SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST
 

Priprema se zamka


Novica ostade u vratima dok guslar ne završi.
„Dobarvečer, aga”, pozdravi tada.
„Dobra ti sreća, samovoljni kneže!”
„Nijesam, aga, samovoljan, no vazda na izmetu (usluzi) sultanu i tebi”. Novica je govorio pribrano i mirno.
„Jesi, Vlaše, jesi; po’ainio si se (odmetnuo), pa ideš potajno na Cetinje, ti vijećaš sa onijem kaluđerom, a sve to vaše vijećanje-znam ja dobro, kukala vi majka, ako što vijećate - ne vrijedi prebijene pare. Ma dlaka me drži da te ne objesim na raskrsnici đe će te svako gledati i imbret (strah) uzimati, dok ti ne opadnu komadi”.
Kako je aga vikao, Turci se namah okupiše oko šatora.
„Tako ti vjere, aga”, nastavi Novica i dalje pribirano i mirno, „zašto toliko vičeš na mene? Vidim da su ti na mene nalagali. Da imam nešto protiv tebe, ne bih ti ni došao. Daj one ljude koji me tebi opadoše da se ođe suočimo, pa ako budem kriv, tu sam najtanji”, i on pokaza rukom na vrat”. Sam dobro znaš da je svijem glavarima u Drobnjaku lakše nego meni. Oni su u srijedi, a ja na kraju - do Morače i Uskoka. Odonud oni prijete i ćeraju mal, odovud ti išteš ’arač, a siromasi već nemaju otkud davati. Pandure ne davaš, ni džebanu, ni tain. Ja sam se uzmučio da ti što prije skupim ’arač, a nijesam mislio da ću na tvome izmetu naići na toliku pogibiju, a od tebe samog!”
Smail-aga je, možda baš zbog toga što je Novica bez straha i ubjedljivo govorio, sve pažljivo saslušao. On se zagleda u ovog mladog čovjeka, temeljnog i smeđeg, sivozelenih očiju kao kod većine Drobnjaka i skoro se ražali nad umnim najmlađim knezom.
„Ešedu bila (zakletva Smail-agina), i jeste tebi najteže i najkrivlje, no ja ću ti popraviti. Dodaću ti sve: pandure, džebanu, tain, samo sad idi i skupi ’arač”.
Novica je podsvjesno osjetio prema aginom odgovoru da može poći korak dalje. Sada je trebalo da se odluči ono najvažnije, da privuče agu na Mljetičak a da ovaj pritom ništa ne posumnja.
„Teško ću pokupiti ’arač, aga, no mislim da bi sasvim dobro učinio, dok ga za dan-dva ne skupim, da pređeš na Mljetičak, na one livade kraj izvora pod omarom. Neka momci zapucaju pa kad čuju da si tu, a i ja ću kidisati, pa ću možda već obdan skupiti. Oni koji su bliže putu lakše mogu prodati no moji bratstvenici na kraju Drobnjaka. Mogao sam ti skupiti ’arač u živom, ali znam, ti hoćeš samo talire i dukate. No đe da ih nađem? Pomrzoše ljudi na mene što navalih da daju ono što nemaju”.

Logor na Mljetičku

Smail-aga je znao da je Mljetičak vrlo pogodan za logorovanje velike vojske, kakvu su on i Bauk zajedno imali. Ne mogu se zamisliti bolji pašnjaci nego na toj močvarnoj visoravni gdje je, u Bari i Zaguljskom potoku, dosta izvora i vode za konje. Lijep izgled, bez velike šume prema Uskocima, tako da ga neprijatelj ne bi mogao iznenaditi”. Popeću se na Gvozd”, mislio je aga, „da učinim šenluk nek streknu Uskoci i Moračani”. Gvozd je bila strana obrasla bukovom šumom okrenuta prema Ivici. „Podići ću šator na Tavanu”, tako su zvali lijepu ravan nad kojom su bila dva izvora, a ispod nje bara. Pomisao o odlasku na Gvozd odlučila je da aga pristane na logovoranje na Mljetičku. Mnogo mu je stalo do toga da zapuca na uskočkoj i moračkoj granici. Neka čuju Vlasi i neka zastrepe, jednoga dana će on i onamo preći. On reče Novici da pokupi harač ne samo od Drobnjaka već i od Uskoka na Sirovcu i Malinskom i Strugu i po katunima. Neka to bude ma i najmanje, samo neka ga priznaju za gospodara.

„Milija mi je romica uskočka no maconja gatački”!

U očima age posljednja vrsta ovce od nepokornih Uskokoa pretstavljanja je više nego najdeblji vo iz mirnog Gacka.
Samo dok je aga zamišljao da je Novica otišao da skuplja harač i da mu pripremi doček, on je pošao da pripremi svoju četu i da pošalje vijest vojvodi Mini Radoviću u Moraču i Uskocima da je aga u Drobnjaku, pa neka odmah dođu da izvrše ono o čemu su se dogovorili.
Kad stiže na Mljetičak, aga zateče rad u punom jeku: siječe se šuma, podižu šatori njemu na Tavanu, u blizini izvora. Pošto se smjestio, on pojača stražu na Slatini više Mljetička poslavši buljbašu Eleza Đečevića onamo sa petnaest pandura. Naredi zatim da vojska iziđe na Gvozd da se odatle oglasi Uskocima i Moračanima, a isto tako da upale vatru po brdima da bi ih svojom silom zastrašili.
Kako je aga poželio samo laku večeru, Mljetičani se dogovoriše da mu se ponese iz kuće popa Luke Žugića, gdje je bilo izobilno meda, mlada skorupa i mekoga sira. Vesna, pop-Lukina žena, čuvena domaćica, dva puta je mijesila pogaču agi i oba puta joj se u sredini provalila.
„Ovo mi se još nikad nije desilo”, reče ona svojoj snahi Gospavi, sestri Novičinoj, po kojoj je namjeravala da pošalje večeru.„Dobra mu je i ovaka, nano, presjela mu i dabogda mu glavu iskobila!”
„Ćut”, stišavala je svekrva, „i da nikom nijesi o njoj prozborila!”
Gospava stavi u torbu pogaču sa zastrugom svježa skorupa, a u drugi stavi mladog sira, izvadi sat meda i ponese agi večeru.
Bila je to snažna žena, mnogo viša od brata Novice, slobodna i samopouzdana, zvali su je „ženski ban”. Kada spusti večeru pred agu, ona zamahom svojih oštrih i dugih pletenica ošinu njegovu meku ruku.
„Vala, sestro Novičina”, reče aga, „duge su ti kose, trebalo bi ih potkratiti!” i pogledavši jelo koje mu je Gospava redom vadila iz marame i stavljala na demirliju, reče:
„Što ti se pogača provalila? To sluti tvome bratu Novici”!
„Aga”, otpoče Gospava ubrzano, „što bog da. Smrkne vedro, a sjutra oblačno. Može pući munja sa Javorja i nekome biti od jaoka. Starije je vazda jutro od večeri”.
„Šta govori ova Vla’inja neprosijano?” upita Smail-aga sa potsmjehom, i u šali dodade: „A što si mi donijela tako malu večeru?”
„Oprosti, aga, bilo je dockan. A sjutra ćeš imati svega dosta”.

Raspoređivanje straže

Pod šatorom je bio i Gospavin djever Filip Žugić, knez na Mljetičku i u okolnim selima. U tome se vrati Đečević sa još dvojicom pandura sa Slatine.
„Aga”, reče Elez ulazeći, „čuje se da će nam noćas udaridti Karadag (Crna Gora)”.
Filip ga prekide: „Čuješ, Eleze, otkako si krenuo od kuće tvoje, niđe ti na konaku nije bilo slobodnije no vođe; a nama da nijesu dobre age kakvi ste vi neki Turci, mi bismo se vješali i turčili od vašega zuluma, a ti možeš da zboriš šta hoćeš!” Tako je knez Žugić nastojao da ubijedi agu u sigurnost na Mljetičku.
„Šta misliš, Šujo, hoće li nam udariti Moračani?” upita aga vojvodu Šuja koji ga je sa Pošćenja dopratio.
„Nije prilika, aga, ali ako hoćeš da budeš siguran, da pođemo na stražu ja i Bauk i odabrani momci, pa ako ti Ahmet i ja budemo na straži, slobodno možeš na oba uha spavati”!
Aga mu dade sanduk s fišecima i reče: „Uzmi Miliju Srdanovića i nekoliko valjastije’ momaka, dobrije’ nišandžija, pa pođite, a Brnjaša i Labuda ućustečite da ih ne odvedu Uskoci”.
Pošto se već bio dogovorio sa Filipom i drugim Drobnjacima koji su čuvali agin šator da udare na njega kad čuju puške, i ostavio na taj način neprijatelja agi i samom logoru, Šujo uze sanduče fišeka i odabra od Drobnjaka i Turaka, stražu. Tako je lukavi Šujo uspio da snabdije fišecima i puškama trideset Drobnjaka, koji će u odsundom trenutku pomoći Novici u borbi, i da ukloni iz agina šatora Ahmeta Bauka i njegove građane koji bi mu u nevolji mnogo valjali. Kao pobratim Ahmetov on je želio ujedno da Ahmeta sačuva da ne pogine u šatoru.
Pođe najprije da „osigura” Smail - agine konje. Stavi jednome desnu, a drugome lijevu prednju nogu u gvožđa, ćustek, i zaključa ih. Dok su drugi konji, samo pripeti, pasli, Šujo je Samil-agine ućustečio i zadržao kod sebe ključ, i tako onemogućio agi da u odsudnom trenutku sjedne na konja. Zatim uredi stražu: Turke razmjesti prema Drobnjaku, gdje nije bila ni potrebna straža, i rasporedi ih tako da se nijesu mogli dozvati, a Drobnjake namjesti prema Bukovičkoj gori, odakle su očekivali Uskoke i Moračane okupljene u Sirovcu. Međutim, Novica poruči vojvodi Mini da odmah krene sa Moračanima, „tiho, tajom, neka ne puše, da im se ne čuje ni hod ni govor”, i da dođu do Timara, a sam ode u Tušinju, odakle je sa Drobnjacima trebalo da pođe u susret vojvodi Mini.


Napad s dvije strane


Žena ga dočeka lomeći ruke:
„Hoćeš da udariš na Turke, a evo ti ih u Tušinji, ne možeš od njih nikuda maknuti”.
Podstaknut viješću koju mu je Elez donio, a nagovoren od hodze Mušovića i Ferata Krvavca, koji su počeli sumnjati da im se nešto za leđima sprema i od samih Drobnjaka, Smail-aga je poslao nekoliko Turaka i naredio im: „Idite u Tušinju, pa ako vidite da mi je Novica nevjeran, donesite mi njegovu glavu”.
Ti su Turci bili u kući Jovića. I мada su u Tušinji kuće dosta udaljene jedna od druge, pripremanje oružja, skupljanje i dogovor s ljudima bio je nemoguć u prisustvu Turaka. Zato ih je što prije trebalo ukloniti iz Tušinje. Sa Sekulom i drugim bratstvenicima Novica odmah potrča kući Jovića.
„Šta radite vi Turci tu?” upita ih.
„Stražimo od brdske čete”, izgovarahu se Turci kad vidješe da je Tušinjana mnogo više nego njih.
„E sad ste se sjetili da nas branite pošto nas Moračani i Uskoci ogolješe. Odmah izlazite!”
„Dok ručamo”, branili su se Turci.
„Nemate šta ođe ručati, no ćete na Mljetičak. Idite javite agi da ću do ujutru posigurno donijeti harač”.

Ratna varka

I tako ih otjera. Do dolaska Novičina, panduri su u tušinjskim kućama čuli ono što su Cerovići namjerno ubacili: da Novica nije u Tušinji, jer po svojoj knežini skuplja harač, da je pri tome udario raju na tolike muke”, da bi se i sam aga uvrijedio”. Trideset žena je dolazilo sa kolijevkama da ga okume, ali nikome ništa ne pomaže, vola koja vrijedi dvadeset talira uzima za pet.
Kada Smail-aga ču kako je Novica istjerao njegove pandure, on planu, ali kad mu oni sami ispričaše šta su po selu čuli o Novičinom skupljanju harača, aga se nasmija:
„Auk, što će kukavnu raju poprštiti; međer laže svako ko mi protiv njega govori! Neće raji sada nam past da na mene udari. A Brđani ako nas napanu, sam mogu udariti na trista. Na koliko bi ti, Bauče, udario?”
„Ja, vala, na dvjesta”, odgovori Bauk.
„E, duše mi”, reče aga, „drugim Turcima neće ništa ni ostati. Više ih se ne može ni skupiti”.
Iste večeri pop Mitar uvio noge krpe, sio na konja i pojahao od kuće sa Pošćenja na Mljetičak, kao zavjerenik htio je da bude među ostalima...
Kada opazi među drugima pod svojim šatorima i popa Golovića, Smial-aga reče:
„Što si dolazio, crni papaze, kada te juče’nako nagrdih?”
Pop Mitar, pretvarajući se, uveče vrat u ramena, zatim slegnu njima i „bezazleno” reče: „A da kuda ću ja, aga, no opet tebi? Majka bila, majka mila!”
Te večeri se priličan broj Drobnjaka okupio oko turskih šatora. Viđeni ljudi odlaze pod agin šator. Navratio je i vojvoda Šujo sa straže. Tu se veseli i pjeva, a lukavi Šujo priča razne pošalice da bi skrenuo agi pažnju sa onoga što se sprema.
Noću se naoblačilo i počela je da sipi jednolična kiša pozne jeseni. Njeno rominjanje uspavalo je Smail-agu i njegovo društvo pod šatorom. Šuju je Novica poručio da pođe u susret Moračanima, sa kojima je ovaj bio u prijateljstvu, te su imali u njega puno povjerenje. Bilo je potrebno da se Šujo pojavi, jer je među Moračanima i Drobnjacima bilo krvne osvete. Kad viđeše da je Šujo pred Drobnjacima, Moračani se oslobodiše i pođoše na Mljetičak. Zaustaviše se kod timarske česme da se odmore i pregledaju puške koje su im bile zakisle. Novica se sa svojom četom spustio preko Sinjajevine na ugovoreno mjesto. Desilo se da su stajali jedni prema drugima, a nijesu ni s jedne strane smjeli da se jave, misleći jedni od drugih da su Turci. Kada se naposlijetku dozvaše i sastaše, bila je već prošla ponoć. Moračani, umorni od puta, predlagali su da se napad na Smail-agin šator odgodi za sjutrašnju noć.

Pogibija Smail-age


Mirko Aleksić
(crtež Danila Vuksanović)

Novica viđe kako se cio njegov poduhvat survava nekud duboko u Bukovicu, u mrak. On skide kapu i stade ih preklinjati: „Braćo, bolje je da časno poginemo kad smo već krenuli, nego da nas muče i sijeku Turci. Razmislite, kumim vas bogom, sjutra bi aga poslao po mene da vidi što mu ne donosim obećani harač. Konje će rašćustečiti; da izdržimo, braćo, još malo kada smo već sve prebrodili, da se ne osramotimo pred vladikom i da nas ne proklinju oni koji bi zbog nas nevini stradali. Vidite da nam i ova kiša ide noćas na ruku. Do sjutra bi se moglo razvedriti. Ako vi ne pođete, ja ću; ja ću sam poći i poginuti”.
Kada se i Šujo složi sa Novicom, pristaše i Moračani. Tada im Šujo svima izdijeli fišeke koje je dobio od age. Dogovoriše se da ga napadnu sa dviju strana: sa gornje iznad šatora, i sa donje od potoka. Mali dio vojske ostaviše u Dobrim selima da presiječe Turcima odstupnicu.
Četu je vodio Milija Srdanović, pošto je dobro znao svaku stopu ovoga kraja. Od Timara četa je išla sakrivena maglom, koja se pred zoru spustila u gustim slojevima. To im je olakšalo kretanje, turska straža sa Slatine nije ih mogla opaziti. Drugi dio vojske se uputio Zaguljskim Potokom do agina šatora. Kada su opkolili ravan na kojoj je bio agin šator, Novica naredi plotun, na koji straža odgovori dvostrukim. Smail-agini vojnici su bili dobro naoružani: imali su po dvije kuburlije, nož i šešanu, ali su većinom, umorni od puta i podizanja šatora, spavali tvrdo, izuzev dvije straže - jedna je bila neposredno oko šatora, a druga malo dalje u istom, širem krugu. Na pucnjavu Smail-aga skoči, kao i drugi koji su bili s njime u šatoru, i viknu: „Ata mi!”
Ali njegov seiz dotrča i reče: „Aga, od pucnjave se ućustučeni konji pomamili, ne daju prići”.
Aga je vjerovao da ga je napala brdska četa i da će ga Drobnjaci braniti. On uzjaha brzo na prvo samarno kljuse. U taj mah dio drobnjačke vojske od Potoka udari na juriš. Oko agina šatora se vodila najžešća borba. Borili su se i oni Drobnjaci koji su bili s njime pod šatorom. Sa sabljom u ruci, Smail-aga juri na konju, okuplja svoje i hrabri: „Ha, ha ko je Turčin! Malić je Vla’a”. Ali baš zato što se nije bojao i što je glasno okupljao svoju vojsku privukao je pažnju zavjerenika na sebe. Oni oboriše plotun i Smail-aga pade pogođen u glavu.
Malo je Drobnjaka znalo agu i bilo je više Turaka bogato obučenih.

Mirko Aleksić, Uskok, poznavao ga je jer je prije toga živio u Gacku. On bješe u četi koja je od Potoka jurišala na šator. Kada se popeo uz Potok, vidje da aga leži nauznak priđe mu, zapazi da je pogođen u zatiljak, a zrno mu izašlo između obrva. Jednim snažnim zamahom, on mu odsječe glavu.

Tragedija Smail-agina je bila u pretjeranom pouzdanju u sebe i svoju pratnju - to ga je i odvelo na daleki Mljetičak - i u podcjenjivanju narodnog otpora i njegove snage.
Vojska brzo opazi da Smail-age nema i stade bježati niz Drobnjak na Šavnik, Pošćenje, Duži, Bezuje, u Gacko. Usput je jedan drugome dovikivao: „Jesi li čuo, ako si Turčin, za zlo? Poginuo aga!”
„Nije ni do bog”, odgovarao je drugi ako još nije znao. Ne poznavajući teren lutali su po Bukovičkoj gori, pa su ih i trećeg dana po pogibiji nalazili ondje i ubijali. Mnogi se podaviše u rijeci. Ahmet Bauk se spasao sa Nikšićanima. On je poznavao teren; pobježe sa straže niz Bare, preko Zaguljskog Potoka; niz Krstac, iznad Kosorića i stiže niz Dobra Sela na bukovički most, pa na biovski i uz Tunjomir ode pravo u Nikšić.
Ujutru rano Đoko Malović je bio pošao na Mljetičak. U putu srete dvojicu Gačana, bježe odande u najvećem trku.
„Begovi, šta oni bi?” pita Đoko.
„Zlo, bogami, bi; pogibe Smail-aga i sva njegova vojska. Bježi, Đoko, evo brdska vojska za nama. Ima vojske pet stotina”.


Sa glavom na Cetinje


Stigoše na Duži i Đoko ih primi. Malo docnije dođe vojska Đokovoj kući. Neki pale, neki kopaju zid. Okupili Đokovu stoku, bilo je na hiljadu ovaca. Đoko im isturi sto talira i oni odstupiše, razrediše se po Dužima na konak. Ne dirnuše u Đokove ovce. On pusti onu dvojicu Gačana i oni odniješe vijest kako su se spasli. Zato kada je Drobnjak paljen, Đokova kula ostade.
Dok je Smail-agino tijelo posljednjim znacima dovršavalo život, Drobnjaci su skidali sa njega oružje, bogato odijelo, sat i dukate, naročito ih je privlačila „zlatna” đečerma.
Sav plijen podijeliše među vojskom, a konje, sat i oružje zajedno sa Smail-aginom glavom ponesoše na Cetinje...
U blizini Cetinja Drobnjaci zapucaše u znak da nose Smail-aginu glavu. Vladika Rade im je pošao u susret sa više viđenih Crnogoraca. Zagrlio je i izljubio svoje osvetnike. Kada ugleda Smail-aginu glavu, sve plemenito zamre u njemu, ostade samo zadovoljstvo zbog izvršene osvete kao i kod najprimitivnijih. Za nekoliko časaka ne reče ni riječi. Sva njegova osjećanja i misli ispuniše se sjećanjem na izginule na Grahovu. Naročito na Stevana i Joka. Njih nema zbog Smail-age. Sada je Samil-aga platio za njihovu pogibiju. Razdragano uze riđokosu glavu i zagleda se u nju, baci je uvis i dočeka na ruke: „Dođe li mi, Smaile, dođe!”
Novica mu reče: „Gospodaru, kada je glava moga oca pala u Pljevljima, Smail-aga je došao u Drobnjak; danas Smail-agina glava pada pred tebe i neka to bude početak izlaska Turaka iz Drobnjaka”.
„Bio je krvnik i vaš i moj”, prihvati vladika. „Svuđe sam se naslanjao, a ni u jedno pleme nijesam imao nade kao u vas. Vaša osveta mi ublaži srčane rane. Vi koji ste ovo radili više za turske zemlje nijeste, no ja o vama mislim i o vašijem familijama”. On pomilova konje Smailove; oba su bila rasna i svaki damar je treperio na njima.
Bogato nagradi vladika sve učesnike lijepim oružjem i dukatima.
Novici dade sat Smail-agin i sablju.

Posljednja agina pjesma

Čuveni nikšićki buljubaša i junak Ahmet Bauk bio je poznat i kao guslar. A u narodnom predanju zapamćen je po velikoj hrabrosti, viteštvu i junaštvu. O tome najbolje govori stih koji kaže:
„Đe je Bauk, tu je jauk!”
Rođen je oko 1810. a poginuo oko 1845. godine. Pripadao je brojnom fisu Pipera, kome su u Nikšiću pripadale i porodice Hadžimanića, Mrka, Beširevića, Osmovića, Zlatanića, Durkovića, Jašaragića, Mečevića, Kozića, Šubarica i drugih. Njegova kuća nalazila se u Piperskoj mahali, koja se pružala sa obje strane puta za Podgoricu.
Ahmet je odrastao uz priče o starijim glasitim junacima turskog Nikšića koji su dijelili megdane i vodili bojeve protiv buntovnih Crnogoraca. U tim ranim godinama upoznao se i sa guslama, junačkim pjesmama i guslarima. Ubrzo je i sam izašao na veliki glas. Vuk Karadžić je zabilježio za njega: „Bio je mali čovjek, a veliki junak, imao je mnogo čelenki što je od vezira dobio za posječene glave crnogorske. „U epu „Smrt Smail-age Čengića”, Ivan Mažuranić ga opisuje kao „šarenog Bauka vojevodu”, što će reći prepredenog čovjeka, dakle oštroumnog.
Ahmet Bauk je živio u Nikšiću, gradu koji je u ono doba bio „ključanica od krajine” prema buntovnoj Hercegovini, a zna se da je „krajina krvava haljina”, te je tu „s krvlju ručak, a s krvlju večera”.
Pjevao je najčešće za vrijeme dugih ramazanskih bdjenja, ili u posebnim prilikama pred istaknutim i odabranim turskim velikašima. U Nikšiću nije cvjetao sevdah, ali se dosta pjevalo o junaštvu, i to junaštvu na krajini.
Ahmet se spominje i kao pjevač čuvenog Smail-age Čengića, i kao njegov vjerni pratilac, o čemu kazuje i narodna pjesma, po kojoj silni Čengić, prilikom pohoda na Drobnjak 1840. godine, poručuje Bauku, buljukbaši iz Nikšića, da mu dođe u sretanje sa dvjesta svojih momaka. Po toj pjesmi Smail-aga i Ahmet Bauk su pobratimi, dok jedno predanje iz Dbornjaka govori o tome da je Smail-aga daidža (ujak) Ahmetu Bauku.
Na svom putu ka Mljetičku, Bauk se Smail-agi pridružio, prema jednima, na Dužima, dok drugi vele na Pošćenju.
Sa Pošćenja se pošlo na Mljetičak, gdje su razapeti šatori i otpočela gozba („najprvi se Smail-aga maša, /za njim Bauk, za njim Turci ini...”). Kada je gozba malo poodmakla, Ahmet Bauk je kao nešto predosjetio i pokušao da upozori Smail-agu, na što je aga zatražio od njega da zagusla i zapjeva:
„Vjera moja, ti si pjevač dobar,
a ja željan gusal’ i pjevača:
de zapjevaj da me želja mine!”
Baukova pjesma se „grmeć razlijegaše”. Prema predanju, Ahmet je kratko guslao i odložio gusle, te mu Smail-aga reče:
- Što ostavi gusle, mrtvi Ahmete, ne naličeš na ujaka!
Pjesma je bila o nekakvu Rizvan-agi silnom.
Cijela osvetnička četa, sakrivena, slušala je kako pod čadorom Bauk uz gusle „pjevi te pjevi”. Gusle su u noćnoj tišini, pred sam čin napada, morale učiniti snažan utisak na napadače.
Napad na agin šatori uslijedio je pred zoru, iznenada i poput groma. Puške su grunule sa svih strana, jer je logor bio prethodno opkoljen. Smail-aga je prvi skočio, pokušavajući da ohrabri svoje pratioce, dokopao sablju i zatražio konja Brnjaša: „Konja mi! Ahmete udri! Turci na noge! Malić je Vlaha, ne bojte se!” Ipak, smrt je bila brža. Aga je pao pogođen u glavu i grudi. Vidjeći da je otpor uzaludan, Ahmet Bauk je sa svojom pratnjom odlučio da se povuče koristeći obilato i pomrčinu. (Sa njim je bilo 12 Građana)’
„A Bauka spasi noćca mrkla
i ostalo što se još izmaknu”.
Ahmet je nastavio svoj život, ali je izgleda i poželio da se malo „povuče i smiri”.
Predanje veli da je potom zavolio jednu djevojku iz Nikšića, ali je njena majka na silu dala jednom Turčinu iz Korjenića. Ne mireći se sa tim Ahmet sa društvom presretne svatove u Rudinama, nadomak Nikšića, napane ih i otme djevojku. Ali kad je negdje iza toga pošao svojim kmetovima u Banjane, Korjenići mu zapanu i smrtno ga rane. Od zadobijenih rana Ahmet Bauk je izdahnuo. Pričaju da je prije toga pozvao najbolju tužilicu iz grada da ga tuži onako teško ranjena, i dao joj dukat.
Sudbina je odredila da umre zbog ljubavi, zbog onoga o čemu je i sam mnogo puta pjevao i „druge razgovarao”.
Tako je završio Ahmet Bauk, nikšićki glavar, junak i pjevač, koga je još za života opjevala narodna pjesma, što je bila najveća čast koju je junak mogao da poželi.

Popadija Simuna tuži Smail-agu

Popadija Simuna Tomić izvadila je iz groba tijelo Smail-age Čengića, krijući od Drobnjaka, i ponijela ga za Gacko. Sin joj je tada učio u manastiru pivskome za popa, te je bojazni da joj ga ne zakolju Turci to je učinila. A ko je sretao na putu i pitao šta goni u vrećama, kazala je da goni Tešu (sinu) brašnjenik. Ona je prenijela tijelo Smail-agino u Pivu, gdje su tada bili i Turci, a odatle su mu napravili nosila i prenijeli ga za Gacko, u Lipnik.
Popadija je bila odlična tužilica; tužjela je pred nosilima i kod kuće Čengića u Gacku. Između ostalog, tužjela je:
- O, moj aga, Smail-aga,
Kad si došo’ u Drobnjake,
Viđela sam zlu priliku,
Tražiš vodu za avdesa,
A ja poslah moju Dunju
Da donese s vrela vode.
Sinu Dunja, ka’ i munja,
A uprti bremenicu
U šarenu uprticu.
Kad se vrati s vode Dunja,
Prekide se uprtica,
A odleće bremenica.
Oba dna su iskočila.
Agi glava iskobila.
Agina bula nudila je popadiji neke trave da pije, da joj ne bi verem pao na srce, ali je popadija mjesto tije’ trava tražila medovinu (šerbet), te je popila čitavu čašu veliku, a još bolje grlo otvorila. I dok je tužila, turili su bili pred nju jedan prazan fes, a prisutni age i begovi i vojska, napunili su pun fes pleta (novca) i tako darivali popadiju.


Osveta na Borovoj glavi


Đoko Malović
(crtež Danila Vuksanovića)

Drobnjaci su očekivali tursku osvetu za Smail-agu. Vrativši se sa Cetinja, vojvoda Šujo je skupio četu od sedamdeset Drobnjaka i uputio se prema Pivi, odakle se najprije mogao očekivati upad Turaka.
„Đe ćete to, Šujo?” upita ga knez Đoko Malović kada svratiše na ledinak ispred njegove kule.
„Oćemo da stražimo od Dragalja i Pive, da uhvatimo od Bezuja do Pirnoga Dola”.
„Šujo, maniti Šujo, duše mi se dobro ne radi za narod. Bojim se da ćemo doživjeti u Drobnjaku velikije’ jada i grđije’ Smailaga. Ja ću vi na sedamdeset Drobnjaka dati sedamdeset ovnova, da je vajde! Ali vi ne pitate mene, no aj’ te kuj ste nagli. A ja ne bi’ tako”.
„A da kako?”
„Da napišemo jedno pismo kao krvavi Arzoval (žalbu), da spremimo dva-tri koji su dobri ljudi pravo u Stambol, a pismo da ovako učinimo: Moračani i Brda ubili su Smail-agu, a mi nijesmo učinjeli, no će naše kuće pogorjeti ti ljudi. Da se prevežemo s Turcima kao Miloš u Srbiji da ne propadne narod, a viđećeš, Šujo, što će biti do petnaest dana”.
Đokove riječi se isuviše brzo obistiniše. Mada su se Ali-pašini interesi sukobljavali sa Smail-aginim i a on lično nije mario za njega, morao je iz odanosti prema sultanu i muslimanstvu da spremi Drobnjaku veliku kaznu, te je organizovao za vojni pohod sve hercegovačke muslimane, koje će povesti Smail-agini sinovi.
Bilo je to baš pred Božić, krvavi Božić niko nije unio badnjake u kuću - kada navali turska vojska. Žene i djecu koje ne stigoše da prevedu u Moraču smjestiše Drobnjaci u pećine u Petnjici, Komarnici, Grabovici i Turiji. Iz tih pećina su se branili od velike turske vojske koju je Dedaga doveo na njih. Nestalo im je i hrane i yebane, ali su nastojali da to ukriju od Turaka. Naposlijetku su fišeke dijelili napola i mjesto zrna sasijecali ženska puca sa zubuna i gurali ih u puške.
Ko se nije uklonio na vrijeme, nije ostao živ. Smail-aginim sinovima se činilo da nema dovoljno glava koje će zamijeniti glavu njihova oca. Gonjeni strašnom osvetom, palili su i sjekli sve što su pred sobom našli. Ali ne samo Smail - agini sinovi, i ostali Turci su smatrali da je Smail-agu teško osvetiti.
Drobnjaci su se okupili sa uskocima i nešto Moračana u Tušinji. Tu je Novica sa Šujom Karayićem i Mirkom Aleksićem i mnogima drugim koji uzeše učešća u Smail - aginoj pogibiji.
Turci dođoše u velikom broju i utvrdiše se na dobrim položajima. Drobnjaci su se borili iz nizine dok ih Turci ne opkoliše na Borovoj Glavi i ne natjeraše niz grede te ih polomiše. Nekolike Komarana i Dužana pali pod jednu gredu i tu od svojih mrtvih drugova načinili šanac. Na jednom kraju šanca postavili su kape, u koje su Turci pucali misleći da su glave, sve dok ih ne razniješe olovom. Kada osvoji noć, oni izvukoše noževe, zažmuriše pa posred turske vojske, ali malo njih uteče. Dvojicu Dužana, Dragića i Jovana Memedovića, uhvatiše Turci. U noćnoj tmuši nije se moglo razaznati ko su. „Ko ste vi?” pitali su ih Turci.
„Mi smo vojska Baš-agina”. A Baš-aga Abdić je bio pred turskom vojskom. Pošto su ih doveli pred Baš-agu, upitaše Turci: „Aga jesu li ovo tvoji vojnici. Oni govore da su tvoji!”
Njih dvojica padoše na koljena pred Baš-agu i zamoliše: „Održi nam život; božji smo i tvoji!”
Baš-aga reče: „Neću vas pustiti koliko moje sinove”. Povede ih sa sobom pod svoj šator i uze im oružje. Život je očuvan, ali šta je vrijedio život bez slobode? Kada je bilo pred zoru, zaspao je stražar koji ih je čuvao. Potrčaše braća Memedovići kroz tursku vojsku da dođu do slobode. Dragića uhvatiše i posjekoše, a Jovan je utekao i došao na Duži.
Velika je bila turska pobjeda na Borovoj Glavi; mnogi Drobnjaci izgiboše. Samo od Cerovića sedmoricu posječe Dedaga, a sve im kuće popališe. Sedamdeset drobnjačkih glava je poslato u Lipnik da „okite” Smail-agin mezar (grob) i kulu.
I kao što su Drobnjaci ispjevali pjesmu o Smail-aginoj pogibiji, tako sada muslimanski guslari pjevahu o svojoj pobjedi na Borovoj Glavi...

Sablja od sablje

Dedaga Čengić, sin Smail-agin, poslije pogibije svoga oca, sa zvanjem paše, iz svoje čuvene kule u Lipniku upravljao je dosta mudro i obazrivo svojim ogromnim posjedima. Istakao se u više bojeva sa Crnogorcima i Hercegovcima. Pominje ga i vojvoda Mirko Petrović u jednoj svojoj pjesmi u „Junačkom spomeniku”:
„Kad se Omer iz Pive povrati,
On ostavi Čengića Dedagu
Sa njegovo hiljadu Turaka
Na Zabrđe na polje široko,
Među Gackom i Pivom prostranom.
Tu mu bješe načinio kulu,
Oko kule šance i čardake.
Tu naredi careve pandure
Da čuvaju goru i planinu
Da u Pivu s mirom idu Turci”.
Dedaga je održavao prijateljske veze s mnogim hercegovačkim i crnogorskim glavarima, a naročito sa Lazarom Sočicom i istaknutim crnogorskim vojvodom Petrom Vukotićem, koji je kod njega odsijedao više puta u Lipniku, prilikom proputovanja u Mostar. Vojvoda Petar ga je u znak poštovanja zvao „Sabljo od sablje”.
Kad je jednom prilikom Dedaga došao u Pivu da obiđe svoj posjed u Plužinama, dopadne mu se Lazar Sočica i uzme ga u svoju pratnju. S njim je Lazar kao momak od 18 godina putovao u sve obližnje turske gradove: Gacko, Nikšić, Nevesinje, Foču, Mostar. Vidjeći Dedaga da je momak vješt, naočit i hrabar, postavio ga je i za starješinu svoje pratnje, a pošto je bio pismen, obavljao je i Dedaginu prepisku, kako s njegovim čifčijama, tako i sa turskim vlastima.
Dedaga je Lazaru Sočici poklonio i dio svog velikog imanja u Plužinama jer mu je donio glavu nekog Arnautina, koji je pokušao da ubije Dedagu radi neplaćenog ajluka (plate).

Dedaga traži novine

O njihovim prisnim odnosima svjedoči i jedno interesantno pismo iz 1871. godine u kome Dedaga traži od Sočice da mu šalje novine „Glas Crnogorca”, koje su te godine počele izlaziti na Cetinju.

„Lazaru Sočici
pozdrav!

Ako pitate za nas, Alahu šućur zdarvo smo i rahat, u carskome zdravlju. A po tome čuli smo da su počele izlaziti novine sa Cetinja, iz Crne Gore. Vidi ako su počele ishodit i nađi kaka čovjeka koji će ti dobavljati krijući, da ne zna niko, pa dobavljaj svake hefte po jednu i ti je šalji mene amo. Ama je krijući šalji i ti mene. Nemoj da ko zna za to, već kako umiješ ti, onako je i izbavljaj i šalji mene. I da si mi zdravo i rahat.

D. Čć”

Zanimljivo je reći i ovo: freska pored južnih vrata Pivskog manastira predstavljala je po uvriježenom narodnom vjerovanju lik nekog istaknutog muslimana - govorilo se čak velikog vezira Mehmeda Sokolovića koji je pomogao da se manastir podigne. Zabilježeno je da su Smail-aga i naročito sin mu Dedaga uvijek klanjali pred navedenom freskom i često bogato obdarivali manastir. Tako je Dedaga, za vrijeme igumana Stefana Đačića, davao manastiru Pivi oko pedesetih godina 19. vijeka izvjesnu količinu žita, masla i voska, kao carskom vakufu. I dugo poslije toga, prvih decenija 20. vijeka, Čengići u Sarajevu smatrali su Pivski manastir kao svoj vakuf (zadužbinu).
Po jednom zapisu, Dedaga Čengić, rođen 1817. godine, umro je od ratne rane u putu kod Konjica, 15. februara 1876. godine. Uzrok smrti je bio što mu se pozlijedila rana zadobijena u Dugi Nikšićkoj, u jednom boju, a koju je on sakrio, da se vojska ne bi prestrašila.


Dedaga zove kneževe


Pozove Dedaga Čengić sve gatačke kneževe, da mu dođu na kulu u Lipnik, radi nekog dogovora. Kneževi se okupe i paša ih lijepo primi u „šarenu odaju” (molovanu bojama), što je značilo najvišu čast za goste.
Dedaga spazi u Jovana Višnjića jedan lijep i vleiki čakmak gdje mu visi o pasu, pa mu reče:
- Daj mi, Jovane, taj čakmak da ga viđu.
Jovan ga otkači s kajiša i dade mu ga. Paši se svidi i s njim u džep.
- Ne dam ti ga, turske mi vjere, a evo ti pleta pa neđe kupi drugi.
- Neću ti ja, pašo, pletu, no ću ti ga darovati kad ti se svidio - reče Jovan, zadovoljan što se njegov čakmak svidio paši.
Đoko Goranović se glasno iskašlja i reče:
- Eto đavola, na!
- Šta je Kešelju (tako ga je zvao) bolan?
- Zlo i naopako! Mi se kneževi usput prepirali šta će kome paša darovati. Nekom ćurak, nekom saruk, a nekom kalpak, a on viđe jedan politi čakmak i uze ga.
Dedaga odmah vrati čakmak Jovanu:
- Na ti ga, neću ga, turske mi vjere, da valja konja - i naredi slugi te svakome knezu donese po pake duvana.

NEKA GA BELAJ NOSI

Godine 1861. kad se pripremao ustanak u Hercegovini, Dedaga Čengić, gatači paša, u dogovoru s gatačkim Turcima, riješi da uhvati tri najglavnij aSrbina u Gacku i da ih pošalje po dVidin, u taoce: popa Bogdana Ziminjića, starog kneza Peja Todorovića i Petra Mandića, zeta popa Bogdana. Petra uhvate i sprovedu pod Vidin, gdje su mu i kosti okapale. Knez Pejo se negdje sakrije, a pop Bogdan, sa sinom Stevanom - mimčićem od 15 godina, pobjegne preko Golije u Grahovo, a evo kako:
Pop stigne u Goslić i svrati u kuću serdara Duke Kankaraša. Znao je da će Turci za njim nadati se u potjeru, pa je tu imao nadu, ga da serdar neće pustiti živa da ga uhvate.
Kad Čengić dozna da je pop pobjegao, odmah pošalje buljubašu Tahira Muljanina-Pašića, sa 30 zaptija, da stignu popa; da ga vrete ili uviju. Turci sustopice pođu i stignu popa Bogdana u Goslić. Pop je bio odsio u kući Dukunoj i čim vidi Turke, odmah zapriječi jednim kolcem vrata iznutra, a prirpemi oružje da se zamijeni. Duka trenutno nije bio kod kuće, pošao je bio s konjem u drva. Turci opkole kuću i stanu zvati popa na predaju, zadajući mu vjeru da mu neće ništa biti. U tom momentu pred kušom bane Duka, s tovarom drva. Čim vidi Turke gdje su opkolili kuču i lupaju o vrata, odmah shvati da je neko unutra koga Turci traže. Od oružja je imao samo malu puku za pojasom, u koju nije bio siguran. Hitro izvuče palicu iz tovara s konja, razmahne s njom i poleti na vrata, gdje je bio pet-šest Turaka i rekne: „Podalje od moga praga...” Turci se odmah odmanku od vrata, a on vikne ženi da mu doda handžar i džeferdar. S golim handžarom obleti oko kuće i svi se Turci odmaknu od nje. Opali malu pušku i glasno zaviče na svoje bratstvenike u pomoć. Odmah doleti njih desetak vrijednih momaka pod oružjem. Duka zavuče Turcima: „natrag odakle ste došli! Nećete danas, preko živa Duke i moje braće, da mi prolijete krv na ognjište i ubijete srpskog sveštenika”! Kad Turci vide razjarenog serdara i njegove brtstvenike, odmah odstupe, a Duka reče popu da krene. Dade mu šest momaka da ga isprate preko Utesa, do Radovića u Banjane, a on sa drugih pet-pest zauzme busiju na Bajov kamen, pod Utesom, da Turci ne bi pošli dalje u potjeru i ubili popa i njegovoga sina.
Kad Tahir buljubaša dođe kod Čengića i sve mu kaže, da je bio stigao popa i da ga je oteo serdar Duka, Čengić malo pošuti, pa reče:
„Znali ga jadi, on bi tako u svojoj kući spasio i Turčina isto kao Srbina. Da vam pričam: Kad je Gradaščević digao bunu u Bosni protiv sultana, rahmetli otac (Smail-aga) ostao je vjeran sultanu i Stambolu. Kad su odredi Gradaščevića prodrli do Nevesinja, on digne sve Gačane - Srbe i Turke i dade ih pod komandu Dukinom ocu Vukiću , a nas, đecu i ženu z asvaki slučaj prebaci u Goliju, kod kuće Vukićeve. Kući je bio ostao Duka, kao mlad momak. Neko pronese, treći dan, lažan glas, da je vojska Gradaščevića razbila Gačane i zauzela svo Gacko. Duka s nama pobježe u Njegoš planinu, da nas spasi, u jednu pećinu. Ja bijah mali i zapro sam idući, a on bi me uzeo u ruku, poveo i stalno vikao: A, Dedo, pogani! Još malo, pa ćemo brzo do pećine! Tu nas je smjestio i dotjerao na konja hrane, pa reče rahmetli majci: - Ne boj se, pašinice! Zadajem ti moju vjeru, neće vam ništa biti, dok je Duka živ! Vidio sam tada da bi i za nas poginuo. Neka ga belaj nosi!” - završi Dedaga.

LAZAR SOČICA MEĐU BEGOVIMA

Jedno glijepog ljetnjeg dana okupili se svi glavni bezi Čengića, oko svoga starješine Dedagge, i posijedali redom, po godinama i po rangu, ispred kule u Lipniku. Tu su braća Dedagina: Rustem-beg i Muhamed-beg, tu je i Ali-beg iz Rataja, Džafer-beg iz Jelašaca, Derviš-beg iz Viovića, Ibrahim-beg iz Borija, Smail-beg iz Hotovlja, Šemsi-beg iz Zelemića, Junuz-beg iz šeher Foče, Osman-beg iz Ustikoline, Arslan-beg iz Bjelimića, Omer-beg iz Bukvice i Ružci-beg iz Miljevine. Tu je među njima jedan -jedini Srbin, juzbaša pivski, Lazar Sočica.
Sjede bezi i puše, neki na srebrnim cigarinima, sa ćilibarskim takumima, neki na drugim izvezenim čibucima, a neki na nargilama. Uz duvan, neki srču kafu iz velikih fildžana, a neki sasiplju, u svoje krošnjaste trbuhe, ljutu prepečenu mastiku.
U najvećem razgovoru, kao da je s neba bačen, banu ispred njih, u fistanu, naoružan do zuba, nekakav Arnautin.
- Selam aljek, bezi Čengići, naziva Arnautin.
- Alejki selam, Arnautine, prihvatiše bezi.
- Meraba bezi!
- Meraba, Arnautinel
- Da mi, čestiti pašo, obrati se Arnautin Dedagi, platiš harčeve, pošto sam bio evo godina dana na Šajitan kuli. Mislim ovh dana, čestiti pašo, poći svojoj kući, pa trba malo para sa svojim da ponesem.
- Para jok, Arnautine, a sultan se mora služit’ a devlet branit’, odgovori osorno Dedaga.
- Ma pokorno t epreklinjem, čestiti pašo, ponovo zamili Arnautin.
- Ostavi me da eglenišem sa braćom Škiptar, sikter bre, pezevenk, domuz, prodrije se Dedaga što ga grlo služi, a dimovi matike iz grla udariše kao mlazovi pare sa ključale vode.
Arnautin uvrijeđen i ponižen do skota, munjevito iz pojasa izvadi srebrnu ledenicu i skresa je Dedagi u prsa, pa misleći da ga je ubio, dade vatru tabanima i pobježe što ga noge služe. Zapanjeni i iznenađeni svi na okupi bezi Čengića, ne znadoše se pribrati, niti doći sebi, da osvete svoga ubijenog brata. Jedino od svih na okupu Lazar Sočica isuče bjelosapac nož i potrči za Arnautinom. U brzini stgne ga i ako jako udari nožem po vratu, da mu sa prvim udarcem glava odleti na drugu stranu do trupa. Dok se ovaj dvoboj odigrao, Dedaga se otrijeznio i potpuno sebi došao. Lazar uzme sa zemlje, u svoje ruke, odsječenu glavu Arnautinovu, i donese je na poklon Dedagi Čengiću. Ugledavši Dedaga, odrubljenu glavu svakoga krvnika, od radosti raširi ruke i zagrli Lazara sa riječima:
- Aferim, po ’ iljadu puta aferim?’ džanum Lazare! Proslavljena vjekovima na dunjaluku sablja begova Čengića danas se postiđela pred tvojom junačkom mišicom i neustrašivim srcem.
I svi ostali bezi Čengića svesrdno čistaše, Sočici i potvrdiše riječi svoga starješine Dedage.

DEDAGA ČENGIĆ I SULA RUDOVIĆ

Dedaga je uvijek imao po destak najamnika, među kojima je bio i jedan Rudović iz Žanjevice, otresit momak.
Dedaga ej imao običaj da se svuče u predsoblju i da tu ostavi i nargilu na kojoj je pušio. Jednu noć sluge se stanu razgovarati ko bi se usudio da u zoru obuče sve pašino odijelo i zapali na nargilu i tako da ipčeka pašu. Rudović reče:
- Ja ću, samo da mi date dvije jalove krave, a ako ja nesmjednem, da ja dam vama dvije.
U zoru Rudović uždije svijeću, obuče svu đeisiju Dedaginu, prigrne ćurak i zapali na nargilu.
Čim svane, Deadga se digne iz postelje, i kad izađe na vrata, vidi Rudovića u svom odijelu, pošuti malo pa reče:
- Za koliko, Rudo?
- Za dvije jalove krave, pašo!
- Aferim, Rudo, jedna moja, a jedna tvoja.


Nadmetanje guslara


Dedaga Čengić poruči kneževima golijskim da okupe Golijane na Krscu i zakaže dan kad će doći da riješi pitanje naplate poreza. U određeni čas okupe se skoro svi domaćini i sva tri kneza kod kula Zvizdića na Krscu. Malo poslije stigne paša sa desetak Turaka. Nazove boga i s konja upita: - Kako ste mi Golijani? - i odmah jednom handžiji naredi da im iznese deset pečatlija (5 litara) mastike da ih počasti.
Pošto se malo odmori kod staroga Suljage Zvizdića gdje su bili i sva tri kneza, ovi mu rekoše da su ljudi najviše ogorčeni na veliko zaduženje i da na toliku sumu neće nikad pristat? Paša s kneževima i starim Suljagom izađe među njih i opet naruči deset pečatlija, pa reče:
- Dajte, kneževi, jednog dobrog guslara da nam ispjeva jednu pjesmu i da nas dobro oveseli.
- Ti si, pašo, doveo čuvenog guslara Prgudu pa nek on počne - reče knez Grujica.
- Ajde, Prguda, ali nemoj da lažeš da samo Srbi ginu, no neka ginu i Srbi i Turci kao što su i ginuli.
Prguda uze gusle i otpoče pjesmu o boju na Presjeci, u kome je poginuo Dedagin brat Muhamed-beg Čengić kao i još dva ugledna Turčina: Mustafa Pivodić, kapetan nikšićki i jedan miralaj (pukovnik) regularne vojske - nizama. Onda Prguda, da bi pomenuo brata Dedagina, kao i ovu dvojicu, i juriš turski na Crnogorce, poče ovako:
„A da vidiš carskog miralaja,
Đe naćera debela dorina,
pa u Vlae zagon učinio.
Deset vlaških posiječe glava
Dokle njega Vlasi savladaše.
A to gleda Čengić Mamut beže,
Pa naćera debela labuda,
u Vlae je zagon učinio,
Trides vlaških posiječe glava
Dok i njega Vlasi savladaše”.
- Tur, posrani Prguda, ne laži! - reče Dedaga. - Nije turske mi vjere ni jednu, đavolju posjeka. Rametli brat jahao je na konja, pogodila ga puška, naletio crni Spasoje Ognjenović iz Cerovice i posjekao mu glavu. Ne bi čovjek mogao u tako strašnoj borbi odsjeći ni trides baturica a ne trides glava. Ti si, serdare - obrati se Duki Kankarašu - bio u toj borbi. Obraza ti kolike si glave posjeka taj dan, a zaista bolji si junak bio od sva tri ova?
- Ne znam, pašo, đavo odnio, pretukao sam nakve dvije. (Duka nije nikad isticao svoje junaštvo, čak nije trpio ni da ga drugi fali u oči).
- Znači, serdare, ti oglašeni junak dvije, a ovi trojica šeset. Vala baš niko ne zna slagat ko Turčin - reče Čengić, i nastaviše dalje razgovor o kupljenju terzimata - poreza.
- Anu, vi Golijani, dajte guslara!
Svi navale na Nikolu Zekotina Višnjića da pjeva i Nikola uze gusle i otpoče:
„Silan Mehmed na konak banuo
Su njegovo trides tevabija
U Crnoga od Topole Đoka,
Pa se Memed sa kulaša krivi:
More crni kaurine Đoko,
Spremaj mene konak u večeru,
Za mojijeh trides tevabija,
Zakolji mi trides jalovuša
I dovedi trides đevojaka,
Meni kolji ovna devetaka.
Tvoju snahu popadiju Savku
Štoj ostala udovica mlada,
Evo doba sedam godindana
Bogami ću s njome konačiti
Kad bih znao glavu izgubiti.
Jadan Đoko njemu odgovara:
Sve će biti što si naredio.
Đače, mu se primiče sinovče:
Što će biti, uzočas ti bilo,
Ta vidiš li da smo poginuliž
Zato đače ni abera nema
No on agu Memed-agu gađe,
Dobro gađa bolje pogodio,
Mrtav Memed pade sa kulaša”.

Diplomatska vještina

- Aferim, Zekotiću! - zaviče Čengić - a da no ubit, krmak mu majku goni. Čuj, daj ovce, daj đevojke, daj ovnove i najpotlje daj popadiju. Baš niko ne zna naopako ka Turčin. Eto kad je bilo, turske mi vjere, milo mi je što ga je ubio.
Golijanima milo što paša tako priča, mimo turskog običaja, a malo ko zna šta on misli s tijem da postigne. Onda Čengić otpoče: Anu, Golijani, da vidimo za ovi vražji terzimat (porez) šta ćemo. Meni valija iz Mostara, prijeti da će on doći s njegovom vojskom da ga pokupi. Priznajem da sam mnogo bio odredio za Goliju pa da vidimo koliko je prvo. Piva ni Gacko ne daju no svi kažu kad može biti Golijanima da ne plaćaju, što ne može biti i nama. Ljudi, mora se plaćati caru carevo, a bogu božije.
Onda stari Suljaga Zvizdić reče: - Mogu li ja, Golijani i ti pašo nešto reći. - Moreš Suljo, i paša i svi zavikaše. - Ja velim da ja, serdar Duka i tri kneza damo po dva talijera - deset talijera, a vas četeres najjačih sa stokom po talijer - pedeset talijera, dosta ti je, pašo. Paša i kneževi zavikaše: Ta se neda bit ni karat! I Golijani pristanu, te Čengiću uspije da pokupi terzimat, blagodareći njegovoj vještini i slatkorječivosti.

Tri najbolje turske porodice u Gacku

Sastanu se Metohiji, u Gacku, kod Jova Svrdlina u krčmi - Mitar Višnjić iz Golije i Ćoso Muljanin Pašić iz Mulja. Uz kavu, zapita Mitar Ćosa:
- Ćosaga, računaju te za najpametnijeg čojeka u Gacku, pa reci koje su se tri porodice turske računale da su najbolje, od kad si čuo, a kao starac od 90 godina dosta si čuo i upamtio?
- Turske mi vjere čuo sam đe se razgovaraju moj rametli otac i Dedaga Čengić o porodicama turskijem i Dedaga kaže: „Čuo sam od moga rametli oca (Smail-age) i Mulage Tanovića đe o tome pričaju, pa će reći (Smail-aga) da su najbolje tri turske porodice u Gacko: Zvizdići, Tanovići i Muljani-Pašići. Kad bi zaiskali jedan u drugoga đevojku, nijesu smjeli reći nedam ti je!”
- Dosle je, moj kume Mitre, tako bilo, a turske mi vjere, bojim se da će doći vrijeme da mjesto nas budu Ebibi iz Cernice i Ćimići ispod Osoja.

Šišano kumstvo

Pozvao Dedaga Čengić vojvodu Petra Vukotića s Čeva u Gacko na šišano kumstvo.
Poslije piva i jestiva razvezao se razgovor nadugo i naširoko, pa Dedaga upita vojvodu:
- Čuo sam, gospodine Petre, da si skorih dana bio u Beč i u Italiju, kod kraljeva, pa mi pričaj, vjere ti, kako ti se tamo sviđelo?
- Sabljo od sablje - tako ga je vojvoda oslovljavao - ima dosta dobara u svijet. Ali smo mi Crnogorci neke smiješne ćudi. Kad sam došao iz Beča na Čevo, pa u onoj siromašnoj kolibici našao na oganj jednu pinjatu skroba, đe puhće, a oko ognja onu golognjatu đečicu, kako bježe i čuvaju se da ih oni skrob ne opeče pa golijem gnjatovima to mi bješe milije gledati no najljepše igre i zabave, što sam vidio u Beč...


Pjesma popa Mila Jovovića


Jednom prilikom knjaz Nikola pošalje vojvodu Petra Vukotića i popa Mila Jovovića u Mostar, da pregovaraju s Derviš-pašom o miru. Kako u ovo vrijeme vladaše cijelom Hercegovinom nemir i nered, i bilo je opasno ići kroz Hercegovinu, to vojvoda Petar i pop Milo riješe, čim pređoše crnogorsko-hercegovačku granicu, da svrate kod Dedage Čengića na konak. Dedaga Čengić živio je u Gacku.
Dedaga ih lijepo i prijateljski primi. Iste večeri, čuvši za ovaj dolazak njihov, iskupi se oko trideset gatačkih Turaka, pa dođu na sijelo kod Dedage Čengića.
Pošto večeraše i govoriše o svemu i svačemu, reći će Dedaga Čengić vojvodi Petru:
- Da nu, vojvodo, uzmi gusle, da nam ispješvaj jednu pjesmu o Crnogorcima, molim te, jer mi je milo čuti.
Tada će vojvoda Petar odgovoriti:
- Bogami, pašo, ja ne umijem, niti sam ih ikad dovaćao u svoje ruke, a takođe ne umiju ni ovi ostali ni jedan. (Ovdje se vojvoda poboja da pop Milo ne uzme gusle, koji je znao pjevati kao ijedan Crnogorac). Onda će Dedaga Čengić podviknuti prisutnim muslimanima, da uzmu jedan od njih gusle. Na to će jedan uzeti gusle i otpočne da pjeva pjesmu:
„Podiže se Mujo i Alija,
Iz Udbine te turske krajine,
Vode četu i traže serdare,
Dok dođoše u vlaške Kotare.
Al’ Turcima dobra sreća bila
Ne trefi se niko od kaura.
Robe Turci kule po Kotare,
Tu dijele pare na kantare;
Još uzeše tridest đevojaka,
Pa ih vode za tridest momaka.
Odvedoše Turci niz Kotare,
Pozdraviše kotarske serdare,
S njima žene gušave Bošnjake
Nek s’ umeću đeca na ujake”.
Možda hoćaše Turčin još dalje pjevati, no skoči pop Milo na noge, pa mu istrže gusle iz ruka, a vojvoda Petar videći ovo trže se kao munja, pa mu ih u isti mah ščepa. Dedaga Čengić umiješa se u ovo, pa će reći:
- Aferim, pope Milo, tako i treba; nego uzmi gusle.
Vojvoda Petar:
- Neće bogami pašo!
- Hoće, turske mi vjere, dodade Čengić.
I tako pop Milo jedva čekajući uzme gusle i otpočne pjevati:
Podiže se Cmiljanić serdare,
Iz Kotara u četu junačku;
Pravo goni dora od megdana,
Do čardaka buljubaše Muja:
Kad doćera do avlije dora,
Tada serdar sa dorina viče:
„Jel’ na kuli Mujo il” Alile?
Sa kule se niko ne čujaše,
No podockan Ajkuna đevojka,
Sa prozora od bijele kule.
Progovara đevojačkim glasom:
„Ovđe brata nema ni jednoga,
No su pošli u lov u planinu”.
A kad začu Cmiljanić serdare,
On odjaha dora od megdana,
pa ga sveza za mermer kapiju,
Eto njega na bijelu kulu.
Na kuli se dobro odmorio
I popio kavu i rakiju,
Pa s Ajkunom leže u dušeke,
Okrenu joj leđa u duvare,
A tabane u gornje tavane...
Hoćaše pop Milo i dalje pjevati, no skoči vojvoda Petar, kao manit, pa mu ih trže iz ruku, i onako ljut kao ris, baci ih kraj sebe govoreći:
- Bože, đavoli ti ih o glavi slomili!
Muslimani i Dedaga Čengić ćute, kao okamenjeni i postiđeni do zla boga, pa niko ništa ne govori, a svi se pogledaše ispod očiju, dako bi koji što rekao i kavgu zametnuo, da bi ih svu četvoricu pogubili; ne smiju ni jedan od Dedage. Poslije podužeg ćutanja Dedaga skoči i povika:
- Ko je od naših odmah preko vrata! - Svi se pogledaše stidljivo pa jedan - po jedan, njih tridest na broju, iziđu i pođoše svak na svoju stranu. I tako Dedaga Čengić ostane sam sa Crnogorcima, ali ništa ne govori, pa će negđe podockan upitati popa Mila:
- A, pope Mile, obraza ti, da mi objasniš, što znači u onoj pjesmi ono kad je uhvatio bijesni vlah bulu?
Pop Milo se nasmije, pa dodade samo to:
- A da što drugo može biti, čestiti pašo!
No ga istog momenta prekide vojvoda Petar sa riječia:
- Molim te, čestiti pašo, mani se nesrećnog čovjeka;
što od njega najade radimo svi u Crnoj Gori - i knjaz i drugi - pa tako moram i na putu od njega da stradam. - Pop šuti ništa ne govori, a Dedaga se nasmija, pa će reći:
- Neka si ti jadan; prvi su te naši zađeli pa si imao pravo...
Poslije ovog pođoše na spavanje, a sjutradan rano vojvoda Petar ustade i reče:
- Bježimo, jer će nas pogubiti za ono sinotnje.
Onda pop Milo reče:
- A ti vojvodo, pazi te se zamijeni, kao što ću ja, ako me ko napadne jutros.
I tako pođu svi zdravo.
Čestite ljude je šteta pogubiti
Vojvoda Lazar Sočica je bio jedno vrijeme juzbaša u Dedaginoj vojsci. Zato ga je Dedaga dobro poznavao. Cijenio ga je i poštovao kao velikog čovjeka i junaka. U njega je imao više povjerenja nego u mnoge Turke.
Kad je Sočica odskočio od Dedage i počeo da učestvuje u borbenim akcijama Pivljana protiv Turaka, Mulaga Tanović se jednom prilikom obrati Dedati:
- Šta sada misliš o tvome Lazaru?
- Dobar čovjek i junak!
- Ti bi ga, znači, da ti pane šaka, poštedio i pustio na slobodu?
- Čestite ljude je šteta pogubiti!
- Baš šteta?
- Više no da si ti u pitanju!- zajedljivo će Dedaga koji Tanovića nije ni cijenio, niti poštovao. - On je junak, pa siječe Turke na bojnom polju i samo kad mora, a ti siječeš pivske glave na prevaru i ispodmukla i njima kitiš dvore Rizvanbegovića.
- Ne misliš, valjda, ozbiljno?
- Najozbiljnije! Sjećaš li se, e si bio sa mnom, kad me onaj Arnaut na Lipniku šćaše ubiti, Lazar se iz istije stopa nagnu za njim da me osveti, a ti ni prstom ne mrdnu. Pa reci, onda, ko je bolji čovjek i junak, ti ili on?
Mulaga pogleda preda se i ućuta.

Juzbaša Rade Perišić

Dedaga Čengić u Gacku organizuje dvije čete ljudi, jednu od Srba, a drugu od Turaka, zaptija. Turcima postavi za juzbašu Avda Zlatanića, a Srbima Rada Perišića iz Golije. Ove zaptije, po trideset u četi, imali su zadatak da štite Turke i raju od crnogorskih četa. Stalno su krstarili po terenu, a povremeno i zajednički, da bi Turci kontrolisali Srbe, da vide jesu li vjerni. Rade, kao juzbaša Srba, stalno je imao vezu sa crnogorskim harambašama i njihovim četama, a tako isto i sa hercegovačkim: Stojanom Kovačevićem, Perom Tunguzom, Filipom Mandićem i dr. Dosta puta, po dogovoru, poslije tajnog sastanka, prepucavali bi se da bi zavarali trag Turcima. A Rade bi Avdu vazda dao pogrešno obavještenje o kretanju hajduka. Turčin to primijeti i počne ogovarati Rada kod Čengića.
Jednog ljetnjet dana, u avgustu, sastanu se juzbaše po dogovoru, sa svojim četama, u Koritu čarađkom, pod Zelešinu pećinu, gdje ima jedna kamenica vode. Pošto posjedaju, Avdo ustane i pođe put ove kamenice i u jednom škripu vidi mrtvu lisicu, pa zovne Rada:
- Dođi, Rade, nešto da vidiš! Evo ti u ovom škripu krepao Sveti Vasilije.
Rade, kad viđe mrtvu lisicu, reče:
- Nije jadan, no je ovo vaš Muhamed, vidiš li mu rep?
Ne laj na svetinje



Avdo se nađe uvrijeđen i potegne nož na Rada, a Rade odgovori istom mjerom. Iskoči na jednu podinicu i zovne Avda na megdan. No, zaptije - Srbi i Turci, skoče među njih. Avdo odmah digne četu i pravo ode u Lipnik kod Čengića i prospe davu na Rada, da je uvrijedio i njega i sve Turke. No mudri Dedaga rekne:
- Turske mi vjere, ne mislim da je to Rade rekao što ga ti nešto nijesi izazvao.
A kad mu jedan od zaptija kaza kako je bilo, Dedaga reče Avdu:
- Sikter, kurvin sine, što ti je šćelo da laješ na srpsku svetinju u koju oni vjeruju, a ja znam da je bilo i Turaka koji su od nevolje išli Svetom Vasiliju, koji vjeruju i pričaju da im je pomogao. Ako još jednom čujem da sramotiš srpske svetinje, skinuću ti to s glave, pa nećeš biti ni prosti zaptija, a ne juzbaša.

Kriva je njena ljepota

Prilikom oslobađanja Goranska u Pivi 1875. godine, glavna kršla i okolne karaule bili su do temelja razrušene. Zarobljeno je dosta Turaka. Zarobljene su i njihove porodice, kojih je na Goransku tada bilo oko tridestak, ali ih po naređenju vojvoda Lazara Sočice niko nije smio dirati. Da im se što ne bi desilo, pod pratnjom su vraćene u Gacko svojim kućama. Nedostajala je samo lijepa Enisa koju je neki pivski momak ugrabio i nedje sakrio. Stoga je od Čengića slijedio prijekor vojvodi:
- Ne krivimo te za to što si nas do nogu potukao, e ti je junačka sreća donijela, ni za to što si dosta Turaka posjekao, e da nijesi ti njih, oni bi tebe. Ali ne dolikuje takvom čovjeku i junaku da drži nedužno i nejako tursko ženskinje zarobljeno!
Vojvoda je naredio istragu. Brzo je pronašao Enisu i vratio je Čengićima uz poruku:
- Nijesmo ja i moji vojnici zbog lijepe bule ništa krivi! Kriva je njena ljepota! Zato, praštajte, ako možete!

Odlazak Čengića iz Lipnika

Kada je 1879. godine sin Smail-age čengića, Hajdar-beg, napustio Hercegovinu sa svojom porodicom i krenuo za Carigrad, „opremio je knjaz Nikola jednog svog čovjeka i jednu damu u Novi Pazar, gdje su dočekali Hajdar-bega. Knjažev izaslanik nastojao je da odvrati Hajdar-bega od seobe u Tursku, a ona dama trebalo je da djeluje na žensku čeljad Hajdar-begovu, pozivajuići ih, kada neće da žive pod Austrijom, da se nastane u Crnoj Gori i dok je kuće Petrovića Čengići će uživati sva prava i privilegije u Crnoj Gori, koje uživaju i članovi kuće Petrovića. Ali Hajdar-bet se nije dao skloniti. Ovo je pripovijedao Osman A. Sokolović, koji je bio đak gimnazije u Brusi, a koji je to slušao od Hajdar-bega više puta”.
Nemamo pouzdanih podataka šta je dalje bilo sa ovim sinom Smail-age Čengića, sem jedan brzojav Ministarstva inostranih djela Knjaževine Crne Gore, koji je upućen vojvodi Šaku Petroviću, tada guverneru Nikšića, 20. oktobra 1892. godine, a koji glasi:
„Gospodinu Vojvodi Šaku Petroviću
Nikšić.
Hajdar-beg Čengić poslao je iz Carigrada svoga opunomoćenika Mehmeda Fejzića da mu naplati dohotke sa njegovih zemalja, koje ima u Pivi. Stoga ćete Fejzića preporučiti dotičnim vlastima u Pivi, da mu, prema pogodbi, od čivčija naplate sve dohotke za sve vrijeme od kad mu ih nijeseu plaćali.
Cetinje, 20/10.1892”. (bez potpisa)

Hajdar-beg se kasnije iz Carigrada preselio u Brusu i tu je umro 1910. godine.

HAJDAR-BEG U ZAVIČAJU

Negdje oko 1893. godine dođe najmlađi sin Smail-agin Hajdar-beg iz Carigrada da vidi svoj zavičaj. Kada je Austrija okupirala Bosnu i Hercegovinu, kao i mnogi drugi stari muslimanski plemići, i Smail-agini sinovi se iseliše u Tursku i nastaniše se u Carigrad.
Hajdar-begu je srce granulo od radosti kada je ugledao Gacko. Stigao je na Lipnik i vidio komšije sa kojima je toliko godina živio. Otišao je mlad, u najboljoj snazi, a vratio se pognut i sa progrušanom kosom. I ovi koje je ostavio postarali su. Zar je ova postarija žena krupnih bokova, sa bradavicom u udubljenju između nozdrva i desnog obraza ono vižljasto lijepo djevojče, njihova čipčika, dugih crnih pletenica i krupnih modrih očiju sa pogledom koji uvijek sanja o lijepom i koja bi se uvijek oblila rumenilom kada bi joj se on, agin sin, obratio? Da nije u njenoj unuci, koja je stajala pokraj nje, bila slika njene prošlosti, ne bi je ni prepoznao.
I ona je njega gledala ravnodušno i umorno, samo što ga upita: „Je li živa Hajdar-begovica? Koliko đece imaš?” Pa se prekide razgovor. Život je učinio svoje. Ali on ipak osjeća toliko ljubavi za ovaj kraj svoga djetinjstva i mladosti i miliji mu zalazak sunca i prvi večernji sumrak u rodnom kraju nego sva ljepota Bosfora i Stambola u sličnim trenucima. „Kismet” (sudbina), pomisli i pođe prema mjestu gdje im je nekada bila kula. Znao je da je nema, da je u ratu porušena, da su ostale samo zidine, ali je pošao da vidi babov mezar (grob) i ono skromno tulbe koje su mu podigli. Od svega ni traga.
Hajdar-begu se steže srce i poželje da se što prije vrati. I već sjutradan je našao dobrog majstora Toma Manojlovića i pogodio se s njime za tri hiljade forinata da sve ponovo uredi. Podignuo je novo tulbe, pobijeni su bašluci, a na ulazu u tulbe zapisano je: Ismail-aga Čengić, sin Ibrahimov, branitelj islama, na granici crnogorskoj poginuo 1218 godine po hidžri.

Iz jednog pisma Ljubomira Nenadovića

Uključivši se u raspravu oko autorstva djela „Smrt Smail-age Čengića”, Lj. Nenadović u pismu Svetislavu Vuloviću iz 1880. godine pokušao je da osvijetli odnose između Njegoša i Drobnjaka i da progovori o značaju uloge koju je imao Novica Cerović u tim odnosima i u ubistvu Smail-age. U odlomku iz tog pisma Nenadović kaže:
„On (misli na Njegoša) koji je u Evropi stekao glas obrazovanog vladaoca, koji je u svojoj zemlji najstrožije zabranjivao i kaštigao osvetu, on, kao crkveni čovjek, kao episkop, koji je vodio računa o tome kako će i ruski sveti sinod o njemu misliti; nije hteo, nije mogao pred svet izaći kao osvetnik, nije hteo ni Crnogorcima tu ulogu odrediti, da ne bi s time dao umesnog povoda turskoj carevini, da pokrene vojsku na Crnu Goru. Izbere za to Hercegovce, Drobnjake, turske podanike, Smail-aginu raju; pa pošalje čovjeka, i piše Novici Ceroviću: kako zna da pogubi Smail-agu, i da mu donese na Cetinje njegovu glavu, a za sebe i svoju porodicu da se ne brine, to će biti Vladičina briga, samo neka ih prebaci u Crnu Goru. Tada je Tušina, gdje je novica živeo, gde i danas živi, bila pod Turskom, i to je bilo Smail-agino okružje, u kom je bio muselim, načelnik. Novica se zabrine kad dobije takvu poruku, nije lako kidisati takvom zveru, takvom junaku, kao što beše Smail-aga; - ali, pregne, ili kao što oni kažu: uloži. (Ovdje moram Vam napomenuti jednu svoju neoprostivu nemarnost. Tako sam dugo i tako često, sa istim vojvodom Novicom, bio, naročito u ratu 1877. godine, u Bjelopavlićima na Orjoj Luci, i docnije kad smo se na Sulejman-pašu krenuli sve, smo zajedno u pratnji Knjaževoj bili, i nigde nisam se setio da ga o tome štogod zapitam, i da mi od početka do kraja opširno ispriča i da napišem: kako je to bilo kad su udarili i pogubili Smail-agu. A on o svačemu lepo i rado priča. Novica je vrlo blag i ljubazan čovek; gotovo svagda u šali govori.
U Crnoj Gori svi ga, od milosti, zovu Noko; a knez Nikola zove ga Bane. Tada mu je bilo, kao što mi je kazivao, punih 69 godina. - Ja ću o njemu i još nekim crnogorskim ličnostima, drugom prilikom opširno pisati, a sada da se povratimo na započeti predmet.)”
I dalje nastavlja: „Po svoj prilici, nije bez uzroka, ni ono u pesmi kazao: da je i Novica mrtav pao pored Čengića; a Novica je, međutim, sklonjen u crnogorskom manastiru Morači, ćutao neko vreme. Zatim se preselio i sedeo na Cetinju. Njegovo mesto Tušina, tek je na mnogo godina docnije sjedinjeno sa Crnom Gorom. Istina je, pak, kao što u spevu stoji, da su Novičinog oca Turci pređe ubili.
Gusle, koje se ne osvrću na Vladičinu politiku, kazuju vernije kako je to sve bilo. Dve narodne pesme, jednu na Cetinju, jednu na Orjoj Luci, ja sam uz gusle čuo, u kojima se sve po redu kaže: kako je Vladika, žaleći neosvećene svoje rođake, pisao i poslao čoveka Novici, da pogubi Čengića i da mu donese glavu na Cetinje. Tu svoju poruku Vladika, kao što se uz gusle peva, završuje ovim rečima:
„Dokle traje kuće Petrovića
Neće manjkat (nedostajat) kuće Cerovića”.


Ono što se ne zaboravlja


... Njegoš nikako nije mogao da zaboravi pogibiju svoga brata Joka i svoga sinovca Stevana i drugih svojih najbližih rođaka i riješi se da se osveti Smail-agi Čengiću.š) On s drobnjačkim starješinama organizuje zavjeru protiv Smail-age Čengića i kad Smail-aga 1840. dođe u Drobnjake da kupi harač, Drobnjaci ga, zajedno s Moračanima i drugim Crnogorcima, 5. oktobra, ubiju sa skoro svom njegovom pratnjom.
O Smail-agi Čengiću govorilo se dosta kod nas. Ko je god proučavao Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića” pisao je i o Smail-agi, njegovoj pogibiji i osveti. Čitava literatura postoji o njemu. Od velike važnosti su radovi o Smail-agi Čengiću: Vuka Stefanovića Karayića, Safet-bega Bašagića, Marka Dragovića, Aleksandra Andrića, Milorada Medakovića, Lazara Tomanovića, Ferda Šišića, Felicitasa Mokrenskog, Ljudevita Jonkea, Petra I. Popovića, Antuna Barca, Milorada Živančevića, Alojsa Šmausa. O Smail-agi Čengiću pisali su i Lazo Popović, Milutin Tomić, Alfred Makanec, Kasim Gujić, Hamdija Kapidzić i mnogi drugi istoričari. Svi su oni prikupili mnogo arhivske građe o Smail-agi Čengiću i vješto je sredili. Lik Smail-agin postao je življi i jasniji. Njegova pogibija i osveta znalački su ocrtane.
I mi smo našli u Historijskom arhivu u Zadru podosta dokumenata o pogibiji i osveti Smail-age Čengića. Pokušaćemo da na osnovu njih prikažemo tok stvari. Iz tih se dokumenata jasno vidi da je Njegoš učestvovao u zavjeri protiv Smail-age Čengića. Zbog toga ga je Ali-paša Rizvanbegović odmah i okrivio.

U teškom položaju

Poslije Smail-agine pogibije pogoršavaju se odnosi s Otomanskom Carevinom. Svaki čas može da izbije oružani sukob između Turske i Crne Gore. Turska se doduše nalazi u to vrijeme u sasvim rovitom stanju. U tom kritičnom trenutku Rusija se zalaže za nju i spasava je od propasti. Ni Austrija ni Rusija pak nikako ne žele da se narušava mir na Balkanu. Ove dvije velike sile složne su da se ne dira u postojeće stanje stvari. Spremne su da ognjem i mačem uguše svaki liberalni i nacionalnooslobodilački pokret. Ruski Car Nikolaj Prvi, tobožnji zaštitnik Slovenstva, i ruska diplomacija neprestano savjetuju Njegošu da živi u miru sa susjednim Turcima i štaviše mu prijete da će uskratiti godišnju pomoć koju je tada dobijala Crna Gora od Rusije.
Njegoš se nalazi sada u veoma teškom položaju. On itekako osjeća probuđenu narodnu snagu u Hercegovini, zato i ne popušta tako lako ruskoj diplomaciji. Mnogo štošta radi po svojoj glavi, iako neprestano tvrdi ruskom vicekonzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću da dovodi u sklad svoje dužnosti prema Rusiji. On u to vrijeme dovršava izgradnju puta od Cetinja do austrijske granice; ima u planu da napravi put od svoje rezidencije do grahova i Brda; tim putem želi da unaprijedi političke i trgovačke veze s Hercegovina i da olakša unutrašnji saobraćaj po Crnoj Gori. Odmah poslije pogibije Smail-age Čengića šalje svoje izviđače u Gacko i obavještava se o namjerama hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića i o kretanju turskih snaga; nastoji da zaštiti od turske najezde Drobnjake, Pivu, Moraču, Brda, Nikšićku župu, Grahovo, Banjane i Korjeniće; više od hiljadu Crnogoraca šalje u pomoć Drobnjacima; u Moraču i Brda upućuje nekoliko konja natovarenih municijom; u Riječkoj nahiji i Morači gradi po jedno skladište za municiju; stoji stlano u vezi s grahovskim knezom Jakovom Dakovićem, zabranjuje mu da održava veze s Turcima i brani mu da ide na podvorenje bilo kome turskom zapovjedniku; gradi jednu kulu u Dodošima naspram Žabljaka, postavlja na nju dva do tri topa i određuje pedeset Crnogoraca da je čuvaju: povremeno odlazi u crmnicu, Paštroviće i u Kotor zbog povlačenja granice između Crne Gore i Austrije; zadužuje ruskog dvorskog savjetnika Aleksandra Vladimiroviča Čevkina, koga je koncem avgusta 1839. bila poslala ruska vlada u Kotor da posreduje oko crnogorsko-austrougarskog razgraničenja, da mu nabavi u Austriji pedeset centi puščanog praha i dvije hiljade kratkih pušaka. Njegoš je, dakle, stalno u pokretu.

Njegošev izvještaj Gagiću

On, istina, 4/16. oktobra 1840. podnosi dosta opširan izvještaj ruskom vicekonzulu Jeremiji Gagiću o pogibiji Smail-age Čengića.
“Vaše Visokoblagorodije,
Milostivi Gospodine,
Glasoviti zločinac Smail-aga Čengić, muselim gatački, pjevaljski, кolašinski i drobnjački, gotovo svake godine su po nekolike hiljade ljudi napadao je na naše granice. On je i ovije dana također razapeo bio svoj čador blizu naše granice 3 sahata i počeo bio kupiti vojsku da udari na naše pleme Moraču. Naši pak njegovo zlo namjerenije priđe saznali, skupi ih se od tri do četiri stotine i udare mu jedno jutro, tj. 23. proš. sept. zorom na čador, njega istoga tu posijeku i još četiridest njemu podobnije zlikovaca, među kojima desetak namjerilo se i od onije bosanskije buntovnika protiv - Veći-paše. Ovo je znatno lice bilo i više značilo u ove krajeve nego budi koji od vezirah. On se svojim zločinstvom oglasio, a vjerno i vi ćete dobro znati o njemu tko je i kakav je bio. Ovo Vam dovodim do Vašega znanja da ne bi tko drugi ovu stvar preinačenuvši ju ministarstvu kazao...”

Njegoš se s pravom straši da će ga ruski dvor pozvati na odgovornost i zbog pogibije Smail-age Čengića. Zato se i obraća Gagiću da bi sa sebe skinuo svaku odgovornost. On smatra da je neophodno potrebno da pošalje u Petrograd svoga sekretara Dimitrija Milakovića da bi ga opravdao kod ruskog cara Nikolaja i ruskog dvora.
Pop Joko Plamenac iz Crmnice dostavlja 18/30. novembra 1840. povjerljivo pismo Petru Đokiću u Kastel-Lastvu. Plamenac javlja Đokiću da je Njegoš poslao u Kotor svoga sekretara Dimitrija Ilakovića. Iz Kotora treba Milaković da pođe preko Trsta za Rusiju. Čim stigne u Trst, odmah treba da pošlje ruskome dvoru sve dokumente koji se odnose na borbe iz prošlog oktobra 1840. između Drobnjaka i Brđana protiv hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića. U ime Njegoševo i crnogorskog Senata, Milaković treba da saopšti caru Nikolaju Prvom da je sva pomoć koju Rusija pruža Crnoj Gori utrošena na prah, olovo i druge slične potrebe za crnogorsku odbranu od turskog zla. Plamenac tačno primijećuje da se Njegoš pribojava da bi mu mogla biti uskraćena ruska pomoć. I od okruženog kotorskog poglavara Gabrijela Ivančića doznaje se da je Dimitrije Milaković 27. novembra sišao s Cetinja u Kotor i da će Milaković 13. decembra poći brodom za Trst, a iz Trsta za Petrograd. Njegoš je uvjeren da će ga Milaković opravdati na ruskom dvoru.
Njegoš ne zna da se ne može ništa sakriti od austrijske obavještajne službe, Austrijski doušnici odmah saznanu za pogibiju Smail-age Čengića, Blaž Milovčić saopštava 10. oktobra 1840. pretoru u Opuzenu Leopoldu Mariji Šteru da se 8. oktobra prosuo glas u Metkoviću da je Smail-aga Čengić poginuo u Drobnjacima i da je od dvije stotine njegovih odabranih pratilaca veoma malo preživjelo.

1) Iz knjige Jevta M. Milovića “Petar Drugi Petrović Njegoš u svom vremenu”

Izvor originala: http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/smail_aga_cengic_mit_i_stvarnost.htm