|
|
|||||||||
|
Kiša,
grmljavina – sreli se nebo i zemlja. Nelagodnost me skolila, kakvu zna
izazvati samo zbrka u prirodi. Ne jenjava, još je u naletu. Pojava dnevnog
gustog mraka sazrijeva strah od velikih prirodnih nepogoda. Fatka je na
sećiji, siguran sam da se plaši. Pođoh da je okuražim, ali je tamo ne bi.
Strčah niz basamake. Dozivah kroz nevrijeme. Vrisak iz izopačenog vidika – njen! Iza kapije se otima maskiranim razbojnicima i doziva pomoć. Aminova rabota, možda i Zaimova. Prisjetih se i jurnuh u odbranu. U času se uhvatih u koštac sa dvojicom. Nadprirodnom snagom oslobodih dijete. Jači su od mene, ali u borbi za dijete roditelj može poprimiti nadljudsku snagu, udarao sam i jače i brže od njih. A kad ih oborih – ne bi Fatkice. Podvala, poturili mi dvojicu, da dobiju na vremenu. Nigdje je. Ni njih. Ni dvojice sa zemlje. Dozivah, dozivah koliko me nosilo grlo – dozivah. – Babo, babo...! Što ti je jutros? Razbudi se! – Rasaniše me polučujne pa sve jasnije Fatkine riječi. – Ništa, dijete, ništa, san... Čitavu noć sam preseljavao iz sna u san, grđi od mučnijeg, pa jedva iz noći izvukoh zdravu glavu. I Fatkica je bila premorena, i nju mučili su slični snovi, zaključih. – Hajde, da se spremamo, za Mostar! – rekoh iščekujući riječ, po kojoj ću prepoznati njeno jutrošnje stanje. – Hajde! – prihvati i usta. Rijetko smo govorili vršeći uobičajene jutarnje radnje. Tako bi i u toku ovoga spremanja za put. – Hoćemo li!? – reče, dade na znanje da se obukla. Pritegosmo opanke, pa krenusmo nizastranu. Opet ćutke. Dugo ne progovorismo. Kad sam god bio u nevolji nisam mogao da govorim, ni skim, osim sa mojom dragom miljenicom, rahmet joj lijepoj duši. Kao da mi se zaliju usta, zaveže jezik, ispriječi sram i strah, ne dozvoljavaju da se oglasim. Ako bih i uspio – zamucao bih. Znam da je djetetu nužan moj glas, razgovor o bilo čemu, dugo kanim da ga otpočnem, ali ne uspijevam. I tako do Mostara – kao dva nijema stvora. Sestru Zejnu ne vidjeh čitavo proljeće, iskreno se obradova musafirima, skuva kahvu, donese šerbet, oko nas je trčkarala, od dragosti nije sjedala. Natuknuh joj o mogućoj udaji. Ožeže je dragost. Zamolih da pomogne curi oko šivela, dadoh dukate, pa pođoh u čaršiju. Mada ne spadam u tu vrstu ljudi, ima ih, koji vjerno predosjećaju pojave i događaje, a pogađaju i misli sabesjednika, bez obzira šta izgovaraju. Sluteći tokove tek nastalog dana, a iznad svega ishod razgovora sa Memišagom, i moje misli počeše dočaravati različite slike i prilike, koje će se zbiti danas. Osobite događaje, ti osobiti ljudi, naslute ili im se ukažu u snu. Ma koliko neobičan i neočekivan slučaj, koji zatekne obične ljude, njih ne iznenadi, prihvataju ga kao svakodnevicu. Takav bi rahmetli Hadže. Sve je najavljivao prije nego će se zbiti, oštru zimu i sušnu godinu, bune i povodnje, znao je kad će povesti koja krava, umrijeti mještanin, naići skakavci, poginuti vladar... Tumačio je snove, dlanove, pleća i druge predskazanije. – Valahi, danas će nam doći neko, iz daleka! – rekao bi trljajući oči iza sna. I dođe, neko. – Iduće zime će zeko tražiti svoju majku. Biće žestoka zima – govorio bi s jeseni. I bude tako. – Neka pretekne sijena, za dogodine, štedite, jer iduće se neće kositi, zbog suše neće imati šta – i opet bude po njegovom. – Uzvrtila se, ona, Mehina mala. Udaće se za dva mjeseca – i udade se. – Naživio sam se, šućur Alahu. Vakat je i putovati, u džennet, akobogda, pa, eto, da se halalimo. – I umrije te noći. Ima ljudi, kao što je bio rahmetli Hadže, koji nekim neobjašnjivim čulom predosjećaju budućnost, pa se unaprijed vladaju po njenoj potrebi. Ako me ne vara osjećaj, i Memišaga spada u tu sortu. Susreli smo se dosta puta, i svaki put mi se učinilo da me je očekivao, nije se dao iznenaditi. Biće tako i jutros. I bi. Dočeka me bez iznenađenja, kao da je bio siguran u moj dolazak, istog trena Omeru prepusti magazu, pa predloži da pođemo u Frkinu kahvanu. – U njega je vazda taze stupana kahva – usput kaza. Ni jedne više nismo prozborili, a i za astalom smo dugo mudrovali, šutke srkali kahvu. Zašto li je Ragib-aga poranio, kod mene svratio, šta li je naumio? Činilo mi se da je tako Memišaga dumao, probadajući me povremeno pogledima. Došao da mi ponudi šćer. Iznenada?! Nešto se dogodilo!? – naudilo curi. Omer je dobar i siguran prosac. Da nije kakva bruka? Do juče je nije kanio na ovu stranu davati, džaba sam ga salijetao, a evo jutros – došo na noge. Nešto se dogodilo – curi zasmetalo. Što jest-jest – lijepa je. Čestit otac. Ako se i desilo što, nije ona skrivila – ne vara me sijeda brada. A ko će znati sve to, insan insanu mora i vjerovati. Memišaga sve češće baca poglede na moje čelo, pretražuje odgovore. Nisam valjda toliki baksuz, neće mi se i to dogoditi – prošnju pobrkati, dumo sam i ja svoju. Taman se dala razlogu, okrenula na pravu stranu, sad i na njoj belaj. Baksuz sam! Ne da mi se. Sve će na me. Pošteno govoreći i jest cura pod mahanom – silovana. Nije silovana, samo pokušaj, nije silovana! Sumnja, nagađa, čudan mu moj preokret. Prebrzo sam došao, prije dva dana sam se dvoumio, jesmo o petku zborili, ali mu, kad dobro razmislim o onom šta sam rekao, nisam mnogo obećao. Čudno se ponaša čovjek, isti, od slučaja do slučaja. U svemu kao i prema ženi. Zagleda ljepoticu, oblijeće oko nje, bori se za nju, i ratovao bi zbog nje, bori se, bori dok je ne osvoji. Tim činom u očima mu naglo opada vrijednost žene, njegove. Odmah kidiše za drugom. Zna svoju neveliku vrijednost, pa ni išta njegovo ne može biti vrijedno, za sebe zaključuje, a neka unutrašnja potreba ga nagoni da se javno izjašnjava obrnuto, da se nanovo dokazuje. I tome nema kraja, jer sebe poznaje samo on, zna koliko je nesavršen, a ne može nadvladati prirodnu potrebu da se pred drugima pokazuje višim. Ta igra dvojice u sebi je i dobra ljudska osobina, potiče razmišljanje, vuče naprijed. Loša je ako povuče ustranu, opasna ako i odvuče, a i opasnija ako usput satire ljude koji ga upozoravaju da je skrenuo s pravog puta. Tako je i Memišaga sanjao snahu Fatkicu, sad ju je, pomoću mog čela, ugledao, pa je odmah počeo da mudruje, da razmišlja u drugom pravcu, ne bi li dobio i bolju. A i ja, juče sam mislio da je Omer samo dobra prilika, a danas se bojim da će propasti dunjaluk ako se ne ožene. I to mi je nacrtano na čelu, za starog lisca nagla promjena, pa i dalje razasipa poglede, da bolje razgleda sliku, ali i da mi da na znanje – da je sada on kolovođa. – Ja! – nenadno se oglasi. – Ja! – odgovorih nakon poduže šutnje. Nastavismo razmišljati o očekivanim a neizgovorenim riječima. Red je da otpočne Ragib-aga, zaključuje i čeka mirno. Do ovoga razgovora Memišaga je počinjao prvi, te u tebe šćer za udaju, u mene momče za ženidbu, te mogli bi se i sprijateljiti... Jutros se ulunio, pravi se nevješt i svjedoči mojoj muci. – Suša! – rekoh da prekinem muk. – Ja! – potvrdi – suša golema – dodao je. – Tepa siromašna, a skupa... – nastavih pokazujući na pazar ispod nas, na kojem bijaše mnoštvo ljudi a malo roba i stoke. – Biće i siromašnija i skuplja, jer će i ova, iako tanka vlast, još tančati, raju više goliti... – saglasi se Memišaga. – Ko bi vjerovao da se ovo može dočekati u Alipašin vakat!? – rekoh. – Ko je znao misliti taj se nije iznenadio – uzvrati. – Bio je veliki ajan!? – dodah da bih ga uvukao u otvoreniji razgovor. – Insan je vrijedan dok je jak – prihvati i nastavo: – Kad zastari o sebi se zabavi, kostobolja i sipa zaokupe, a prigrabio bi sva dobra i u mezar ponio. Pola njemu, pola ostalom dunjaluku. – Hercegovinu je debelo zadužio!? – ponudih mišljenje o Alipaši, kao o svom bivšem prijatelju. – Što kuma donijela, kuma i pojela – ne saglasi se. – Da se povuče, da vlast prepusti Hamzi... – kazah, vjerujući da mu povlađujem mišljenju. – Žena i vlast se milom ne daju – reče poslije poduže šutnje. – Izgleda da je tako!? – rekoh, i ja poslije poduže šutnje. – Ne samo da izgleda – promrsi, zamisli se, osvrnu, uvjeri da nas ne prisluškuju, pa razgovjetno nastavi: – Alipaša je pomatušio, a s njim i vlast. Zna da više nije za vezira, ali zna i šta bi izgubio, ako bi se okanio vlasti. Raji je dokundisalo, ofukarila, nema čime kupovati. Trgovci to prvi osjete, i oni su već osiromašili, u dumanu smo, u potaji se dogovaramo, ali još ne uspijevamo. Alipaša je toliko dobra učinio, proslavio se, da se zahvali na vlasti posvetili bi ga, a ovako, završiće u džehennemu. Uman, a ne vidi. Vidjesmo se nedavno, popričasmo. Natuknuh da me brinu neka njegova ponašanja. Iz njega progovori zvijer, ne da ni misliti, a kamo li zboriti. Da rekoh još jednu, dina mi, dozvao bi Amina, da okiti još jedan kolac. Ljutito me ostavi, osvrnu se da priprijeti: – Mislio sam da si naš, međer si i ti protiv sultana. – Zbunjen, a i sretan da se nije desilo ono što je moglo, počeh da razmišljam na nov način – nastavio je Memišaga: – Osjetih potrebu da u glavi pomirim neke misli koje su me duže zaokupljale, a tim razgovorom potakle. Zbog toga ne okrenuh kući, već produžih iznad Pašinovca, uz Ledine. Tamo naiđoh na neočekivano ali i potpuno objašnjenje zagonetke – kaza Memišaga, zamisli se, pa nastavi: – Na livadi pase-kljuca sedam mladih koka. Pijevčić, vrsnik im, kljuca uz njih, a na desetak koraka odmaknuta je stara pjetlušina, koja povremeno baca poglede na jato. Zagreba pijetlić po travi, nogom nagazi krilo, rastrese perje, pa naskoči na najbližu kokicu. Pjetlušina je to pratio od početka, pa se razbojnički sjuri na pjetlića, snagom sasadi, iskljuca, pobijedi, pa se vrati na početno mjesto. Pijetlić se do desetak minuta oporavio i okuražio, i skočio na drugu koku. Pjetlušina se i brže nađe na dohvatu kljuna, opet svali ljubavnika, iskljuca, okrvavi, ostavi da leži, pa povrati tamo gdje je i bilo. Dugo sam stajao, gledao i dumao, pjetlić je bio uporan, oporavljao se i skako na kokice, svaku je tako obredio i svaki put – na prazno. Pjetlušina je na mejdanu samouvjereno čekao, na vrijeme pritrčavao, svaljivao, svaki put jače kljucao, više krvi prolijevao, pobijeđivao, sa kljuna o ledinu brisao krv pa se vraćao nadmeno. Pijetlić završi u krvi, pjetlušina ni jednoj koki ne prismrdi, nije ni kanio voditi ljubav, a mlađem razbojnički branio – opet Memišaga napravi predah, zaključi: – Vlast i žena se ne daju milom!? – i opet napravi predah pa će nastaviti: – Stajao sam kao ukopan, zbunjen pred učiteljicom živinom. Dugo sam razmišljao. Na mjestu pjetlušine stajao je Alipaša, a iz mraka na mjesto pijetlića izranjao je Hamza, kočoperio se u izmaglici krvave boje. Star sam a naivan, zaključivao sam. – Memišaga je mjerio svaku riječ: – Mi smo ostarjeli da bi mijenjali dunjaluk, jer bi poslije prvih batina, ili zakovrnuli ili odustali od borbe, mlađi su prispjeli... – i opet zaćuta, vjerovatno je očekivao da ja kažem što, a kako ostah nijem, nastavio je: – Naše je da poudajemo i poženimo, pa uz ognjište grijemo leđa – značajno baci pogled na moje obrve, pa će potvrdno: – Ono, za petak, dogovorismo!? – Akobogda! – jedva dočekah da potvrdim. – Akobogda! Jakako nego inšalal – zaključi, pa pozva da plati. Pođoh u Kujundžiluk nadajući se da ću nabasati i na Omera, i s njim koju progovoriti. Čim pomolih, u dva zara prepoznah Zejnu i Fatku. Peču platna odmotavaju, na otkrivene Fatkine obraze prislanjaju, poređuju sa bojom očiju, oko struka obmotavaju – platno odabiraju. Stimah i Omera, ćili iza ćepenka magaze, gleda otkriveno lice – ljepotice. Kanat prikučuje, ogleda u džamu, zalizuje se, nakrivljuje fes, pa se otisnu niz Kujundžiluk. Primakao im se, pratio ih je od dućana do dućana. Kao da mu se i Fatka nadala, zvjerkala je, a kad ga ugleda posrami se. I njemu se zapletoše noge, pa produži kao da je u poslu. Zaustavi se na vrh ćuprije. Kao da je srastao s tom čudesnom kamenom rukotvorinom – okamenjen u Fatku blenuo je. Za kratko je tulila pogled pa ga snažno otpusti. Kako ne pogodi od prve nastavi da zvjerka po ulici i dućanima, uspaniči se, kao da joj je krava pokidala sidžim pa nestala, zavrti i ramenima i kukovima, kao da bi potrčala u potragu, tek se tad sjeti ćuprije, a kad Omera stima na pučini polumjeseca i ona se okameni. Zabatali i platno i Zejnu i Mostar i Opine i silovanje i dunjaluk... – Ona i Omer. Nije više moglo biti sumnje, u Fatki se dobro nadrvalo. Kamen iz grudi, koji je sputavao, odbačen je, izmigoljilo zdravo – zaljubila se u Omera. Dvije suze našaraše mi obraze, prekrižiše brižne bore. – Zar i mene može dopasti dobro? Upitah se hvaleći Alaha Milosnika. Kao mjesečar pokrenu se djevojka, odgega do hlada košćele. Tu se okameni. Preobrazi se u izbuljene oči sa pogledom na ćupriju. Ni veo nije spustila – dušu rastvorila. Omera kameni mjesec izdigao, posvetio. Dva meleka stala pred čaršiju. Okitiše se pragovi dućana. Otpoče iščuđivanje, pa prepričavanje, pa objašnjavanje, pa dodavanje i oduzimanje, pa zabrinjavanje, pa osporavanje i podržavanje – ogovaranje. Ljudska nesreća jednih nepopravljiva je sreća drugih. Ta vrsta sreće zna zaokupiti do bola. Uvukoh se u "Čardak", viknuh kahvu, spustih kosti na sećiju, dohvatih čibuk, povukoh dim pa umorne oči prepustih neretljanskoj modrini. Prihvati ih vrbova grančica koja i misli povuče niz vodu. Osvježi i hlad ćuprije, pa smirene doploviše do kolovrata na uljevu Radobolje, a on ih svom svojom bezobzirnošću smota i upetlja, samlje pa izbaci na perivoj. Rasaniše me šarenilo rublja i lupa brojnih pratljača. Lijepa lica pralja, uz grčeve snažnih zamaha, odmamiše oči i misli, preoteše ih nogavice dimija zadjenutih za učkur, pa ih sa mrzle vode prevukoše na naježurene bedre. Pogledi završiše na buketu nadraženih momaka posjedalih po razbacanim pećinama. U snoviđenju se vidik perivoja i pećina pretvori u polumjesečev džennet. Na bjeličasto usijani polumjesec, kako se dojmi čudesna mostarska ćuprija, Omer zajahao, na nebo nakanio. I anđeo Fatkica krilima zalepršala, i ona bi put neba kidisala. Duša mi se pomamila, zahvaljivah Kur'anom: "A plodovi u oba perivoja na dohvat ruke će stajati." Ne sjećam se da sam ikad ovako rahat pušio i pio šerbet. Niko u Hercegovini ovakav užitak i ne može doživjeti, ne bi mu ga ni poželio, ni najvećem dušmaninu, jer da bi to mogao morao bi proći i sve moje patnje. Šta sve čovjek može predeverati u malo vremena, kad bi mu se na vakat kazalo ne bi vjerovao, kao ja od juče do sad. A može i majka preživjeti smrt i zdrava i mlada sina, kad sazna da ga je konj zbacio-slomio, može i šćeri-čobanice kad je ubije grom, može i novorođenčeta nedonosčeta, može i više i gore i u kraće. Iza takvih nevolja ni sve nevolje nisu nevolje, ni sve smrti nisu kobne, ima i "lijepih", tad se i na rađanje i na umiranje gleda novim očima, jer je sve na ovom svijetu satkano od sreće i nesreće, dodiruju se suprotnosti, kao i obale Neretve, zato i jesu tako blizu i daleko: "I da On na smijeh i na plač navodi, i da On usmrćuje i oživljava, i da On par, muška i ženska, stvara od kapi sjemena kad se izbaci." Na mjesto izbaci. Udarci pratljača, iz modrih plićaka, u valovima presijecaju vragolaste kikote i najavljuju nove. Koliko li je jutros mladih razgolićenih ramena zametnutim pratljačama, na perivoje izmamilo muške mlađarije, koja dokona po pećinama sjedi prekrštenih nogu, presamićenih ruku, i misli podvučenih pod tanano platno dimija. Koliko li je i jednih i drugih nesretno ili sretno činjenicom da se ne smiju driješiti dimije? Koliko ih je koji zbog ljenosti plove prostranstvima nebesa, a koliko li je tek onih koji se znoje kopajući kao kamen tvrdu zemlju? A koliko je tek nesretnih zbog suše, ili onih koji vjeruju u rosnu ljetinu, koliko je različitih misli, želja i uzdaha na perivoju, a koliko je tek perivoja?: "Osim ta dva, biće još dva perivoja, modrozelena, sa izvorima koja prskaju, u svakom – u njima će biti voća i palmi i šipaka." S vrha ćuprije zaždi svjetlost, kao snažni podveleški vjetar kad razgoni maglu. Obasjaše se godinama zamračivana mjesta u mojoj glavi. I ja se na tren oslobodih mrakova, zaogrnuh srećom. Omer zagrlio pomrle sinove, pričinjava mi se, prazninu nadomješta. Iz grudi toči brzotoka milost i uvire u zeta: "O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od rđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti." Strpljen spašen: "One koji budu vjerovali i dobra djela činili, doista čekaju bašče uživanja, u njima će vječno boraviti." U slozi živite, Gospodaru se molite: "I pamtite Alahove ajete i mudrost, koji se kazuju u domovima vašim." U nesretnika udjenuti klicu sreće – djelo je najveće. Juče se na mene sručilo nebo, stjesnilo grudi, iz njih iscijedilo dušu – ni umrijeti ni preboljeti. Danas se iznad ćuprije rastvorio džennet – meleci razlepršali. Juče su želje bile smrt, danas se osokolile, krila dobile: "Zar ne vidiš da lađe Alahove milošću morem plove, da bi vam dokazao neke dokaze svoje." Džehennem i džennet se juče sudarili u mojoj glavi, a jutros okružili meleci, šejtane pobijedili: "Napuniću, zaista, džehennem džinima i ljudima zajedno." Velike sam jade preko glave prenio, vrijeme je da i moja zvijezda zasija. Ostah bez života, nestrpljiv sam, ko zna šta nosi dan a šta noć, ne mogu više čekati, Fatkicu moram smiriti: "Kad će već jednom ta pobjeda, ako istinu govorite." Sreću ne treba na sunce iznositi. Valja potaknuti i ubrzati udaju, a pritajiti od Alipašinih kočijaša. Ne smije doznati Amin, hitro bi je razvalio, da zasladi mojom mukom. Prijetnju bi doveo do kraja-krajeva. Jašući iznad Višegrada, prije dvadesetak godina, nabrajasmo hercegovačke glave dorasle do koca. Sporismo se oko mladog pjesnika, odmetnika. Tiho rekoh da je glava za nositi, drugi tako ne mišljahu, Alipašu nagovaraše na zlo. Hasan iz Duvna muški usta u odbranu pjesnika. Vezir se dvoumio, ali se ipak za crni tefter odlučio. Hasan opet poče u zvijezde okivati pjesnika, a kad ne pobrka milom isprsi svoj život. Poskok na poskoka udario: – Ocaparite Hasanovu glavu! – pade Alipašina presuda. Ni jedan asker ne priskoči, svaki se ulunio, uvukao glavu u ramena. Od nekih dalekih bojeva jedno mrko ožiljcima nagrđeno lice iskorači, isuka sablju, jednim zamahom izvrši presudu, obrisa bodež o čakšire, nakloni se naredbodavcu, pa se natraške vrati u kolonu. Arapina, askera, zagleda Alipaša, upita za ime, pa kaza: – Amine, od sada si ti u Hercegovini glava askerima i pandurima. Prolazeći ka čelu kolone, oblizivao se, grickao brčić, rigao pogan smijeh, a kad naiđe pokraj mene, odape strelovit pogled u kom, eto već kada, prepoznah mržnju i prijetnju. Desetak godina je bio vjeran pas, usavršavao lukastvo. Zadnjih godina je nadskakao gospodara, nametao svoju strogoću. Postepeno preuzimao je vlast i sijao strah – kupio Alipašin kajmak. Brojne mreže ispleo je, pametne pred vezirom kleo, jednog po jednog smicao, a mene ko grabovo drvo kresao – nije dao ni da ozelenim ni osušim. Svrćao moj pupoljak u razvoju, na Fatkinom tankom koncu život mi još držao – silovanjem i njega prerezao. Čudno je grabovo drvo, Arapinu nedokučivo, misli da je svu pamet pokusao, zato što se napio Radobolje. Još on ne zna na kakvu je šumu nabasao – grab ozeleni kad misliš da se sasušio. Grab je nizak, ranjava samo noge, a ako dokuči glavu, nastaje borba na život i smrt, i nikad se ne zna kraj, može pobijediti i slabiji. Amine, mrki dušmanine, golemo si mi se zajmio, a i Aliju upropastio, neće ti izdobriti, ja ću kopati tvoj mezar – otvorena ostaviti: "Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, doviknuti." Kad bih se mogao preobraziti u hajvančića, naselio bih Aminovu paču, pretražio pamet da vidim šta ga godinama vuče u zlodjela. Onda bih mu utrunio klicu ljudske naravi, da mu uzburka savjest – da se i on bavi sobom. Rad bih dokučiti i Alahovu volju – zašto stvara izrode? Zašto im daje vlast nad poštenim ljudima, pa se i oni u odbrani otisnu u zločine: "Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli." Zaveli: "Na dan kad se njihova lica u vatri budu prevrtala, govoriće: – Kamo sreće da smo se Alahu pokoravali i da smo Poslanike slušali." Samo Jedan sjedi na prestolju, upravlja i sve vidi: "Zbog onog što ljudi rade pojavio se metež i na kopnu i na moru, On im dao da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili." Kad bi oni izišli iz svojih kaveza, kad bi se mogli uvjeriti u djelo suše, kad bi mogli prepoznati Njegovo predskazanje: "On je uzvišen i na nebesima i na zemlji. On je silan i mudar." Bože pomozi da Fatkina udaja prođe bez kandži Amina, za sve dosadašnje muke neću ti zamjeriti, kao i do sad, redovno ću klanjati i avdest uzimati, Tvojoj milosti se zahvaljivati. Učini da se i moja duša u sreći opusti – oživi: "On će vam život oduzeti i na kraju vas oživiti." Oživi me, molim ti se! "I hvaljen neka je Gospodar Svjetova." |
|||||||||
        |
|
This site was last updated 02/20/06 |
