Danilo Maric 6

Do dva dana još jedno čudo zbiće se, tada ću saznati ovo što ću ti, Fatkinim riječima, pripovjediti. Fatkinim?! Da, baš Fatkinim, to ćeš shvatiti tek nakon priče koja će uslijediti iza ove.
Jadna li je gladna majka kad mora dijete napustiti, imućnijem podmetnuti, vjerujući da će ga taj pribrati, nahraniti, saviti – dijete preživjeti. O tome sam mislila dok sam jetimu prilazila. Kad ga razvih, pa ugledah izbočena rebra, tuga me skoli. Nevinašce sam unijela, oprala, previla i napitala. Slijedećem povijanju se radovala – majčinstvo osjetila. Omera se poželjela, na naše dijete pomislila, očima lice ovlažila, braću i majku oplakivala, dobročiniteljstvom dušu hranila – srećna bila.
Krupa i kamen stukla! – o tome se svuda govorilo. Proćuka se da je krupa zbog, ne budi primjenjeno, rospije. I jesam i nisam u to vjerovala, u djetinjstvu sam za tu priču slušala, ali se belaju nisam nadala. Kad Reponja sa askerima banu u avliju, pa oči prikova za bešiku, dosjetih se priče. Obamrijeh.
– Kopile!? – dreknu mrcina.
– Našla pred kapijom! – promucah.
– Kopiljan, rospijo! Vežite je! – naredi goropadni dušmanin.
Pripraviše uže kao da sam hajdučki harambaša. Ruke ukrstiše, tri puta obmotaše, kao na konju kolan pritegoše, na tvrdo zavezaše, dvojica za struk zgrabiše, pred askera na konja nabaciše – potjeraše na Bunu. Misli presvrnule.
Nikako da dođem k pameti, da razaberem šta se događa sa mnom, zašto sam na konju, uvezana, kažnjena, kud će i šta kane sa mnom? O kako u nevolji okrača pamet! Za mene će misliti babo, na tren se utješih. Ali kad naglim mrdanjem konja bol od užeta sijevne, zaboravim sve osim straha.
Zašto baš mene?
Najednom, kao kad zavijuga zmija u otkosu, izvuče se tanka misao – na mene svalili sav jad krupe!
Vidjeh brdo krupe na slabačkim plećima. Iz njega pomalja glad, bolesti i nemir raje – nevinu teško optužili. Težinu bremena mjerila sam više puta – mnogo oka. Kao da su se i goniči preplašili od siline laži, ništa nisu zborili – i oni glave pokunjili. Panduri čak i sažaljavali. Po kantaru Kur'ana čekalo me sto bičeva. Mogu li ih preživjeti – hoću li kurvanjski završiti? Zašto je baš mene ovo breme dopalo? Mene, a i baba moga! On je premnogo ispaštao, poštenje skupo plaćao, ali nije dovoljno naučio. U cijenu poštenja i mene je založio, opet nije popustio. Vrijedi li toliko pošten biti, sa četvoro djece platiti? Uz sve što je iskusio, mene je morao poštediti, cijenu poštenja bolje odmjeriti, jačem bar jednom popustiti.
Poštenje! Šta je to?
Je li pošteno, za rad poštenja sinove, ženu i jedinicu zavezat za uzicu i gurnuti niz Bunicu?
Ponosih se poštenjem baba svoga, pravdah njegove odluke, cijenih žrtve, radovah upornom odupiranju, kušanju i vjeri u Alaha koju nikad nije sumnjičio. Vazda se boljem nadao.
Da li je i vjerom pregonio pa i Alaha umorio?
Da li me je ubio on?
Da je bio manje pošten, koliko i drugi oko njega, imao bi neprilika sa savješću, znam, ali bi na drugoj strani dobio puno-puno više, pa bi se to dvoje pomirilo. Život bi i meni i njemu bio ljudskiji, možda i ne bi bio u čelu dženneta, bio bi tamo gdje će i većina. Do prve njegove nevolje i mogu da mu shvatim mjeru poštenja, takva sam i sama, ali je kasnije morao izvlačiti drukčije pouke, trebao je misliti i na to da je roditelj, koji mora podići evlad – zanoviti život. Tu dužnost i Alah naređuje, jer je On stvorio živote, a On je dozvolio i nepravde koje se čine, ali i u kojima se jedino mogu podizati djeca. Na zemlji a ne – na nebu. U Hercegovini a ne negdje drugdje.
E moj pošteni babo, pošten i lud su na istoj deredži. Poštenje te koštalo dva sina, dugo si razmišljao o toj cijeni, sebi je pogrešno opravdao, zbog toga ti se desilo da poštenje trećim nadoplatiš, a mojom majkom i preplatiš. Godinama si se presabirao, izmislio i mahnitluk da bi bar sačuvao mene, ali i poštenje. Sa poštenjem u zagrljaju i Kur'anom u duši nastavio si život, svoj neki, pitam se da li je sebičan? Jer i mene si iznio na veresiju, a ne možeš reći da nisi mogao pretpostaviti ovakav ili sličan završetak borca poštenja. Alipaša je tvoje poštenje i ugled trebao, za njim posezao, kazne i prijetnje sukao, ne bi li te na svoju stranu prevukao. Nije mogao. Onda ti je hrsuza Zaima podmetnuo, mene obrlatio – zaljubio, sa mnom ti naplaćivao. Nastavio si samo svoju čudnu ljubav, od topline zagrljaja okolinu nisi vidio. Znao si u kakve je sve jade Alipaša u stanju ubrusiti, da bi se održao na vrhu. Pričao si toliko puta, ono, kako je smako Smail-agu Čengića, kad mu splasnu ugled, kako ga namače pobjedom u Drobnjacima. I više, obeća pomoć veziru Vedžihinu, koji je radio protiv Porte, a vamo... Na brzinu sazva sve hercegovačke ajane na sabor u Konjic, pa jednoglasjem izbori mahzar, kojeg po Selim begu posla sultanu. Njim caru zada tvrdu vjeru da će u Hercegovini vladati red i mir, i otpor veziru Vedžihinu, a poslušnost sultanu. I sve to napravi, da bi od sultana dobio odriješene ruke, što se ubrzo i dogodi. Na taj način osta bez velikih suparnika. A vlast ko vlast, kad sasiječe jake kidiše i na male, Alipaša udari i po njima. Upriliči oni sastanak sa Crnogorcem, gdje dogovori način ispomaganja u borbi sa hercegovačkim begovima. Tako dođe do one njegove podvale u Ostrogu. Alipaša će tamo namamiti begove, a vladika ih potamaniti. Tu si i ti trebao izgubiti glavu, kao i Resulbegović, Redžepašić, Mušović, i moj nesuđeni Zaim-aga. Čak i Alipašin rođak Mustaj beg Rizvanbegović. I osto si slučajno, kao i ostali, zahvaljujući crnogorskom čojstvu, ljudstvu nekog drobnjačkog kneza prema Bašagi, koji vraćajući ljudstvo, dohaberi Bašagi o zavjeri, u zadnji čas. Već opkoljeni u Ostrogu, umakoste između već osutih kuršuma. Još si i tada bio slijepac pred Alipašom.
A nisi se dao razlogu, govorio ti je Hasan-beg Resulbegović, govorio je i tebi i Alipašinom sinu Hafiz Rizvan-paši, koji dođoste da ga vodite, govorio je: "Budale vode pod Ostrog, a Haso je još pametan. A i ti Bašo, ako budeš mene pitao, nećeš ni kročiti", opominjao vas je.
Riješivši se rahmetli Smail-age Čengića, zasmeta mu ugled Hasan-beg Resulbegovića. Sad valja i njega ukloniti. Kako? Za trebinjskog muselima imenova svoga sina, Rustem-bega, a halavnog Hasan-agu premjesti u Pljevlje. Ko pametan insan, ne ode tamo, već se povuče u neko seoce kod Trebinja. Na ovaj Hasanov korak Alipaša ne bi pripravan, ali ne smjede udariti i na njegov život, bilo bi suviše vidljivo. Tim prije što njegov sin poče činiti veliku tiraniju, pa se vezir zaplaši šire osvete, a već je bio nanjušio lizanje Trebinjaca i Mostaraca, koji su još prije iz svoje čaršije proćerali sina mu Rustem-bega. Da bi sačuvao sina, povjeri mu Počitelj i Gabelu. Lani, tačno na Božić, pričao si, kako Alipaši izaokolo pristiže novi bosanski vezir, Hajrudin-paša. A vi, brže bolje, naivci, mostarsko poslanstvo na Bunu, bosanskom veziru. Mislio si da je Alipaša mahnit, da ne zna tvoje maslo, poslao si hodžu Muharema Ćenana. Dali ste mu trista groša, da pešćešom pridobije bosanskoga vezira za vašu stvar. A šta gost vezir kaza:
"Aferim, imam hodža. Vrati se u Mostar, pa neka dođe nekoliko vaših prvaka, i sve ćemo lijepo srediti..."
I kad tvoji odoše na Bunu, a tamo, već sjede vaskolici hercegovački ajani, i vezir Hajrudin sa tri hiljade askera, i Sarajlija Šerif Fazli, u kojega ste polagali nadu, i zatekoste begove, muselime, kadije... i sve za koje ste držali da su s vama. Šta vam onda sultanov čovjek kaza:
"Zašto se bunite? Šta vam je nepravo uz cara?" ne kaza uz Alipašu, kaza uz cara, dade na znanje da je isto – car ili Alipaša.
"Nijesmo ustali na cara, nego na tiranina Alipašu..." tvoji još naivni, počeli su pojašnjavati, optuživati Alipašu.
"Od sada će Alipaša zapovijedati pravednije, a suviše će biti i carska..." kođene, umirivao vas je carski vezir.
I eto, kad si mislio da je Alipaša gotov, on opet na vrhu. Opet tebi mač nad glavom, a ti ga ne vidje. Znao si da se učvrstio, da je dao sina Nafiz-pašu da vezira prati za Bosnu, preko Gabele, Ljubuškog i Duvna, do Travnika. A ti i tvoji opet na Alipašu, otrovaste mu sina Nafiz pašu, u povratku, u Imotskom, gdje i umrije. Kad ga je sahranjivao u Gabeli, dočuo si prijetnju:
"Ragibovo maslo nije za ramazana, ubija moju sveteći svoju đecu.
Možda sve to i nije tvoje djelo, ali bilo je koliko-toliko, a evo kako ti se vratilo. Nikako da shvatiš, moj babo, da je za mačka velika teleća glava. I šta sada? Zrelo žito gotova je strnjina. Vjeruješ li sada u pravdu, kako sada dumaš?
Uz koju cijenu se smije poštenja držati?
Krupa i kurva je dodatna cijena.
Poštenje ukupnim imanjem platio – osta i bez njega.
Tvoja šćer je kurva!?
Poštenje – šta je to?
Kako ću dokazati da nisam kurva? Pomozi mi pošteni babo. Znam, opet bi mi Kur'an preporučio: "Ako te oni u laž utjeraju, pa – i prije tebe su poslenike u laž utjerivali, a Alahu će se sve vratiti." Kako ću na Buni nevinost dokazati, pitam te?: "Ti otrpi ono što oni govore i sjeti se roba našeg Davida, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Alahu obraćao."
E, moj babo, poštenje si i meni u pamet utuvio, bolje bi bilo da si lupeža i lažljivicu odgojio, danas bi sa mnom rahat bio, sa unučićima se igrao.
Da je neko čeljade iz sela reklo – Fatka je govna jela, i mlado i staro bi na nj udarilo, naružilo, poštenje branilo – sa mnom se zakljinjalo. A ovako, kad na poštena insana vlast udari, zgodom raju pripravi, prva pomisao osvoji – možda i jest, ta niko nikom ne svijetli. A kad se to čeljade uhapsi, pa mu se zlo nakalemi, još proturi da je ukabulilo i pokajalo, raja se razočara, ražesti i sama traži primjernu kaznu.
Može li se prav odbraniti, netaknuta naziv kurve sprati – kriva Drina ispraviti? Hećim je našao nepoštenu, i to će slagati, raju razjariti, krupu objasniti – vlast poduprijeti.
Svašta sam do Bune dumala. Uduljilo, ko da sam godinama jahala.
Ubaciše me u nemli mrak, bakračima vlažiše kameni pod – ništa ne pitaše.
Vlagu vlažiše – ništa ne pitaše.
Zid i glavu sudaraše – ništa ne govoriše.
Šakama oboraše, nogama rebra kršiše, zube izvaljivaše – ne zboriše.
Bol i strah u grudima zametnu crnilo, da omrzne život, da misli zamijene tlapnjom, da pomrači razum – da izmagli volja.
Od siline bolova sve me preboljelo – i bolu umorilo.
Da li sam svjesna bila? – ni udarce nisam više osjećala.
Iskusni dželati su dobro znali kad su me savladali.
Alipaši dojavili.
Umrijeću, nema povratka, sada je sve poznato. U posljednjoj sam stazi sudbine, na kraju života, koji je, sa malo više sreće, mogao biti tek iza početka. To je moja sudbina. Sudbina!? Svaki Njegov rob je ima. Pamet i sudbina su nedjeljivi, svako ima svoje. Zašto su takve kakve su? Koliko insan može utjecati na njih? Da li biljke i životinje imaju razum, ne znam, ali sam sigurna da imaju sudbine. Kroz sudbine biljaka spoznavala sam svoju, i često razmišljala o njoj. Proklinjala je po umiranju braće i majke, mada je još nisam bila spoznala. Znala sam joj samo posljedice. Po nesreći trećega brata, Meše, počeh je odgonetati, tada i babo poče luđeti. Svaki čovjek razmišlja i goneta svoju sudbinu, u različitim životnim prilikama nejednako snažno, u nevoljama najviše. Imala sam ih dosta, osamljivala se povrh duvaništa, tužila.
Nakon što ojađene trepavice iscijediše i zadnju kap očne vlage, pogođena nesrećama i okružena besmislom življenja, povukoh se u hladovinu kvrgave kruške, povrh njive tek zasađene duvanom, i pogledom rasplinuh misli niz duvanište. Besprijekorno pravi uzdužni i poprečni redovi jutros zasađenog duvana, skladnošću zaokupiše misli, pozvaše ih na preobraženje iz zbrke u sklad. Proklizaše istovremeno svih dvanaest uzdužnih redova, povraćaše i ponavljaše zaustavljajući se na svakoj sadnici duvana. Progonjena teretom bezizlaza navratih i slijedećeg dana, i slijedećeg, i... Iznad duvaništa počeh doživljavati trenutke smiraja, koji se iz dana u dan produžavaše. Toga proljeća, ljeta i zime, svakodnevno sam navraćala i družila se sa uređenim redovima duvaništa. Porastom duvana sazrijevao je i moj razum.
Drugoga dana po sadnji, prisjećam se, ražalostiše me uginuća dva struka duhana u trećem redu, jednoga u sedmome, i tri susjedna u dvanaestome redu. Trećega dana uginu i struk iz prvoga reda, i još jedan iz dvanaestoga. Slijedeća tri dana ne bijaše uginuća. I opet uginu jedan iz dvanaestoga reda. Zašto je polovina uginulih u dvanaestome redu, nametnu se pitanje i nove misli, koje izvedoše na pojam sudbine. Na sreću, duvani se dokopaše životnih žila, i punim zamahom zeleniše njivu. Dugo ne bi uginuća, čak u dva mjeseca. A onda, neočekivano, tu ispod mojih očiju, u dvanaestom redu, obehnu najkrupniji duvan, sjutra i uginu. Zašto baš on, i zašto baš o Vidovdanu, vremenu najsnažnijega životnog rasta? I opet dugo ne bi smrti, oglasi se tek na jesen, u početku rjeđe, pa sve češće. Gledala sam masovni pomor, navikavala na smrt. Na kraju, dugo osta samo jedan duvan, u dvanaestom redu. Starac je samovao sve do naleta krezube slane.
U duvanskim životima prepoznavala sam ljudske sudbine. Između hiljadama raspojasanih duvana tražila jedinku moje sudbine. Koji sam duvan po redu? Snažno sam željela dug život, sudbinu posljednjega, i u nju duboko vjerovala. Danas je očito da me nije zapala. Znam svoj duvan, to je onaj, vidovdanski, koji uginu u naponu snage.
Svaki insan ima svoj duvan, svoju sudbinu, koja je u stalnom vidokrugu, a velika mu je sreća što je ne umije prepoznati.
Na redu je smrt moje sudbine, neočekivano prerana smrt, na koju ne mogu utjecati, kao što to nije mogao ni vidovdanski duvanski momak iz dvanaestoga reda. Čudna bi sudbina i dvanaestoga reda, slična babove porodice, puna preranih uginuća, ali i najdužeg života. Osobita sudbina. Babo će durati do duboke jeseni, do moje nekad željene sudbine, o kojoj sam, ovom prilikom i povodom, promijenila mišljenje, sada mi je ružna. Babo će bitisati dugo, dok ne proživi sve moguće patnje ovoga svijeta.
Kao što i biva pred smrt, razgalilo mi se, pa opet navaljuje bol i mrzovolja. Kad bi i pomilovanje učinili, život poklonili – osramoćeni bogalj bi se odrekao tog dara. Juče sam se plašila i mraka, jutros sam kuražna, prkosna, pred smrću jaka kao glogov kolac, i utvare mi prave prolaz na putu seobe u džennet, silno se radujem brzom umiranju – umiranjem hranim se. Ipak, rodila mi se jedna želja – osveta Zaimu.
Znao je koliko sam ga volila, za njim mahnita bila, mislima ga milovala, za nj se Alahu molila, svako dobro mu prizivala – svojim ga smatrala. Na takvoj ljubavi podlost zasnovati, Alipaši poslužiti, poštenom starcu se svetiti. Zajam treba vratiti.
Zaime, da vidiš šta si od ljubavi napravio, kako si mladost ostario – dabogda se džombosao: "Drvo zakum biće hrana grešniku, u trbuhu će kao rastopljen metal vreti, kao što voda kada ključa vri. Ščepajte ga i u sred ognja odvucite, a zatim mu, za kaznu, na glavu vodu koja ključa izlijevajte."
Zaime, ti si me ubio, ljubav đubretom zakadio, ni mrava nisam zgazila, zašto si na poštenje golemo breme zla natovario, zašto, o sebi se zabavio?
Kur'an!
On mi je ostao, i baba je čitav život nosio i ponosio – i mene je njim zadojio.
Kur'an!
Poštena sam: "On sve čuje i sve zna – zna zašto je to učinio." On me dželatima predao – da bi me više uzvisio. Alahu – predajem se u tvoje ruke. Već si mi pomogao, kad su me bili – bolilo, pa prestalo.
Zaime, krvniče, Kur'an mi – Kur'an ti: "O vjernici! Propisuje vam se odmazda: slobodan za slobodna, i rob za roba." Zaime, ubio si me – ubiću te!
Da li je moje da sudim na zemlji, pa i Zaimu, počeh se pitati. Razmišljajući misli se uznemiriše, pa usredsrediše na krupu i rospiju.
Ne znam kad je u mene usađeno vjerovanje, niti ko ga je usadio, da krupa pada zbog pojave kurve. To mi je udjenuto dok sam bila u povoju, već odavno sraslo je u mojoj ličnosti, kao što je bilo i u mojoj majci, neni, praneni... Duboko sam vjerovala u tu povezanost, i nužnost kažnjavanja kurve. Ni pretpostaviti nisam mogla da zbog toga može stradati ikoja poštena žena, a pogotovo ne djevojka. Iz tih razloga ne mogu očekivati razumijevanje drugih za svoj položaj, koji je nastao sticajem moje sudbine. Šta više, ljudi će mojim slučajem samo poduprijeti vjeru u uzajamnost krupe i kurve. To mora biti tako, jer ova krupa najveća je od svih pamćenih u ovome kraju, krupa koja je i kamen stukla. Tu, zaista, mora biti i najveća kurva, a to sam im ja. I najpošteniji su u to uvjereni, od kolijevke učeni su tako. Žrtva sam koju je lako opravdati – očekuje se. Ničim je ne mogu izmijeniti, ne može to ni otac Ragib. Da je ova nesreća dopala koju drugu žensku, zahvaljujući dojučerašnjem uvjerenju, i sama bih se zalagala za nasilje, baš ovo koje čine meni, pa otkud meni pravo da raju osuđujem za svoje stanje, svoju smrt. Nevina sam koliko i prerano zimsko janje, ali tu istinu znam samo ja, u rajinim očima sam vuk, i na sažaljenje ne mogu računati. Možda je za opšte dobro bolje ovako, jer strada samo jedinka, a raja će odahnuti, osjećajući se oduženom Alahu – izbavljenom.
Ako će moja nesreća poslužiti za masovnu sreću, neka im bude, neka žive u zabludi sreće. Zlotvori, Alipaša i Reponja, jedini su vlasnici istine, tužioci i sudije, ali njihova duša nije moja briga, On je zadužen za njihove muke, nadam se najgolemije, čak ne bih željela ni svjedočiti toj stravi. Raji je Alahova volja često neshvatljiva, ali je uvijek pravedna. Pravedno je da raja mora vjerovati u bolje sjutra, pravedno je i da sam žrtva Alahovoj milosti, jer me iza nje čeka beskrajan život u džennetu izobilja. Volja je to Njegova i moje sudbine.
A Zaim!? Šta je sa njegovom sudbinom? Uz kurvu je krupa, a kurvar? S kim je jela govna, pitaće raja, tražiti i drugu žrtvu. Bude li Alipaša u neprilici zbog tih pitanja, žrtvovaće prvog momka na kojeg nabasa Reponja. I još jedna nevina žrtva, opet drhtavo janje. A vuk!? Zaim je kurvar, okorjeli kurvar, tako je i postupio prema meni, zloupotrebio muške mišice, a samo je slučajnost presudila da zlodjelo ne izvede do kraja. Stub srama je za Zaima, kazna za očito zlodjelo, ali i važnije od toga, tim činom oslobađam nekog nevinog, na smrt osuđenog momka. To mi je pravo i dužnost po Njegovom učenju.
Misli mi je presijekao Aminov smrad, oćutila sam ga iznad glave.
– Rospijo, priznaj! Alipaša ti je poručio; pogubiće te, ne priznaš li, pogubiće i Ragiba.
– Priznaću! Ostavite baba!
– S kim si govna jela, kurvala? – sav sretan zasikta Reponja.
– Sa Zaim-agom sam govna jela i njegovo okotila – grunu iz mene osveta.
Od dragosti se raskrivio, uz basamake ustrčao, Alipaši odlepršao. Uhvatio mu je muštuluk.
Uživala sam dok su uvodili uvezanog snažnog krmka, i kad su mu kršili rebra – ništa nisu zborili. I njega ujedoše za dušu. Zapomaga nemoćno kao što sam i ja zapomagala ispod njega. Grlat plač potrese zidove mračare. Baš kao i ja, na kraju, umiri se.
Samo oni znaju, uz Alaha, zašto su ga strpali u moju samicu. I to je neka golema igra, valjda da prije poludi. U predasima me molio i zaklinjao:
– Priznaj da si lagala. Priznaj, zar se ne bojiš Alaha?
– "O vjernici! Propisuje vam se odmazda" – kazah Alahovu i dodah: – Moja smrt tebe nije ganula.
– Pomagaj, moja Fatkice! – buncao je.
– Đe si do sad bio, koliko si nevinih ubio? Gazija a skukavčio se, dočekao: "Na dan kad nevjernik prste svoje bude grizao."
– Pomagaj Fatkice, otići ćeš u džehennem! – razum mu se vraćao i odbjegavao.
– "A na dan kad se nebo rastvori i samo tanak oblak pojavi i kad se meleki sigurno spuste, tog dana će istinska vlast biti samo u Milostivog, a biće to mučan dan za nevjernike." Ja sam poštena vjernica, džehennema se boj ti – govorila sam trezveno i iskreno.
– Fatkice, pomozi mi na ovom svijetu, a... – pokuša umiljato.
– "Mi smo za one koji čas oživljavanja poriču pripremili vatru razbuktalu. Kad se primaknu na vidokrug, čuće kako gnjevna ključa i od bijesa huči, a kad budu bačeni u nju, u tjesnac, vezanih ruku, propast će tamo prizivati" – iz mene je kuljao Kur'an.
– Fatkice mila, pomozi mi! Oprosti, kriv sam, Reponja mi naredio, znaš i sama, Ragib-agi se svetio. Kriv sam, Alahom te zaklinjem, pomozi! Kaži da si slagala, da bi mi se osvetila, kaži, pomozi, spasi dušu... – kukavičluk ga nadvlada.
– "Oni samo znaju spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni" – nastavih svoje i Alahovo.
– Pomozi, pomozi bona, pomozi molim te, pomoći ćeš i sebi, ovako ćeš i ti u džehennem..! – plačljiv, jadno se doimao, potsjećao na prosjakinju sa neprometne raskrsnice.
– "U džennetskom perivoju ću se radovati" – kazah svoje vječno stanište.
– Kriv sam, oprosti. Alahom te zaklinjem. – Opet prosjački zov.
– "U trajnoj ćeš muci biti" – ukazah na ajet njegove sudbine.
– Fatkice mila, urazumi se! Griješan sam, ali razumi me, morao sam slušati silu, po njihovom se vladati, ili bez glave ostati. Ubili bi me! – Za tren ga shvatih ali i ne oprostih.
– "Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će poslije poraza svoga sigurno pobijediti za nekolike godine... i tada će se vjernici radovati." Tvoja smrt za Gačane će melem biti, čiste have će se nadisati. – Potsjetih ga i njemu na suprotnu stranu, stranu ucvjeljenih.
– Koliko te molim Fatkice, bona, urazumi se! – Kao razmaženo dijete, uporno je tražio oprost, smatrajući da mu, kao osobitom insanu, i pripada.
– Kad si smrt ti sijao čemu si se nadao? – pokušah mu zazvati pamćenje.
– Morao sam, čuvao glavu... – predajnički i klonulo, jedva čujno prošapta.
– "Tako su se faraonu ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćan od pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu." – Kazah svoju na koju Zaim ne odgovori. Zanijemio od bola.
Baba je stigla nesreća zbog nepovijene kičme, a Zaima zato što ju je povijao, gruvale su misli gledajući momčinu bez svijesti. Čudne su ljudske sudbine i njihovi putevi koji se nikad ne sretnu, do na kraju. Babova nesreća je u premalom povijanju, a Zaimova u predubokom. Ni u jednog tačan kantar, a bez njega nema sretnog života. A moja sudbina je takva da mi ne dade ni priliku da odaberem svoj kantar, tek sam mu dorastala, propinjanjem na prste tek ga dodirivala.
Kako se od onolikog delije stvori ovo malo jada, šta bi od nabreklih mišica, kako nesta Zaim-age, dijete koje cmizdri – plače i moli? Strah mu razum batalio, a meni ga bistrio. Uz Alipašu i Zaim se lukavstvom družio, na njega obikao, nevolje drugih nije vidio: "Danom kada im lukavsta njihova nimalo neće koristiti i kada im niko neće pomoći." Strah na razum uđahao, u džehennem poćerao: "Između vatre i ključale vode oni će kružiti."
– Kuku meni jadnome, pomozite mi! – iz skljokanika nenadno riknu.
– Tako su ispod tebe kukali, nisu te ganuli. Alipaša, Reponja i kočijaši, kako ih naziva babo, počiniše silna zla, i tebe namamiše zlatom i vlašću, a sad im ne trebaš, odbacuju te kao poderan obojak. Ne trebaš im više, sve ti je jasno, i kasno. Zlodjelo je zlosvanulo: "Ova gomila će zajedno s vama tiskajući se u džehennem ući. Ne bilo im prostrano! U vatri će oni doista goriti." Silni Zaim-aga, i za moju patnju treba račun platiti: "Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti." Vidiš li kakva sam, šta si napravio, iskrenu ljubav u smrt taliznuo, dabogda se džombosao: "Ja ću se, evo, razboljeti. Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio", u džennet. Alahu se moli, a ne meni, neka bude što nam je suđeno: "Alah je stvoritelj svega i On upravlja svim, u njega su ključevi nebesa i Zemlje." Dobićeš što si zaslužio, i ja ću se moliti za to, neka nam sudi jedan kantar – Kur'an pravedni.
Moj Zaim-aga, po sto bičeva treba izdurati, pred hiljadama pogleda – niko to ne može podnijeti. Po volji Alaha ja ću prije umrijeti – preseliti. To saznanje počelo te plašiti, a mene veseliti – kako svoju muku gledati. Ti ih imaš dvije – i moja biće i tvoja.
U jednoj smo prostoriji, a planine između nas.
Hercegovci će se sliti da se naslađuju na našim slinama, neću im priuštiti to zadovoljstvo, visoko ću izviti glavu – srećom prkositi. Mnoge ću duše uznemiriti, očima bičevati i džadu u džehennem predskazati, poštene opomeniti, svojom nevinošću obasjavati. Mirno odseliti. Moja smrt može i dobru poslužiti, razum vladara razdrmati, mirne pokrenuti – osvijestiti.
Na nepravednom gubilištu – srećom ću prkositi!

ALIPAŠA – 10.

Između vatre i ključale vode oni će kružiti

Ispamećen, sulud, kao na guvnu konj, trčkarao sam uokrug, od insana do nečovjeka, jaka i nejaka, prijatelja i dušmanina – vrhao obršeno. U stanju nemoći i neznanja obreh se na Buni – kidisah na dvore.
Tvrdo me uvezaše, pa odbaciše uza zid konjušnice. Ne znam koliko sam tamo dreždio, u svijest me povrati krmača, zarokća – napsova.
– Pomozi mi dragi Alija! – povih joj se.
– Sikter od mene, nalet te bilo! – izrokća u prolazu. Opet misli otkazaše, odlutaše.
Još dok smo bili momci, prije nego odosmo na Srbiju, jašući iz Stoca ka Mostaru, pod Hrtiješom sretosmo jednu curu. Hurija. Vitko tijelo kao mladica trešnje, glava rumena kao mitrovdanski šipak glavaš, oči trnjinaste, zubi kao đerdan, koža, uši, nosić i kosa kao u đeteta, prsi kao kablići, pod teretom bucata pačijim hodom se gegala – kukovima kao da je izazivala.
Opčini, Aliju i zamahnita.
I ona je njega u trenu susreta begenisala.
Vlahinja i Turčin u ljubav ubrusili, danima, heftama i godinama čeznuli – za zagrljaj živjeli.
O ljepoti Berberović Mare znala je Hercegovina, na godovinama je pjevala:

      U sred polja Mara zacurila.
S vrh Veleži vila se spustila.
Ljepotici Mari momka obećala.
Po Hercegovini gazije tražila.
Mara ih je na hiljade odbila.

Gazija nad momcima, Alija, sve više i više odgarao je na žeravi ljepotice. Pored vlasti još jednu zavolio.
Vlast osvoji, vlahinju ne mogaše oženiti
Obje ih je volio, grlio i ljubomorno čuvao.
Ljubavnici obolješe.
Mara je godinama odbijala prosce – nadala se Aliji. Ljubav je nije napuštala, ali nade bi sve manje, pa pjesmom poče rigati:

Neka čuju vaskolici momci
Ljubav kriju djevojke uvojci.
Vila je momka odabrala
Silnog Alipašu dodjelila.
Vlast na ljubav grunula
   Vlahinju Turčinu zabranila.
Alipaša i kad bi me prosio
Vlahinja ne bi pošla za te.
Al kad bi drugu doveo
Život bi ti omrznuo.
Objesila bi se na vrh bora
Na Buni pored tvojih dvora.

     I te sam Alipašine jade svjedočio, sahije prenosio, rađanje djeteta nadzirao, kopile i majku štitio. I druge mu isprosio, pa i tugu Marinih očiju bremenio, Alipašinu suzu dušom brisao, sa njima i ja tužio – ali vazda sam Aliji bio vjeran.
Na Maru kidisa asker, silovanje naumio – za Alipašinu ljubav nije znao. Otac stao u zaštitu šćeri, luda mladost se isprsila – oca ubila. Sasjekao sam krvnika po nalogu jarana – i tu ga odmijenio. Kopiljana stalno nadzirao. Iza rijeke Bune, u plodnim njivama, po Alijinom nalogu, sagradih kulu i preselih Maru sa kopiletom.
Stiže sahija iz Hrtiješa, da je Mara naumila krstiti dijete, te da će ga, na putu za žitomislićki namastir, pronijeti pored Alipašinih dvora. Pozva me na razgovor, bi tužan:
– Krstiće dijete, moje, u namastiru!
– Jaštaće nego krstiti! – uzvratih.
Dugo je ćutao zagledan vlažnim pogledom u kuburu, koja se njihala o klimavoj čiviji. Dovoljno sam ga poznavao i znam kud su išle njegove misli. Moje je dijete, muslimansko, istina je da majka nije moja žena, ali je ono moja krv. Alijino sjeme na krštenju u namastiru!? Zna se da je moje, o tome se ne priča, ne smije, ali zna se. Znaće se i da je kršteno, znaće se da i to znam, ili da ću doznati. Bruka i sramota. Spriječiti!? Kako i čime objasniti? Ko je meni to dijete? Sin! Nije, jer sin se voli, a ja prema tom neviđenom stvorenju ništa ne osjećam. Ponekad noću, kad mi se ne da spavati, dođe mi na um. Dođe, ali nikad kao sin, javi se u obliku mrlje na odjeći, koju želim a ne mogu obrisati. Zrela je potreba za čišćenjem, ali nikad jasna radnja, nikad ne vidjeh način kako bih je oprao. To je jedna od onih ljudskih mrlja koje, kao olovni teret po kazni, čovjek nosi u grudima, a ostali je vide svom svojom jasnoćom neizbrisive mrlje.
Aliju je pritiskalo olovo u prsima, obaralo na koljena. Pokušavao je da se uspravi, izbriše mrlju, ali bez uspjeha.
– Moje dijete u namastir!? – prošapta žalosnim glasom.
– Ja! – rekoh tek da mu dam na znanje da sam prisutan.
– Pa, šta sad!? – reče povišenim glasom, kao da je i za dijete kriv još neko. Tako se ponašaju ljudi ozgo, ne znaju misliti s dna kad upanu u nj, pomislio sam pa odgovorio.
– Tvoje je!
– Kenjčevo! Pa, šta onda? – osori se.
– Znači da je musliman, da ne smije u namastir...
– Znam i to!? – odbrusi još jednom.
– Dijete će postati čovjek, neki! – počeh iz daleka.
– Ja!? – umiri se.
– Sin može voljeti oca, a i ne mora. Kopiljan ga mrzi – rekoh teške riječi.
– Da me voli, to hoćeš? – iznenadi se mojim riječima.
– Da ne mrzi, mislim da je bolje tako – počeh da obaram glas.
– Da ga donesem kući, predlažeš?! – presiječe me pogledom.
– Da se odlučiš, jednom za uvijek. Ili je tvoje ili nećeš da je tvoje? – rekoh glasno i jasno.
– Kaži šta si smislio? – gotovo da mi naredi.
– Mara je na teškim mukama a ne ti, rodilo se valjalo ga je i ljuljati. I ona je smislila nešto, vjerovatno čekala tvoju odluku, dugo čekala, dijete veliko... Nikad joj o tome nisi rekao riječ, ponosna nije ni ona tebi. Reci tu riječ, sada.
– Da joj je rekneš ti, je li to? – dosjeti se Alija kud idu moje misli.
– Može i tako – saglasih se.
– Idi odmah, i reci joj da dijete ne smije kroz Zaton, a ako mora u Žitomislić, neka ide pro Gubavice – konačno odlučio je i naredio.
Kao što sam i pretpostavio Mara bi majka, sebe podčini dobru djeteta. Prihvati i islam i kulu i imanje i ime, a prezime je i htjela i morala da zadrži – Berberovic.
Brzo sagradismo kulu, dovedosmo i najamnika da ore i kopa. Tako malog Junuza sa majkom Fatimom, preselismo u drugo selo – u novi život.
Godinama sam mu bio pri ruci, činio dobra, u odgoju djeteta pomagao, a evo kako mi je vratio. Janjetu pogubno vučje ime izmislio, da bi sačuvao svoj obojak. Da me svežu čvršće, naredi u prolazu – dabogda se i on zlom nosio.
Ne znam koliko je opet prošlo vremena, tek svatih da na meni pritežu uzlove. Kao strvinu, nabaciše me na konja – povedoše...
U polju nas sačeka ražešćena svjetina, da se sveti podloj rospiji, jedinom krivcu do tad neviđene krupe, Alahove kazne i posljednje opomene.
Svijesti me povrati graja, bijeli dunjaluk – seiri.
Utihnu sve živo pred dostojanstvenim hodom djevojke, Fatkice. Iznenađujuća smirenost.
Kao da je ona sudija a sudije osuđenici, Fatka je šibala prkosom iz očiju, sramila ih, opominjala, pozivala na Kur'an, samožrtvovala za njihovo dobro.
Svojevoljno je gazila – bistrila mutnu vodu.
Srce mi se premještalo, tjeskobi otimalo, uže se urezivalo u meso nalaktica, do kosti dopiralo. Nemoć me opet savlada – umiri. Moja Fatkica svojevoljno ide mesarima – varaju li oči!?
Ugledah mesara sa nožem u zubima, komšija Šaćir, privode mu janje, niz bradu skliznu kap rose majčinog vimena – pamet odluta u djetinjstvo.
Zastade na nekoliko koraka, janje, osvrnu na sve strane, kao da bezazlenim očima upita nešto, a kad ne dobi odgovor, nastavi ka kasapinu. Opet se zaustavi, osvrnu, na meni zaustavi pogled. Bolno bleknu, ote se, potrča k meni, da ga zaštitim. Priskočih, tek tad prepoznah svoju janju.
Ni životinja pred smrt ne liči na sebe.
Raširih ruke – prigrlih snažno.
– Janja moja mala, draga, bijela, mila, drhtiš, prepali te, ne dam te, ne da tebe tvoj Jagib, ne da!
Oteše ga. Plakao sam, štipao – dabogda umrli! – kleo – otišli u džehennem i natrag..!
Bez milosti, kao da kopa zemlju, cijepa drvo, ili tovari harar đubreta, mesar smota janje pa pritisnu nogom... Lijevom rukom prihvati glavušu, desnom iz usta dohvati balčak noža... Vrela krv štrcnu na koljačev obraz, poprska i moje drhtave noge. Ubi me krv. Krivio sam se koliko me nosilo grlo.
– Šta se deračiš! – podviknuvši, u stvarnost me povrati sejmen, ošamari i privede kapiji Sudnjeg dana.
Svijetina se razmicala, širila dio džade sa kosorske strane, propuštala dva konjanika, koji su stršili. Zaustaviše se na sa krečom obilježenom mjestu, sjahaše. Priječki konji, tri put kabastiji od naših brdskih. Pojavom najaviše muk i strahopoštovanje. Podsjetiše na gospodare, moćnike, koji kad su upadali u sela, nisu izlazili bez žrtve – odvlačili je u nepovrat.
Desetak koraka od gomile Alipašu okružili čuvari. Sjedi na čudesnoj kamenoj stolici. Četiri stotine godina staroj. To je ona ista stolica sa koje je presuđivao, Alipašin uzor, Herceg Šćepan. Uporno pokušavam uloviti bar jedan Alijin pogled, da prelijem svu svoju tugu, izjavim posljednju molbu za pomilovanje. Nije mi udostojio ni pogled. Nije htio ili smio?
Konjanik skide sa sedla kolut konopa, opruži ga, bliži kraj povuče i obmota konju oko vrata, pa povuče na pedalj od trtice, dva put obmota rep, pa priveza na dva uzla. Isto to učini i drugi na svome konju. Uzjahaše, potjeraše ate do dodira njušaka, nakloniše se, pa produžiše suprotno po desetak koraka i ukopitiše.
Okružena četvoricom sejmena, još uvijek ponosna, osuđenica priđe blizu sučeljenih krajeva konopaca, a kad ih ugleda preobrazi se u hod djevojčice, poče se šunjati, kao kad je pazila da ne razbudi bolesnu majku, koja je jedva dokučila danima dozivani san. Prinesoše šćemlijicu, narediše joj da sjedne. Ne htje. Za glavu je dograbiše kvrgave ručetine, povukoše za vrat, noge, ramena... Unezvjeri, poče se otimati, zapomagati, moliti, kukati, prijetiti... Branila se do tad nečuvenim krikovima, koji su, uz pomoć litica okolnih brda, bjesnili po tužnoj kotlini. Skolio me jad, kršio sluh i vid – osjećam, a ne vidim i ne čujem, opet mi se oteše misli i pobjegoše u prošlost. Pogledom šibam Šaćira i gomilu seljana, oprvavaju snažnog junca, kojeg su naumili da utuku. Brani se rikom, para kotlinu, muče, udara, bode, ruši momke, vrše ledinu... Saplete se u konope, prevariše ga, zavezaše lijeve noge, povališe i polijegaše po njemu. Sijevnu bezbroj riječi; kriče, viču, dozivaju, naređuju, dodaju, uzimaju, dogovaraju... Kamenčinu gurnuše među zadnje noge, podbodoše pod bijele bubrege, Šaćir dohvati oblutak, poče spljošnjavati – utucavati. Rika bika dirnu srce, zakrenuh glavu da ne gledam.
Na drugoj strani dočeka me – čerečenje.
Halavnu Fatkicu, kao da utucavaju bika, pritisla dva sejmena, druga dva uvezuju nogu po nogu.
Uparuju djevojačke noge i konjske repove.
– Babo moj, pomozi! – glas djeteta grunu u roditeljsku svijest, poskočih na noge, pokidah vezove, potrčah u pomoć. Sejmeni dočekaše na jatagane...

Dogodi se čudo, neviđeno, nečuveno, neobjašnjivo ali – istinito.

Taliznuh se u tamni beskraj, bespomoćnost, prostoriju strave. Plovih kroz nešto-ništa. Ne može se iskazati riječima. To nešto-ništa je satkano od straha, buke, zvonjave u ušima, zujanja nevidljivih muha... Od straha se poče uvećavati glava, bol je plovila kroz užas. Strah, strah, strah...
Tijesno mi u ljudskoj ljušturi, otimam joj se...
Iskobeljah!
Nesta straha.
U trenu se zaustavih u ugodnom, nejasnom ali blagotvornom miru. Svega nestaje, ovladava umilnost. Umilnost i samo ona.
Umilnost!
Počelo je žižkom iz daljine, uvećavala se svjetlost, umilna, draga svjetlost – dobrodošla. Zaustavi se tik do mene, kao da je živa. Javi se, izgovori moje ime, mio glas, blaženo prijateljski. Velim dozva, a nije, nema glasa, kaže mi bez avaza, a znam šta kaže, bolje reći šta misli, šta pomisli prenese na mene i znam, tu se ne može pogriješiti. Onda i ja shvatih da i ja svoje misli lako upućujem tom nekom, odmah tamo zna šta sam pomislio – njemu uputio. To je kao neko biće – božiji pać.
To što je svijetlo i živo nije insan, a svijesnije je od njega, ne mogu razumom iskazati, ne mogu ni Kur'anom, liči na kabasto runo izgargašane vune, rijetko, svijetlije od sunca a ne zaslijepljuje, njiše kao da viori na lahoru... Živo, bez očiju – a vidi, bez ušiju – a čuje, bez usta – a govori, bez glave – a misli, bez noga – a kreće se brže od misli. Kad u njega pogledam zaogrne me naročita mlakost, milost, dobrota, sigurnost... To je nešto što je najsličnije lijepo isčešljanom runu vune, pa sam ga, eto, i nazvao – Runo.
Domalo se pojavi jato Runa. Svi su isti, ni veći ni manji, ni pretlji ni mršaviji. Popričah ponešto sa svima, bez zbora, samo pomislim šta bih rekao, odmah čuju kao i ja njihove misli. Svi hoće da me dočekaju, prihvate – da mi sreća bude srećnija.
Postah Runo!
Lebdim iznad svoga tijela, iznad predmeta prema kojem ne osjećam. Tuku balčacima jatagana, po glavi, leđima, rukama i nogama. Ne smeta mi, nemam želje da tijelo odbranim – ne tiče me se.
Odmičem se i lebdim iznad okupljenih insana. Galame, guraju oko sužnja, konja, sejmena. Raji naređuju razlaz. Razmiču. Gledam u rahmetli Fatku.
Izbezumljeno moje dijete, a ne boli me. Privezana za konjske repove, a ne smeta mi. Kao da nije moja krv. Raja urliče, jednima drago; Mejri, Husi... mnogi plaču, prizivaju Alaha – uče dovu. Amin se kočoperi na konju, primiče Alipašinom uhu, odmiče, razgoni one što su prepriječili džadu, prilazi rahmetli Fatki, doziva pažnju konjanika, podiže dimiskiju, naglo je povlači i izgovori – sad!
Zatutnjaše konji, uzdrmaše zemlju.
Raspečiše Fatkicu!
Noge nadovezane u pravcu zategnutih repova i konopa, glava obori pa raspuče da propusti zraku – izmigolji njeno Runo.
Runo Fatke osta iznad raščerečenog tijela.
Priskočismo u jatu – da iskažemo dobrodošlicu novopridošlom. Milosti se uvećaše za još jedno Runo.
Ustuknuše konji pred otporom kukova, proradiše kandžije, konji dodatno potegoše, lomljava stabala u šumi – bucanje.
Rasčerečiše!
Konj, bliži kosorskoj strani, poplaši se, pa odbucavši nogu odvuče je kao kladu. Poskakujući za njim plašila ga je noga, kao sjena pratilja – plahirila. Konjanik jedva primiri ata pa dojaha pred Alipašu i Amina.
Drugi konj je vlačio tijelo koje nije ni vidio, oko gomile raje optrčao pa se priključio parnjaku, frkćući zaustavio.
Na Aminov znak dimiskije, sjahaše konjanici, jataganima prerezaše konope, uzjahaše, pa uz oblak prašine zamakoše uz Petačku ulicu.
Ni jedno Runo se ne uzbudi, pa ni Fatkino, koje je stalno lebdjelo iznad glave iz koje je izmigoljilo. Dok je konj bio u najvećem trku Runo je bez napora pratilo unakaženu glavu.
Ja Runo kretao sam se kroz insane, konje, drugu Runa, svi oni kroz mene, bez napora, povreda, bez dodira, neobjašnjivo, znam da je neobjašnjivo, a – bilo je. Runo može gdje hoće, kako hoće, ne osjeća izuzev milosti, ne jede, ne pije, ne zamara se, ne ćuti miris ni smrad, ne osjeća bol – satkano je samo iz radosti i milosti.
U sreći kakva se na Zemlji ne umije ni poželjeti, Runo Fatke u jatu Runa, koja se okupiše da je prihvate, odnjiha u neke čovječijoj pameti neobjašnjive, ali zasigurno blažene predjele.
Donjiha mi jedno Runo, zapita koliko sam zadovoljan sa onim što sam u životu završio, koliko sam toga neobavljenog ostavio, šta mislim da li se trebam vratiti – život dovršiti, ili ostati Runo? Potom je novo čudo napravio, sav moj život, čak od majčine sise, razlio, detalje sam gledao, a bio sam ih zaboravio – zavazda ih opet upamtio. U vremenskom trenu se to zbilo, u isto vrijeme se prolilo – na uvid stavilo. Oko mene je bio razliven sav moj život, sa svim tajnama, ali samo onim u kojima sam učestvovao. Stradanje sinova nisam vidio, jer se u vrijeme stradanja nisam uz njih zadesio. Nisam se trebao okretati, jer Runo vidi na sve strane podjednako.
Opet napominjem, teško je u sve to povjerovati, čudno je šta sam sve vidio, čuo, osjetio i sa Runima razmijenio. Čovjek je odveć neznan da bi to mogao shvatiti, ni sebi ne mogu sve objasniti – a bilo je. Kao Runo slušao sam šta je Fatka mislila. Vidio sam kakve je podlosti spremala Alipašina mrcina. Kad sam onako uvezan poskočio u želji da sirotici pomognem, i kako sam mislio u tom trenu, nadljudsku snagu dobio, konope zdrobio, bila je opet podla prevara, podmetanje. Konopci su istesterisali meso do kostiju, kosti nisu mogle kidati vezove, Alipaša i Amin su to znali, pa mi ovako pripravili. Amin je stajao iza mojih leđa u vrijeme otimanja, jataganom presjekao konop, tako da ne vidi niko, pustio me da udarim na Fatkinog dželata – da me taj sasiječe u samoodbrani. Tako i bi. Onda ubiše dželata – svjedoka. Pred rajom ostaše pravedni.
Nakon što sam vidio mnoga Alipašina zlodjela okupljena na jednom mjestu, mnoga za koja nisam ni slutio, te bljuvotine prestah gledati, odlučih da se – vratim u život na zemlji. Runa se saglasiše, vratiše me u mrtvu glavu, da nastavim nedovršen život, da dovršim sudbinske poslove, pa tek onda da priuštim sebi to zadovoljstvo što se na Zemlji naziva smrt. Stvarno, po smrti tek nastaje srećan život, u kojem ne postoji vrijeme – vječiti život u milju. Ugurasmo Runo u, evo, ovu glavu, sa tijelom odbačenu i izgaženu.
Dugo prizivah svijest.
Sve me boljelo i krvarilo, ali je volja za životom vjerovala u ozdravljenje i – ostvari ga.
U meni se izmijenilo sve.
Ukućana nisam imao, pa za dobrima prestao sam da žudim, svaki pošten insan brat-sestra su mi, radi njih sam se u preostali dio života vratio – kao dijete životu se radovao. A do života sam velikom mukom došao.
Skršen od uboja, osamljenosti, godina i nemoći, tri dana sam bio lešina, orlovima smrdio, malo pa više mrdao, životu se nadao, uporno nadao, silom volje svijest iznudio. Golema je volja starca za životom.
Insan mi prići nije smio. Nije ni prilazio. Kočijaši su sve nadzirali – i lešinu obilazili. Volja je i orlove pobijedila, njihovo kruženje odmicala, nadu mi uzvisivala, želju pojačavala, i svijest osvjetljavala. Svježina jedne noći prizva svijest, koju oćuti vjerni konj.
Imadoh samo konja, ali vrijednijeg od svih prijatelja. Danima me nije napuštao. Kukao i hrzao. Dozivao u svijest. Razgonio paščad i orlušine. Niti je pasao niti pio vode. I sebe je osudio. Na samrti je i konjski prijateljski dah dovoljan za nadu. Borio se za život gospodara, glavu podvlačio – podizao me u život. Kad konačno dozva svijest, i kad je shvatio da ne mogu uzjahati sam, nježno me odvuče do kamena, izvuče na nj, pa se opruži, podvuče ispod mene i navuče u sedlo. Lagano podiže i obazrivo ponese. Završih u Počitelju, pred kućom na daleko znane nene od melema.
Melem i vrijeme iscijeliše rane, smiriše dušu – povratiše snagu.
Postah neki novi insan – starac sa dječijom dušom.
Pojava života je od Alaha, beskonačna, kraći dio mu je na zemlji, potraje tek da se iskaže pred iskušenjima dobročiniteljstava i zala. Insan ga određuje – sebi i po sebi: "Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospoda svoga stati i da će se njemu vratiti." Najveći je zločin, a on je samo u rukama svojim, dignuti ruku na sebe, prekinuti život koji je Alah stvorio, jer on nije samo svoj, zajednička je pojava – porodice, sela, nahije, svekolikog dunjaluka: "Samoubistvo je veći grijeh od ubistva", riječi su mostarskog vladike, koje dugo nisam mogao da razumijem i prihvatim. A istinite su i jednostavne za objasniti, ubica još ima priliku da se pokaje i okaje, a samoubica je ubio čak i to. "Alah sve čuje i sve zna." Ljudski umovi su kao putevi osa, svaki slijedi svoj, ne daju se svrnuti sa glupe nakane, tvrdeći da su na najboljem putu: "Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju", srljaju u svoju propast.
Drugi dio života nastavih okružen srećom i rahatlukom, jer sam vidio vječito blaženo Runo Fatke i svoju budućnost, svoje Runo. Ovaj dio proživjeću časno – zar to nije najveća sreća.
Ljudski rod je nesrećan, jer – ne umije da uoči sreću. Ili neće. Ili i hoće i umije, ali je ne priznaje – mala mu.
Neiman je zlovoljan jer nema, a iman nesretan što nema više. Oni koji imaju sva dobra, nesretni su, ili zbog bolesti, ili potrošenih godina života. A oni koji ni u tom ne nađu razlog za svoju nesreću, naće ga u sreći drugog: "Zgrada koju su oni sagradili stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju." Jedina stvar na koju ni jedan insan nema pokudu je njegova pamet – nije zavidan na tuđu. Davno sam čuo priču koju, evo i ovoga vakta prizivam.
Na brdu, na Gubavici, živio neki hablečina, kupus i dijete, malo radio, a mnogo mudrovao – čeljad gladovala. Seljani ga sjeli pred sebe pa ga savjetovali, šta i kako da radi, djecu da najede. Kad su zaključili da je dovoljno nasavjetovan, pitaše ga šta će sada preduzeti. On se izjasni bez dvoumljenja:
– Kad bi svačija pamet potekla niz Gubavicu ja bih opet potrčao za svojom.
Od svih seljana – jedino on bijaše sretan čovjek. Jedini uvijek u društvu pjesme.
Nije sreća u imanju ili neimanju, tmurnom oblaku ili vedrom danu, nerodu ili rodu, noći ili danu, doli ili gori, smrti ili životu – sreća je u sretno odabranom obujmu sreće.
Moja posuda je ni velika ni mala – mjera za moju mjeru sreće.
Konačno i ja pronađoh svoju mjeru.