Vječno će u muci ostati  

Kad bi sakupili jastuke vladara i razbojnika, na hrpu do hrpe, ne zna se koja bi vonjala više.
        Valjajući se na divanu Alipaša je mrljao jastuk – smradom tijela i duše. Začinjavao je prijetnjama, nabrajao imena za odmazdu – redom po čestitosti. Samo da se riješi njih riješio bi sve nedaće, šaptao je jastuku, tim redom mu rade o glavi – bio je uvjeren. Nije svjestan koliko je u zabludi, koliko su mu pogrešne arome začina, koliko je daleko u mislima od pravog dušmanina, a on je – svoja nemoć. Zaboravlja da bi nakon tih ljudi na redu bili sljedeći, pa sljedeći i sljedeći, zločin na zločin, a uvijek bez vajde po valiju. Čudno je kako insan nije u stanju da u sebi otkrije zlo, a i kad mu se primakne, nekom čudnom snagom sujete, učini ga malim, nezamjetnim, ne shvati ga kao dio sebe, pa izmišlja i optužuje nekog za svoje zlo, kao da mu je podmetnuto kao kukavičije jaje. Svaki stvor bar nekad mora otvoriti dušu – povjeriti se nekom. Svaki to i čini, a samo oni najgori ostaju i bez tog oslonca, bez voljna uha i duše. Oni, u borbi sa sobom i nesnom, oživljavaju jastuk, koji tako postaje jedini pratilac nesretnih – snenih bez sna. A i jastuk ne može biti bilo koji, mora vonjati na nesretnika – na svoj smrad.
        Valjajući se danima na divanu, hercegovački valija, stalno znojan, obrvavao se sa krupom, bosanskim zavistima, starošću, boleštinama, glađu i mržnjom podanika, te mislima koje nisu mogle da sve to pomire, te još jednom posegnu za zatamnjenim moždanim budžacima – polumrtvim crnim mislima. A kad se zle misli počeše oslobađati okova i rasanjivati se, ostatak zdravih misli satjeraše u budžak. Umrtviše se zdrave misli kao kad u naletu toplog juga planinski snijeg poplavi dolu. Alipaša osta bez obzira, savjesti i razuma. Nema više zla za koje neće posegnuti u odbrani vlasti – sebe. Jer uspješan domaćin može biti samo onaj koji ima poslušnu čeljad, a njegova to više nisu, učiniće ih silom, u tom pravcu dunuše snopovi Alipašinih uvonjalih pomisli.
        Nevaljalo čeljade za svoje nevolje optužuje drugog, ponajprije domaćina. Ako je takve čeljadi više grlati su. Duga ogovaranja zamaraju domaćina, jaki izduraju, mlaki posustaju i malo po malo ženama prepuštaju domaćinluk. Od posustalih domaćina nastaju dobri ljudi u siromašnim domovima, dragi domaćini bez ugleda. Ugled domaćina je ogledalo kuće, Alipaša je uvjeravao jastuk.
        Teško kući u kojoj domaćinu čeljad ne misle zlo, veli narod, tješio se Alipaša, objašnjavao mržnju koja ga je sve više zapljuskivala. Kao samrtniku pred oči mu počeše izlaziti slike i neprilike dugog i raznolikog života. Prvi put počeo je da mu se ukazuje lik baba Zulfikara. Godinama mu nije padao na um, a evo jutros, ne može da smetne očevu sjenu. Obadvojica su starci, osamdesetogodišnjaci, i obojica u istoj nevolji. Kidisali im na vlast, čak i rođena đeca. Da li je babo pametno postupio? Pitajući se Alipašine misli odlutaše u zbilju, tamo neku od prvih godina ovoga vijeka.
        Zulfikar Rizvanbegović, njegov otac, bio je tih, nenametljiv i pošten stolački kapetan. Bez šireg ugleda, a u kapetaniji bio je poštovan pravdžija i poštenjačina. On, po Alipašinom shvatanju, nije sebi davao zora, nije želio više nego je imao, braneći se; najbolje ti je kad te ni hvale ni kude. Mogao je dogurati daleko, ali se nije dao pokretati na ordije. Prepuštao je to trebinjskim i gatačkim kapetanima, koji su to radili zdušno i sticali slavu. Alipaša nije podržavao takvoga oca, nisu ni ostala braća, naročito ga je osporavao sin od prve žene, Alipašin polubrat Hadžibeg, koji je babu išao uz dlaku, bježao od kuće i udarao iza leđa. Misleći na baba govorio je da je: "dobar i greben na istoj deredži." Kapetan je imao dosta đece a jedno imanje, ali to ga nije sekiralo. Bijahu mu i žene kao i on. A tazbina, Babići iz Sarajeva, e oni su drugo, okoprčni, na njih je Alija. Sa prvom ženom Zulfikar rodi Mustafu (Mustajbega) i Mehmeda (Mehmedbega) koji će se kasnije prozvati Hadžibeg. Kad ona umrije oženi njenu sestru, sa kojom porodi Omera (Omerbega), Aliju (Alipašu), Halila (Halilagu) i Derviša (Derviš-begu). Lijep i drag bi Derviš-beg, ali ga momkom ubi grom. Pored daidža Babića, u mladosti Alipaši bio je na ruku amidža Mehmedaga, insan koji je živeći po Siriji upoznao istočni duhovni život i zapadnu lukavštinu nužnu za opstanak.
        Kapetan Zulfikar Rizvanbegović nikako nije mogao da se mijenja i da ratuje sa svojim saplemenicima, jedan je od rijetkih valija koje vlast nije iskvarila, prosto digao je ruke od svega, zahvalio se na kapetanstvu, a imanje dao je dvojici sinova od prve žene. Kapetaniju predade Mustajbegu a hutovska sela Hadžibegu. Polubraći po šeš-beš, kako je znao da kaže Alipaša, a nama četvorici po duplo-golo. I to mi je roditelj, reći će. Ostavio ga na goloj podini da lipsa, "lajao" je Alija po Stocu. E pokazaću ja vama ko je ko, bunilo se u Aliji i rodi neutoljiva želja za samodokazivanjem. Pratiće ga za čitavog života i vući u nespokoj. A šta mu je i preostalo do use i u svoje kljuse, što se kaže.
        Udri tamo udri ovamo, prikloni se ovome i onome, ali godinama bi slaba vajda. Kud ga sve ne nosiše noge? A šta je sa braćom – starijom bratskom rukom? Braća su braća dok im je živ ćaća, i ta mu je narodna često padala na pamet. Zametao je trag, ni on sam više ne zna koliko puta. Stizao je u Dalmaciju, Dubrovnik, Crnu Goru, Bosnu, Srbiju, Siriju...Egipat. Ratovao je za Turke, Bošnjake i Srbe, ali se vazda vraćao odakle je i polazio – na fukaraštinu. Nije odustajao, tiha voda bregove valja, držao se te, i uporno čekao. Dok je bio mlad Alipaša je uspješno činio što nikad i nigdje nije uspijevala mladost, desetinama godina strpljivo čekao je svoju priliku, i dočekao ju je i iskoristio čak u skoro sedmoj deceniji života. Neobično! Mislim da mu je bilo najteže u vrijeme bune u beogradskom pašaluku, i od Srba i od naših, ali tamo najviše i naučio je. Desetak godina kasnije, opet pošao je na isti način, i opet na Srbe. Ali bio je mudriji, kupio je šejtana veziru Derendeliji, i konačno napravio posao. Još je i tu napravio grešku, suviše vjerovao je bratu Omerbegu, koji ga je zaskočio i dokopao se mjesta mostarskog muselima, pa se Alija morade zadovoljiti stolačkim. Ali malo brat tiranijom, malo Alija svojim ljudima, i ubrzo vratio mu je milo za drago. Platio je manitom glavom. E s toga položaja bi lakše, i sa vlašću i sa ženama. To dvoje za Alijino shvatanje su muške svetinje, a on je i viši i krupniji od muškaraca suparnika, više mu i pripada, znao je da kaže uz šeretski osmijeh.
        Vodio je šest teških ratova, promijenio šest kršnih žena, i porodio šest sinova. A Dina mu i svaki ti je sin pobuna za sebe. Onaj najstariji, ćafirin jedan, od svo šestoro sinova bi najumniji, ali mu nikad ne mogu oprostiti što me je napadao zbog žena. Kako mu nije bilo jasno da su mi trebale, i da je to moja stvar i moje pravo. Takva su ti đeca, misle, čim ih imaš da si završio svoje. I krepaj! Ni sada neću da krepam, a ne u ona doba, pun snage, mala i damara – i uma. Ljudski je, svi želimo sinove, a život pokazuje, čim im zasmrdi među nogama – zamrze baba. Sa ženskom đecom je drukčije, i mislio je Alipaša da puno griješimo prema njima – ne računamo ih u čeljad. On ima jednu, a valjade mi više nego zajedno onih šestoro dorata... kako se izražavao.
        Biti stolački muselim, pa i mostarski, ko da ti je to nešto, reći će Alipaša i smišljati kako da postane veliki ajan. Turska je bolesna i ne može dugo, tvrdio je i govorio da se koprca kao pedesetogodišnja udovica, svi vide da je gronula osim nje. U slaboj Turskoj vidio je svoju priliku, i o tome me je svakodnevno zamarao. Napominjao je kako je turska u sve češćim malim ratovima, sa Rusijom i Austrijom, bune se Srbi, Arnauti, Egipćani, Bošnjaci... Oslabila je uprava Porte, koprca se kao nedoklani pijevac. Uginuće za njegovog vakta, bio je uvjeren. Pa i u Bosni, kapetani su ti i Bog i pomozi Bog, u svojim nahijama i kadilucima. Treba se vezati sa jačim, vazda sa jačim. Onda u Travnik dođe novi vezir, Dželaludin, sposoban i prijek, umije zavoditi red, razabirati šta i od kud smrdi i miriše. Uvede strogu zabranu kretanja iz mjesta u mjesto bez kadijine teskere. Ima soli u glavi, sada se treba utuliti, savjetovao je Alija. A jest taj vezir bio prijek, lopove i zulumćare poče smicati ko od šale. Izgubljena stvar je gnjilila na putu, od straha je niko ne smjede ni nogom pomaknuti. Ovako ću i ja, ako ikada zavladam, tvrdio je moj jaran Alija, kojemu se dopadala vezirova lukavština, kojom pridobiva jedne prvake da bi ubijao druge, i pogubi brojne silnike, naročito Sarajlije. Ovi naši se počeše spremati na bunu, i povezivati sa srebreničkim otpornicima, koji dođoše na savjet i zatražiše da im se priključi Alipaša. Jašta nego otpor, krvniku, podupirao ih je a u sebi mislio; e neće Alipaša na trulu tahtu, jer vi ćete izgubiti i prije nego počnete. I bi tako, vezir lako satrije otpornike. Sačekaće Alija svoje vrijeme, a do tada čuvati ćupu na vratu, objašnjavao mi je naume.
        Do dvije godine, bi li to dvadeset druge, bi, umrije silni vezir Dželaludin, i opet nasta bezvlašće. Sada treba loviti, ali nije lako potrefiti pravu stranu, kao ni u mutnoj vodi pronaći izgubljenu čakiju, ustao je Alija i pojašnjavao. Kuću nije napravio samo onaj koji nije ni počinjao, i vlast se dobiva strpljivim radom i redom. Kopao je te temelje čitave četiri godine, sve dok ne dođe pogodan vakat za zidanje, kako se izrazio.
        Bosnu nije lako upoznati i shvatit, Alipaša je bio stalno opsjednut njom, govorio je da se u njoj ništa ne događa po očekivanom toku. Sve se svodi na lom preko koljena. Vlast je neprilagodljiva, tvrdokorno traje dok ne ubuđa do nesnosnog smrada. Slijede potoci krvi – u jednoj noći. Nova vlast uvijek je nalik na staru – sa drugom sortom ljudi. U Bosni su sve noći iste, u svakoj može poteći krvavi potok, a protiče samo u jednoj. Kojoj? Ko zna odgovor na ovo pitanje znalac je Bosne, i njene mudrosti, i jedino se on može nositi njom. On je jedan od tih rijetkih, govorio je Alija pun sebe, jer on jedini zna da prepozna onu krvavu bosansku noć. To je njegova prednost.
        Sultan Mehmed Drugi uvidje da se ne može Turska, onakva kakva je, nositi sa Evropom, pa po ugledu na nju, uvede plaćenu vojsku – nizam (izvježbana ruka). Time u srce pogodi osiljene janjičare, ali, bogami, i svu Bosnu, i u njoj Hercegovinu koja gotovo da i nije priznavala Portu. Uzbuni se, na našu stranu, i malo i veliko, a povod bi carski ferman bosanskog vezira Hadži Mustafe, o ukidanju janjičara. Na čelo pobune posadi se Kara Ali-aga Ruščuklija, prozvaše ga agom janjičara, koji odbaci carski ferman. Potpisaše to svi uglednici Bosne, pa ti vezir pritegnu opanke i umače. Neće ovo ići, jer odjednom udariti i na sultana i na raju, prevelik je zalogaj, kao za mačka teleća glavuša, kontali su svi oko Alipaše. "Neću ja tamo, neću!", uvjeravao me je Alipaša. I ne prevari se.
        Evo ti domalo u Travnik novog vezira, lukavog i odvažnog Turčina, beogradskog valije Abdurahman-paše. Pođe od jakog uporišta, zvorničkog kapetana Vidojića, pa ubrzo okupi sve protivnike janjičara. Zavadi i podijeli Sarajlije, pa kao što mu Alipaša i proreče, pogubi Ruščukliju. Dugo se Alipaša nije oglašavao, a i to može biti loše, jer padneš u zaborav, pa zaključi da više ne smije čekati. Bi mu od ruke i rat Turske sa Rusijom, jer će sultan tražiti bosansku ordiju, a vezir ovakav taze, neće je moći okupiti. Izići će iz volje sultanu, činiće sa njim nešto. Doći će drugi, njega treba loviti, odmah ga hvatati. Ali ko je taj što će doći, pitao se Alipaša, i mi s njim? Dade se na svoje veze, krenu u odlučujuću bitku. Bosni treba tih vezir, koji neće uzbunjivati raju, bar dok traje rat, govorio mi je, a to mišljenje potvrđivale su i sahije iz Stambola. Mogao bi to biti Namik-paša, proćuka se, pa ti Alija udari na tu stranu. I potrefi!
        Tih i bezazlen čovječuljak bi taj vezir, koji vladaše tri godine a Bosna ga zaboravi za tri dana. Nije se petljao u što nije morao, Bošnjaci su radili svoje rabote, a on se pravio mutav. Počesmo se međusobno slaziti i dogovarati, uzduž i poprijeko. Po ugledu na Srbe, upriličismo skupštinu u Tuzli. Bezbeli, i Alija je tamo, i ja uz njega. Puno ih bijaše za jednoga prvaka, pa se olako dogovoriše oko izbora nedoraslog Husein kapetana iz Gradašca. Slino, neće zadugo, pa je prilika da zasjedne ko od nas, biću to ja, povjerio mi se Alipaša, koji je naročito podupirao taj izbor.
        Ali kopiljan, tako će kasnije za Huseina govoriti Alipaša, ne bi malukat, sveza se sa silnim skadarskim otpornikom Mustafa pašom Bušatlijom. Začas namače ugled. Ni da okrene glavu na nas Hercegovce, ko biva, ko ste vi, šta ste vi. Zapane li ga satrijeće Hercegovce, tu dvojbe nije moglo biti, jer je već počeo otkrivati ćud, Alipaša se poče plašiti od njega. Misao natuknu Smail agi Čengiću, koji kaza da je to i njegova pamet. Udruženi za sobom povukoše Hasanbeg Resulbegovića iz Trebinja, Bašagu Redžepašića iz Nevesinja, Gavran kapetana iz Ljubuškoga, i još neke, te se odijeliše od Husein kapetana. Pridobiše i uglednog Tuzla kapetana iz Tuzle, koji je zazorno gledao na rast ugleda mladića, pored njega i na njegovom.
        Ali vraga, Husein ti je kao na krilima, sakupi istomišljenike i nakrivi, ravno na vezira u Travnik. Da, na Travnik! I pobijedi ga – i još lako. Svrgnuti vezir se poče dodvoravati, pa ga Husein poštedi. Posla ga u Stambol, da kao posrednik, od sultana isposluje pomirenje – i uslove:
        – Da Porta opozove fermane o vojsci.
        – Da Bošnjaci sami biraju svog valiju.
        – Da se Porta ne miješa u upravu bosanskoga vilajeta.
        – A za uzvrat, Bošnjaci će sultanu davati godišnji danak od četiri hiljade kesa.
        Osokoljen prvim i velikim pobjedama, umjesto da sređuje vlast, kao i svaki neiskusnik, odmah krenu sa dvadeset i pet hiljada momaka na Kosovo, u zdrug sa Skodar pašom i njegovih četrdeset hiljada askera. Dobro pripremljeni carski vezir Rešid-paša grune na Skodar pašu, i ne zaustavljajući se, odbaci ga do Skadra. Na povratku, Husein, alal mu sablja, na vješt način ametom potuče Rašid pašu, koji iako teško ranjen umače u Skoplje. Otuda ugovori mir sa Huseinom, i postavi ga za vezira Bosne.
        Za vezira Bosne!
        Ali je lukavi Turčin tajno pregovarao i sa Tuzla kapetanom, i njemu, kao starijem, kako je govorio, ponudio mjesto vezira. Ovaj se ulovio i, bez dogovora sa bilo kim, svoju vojsku povuče kući. Onda Rašid paša dojavi Huseinu, da mu, bajagi, Tuzla kapetan radi o glavi.
        Nama Hercegovcima posta gusta čorba. Bošnji polazi sve za rukom, žalio mi se Alipaša. Na redu smo mi. Nećeš se nanositi glave, moj Alija, govorio je sam sebi i premišljao šta mu je činiti. Tuzla kapetan mu je slao redovne sahije, po Alipašu sve težu od teže.
        Husein ti se poče vladati ko da je istinski vezir. Dade se i na sjaj, kititi ko neizgledna udavača pred dobrom prilikom. Uredi dvor, snabje dvorjanima, postavi ćehaju, divan efendiju, haznadara i ostalo što dolikuje vitezu od Bosne, kako se prozva, ili Zmaju od Bosne, kako ka prozva raja. Koliko su Bošnjaci opterećeni Hercegovcima, vidi se i iz njegove prve nakane, da se nazove hercegom od Bosne, ali odusta, iz straha da će ostati u sjeni našega velikana Herceg Šćepana.
        I dok ti je vitez krojio planove krojili su ih i oni oko njega. Svaki kapetan bi da postane vezir, pa su pred njim povlađivali, a iza leđa olajavali, a vaskolici tražili našu pomoć. I Husein, kao i svaki vladar, poče shvaćati šta znači imati vlast pa je čuvati od otimača.
        Što je istina istina je, Zmaj od Bosne bi prvi, nakon toliko stoljeća, koji okupi sve Bošnjake, i muslimane i hrišćane i kršćane. Okupi ih pod svjetlost jednog slobodarskog barjaka. Osokoljeni konačnim oslobođenjem Srba, kad su mogli oni možemo i mi Bošnjaci, pa se pokrenuše kao mravi. Ni manje ni više nego ravno na Stambol.
        Da-da Husein krenu na Stambol.
        Alipaša ne zna kud bi i šta bi, a nešto je morao preduzimati. Prevelik je Huseinov zalogaj, neće i ne smije za njim, a Hercegovci već gledaju – očekuju Alipašin prvi korak. Putem popova, fratara i hodža, Husein poče privlačiti svekoliku raju za svoj naum za slobodnu Bosnu i slobodne Bošnjake. I hercegovačkim kapetanima počeše stizati njegove poruke, da skupljaju dobrovoljce za pohod na Stambol. Zapalila se raja za slobodom, onom iz oblaka, kako je ocijenio Alipaša, pa je mislio da mora brzo preduzeti nešto!? Doskočiti, inače će ga zbrisati i odbaciti u jarak. Kad se prekontao oglasio se poslanicom:

        Od mene Ali-age Rizvanbegovića kajmakana Bosanskoga i Hercegovačkoga, zapovjed vam parocima i kapelanima od bekije i nahije Ljubuške, od Ružića, od Posušja i od Raškoga polja, i vama svim dvanaest knezovim od iste nahije i bekije, i svoj pravoj carskoj raji.
        Evo neka vam je znano kako je mene Mur Seibija čestitoga Cara većil sa svojom bujruntinom učinio kajmekanom Bosanskim i Hercegovačkim dokle dođe novi valaja Ibrahim paša. Čujem dakle da neki od Jaramaz takuma jesu pošli po bekiji i nahiji ljubuškoj tražeći nebi li sa svojim lažima okrenuli i raju, da se podignu protiv Gospodara Cara i njegovim pravim slugama i sadicima. Nemojte dakle slušati ovaki Carski dušmana koji vas na zlo nameću, jer ako bi poslušali, nećete moć dževapa učiniti, niti će vam moći ostati glave, ni mal, ni nejač, ni išta što se vaše zove. Ne slušajte dakle carski naletnika nego pazite svoja posla, i sveđer ukažite vašu vjernost prema čestitomu Caru, i za vašu vjernost bićete pomilovani od čestitoga Cara i Vezira. Kapetan-beg od Ljubuškoga došo je k meni i itat učinio, ter sam mu iznova dao bujruntiju na Ajanluk da bude zabit od vas prave vjerne carske raje, dakle poznajte ga za svoga zabita kao i prije i budite mu poslušni. Zapovjedam da odma dođe amo u Stolac svih dvanaest knezova od bekije i nahije Ljubuške da im ukažem zapovjedi, i način kako će se vladati, ali da koji ne bi mogao doći, neka pošalje brata, jali sina na svoje mjesto. Koji ne dođe na zvanje ove bijruntije neće moći dževapa učiniti. Neka poštovani paroci i kapelani ukažu ovu zapovjed svemu puku, i neka ih nauče vjernost prema čestitom Caru.
        Stolac, dne 24. avgusta, 1831. godine. Da ste svi zdravo.

        Zmaj od Bosne ne smjede na Stambol dok ne sredi nas, pa nam poče pripravljati ražanj. Vezir Namik umače i izbi u Stolac, pa ti to Alipaša iskoristi i sa njim dogovori pomoć sultanu. Tu se pokaže velikim sultanovim sljedbenikom, te se požali da će zbog toga samozvani bosanski vezir na njega pokrenuti silnu ordiju, ali za ljubav sultanu, braniće i odbraniće se – držaće se dok se sultan ne rastereti većih nevolja. Vezira namika otpratio je do Dubrovnika.
        Sad već silni Zmaj od Bosne na Hercegovinu uputi Turan-beg Sarajliju, sa zadaćom da pohvata svih pet kapetana. Navru preko Nevesinja, i već tu pokleknu. Dok je Turan-beg bježao gore, Alipaša ti našega Hasan-bega Resulbegovića posla za Bitolj, odakle mu je stigla sahija utaborenog sultanovog Mahmud-paše, koja kazuje da je on čvrsto riješen na putu da satre Huseina Gradaščevića. Hasan-beg Resulbegović se osvjedoči, u Bitolju, silom od dvadeset hiljada Arnauta i desetak hiljada vojnika – izvježbana ruka, pa od prve, kako ga je Alipaša i posavjetovao, ponudi i našu pomoć, što ovaj jedva dočeka.
        Kako se Mahmud-paša primicao tako su ti se i halavnom Zmaju od Bosne kotile nevolje. Najviše se plašio Alipaše, hercegovačke guje, kako ga je nazvao. Zbog toga ponovo naumi da raščisti s nama, pa vamo okrenu golemu ordiju, od koje se prepasmo i razbježasmo. Alipaši priđe sva stolačka raja, muslimanska i kaurska, pa ti se utvrdi u tvrđavu, na brdu povrh Stoca, odakle je neprijatelja mogao gledati kao da mu je na dlanu. Bošnjaci su mislili da su uz njega samo muslimani, iznenađeni su, a danima mu ne mogavši ništa, izazivali su i dovikivali ispod tvrđave:
        "Luka, Panto, Vidače...! Poturči se i predaj...!"
        "Vi nijeste Turci", uzvraćaše naši: "Vi ste carske izdajice. Sve vam je samovoljno, pa i vezir. Na vama je carsko prokletstvo, šta vjenčavate nije vjenčano, rodi li se to neće biti Turčin..."
        Ali i ovdje se pokaza ona naša boleština da vazda moramo biti – uz jačeg. Bošnjacima se pridruži podosta muslimanske paščadi, kako će reći Alipaša. Na čelo joj se stavi, niko drugi do Alipašin brat, Hadžibeg, zemlja mu kosti rastresala, kako će ga kleti Alipaša. Evo ga, ponadao se, gotov je Alija, sada ću ja biti stolački kapetan. E hoćeš!
        Bi to od onih veljača što ujedaju i mačju poganicu, mrzne i dah iz usta, e neka, razmišljao je i govorio Alipaša, ogladnite, nazebite, premorite, voljom oslabite, pa ćemo onda mi. I tako i bi. Kad najmanje očekivaše, kad se ponadaše Alipašinoj predaji, on provali iz tvrđave, pa grunu na usnulog dušmanina. Baterisa ih ko tuđu bijesnu ženu. Što ne pokla, razbježa glavom u bestrag.
        "Đe si brate razbojniče, đe si Hadžibeže krvniče...", siktao je Alipaša po Stocu. Pseto se sakrilo u odžak, kod rođaka, odmah se doznalo.
        Prekla ga!
        I taman kad je povjerovao da se riješio bosanske paščadi, kad eto ti ih opet, i opet preko Nevesinja. Ovoga puta ih predvodi Mujaga Zlatarević. Slomiše Bašagu Redžepašića, pa pomahnitalo okrenuše na stolačku stranu. Alija opet na brdo, utrobu majke utvrde. Raspituje se o Mahmutpašinom napredovanju, i po njegovu sreću haberi su sve povoljniji. Pregazio je Alajbega Todorovića u Novom Pazaru, Hadži Mujagu na Limu, a onda sve redom i sve brže. Požuruje i Zlatarević da ovdje završi što prije da ide braniti svoje. Žestoko udara na nas.
        "Oj Zlatarević Mujaga!" Alipaša će da doziva jednoumnog Bošnju: "Eno ti Mahmut-paše pod Sarajevom! Idi spašavaj đecu, okani se svojih. Svejedno je, vladao ja li Husein, naši smo, ali ipak biću to ja..."
        Mujaga povjerova, pa je jedne noći pokupio askere i nestao.
        Zmaj od Bosne ti je uzmicao sa desetak hiljada vijernih momaka, ali vidjeći da je vrag došao po svoje, počeše ga ostavljati, najprije kršćani pa hrišćani. Mahmut-paša, iskusni ratnik, dobro je poznavao Bošnje, pa je njušio njihovu kost zavade, i nanjušio. Obrati se vladici, pa biskupu Miletiću, sa zahtjevom i poukom, da odvraćaju raju od odmetnika Huseina, koji, kako je pisao, radi protiv njih, a za janjičare: "Oni neka se pretrpe i bave svojim poslom, a kada mi pristignemo na bosansku granicu, daćemo pisana prava, i neka tako postupe, a uzdamo se da ćemo ih brzo izbaviti svih muka, što su podnosili i podnose od tog prokletnika."
        E sad je pravi vakat, balavi Huseine! – umišljeni viteže i zmaju, reći će nam Alipaša. Po ranijem dogovoru sa Smail-agom Čengićem i sarajevskim begom Džindžatićem, koji je već udarao na Zmaja od Bosne, Mahmudu, sultanovom veziru, Alipaša ponudi pomoć, koja će odlučiti boj. Neopaženo će se prikrasti, pa čekati glavnu bitku, i nenadno grunuti u Huseinova leđa, tako ponudi sultanovom izaslaniku.
        Bogato će ga nagraditi, vezirova vratila se sahija.
        Sa pogolemom ordijom Alipaša izbi u jednu provaliju kod Hana Buloga i utabori se u potaji. Odjahao je veziru Mahmutu, koji mu ispriča kako kani voditi odlučujući boj, pa zapita za Alipašino mišljenje i savjet. Naš ga iznenadi boljom postavom, koju vojskovođa prihvati uz jednu jedinu riječ – aferim!
        I za Alipašu bi iznenađenje snaga, vještina i hrabrost Zmajevih momaka. Žestok boj, glave su frštale ko kad se s jeseni mlate orasi. Prišunjan, sa jedne jele Alipaša je pratio tok središnje bitke, i odatle raspoređivao svoje. Što jest-jest, valjda mlad i vrijedan, silna momčina bi taj Husein. Eh!, da mi je samo jednog takvog, reći će mi Alipaša. Zadnjeg dana, kada će se Alipaša umiješati u bitku i riješiti pobjednika, pod Huseinom je palo osam konja. Osam konja, istina vam se kazuje. A njemu ništa. Tvrđi je Husein Gradašćević i žešći od našeg kamena živca. Stanje boja dugo bi nejasno, a onda, protivno očekivanju, poče se bistriti i preokretati na bošnjačku stranu. Pobijediće Zmaj od Bosne!? Satrijeće i našu ordiju, u strahu kaza mi Alipaša, jer je saznao da Zmaj već zna za veleizdaju. Šta sad Alija, halavna ti majka, pitao se. Preći Zmaju od Bosne, pomoći našega i udariti na Turčina? A šta ako opet pobijedi Turčin? Smisli nešto!, govorio je glasno, udarao se rukom po p
       ači. Husein je pred pobjedom. Premlad je za ovako veliku pobjedu, Alija nije mogao da povjeruje u nju, šaptao mi je.
        Lukavi Turčin, nije to kazao ni Alipaši, imao je rezervne momke, koje uvede svježe u boj, i onda postade sve jasno. Baš tada i Alipaša sjuri i svoju odmornu i odlučnu momčadiju. Kad Zmaj vidje šta se dogodi, raskrivi se ko vlaško krme po prvom ubodu noža:
        "Proklet bio Alipaša, kurvin sine...!"
        Domalo, svenarodni zmaj, voljnošću pade ko nevjesta kad joj pri porodu ne zaplače dijete. Presta omahivati sabljom, stade na sred bojnog polja, i onako mirno, kao kad mladoženjina rodbina dođe na prošnju, pa s visine mjeri đevojku, pogledima poče mjeriti svoje stanje. Nije ni mogao drugo zaključiti do – izgubljeno! Prekide krvoproliće. Razgleda stratište. Prozbori drhtavim glasom, koji ubrzo posta grlovit:
        "Moji Bošnjaci! Za sve vam aferim, ali ovo je posljednji dan naše slobode! Probijajte se iz kazana, izvlačite glave, bježite!" – kaza, pa kao ker na zečiju pojavu, jurnu na osmanlijski lanac.
        Probi se i šmugnu u svoj Gradačac.
        A tako se bio Alipaša spremio da omasti brkove, da ga on uhvati živa. Osjetio je to junak životinjskom slutnjom, pa ne udari na našu stranu, iako mu je bila najizglednija.
        O svom junaštvu Alipaša pusti priče po Herceg-Bosni, a i nije morao, jer je to znatno djelotvornije obavio Zmaj pravdajući sebe: – Alipaša je odlučio, izdajom pobijedio.
        Ugled našeg ajana naraste na najvišu mjeru, među nama i oko nas, a bogami, i kod sultana. Više u Turskoj nije bilo živa roba a da nije čuo za Alipašino ime. Novi bosanski vezir se pokaza baš onakvim kako je i obećavao – insanski.
        "Ja nijesam ljudski mesar..." govorio je i prikupljao razbjegle ajane. Vratio je svakome svoje, osim imanja Huseina, Zlatarića i Dženetića, koje dade na doboš. Svima uđe u volju. A moj vezire, reći će Alipaša, ne vlada se po volji raje od svoje volje. Imaš ti za to neki poseban razlog, tanak si u nečemu. Uloviću ga – povjeri mi se.
        Pokazaće se da je još jednom imao pravo.
        U taj vakat Porta se teško nosila sa egipatskom pobunom, gdje je vezir Mahmud-paša bio dužan doći sa bošnjačkim pojačanjem. Nije to lako nikome dok se ne ukopiti na svome, pa ni Mahmut-paši.
        – A tu si lisico – dumao je Alipaša, pa tu vidje svoj izgled. – A zašto i ja ne bih bio vezir? – upita i sebe i mene: – Sada je prilika. Primakla se krvava bosanska noć, čak ne mora ni biti u bosanskoj zemlji, blizu je, osjećam joj damar, mislim i da znam koja je – uvjeravao me je i nastavljao da govori: – Idem ravno u nju.
        – U noć?! – ne shvatih ga od prve.
        – Da, u noć. U Egipat! – dodao je.
        I opet sa Smail-agom okupio je Hercegovce – bez vezirovog znanja. S ovu stranu banuo je prvi, u taj prokleti suvi, smrdljivi i gladni dio Egipta, u neki smrdljivi Konje. Iznenadio je i obeselio sultana. Braneći se umorom momaka od iscrpljujućeg puta, ne dade se u borbu. "Ta nisam došao da ratujem za drugoga", šaputao mi je na uho, "čuvam svoje i čekam pogodan čas da povedem borbu za sebe." Držimo se sultanove glavne vojske, znajući da vrhovnokomandujući ljudi prate samo glavne bojeve, a ostali mogu krvariti koliko hoće, junačiti se, ali to sve ostaje u okviru malih bojeva i malih ljudi, i kasnije, kad izmrcvare, njihovih rodbina. A Alipašu mora vidjeti prvo oko i potapšati najsnažnija ruka – sultanova, takav je on.
        Dočeka nadani čas.
        Sultanova glavnina nađe se pred teškim porazom. Alipaša je čekao uhode da mu dojave da se uplašio sultan – izgubio nadu. Kad se to i dogodilo sultanu poslao je sahiju. Neka mirnom rukom napuni duvan, a dok ga popuši njegovih dušmana neće biti – satrijeće ih Hercegovac Ali-paša. Dade da ta sahija stigne i do svakog momka na mejdanu, i našeg i dušmanskog. Naše da osokoli a njihove prepane.
        Izjaha pred hercegovačku mladost, koja je znatiželjno očekivala njegovu pamet i glas:
        "Junaci!" kaza i sačeka da se umiri i posljednji momak, pa nastavi ovako nekako.
        Ovu bitku moramo dobiti. I to, za vrijeme dok izgori lula duhana. Dao sam prepasti otporne Egipćane, proćuko da nas je deset puta više. Uspije li obmana, pred našim naletom bježaće ko zečevi. Ne posustajte, gonite da se ne avizaju, gonite do kraja. Kad Turci vide šta uradismo i njima će porasti krila, priskočiće kao skakavci, i eto ti kraja veličanstvene pobjede, zaćutao je nakratko, provjeravao da li ga pomno slušaju, nastavio je:
        Iza nje uslijediće golemi darovi, a onda je zaprijetio:
        Uzmakne li ko prije nego se može popušiti lula duhana, odmah je ostao bez pače, ja ću mu je srubiti. Bude li, nedajbože, drukčije, što će reći da oni ne bježe, onda ćemo ovako: Na moj znak, bočni će se polako primicati sredini, a kad dam drugi znak, zadnji će munjevito krenuti nazad, a ostali u tom poretku za njima, i opet oborio je glas:
        Da bude tako, jer ja vas nisam doveo da ginete, doveo sam vas da pobijedite, a u najmanju ruku, da sačuvate glave.
        Ja jarabi, pa to prije ne bješe viđeno. Egipćani suludo počeše bježati, ko đeca kad ih poćeraju iz tuđeg bostana. A naši ko paščad u hajci. Zalajaše ko vučjaci. Odmah sam vidio koja su doba, odmah. Znao sam da je Alipaša postao vezir, moralo je tako, jer takvu pobjedu nije upamtila turska glava.
        Bi li mogao sultan doći u sred zgarišta? Alipaši na noge? Da se pokloni umu i hrabrom maču, bi li? Ima li Turčin toliko snage, ili mu je jači ponos ili odnos? Smješkajući se, Alipaša je šaptao na moje uho. Kad bi došao, ime bi, Alipašino, kao voda kad plavi ravnicu, začinilo i osvježilo tumornu carevinu. Onda bi pred njim bili otvoreni svi uzlazni putevi.
        Dođe mu car – na noge!
        Jednom Hercegovcu turski sultan došao na noge!
        Izruči brojne darove, svekolikim Hercegovcima. Smail-aga posta carski kapidži-baša. A Alipaša, konačno i to – vezir. Gdje? Gdje je njemu volja.
        "Samo je jedan narod gdje mogu da živim, i gdje mogu pomoći", rekao je iz punih usta i dodao: – "hercegovački."
        Tako Alija posta prvi, poslije slavnoga Herceg Šćepana, istinski gospodar i veliki vladar kršne Hercegovine.
        Iznenadio je i sultana i stambolske dostojanstvenike. Mišljahu da će zatražiti mjesto velikog vezira, ali i obradovaše njegovoj skromnosti. "Nisam ja blećak", povjeravao mi se: "Postati veliki vezir, pa da mi iz potaje, u tuđeme svijetu, proburaze trbuh, otruju, ili prerežu grkljan. Izazovno je nositi ime velikog vezira. Ali kako je biti kratko veliki vezir. Alija želi i mora da dugo nosi nezgruvanu glavu. Hoće i da vlada sa visine, ali i ona mora imati granicu. Neka je glava uzgor, pa će biti svega, i vlasti..." objašnjavao mi je zbog čega se zadovoljio sa manjim – nego je iko očekivao.
        I onda, da mu ugode više, istakoše mu tu rijetko dodjeljivanu titulu – Galip. Posta insan sa najbogatijim evropejskim imenom:
        Vezir Ali paša Galip Rizvanbegović Stočević. Najdraže mu je kad ga raja, od milja, naziva prosto – Alipaša.
        To bi pristupni, dugi i zmijoliki put, kojim Alija od Hercegovine napravi slobodnu, poštenu, radnu, uglednu i bogatu zemlju. Pod njim tutnjali su drumovi, a vidi na što je spao!? Najeo ih pa sad hoće i vlast da mu jamiju, žali se prijateljima. Dušmani se kote preko noći – dodaje i prijeti.
        Došlo vrijeme kad ni sila ne smije silom.
        Ta nije samo jednom umom odnio pobjedu, zašto ne bi mogao i ovom prilikom, čujem da je rekao Aminu. Lukavstvom poput starih vladara...

        Sa glavom, očima i ušima, pet dana iza krupe, zagnjurenim u smrdljivi jastuk, sa koga je dugo kurlao misli po matul glavi, nenadno dođe do misli koja ga ponese.
        Otimačina vlasti osvježila je starački um.
        U prvi mrak, u rutinama kakve nose prosjaci, Alipaša se iskrao iz bunskoga dvora. Banuo je u Andrijinu kuću u Kosor i zatražio milostinju. Nije očekivao da je mržnja toliko jaka, pa se zabrinu i više. Onda okrenu na bunski gaz, na drugoj strani banuvši iz mraka, preplašio je neko malopoljsko dijete, pa je u zadnji čas umakao ispred sohe roditelja. Izbi u Blagaj pred kuću Mrme. Prihvatiše ga na konak, u kutak štale. Ni koru hljeba nije dobio – ni mahala je nije imala. Nije vjerovao da je glad takva kakvom je prikazuju, uporno je molio zalogaj hljeba, zaklinjao ženu sa djetetom u naručju. Ona je molila da je ne zaklinje djetetom, koje već dvanaest hefta nije ožitilo.
        U neko doba s njim osta samo stogodišnja slijepa starica. Bi i jedina koja musafira upita za ime. Alipaša kaza da je ciganin iz Stoca, od kuće Kelecije, pa brzo pređe na drugu priču, na sušu. Nena prihvati Kur'anom: "Sijaćete sedam godina uzastopno... poslije toga doće sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati." Razgovor se širio na krupu, Alaha, Kur'an... Alipašu. Nena bi govorljiva, napriča dosta nevažnog, ali i ovo:
        Nena joj je pričala, a i ona od svoje čula je, ko zna kad se to zbilo, ali je bilo. Godinama je krupa ljetinu tukla. Žetva tanja od one prije. Gladna raja udarila i na Boga – a vladaru, silnom Hercegu, kidisala i na život. I lukav i pogan bijaše taj Herceg Šćepan. Tu naniže, u Pograđu, imao je prijatelja, siromašnog starca ali velikog mudraca. S njim se nalazio samo kad mu je bilo teško vladati, išao je po savjet. Nevolja, krupa i suša Hercega satjera u kuću mudraca. Kao i svaki put prije, starac i za tu strašnu krupu nađe izlaz:
        Ubitačna krupa pada tamo gdje se krije kurva. Bog ne voli rospije, kazaće mudrac.
        Kurvu uhvatiše, priznanju prisiliše, rospiju na polju rasčerečiše, Bogu po volji uradiše, krupu odagnaše.
        Kao vilenjaka po oglašavanju pijetla, iz Blagaja nestalo je prosjaka.
        Već tog jutra poče da se događa nešto, oživi Bišće, usprolijetaše se hodže i zborljive žene, s uha na uho muhabete. Pojavljivali su se i Aminovi kočijaši, odvodili su i dovodili glavare. Događalo se i pripremalo nešto nesvakidašnje. Ali šta?!
        U danu zanijemi raja. Oćutila je belaj, pa ščamljeno isčekuje rasplet.
        Ni kukača ni vikača.
        Svako čudo za tri dana.
        Gdje je krupa, tu je i kurva – raspriča se.
        Sa tri askera zareda Reponja, bišćanska sela projaha u potrazi za kurvom. A kad se vrati i saopšti veziru da je došao praznih ruku, Alipaša se pomami:
        – Koga si pitao?
        – Andriju u Kosoru, Junuza u Malom polju, Ahmeta u Blagaju... – poče Amin nabrajati.
        – Dosta! Pitao ljude!? Za kurvu treba pitati žene...! – osori se Alipaša.
        Crna obraza povrati se Amin, zareda od Opine. Tu nabasa na jednu ženturaču. Otprve bi prava. Kao da je godinama čekala pitanje o kurvi, jedva dočeka da priča:
        Jedna cura je hodajući otkrivenih listova izazivala momke i Alaha... S kurvarima je govna jela. I kopile okotila. Zgražaju se i nebo i zemlja, zagrmili ljutinom, u bijesu su se sudarili pa krupu izrigali – dunjaluk kaznili. I neće prestajati dok se ne kurtališemo rospije...
        U djevojačkoj kući, prstom pokazanoj, askeri pronađoše dijete – Fatkinoj!
        Još nije bila ni shvatila o čemu se radi, a nađe se uvezana među čvorovima debelog užeta. Nasadiše je na konja, pa odvedoše na Bunu.
        Uze sirotu na svoju sramotu!
        Tom Alipašinom zloćom započe Fatkin kraj.
        Jutro zlom osvanu.
        U grudima osjetih kolutanje olovnog klupka. Obori me na zemlju. Molio sam Alaha, nadao se Njegovoj pravdi. Mislima zagnjurivao sam i rovio po Kur'anu:
        "Odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove kreću.
        I Musa u sebi osjeti zebnju.
        Ne boj se... ti ćeš odista pobijediti.
        Na Sudnjem danu će doista teško breme ponijeti, vječno će u muci ostati."
        Bože šta sam ti toliko zgriješio, pa me prestrogo kažnjavaš!? – i ne znam da govori moja glava sa kaldrme.
        Sve vidim, sve znam, pobijediće pravda, kao da iz neba čujem Njegov glas. Biće kažnjeni: "Biće odijela od vatre skrojena, a ključala voda biće na glave njihove ljevana; od nje će se istopiti ono što je u trbusima njihovim, i koža, a gvozdenim maljevima biće mlaćeni. Kad god pokušaju da zbog teškog jada iz nje iziđu, biće u nju vraćeni."
        Dopuzah do sofe, sjedoh i počeh sabirati zdrave misli, jer moram pomoći djetetu. Šerijatom, prvo što pomislih: "One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte, to su nečasni ljudi."
        Šerijat je ozgo, dole su Alipašini i Aminovi zakoni. Kako se s njima iznijeti?: "One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Alah sve zna, a vi ne znate." E moj Alija, za slamku si se svezao, zaplovio, janje u kola upregnuo, dabogda se džombosao: "Oni koji obijede bezazlene vjernike, neka budu prokleti i na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna."
        Zašto si se na mene okomio, ovolikom cijenom kaznio? Fatkicu si poturio siledžiji, malo ti bi to, dušmanine, pa si – čitav jad od krupe na nju sručio: "Čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci za čestite žene. Oni nisu krivi za ono što o njima govore; njih čeka oprost i veliko obilje."
        Krupa i kamen stukla!
        Čopor vukova upravio na mliječno janje.
        Krupa je i kamen stukla, a poštedila je Fatkin krov, najmanja šteta u selu, da si mislio dosjetio bi se da na zdravoj kapiji ne može biti kurva: "Zar ne vidiš da Alah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada. On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta krupu, pa njome koga hoće pogodi, a koga neće poštedi." Fatku je poštedio, zar ne vidiš volju Njegovu? A On je i tvoj vladar – opomeni se: "Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba uredio." On je Fatku poštedio.
        Kako nevino dijete iščupati, kome se obratiti? – Nije dovoljno moliti, čak ni Alaha. Bože me pokaraj zbog poganih usta. Pu! – da grijeh ispljunem. Alah sve vidi i sve zna, On će pravdu presuditi, zlotvore o jadu zabaviti, Fatku osloboditi i za Omera udati, zdrav porod dati, ona će sretno živjeti i svojom umrijeti. Mjesto joj je u džennetu, nju: "Čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, u divanima će u njima naslonjena biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta."
        Kako nevino dijete iščupati, kome se obratiti? Kako hrsuza udobrovoljiti, iblisa pobijediti? Žalbu sačiniti, kadiju podmititi, pred valiju kleknuti..?
        Kako nevino dijete iščupati, kome se obratiti? Osamdeset bičeva će joj dodijeliti, sve damare umrtviti – dušu satrijeti.
        Latih se konja. Najbliže prijatelje obigrah, ali ne bi vajde. Svaki kaza da ne može pomoći. Jedan bi iskren, veli pomoći ne može, ali može odnemoći.
        Kad više ne imadoh kud uputih se Alipaši. Reponja me sačeka, primi, počasti, svaku priču prihvati – osim jedne. Molio sam i kumio, padao ničice, ljubio skute...
        – Ostavi mi dijete! Poštena je ko novorođenče...!
        – Ukabulila je! – ni pet ni šest, đubre od insana, uzvrati.
        – Šta je ukabulila? – zamucah pred dunjalukom koji se poče izokretati.
        – Ukabulila je, da je govna jela..! – uvjerljivo će.
        – Ne šali se Amine, Alah te sluša! – zapomagah.
        – Sve je priznala, sa Zaimom se kurvala – opet će mrcina mirno i uvjerljivo.
        – Lažeš, pogani Arapine! Okani se đeteta! – podvrisnuh. – Evo ti moja glava, okani se naivnog jetima..! – u mahnitluku počeh i prijetiti.
        – Ne lažem! Ukabulila je, kad ti kažem! Siđi u hapsanu, pitaj je! – mrko lice bez damara, podlo a osmjehnuto, zaista, bi uvjerljivo.
        Silazeći niz ružne basamake koljena zaklecaše, nemli i mrki zidovi zaprijetiše, strah kosti naseli. Mogu li izdurati – sa ranjenim djetetom besjediti? Na što li će dijete ličiti? Jesu li joj dali kusati, piti, noću pokriti...? Djevojčica među razbojnicima, hajducima i propalicama svih fela! Koliko su je degenečili, po rebrima bili, glavom o duvar udarali? Ukabulila!? Ako Reponja ne laže onda nije pri svojoj bila. Možda je lagala – od goveđe žile odmarala!? Kako ranjenoj djevojčici pristupiti, šta joj kazati – čime nadu poduprijeti?
        Kuku meni jadnom roditelju, kuku mi od sad do vijeka. Blago tebi moja rahmetli miljenice, blago tebi pokojnice, nisi dočekala ove jade. Oj smrti pusta odazovi se, udobrovolji, zgrabi me na ovom basamaku, ne dozvoli da dođe do susreta u koji sam pošao. Nemam snage, ne mogu dalje silaziti – svoju krv u ćumezu zaticati. Oj smrti pusta spomeni me se!
        Insan ne zna za pravu nevolju dok u smrti ne spozna jedinu sadrugu.
        Ne strefi me! Zakoračivši u hapsanu ugledah premlaćeno čeljade, neko. Ona a nije ona!? Modrina lijevo oko zatvorila, gubica otpečena, nos ko zgažena babura, usirenom krvlju umazana, kosa raspletena, kičma zgurena, bijena, bijena i dotučena.
        Iznad nje sam zastao – nijem ostao.
        Reponja se keserio – sladio.
        – Zbori ćaći, šta si jutros ukabulila!? – izdera se pandursko pseto.
        – Babo! Znam kako ti je. Oprosti mi. Ukabulila sam – jedva razumjeh, u njoj je i govor ubijen. Stajao sam nijem.
        Amin se smijao grohotom. Nakazni smijeh je mučio i hapsanske zidove, odbijali ga i vraćali kao jezu od koje i on poče zazirati.
        Napusti nas – ostavi nas same.
        – Moj babo – poteče govor iz jadnice – vidiš šta od mene učiniše!? Živu sahraniše. Da nisam ukabulila i tebe bi spratili i ubili. Rekli mi. Od mog života ostalo je ništa, i prije ovog, Zaim ga je uništio. Priznala sam i za njega – kurvarom nazvala. Nek se sad gazija – uz mene. Oprosti – poštena sam, ti i Alah to znate, moliću Mu se, On je Svemogući. Život mi je dokundisao, jedva čekam da preselim u džennet. Ne prestajem Kur'an učiti, uveseljava me, ni bičeve ne čujem dok mislim iz njega. Učim a oni udaraju, njih bole ruke, a ja ni mukajet. Alah je tako presudio, bolove mi oduzeo, volju u džennet udjenuo, sretna sam, jedva čekam kad će se ovo svršiti, kad ću na prag dženneta kročiti. Koliko me više more to po mene u vječnosti biće bolje. Za smrt sam spreman.
        Neka ti je halal, babo! Halali i ti meni, pa idi! Za oboje tako je dobro.
        Ukabulila!? Kur'an: "Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča... Neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje."
        Kako sam iz hapsane izletio, na sapi konja đipnuo, pa jahao, skakao, obilazio, kukao, na koljenima puzio, poznanike i moćnike obilazio – ni prepričati ne bih umio.
        Kao da sam zalutao u zemlju drugu neku. Sličnu našoj. Isti ljudi, rijeke, planine, i kuće – a nisu. Poznanici isti a drukčiji, govor jednak – a misli nisu. Koga sam god posjetio – nije mi se obradovao. Kome sam god ispričao moj jad – nije razumio. Kome sam god objasnio slučaj – slegao je ramenima. Kome sam se god nasmiješio – nije mi uzvratio. Koga sam god pozvao na Alahovu kaznu taj mi se – osmjehnuo. Koga sam god upitao za savjet preporučio mi je tog istog – Alaha. Kome sam god pokazao prstom na nepravdu – nije je vidio. Koga sam god pozvao u pomoć da brani pravdu odgovorio je da je ona dovoljno jaka pa joj nije potrebna – njegova pomoć. Kome sam se god prijatelju obratio – ponio se drukčije nego sam mislio. A tako je i moralo biti, jer to i ne bi ova zemlja – ni ovi ljudi. Žalbeniče, i Bogu si dosadan.
        Kad je čovjek u neprilici i sam obara svoju cijenu. Koliko je velika nevolja za toliko je srozava, sve do bescijenja. I u svojim očima postao sam jado.
        Najveća nesreća čovjeka je kad se osudi sam.
        Skrhan, napušten od ljudi, tri čela na sofi sam smrdio. Zabun! Oh, kako sam bio željan smrti, mislima je grlio, milovao, dozivao, tepao, Alahu se za nju molio, ne okušao, ne pio – silom umirao.
        I za smrt se treba rvati. Kakva je to tek nesreća, i bitku za smrt izgubiti.
        I za smrt se treba izboriti.