Samo rekne budi i ono bude  

Samo da prođe taj mevlud, razmišljao sam brijući se tupom britvom. Nagrdih se. Zapiša krv. Pritrča Fatka. Otvori duvankesu, sa tri prsta zagrabi duhana, pa posu po rani. Obnavlja duhan – bježi očima.
        Bezazlene rastočene bobe plivaju u zejtinu – umilne oči. Žalosne. Ovlažiše i moje. Kresnuše pa se podnimiše. Zašto si nerazuman moj babo, kao da me zapitaše. Razuman sam moja Fatkice, znam šta činim, shvatićeš do koju godinu, odgovoriše moje. Činiš mi žao. Da je živa majka, razumjela bi, nasamo muhabetila bi s tobom, odobrovoljila te i otpravili bi me na Bunu. Mom dragom Zaim-agi. Gorim, pomahnitah za njim. Ne može to vidjeti muško, pa ni očevo srce. Ne zamjeram ti, dobro mi misliš iako ne činiš dobro. Ljepotice se otimaju o Zaim-agu, mame age i begovi, nude miraze, a on begenisao tvoju, ispružio prijateljsku ruku, a ti se oglušio, srce mi sakatiš, dušu i razum uzburkavaš. Kao suluda trandam po kući i avliji, ne okušam, ne kvasim usta, ne dokučujem sna, pretražujem sreću, polubudna grlim ležaj, ljubim jastuk, tepam podmukloj tmini, podbula jutro dočekujem, znojna oplakujem ljubav. Molim se Alahu za tvoju dobrotu i razum, da nadođeš i Zaim-agu begenišeš: "I Mejremu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala." Nadam se u pravdu Njegovu – nadoćeš: "Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Alaha – vječno je." Babo, plah si, ali dobre duše: "Čovjek i prokljinje i blagosilje, čovjek je doista nagao." Kad Zaim-aga niz Busak projaše, pa ga užarene oči ljepotica obrlate, jedna će ga zarobiti, šejtana mu kupiti, u vrele prsi domamiti – smetnuće mene. Presvisnuću, sebi kidisati, u čatrnju skočiti... i tebi babo zlo nanijeti. Otančaće život. Izluđujem pri pomisli da mu druga spava na grudima. Dina ti, pusti me na Bunu... Ćutim joj misli. Opet nam se sudariše pogledi.
        Hrđobetno janje drhti na nogama, a već među vukove zalutalo, na misli mislima odgovaram. Zaljubila se u gaziju. Jest momčina za mejdana, ašikovanja, bacanja kamena s ramena, utrkivanja i bucanja mješina. Za svašta ga je Alah stvorio, osim za – domaćina. Iman – stiman, pitan – mitan, kršan – ljubljen. Ali janje moje nedomilovano, život traje duže od plamena ljubavi. Traje dok se žar ljubavnog plamena u prah ne pretvori. Težak je život koji se nadovezuje na garež plahe ljubavi. Po rađanju evlada utihnjuje milovanje, presahnjuje muško gazijanje i žensko bedrijanje. Svakodnevica umiruje pomamne, pa prizivaju mir i tišinu u osami – da sanjare o sreći. Šejtani ti onemogućuju susret sa srećom, podmetnuli ti samo njen odbljesak – tren ljubavi. Vuk upada u selo, razvaljuje jedan tor, kolje ovce, ustravljuje domaćina – jednog po jednog. O vuku najprije pričaju, lažno sažaljavaju prvostradalog, zvjerku ogovaraju, ali o pomoći i ne pomišljaju. A kad vuk uzme maha, osili se – noć i torina, u crno zavije više domaćina, tad se grupica po grupica usplahirenih sastaje. Vučja koža na povjetarcu hajke zaviori se. Zaim je sela u crno zavio, i babo mu vučje završio, na cetinjskom kocu ohladio. Treska pada uz ćepalo, kruška pod krušku, junak uz mezar junaka. Sahranjuju mudri, ali i nejaki. Jadno je biti mlada udovica, još bolnije junačka. Mučno je u svom čedu saulisavati poganu uzavrelu krv predaka, neobuzdanu mladost odvraćati od osvete, premićenih ruku brojiti noći čekajući sina, klicu kobne sahije u glavi stiskati – zlu sudbinu čekati. Ti si tek izmiljeno janje, naivno prizivaš Alaha, moliš za moj razum. Dozvan je, već ti je poslao znamenje – vatru ljubavi. Nevolja je što tvoje godine vide samo plamen, moje vide i ono što tek treba da se osvijetli. Vidjeće i tvoje, ali kasno. Zaim ne ide, on tutnji, dušu ti razdire. Jaka grmljavina je bez kiše, krupom završi: "Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti, ni brda u visini dostići. Sve je to ružno, Gospodinu tvome mrsko." On sve mjeri jednim kantarom.
        Završih brijanje. Kresnuše se oči i, opet, presjekoše misli.
        – Obuću! – zapovjedih.
        Nepotrebno se zapošljava, iznosi po jedno, potuljeno dodaje. Prihvatam i obuvam; šlape, napršljake, obojke i opanke.
        – Javlja li se Omer? – ote se misao, okliznu niz jezik. Ne odgovori. Da ne bi stajala preda mnom, donosi opet jedno po jedno; džamadan, fermen, šalvare, silah, fes... i nježno odlaže. Vršimo radnje, a misli su daleko od njih, njene na Zaimu a moje na Omeru. On je momak za nju, viđen, veseljak, radiša i štediša, zbori ni malo ni mnogo, a ima i dobru pasanciju. A i babo mu, Memišaga, ugledan je trgovac, poštovan Mostarac. Obadvojica bi, samo da kučka mrdne repom, dotrčali po nju – u podne, u ponoć. Iznio bih im je na rukama, srcem dao. Ali jok, june ko june, đe odgradi kidiše. Da bira ko jedna po jedna: "Ali nevjernici lakomisleno slijede strasti svoje – a ko će na pravi put uputiti onoga koga je Alah u zabludi ostavio. On je uzvišen i na nebesima i na zemlji. On je silan i mudar."
        – Onomadne sretoh Memišagu –zapodjenuh o Omeru.
        – Zaim-aga je bez baba, Smail-agu nisi ni mogao sresti. Siroče je ko i ja..! – jedva se provukoše riječi kroz suzama ovlažene gubice, poganice.
        Grehoto babova, i tu se našli, siročad u plahoj ljubavi. E moja hanumo, rahmet ti bilo, blago tebi pa ne čuješ ove jade. Našu Fatkicu za sina zulumćara!? Da saznaš jadnice, mezar bi izvratila. Da si sa mnom, da zajedno mislimo, dijete smećemo, na pravi put okrećemo... Pravo si zborila, da se Smail-aga neće glave nanositi, siročad će ostaviti. Bi tako, odmah iza tebe, dohakaše mu Crnogorci. Mnogu je fukaru ucvijelio, na sablju natakao, glavu odrubio, na kolac nabio, i njegova je tako završila. Sin, Zaim, nastavi isto čim doraste do konja, u belaju je kalio život, glavu u torbi nosi, po smrt sto put poručio je, pa onda nameračio na Fatkicu. Čim kakav dernek eto ti ga u Blagaj, u sestre ti, a tetka ko tetka, muteber joj da divani sa jednim Čengićem – uvaljuje mu Fatku. Domamljuje i nju i njega, pa onda od žene do žene, jezika do jezičine. Ponosi se, a ni sama ne zna čim: "U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat, ta najneprijatniji glas je revanje magarca." Obenđijala je, dopovezala ljepotice, a kad sirotici bi potrebna nježna ženska ruka, pranje, presvlačenje, maženje, nigdje tetke ne bi, poručivah, dozivah, obećavah djetetu toplotu sestre tvoje, oglušila se i ogriješila – o sirotu i dobrotu. Sada je priziva, mahnitlukom ponosi, baksuzluk donosi. Uvijek se praznom veličinom kitila: "Ako neko želi veličinu... One koji imaju rđave namjere čeka patnja nesnosna i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna... Oholost na zemlji i ružno spletkarenje – a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe." Ni u jednom susretu za sestričnu ne pitaše, svaki put mi je nudila neku ženu, zabavljala sebe skrnaveći tebe. A kad se i toga naćeifila, a dijete prispje do zgodne cure, okrenu zlo na nju, ružno joj pletivo zametnu, jedinicu odvoji od oca, srce joj raspolovi, pretoči sreću u tugu.
        Fatkica požuruje sa sedlanjem konja, privede ga sofi – da uzjašem lakše i odjašem prije. Htjela bi bez govora, mrsko joj reći i Alahimanet, a moraće. Ostaće sama, povući se u odaju, na sećiju, dumati, dumati, dumati... Od malih nogu, kad je tužna, osami se, tuguje na sećiji. Opet joj osjećam misli, kao da govore. Idi čim prije, ne volim da si blizu, najsretnija sam kad sam sama na sećiji. U miru se presabiram, otplačem ili otsmijem, na njoj snujem život. Samo na sećiji znam da razmišljam. Idi babo, idi, sretni ti puti, idi. Znam te babo, pogleduješ me, pitaš se; volim li te ili nisam. Poštena sam, ni sama ne znam šta osjećam. Nije dragost, ni mržnja, a oboje je. Idi!
        Zajahah konja. Jedva izvukoh godine.
        – Poljubi baba u ruku! – rekoh vidjeći da je u odsutnosti zaboravila tu obavezu. Priđe, poljubi – bez avaza.
        – Melek, a ljut!? – rekoh da bih je odobrovoljio, veseliju ostavio, mirnije jahao.
        – Šejtan, šejtan babo, kakav melek!? Meleki su na Buni – reče prije nego zasu suzama. Otrča u odaju, povrati se, doda: – Alaheimanet. Poselami svakog ko upita za mene.
        Poslije pedesete svaka godina oku olova na noge ovjesi, jutros osjećam svaki dram, jedva konja zakoračih. Ne mogu kao što sam mogao, teška je to spoznaja. Breme godina izokrene čovjeka – i pamet. Ranije sam mogao stići i uteći – na mejdanu se isprsiti, a sa olovnim nogama mogu se samo sa sećijom i mekim jastukom ravnopravno nositi. Pozne godine zazivaju teške misli, one strah, pa se starac vraća u djetinje stanje, potrebna mu je zaštita – od nemoći. Rijedak je starac koji prizna tu bolnu istinu – ne dam se ni ja pred dušmanima. Da nije olova danas me Buna ne bi vidjela. Da, da, od straha idem. Bojim se sjene: Starosti gora od bolesti, a mladosti prođe u ludosti. Vezah se za dijete, zabatalih sebe. Da se oženih na vakat imao bih sadrugu, dobro i zlo dijelili, starost uzgor držali, a ovako, otići će Fatka, danas ja li sjutra, za Zaima ili Omera, otići će, a ja, kud ću ja? Niđe nisam prispio. Da sam se oženio, da sam ostao u Stambolu, da slušah Alipašu, ili... Koliko sam u životu prošao raskrsnica, toliko sam života propustio, a ja tvrdoglavo jednim putem grabio sam. Ali, nije mi žao, pošteno sam hodio, u ovaj život doplovio, obali lađu priveo. Pošteno sam živio, pa i uz sve ove jade ne priznajem poraz – nisam se nasukao.
        Alipaša me godinama udarao po životu. Golema zla na mene sručio, i evo, riješio i da me sahrani živog. Kidisao je i na Fatku.
        Bijasmo petogodišnjaci, čamprazi, vižlad – Alija i ja. Sokak se o jadu bavio zbog naših marifetluka. Kola smo isprezali, konje izoglavljivali, tovare driješili, u čatrnje lame bacali, ruže po avlijama kidali, malu đecu cvijelili... Jedno jutro se ulunismo – prvi dan u mejtefu. Ranije sam došao, na kaldrmu džamijske avlije sjeo, zagledao dječurliju. Aliju čekao. Pojavi se neki novi dječak, Alijica, izbijeljen i obučen mimo nas, zalizan, važan – ozbiljan. Od tad kad smo se god susreli izgledao mi je drukčiji nego je bio prije.
        Više sam od hodže dobio batina nego mi je na glavi dlaka, a on ni jednom. Mučio nas je znakovima, prvim ajetima, Alija ih je savlađivao bez muke. Kad sam naučio prvi ajet, on je već znao suru. Još u mejtefu znao je Kur'an ko hafiz.
        Otpraviše nas u Stambol, predadoše jednom rođaku – u medresu. Ne izdurah ni heftu, drob me mučio, proljevom se cijedio, žudnja za hercegovačkim kamenom lomila me i slomila. Vratih se u Stolac – napustih jarana.
        Kasnije mu se izgubi trag, oprečne sahije stizale su, govorilo se da je i do sultana dopirao, drugi su mislili da se samo hvalisao – a ostao nepismen.
        Izvlačile su se godine, Turska je tančala, sultan se bavio nemirnim granicama i neposlušnim vezirima. Vlast i u nas otanča, osiliše se age, ne držaše ni do Boga ni do cara. Harač i zulum raji prekipili su, bunili se – glavama kitili koce. Bezvlašće ovlada Hercegovinom.
        Po pravdu se išlo i do Stambola, džaba, Drina opet ostajala je kriva. Pred zulumom kičme se heriše, nemoćni prestaše tražiti pravdu na zemlji, zavapiše u Njegovom pravcu. Ako pobijede raji će biti selamet, govor
       ili su otimači vlasti, a bivalo je ko i vazda prije: Tukle se jetrve preko svekrve.
        Jedno jutro Alija Rizvanbegović osvanu u Stocu. U mutnoći i on oćutio smrad vlasti. Došao da zavlada bar stolačkom nahijom.
        Tih mjeseci stizale su brojne sahije o bojevima, naročito su uznemiravale one iz Srbije. Po kahvanama se prepričavalo o golemoj buni u Beogradskom pašaluku, veličao vođa, neki Crni Đorđe, koji je prijetio da će uništiti i tursko uho. I kod nas usplahiriše se Turci, pokretali su ordije, među muslimanima prikupljali su dobrovoljce – silom. Naša raja bila se ušutila, gledala je u age i begove, vlaška vedrila čela, a latinska raja je mudrovala. Alija se oglasio prvi, otvoreno stao na tursku stranu, okupljao je i on dobrovoljce, ali mimo turskih saznanja, gotovo da je to radio isključivo za svoj groš. Nisam mogao da ga shvatim i prihvatim. A onda dojahaće i pred moju kapiju.
        – Ragib-aga, došao vakat, valja braniti Din – reče nakon selama.
        – Nije mu do mene – odgovorih ne izjašnjavajući se.
        – Turska je slaba, znamo – prošapta, zamisli se pa doda – ali je još kadra ugušiti Srbe.
        – Nikad se ne zna!? – ne odredih se.
        – Zna, moj dragi Ragib-aga, zna! Taze sam od tuda, taj Karađorđe je zametnuo veliku bunu, namučiće Turke, ali ne može pobijediti.
        – Ja, ali uz njega su Crnogorci, Bugari, Austrijanci, dosta Bošnjaka, čuje se i za Arnaute.
        – Ima toga, ima – reče nakon kraće šutnje.
        – Ni Rusi neće sjediti presamićenih ruku, poduprijeće krst – rekoh nakon što i ja odšutih.
        – Pričao sam sa dosta onih koji poznaju obje strane, a i razmišljao dugo, uprtljavati se ili jok, pa kad zaključih da Srbi ne mogu dobiti, onda mi je mjesto na drugoj strani. Bude li tako dobiću više od uloga, znatno više. Ti si mi najdraži prijatelj, nudim ti i više od onog što možeš ponijeti.
        – Znači, pozivaš me na ordijanje, gdje se gube glave, a najbolji prijatelj!? – i našalih se i prigovorih.
        – Da, prijatelju. Ne pođeš li milom sa Alijom, moraćeš sa Turcima. A to nije isto. Rijetki su živi koji su išli za njima. Ja znam čuvati sebe i svoje, i u boju.
        Okupi buljuk Stočana, za čauše postavi mene i Šunju iz Dubrava, a on, Alija juzbaša, stavi se na čelo kolone i povede nas put Bosne.
        Tamo nas dobro dočekaše, uključiše u tabor gdje su bila dva buljuka Anadolaca, iskusnih ratnika. Odmah nas prebaciše u Beogradski pašaluk i uvedoše u borbu. Bijahu to manji okršaji, mi redovno brojniji, vještiji, pa i uspiješniji. Mjesecima pobjeđivasmo.
        Na prepad, jedne mrkle mokre noći iznenadiše nas Srbi na spavanju. Desetak ustanika rasturi čitav tabor. Bunovni, iznenađeni i uspaničeni i ne primismo borbu. Kako upadoše tako i nestaše. Kad svanu okupismo se. Manjkala su sedmorica. Među preklanim bijahu bimbaša i dva čauša, i oni kao i ona četiri askera bijahu Anadolci. Čudno?
        Alija posta bimbaša, a Šunje i ja juzbaše. Promijeni i čauše, postavi naše, Stočane. Novi bimbaša je izbjegavao okršaje, zaobilazio, grickao sa bokova, pa se povlačio. A kad borbu nije mogao izbjeći uvodio je Anadolce, nas je ostavljao u rezervi, ili nas uvodio sa krila – čuvao. Od razbijenih tabora sakupljao je samo askere Bošnjake, dovodio ih na mjesta izginulih Anadolaca. Anadolaca je tako bivalo sve manje. U jednoj borbi, baš oni, izginuše listom. A i ono što osta, ne vjerujući nama – razbježaše se.
        Polovina je druge godine bune, osamsto šesta, očekujemo konačnu pobjedu, radujemo skorom vraćanju kućama, pa i više izbjegavamo okršaje. Čuva nas Alija – zbog sebe. Javiše da je konačno na redu odlučujuća borba, na Mišaru, i da se dobro pripremimo. Jedan zarobljenik kaza da se Srbi spremaju da udare na Ilindan. U zoru. Alija je odlučio da se baš u posljednjem boju pokaže i nametne Turcima. Tako se i ponese, preuze težak zadatak, da golim rukama grće žeravu.
        Sjati se znatno veća ustanička ordija nego smo predviđali. S lijeva nam Turci, a s desna Bošnjaci, zabrinusmo središnjim položajem. I uplašismo. Kad još doprije glas da, baš ovu bitku na srpskoj srani vodi glavom Vožd, Crni Đorđe, dođe do pometnje. I Alija se sneveseli, priđe mi, šapnu:
        – Nemamo izbora, moj Ragib-aga. Neka nam pomogne Alah.
        Nagrnuše ko pljeva, prsa u prsa, pokolj – Sudnji dan. Prvim naletom pola boja dobiše. Shvativši da nemamo nade, Alija izvuče tabor, povuče u dubinu šume. Dograbi jedinog zarobljenika, pa ga posla na srpsku stranu, da javi o predaji tabora.
        Dopadosmo nekom Risti Stamatoviću, koji kad vidje bimbašu, u želji da Srbi saznaju o turskim planovima, insanski nas primi, i sprovede vojvodi Stanoju Glavašu.
        – Turčine, zbori šta ste sjutra naumili!? – dreknu sila od čovjeka.
        – Gospodaru, na daleko poštovani vojvodo Stanoje, ja nisam Turčin – iznenadi me Alijina prevrtljivost, snalažljivost. Srbin sam, Aleksa. Moj prađed Aleksa Obrenović, koji je živio u Peći, raspori agu na njivi, pa pobježe glavom bez obzira. Kad mu Turci nanjušiše trag, da bi spasio čeljad, na brzinu primi islam i prezime Obrenbegović. Djed će kasnije pobjeći u Stolac i prozvati se Rizvanbegović. Djed me zakleo da se vratim u srpstvo, pa evo, kad vam je najpotrebnije, dolazim i dovodim tabor naših Bošnjaka. Svi su porijeklom Srbi, i odlučni da pomognu bunu. Ispunjavam želju i djedov amanet.
        Povjerova mu vojvoda, ali kaza i da će ga provjeriti. Naš tabor dopuni Srbima, pa ga predade Aleksi-Aliji. Ne skide mu ni odježdu. Već sjutri dan uvedoše nas u borbu.
        Vodismo krvave bojeve sa Turcima. Teško mi se bi klati s našim, Bošnjacima. Aleksa dokaza sposobnosti za bojevanja, i ovu bitku vodio je umješno i hrabro, naročito bi uspješan u borbama prsa u prsa. Iznenadio je i osvojio Srbe, pa već treći dan dođe vojvoda Stanoje Glavaš da zahvali Aleksi. Pobratimiše se.
        Dobismo bitku na Mišaru. Žestoka, do istrebljenja. Velika srpska pobjeda, ali i Aleksina i naša.
        Osokoljeni ustanici u hodu su kršili Turske utvrde. Narod nas je dočekivao sa pjesmama i pogačama, sokolili nas i priključivali se. O Aleksi se brzo širio glas, u koje smo god selo upali, tražili su hrabrog hercegovačkog junaka, Srbina, Aleksu, grlili ga, starci, žene i djeca. Za dvadesetak dana dospjesmo, čak, u Deligrad. Tek tu pade komanda – predah.
        Nismo se ni ohladili narediše – pokret. Dvije-tri hiljade hrabrih pješaka, i oko pet stotina konjanika, i jednim topom, preko Jastrepca i kroz Jankovu Klisuru, izbismo u Toplicu. Oslobodismo Prokuplje.
        Ni tu ne bi vremena za predah, javiše da ozdo nadiru Arnauti, pa im krenusmo u susret. Čuvši tu naredbu ustanike obuze oduševljenje. Trčali su u korak sa konjanicima, kao da idu na piće ili kakvo veselje. Trčali su kličući Lazaru i Obiliću. Pregazismo Lab i Kuršumliju – izbismo na Kosovo.
        Srbi na Kosovu!
        Pjesma i suza, na Kosovu – iz svakog srpskog grla i oka.
        – Jaši za mnom! – iz meteža izroni Aleksa. Kad se osamismo, šapnu: – Vodim te do turbeta cara Murata, ja li mjesto stradanja cara Lazara. Po volji ti.
        Ukaza se više manjih turbeta, podignutih na mjestima gdje je kanula kap sultanove krvi dok su ga prenosili, a onda se zabijeli golemo zdanje, turbe cara Murata opasano debelim zidovima. Nisu ga skrnavili Srbi.
        Svakojake misli se smjenjivaše dok stajah u dvorištu tekije, pored carskog turbeta. Ragib iz Stoca na Kosovu, između dva opjevana cara – Lazara i Murata. Imaću šta pričati po Hercegovini, zadovoljno pomislih zamišljajući kahvanu u kojoj se znatiželjnici primiču oko mene, da bolje čuju. Misli prekinu nenadni topot.
        Aleksu pozvao Stanoje. Domalo će i mene Alija.
        Zatekoh šestočlanu grupu konjanika u seljačkoj robi. Vojvoda i Aleksa spremni da krenu sa pratnjom. Aleksa me dočeka riječima:
        – Vojvoda nije zaboravio, došlo vrijeme da me provjeri. Odjahasmo u Peć, da bajagi vidi stanje Patrijaršije, ali ja mislim da idemo u mojih Obrenovića. Ne nađemo li ih, postaćemo hrana lešinarima – srpskim. Moli se da uspijem. Bude li loše halaliću ti, halali i ti meni – dok je govorio treperilo mu je grlo.
        Ponese me svježina srpskih lica – na Kosovu. Sreću svjedoči vedrina zategnutih čela, radost, kojoj se priključila i rumena ranojesenja gora. Uznesoše me misli na moje Kosovo – Hercegovinu. Proganja žudnja za njom, ne silazi s uma. Kao gladno dojenče za majčinom sisom. Plakao sam koliko i ustanici. Oni od sreće, ja od žudnje. Poljubio bih svaki hercegovački kamen, kao što Srbi ljube svaki pedalj kosovske zemlje. U svakoj torbi ustanika nađe se po gruda zemlje, njima će okaditi svako srpsko selo, govore. Rukama su izrovali polje tražeći čvrsta i postojana grumenja. Iza nas osta crno Kosovo.
        Mislio sam da znam šta Srbinu znači guslarsko Kosovo. Nakon prvog prizora kojeg tamo vidjeh, postalo mi jasno da to insan u Stocu i ne može shvatiti, jer je daleko. Hiljade Srba zajahalo je zemlju crnicu, opkoračilo kao nevjestu prve bračne noći, pomamno ljube zemlju. Ljubav je bez očiju, slijepa je i ova. Kosovo je strast. U meni crvotoči žudnja za kamenom, danima bih ga grlio, i opet nezasit ostao. Zašto ne ponesoh jedan kamičak, moju grudu, bolujući za Hercegovinom prigovarah sebi.
        Srbe više ne može zaustaviti niko, izbiće i u Stambol, gledajući ih opijene Kosovom, ponesene vjerom u snagu i vojničku vještinu, te željne borbe za slobodu, zaključivao sam. Iskreno sam im želio brzu pobjedu – da i ja čim prije zagrlim rođeni kamen.
        Događaji koji su slijedili najavljivali su obrt. Pokrenusmo se ka sjeveru, da pomognemo borbu u kojoj su gubili Srbi. Poklekoše u malo vremena.
        Ponovi se Kosovo!
        Suđeno je Srbinu da dobiva velike bitke i da gubi dosta malih. I u jednim i drugim se vidno prorjeđuju. Gubili smo bitku po bitku, dok ne doživjesmo potpuno ugušenje bune.
        Tužno je bilo gledati ograde sa krvavim kocima koji su završavali srpskim glavama. Rasli su kao gljive smrdulje, mutile su umove i rušile nadu.
        Preživjeli pobunjenici se zaklinjaše vojvodi da će se odazvati na slijedeću bunu, koju im je već tad najavljivao, izgrliše se, pa rastrkaše i potekoše u svoje krajeve.
        Alija, ja, Šunje i Stanoje upadosmo u prvo selo, preobukosmo u rutine, pa krenusmo ka Smederevskoj Palanki, u Glibovac, rodno selo Stanoja Glavaša. Usput nam je otkrio da se preziva Stamatović, da će do nove bune živjeti pod svojim pravim imenom, nezamjećeno, i mi s njim, kao nadničari.
        Najavljene bune ne bi, vremena se smiriše, ali Turci ne prestaše tragati za vojvodom. I uđoše mu u trag, pa se odmetnu u hajduke.
        Pomože nam, preko svojih ljudi, da se uvučemo u Bosnu, a dalje, prema Stocu, bilo je lakše.
        Kući kazasmo da smo po raznim Turskim zemljama vodili bojeve. Uspješno pometosmo tragove.
        Godinama vodili smo miran život.
        Poženismo se i rađasmo djecu.
        Proticale su mirne godine.
        Alija se opet izgubio. Stolac ga gotovo i zaboravio. Kako se dugo nije javljao, počelo se sumnjati i u njegov život. Neočekivano, javi mi se sahijom iz Anadolije: "Kako znaš i umiješ dođi u Stambol – smjesta", poručuje.
        Nađosmo se iz Mostara, Gacka, Konjica, Foče... iz svekolike Hercegovine, blizu sultana u Stambolu. Alija nam pojedinačno dokaza kudret-sat – postavljen je za hercegovačkog vezira. Bavio se Katul fermanom, kazivao imena onih kojih će ubrzo nestati, tražio od nas nova imena da ferman smrti obogati. Dade nam prikladnu monduru, pa u pratnji silnih momaka, sa kojima se tamo proslavio, krenusmo put Hercegovine.
        Nakon napornog putovanja ujahasmo u mostarsku svjetlost. Odmah se vidjelo da smo slobodom ogranuli šeher. Ljudi su razmicali obrve, i bore im se na čelu veselile. Srcem nas dočeka svenarodna bujica. Vezir ujaha uzdignute glave. I sokaci su na koljenima, i oni rastvorili kapije. Silnik podanike i ne vidi – sila boga ne moli.
        Još je iz Stambola poručio:
        "Svi muški između osamnaeste i šesdesete da se okupe..."
        Danima sam dumao gledajući opet neprepoznatljivog Aliju, divio i plašio, neobičnom ponašanju imbretio, ponešto mu zamjerio i prešutio. Čekao sam da vidim kako će se ponijeti oni što su se osilili, jesu li se Alipaše uplašili. Hoće li se pokloniti?
        Alija je nepridošle bilježio u tefter, pandurima izdavao narudžbe za ubistva – a i prije teferiča već poubijao neke. Iznenadio je: "Da, ovo je dan Strašnoga suda u koji vi niste vjerovali." Na kolac nabi dvojicu poganćera, one što su prijetili raji nakvom silom iz Stambola i na prijateljstvo sa silnim pozivali, plašili i oko sebe strah sijali. Ovakav početak vladara nisu ni sanjali. Raji sam se priklonio, da i silni silu osjete – radovao se uz njih: "Zašto oni ne putuju po svijetu da vide kako su završili oni prije njih, koji su bili jači od njih? – Alahu ne može ništa umaći ni na nebesima ni na Zemlji. On uistinu sve zna i sve može." Čovjek ne može što i Alah, ponekad mu se učini da može i više, kao što se tog petka činilo Alipaši: "I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati." Alah je na nebu, a Alipaša u Hercegovini: "O ljudi, Alahova prijetnja je, zaista, istinita, pa neka vas život na ovom svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan u Alaha ne pokoleba." Nije lako posnom Hercegovinom vladati, bundžije miriti, raju od samozvanih moćnika oslobađati – da li ipak treba ovoliko ubijati?, pitah se, ali ostah bez odgovora: "Gospodar moj pobjeđuje istinom. On dobro zna i sve ono što je veoma skriveno." Moja pamet ne može dokučiti njegovu pravdu.
        Pred akšam bijeli dunjaluk pokri čaršiju, ni igla s neba ne bi pala na zemlju. Fukara razdragana, a agama i begovima iz očiju viri zort: "A da ti je vidjeti kad ih strava uhvati – umaći neće moći, iz bliza biće ščepani." Do juče im bijahu tijesni drumovi, danas bi prošli kroz iglene uši: "Dan vam je određen, ne možete ga ni za čas jedan zaustaviti niti ubrzati." Mislima tijesno: "A šta će im biti od koristi kad je život na zemlji bio i prošao."
        Ni mi, prvaci, ne viđamo Alipašu. Muhabetimo preko njegovih kočijaša. Izgleda da je već tu bio početak njegovog pada. Već nas je tada počeo gubiti. Držao nas je po strani da ne bi dijelili vlast. Žena i vladar su slični. Djevojka i čovjek traju, istinski, samo do udaje i preuzimanja vlasti, počeh shvatati smisao mudrih riječi. Nestrpljivo očekivasmo naveliko najavljen zbor: "Gospodar naš će nas sabrati i onda nam pravedno presuditi. On je sudija pravedni, sveznajući." Poslije toga bićemo pametniji, upućeniji i vještiji u vođenju reda i mira. Valja dio vlasti preuzeti i pravedno vladati.
        Brojna zlatom okovana pratnja unjedri nakinđurenog pašu, slježe niz Bjelušine, pa ga iznjedri u Kujundžiluk. Sa ćilimom prestrtog hajata oglasi se prvi hercegovački vezir. Grlovito:
        "Hercegovci, braćo!"
        Utihnu i posljednji vrabac sa do neba visokih kula i minareta. I Neretva obuzda huku, umiri tok, pokloni se valiji, pa poče upijati riječi, i naramcima, kao svetinju, vraćati Njegovim govorom:
        U raje čela razvedriše, a efendija pokunjiše - fukara se poče zaklinjati Alipašom.
        Do tada se ajani pozivaše na islam i Tursku, Alipaša se pozva na ljude, mir, red i rad.
        Preskoči i Njega – Alaha Mislosnika.
        Zamjeri mu se, debelo: "Hvaljen neka je Alah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa dva, tri i četiri krila čini izaslanicima. On onome što stvara dodaje što hoće, On uistinu sve može."
        Alipaša obeća Hercegovinu očistiti od hajduka, crnogorskih komita, ovdašnjih silnika i krvnika, da svaki insan bude slobodan na svome. Tu zadaću povjeri Reponji, ne postavi ga za kavazbašu, za ono što će raditi, ali mu dade i veću vlast od toga imena. Arapin je, bez duše i obraza, i nema prijatelja, pa ni hilne, objašnavao je Alipaša njegovu ulogu. Reponja ti zareda, skoro svaki dan, po desetak na kolac. I gore, hrišćanima ne dade da sahranjuju svoje, sve dok njemu ne donesu po deset oka kahve po mrtvoj glavi. I onda, po više dana, na onoj mostarskoj sparini, smrđele su lešine.
        I tako ti je slavobitni Alipaša, te gospodnje, hiljadu osam stotina trideset i treće godine, u ruhu prvoga hercegovačkog vezira, ugazio u svoju prestolnicu – Mostar. Ko što kazah, još dok smo bili na putu, zatečeni kajmekan hercegovački, Hasan-beg, razašalje po čitavoj zemlji, svim ajanima i crkvenim poglavarima, sve trima, da peti dan po Đurđevdanu dođu u Mostar, da svečano dočekaju vezira. I sam iznenađen veličanstvenošću dočeka, vezir se poče kočoperiti i hvalisati:
        Voli me čestiti Car, srdačno me ljubi i učinio me je trećega do sebe. Ponudio mi je da budem vezir u kojem god hoću pašaluku, a ja ga zamolih, da mi dodijeli Hercegovinu od bosanskoga pašaluka, i to redom petnaes okruga: Mostar, Trebinje, Nevesinje, Pljevlje, Prijepolje, Čajniče, Foču, Konjic, Stolac, Ljubuški, Nikšić, Gabelu, Počitelj, Blagaj, Ljubinje, Gacko, Duvno i Glamoč; zatim nahije: Grahovo, Pivu, Drobnjak i Imocki. Eto, sve je dato meni, da svim tim vladam ja, moja đeca i moj rod. A sve sam to učinio zato, da se ne bi uvukao u našu Hercegovinu kakav zločasti paša. Ja sam razmislio, da je mnogo bolje, da ja kao domorodac vladam nego koji tuđin; svome domu niko zlo ne čini. Svakome ću suditi po čistoj pravednosti. Istina, hercegovački Turci mnogo su mi zla učinili, no ja im praštam sve, samo da se više ne bune. A ko učini kakvo zlo, s njim nema nikakvog popuštanja, a nije mi ni na umu, da razbojnika pomilujem; s njim je jedini razlog – glavu dolje. Pravome čovjeku – bio on Turčin ili raja, svejedno je – uvijek je mjesto kod mene. Svi će gradski Turci odsada biti slobodni od danka. Oni niti će davati caru što niti meni, samo zemljoradnici – Turci osim harača po glavama dužni su plaćati kao i raja, a to za to, što ne skrivaju žena. Ja mislim, da ću Hercegovinu nabrojiti šesnes hiljada rajinih kuća, neka oni plate, što su dužni caru, a meni su dužni davati na kuću samo po jedan forint na godinu, meni će to biti dosta, jer u mene ima više blaga nego u koga drugoga, blaga što su mi pređi ostavili. Niko od sada ne treba ni k caru ni u Stambol. Evo vam Stambol – Mostar, a evo i cara u Mostaru. U mene vam neće trebati zagovornici, koji bi vas za zlato k meni puštali, a imadne li ko kakvu potrebu – slobodno, u opancima bez pitanja neka dođe i kaže mi svoju nevolju. Ja sam onaj Ali-aga, koji sam bio i prije, ja sam obujem opanke i obučem gunjac, i idem pješke, kamo hoću. Sad, andasi, (Alipašina uzrečica), sjetite se i gledajte, što sam vam govorio, da u dobar čas pođete kući...
        Tom prilikom raji podijeli nešto milostinje, nagradi prvake, i učini nova postavljenja.
        I ja ti se opasah vlašću, ponovo počeh rasti, glavom po nebu skidah paučinu. Klanjalo mi se jako i nejako.
        U početku mi bi nezgodno – boljeg od sebe gledati ispod sebe.
       Insan brzo svikne gledati – ozgo. Krupne vidi malim, male još kraćim.
        Postah i tužitelj i kadija.
        Na nov način život mi omili, a ubrzo, kako to uz vlast i biva, i trbuh ovjesi.
        Domalo tegobe vlasti osjetih na plećima, valjalo je stalno na konju biti, Alipašine naredbe sprovoditi, naređivati, provjeravati, kažnjavati, jahati, jahati... Nije lako odgovorno vladati!
        Desetak godina Alipašom će se zaklinjati i staro i mlado. Bi kako je i obećavao, i hercegovački kamen uzelenio je, i kamen Alipaša je uljudio. Vinogradi modrinom šljunak osvježili, maslinjaci nerodnu zemlju pokrili, bostanluci zamirisali, duvaništa i djecu zaposlila, mlinari se namljeli, krtole napretali i konji zobi nazobali. Drumovi se drvoredima murava, oraha, košćela i šipaka ogrnuše, pa i putovanja postaše ugodnija. Seoske meraje okitiše bunari i čatrnje, brojnošću hajvana i sinije omrsiše. Đipnuše vodenička kola koja kanalima išaraše polja. Alipašine tvrdnje da i kamen može rađati, da će od Hercegovine sačiniti Smederevsku palanku, da Hercegovina može sebe prehraniti, koliko su god bile nevjerovatne toliko se i obistinjavaše. I dijete se radovalo, grohotom smijalo, iako je i najsitnije moralo nešto da radi.
        Oblaci prašine koji su godinama zemlju golili, evo i oni posustali.
        Kao da sada u postojeće dobro ne vjeruju, o gladnim godinama sa sjetom starci prepričavaju.
        Slobodno, u miru i redu, besjedi i teferiči se.
        Alipaša se okruži učenim glavama, koje uljudiše vlast.
        I kosa na glavi propjevala je, potvrdila davno izgovorene očeve riječi, koje mi počesto dođu u pamet: Kad pristigneš u nepoznat dunjaluk, da je rahat prepoznaćeš po očima i kosi insana – pjevaju.
        Do tad su rijeke neopaženo proticale između kamenja, a sad se razmilile po poljima – nadomještaju majčinu sisu. Sa brda se raja spuštala, nenaseljenu zemlju zaposjedala, rukave zagrćala – nerod urođavala.
        Hercegovina se ne mora raseljavati, sama se može prehranjivati, tvrdio je Alipaša, poručivao poput Njega: "A Alahovi iskreni robovi posebnu će opskrbu imati, razno voće, i biće poštovani u džennetskim baščama naslada, na divanima, jedni prema drugima, biće posluženi pićem – iz izvora koji će stalno teći – bistrim i prijatnim onima koji budu pili, od njeg neće glava boljeti i zbog njega neće pamet gubiti."
        Raja se preporodila, patnje prebrodila, džennetske bašče dokučila, sretna bila: "Jednom smo umrli – više nećemo biti mučeni, to će zaista uspjeh veliki biti."
        Po selima se red pravio, neradnike, pijanice, lutalice, razvratnike, lupeže i druge džabaljebaroše po zemlji kupismo, odvodismo u ćelovine, poštenim stvorismo mir. Lopovu sijekosmo ruku, razvratnika škopismo, razbojnika naticasmo na kolac, opakim ljudima strah u kosti ućerasmo. Raji u volju uđosmo. Koliko je zavladalo poštenje, od straha, izgubljena stvar je trulila na putu, niko je nije smio jamiti.
        Alipaša je volio i sam presuđivati, pravdu dijeliti. Raja ga zbog tog posebno zavolje, podržavala je i prepričavala njegove aršine.
        Jedan lopov ubrao bostan, a drugi grozd grožđa. Ovako im je presudio. Za bostan ocapario ruku, a za grožđe oprostio. Očevice zbunio, pa objasnio.
        Da bi vinograd podigao, treba zemlju ožegati, istrapiti, divljaku posaditi, nakalemiti, okopavati, rezati, polijevati... Da vinograd prispje do roda treba pet godina, to fukara sebi ne može priuštiti. Opraštam krađu grožđa. Za bostan nije tako. I na ulici se može naći pregršt balege, i nogom se može iskopati rupa, rukom ođubriti i špicu zasaditi, i za tri mjeseca eto ti pipuna. Lopov krade bostan jer je – neradnik.
        U nekoj drugoj prilici, došavši do Alipaše, Bunjanin se požalio da mu je iz štale nestao konj. Paša pozva pandura, naredi: Da mu dovedu Hasana iz Blagaja, Matu iz Rodoča, Ibru iz Malog polja, Jovana iz Hodbine... Pandur mu pripomenu da je preskočio Dubravce, a on doda ne časeći: "Iz Dubrava dovedi prvog na kog nabasaš."
        Da bi zaštitio brojne sadnice koje je naređivao saditi mimo rajine volje i razuma, zaprijetio je da će prisvojiti svako živinče koje drzne sadnicu. Par oraćih volova, ugledne kuće Perića, askeri uhvatiše kako brste maslinu. Alipaša naredi, da mu domaćin doćera volove. Čim ih dovede, na očigled okupljenog svijeta, vezir se ljutito đipnu i prekla volove. Zatim izazva nasamo Perića, kaza mu:
        "Evo ti i kupi još bolje volove. Dozna li se preklaću i tebe."
        Alipaša se zaticao gdje se god dobro radilo, napadno je podržavao rad i govorio: "Nek se radi i vinograd sadi, nek čekić kuca i nek puška puca..."
        Seljaci nisu prihvatali nove sadnice, od duhana, krtole, kukuruza, a da i ne govorim o maslinama. Jedan kmet, koji je po moranju sadio masline, odvaži se da prigovori silnome ajanu:
        – Ovo neće roditi ni za dvadeset godina. Pašo, zar misliš živjeti toliko?
        – Kmete! Sadi! Alipaša će živjeti dovijeka, sadi! – odbrusio je silni.
        Jedna djevojka banu na Bunu, pred Alipašu, požali se:
        – Pašo, napao me, tvoj, asker!
        – Što se nisi branila? – ne dade se paša.
        – Pa, pašo, mislila sam da me brane tvoji zakoni... – uzvrati mu istom mjerom.
        – Potukla si me! – kaza Alipaša, pa dopita: – A koji to bi asker, kučkin sin? Dovedite mi ga! – naredi.
        – Jesi li išao da sramotiš, mene, i ovu curu? – Alipaša se izdera na smrdljivog Anadolca, koji je domalo priznao zlodjelo.
        Alipaša poskoči, i na očigled prisutnih, dograbi sjekiru, koja se nađe pri ruci, i razvratniku odrubi glavu.
        Nije prošao dan a da ko ne dođe na Bunu, da mu Alipaša presudi. To mu je podizalo ugled, bio je pravedan, prisan i duhovit. Nikad nikog nije vratio, čak ni čergara. Tako, jednom prilikom, jašemo Dabrom, kad ti iz njive iskoči kosac. Odbacivši alatku zapomaga:
        – Dragi pašo! Moj beg, Šarić, natovrljo se na mene, goni me da kosim više nego mogu...
        – Dovedite mi bega, Šarića! – Alipaša naredi askerima.
        – Tu sam, silni, Alipašo! – javi se pristigli isprepadani beg.
        – Kosi, beže! Počni iz one ćoše. Koliko pokosiš danas, izmjerićemo, biće to mjera – nadnica koševine.
        Dina mi, beg oguza, i bez ručka, kosio je čitav dan, da bude nadnica što veća... Prekošeno Alipaša izmjeri koracima, uzduž i poprijeko.
        – Od danas, ovo je hercegovačka mjera nadnice kosca, ovoliko koraka uzduž i poprijeko, Alipaša objavi još jedan zakon i podbode konja.
        Kud sve nije stizao taj majčin sin. Nije silazio s konja dok nevjerne tome ne isušiše Vidovo polje, Dabarsko, Popovo i druge nerode, koja pretvori u voćnjake i vinograde. Znao je sve i o svemu. Svojih je imao i gdje se insan ne bi ni dosjetio. Nekih pet Pljevljana krenulo u Stambol da se potuže na Alipašu. Ovaj dozna, pa brže bolje, bosanskom veziru sahiju, da za njima pošalje ljute i brze Tatare. Pristigoše ih tek u Rumeliji i povratiše, privedoše ih Alipaši u Mostar. Osta u pamćenju vođa grupe, neki Juraj, mudrac. Ovako će ti mu Alipaša:
        – Kaži ti meni, kuda ste se pripravili, i bili pošli? Komu i na koga ste se htjeli tužiti?
        – Nijesmo pošli na lakomišljena, gospodaru, Bog vidi, nije iz zlobe. Ne! Mi smo htjeli pred čestitim carom, da izrigamo muku i nevolju našu, koju trpimo od nepravde i nasilja, što nam se čine – branio se Juraj.
        – A ko vam to čini? – zagrmi Alipaša.
        – Bogu je znano, gospodaru. Muselin, kadija i svi tvoji ljudi, što k nami dolaze – i dalje će mirno sužanj.
        – Što ne dođoste prije meni u Mostar, i kazali mi sve, kako je bilo? Ja bih kaznio nasilnike i učinio sve što vam je nužno? – blaže će Alipaša.
        – Po milosti tvojih ljudi, gospodaru, mi ne bismo smjeli ni pomisliti da dođemo k tebi, po tome što svaki od tvojih ljudi neprestano tvrdi, ja sam ti, vlaše, i car i vezir. Da ovo svi Turci budu carevi i veziri, ko će im moći onda služiti? I što će biti poslije toga s nama, bijednom rajom? – mjereći težinu svake riječi, i dalje mirno govoraše Juraj.
        – Da, to ste i dužni, da svakoga od mojih ljudu štujete kao mene samoga, i što im zatreba od vas, dužni ste im dati. Kod mene nema ni jednoga, koji ne bi vlastitu krv prolijevao. Zato ja i kažem; što vam oni zapovjede, dužni ste i slušati i sve učiniti po njihovoj volji; a inače, ako te Turčin ubije ili posiječe, ko će tada pomoći? Pojeo vuk magarca i gotova stvar – Alipaša izokrenu priču.
        – Zar tako gospodaru? – više ne osta miran Juraj. – Je li moguće, da se u Božjem zakonu tako zapovijeda, da se tako postupa sa carskom rajom?
        – Niđe ne govori, nesretniče, da te sude po Božjem zakonu! – povišenim glasom će vezir škiljeći, da na sužnju vidi plod svojih riječi, a kad to postiže, nastavi: – Da li ti dosta znaš, što govori taj zakon za vas vlahe? Za svakoga vlaha piše, da godišnje donosi u carsku blagajnu devet drahma čistoga srebra, i to ne naprosto; došo i jamio, nego, treba da ga uhvatiš za kapu i tri puta njim o zemlju udari i reci: daj harač!, a pri tome prinesi mu krst pred oči. Neka vlah služi Turčina devedeset devet godine, i tada ga treba ubiti, samo da ne umre svojom smrti. Vlasima ne treba ništa drugo, samo da ne gladuju. Oni moraju hodati goli i bosi, Turcima raditi i pokoravati im se. Eto, to se o vama govori u zakonu. No mi, Turci, vrlo smo dobre ćudi, i u tom odstupamo od zakona; mi vam mnogo dopuštamo i gotovo vas izjednačili sa sobom – lukavo se oblizujući, zaključi carski vezir.
        – Iz tvojih je riječi, gospodaru, jasno, da za nas nema pravde, tako da je bolje umrijeti nego živjeti na tom svijetu – bezizražajno će Juraj, i on s kraja oka potraži Alipašine misli na njegove riječi.
        – Andasani, vjera i Bog! Ta ja to ne želim. Imate vi dosta posla; izbjegavajte zlo, ne rovarite niti mutite već ajte kući i vršite svoje dužnosti. Brzo će doći Đurđev danak, tada će vam se stvoriti četiri ambara, to jest, trava će se zazeljeneti, krava će se oteliti, ovca će se ojanjiti, a i koza će donijeti mlado. Evo vam četiri ambara. Orite, dragi moji, kopajte i imaćete dosta žita. Pasite i rasplođujte marvu, pa ćete imati dosta mlijeka, sira i masla. Bog će dati svega izobilno. Dajte caru carevo, meni moje, svakome svoje, i još će vam preteći izobilje. Ajte češće u namastir k onim kaluđerima; ispovijedajte se, molite se Bogu, zapisujte namastiru zadužbine i pominjanja od četeres dana na vječnu uspomenu, i sve će biti dobro.
        Tako je Alipaša smirivao duhove, naruži, posavjetuje ili ubije. Jurajova oštroumnost i ugled među Pljevljanjima bi razlog da Alipaša oslobodi sužnje, nadajući se da će oni usput prepričavati razgovor i time raditi za vezirov ugled. Oslobodio ih je.
        – A sada, sretno putujte kući! – kaza blagim glasom.
        Znao je vladati, za čas posla umije insanu kupiti šejtana. Mogo je dosta i prenijeti, ako se nije ticalo ugrožavanja njegove vlasti, dobra Hercegovine, kako je znao da kaže. Baveći se s početka velikim zvjerkama, tek usput je zahvatao male, pa se ni sužnji ne libiše hapsa, jer jedoše muhte po dva-tri obroka. Ali dohaka i njima. Ovako:
        Na Buni ima neveliko a široko brdo, kao da je presječeno pa kamenom pokaldrmljeno. Na njemu ni poskok nije mogao, ni drača, čak ni pirevina. Golo ko što je kamen go, pa od pamtivjeka nosi ime Golovina. Nakon što je smislio objavio je naredbu.
        Polazeći u haps, kažnjenik od kuće mora ponijeti dva harara – za prostirku i pokrivku. Po dvanes harara zemlje, težine upola svojih oka, na ramenima je uz brdo morao iznijeti – zaraditi objede. Nakon desetak godina na golom kršu brda Golovina, na nanesenoj zemlji debeloj četiri aršina, rodiše najplodnije sorte grožđa.
        I druga brda ozeleni. Sa po šest harara zemlje zasipani su škripovi i zasađivani borovi, smreke, bajami i šipci – i kamen upitomi.
        Alipaša uvede i nove običaje. Mladoženja da posadi dvanes maslina, vinogradar da ne plaća harač deset godina, za maslinjak dvanes, za orahovac petnaes... Na neobrađenu njivu naredi najveći namet.
        Poštena vlast! – govorila je raja.
        Ispred pune sinije ustuknuše bolesti, čak i sušica, koja je harala vijekovima. Kuga se povukla pred Alipašom, zaboravi se i pjegavac. Najduže se nosila guba. I njoj je dohakao. Uz čudesnu ljekovitu rijeku Bunicu, podno pusta brda, sagradi hanove, u njih smjesti sve gubavce iz vilajeta, pa domami latinske hećime. I brdo se bilo ogubalo, pa ga nazvaše Gubavica, ono je i danas svjedok tog vakta.
        O Alipaši se lijepo zborilo, na noge pri spomenu ustajalo: "On život i smrt daje! A kad nešto odluči, samo rekne – budi, i ono – bude."
        Dugo tako potraja. Za Alipašina vakta pola planištara je sišlo u polje, kuća se više ozidalo nego od Hercega do njega, svako se dobro objelodanilo. Svuda je na konju stizao, naređivao, savjetovao, kažnjavao: "Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim."
        Bi to vrijeme snage i damara srednjovječnih godina. One mogu i težak teret nositi i mudro misliti i na konju predaniti. Ali kad se olovo poče vješati o noge, Alija rjeđe navraćati u hanumine odaje, slabije nadzirati podanike, neobuzdavati ukućane, zahrama i sve ostalo. Žito presta rađati, poče maća padati na vinograde, rijeke presušivati, motike slabije kopati, rala pliće orati, panduri zaposleniji bivati, grabljivci vlast potkopavati, begovi harač podizati, kaurini crkve podizati i raju zavađati – dobro se naglo topilo.
        Suše opet udariše.
        Godine ojaloviše.
        Jaki zaboraviše umne – prizivaju kočijaše.
        Alipaša se ubuđao, od straha osamio – pomatušio.
        Kao što se mora smjenjivati ljeto i zima, opet morade naići pred Alipašin vakat – da zavladaju izrodi.
        Od pamtivjeka su kočijaši upravljali konjima. Dođe vakat da kljusine zamijene insanima. Sude kandžije u vladarovo ime.
        Povukoše se mudri, a isprsiše jaki. – Tvrde glave zakoprcaše na ledinama. I glava Alipašinoga brata okiti jedan kolac.
        Tako je i u narodnoj priči neki moćnik, kad je vagao vlast, ženu i brata – najmanje oka našao bratovih. A kad izgubi vlast ostavi ga i žena – tek tad brat na kantaru potegnu svoje oke.
        Nakon Alipašinog pada ustravljena raja vjeruje samo u dvije glave, Hamzinu i moju. A samo je jedna – Hamzina, jer ni ja više ne vjerujem u svoju. Put belaju bi otvoren, širok, prav i kratak: "I rog će se puhnuti – to je Dan kojim se prijeti – i svako će doći, a s njim vodić i svjedok." Moj se već objavio. Na vrijeme napustih vlast, ali se ne pokunjih pred kočijašima. Dva mi sina naprasno umriješe, otrovaše se starom ribom. Hanuma, tužna majka, tužila, guku u prsima nosila, otputova za njima na ahiret. Kočijaši su me i dalje prizivali, tražili poslušnost – dušu mi trgali. Durah – ne prodah dušu.
        Alipaša me godinama nije zvao ni dirao, pa me nenadni poziv zateče. Na slične načine su nestajale ugledne glave, pa zabrinuh. Kad primih prvu sahiju naježuri mi se koža, kao da je ugledah na drači, zalepršala. Druga sahija prepade, zacrvotoči do kostiju, zaprijeti Fatkom, naloži da se odmah odazovem.
        Pođoh.
        Idući zamišljao sam izgled Alije, prisjećao se svih njegovih ranijih likova. Nikad ponovljiv. A kad mu pristupih, kad ga pogledah, kao da vidjeh krmaču. Izvalila škembe. Zabalila na divanu. Okružili je svinjari – starac pomatušio. Na što ličiš moj Alija, bi prva misao.
        – Koji ono bi, ti? – promrsi.
        – Ragib-aga. Ragib Gosto – promucah.
        – A Ragib, jaran moj! – razgali mu se, raširi gubice – Kad si bio u mejtefu? – upita matuh pamet. Smijeh naduši škembu, kočijaš ga ubode, sastaviše se obrve, povika:
        – I ti mi radiš o glavi!? Spandžao se sa onim benevrekom, Hamzom. Dušmaninom! I Bošnjacima..!?
        – Mi smo ti prijatelji, najvjerniji...! – rekoh, nakon što se pribrah, i vratih misli iz djetinjstva, na koje ih povukoše njegove. Probudio sam ga, shvatih, i objasnih njegovo podsjećanje na mejtef. Možda je tamo povukao i naglo prekinuti san.
        – Dosta! Opasan je. On može sve. Uzeće mi pašaluk. Tebi još vjerujem. Dokaži odanost. Dokaži mi! Namami Hamzu... Ubij! – očito još nije potpuno smećao san.
        I ne znam kako napustih dvore. Tri noći rvah nesnom – ubiće mi i trećeg sina, samo mi je to kurlala luda glava. Za sina zločin učiniti. Kako ću onda živjeti? Točak u glavi zavrtio – Hamza ili sin?: "Tako mi onih koji duvaju snažno, i onih koji teret nose, i onih koji plove lako, i onih koji naredbe sprovode, istina je, zaista, ono čime vam se prijeti, nagrada i kazna sigurno će biti." U dumanu se pitah: "Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcu katanci?" Razmišljaju li: "A kako će tek biti kad im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim", tad će misliti, ali biće kasno. Kočijaši se vlasti dočepali, dokle, jer: "Alahove su vojske nebesa i Zemlja." Znaju li da: "Život na ovom svijetu je samo igra i zabava."
        Nesreće dvije nikad nisu bez treće.
        Svjetina se sjatila niz stolačku čaršiju, gurala i trčala. Čudan je naš insan, dokon pa mu malo treba da se zgomila, da dan učini drukčijim od jučešnjeg, razmišljao sam sjedeći u kahvani, srčući kahvu i gledajući niz sokak. Gonetao sam, jesu li se poboli volovi, parili magarac i kobila, potukli gornjaši, uhvatili lopova, dokopali hajduka...? Očekivao sam kakvo derle da prepriča.
        – Palo dijete sa ćuprije! – u predasima je zadihano govorio pristigli momčić. – Udušio se u Bregavi! – doda pa sjede da otpuhne.
        – Kako, zar ne bi niko da ga izvadi!? – javi se najstariji među nama, Hasan, koji govori samo kad mora, ali uvijek pametnu.
        – Bregava od brda do brda, ne smjede niko – govorio je momčić kao da je želio opravdati i sebe i ostale.
        – Baš niko? – podrugljivo i mirno će Hasan. – A čije je? – doda.
        – Gurbetče! Turno ga Hivzo Mehin. Pošiljkali se, i turno ga – pojasni već smiren momčić.
        – A što ih ne razvadiste? – strogo će Hasan.
        – Nismo, nismo, bi jači Hivzo!
        Počeše dolaziti i drugi i prepričavati nesreću. Pričalo se čitavo dopodne. Svjedočenja su različita, suprostavljala se, potvrđivala, iskričila, prijetila tučom, zabavljala dokoličare, posebno dvojicu landohana koji su podupirali čas jednu čas drugu priču, dolijevali zejtin na vatru.
        – Ama nije Gurbetče, kad vam kažem!
        – Gurbetče je, vidio sam ga svojim očima!
        – Nije turnuto, nije nikako muško, curica je!
        – Kakvo žensko, bleso, ti si žensko!
        – Žensko ti je babo, ko i ti!
        – Dosta više! – podvrisnu tek pridošli pandur, jedan od vjernih Aminovih pasa, i jedan od rijetkih Turaka u Stocu. Čaršija ih nije prihvatala, bili su pogani i bezobzirni, a i oni činjaše sve da ih se pasamo. Nakon njegovih riječi presahnu govor, to je i očekivao, pa nastavi.
        – Kakvo Gurbetče? Udušilo se neko vaše dijete.
        Obiđosmo se pogledima. Seiri, drago mu što nas je zbunio. Pridođe još jedan pandur. Kahvana se poče prazniti. Ostasmo samo stariji.
        – Baš, nije Gurbetče? – Hasan se odvaži, upita prvog pandura.
        – Jok! – važno reče, šmrknu, pa nastavi: – Nakvoga bega, dijete, rekoše. Tišina potvrdi iznenađenje. Opet će Hasan, drugom panduru.
        – Zna li se, čije je dijete?
        – Zna! – kao da jedva dočeka pitanje, promeškolji se pa doda: – Zna, zna se! – Ponaosob nas obiđe pogledom, hladno, kao da smo stećci, a kad se zadovolji dostignutom znatiželjom, nastavi kao za sebe: – Begovsko je!
        Gluvoća!
        Kao da se Hasan dosjeti nečega, istrča iz kahvane. Zadrža. Pomoli se oborenim pogledom. Pravo na moje uho. Zasuzi i zajeca:
        – Tvoj mali! Meša! Da ti je zdravo glava..!
        – Hasane, šta ti bi, kome govoriš...!? – zatečen, kriknuh prije nego padoh kao pokošen.
        – Podvala, podvala moj Ragib-aga, Reponja... – jedva su do mene dopirale riječi nakon što sam došao svijesti.
        Nisam ličio na insana. Izgubio sina. Izgubio tri sina, kao da se šejtan uvukao u moju sudbinu, sad i glavu, pa izgovara samo te tri riječi. Izgubio tri sina, izgubio..!
        Ako glava može biti bez pameti, onda to bila je moja.
        Skoči i ti u Bregavu! Šta će ti život bez sinova, bez tri sina, skoči, skoči..!? Nagovarao me šejtan.
        Danima i noćima sam hodao obalama Bregave, klanjao njenoj riki, povijao i ljubio valove – molio da izvale život, Mešu! Hodao, gazio, po mraku vadio kamenja, ličila mi na sina, nekad živa, a nekad...
        Šest dana utopljenik biva pod vodom, dok ne pukne žuč, zna to svako dijete rođeno pored vode, ali ja to neću da znam, ja hoću život. Čitavu vječnost sam proveo pored vode, ili u njoj, čitavu.
        Izroni sedmi dan. Zaustavile grane.
        Leš nabubrio, potavnio kao ćumur.
        Ribe iščokale.
        Ispametih.
        Ja i zvijeri u nekoj nepoštednoj borbi za Mešu.
        – Ragib pomahnito, skreno! Halavan, skreno za sinovima! – raspriča čaršija.
        Rvao sam se sa životom, o sebi se zabavio. Na Fatkicu bio sam zaboravio, kao da je ni Bog nije dao. Preveli je drage komšije. Umili je, presvukli, najeli... – pribrali.
        U svom mahnitluku vidjeh zlu ruku ispruženu, Aminovu jal Alipašinu. Dokučuju i Fatkicu, dosjetih se. Nju moraš spasiti, kao da mi šapnu neko, poče bistriti glava. Ubijaju djecu da bi ubili tebe, svježe misli prozboriše. Sačuvaj ono šta još možeš. Zaštiti Fatkicu!
        Dok sam za čaršiju mahnit, za vlast sam bezopasan. Dok je tako neće dirati dijete, zaključih, pa se ušunjah komšiji. Zahvalih na pažnji, povjerih nakanu, pa se otisnuh u prosjački život.
        Jedino prazna glava može bez jatagana, a uz nju će preživjeti i Fatkica, osta misao koja poče hraniti smisao življenja.
        Nakon višemjesečnih posrtanja završih u jednoj blagajskoj štali. Hranio sam se ogrizinama i bio igračka čaršijskoj djeci.
        Vlast imati pa postati prosjak – teško je. Dabogda imo pa ne nemo, prokleta kletvo. Oj zemanu mudri savjetniče: Dunjaluče čekrče – gobelja u kal gobelja iz kala. Na redu je – iz kala, i biće tako, akobogda.
        Kad me dušmani smetnuše s uma, do nekolike godine, izmigoljih iz Blagaja. Nastanih napuštenu djedovinu u Opinama. Komšije pritekoše, opravih kućetinu, a kad se sredih poručih i po dijete. Otpočeh novi život, u zavjetrini. Posvetih se tek razrasloj curici.
        Fatkica će izrasti u kršnu i razboritu curu, s njom sam dijelio i misli – sretno živjeli. Ne traži ljubav u budali – sjetovao je. I baš joj se to dogodilo, zanijela je ljepota. Posta mi to jedina briga, ali sam živio u nadi da će je smiriti vrijeme.
        Komšije su vodile život u neimaštini i nepravdi, suše se smjenjivale, sve se teže bitisalo. Mimo moje volje seljani se počeše okupljati oko mene, tražiti savjete. Dočuše zlotvori, dohaberiše Reponji, koji nasluti prevaru sa mahnitlukom, pa mi Gačanina natovari na dušu – opet me se dopoveza. Evo, i Alipašu nažestio – pozvao me na Bunu:
        – Ako ne dođe na mevlud, dovucite mrcinu – naredio je pandurima.
        Olovo umrtvilo noge. Zadrhtale pred Fatkinom zlom sudbinom, posrnule. Za jedino dijete bih učinio sve – pljuvao pa lizao. Ragibe, šta si dočekao: "O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?" Da me nije pritislo olovo i ja bih sebi sudio. Mnoge pojave godinama nisam shvatao, iako je i njih Kur'an objasnio:
        "I on zavede narod svoj, pa mu se pokori, oni su, doista, bili narod grešni."