog oružja zapisuje veliku istoriju. I on je naglašavao iskrenost pobratima i odanost ljudima Hercegovine.
        Razgovarali su i o zdravlju, iskreno izjadali svoja nevesela stanja, pa prešli na prilike susjeda koji ih okružuju.
        Paša je govorio o nezadrživom slabljenju Turske i osiljavanju nedozrele Bosne, o nasrtajima Austrije, pa još jednom govorio svoje razmišljanje o stvaranju države od Hercegovaca, Crnogoraca i Bošnjaka.
        Vladika je kazivao kako je vidio Rusiju, Austriju i Italiju, pa se složio sa mišljenjem pobratima o ujedinjenju naroda, otišao i dalje, govorio o ujedinjenju svih Slovena, napominjući da je to priča koja dopire iz Beča, Beograda i Zagreba. U tom svjetlu, a imajući na umu i bosansko neprijateljstvo prema obojici, čvrsto ugovoriše da zajednički nastupaju u odbrani krajeva kojim vladaju.
        Bili su jednodušni u predviđanju, iako prijete vladici, prvi je na udaru Alipaša. Koristeći svoja prijateljstva i brojne veze, oba će pratiti okolna stanja i namjere dušmana, razmjenjivati saznanja, a u slučaju bosanskog napada na Alipašu, priteće vladika. U bitku, koja je najavljena od strane bosanskog vezira, i već pripremljen pohod na Crnu Goru, Alipaša će učestvovati samo onoliko koliko da ostane čist pred Stambolom. Tim dogovorom, sa puno razumijevanja i topline, izgrlili su se paša i vladika, pa okrenuli na svoje strane.
        U neko doba paša o dogovoru natuknu Aminu. Iako nikom nije vjerovao, u Reponju je imao povjerenje, a i morao je s njim na toj stvari raditi.
        Brđanski gospodar je preko dubrovačkih prijatelja načuo o Aminovoj izdaji, odmah je, po brzom glasniku, takvu poruku poslao Alipaši, savjetujući da pripazi na nj, a u slučaju potrebe da se izvuče pod crnogorsku zaštitu. Na sreću, i Alipašinu nesreću, starac bi tromiji od potrebe.
        Kad Omer-paši Latasu stigoše stambolski glasnici, i kad više nije mogao odlagati obračun, u Mostar posla svoje glasnike, da najavi nizam. Na mostarski Pašinovac slježe Skender beg sa nizmom, opasnim, Latasu i Aminu vjernih Anadolaca i Arnautima, plaćene vojske, koja je spremna na svaki zločin po naredbi. Skender beg, na tvrdu riječ, da mu se neće dogoditi nikakvo zlo, pozva Alipašu, da sa Bune dođe u Mostar, prestolnicu, da mu preda vojsku. Bojeći se staroga lisca, Skender beg mu učini najveće, tek uvedene, vojne počasti, i njemu i sinu mu Hafiz-paši. Imbretili smo se svi silini počasti i slavlja. Pun zadovoljstva, imbretio se i sam Alipaša.
        Sjutri dan po svečanostu, dva sata iza ponoći, slavlje se pretočilo u najtužniji mezar. Skender beg, sa svojim Arnautima, nakon što provali u odaje skrhanog osamdesetogodišnjeg Alipaše, pročita mu stambolsko ćage, u kom je pisalo da se Alipaša lišava svake časti, i da postaje sužanj. Oduzeo mu je sve nišane, pa ga sa sinom Hafiz-pašom odbacio u nemli ćelovinu.
        Kad sazna Omer-paša Latas da je oboren Alipaša, dade se na trku, da što prije dođe u Mostar – da ugrabi Alipašino blago. Ni Skender beg nije malukat, on ga je sa svojim Arnutima već bio ugrabio i razdijelio. Pokunjen i ljut Latas krenu da sređuje Krajinu, a Hercegovinu ostavi na Sarhoš Ali paši, koji, evo, već globi i progoni.
        Reponja je odigrao svoje, Alipašine dušmane pred zoru doveo pod Alipašine pendžere. Izdaja na spavanju.
        Poskok se koprcao pa – primirio.
        Slomivši i hercegovački otpor, Latas dobi krila, ali mu ne bi dovoljno slave, a Alipaša je imao na pretek, pa pomisli da bi dio toga blaga trebao i mogao pretočiti sebi. Za koliko ponizi silnoga Alipašu za toliko će u očima drugih porasti on.
        Najprije će ga posramiti pred Mostarcima, tim pametnjakovićima i samoljubcima, koji misle da su im Bošnje i Turci do koljena. A onda će Alipašu povesti sa sobom. Kud god bude on biće i poniženi Alipaša, neka svaki zaključuje za sebe, šta ga čeka ako ne bude slušao. Jer kad je tako sa Alipašom, a šta tek može očekivati on, neko ko bi se usudio..!?
        Osamariše nakvo ćoravo, ušljivo i gubavo magare, pa mu na sapi posadiše osamdesetogodišnjeg hercegovačkog vezira, naprasno podignutog iz gunjina i napola gola. Naopako okrenutog posadiše ga na sapi. Po ciči zim!?. Prijuzu turnuše sinu Hafiz-paši, da vodi magare. Osamdesetogodišnjakove noge privezali su za samar, a tijelo ovjesili poput repa hajvana. Glavom je udaro o magaraće papke. Silnici zgrnuše čaršiju, pa ispod Kujundžiluka provedoše sužnja, okrenuše preko grbave ćuprije – da glavom tukne svaki basamak. Dok je išla ta grdoba telal je vikao riječi grđu od grđe.
        Kad se vezirska mrcina nauživa niskosti, naredi da Alipašu povedu pješke za njim, put Bosne. Kako je iz kuće i hapsane izišao bos, takav bi i sada.
        Jova Šola, trgovac koji je na sebi osjetio podosta Alipašinih strogoća, i koji se bio ponajviše obeselio i njegovom kraju, ljut na odnos prema svom vladaru, odvažio se, skinuo svoje opanke, razgrnuo mrke pratioce, pa obuvajući uvelu starost, izgovorio:
        "Za sve neka ti je halal, naš veliki Alipašo!" Ostaće ova Jovina riječ za dugo kazivanje.
        Tako silnog Alipašu, na najponižavajući način, skidoše s vlasti i odvedoše sultanovom kadiji. Tako rekoše čaršiji. Vodeći ga po Bosni, i sina mu, Latas je činio sve da u bosanskim očima uzdigne sebe srozavajući njega:
        "Evo vam, gledajte u koga ste se uzdali...!" grmio je krmak.
        Malo mu to, Omer-paši Latasu, tom velikom ratniku i još većem prevrtljivcu, ličkom Srbinu, već učini i gore. Nagovori nakvoga čuvara, da ubije Alipašu, ko biva nehotično. Pogodi ga u sred potiljka. Dade, kođene, zatvoriti stražara, ali dozna se, pustio ga je i isplatio. Mada je Alipaša bio polumrtav starac, izmoren tolikim putem, ne dadoše mu u Stambol, iako je to bila sultanova naredba. Latas se bojao i Alipašine sjene. A vidi se koliko je do njega držao i sultan, naredio je da ga sasluša njegov pouzdan čovjek, a priča se, htio je sa njim i popričati. Neki opet govore, da ga je htio zadržati do sebe – da ga savjetuje. A pošteno zboreći, i bio je za toga.
        Ubiše ga na Dobrinju. Naši saznaše, pronađoše i sahraniše kao istinskog velikana, u mezarluku Ferhid pašine džamije u Banja Luci.
        Alipaša alipašovski završio je.
        Ojađuje me saznanje, da se tako ponesoše prema hercegovačkom prvaku, golemom junaku i čovjeku dostojnom najvećeg poštovanja. Nije se smjela smetnuti veličina Alipaše-vladara, i ni po koju cijenu pomiješati sa Alipašom-kočijašem. To su dva insana, pošteno je svakom svoje zasluge. Uvrijedio me odnos prema nama, Hercegovcima, našoj časti i veličini, koje su, svojim činom, smjestili pod smrdljive bosanske opanke. Tako su od prve najavili da će nas potčiniti sebi, ukinuti pašaluk, i prava za koja smo se borili vijekovima. Oni su to na magarcu istjerali iz Mostara. NAS a ne Alipašu, jer njega, bez obzira što je pod strarost postao grumen zemlje, niko ne može gurnuti u nisko. U hercegovačkim glavama, za njegovu sveukupnost, on će vječito živjeti na veleškim visinama.
        Omamljen mostarskom svjetlošću i slobodnom havom, opet se pitah, i još uvijek pitam, da li sam učinio dobro Hercegovini? Hoće li tice uvijek kao sada slobodno letjeti, ili će ih već u zaletu ukidati bosanski jastrebovi?
        Bilo kako bilo, time sam ostatak života opravdao – časno završio.
        Pred Alaha sam spreman izaći – kad god pozove.
        Sve ovo oko Alipaše zbilo se prije nego sam došao u Mostar, i neka je, da ne gledam. Ne bih sve to mogao podnijeti.
        Poželjeh sna, nakon toliko godina jedan miran san. Obeselih mu se. I bezbeli, svratih u sestre Zejne – na spavanje.
        Dva čela nisam se budio – sva nespavanja nadoknadio.
        Pričala je sestra kako se satima vrzmala oko sećije, bi i ne bi me budila, pa odustala. A važnu stvar je trebala da mi saopšti.
        Insan ne završava tamo gdje misli da je kraj, već gdje mu je suđeno, gdje mu je On odredio. Tamo gdje misli da je kraj može zametnuti klica novog života.
        Prilika je, takva je i moja sudbina.
        Nisam se čestito ni probudio Zejna je već stajala iznad mene sa đugumom. Lila je suze.
        "Uzmi avdest i namaz..." riječi ubrzaše rasanjivanje.
        "Šta se desilo?" zapomagah bojeći se da nekim čudom nije u Mostaru Alipaša. Onako bunovnu iza sna bila bi to najveća nesreća koja bi mi se u ovom dunjaluku mogla dogoditi. Mada se vidjelo na obrazima da je plakala dugo, prepoznao sam radosnice. Ne mogoh ni pretpostaviti šta bi je moglo toliko rasplakati – razveseliti.
        "Otari se, pa sjedni, ispričaću ti čudo...!" zagonetno će i umiljato sestra.
        "Čudo, a veselo!?" pokazah znatiželju.
        "Alipašin sin, Hafiz-paša, po nekom pouzdanom jaranu, iz Bosne spremio sahiju, tebi – Ragib-agi Gosti."
        "Sahija... meni... od Alipašinog Hafiz-paše, Alipašinog sina..." ne mogoh povjerovati u to što sam slušao od sestre zdrave pameti.
        "Od njega, ali i od Alije, Alipaše..." uporna je Zejna
        "Od Alipaše..." ja jednako ne mogu da povjerujem.
        "Od Alipaše moj dobri brate Ragibe", nastavi sestra i objasni: "Sahija kazuje, kako je Alipaša ostavio sinu u amanet, da do tebe dođe ova kazanija:"

                        *
        Sine! Ovo ti ostavljam u amanet – posljednje su Alipašine riječi.
        Ragib Gosto me slomio, u Stambol je hodio, glavi mi dohakao. Bio mi je jaran i ostao, a i dušmanin postao. Nije se razumio u vlast, nije me mogao pratiti, razišli smo se na prvoj raskrsnici. Otišao je – napustio jarana. Da me je slušao, bio bi sretan, ne bi iskusio sve one jade. Prepatio je za tri junaka, godinama sam ga udarao po tvrdoj pači, ne bi li se dozvao pameti. Nije išlo, mislio je da se vlast može pošteno nositi.
        Uništio me! Ali i danas mi je Ragib-aga najveći prijatelj. I tebi je sine moj, Hafize. To ne zaboravi! Kad ti najviše prigusti, pa te ostave svi, idi njemu. I krvave ruke mu možeš pokazati, niko neće saznati. Ni sada ne uništava mene, goliti vlast. Brzo će uvidjeti da je na krivom, kao što curetak brzo uvidi da je pogriješila onoga časa kad je zgulila dimije, razgolitila se. Jer na vlast, i onu stvar, kidišu svi dok je gola, a na zakukuljenu ne usuđuju se.
        Kad sam mu već toliko kidisao životu, a nisam ga mogao opametiti, odlučio sam da ga ipak ne dotučem kao zmiji glavu.
        Ostavio sam mu jednog sina.
        U Bregavi se jednog dana udušilo neko gurbetče, bi to povod da mi padne na um to što sam učinio.
        Ukradoh Ragibovog sinčića Mešu, te dadoh da se razglasi da se udušio.
        Dijete smjestih u vakufsku fukaru. Do koju godinu, kad smetnu rod, momčića poslah za čobanče na Zelengoru.
        Nađi Ragiba Gostu, moga jarana, poselami ga, kaži da sam mu halalio, neka i on halali meni. Neka prepoznaje sina na Zelengori, neka zasniva novi život, neka se raduje unucima, a neka ponekad i jaranu nazove rahmet.

                       *
        Krenuh u pravcu Zelengore, mogućem sinu u susret.
        Sinoć dojahah ushićen i prikivah pogled za pogledom. Ne prepoznah svoje čedo. Čitavu sam noć, po sjećanju likova, pretraživao svih šest obraza, gledao kao da su mi na dlanu. Jedino vam oči ne mogoh dočaravati. Jutros, kao što si vidio, dugo sam njih zagledao.
        Najumilnije su tvoje, na majku – sine Meša, ako da Bog?
        Uputih se za njima, za tvojim stadom.
        Znam, mili čobanine, ako Bog da, sine moj, umorio sam te dugačkom pričom, smjerno, jer ne bih drukčije nikad mogao sinu čitavu sudbinu njegovih kazati – ne bi za sav život ovoliko saznao.
        Nije lako u čovjeku četvorogodišnje dijete prepoznavati.
        Sine dragi, ako da Alah, nado moja nenadana, nevini momčiću, zabezeknuti, budi još malo strpljiv, sve će se objasniti – bićemo sigurni.
        Ako da Bog, grlićemo se, vriskati po Zelengori, zahvaljivati Alahu, kršiti glogovu šumu, klupčad čemera izgoniti iz sebe – nanovo se rađati.
        Kad sunetiše, baš toga, najmlađega sinčića, Mešu, glavić čune brcnuše oštrom čakijom. Ranu napraviše – do smrti nagrdiše ga ožiljkom.
        Zajedno ćemo pogledati biljeg!?

        Ni rane nisu rane kad posluže da svane.

        Na Ragibovom konju, niz strminu Zelengore, jezdila su i pjevala dvojica jahača.
        Njihovoj sreći i Zelengora je mala.

 
 
Home
Up
Danilo Maric 2
Danilo Maric 3
Danilo Maric 4
Danilo Maric 5
Danilo Maric 6
Danilo Maric 7

 

 

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.

  

            ALIPAŠA – Kritika Mugdima Mugde Karabeg 

 

MEDNI SOKOVI HERCEGOVAČKOG PODNEBLJA


       "Grđi san od mučnijeg...
      Sazrijevao strah...
      Ožeže je dragost...
      Ova tanka vlast još će tančati...
      Omera stima na pučini polumjeseca...
      Umorne oči prepustih neretljanskoj modrini...
      Muške misli podvraćene pod tanko platno dimija...
      Sreću ne treba na sunce iznositi...
      Mene Amin klesao ko grabovo drvo...
      Arapin mislio da je svu pamet pokusao što se napio Radobolje, još on ne zna na kakvu je šumu nabasao, grab ozeleni kad misliš da se osušio...
      Zlo i dobro se dodiruju, kao komšijska vrata...
      Munje razgolićuju suhu mrklinu...
      Dunuše snopovi Alipašinih ovonjalih misli...
      Nije lako potrefiti pravu stranu kao ni u mutnoj vodi čakiju..."
      Mogao bih tako citirati recenice do u beskraj, jer ih ima na svakoj strani knjige. Mislim da je najveća vrijednost Alipaše, taj za mene još ne doživljeni sklop riječi, originalnih, rijetko ili nikad ranije slušanih, njihovu simboluičnu i misaonu akustiku u kazivanju određenog psihološkog, datog ili usudskog stanja, simbioza hercegovačkog tla, podneblja, pejsaža, jezičke tradicije i pomalo zaboravljene riznice u kojem se događa radnja ili duševno vrijenje, sklop riječi uzetih iz prirode i zivotnim iskustvom izbrušenog ljudskog uma – razmišljanja, koji kratko, škrtošću riječi ali bogatom ornamentikom kazivanja, britko i zasićeno odslikava trenutak i beskrajno trajanje događanja, osjećanja, predviđanja, paćenja, rijetkog radovanja.
      Recenzent Miloslav Đalić upoređuje Alipašu, odnosno Marića, sa Mešom i Andrićem i kaze da je kvalitet isti. Lično smatram da je u Alipaši ta simbioza rijeci i ocrtavanja određenih stanja prevazišla i Mešu, i Andrića, i Sijarića. Nisam naišao ni u jednom procitanom romanu takvu zasićenost rečenica inače malobrojnim riječima, slikovitim, sočnim, koje, u originalnom izboru i redosljedu, govore tako mnogo, tako pitko, tako izražajno i izvorno. Mesa i Andrić su, međutim, dramatičniji, uzbudljiviji, šireg raspona u svakoj recenici i pasusu, oni se gutaju jer se u njihovim romanima smenjuju uzbuđenja, isčekivanja, iznenađenja, nepredvidljiva predviđana i neočekivani raspleti.
      Alipaša otkriva pero koje poznaje psihu ljudi, vrijeme i okolnosti zbivanja radnje, istancanost ljudskih preživljavanja pogotovo u vremenima – nevremenima, prospekt običnog čovjeka, njegovog govora i duševnih profila. Ona je zbog toga literatura izrazitog, originalnog kvaliteta, jedan sasvim novi vrutak na hercegovačkim spisateljskim izvorima, koji svakog novog proljeca izbijija na razlicite načine. A u literaturi dati nešto novo, čak samo sadržaj i oblik jedna kapljice, znaci pravi podvig.
      Materija koju autor obrađuje – Alipasa Rizvanbegovic i njegovo vrijeme, uokvirena je nagovještajima propasti Osmanlijske carevina i dolaskom velikih promjena, usađena u burne hercegovacke tokove, autorovo proučeno poznavanje svih tih zbivanja i njegova sposobnost da ih na najbolji nacin isčita i "preprioča", bili su pogodan okvir za jedno daleko obimnije djelo, u dva-tri toma. U prvom dijelu knjige, gotovo dokraja, dominira sudbina jednog čovjeka – patnika, i njegove kćerke, a Alipaša je ostavljen u mizansceni, kao sjenka koja se kreće po pozornici poput glumca u sporednoj ulozi. Njegov uspon, njegova slava, njegov pad i pogibija, dati su u krokijima, nabačeni, ne ostavljaju utisak koji se mogao postići opširnijim opisom cijele "priče". Bilo je izvanrednih povoda za dublju dramatiku, za veća uzbuđenja čitaoca, sa nestrpljivim isčekivanjem nove strane, novog događaja itd. Posađivanje Alipase na magare, njegova pogibija, njegov odlučujući napad s leđa na Gradašćevića – sve je dato u krokijima, "u letu".
      Znam da je autor pošao od čovjeka – pojedinca smještenog u okvir jedne od mnogih bura hercegovačke istorije, u kojoj je čovjek morao da strada. Dakle lična drama, drama pojedinca. Ali ona je mogla da se smjenjuje sa jednim širim prikazom toka događaja. Znam da je takav zahvat možda tražio i malo drukčiju koncepciju knjige, daleko više stranica pa i troškova. Svejedno, volio bih da je uradio tako, uvjeren da je Marić mogao od cijele materije napraviti jedan herceghovački, tolstojevski Rat i Mir, jer to pokazuje onih dvjestotinjak ispisanih stranica romana.
      Mislim da je recenzija Đalića preopširna, time je izgubila na efektnosti, ali se slažem gotovo sa svakim retkom ocjene, izuzev onih hiperbolisanja prilikom upoređivanja sa najvećim veličinama jugoslovenske i BiH književnosti. I Omerika je efektno osvijetlio suštinu romana.
      Smeta mi ono Danilo Marić – srpski pisac. Bio bih presrećan da je napisao: Danilo Marić, Srbin, pisac bosanskohercegovačkog podneblja, koji poznaje dušu Bosne, bolje rečeno korijenje i krošnju Hercegovine, koji je čak ušao duboko u suštinu i duh Kur'ana – vjere kojoj ne pripada, primjenjujući njene norme efektno i poučno u tokove svakodnevnog života, u složene spletove ljudske psihe – duše. A to se moze postici samo pod nebom BiH, jer i Alipaša je čedo bosanskohercegovačke tradicije, mentaliteta, duha, kao sto su Seobe Crnjanskog isčilile iz srpske tradicije i duha, u kojoju je Danilo umočene do tjemena, koju je izrazio, u Alipaši, bolje neko iko prije njega. Ovo ne posmatram sa nacionalne osnove, vec iz ugla realnosti, onog što stvarno jeste i što se ne može mijenjati. Danilo je trebao zamoliti recenzenta da napise – bosanskohercegovacki Srbin. Jer drukcije je reci Karabeg Mugdim, muslimanski ili bošnjački pisac iz Čigaga, a drukcija je odrednica Karabeg / bosanskohercegovacki novinar iz Mostara ili Čikaga. Ja bih bio srećan da si recenzentu napomenuo: stavi – Danilo Marić, pisac herceghovačkog duha, nerva i podneblja, Srbin po nacionalnosti, jer ono srpski pisac ne stoji ni po kojoj dimenziji, izuzev što si rođen kao takav, bez svoje zasluge, ali si odljuljan, podojen, podignut na kršu hercegovačkih naselja i prirode, a u tvojoj literaturu, u svakoj riječi, teku medni sokovi tog podneblja.
      Ali ovo posljednje samo uzgred, nije uopšte bitno za ocjenu Alipaše.
      U svakom slučaju, Danilo, napisao si dobru literaturu, izvrsne atmosfere, duboko porinute u ljudsku pishu, u vrijeme, u okoliš, u kolotečinu istorije i svakodnevnog življenja i ja ti od srca čestitam.

 

                       ALIPAŠA – Kritika     Asima Peco 

TURCIZMI U ROMANU


       Danilo Marić: "ALIPAŠA - prvi i posljednji hercegovački vezir", Društvo pisaca BiH – podružnica pisaca HNK, Mostar, edicija "Rondo", urednik Alija Kebo, Mostar 2001.
     Naš narod kaže: Bez muke se sablja ne sakova; Bez muke se pjesma ne ispoja. Mi bismo mogli dodati: Bez muke se knjiga ne napisa, bez obzira na to o kakvoj je knjizi riječ: da li je u pitanju beletristika ili je u pitanju neka naučna oblast. Svaka od tih grana nauke zahtijeva od onoga ko se lati pisanja knjige mnogo neprospavanih noći, mnogo truda i, na kraju, mnogo umijeća.
     Preda mnom je knjiga Danila Marića sa naslovom koji je stavljen na početak ovoga priloga: O Alipaši Rizvanbegoviću. Moram priznati da nisam sposoban da cijenim djelo sa takvim naslovom. Prvo, nisam istoričar da bih mogao o djelu govoriti sa istorijske tačke, da bih, tj., pratio radnju kao istoričar. Drugo, nisam kritičar književnosti da bih djelo mogao posmatrati sa te tačke gledišta. Zato ću ja o ovome romanu Danila Marića nešto reći kao jezički stručnjak, tj., reći ću nešto o jezičkoj komponenti ovoga romana.
     Moram priznati da je Danilo Marić izabrao veliku i tešku temu za svoj roman. A da bi se, koliko-toliko, približio vremenu pisanja, on je morao da se približi i jeziku toga perioda. On je i pokušao da to učini. Ako izostavimo citate iz Kur'ana, koji bi trebalo da radnji cijelog romana dadu svojevrstan pečat, tu se daje i leksika koja bi trebala da odslikava leksiku onoga vremena, tj., leksiku devetnaestog vijeka sredine koju čine glavne ličnosti romana, a to su, prije ostalih, Alija Rizvanbegović, Ragib Gosto i njegova kćer Fatima-Fatkica. I u tome je Danilo Marić uglavnom uspio. Ali ima ponegdje i ogrešenja na koje ću ja ukazati, da ih otkloni, ukoliko dođe do novog izdanja.

     1. U romanu se redovno piše: džennet, džehennem, što odgovara izvornoj formi tih turcizama (t. cennet, cehennem). Udvojne suglasnike piše i kod ličnog imena Muhammed, kada se misli na "Muhammeda sveca". To takođe, odgovara izvornom obliku. Ali, uvijek piše Alah, mada je u originalu Allah (v. kod Škaljića, Turcizmi u srpskohrv. jeziku, Sarajevo, 1965.)
     2. U romanu nalazimo i: gaireta (str. 22). Škaljić ima: gajret (gairet, garjet) od t.gayret; melem (str. 23). U govoru kraja čiji je predstavnik Ragib Gosto, je: mehlem. Tako je i kod Škaljića: mehlem, melem, tur. melhem i merhem, vulg. mehlem. Mi smo tu riječ primili kao "vulg."; duvankesu, ali: duhana (str. 25,45), ali i: duvaništa (str. 43) duhana (str.45), duvanskim, duvan (str.161, 162); malukat (str. 134) Škaljić ima: mahluk (s.v.). Kod nas ovaj turcizam znači: nejako stvorenje, nejaka životinja; alal; mu sablja (str. 135). U govoru muslimana je, po pravilu, halal. Škaljić ima halal (alal); vajda (str. 130). Kod naših muslimana je samo fajda, što odgovara t. fayda: banu na Bunu (str. 44). Naš turcizam glasi bahnuti, od tur.gl. basmak, koji ima "između ostalog" značenje "iznenada se pojaviti" (Škaljić); ajte kući, u govoru hercegovačkih muslimana je hajte, od tur. haydete; matul. je (str. 83). Kod nas je matul, tur. matuh "senilan", te hehte = hefte (str.120,194); imbretila (str. 124) = ibretila, t. ibret = "primjer, uzor, pouka, uputa" (Škaljić).
     Kad se upotrebljavaju ovakvi turcizmi, onda je potrebno u svim primjerima navoditi isti oblik. Ovako se ne zna da li je to oblik koji pisac daje glavnoj ličnosti, ili je to korektorska omaška. A u roman ovakvog jezika takve omaške nisu potrebne. Tim prije što u nekim primjerima imamo izvorne, to će reći standardne, forme kakve danas nalazimo u Hercegovini, ili onom tipu govora kakav nam daje Marić u svome romanu.
     3. Kod Marića nalazimo i: alahimanet (str.29). Kod nas je: alahemanet. Tako je i kod Škaljića (s.v.). Ovdje je redovno: bez baba, grehoto babova (str.28), baba bih srećnim učinila (84). Centralnohercegovački govor ima samo promjenu ove, i ovakvih, imenica po tipu imenica ž.r. na – a: babo-babe, prema tome i prisvojni pridjev je samo babin.
     4. Ovdje je redovno: u kahvani (53), kahvana (54), skuha kahvu (99). Oblik kahvana nije hercegovački. Tu je oblik kahva u upotrebi za kafanu – kahvanu i za kafu – kahvu. U Mostaru se ide: u kahvu da bi se popila: kahva, ili je tako doskora bilo. Prema tome je i u vremenu o kome piše Marić bilo tako. Sumnjam da je i tada bilo: kahvana, u značenju: prodavnica, gdje se pije kahva. Istina, Škaljić ima: kahvana, od tur. kahvehane. Ne znam gdje je ovaj oblik bio u upotrebi.
     5. Oblik melecimelek (meleci razrepršali, 108) gramatički je ispravan, kao potok – potoci, ali nije u hercegovačkim govorima običan. Tu je meleć – meleći, rjeđe: melek – meleći.
     6. Tu nalazimo i oblik: hilne (str.41). U našem narodu postoji oblik hinle od t. hile.
     7. Pišući ove redove prisjetio sam se jednog razgovora sa I. Andrićem kad se pojavio roman M. Selimovića "Derviš i smrt". Tom prilikom Andrić je rekao da je Bosna težak zalogaj za pisca. Uz to, da je on doveo literaturu do praga Bosne, a da je Meša ovim svojim romanom uveo literaturu u Bosnu. Svakako je tu mislio i na jezik. A u tom jezičkom segmentu važan udio imaju i turcizmi. D. Marić je ovdje pokazao da zna i život i običaje naših muslimana, ali da mu je još uvijek ta materija, jezik, strana. Jer ne može se staviti u usta jednom hercegovačkom muslimanu rečenica: "Sestru Zejnu ne vidjeh čitavo proljeće, iskreno se obradova musafirima, skuva kahvu... (str.99). U taj segment govora junaka ovoga romana, svakako, dolazio je: skuha kahvu. Istina, i ovdje, kao i u drugim slučajevima, greške se mogu pripisati i korektorima.
     8. Za mene je nov i oblik toponima Hrtiješ (str. 66), iz Hrtiješa (118), pod Hrtiješom (170). To je moje rodno mjesto. Moram priznati da mi taj oblik nije potpuno jasan. Upravo, nije mi jasna njegova etimologija. Nailazimo na oblike: Ortiješ, koji je i danas standardni oblik, Hortiješ, Ortiješ, Hortiš, Rtiješ, Rtiš. Biće mi drago ako mi D. Marić, ili neko drugi, pomogne u pronalaženju etimologije ovoga toponima.
     9. D. Marić je rođeni ijekavac, ali ijekavac centralnohercegovačkog tipa, tj. nije klasični ijekavac. Zato se ovdje nailazi i na odstupanja od klasične, to će reći standardne, ijekavštine. Ja ću ukazati na neke primjere: najbijesniji (78), krv zvijersku (79), ništa vrijednije (19), korjen (23), svijetlost (117).
     Redovno nailazimo gl. Prilog vremena sadašnjeg u obliku: vidjeću: (str. 29, 67, 71). Ovaj oblik i u standardnom ijekavskom glasi: videći (nastaje od 3.l.mn.prezenta: vide i nastavka – ći). 10. Ima nedosljednosti i kod ijekavskog jotovanja:
     malu đecu cvijeljeli (30, 86), niđe (48) ćepalo (27), ućerasmo (44), jer će me naćerati na krv (71), domaćin doćera volove (45); pored: ukletog djeteta (88), satjeralo (88), djevojčica (10), zapodjenuli (16), vidjeće i tvoje (27), i djecu (43). U govoru koji ima đecu, po pravilu, ima i đevojka, koji zna za oblik doćera, po pravilu, zna i za saćerali ... Jotovanje ovih suglasnika vrši se, skoro, bez izuzetka, i kad se daje taj govorni tip, onda treba ići ka dosljednosti.
     Sa ovim ne idu i suglasničke skupine: pje, bje, mje, vje; da je ovdje davan i jezički obrazac kakav je mogao da bude tipičan za Smailagu Čengića, to je drugo pitanje. Tamo se jotuju i usneni suglasnici.
     11. Jedna od tipičnih osobina bosanskohercegovačkih muslimanskih govora, i danas, a tako je, po svoj prilici, bilo i juče, jeste upotreba foneme h. U tim govorima je očuvana ova fonema u svim položajima u riječi gdje joj je po etimologiji mjesto. Čak se u nekim glasovnim skupinama javlja i gdje je ne bismo, po etimologiji, očekivali.
     U ovom romanu često se mjesto h javlja sugl. v, što se za govor sredine o kojoj je riječ ne može ni danas reći.
     gluvih (23), duvankesu (25), duvaništa (43), duvan (143), gluvo doba (80), skuva kahvu (98), suvu mrklinu (116), gruva po tjemenu, suve drenove klinove (119), nezgruvanu glavu (145), gruvale (168), suvodolske kule, duvana (161); iako i duhana (25).
     Tu nalazimo i druge supstituante foneme h:
     mj. h javlja se – j: Vidojića (83), mj. Vidahića):
     mj. h javlja se sugl. l: matul (83). Škaljić ima matuh od tur. matuh (s.v.).
     Često se i ispušta ovaj suglasnik: malikat (134). Škaljić ima mahluk, pl. mahlukat, od tur. mahluk; banu na Bunu (45). Banuo je (145, od tur. "basmak", Škaljić), obrvavao se (obhrvati 128), džabaljebaviše (44), manitom (=mahnitom, 130), alal (=halal, 135), melem (23). Marić ima skoro redovno grupu rv-, mada je u govoru redovno hrv: rvao sam se (55), rvali se (67(, iako: hrđobetno (26).

     Ovo su neke od osobina pisane riječi D. Marića koje se bez velikog napora mogu otkloniti, ili prema standardnom uzusu, ili prema govoru sredine iz koje je glavni pripovjedač ovoga romana, Ragib Gosto, na čemu bi kvalitet romana, u jezičkom pogledu, svakako dobio.
     12. Ima u ovom romanu Danila Marića čitava pregršt narodnih mudrosti na koje svakodnevno nailazimo, ali nikad ovako sakupljene. Ja ću ukazati i na neke od njih da bih pokazao kako se i u umjetničkoj književnosti mogu lijepo koristiti narodne umotvorine:
     Okolo kalajli, unutra belajli (9); Zlovolja me skolila, zdrav zub pokrenula (10); Potočić žubori do raskrsnice – kuda u miran tok (15); Šejtani su kolo zapodjenuli (16); Pasaj se insana kad te ne gleda u oči, kad bulji u obuću – znaj da mu je dokundisalo (17); Neplivač zagazio u maticu da je pregrađuje (19); Stabla čupaju manji vjetrovi (19); Što je vlast tanja (,) to brže saznaje nevažne stvari (20); Žensko ko žensko: duga kosa (,) kratka pamet (21); Bolje popa vezati (,) nego se za njim natezati (21); Jadan je insan kad su u njemu dvojica (22); Sila Boga ne moli (23); Razgovor gluvih (23); Dva uma sa dva druma (23); Čudni su umovi – ni jedan isti; Putevi orlova i vrabaca se ne presijecaju (23); Za moju pamet (je) otrov, za njenu melem (=mehlem, 23); Dvojica Zaima ne mogu u jednoga (23); Lijepa riječ je kao lijepo drvo; Kor(i)jen mu je čvrsto u zemlji, a grana prema nebu (23); Iman – stiman, pitan – mitan, kršan – ljubljen (26); Život traje duže od plamena ljubavi (26); Jaka grmljavina je bez kiše, krupom završi (27); Starosti gora od bolesti, a mladosti prođe u ludosti (31); Tukle se jetrve preko svekrve (31); Nek se radi i vinograd sadi, nek čekić kuca i nek puška puca (45); Dabogda imo pa nemo (56); Gurbet se veseli zimi pred njim je ljeto; Ni zlo ni dobro nisu besmrtni; Rađanje, življenje i umiranje su pojedinačna stabla jedinstvenog drvoreda; Svaka vlastodržačka sila može kako hoće, ali ne može dokle hoće (58); U Hercegovini kad zasuši (,) gorivo može biti samo kamen ili čovjek (62); Fukaro i Bogu si teška (63); Svako vrijeme traži svoga Alipašu (63); Ko pod drugim jamu kopa (,) sam u nju pada (63); Sila Boga ne moli (65); Kušat ne može sa rogatim (66); Dva bez duše, jedan bez glave (67); Insan se ženi kad je najbijesniji (!), a žena je čovjeku najpotrebnija kad je najslabiji, kad ostari (78); Insan je vrijedan dok je jak (102); Što kuma donijela, kuma i pojela (103); Žena i vlast se milom ne daju (103); Vlast i žena se na daju milom (104); Sreću ne treba na sunce iznositi (108); Braća su braća dok im je živ ćaća (130); Čudan je Hercegovac, svoj je, i na svom i na tuđem, ne prizna nikom da je iznad njega (188).
     Možda ima još ovakvih mudrih iskaza. A i ovi, kao i citati iz Kur'ana, jasno kazuju da je Danilo Marić rođeni pjesnik, da njegovao misao teče nekim nevidljivim pjesničkim tokom. Uz to on je i vješt pripovjedač. On je u stanju da u roman, od nekih dvije stototine stranica, tako uklopi i sve citate iz Kur'ana i sve ove narodne mudrosti, i, što je vrlo važno, da sa svim tim blagom raspolaže kao nečim što pripada njemu, njegovoj spoznaji i saznanju.
     13. Rječnik, koji se daje na kraju ove knjige, potvrđuje, skoro sve, naprijed navedene osobine. I, što je važno, izdavač tu naglašava da su to osobine autora, jer je on smatrao da se tako govorilo "u mostarsko-stolačkom lokalitetu u prvoj polovini devetnaestog vijeka." Pošto to nisu osobine savremenih govora čiji bi predstavnik trebalo da bude glavni pripovjedač ovoga romana, Ragib Gosto, a ni kraja odakle je on, Opine, sigurno je da nisu bile osobine govora centralnohercegovačkog tipa ni vijek i po ranije. Uz to, ima u Rječniku ogrešaja i o značenju nekih riječi. Ipak, trebalo bi da se ima pri ruci, da se konsultuje Rječnik turcizama Škaljića, a nije suvišno, naprotiv, da se imaju i drugi rječnici. Pogotovo kad se piše o ovakvoj temi, i o ovakvim ličnostima. Rječnici su piscu, svakom, jedno od glavnih pomagala. Tako je bilo ranije, tako je i danas.

 

              ALIPAŠA – Rječnik manje poznatih riječi 

šćemlija — stoličica
ščamiti — sklupčati
šalvare — široke pantalone
šeher — grad
šejtan — đavo
šerbet — medovina
šerijat — zakon po Kur'anu
ševeljati — gegati
šipak — nar
šivelo — platno što se šije
šlape — pletene kratke čarape
šmugnuti — izvući se
šućur — hvala
đipnuti — poskočiti, odraziti
đugum — posuda za vodu
đule — tane
ćafirin — mangup, nemusliman
ćage — dokument
ćehaja — starješina, povjerenik
ćeif — volja, uživanje
ćesar — bečki vladar
ćiliti, ćuliti — povirivati
ćosati — zabavljati se
ćumur — ugalj
ćupa — glava
ćuprija — most
ćurnuti — čučnuti
čampras — živahan, mangup
čauš — podoficir
čekrč — čekrk
čelo — dan ili noć
čemer — jad
čibuk — cigarluk
čuna — dječiji muški ud
aferim — bravo
ahbab — drug
ahiret — zagrobni život
ajan — vladar
ajet — red Kur'ana
ajte — idite
akšam — sumrak
allahimanet — doviđenja
alal — oprost
amanet — povjereno dobro
ambar — sanduk za brašno
ametice — sve od reda
anterija — odjevka iznad košulje
aršin — dužina lakta
asker — vojnik
astal — sto
avaz — glas
avdest — vidi abdest
abdest — umivanje pred molitvu
avlija — dvorište
babo — otac
bajagi — kao da je
bajat — nije svjež
bakrač — poveća posuda
baksuz — nesretan
balčak — korice noža
balahati — rasipati
banuti — pojaviti
barnuti — dirnuti
basamak — stepenica
batal — pokvareno
bataliti — odustati
baterisati — razvaliti, upropastiti
begenisati — dopasti
bekinja — suva ovčija koža
belaj — napast, zlo
benevrek — glupan
besjediti — govoriti
bezbeli — svakako, naravno
bimbaša — major
bitisati — preživljavati
blećak — luda
blenuti — glupo gledati
bleso — budaletina
bljuvati — povraćati, rigati
bodenik — uboden nožem
bogme — boga mi
bucat — posuda za nosenje vode
bujruntija — pismena pašina zapovjed
bukara — posuda za pijenje
burlati — mutiti
džaba — besplatno
džada — drum, put
džam — prozorsko staklo
džamadan — prsluk
džehennem — pakao
džeferdar — vrsta puške
dželat — ubica
dženaza — sprovod
džennet — raj
dževap — odgovor
džombosati — slomiti
daidža — ujak
damar — mišić
degenečina — batina
degenek — batine
deklimovati — recitovati
delija — jak momak
deredža — stanje, položaj
derle — dijete
dernek — zabava
deverati — prometati
dibi-dus — potpuno
dimije — vrsta zatvorene suknje
dimiskija — sablja iz Damaska
din — vjera, vjerozakon
divan efendija — vijećnik
divaniti — razgovarati
dlijeto — sjekač
dohaberiti — dojaviti
dohakati — ući u trag
dokundisati — dosaditi
dokusuriti — dokrajčiti
dova — molitva
dreždati — besmisleno stajati
dužd — mletački vladar
dušak — kratko vrijeme
dušmanin — neprijatelj
duman — neznanje
dumati — razmišljati
dunjah — svijet
dunjaluk — svijet
durati — izdržati
duvak — koprena nevjeste
duvar — zid
edenski vrtovi — raj zemaljski
efendija — gospodin
evlad — djeca
ferman — zvanično pismo
fes — kapa
fukara — sirotinja
gajiret — onosvijet
gazija — momčina
gobelja — lopatica
grmilica — uljepšivač
gubica — usna
gurbet — čergar
haber-efendija — doušnik
hajat — terasa
hajvan — stoka
hala — tetka po ocu
halaliti — međusobno oprostiti
halavan — jadan
halavko — jadnik
hanuma — supruga
haps — zatvor
harač — porez
haračlija — porezdžija
harar — suknena vreća
hava — vazduh, klima
haznadar — blagajna, blagajnik
hećim — ljekar
hehta, hefta — sedmica
herav — kriv
hrđobetno — neishranjeno
hrsuz — bestidnik
hurija — ljepotica
ićindija — predvečerje
iblis — zao duh, demon, đavo
imbret — čudo
imbretiti — čuditi
insan — čeljade
insanski — ljudski
iskobeljati — izbaviti
ispretati — istrpati
izblamirati — izrugati
jažva — jaz, brana
jali — ili
jamiti — uzeti
jaran — drug
jatagan — nož
ječerma — prsluk s rukavima
jemenija — marama
jetim — dijete
juzbaša — kapetan
kabur — raka
kadija — sudija
kajmakam — namjesnik grada
kanat — škure, krilo prozora
kandžija — bič
kapidžibaša — starješina nad stražarima grada
karpuza — lubenica
kasaba — gradić
katil ferman — smrtna presuda (sultanova)
kaurin — drugovjernik
kavazbaša — zapovjednik pandura
kidisati — nasrtati
kinđuriti — kititi
klanjati — moliti se
klapiti — sanjati
klepnuti (put) — preći put, prevaliti put
kođene — kao da jest a nije
kotiti — rađati
kršan — snažan i lijep
krkiti — nositi na leđima
krmak — svinja
krupa — grad, tuča
kubura — mala puška
kuditi — ogovarati
kudret-sat — moćni sat
kurlati — prometati se
kusati — jesti
kutarisati — izbaviti
lama — kanta
landohan — neradnik
mahnit — blesav
mahzar — grupna molba
mal — imanje
malukat — nejak
mamurluk — neugodno raspoloženje
marifetluk — mangupluk
matul — star
međer — dakle, bogme, zar
medresa — škola
mejdan — megdan
mejtef — mala škola
melek — anđeo
merak — naslada, želja
merhaba — dobar dan
merhamet — milosrđe
mestve — obuća bez peta
mevlud — rođendan Muhammeda
mezar — grob
mezarluk — groblje
mondura — odjeća
mrginj — međa
muštuluk — nagrada za dobar glas
muhabetiti — razgovarati
muhte — besplatno
mukajet — mariti
murva — dud
musafir — gost
muselim — priznat činovnik
muteber — dragost
nahija — oblast
nalet — prokletnik
namaz — miolitva
natovrljao — nagazio
nemli — vlažno
nena — baka
nizam — turska vojska
ožititi — jesti hljeba
obataliti — razvaliti
obenđijati — obhrvati
ocapariti — odsjeći
oka — 1,25 kg
okoprčan — okretan
okuražiti — osmjeliti
oran — raspoložen
ordija — vojska
otplendžati — odvratiti
pašaluk — oblast
pać — zdrav insan
pača — glava
pandur — džandar
parok — paroh, sveštenik
pasati — izbjeći
pešćeš — poklon
peča — smotak platna
pendžer — prozor
pijevci — jednako jaki
plahiriti — plašiti
pošiljkati — pogurati
podrugović — čovjek i po
poganćer — štetočan
pokrčumati pogurkati
pokunjiti — pogeti
porta — turski dvor
poselamiti — pozdraviti
potuljeno — uniženo
prekladati — prepirati
pribrati — dobro primiti
prijka — prijateljica
prijuza — ular
prituliti — prikriti
proćukati — objelodanjivati
prtenice — duge donje muške gaće
prtljati — seliti
puca — dugme
rahat — veseo
rahmet — pokoj
rahmetli — pokojni
raja — narod (ovdje i muslimanska)
razgaliti — izbistriti um
reda — na redu je
rediti (žito) — trijebiti kukolj
rospija — prostitutka
rubac — maramica
saburan — pribran
sahan — tanjir od bakra
sahija — vijest, glasnik
salitak — sredstvo vradžbine
saulisati — obuzdati
seiriti — veseliti
sejmen — vojnik, pješak
selam — pozdrav
seratlija — graničar, krajišnik
sevap — dobročinstvo
sidžim — lanac za stoku
sijaset — mnoštvo
sikterisati — najuriti
silah — opasač-novčanik
sinija — niski okrugli sto
sipa — asma
skontati — povezati
slutiti — vidoviditi
soha — motka
spandžati — sastaviti
spratiti — utjerati (stoku)
spučiti — zakopčati
stimati — ugledati
stožina — stožer plasta
strefiti — zadesiti
sužanj — zatvorenik
sunetiti — obrezivati
sura — odlomak Kur'ana
sustati — umoriti
tabor — ratni logor
tahta — daska
takum — više istih stvari
taliznuti — kliznuti
taze — svježe
teferič — zabava
tefter — bilježnica
telal — izvikivač vijesti
teskera — propusnica
tiranija — tlačitelj
tlapiti — sanjati
trandati — bauljati
tuliti — prikrivati
turban — fes omotan tekstilom
turnuti — gurnuti
učiti — moliti po Kur'anu
ubrusiti — usuditi
udušiti — ugušiti
ukabuliti — priznati, pristati
uluniti — prikriti
uprtljati — upetljati
usčuti — usmrditi
ustrešalj — povrh tovara
vakat — doba
vakuf — imovina za humanitarne svrhe
valija — vladar
vezir — ministar, šef pokrajine
vižle — pašče
vilajet — svijet, dio države
vlaše — labavo
zažditi — zabiti
zabataliti — neupražnjavati
zabečiti — zagledati
zabeluhati — zagovoriti
zabezeknuti — začuditi
zabun — besvjestan
zacakliti — bljesnuti
zaduha — otežano disanje
zamandaliti — zabraviti
zaprašiti — uputiti
zaprdavčiti — zaostalog rasta
zapretati — zatrpati
zavitljati — odbaciti
zazirati — ustručavati
zejtin — ulje
zguliti — grubo svući
zor — napor
zort — strah
zulum — nasilje
zumra — sorta (pogrdno)


        Napomena izdavača: U ovom popisu manje poznatih riječi objašnjenja data su onako kako ih je poimao autor pišući ovaj roman. On je našao da se ovako razumijevalo i govorilo u mostarsko-stolačkom lokalitetu u prvoj polovini devetnaestog vijeka. Ima manjih odstupanja od standardizovanog riječnika, ali je autor ostao dosljedan svom poimanju

        

                                            
         (Naredna strana)                        
 

Home Danilo Maric 2 Danilo Maric 3 Danilo Maric 4 Danilo Maric 5 Danilo Maric 6 Danilo Maric 7

This site was last updated 02/20/06