Zapisao: Camil Sijaric

Kad se pred nama, na putu od Bilece u Gacko, poslije krsa,cicvarja i stijenja, otvorilo siroko, ravno, zeleno polje-nisam mogao a da ne izredjam stihove: "Gacko polje,lijepo ti si kad u tebi gladi nema,ljute gladii nevolje ljute...",i tako dalje.To je pjesma i ona je to sto jeste; a ovo je polje nesto sasvim drugo - ovo je na zemlji jedan siroko razastrti cilim, sad u proljece pun mlada cvijeca i mlade trave i zove se Gatacko polje. Nesto ljepse kao da covjek nikad nije vidio-ma koliko polja vidio ima koliko prirodnih ljepota! Ravno je  kao dlan, kao sofra kao da ga je neko uhvatio za krajeve sa sve cetiri njegove strane i zategao - da ni udolice na njemu nema, ni nabora, ni brezuljka koliko krticnjak. Lici na vodu u jezeru, koju ni ptica krilom ne dotice da je namreska....I ako je covjek ikad u zivotu jahao konja spopadne ga zelja da ga opet pojase ovim poljem: i ako je ikad kosom kosio,obuzme ga volja da se kose dohvati i razmahne niz ovo polje. Ako je brave cuvao, pozeli - sad kad je u ovom polju, da ponovo pred sobom vidi stado! Oni koji su stari ,zazele da jos jednom budu mladi i podju, razmahnu se niz ovo polje, a poslije nek bude sa njima sta mu je drago! Oni mladi zazele da postanu djeca. Jer ovo polje mami na zelje: da se postane ono sto se vise ne moze i ponovo bude mlad i dijete! Takve zelje spopadnu i nas koji ga prvi put vidimo, a kako li je tek sa onima koji su ga gledali kad je puno cvijeca, trave, ovaca i po njemu hodili kad su mladi bili.

Dugo je i siroko, i sa svih strana - kao kakva slika, uokvireno bregovima i planinama. Jedna od planina zove se Cemerno i pricaju da to ime nije doslo slucajno.nego da je vezano sa cemerom, koji je  - nekad davno, zbog visine, zbog divljine, zbog snjeznih nameta preko zime, zbog vjetrova i svega drugog, tu na toj planini neko dozivio. Ima o tome i jedna prica, koja ide ovako: Nekad davno, i to ne zimi, nego u proljece - od Foce ka Gacku isla karavana. I tek sto je polovina karavane bila presla Cemerno, nastalo je takvo nevrijeme da druga polovina nije stigla da predje vrh planine, nego se  - kako prica kaze, sva nasla u ledu i smrznula se. Sjutradan su dosli da ih traze i jedan od njih uzviknuce:"Jadna moja i cemerna majko!"  Po tome je planina i dobila ime - Cemerno. Kazu da groblje onih sto su se tada smrzli i sada stoji na Cemernu. No, to je prica i nista drugo - a istina je da je ova planina i zimi opaka, i da je preko nje - kroz sva prosla vremena, isle karavane od mora ka Foci i tamo dalje ka drugim mjestima , dok ne  bi izasle na "Bosansku dzadu", onu sto je vodila ka Carigradu.

Danas su tuda drugaciji putovi. A ovaj sto nas vodi kroz Gatacko polje ka Avtovcu i Gacku prav je kao zategnut konac. Desno od nas vide se planine iza kojih je tamo - daleko, jedno drugo polje, slicno ovome, ali manje Niksicko polje.

Gore negdje u tim planinama bila je stara austrijska granica prema Crnoj Gori - tako da se lako prelazilo odavde iz Gacka tamo u Kolasin. A da ne bi bilo toga prelazenja, a najvise zbog teska zivota u ovom uvijek siromasnom kraju, Austrija je tu, u Avtovcu, izgradila brane i ustave  - iz kojih je natapala Gatacko polje. Kazu da je Austrija to cinila vise iz razloga da svijet ne bjezi u Crnu Goru, nego iz potrebe da polje natapa - jer kazu, htjela je da ga bilo kako zaposli kopanjem brana i ustava i kaze mu: sjedi tu i radi - ne bjezi tamo u Crnu Goru, u kojoj ces sjutra postati vojnik i boriti se protiv mene.

Kroz polje tece i jedna rijeka. Ime joj je Musnica.Toka je tu kroz polje kratka i prije nego sto se ugrije sunca,uvire u zemlju. Selo gdje uvire zove se Kula. Preci ce svoj tamni put ispod zemlje i u mjestu Kljucu ponovo izaci na bijel dan. I sta dalje biva sa Musnicom? Teci ce pod suncem tek nesto malo i opet -  sad u Fatnici, potonuti u zemlju. I opet ce tako - teci podzemno, dok najzad, i sad posljednji put, ne izadje na dan pod Bilecom. Tu ce dobiti  i novo ime - to jest Trebisnjica, i od prije nekoliko godina gradice veliko Trebinjsko jezero. Prije ovog jezera tekla je kroz Popovo polje i na njegovom kraju takodje uvirala, da bi svoj izvor nasla u Hutovom blatu. Pa se stoga moze reci: ako je ovoj vodi stalo do uviranja i izviranja, ona se te igre do mile volje naigrala i jos joj se igra - bar do Bilece,gdje joj je receno: dosta je toga, ovdje zastani.

A mi smo jedno malo drustvo, posto smo prosli kroz Gatacko polje i Avtovac, zastali u kafani u Gacku da se odmorimo, kafu popijemo i razgovara-mo. Kafana je puna, jer je bio pazarni dan. Gledam one koji sjede iza nas, a to sve nekakvi krsni, visoki, kostunjavi i zdravi ljudi. Nekakva vesela, od sunca preplanula momcadija sa sela. Zena je u kafani malo, one su tamo na pijaci, a za njih su ovdje njihovi ljudi: potezu rakiju, ne pricaju bucno i imaju nesto dostojanstveno u drzanju. Neki su mozda i pazarili to sto su htjeli, pa sad piju - kum sa kumom, prijatelj sa prijateljem, ili nisu ni dosli ovdje zbog pazara, nego su tek onako  - sasli u Gacko.

Mi za svojim stolom razgovaramo o svemu - o tome kako Nevesinjci imaju bolje konje od Gacana, ali kako i Gacani imaju dobre konje, samo sto nemaju - kao Nevesinjci i konjske trke, koje se u Nevesinju odrzavaju svake godine i na koje sa svojim konjima idu i Gacani. Lijepo je to kad se o konjima razgovara, o trkama, o necemu viteskom, sto je u ovom kraju staro koliko i samo Gacko i njegova sela.

Gacko nije star gradic. A ime je valjda dobilo po planini Gat, tu odmah iznad njega, pa od Gat izvedeno Gatsko i najzad Gacko.Ovo se mjesto, prije nego sto je dobilo ime Gacko, zvalo Metohija -  a sto  bi znacilo: crkvena zemlja, pa bi se, prema tome, moglo zakljuciti da je cio ovaj kraj nekad pripadao nekoj crkvi.

Stari ljudi sa sela ni danas ne kazu: idem u Gacko, nego idem u Metohiju, sto takodje znaci da je ime Gacko odnedavno nastalo. Znacajnija od Gacka bila je nekad Cernica, o cemu je dokaz i to sto su Turci svoj sud, jedan od prvih u Hercegovini, imali ne u Gacku nego u Cernici.

Planine oko ovog gradica cine divan vijenac - a one su Gat, Cemerno, Borac, Bjelasnica i ujedno su vododjelnica rijeke Sutjeske i Neretve, od kojih prvu okrecu ka Crnom , a drugu Jadranskom moru. Kazu da na Cemernu sa iste kuce kisnica otice u dva mora, to jest sa jedne strane krova kisnica ide u Neretvu, a s druge u Sutjesku,sto je valjda jedinstven slucaj da je krov jedne iste kuce vododjelnica! Tu je , na Cemernu, da tako kazemo i vjetrodjelnica, jer se i vjetrovi tu dijele, pa jedni idu na jug, a drugi na sjever, sto znaci da je tu i razmedje dviju klima. Zanimljivo je i to da se covjek, krajem aprila, moze okupati u moru i za dva sata stici na Cemerno da se, jos vruc od mora, skija na snijegu - sto je takodje izuzetan slucaj.

Svasta sam cuo tu za stolom pitajuci sta je ovo Gacko i kako je nastalo Gatacko polje, i cuo ovakve odgovore:Tu gdje je danas to ravno polje, nekad davno bilo je jezero. Uzeo sam to za mogucno, jer jasno je da je tu  - u vremenima davnim i pradavnim, bilo svakako lednicko jezero. Ali ovi ljudi kazu da je tu bilo jezero i onda kad su u ove krajeve Turci dosli, pa se nasla neka dobra zena - koja je imala i dobre pare, i platila da se vode razvedu i jezero isusi. Tako je , po toj prici, koja je svakako nevjerovatna i nastalo danasnje Gatacko polje. No bilo sa tim kako bilo: price su za to da se pricaju, tek ovdje su danas prelijepi pasnjaci i na njima , kazu, u Evropi najbolje govece.Ta goveda - kako se to cini i svuda cuvaju cobani. Ali ovdje ima nesto i drugo: Gacani cobane uzimaju iz Bosne, a svoju djecu daju u skolu. Kazu da to cine iz razloga sto u Bosni ima mnogo zena i mnogo djece.Nek je i tako, ako je  tako - nek se samo ne prekine razgovor. A on je ovdje ugodan - miran i sirok kao ovo njihovo Gatacko polje, sad puno cvijeca. Slusam ljude i osjecam miris; on dolazi i iz rijeci - kad su ljudske, kao ove ovdje. I nikad im kraja! Kao ni nasem sjedniku za stolom, na ovaj dan pazarni,ovdje u Gacku, u proljece

Ćamil Sijarić

From Wikipedia

Ćamil Sijarić je rođen 13.9.1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine a za vrijeme 2. svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj gradišci i Banjaluci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjaluci izabran je 1945. godine, potom je novinar lista «Glas» i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo prelazi 1947. godine, radi u redakciji lista «Pregled», potom je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji «Zadrugara». U literalnu sekciju Radio Sarajeva prelazi 1951. godine i tu ostaje sve odlaska u mirovinu 1983. godine. Umro je 06.12.1989. godine.

Najpozanatija su mu djela:

«Ram bulja», 1953. pripovjetke, «Naša snaha i momci», pripovjetke, «Bihorci», roman, «Kuću kućom čine lastavice», 1962, pripovjetke, «Sablja», 1969. pripovjetke, «Putnici na putu», 1969. pripovjetke, «Kad djevojka spava», 1972. pripovjetke, «Francuski pamuk», 1980., «Priče kod vode», 1982., «Rimski prsten», 1985., «Miris lišća orahova», 1991., «Konak», roman, «Mojkovačka bitka», roman, «Carska vojska», roman, «Zelen prsten na vodi», pripovjetke, «Zapis o gradovima»…