ALIPAŠA – 3.

Sačuvaj nas patnji u ognju  

Da li je moguće da su ubrusili i u te jade, ne daj Bože, naručili silovanje? Šibam i konja i misli. Laže Reponja, takvo nešto nije se još glasilo, muče mi dušu – da pomahnitam, da opet sulud skitam po dunjaluku. Zumra je, hoće u svaku pređu. Kud bih, šta bih, ako mi se to, ne daj Bože, ipak desi? Kud bih!?
        "Ako te od Alaha neka nevolja pogodi – pa niko je osim Njega i ne može otkloniti. On je Svemogući. Jedini on vlada robovima svojim; On je mudar i Sveznajući."
        Oj, Bože, šta sam ti toliko zgriješio pa me nemilosrdno kažnjavaš!?
        "Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista su posvećeni Alahu, Gospodaru svjetova."
        Ispod Tvojih skuta ne pogeh kičmu, a ubiše mi dva sina, za njima ode i hanuma. U Tebe i dalje vjerovah, a kad ubiše i treće dijete, pravih se lud, izigravah prosjaka, nosih goleme patnje, dosljedno učenju Tvome. I pored svega toga, evo, kidisaše i na Fatku. Oj Bože, šta sam ti toliko zgriješio pa me nemilosrdno kažnjavaš? U Tvoj kantar nisam sumnjao.
        "One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na pravom putu podržati, zato što vjeruju, rijeke će teći ispod njih u džennetima zadovoljstva." U Kur'anu sam provjeravao sve svoje naume: "Tebe, Alaha, Gospodara svjetova hvalimo." Učio sam: "I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži." Znam da: "Alah sve čuje i sve zna", ali ne znam zašto dozvoljava nepravde? "Alah sve zna i mudruje." Onda sam se pitao: "Zar oni ne vide?", pa zaključivao: "Alah je njihova srca zapečatio, pa oni ne znaju", i čudio: "Zar oni ne znaju da Alah zna ono što oni u sebi kriju i ono o čemu se sašaptavaju i da je Alah znalac svega skrivenog?" Nisam se predavao: "Borite se protiv njih! Alah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći, i grudi vjernika zaliječiti." Bio sam istrajan: "A mi očekujemo da vas Alah sam ili rukama našim kazni, pa iščekujte i mi ćemo s vama čekati." Kad-tad, pravda mora pobijediti, zlo satrijeti: "Da Alah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali. A mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji ne vjeruju da će pred nas stati." Svevišnji spomeni me se: "Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi." Neće me iz teške žalosti u veću propustiti: "Ja tugu svoju i jad svoj pred Alaha iznosim", pošten sam, u pravdu i milost Njegovu vjerujem, nadam im se.
        O čemu li sada razmišlja čedo moje nedomilovano? Rve se na sećiji, njiha između Zaima i roditelja. Kao da joj prisluškujem misli.
       Da se udam za Omera, baba bih sretnim učinila. Momak je bez mane, ali me nešto odbija od njegovih njedara, kao da su gurbetska. Sa bolom bih doživljavala njegova pomamna milovanja, priželjkivala Zaimova, lila suze, sneveselila i ukućane i srozala Omera – u kuću donijela zlo. Zamrzila bih i baba, ruku digla na sebe, skočila u Neretvu. Bulaznim, okupile me šejtanske misli, treba ih rastjerati. Da zamrzim baba, glupa glavo: "Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan." Otkud mi Neretva?: "I samo Mi dajemo život i smrt, i samo smo Mi vječni." Otkud pravo ikomu da podigne ruku na sebe, na život koji je stvorio On? I smrt se od Alaha može moliti: "A onaj koji želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti." Na sebe ne smijem kidisati. Dragi Zaime, ne begeniše te babo, možda i ima pravo, okani se zla. Zaime, Zaime, vjerujem i u ono što babo govori, on neće krivo, okani se zla, ja ću ti pomoći, saulisati, uzavrelu krv smiriti, na toplim grudima milovati, od zla odvraćati. Zadrhtim pri pomisli da sam tvoja, da češljam tvoju kudravu kosu, čupkam brčić, napajam našom ljubavlju. Treperim na tvojim grudima, kao da sam već čvrsto pritegnuta, tijelo mi labavi, usne omekšavaju, iznutra navaljuje toplota – izvraćujem se. Ljubavi – predajem ti se! Tvoja sam, sretna u tvom zagrljaju, najsretnija kad me stegneš, ni disanju ne daj. Sretna sam s tobom, a i nesretna zbog baba, koji, halavko, sve meni pokloni, podredi – svoj život zabatali. Nezahvalnica, raspojasana, uživam na grudima gazije, a zaboravila baba. A i babo, okomio na njega, skroz ga zamrzio, u Blagaju na nj kidisao i sikterisao ga. Izmišlja najgore o njemu. Kaže da vodi bojeve! Mora i to neko, ponajprije momci najvredniji. Veli da će izgubiti glavu. Ginu i bez boja. Ginu ni krivi ni dužni. I djeca, pa i tvoja su izginula – a baruta nisu ni prismrdila. Još im je mlijeko curilo niz bradu. Svako može poginuti, jednom se mre, pa i onaj ko se nije rodio, rodiće se i umrijeće. A i taj život, šta je on? Život traje dok čovjek ne poželi da umre. Ostalo je – umiranje. Udajom za Omera ja bih počela – umirati. Bolje sa Zaimom dušak nego sa Omerom vijek. Ti si babo govorio, da nije strašno umrijeti koliko je žalosno dugo bolovati. Nudiš mi bolesni život. Ne mogu bez Zaima, znano ti je. Ti ne možeš sa Zaimom, znam i to. Od dva moguć je samo jedan život. Moj ili tvoj? Na mlađem svijet ostaje, pošteno je. Ne diraj mi Zaima, tugu neprebolnu, ranu nesrastajuću, sreću nesrećnu.
        Kao da mi ih na uho govori, zaista, uvjeren sam, to su Fatkine misli. Fatkice, janje moje neobuzdano, nedoigrano, okani se šumetine, drži se proplanka. Gladan vuk čeka pod velikim drvetom. Uštini se, obuzdaj strasti i ljubav plahu, jer se na velikom plamenu ne ogrija niko. Plamen slame je i brz i visok, ali za čas utihne. Panj treba dugo grijati da bi razgorio, ali gori i duže i toplije, čitavu noć i dan. Teško je sobom vladati, obuzdavati žarku ljubav, odoljevati Zaimovom plamenu, naporno je kao i utrnuti potpaljeni ljiljak. I to je za insana. Na našu žalost, na mene si uzavrele krvi, zbog nje sam i sam u životu patio, ispaštao, pa i tebe razumijem, otplakao bih za tobom, kukao ko bodenik. Ne mogu ti pomoći, moraš sama odbolovati, ranjeno srce liječiti. Pogane si krvi, ali i jake, preboljećeš. Znam koliko ćeš se namučiti, ali znam i da ćeš na pravi put iskobeljati. Pametna si djevojka. Ne smetni s uma da: "Onaj ko je na ovom svijetu bio slijep, biće slijep i na onom i daleko od svakog dobra." Ja i rahmetli milosnica učinili smo te razboritom, šejtani te mogu ometati, ali ne mogu odvući na krivu stranu: "A da te nismo učinili čvrstom, gotovo i da bi im se priklonila."
        Pusta sudbino zašto otrže hanumu, laka joj bila zemljica. S njom bih lakše. Očima smo dogovarali. Kad sam najsrditiji dolazio na pragu bih postajao veseo, od njenog pogleda. Umilne oči. Vječito nasmijane – meni. Satirale su i klice tegoba. Vladala se po mom raspoloženju. Tiha dok sam loše volje. Bučna i vesela kad sam rahat. "Neka smo mi živi i zdravi" bila bi joj sva priča na moju kakvu žalbu, kad sam se ljutio na svoj postupak, štetu, ili slično. Niko nije znao ili imamo ili nemamo. Voljela me dušom i tijelom, uvijek i svuda, i nije bilo sile koja bi joj smetnula našu ljubav. Zahvaljujući Kur'anu i njoj nisam ogrezao u zločine koje redovno prati vlast, a bio sam im na domaku. Čudna je sprega vlasti i nedjela, vezane su pupčanom vrpcom, i kad se bez nje bori za nju, i kad je održava u miru, i kad je brani u nemiru. Na vlasti sam bio samo u tihim vremenima, i nisam mogao ubijati ljude samo zbog toga što ne misle kao ja – vlast. Alipaša se čudio kako sam "mekušac", kako olako ispuštam vlast koja se teško stiče i teže održava. Branio sam se tvrdeći da je vlast čvrsto u mojim rukama. Nije uvažavao navodeći šta je ko reko protiv mene, a to znači i njega. Pobjesni, prisjećam se jedne prilike, kad priznah da su jedna od tih ogovaranja tačna: "Nikad vladar ne smije priznati grešku, nikad, među rajom on mora ostati nepogriješiv. Prizna li jednom, u svim ostalim slučajevima neće mu ni tražiti priznanje, osuđivaće ga i bez saslušanja – otimati vlast, i oteti." Mislio sam drukčije, insanski je griješiti i priznavati greške, i ispravljati ih. Jedino tako vladar može brzo uviđati svoje slabosti i na vakat im doskakati. Jedino tako može uprezati i druge pameti, mudre ljude, da pomognu za opšte dobro, ali i za vlast – svoju. Razgalami se na ove moje besjede, za raju je strah, i za pametnjakoviće, čvrstu ruku i britku sablju, to je po njemu provjereni način vladanja. Ne složismo se tad, ni ikad više. Nije za mene vlast, naivan sam, tvrdio je i zahtijevao da ga slušam slijepo. Otimao sam se, svađao sa savješću i ubjeđenjima, udaljavao od Alipaše, ali i on od mene, i brže nego ja od njega. Hanuma me podržavala u borbi sa sobom i Alipašom, bila uvjerena da zna šta ćemo izgubiti ispuštajući vlast iz ruku, mirila se očekivanom seobom iz raskoši u malo imanje. Poštenje je najvrijednije blago koje je dokučivo insanu, govorila je. Miran san je sadrug zdravlja, dodavala bi da u meni pretegne čestitost. Iskreno se plašila u vrijeme kad sam se razilazio sa Alipašom, plašila za moju kožu, a jadnica nije mogla ni pretpostaviti da će osveta dosegnuti na dijete, na čitav naš porod. A kad nam otrovaše jetime, krivnju svali na sebe. Osjećala se odgovornom za smrt djece i moju patnju. Tješio sam je, razuvjeravao, pozivao na sudbinu, Alaha, Kur'an... Nije pomagalo, naglo je kopnila, iz noći u noć je nestajalo svega u njoj, osim ljubavi i dobrote prema meni. Narastala joj je neka golema guka u prsima, tužila je, gušila i pozivala svojoj djeci, umrloj. Molila me da joj halalim, da se čuvam i ostanem u zdravoj pameti. Za potrebe Meše i Fatkice. Zaklinjala me svima živim i mrtvim, pojedinačno, zahtijevajući da istrajem, i uvjeravala da to ona ne može, te da joj oprostim...
        Nisam joj mogao zamjeriti na slabosti, majka je. Ni ja ne mogu nositi sve ove jade, ali hoću i moram, i zbog njene vjere u mene. Trebam djetetu. Da je mogla prevladati tugu, da je uz mene ovih dana, samo da diše, skraćuje nesanicu... Insan se ženi kad je najbijesniji, a žena je čovjeku najpotrebnija kad je najslabiji, kad ostari.
        Nikad ocu nije lako s curom u kući, majka joj je bliža. Da je živa moja rahmetli milosnica, rahmet joj lijepoj duši, ovo se ne bi ni dešavalo, i jutros bi ostala s njom, tugovale bi zajedno. Majka bi je, nekako, saulisala, još u početku odvratila od krmka. Bio bih i ja saburniji. Bilo bi sve drukčije. Ali, šta mogu, suđeno mi je ovako.
        Obuzet mislima ne znam ni kako projahah brdo Petak, ni kad stigoh na Bišće polje išarano hajvanom. Ispremještah poglede sa stada na stado, s krda na krdo, pa tek na Markovcu stimah prokletog konjanika. Bolno zagruva srce. Kao da mi konj dokuči misli dade se u jurnjavu za Zaimovim zekanom. Kopitama uzdrma ispucalu zemlju, usplahiri do tad mirnu stoku. Razmiču se bravi i goveda, prečicu upriličuju, dočekuju i ispraćaju zbunjenim pogledima. U glavi se porva puno misli, u tjeskobi kao da zazujaše stiješnjene muhe, bijesne, natruniše pamet – glava ne zna smisliti umno, izludila. Priviđenja čudna neka u trenu se pojaviše, izoglaviše razum.
        Šta će se zbiti, hoću li na vakat dojahati, dijete odbraniti, suludog plaćenika saulisati, ili će se desiti – belaj? Od puno misli nasta prisjećanje.
        Na planini zanoćio uz tor. Prenu me bolni blek, sudari sa bjelinom mjesečine i vukom iz dohvata ruke. Kurjak kolje šilježe, blek buca planinu. U samrtnika dva žiška bljeskaju – nemoćni mole pomoć, od mene. U trenu se zbilo. Kidisah za čeljusti zvijeri, rvali se, krv zvijersku i insansku miješali. Žvalje popucaše, zavijanjem zakukaše, poražena zvijer podvijenog repa uteče s mjesečine.
        I ovu ću zvijerku za vilice, odlučih pa i ne htijući stisnuh zube, zaškripaše kao nikad do tad. Kao da su kurjački i u mojim vilicama. Snaga koju dobih bi ona nekadašnja, čobanska. Ne pristižem neman potrebnom brzinom, a ni ona ne osvrće, ne nada mi se. Prije će u avliju, toliko da ima kad učiniti zlodjelo. I konja trka uhvatila, a meni se čini da mili, udaram uzengijama, vikom tjeram ulazeći u Goveđu ulicu. Krmak je već pred avlijom. Jadnicu opet zamišljam na sećiji, vuk se privlači janjetu, očekujem krik... Glavu opet naseli zujanje muha, smijenu zastrašujuće kreštanje kokoški.
        U kokošinjac se uvukla lisica, pred zoru u vrijeme najčvršćeg sna. Rasprskavajuće kriještanje grunu u gluvo doba, nametnu užasan san koji me razbudi i potjera na avliju. Napadnuto moje na mom! Spodbih degenečinu pa nasumice kidisah na nevidljivog uljeza. Udarah po krovu, galamom prijetih, kuražih sebe i kokoške. Kriještanje ne jenjava, a lija ne iskače. Udarao i vikao, pa prestao. Ona je, lukava lisica, čekala baš taj čas, u trenu iskoči – uteče sa plijenom.
        I sad čvrstu odbranu kanim, a zločinac, ko zna, možda je već obatalio dijete.
        Kurlajući morne misli stigoh u avliju. Nisam se prevario, zaista, dobih neku čudnu snagu,
       nekoliko skokova i nađoh se na hajatu. Ne daj bože ni dušmaninu mome da u takvom stanju zatekne svoje dijete. Vuk i janje mejdan zametnuli – za dimije kidisali.
        Zabijelila runjava guzičetina – zasmrdila.
        Dimije razbucane, zdravo platno stisnule noge – priklještile.
        Zujanje, blejanje i kriještanje u glavi umrtvili mi misli.
        Ne znam kako se sve to zbilo, u sjećanju nosim kao da sam u magli vidio, ili u nejasnom snu doživio...
        Nađe mi se vagir pri ruci. Zamahnuh. Ispriječi se rame ko kuća. Puče ključna kost kao suva jelova cjepanica.
        Ranjen kurjak poče zavijati, prema konju puziti.
        Ucvijeljeno janje jeca u roditeljskom naručju. Osvetničkim pogledima ispraćasmo razbojnika.
        Na Kur'anu hlade se misli: "Kazna vam je to, pa je iskusite, a nevjernike čeka patnja u ognju."
        Moja mala Fatko, jadnice nevina, sad si tek shvatila babovu brigu. Skupo si platila neiskustvo, misli su mi u ta razmišljanja hodila, na tom putu su bile i Fatkine – dodirivale se. Ni jedna nesreća nije potpuna. Ipak nije silovana, a visilo je o koncu. Možda je dobro što ti se to desilo. U malo vremena si stekla mnogo pameti, toliko ne bi za dosta godina: "I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Alah strašno kažnjava. Alah sve zna i mudar je."
        Desila se strašna stvar – ženskom insanu!
        Ima nekih radnji koje čovjeku nisu dozvoljene ni u mislima. Drzne li se, ipak, pa njima proviri u te zabranjene odaje, zapuhne ga strah koji pokosi po koljenima. Te mrkline su slične nejakim dječijim mislima kad se sukobe sa majčinom smrću, ili u sred mračne grmljavine sretnu razbojnika, ili gledajući klanje ovce pomisli da kolju njega, ili... pomisao djevojke da je siluju.
        Nema ženskog stvorenja koje nije bar nekad provirilo u pakao silovanih. Koliko je god ženskih duša stvorio Alah, toliko je predvidio i džehennema – svakoj po jedan. Zajedničko imaju svi po nešto; i kaljavo crnilo na izvoru, odbačenost, zaraženo smetljište, grdobu, sramotnost, gadost, poganost, neljudskost, i sve ostalo što ženi oduzima pravo da se nazove djevojčica, djevojka, majka ili nena. U svim tim džehennemima postoji neki strašni život, ljudolikih bića, mrskih i Bogu i insanu. Ta bića su nastala od odbačenih žena – rospija.
        U prva saznanja djeteta spada i čin kurvanja, iako mu oko toga ostaje dosta nejasnog. Duboko i za sav život urezano ostaje uvjerenje da je to najveća ljudska pokora, ona greška žene koja se niti može, niti smije, niti ima smisla braniti. To je jedino od vječno otvorenih pitanja o kome se slažu sve vrste insana, dobrih i loših, obespravljenih i vladajućih, muških i ženskih, malih i velikih. Ono je najveći zločin od svih koje poznaje ljudski rod, veći i od ubistva. Dok je Stvoritelj za krvnike dao kaznu u vidu straha i nemira savjesti, svakom za svoju zaslugu, istovremeno je rospiji dodijelio teret srama. Dobivši ga za ženu prestaje mir do groba, a i u njemu ga neće naći, zemlja će joj izbacivati kosti.
        Za razbojničko djelo je odgovoran samo jedan – krivac, nikad to nije oštećeni. Za kurvanje su osuđeni, i sestra, i majka, i nena, i brat, i otac, i rodbina, i pleme, i nahija.
        U času kad djevojčica mislima proviri u taj najužasniji i najtamniji ljudski hodnik, Stvoritelj joj dodijeli grumičak džehennemskog jada, da je stalno uz nju, da opominje, prijeti i spašava od iskušenja. Pod teretom tog božijeg dara zamišlja zle učinke grumena, poređuje ih sa nasilnim guranjem čvorastog glogova pruta u stražnjicu, sa dušmanskim batinanjem, sa nejasnom pojavom u kojoj se iz đavoljeg djela rađa kopile, sa Sudnjim danom, kad se sav ljudski rod okreće protiv nje, kad joj satire i ime i daje novo – kurva. Sva poređenja čine joj se nedorasla njenom zlu, pa zamišlja sijaset strašnih, njima sličnih pojava koje mogu domisliti samo ružni snovi.
        Stvoritelj nije ostavio ženi mogućnost da se pokaje i popravi, samo On zna zašto tu nema izbora – jest ili nije rospija. Samo On zna zašto je kurva i kad nije njenom voljom, ni krivnjom.
        I žensko dijete postaje rospija čim je zajaše muško, bez obzira što je znano da se nije moglo odbraniti. Kako je to pravda, zna samo On.
        Da je to sve tako, mislenim zaranjanjem u svoj džehennem, sazna svaka djevojčica, sazna da se to i njoj može dogoditi samo jednom, i samo na jednom stidnom djeliću tijela, koje, zbog toga, nikad ne smije pokazati, ni suncu ni mjesecu, nikom, ni roditelju, ni... – jer kad dodjeljuje ime rospije On ne pita ko je kriv, pita – čije je tijelo? I u najnaivnijoj igri djevojčica stiska butinice ako može i naslutiti povredu ponosa. Od najranije mladosti svaka stekne, ako se pri njoj i ne rodi, vještinu čuvanja od grijeha koji vodi u strašni kurvanjski pakao.
        Uz sve te mjere opreza i zaštite, nekim čudnim okolnostima, ljubavnog žara ili sile, isto je, desi se da neku djevojčicu povrijede, rasčereče nožice, prevare ili prisile – naprave kurvom. Neposredno iza događaja, po hlađenju uzavrele krvi, po drugi put joj se ukazuje taj strašni pakao srama, izluđuje je i vuče u nasilnu smrt.
        Strašno je i pogledati u oči silovane.
        Eto, sudbina mi i to nametnu, gledam, ranjene oči. Fatkine – svog djeteta.
        Tužno je ispraćati svoje dijete. Suzno i kad ide u dobro. A mene zapalo da ispraćam u najgrđi džehennem.
        Riječ iz nas ne mogaše.
        Ovo mi je arapska mrcina napravila, ali da li je i Alipaša u tome sudjelovao? Do nedavno se bez vezirovoga znanja ovako što nije moglo dogoditi, ali matul je, zloupotrebljava ga Reponja, naslađuje na Alijinim prijateljima. Nije valjda i Alija u te jade ubrusio, nije valjda toliko vlašću i pameću oslabio.
        Riječ iz nas ne mogaše, pa se i misli raseliše, moje okrenuše na Alipašu.
        Lukav je stari lisac, ništa se ne zna. U zadnje vrijeme je sve više Alijinih lica. Poravna dosta nepomirljivih računa, i one najteže, sa fratrima i popovima. Nepredvidiv je taj prvi i silni hercegovački vezir, uvijek nekom spasilac a nekom dušmanin. Ovoga vakta, kada čini neviđena zla, kada pomišljamo da je izgubio i posljednjeg prijatelja, oglašava mu se dojučerašnji najljući protivnik, fra Bakula, da ga ovjenča pjesmom:

               Osim zgrada paša zauzimlje
               Mnogo polja i livada ravnih
               Mnoštvo brda i glavica tvrdih,
               Polja ore a livade kosi
               Brda krči, vinograde sadi
               Jažve svrče i pirinač natapa
               Vrtle kopa, kao jedna polja
               Duhan sadi, komu mjere nije
               Mnogo cvijeća, mnogo povrtalje
               Silne voćke i ostalo drvlje
               Radi meda Turcim primiloga
               Spravlja paša mnogo ulenjaka
               Pita ovne za pretilo meso
               Ovce, koze za bielo mlieko
               Biesne konje i presnažne mazge
               Nek se može proslaviti Hale
               U svem bogat da ga drugog nema.
                Čuj me brate, istinu ti kažem
               Alipaša da je bio kraljem
               A ne vezir, ko vladaoc mali
                Reć bi mogo – dosta imam blaga
               I imanja kim se kralji diče
               Kažem pravo i sa malo riječi
               Što sagradi sebi i drugomu
               Alipaša za devetnest ljeta...

        I dok, eto, Alipašu umni pjevaju nada mnom se lešinari, čavke i gavrani poigravaju, nadajući skoroj crkotini. Alahu, zar sam toliko zgriješio? Ili si i ti obnevidio? Bože me oprosti, praštaj svom griješniku.
        Alipašo, Bog te ne ubio, svega ti je na pretek, eto i latinske pohvale do koje ti je uvijek bilo stalo, pa zašto si se ranjenog Ragiba dopovezao? Da me vidiš sa nijemim djetetom u zagrljaju, i tvoje bi srce prokukalo. Zašto si toliko kidisao na mene, dušu u tijesno sabio? Zašto? Kako ću sa ranjenim djetetom prozboriti, kad su joj misli već u Neretvi? Skočiće u vodu, jer ovakvu sramotu ne bi iznijelo ni jače čeljade. Pomozi mi Alahu, pomozi, biću ti zahvalan do vijeka, pomozi! Pomozi da progovori, pred babom otvori dušu, u koju zgodom kanim udjenuti melem.
        Sklupčani kao dvije crne kukavice, htjeli bi govorom rasteretiti naboj grudi, ali iz nas ne može riječ.
        Kao da su zamandaljene, iz nas riječi ne mogu.