Ubrzo po kapitulaciji selo se uvećalo za oko 40 žitelja


Aprilski rat 1941. zatekao je petoricu Smrečana u aktivnoj vojnoj službi ili u žandarmeriji. Boško Pavlov Tadić kao podoficir službovao je u Varaždinu, u Hrvatskoj, dok su se kao žandarmerijski narednici ili podnarednici u raznim mjestima Jugoslavije nalazili dvojica sinova Marka Savina Tadića, Sava, u Ražani kod Valjeva, a Danilo u Podgorici, zatim Petar, sin Paja Jovanova Tadića u Nišu, i Arsenije, sin Obrena Matova u Valjevu. Po kapitulaciji Jugoslavije, samo je Boško uspio sa porodicom (ženom Marijom, rodom iz Varaždina, i sa dvije malene kćerke, sa Zorkom i Milicom) da se prebaci u Smriječno, dok su četvorica morali da ostanu u mjestima njihovog posljednjeg službovanja. Red je da ovdje kažemo ono što se zna o njihovim sudbinama.
Sava Markov je jedini od ove četvorice preživio rat, te je kasnije umro u Ražani kod Valjeva. Bio je oženjen i imao kćerku Jovanku koja kao udata živi negdje u Sremu. Rođen je oko 1892. godine. U međuratnom periodu skoro da nije dolazio u Smriječno, odakle ga je oko 1920. otjerala puka siromaština, jer je on, sa braćom, još gladne 1917. morao rasprodavati zemlju za žito, sasvim u bescjenje.
Brat Savin, Danilo, kako smo već napomenuli, u Podgorici je imao porodicu - ženu Daru (rodom od Čađenovića) i dvije kćerke, Branku i Ratku. Danilo je nestao 1944. - vjerovatno je poginuo na Zidanom Mostu. Ćerke su mu se poudale, tako da i danas žive u Podgorici. Još je u dubokoj starosti ove 2002. godine živa i Dara. Iako nijesu rođene u Smriječnu, obje se njegove kćerke, pa i stara Dara, osjećaju Smrečankama. U Smriječno ponajčešće dolazi Branka, obično u povodu saučešća i sahrana.
Petar Pajov rođen je oko 1895. u Smriječnu. Izgleda da u Nišu nije zasnivao porodicu. Poginuo je u tome gradu 1944. godine, kao žrtva fašističkog terora.
Arsenije Obradov bio je rođen 1907. godine, u Smriječnu. Dvadesetih godina otac mu je sa porodicom odselio na Brezna. Arsenije je u Kraljevu zasnovao porodicu. Poginuo je 1944. kao borac Četvrte crnogorske proleterske brigade. Ostale su mu dvije kćerke, Stevka i Slobodanka. Prva je, kao udata, živjela u Negotinu, druga u Boru.
Uoči Aprilskog rata 1941. godine iz Smriječna je u jugoslovensku vojsku bilo mobilisano oko 25 Tadića, dvojica Kostića i dvojica Varezića, te jedan Govedarica - ukupno oko trideset vojnih obveznika. U posljednjih sto pedeset godina vjerovatno je to jedini rat u kome nije niko od Smrečana poginuo - svi su se oni, nakon kapitulacije, vratili u Smriječno, uglavnom sa oružjem.
U Smriječno se tada vratilo i više ranije odseljenih porodica: porodica Pavla Tadića iz Nikšića (Pavle je umro 1940. godine, te su se u Smriječno vratili dvojica njegovih sinova, Radoje i Ljubomir, i njihova majka Peka, koja je ubrzo umrla); porodica kapetana Petra Amzinoga, takođe iz Nikšića, sa sedam članova; porodica Boška Pavlovoga, sa četiri člana, (što je već napomenuto) iz Varaždina; porodica Živka Zekova Tadića sa Kosova, iz sela Ruhot, gdje je bila odselila tek godinu prije rata, sa petnaest članova; porodica Đurice Tadića sa pet članova; porodica Mitra Varezića iz Nikšića sa šest članova. To znači da se ubrzo iza kapitulacije stanovništvo sela uvećalo za oko 40 stanovnika. Istina, neke od ovih porodica tek što su se pred sami rat bile iselile. Ipak, stanovništvo je naglo naraslo, od oko 250 stanovnika prije kapitulacije na blizu trista početkom maja 1941.


Župopivljani započeli borbu mjesec dana prije 13. jula


Većina ovih vraćenih porodica našla je u Smriječnu samo kuće, sa zemljom i ništa više. I ovom prilikom Smrečani su iskazali solidarnost sa povratnicima: čitavo selo im je pomagalo da obnove stočni fond, da toga prvoga ratnog proljeća pooru njive, da nabave nešto stoke - obično po kravu i pet-šest ovaca, da obnove oronule kuće i štale. U selo su se odmah vratili i srednjoškolci i studenti - sedam srednjoškolaca i jedan student. Vratio se i Tadija Šurkov iz Novog Sada, gdje je, prije vojne mobilizacije, bio zaposlen kao advokatski pripravnik. Srednjoškolci i studenti još predratnih godina davali su osnovni ton idejnim i političkim strujanjima sela, jer su ljetnje ferije redovno provodili u Smriječnu, družili se sa seoskom omladinom, razgovarali i sa ljudima starijih generacija. Sem toga, i socijalne prilike u selu tokom međuratnog perioda podsticale su revolucionarna raspoloženja. Omladina je listom bila za revolucionarne promjene, ocjenjujući društveni poredak Kraljevine Jugoslavije izrabljivačkim i nepravednim. I ovdje je, prije svega pod uticajem srednjoškolaca, mlade ljude oduševljavala ideja o idealnom društvu koje se više ne bi dijelilo na bogate i siromašne, na one koji imaju bolje šanse za školovanje i druge vidove individualne promocije i one koji takvih šansi nemaju, već su osuđeni da doživotno trpe bijedu i potčinjenost. Dok su mlađe generacije u pogledu ovakvih raspoloženja bile gotovo jednodušne, stariji su bili podijeljeni. Dobar dio njih je, takođe, prihvatao ideje revolucije, ali znatan dio starijih bio je u tom pogledu znatno obazriviji.
Vidjeli smo da je Smriječno uoči rata bilo politički prilično ispolarizovano, no kapitulacijom Jugoslavije dolazi do sasvim izmijenjene političke klime. Za propast države okrivljivane su sve predratne legalne političke stranke, kako one na vlasti, tako i one u opoziciji. Pored djelovanja grupe srednjoškolaca, tome su doprinosile i oslobodilačke tradicije ovoga kraja, a naročito sjećanje na bune i ratove tokom devetnaestoga vijeka.
Tako su se Smrečani i ostali Župopivljani digli na oružje gotovo spontano čak petnaestak dana prije napada Njemačke na Sovjetski Savez i više nego na mjesec dana prije Trinaestojulskog ustanka, čime su preduhitrili one poznate direktive CK KPJ i Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru o pripremi i organizovanju ustanka. Povod za ovu akciju je bio u divljanju ustaša u Gacku. Naime, 4. i 5. juna 1941. desio se strahoviti pokolj pravoslavnog življa u gatačkom selu Korita, kada je oko 180 muškaraca bačeno u ozloglašenu Koritsku jamu. Dan-dva kasnije ustaše su napali gatačka sela Lipnik i Samobor, ali su im pružili žestok otpor naoružani gatački i župopivski seljaci. U ovoj prvoj oslobodilačkoj akciji u okupiranoj Jugoslaviji, a vjerovatno i prvoj u ondašnjoj okupiranoj Evropi, učestvovalo je oko pedeset Župopivljana kojima je komandovao Janko Živkov Tadić. Ustaše su odbijene, a pretrpjeli su znatne gubitke u poginulim i ranjenim. Ustanici su zauzeli njihove žandarmerijske stanice u Jaseniku, Kazancima i na Stepenu. U izvještaju ustaškog sreskog načelnika iz Gacka povodom ovih uspješnih oružanih akcija Gačana i Župopivljana se kaže: "Napadači su zauzeli i opljačkali oružničke postaje, te dvojicu su oružnika ubili, a trojicu su ustaša teško ranili".


Prvi organizovani oružani otpor fašistima u Evropi


Sljedeća velika oružana akcija bila je tokom noći između 27. i 28. juna (dakle, uoči Vidova dana) 1941. godine kada je izveden dobro isplanirani napad ustanika na varošicu Avtovac. I to je, dakle, bilo na čitavih petnaest dana prije Trinaestojulskog ustanka. U ovom napadu učestvovalo je oko 400 boraca, od čega su njih 200 do 300 bili Župopivljani, opet pod komandom Janka Tadića. Pored Janka, ovdje je učestvovalo još najmanje dvadesetak Smrečana. Župopivljani i Gačani su tada zauzeli Avtovac, protjeravši ustaše. Tada je ustašama u Gacku pritekao u pomoć 55. puk italijanske divizije "Marke" i 49. bataljon "legije crnih košulja", tako da su se tada ustanici prvi put sukobili sa Italij-anima. Oni su pod pritiskom Italijana napustili Avtovac, ali neprijatelj je izgubio trideset vojnika, među kojima je i šest Italijana, dok ih je ranjeno oko pedeset (među njima i osamnaest Italijana). No gubitaka su imali i ustanici - sedam poginulih i deset ranjenih. Među poginulima su četvorica Pivljana iz Jankovog odreda: Jakov Adžić, Gavrilo Doder, Vojin Doder i Mihailo Pješčić. U borbama oko Avtovca ustanici su oborili i jedan neprijateljski avion koncentrisanom puščanom i puškomitraljeskom vatrom.
U Vojno-istorijskom institutu JNA u Beogradu čuva se više dokumenata koji se odnose na ove događaje. Tako u Operacionom dnevniku II italijanske armije piše: da su ustanici noću između 27. i 28. juna 1941. godine na relaciji Gacko - Bileća ubili trojicu, a ranili šesnaest vojnika italijanske divizije "Marke". U Vojno-istorijskom institutu čuva se i izvještaj ustaškog natporučnika Markusa višoj komandi u kome stoji: "... 27. lipnja tekuće (tj. 1941) godine dolazi pet aviona iz Sarajeva nama u pomoć te bombarduju neprijatelja i gađaju ga mitraljezima. Neprijatelj je uspio da obori jedan naš avion, i to pogotkom iz mitraljeza u rezervoar". Dalje Markus navodi da su ustanici 28. juna u četiri sata izjutra zauzeli Avtovac i da su ga opljačkali. Na ove prve akcije Pivljana i Gačana protiv ustaša i italijanskog okupatora Komunistička partija uopšte nije uticala već su se one odvijale kao oblik oružane samoodbrane, pa stoga nijesu ni priznate kao početak ustanka, iako su to istinski bile. U čitavoj okupiranoj Evropi, a ne samo u Jugoslaviji, ovo su prvi organizovani oružani otpori porobljenog naroda fašističkim režimima i okupatoru. Smriječno je ovim istorijski značajnim akcijama dalo veliki doprinos. Kako je već napomenuto, pored Janka, koji je komandovao Župopivljanima u gatačkim borbama i početkom juna, i 27. i 28. juna, tokom čitavog mjeseca gotovo stalno se nalazilo na terenu Gacka od deset do dvadeset Smrečana.
No pored činjenice da Partija nije bila inicijator niti organizator ovih oružanih akcija, postojao je i još jedan važan razlog što one nijesu priznate kao istorijski početak opštenarodnog ustanka i organizovanog otpora okupatoru: one nijsu bile usmjerene samo protiv ustaša i italijanskih okupacionih snaga, nego i protiv muslimanskog življa u Gacku uopšte. Imale su, dakle, pored narodnooslobodilačkog karaktera, koji je bio nesporan i ogledao se u zaštiti srpskog življa u Gacku od ustaškog terora, i karakter međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, što ih je činilo protivrječnim i ambivalentnim.


Sporenja oko datuma napada na Italijane u Goranskom


U narodno-oslobodilačke oružane akcije koje je organizovala KPJ ovaj kraj se uključuje, i to veoma masovno, 19. jula 1941, kada su razoružane italijanske karabinjerijsko - žandarmerijske posade na Goransku i u Donjim Breznima. Istoga dana na Goransku je održan sastanak članova Partije iz Pive i istaknutijih organizatora ustanka i formirana komanda mjesta, kao vid mjesne vojne, a donekle u onim uslovima i civilne vlasti, na čelu sa Tadijom Tadićem. Pored Tadije, na ovom sastanku su bili još dvojica Smrečana: Radoje Tadić i Janko Tadić. Tako se i toga dana Piva uključila u četvorogodišnje tokove revolucije i NOB-a. Interesantno je da o ovim događajima - razoružanju Italijana na Goransku i u Donjim Breznima - poslije rata nije pronađen nikakav dokumenat, ni u italijanskim, ni u našim arhivama, tako da je sam datum napada na italijanske posade u ovim mjestima ostao pomalo sporan. Na osnovu poznate direktive CK KPJ od 4. jula 1941. Pokrajinski komitet Partije za Crnu Goru donio je, kao što je poznato, odluku o ustanku 8. jula, u Stijeni Piperskoj. Obren Blagojević kaže da je ta odluka, sa propratnim pismom Sreskog komiteta Partije za Srez šavnički, dostavljena partijskom rukovodstvu župe Pive po kuriru, tako da je dobijena tek 18. jula "negdje oko dva sata po podne", i to na Ravnome, gdje su se tada nalazili i Obren, i sekretar Rejonskog komiteta partije za župu Pivu, Veljko Mićanović, i da su napadi na italijanske postaje organizovani tek sjutradan ujutro, dakle 19. jula. Međutim, svi Goraždani i Smrečani koji su učestvovali u napadu na italijansku postaju na Goransku nepokolebljivo tvrde da se to desilo u noći između Petrova dana i Pavlova dana, dakle između 12. i 13. jula (po ondašnjim crkvenim kalendarima ova dva sveca nijesu praznovali zajedno, kao danas, već je Petrov dan padao 12. a Pavlov dan 13. jula). Sjećam se da je spor oko datuma udara na Italijane na Goransku bio veoma žustar kada smo, koliko se sjećam 13. jula 1960. na staroj zgradi bolnice na Goransku stavljali skromno spomen-obilježje za taj događaj. Učesnici ove svečanosti su se pobunili protiv datuma (19. jul) koji je bio ugraviran na ploči, svi trvdeći da se to desilo u noći između 12. i 13. jula. Ima jedna važna okolnost koja ukazuje da bi ovo kazivanje učesnika napada na Italijane na Goransku moglo biti tačno: Kako proizilazi i iz sjećanja dr Obrena Blagojevića, i ostalih učesnika napada na Italijane i na Goransku, i na Breznima, italijanske posade ovdje su zatečene sasvim nespremne za odbranu, jer se nikakvom napadu nijesu nadale niti su očekivale ma kakve oružane akcije ustanika širom Pive. Teško je pretpostaviti da bi takva neobaz-rivost italijanskih postaja na Goransku i na Breznima, kao i ma gdje u Crnoj Gori, mogla biti očuvana i pet - šest dana poslije prvih uspješnih akcija ustanika 13. jula širom Crne Gore. Okupatorske komande morale su sve postaje već 13. jula upozoriti na opasnost kojoj su izložene. Stoga je moguće da su Obren i Veljko bili na Ravnome, gdje su dobili direktivu za ustanak, ne 19. već 12.jula, i da su Italijani u obje postaje razoružani ne 19. već 13. jula.


Piva je za nekoliko dana bila potpuno slobodna


Sjećam se da sam negdje, možda prije trideset godina ili i više, o ovome razgovarao i sa Obrenom Blagojevićem. Međutim, on je i dalje ostao uporan u tvrđenju da direktiva za ustanak u Pivu nije mogla stići svega dva - tri dana poslije sjednice u Piperskoj Stijeni, koja je, kao što je opštepoznato, održana 8. jula. Ipak to izgleda dosta neubjedljivo: direktiva nije morala ići kurirskom vezom, s obzirom na to da su, kako se zna, još uvijek neometano radile telefonske veze i Šavnika, i Goranska sa Nikšićem i drugim gradovima. Istog mišljenja kao i Obren bili su i ostali prvoborci iz Pive: Gojko Durutović, Miljan Gagović i dr. Svi su oni ukazivali na onaj argumenat na kome je insistirao i Obren: da je direktivi za ustanak trebalo više dana da stigne od Piperske Stijene do Pive, te da zbog toga napadi na Goransko i Brezna nijesu mogli uslijediti prije 19. jula. No danas se u ova kazivanja mora posumnjati: Ona se zasnivaju isključivo na pamćenju glavnih organizatora ustanka u Pivi, dok su sjećanja ostalih učesnika ovih prvih oružanih akcija pod direktivom KPJ, kako smo vidjeli, sasvim suprotna.
Ubrzo poslije ovih akcija u Smriječnu je osnovana i prva ćelija KPJ, kao treća po redu u Župi pivskoj. Prvi članovi KP iz Smriječna bili su Radoje Pavlov Tadić i Tadija Šurkov Tadić. Oni su primljeni u KP još u maju 1941, pa kako Smriječno još nije moglo imati svoju partijsku ćeliju, bili su uključenii u partijsku ćeliju Goransko. No odmah iza julskih događaja u Pivi primljeno je u KP još nekoliko Smrečana: Janko Tadić, Rade Vukov Tadić, Obren i Blažo, sinovi kapetana Đura Tadića, čime je konstituisana posebna partijska ćelija - u Smriječnu. Izgleda da su tokom 1941. ovoj ćeliji pripadala i dvojica ili trojica Jovovića sa Zabrđa. Paralelno sa partijskom, konstituisana je i prva skojevska organizacija. Prvi sekretar Smrečanske partijske ćelije bio je Radoje Tadić, a sekretar skojevske organizacije za čitavu župu Pivu bio je Blagoje (Blažo) Đurov Tadić.
Još prije prvih ustaničkih akcija, tokom maja i juna, po Pivi su se, opet po direktivi Partije, formirale oružane tzv. udarne grupe u okviru priprema za oružanu borbu. Po sjećanju dr Obrena Blagojevića, na području župe Pive formirane su četiri ovakve grupe, od kojih jedna i u Smriječnu. Ove su grupe bile sastavljene pretežno od mlađih ljudi, od kojih neki još nijesu bili ni odslužili vojni rok do 1941. Stoga je potajno izvođena obuka u rukovanju oružjem. Smrečanska je udarna grupa obuhvatala i mladiće sa Stoca i Zabrđa. Pošto su ubrzo bile razoružane i italijanske posade na Pivskoj planini (na Trsi, na Pišču i u Crkvicama), Piva je bila sasvim očišćena od okupatorskih vojnika najkasnije do 22. jula. Ubrzo su u Pivi formirane i veće vojne jedinice. Već 3. avgusta 1941. na Goransku je formiran župopivski bataljon, čiji je prvi komandant bio Vukosav Topalović, a komesar dr Obren Blagojević, dok je za zamjenika komandanta imenovan Janko Tadić. Bataljon je imao šest četa, formiranih na teritorijalnoj osnovi. Komandir Muratovičke čete, koja je obuhvatala borce Smriječna, Stoca, Zabrđa i Kovača bio je Radoje Tadić. Tada je širom Pivske župe organizovan intenzivni političko revolucionarni rad sa ciljem da se što više ljudi, omladine i žena pridobije za narodno - oslobodilački pokret.


Organizovanje borbe protiv Italijana, ustaša i četnika


Istovremeno je trebalo po selima izabrati i uspostaviti seoske narodno oslobodilačke odbore, upoznati ljude sa vojno-političkom situacijom i ciljevima narodno oslobodilačke borbe. U ovom smislu posebno su uspješno djelovali inelektualci i članovi KP iz Smriječna - Tadija, Radoje, Blagoje i Obren Tadić. Njih četvorica sa još dvojicom Jovovića, Jovicom i Miloradom, već su tokom druge polovine jula i početkom avgusta obišli sva sela Gornje župe (od Zabrđa do Ravnoga) održavajući po selima i katunima sastanke sa mještanima. U ovoj složenoj situaciji Pivljane je ponajviše interesovala situacija na frontovima ratujućih sila, a posebno na istočnom frontu, koja je tada za antifašističku koaliciju bila izrazito nepovoljna. Novosti sa frontova i o ostalim zbivanjima na svjetskoj političkoj sceni pristizale su preko radioaparata u župi Pivi - jednog koji je za potrebe rejonskog komiteta Partije bio oduzet Muju Sočici na Goransku i drugog koji je bio u posjedu oca dr Obrena Blagojevića, Todora, na Zaborju. Radio vijesti (uglavnom su to bile emisije Radio-Londona na srpskohrvatskom jeziku) bilježene su brzopisom, zatim umnožavane pisaćom mašinom preko indiga i dostavljane partijskim aktivistima kako bi bile korišćene na seoskim skupovima. U ovom političkom djelovanju, ne samo po pivskim selima, nego isto toliko, pa možda i više, po selima gatačkog kraja i Izgori, osobito se uzdvajao Tadija Tadić. Dostojanstvenim držanjem, smirenim pokretima, a uz to, moglo bi se reći svojom božanskom ljepotom, on je svuda samom pojavom ulivao bezgranično povjerenje. Nije to postizao ni strastvenim govorima, ni revolucionarnim zanosom, nego smirenim i razložnim izlaganjima punim neke iskonske razboritosti i tolerancije. To se najpunije ispoljavalo u gatačkim selima, gdje je Tadija, sa Jankom i Radojem (Janko je tada bio komandir Muratovičke čete koja je operativno djelovala širom gatačkog kraja, a Radoje njen komesar) ostao gotovo čitave jeseni 1941. i naredne zime. Uporedo sa borbama protiv ustaša, trebalo je tamo i Srbe, i Muslimane odvratiti od međuvjerskih krvoprolića i usmjeriti na put zajedničke borbe protiv okupatora i ekstremnih nacionalista, ustaša i četnika. Decenijama poslije ovih teških dana neki od hercegovačkih organizatora narodnooslobodilačkog pokreta u Gacku sa divljenjem su se sjećali Tadije i susreta sa njime po gatačkim selima. I ostali smrečanski omladinci-intelektualci bili su prve godine rata izuzetno aktivni. Radoje je bio, kako smo napomenuli, sekretar smrečanske partijske ćelije od njenog osnivanja, jula ili avgusta 1941. On je još u Nikšiću, usljed uključivanja u revolucionarnu aktivnost gimnazijalaca, često gubio pravo na redovno školovanje, pa je ispite polagao kao vanredni učenik i tek što je, prije rata, bio maturirao. Već krajem avgusta, on je bio prvo komandir, a potom komesar jedne od dviju četa Župopivskog bataljona koje su bile poslate u Gacko, radi borbe protiv ustaša. Kao i Tadija, i on je tih mjeseci najviše bio na gatačkom sektoru. On je bio i član rejonskog komiteta Partije, čiji je sekretar bio Veljko Mićanović, student prava sa Goranska. Sjećam se kako mi je prije mnogo godina Radojev brat Ljubo prepričavao jedan interesantan razgovor između Radoja i Veljka, negdje tokom ljeta ili jeseni 1941.


Združeni udar crnogorskih i hercegovačkih partizana


"Odnekud su oba, i Veljko i Radoje, došli sa terena, i Veljko ostade da konači u našoj kući, u Smriječnu. Spavali smo sva trojica u istoj sobi, ali se ja napravih kao da spavam, a oni nastaviše da razgovaraju do duboko u noć (a spavali su na istom krevetu). Pričali su o partijskim poslovima i zadacima, a na kraju Veljko reče da bi dobro bilo da i mene prime u partiju. Radoje odgovori da se na to ne bi smjelo još ni pomišljati, jer sam ja isuviše mlad i neiskusan. A siguran sam da su me tada primili u Partiju, i ja bih, kao Radoje i Tadija, završio svoj život kod Vidrovanske crkve, aprila 1942!" Radoje je bio mnogo žustrije naravi od Tadije, ali je to bio mladić izuzetne inteligencije i veoma strogih moralnih standarda. I Obren Đurov bio je po mnogo čemu osobena ličnost. Kao đak nikšićke gimnazije u svim razredima bio je najbolji u svojoj generaciji i nije znao za druge ocjene sem petice. Sa lakoćom je učio strane jezike, i već je u šestom razredu gimnazije bez teškoća čitao roman Emila Zole, "Žerminal", u originalu. I za čudo, poslije briljantno završene mature nije se orijentisao ni na filologiju, ni na neku od društvenih nauka, već na agronomiju. Kao i Tadija, i on je bio blage naravi te je svojom iskrenošću i dobronamjernošću svuda gdje se pojavljivao ulivao povjerenje. Obrenov brat, Blagoje (Blažo), opet je, po mnogo čemu, bio sušta suprotnost Obrenu - bio je veoma dinamičan i plahovit. Kada je kako smo već rekli negdje tokom ljeta 1941. bio formiran i Rejonski komitet SKOJ-a za župu Pivu, Blagoje je imenovan za njegovog sekretara. Tako je tim svojim položajem bio upućen na najneposredniju saradnju sa Veljkom Mićanovićem. Od osam smrečanskih mladića intelektualaca, rat će preživjeti samo četvorica: Ljubo Pavlov, Antonije Petrov i dvojica Varezića, Mitrovih sinova, Jeremije i Rajko. To je i bio razlog da o ovoj četvorici, kojima neće biti suđeno da dožive slobodu, ovdje kažemo ovo malo kratkih napomena.
Krajem avgusta 1941. organizovan je napad združenih crnogorskih i hercegovačkih partizanskih snaga na Gacko. U ovoj akciji učestvovale su dvije čete župopivskog bataljona, od kojih je jednom komandovao Janko Tadić, a drugom kapetan bivše jugoslovenske vojske Dušan Bajagić, iz Zukve. Obje su činile oko 200 boraca, a toliko je u ovim borbama učestvovalo i nikšićkih partizana, koje su predvodili članovi Okružnog komiteta Partije iz Nikšića, Krsto Popivoda i Veljko Zeković. Sa još jednom četom Gačana, od ovih jedinica formiran je operativni bataljon, sa Radojicom Rončevićem iz Nikšića kao komandantom. Ispred Pivljana u komandu bataljona ušao je Tadija Tadić. Radoje Tadić, kako smo već napomenuli, bio je politički komesar Jankove čete. U ovoj četi bilo je, sem Janka, Tadije i Radoša, još oko petnaestak Smrečana. Iako poduhvat nije uspio i Gacko tada nije oslobođeno, ove borbe su imale, velikog pozitivnog uticaja na širenje NOB u Hercegovini. Tada je u borbama za Gacko izginulo nekoliko Pivljana. Iz Jankove čete poginuo je Luka Cicmil sa Stoca, a bio je ranjen i Janko.


Pivski partizani upadaju u ustašku zasjedu i ginu


Znatan broj Smrečana je učestvovao i u Pljevaljskoj bici, 1. decembra 1941. Zbog napada na Pljevlja poslata je iz Pive posebna operativna jedinica od oko 260 boraca kojom je komandovao Vukosav Topalović, dok je dužnost komandanta onog dijela župopivskog bataljona koji je ostao u Pivi preuzeo Janko Tadić. Komandir druge čete Pivljana na Pljevljima bio je Radoje Tadić, a politički komesar Tadija Tadić. U ovoj četi bilo je još oko dvadeset Smrečana, i to trojica Varezića, Rajko i Jeremije Mitrovi i Radovan Božov, zatim Tadići Obren Đurov, Rade Vukov, Petar Obradov (Karov), Radomir Mirov (brat Tadijin), te dvojica Kostića, Stanoje Blagojev, Milivoje Urošev. No od Smrečana učesnika Pljevaljske bitke već odavno nema nijednoga među živima, te je i ovaj spisak nepotpun, jer obuhvata samo borce za koje se sa sigurnošću zna da su išli na Pljevlja. Još bi jedino Janko mogao dopuniti ili, eventualno korigovati ovaj spisak, ali on je daleko, u Beogradu, u dubokoj starosti, pa ga oko ovoga ne mogu konsultovati.
Dok se pripremala bitka za Pljevlja, Janko Tadić, u svojstvu komandanta Župopivskog bataljona sastao se sa Obradom Cicmilom, komandantom Planinopivskog bataljona na Šćepan Polju zbog dogovora o djelovanju protiv četničke i ustaške propagande u dolini Drine i Sutjeske. Tamo su četnici prijetili pokoljem muslimanskog, a ustaše srpskog življa pa je trebalo to spriječiti i ojačati partizanski pokret na tom području, kako među Srbima, tako i među Muslimanima. Kako je pisao dr Savo Skoko, na Šćepan Polju je odlučeno da se na Popov most, među Muslimane, pošalje grupa partijskih aktivista iz Pive, pošto je dogovoreno da se tamo "održi narodni zbor radi organizovanja nove narodne vlasti i formiranja partizanskih četa". Tu su grupu sačinjavali Janko Tadić, iz Župe, i Jovan Mumin, Neđeljko Popović, Božo Žarković, Petar Delić, Blagoje Mostić sa Planine. Na putu prema Popovu mostu, grupa je sudjelovala na narodnim zborovima muslimanskih sela Kosmač i Igoče. Kako kaže Skoko, Muslimani ovih sela su masovno stavljali na kape petokrake i time iskazali spremnost da oforme partizanske čete i uključe se u narodnooslobodilački pokret. Janko je ostao u selu Igoče, kako bi pomogao mještanima Muslimanima oko daljih aktivnosti na uspostavljanju vlasti i konstituisanju četa. No ostale članove grupe iznenadile su ustaše iz Borča, koji su, saznavši za ovu akciju pivskih komunista, došli i postavili zasjedu kod sela Šarići. Tako su, sem Janka, koga je slučaj spasao, svi pivski aktivisti bili pohvatani, zvjerski mučeni i strijeljani. Sa samoga strelišta uspjeli su da umaknu samo Jovan Mumin i Božo Žarković. Janko je uspio da se iz ove smjele akcije bezbjedno vrati u Pivu. Poslije neuspjele Pljevaljske bitke ponovo su slijedile oružane akcije četa Župopivskog bataljona na sektoru Gacka. Početkom januara 1942. formiran je zajednički Crnogorsko-hercegovački štab radi borbi protiv ustaša u Hercegovini. Jednom četom Župopivskog bataljona koja je operisala širom gatačkog kraja tada je komandovao Radoje Tadić.


Revolucionarni polet i zla kob crvenog terora


Pored Radojeve, Muratovičke čete, tamo su se nalazile još dvije čete župopivskog teritorijalnog bataljona, Glasovička kojom je komandovao Minja Bajagić i Stabanjska čiji je komandir bio glasoviti junak iz Prvog svjetskog rata, komita iz družine Spasoja Tadića, Dreka Tijanić. U tim borbama, ustaše su u selu Bodežišta opsjele Muratovičku četu koja je bila prodrla dublje na teritoriju pod ustaškom kontrolom. Pored Smrečana, ovu četu su popunjavali, kako smo već rekli, i borci sa Stoca, sa Zabrđa i sa Kovača. Borba se vodila čitav jedan dan i četa se ogorčeno branila. Radoje se podjednako isticao i umješnošću komandovanja, i ličnom hrabrošću. Kada mu je bio ranjen puškomitraljezac, sam je preuzeo puškomitraljez, da bi ubrzo i on bio ranjen. No pred veče Muratovičkoj četi pristigle su u pomoć i ostale dvije čete Župopivskog bataljona i nešto Gačana, te su ustaše odstupile. U isto vrijeme ili nešto malo ranije Smrečani koji nijesu bili na gatačkom sektoru učestvovali su u bataljonu "Bajo Pivljanin" u borbama širom istočne Bosne - oko Foče, Rogatice i Goražda. Tamo su vođene borbe i protiv četnika, i protiv ustaša. Iz Smriječna je u tim borbama u istočnoj Bosni, tokom januara 1942, poginuo Vuk (Sava) Todorov Tadić, rođen 1892. godine, kao prvi pali borac iz ovoga sela. Podsjećajući se na njegovu smrt, dr Obren Blagojević, koji je bio politički komesar bataljona "Bajo Pivljanin" ističe da je Vuk bio "valjeni i veoma omiljeni stari borac" bataljona. On je unuk čuvenoga Stevana Tadijina Tadića za koga se mislilo da je bio jedan od najpametnijih Pivljana svoga vremena. Vuk je u selu bio isto toliko omiljen kao i u bataljonu "Bajo Pivljanin". Iako puki siromah, uvijek je bio nasmijan i u najboljem raspoloženju. Porodica mu je poslije rata kolonizirana za Vojvodinu. Ostali su mu žena Stana, rodom od čuvenog gatačkog bratstva Zimonjića iz Garevi, tri sina - Obrad, Stevan i Mališa, i dvije kćerke, Zorka i Olga. Bataljon "Bajo Pivljanin", pošto je zajedno sa još jednim durmitorskim bataljonom "Vojvoda Momčilo" koga su činili borci iz Drobnjaka i Jezera, i jednim srpskim bataljonom (tzv. Beogradski bataljon) oslobodio prostranu teritoriju u istočnoj Bosni i omogućio rukovodstvu narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije da se smjesti u Foči, vratio se u Pivu oko 20. marta 1942, po naređenju Vrhovnog štaba. Poslije ovih napornih akcija u zimskim uslovima, borci su se vratili na kratkotrajan odmor kućama. Više je nemoguće utvrditi precizan broj Smrečana koji su učestvovali u ovim pohodima "Baja Pivljanina". No prema kazivanju danas već starijih ljudi, bilo ih je najmanje desetak. Druga grupa Smrečana, kako smo već i napomenuli, u isto vrijeme nalazila se u oružanim partizanskim akcijama oko Gacka. Od članova partije iz Smriječna, Tadija i Janko su tih dana bili na sektoru Gacka, dok su Radije Pavlov, Rade Vukov i većina ostalih bili u Bosni. No krajem 1941. i početkom 1942. revolucionarno-oslobodilački entuzijazam u župi Pivi u cjelini, a posebno u Smriječnu pomutila je kob crvenog terora koji se sprovodio zlodjelima i ubistvima znatnog broja uglednih ljudi iz ovoga kraja po nalozima sekretara Rejonskog komiteta, Veljka Mićanovića.


Likvidacije vršene bez suđenja i isljeđivanja


Kao što je poznato, taj krvavi komunistički teror u prvoj godini narodnooslobodilačkog rata zahvatio je svu Crnu Goru, ali teško da se igdje drastičnije ispoljavao nego u Pivskoj župi, dakle na području koje je pokrivao župopivski rejonski komitet Partije. Sasvim drugačija situacija je bila na planinopivskom području, vjerovatno zahvaljujući razboritosti Obrada Cicmila i ostalih partijskih aktivista na Pivskoj Planini. Krajem 1941. i početkom 1942. zvjerski je likvidiran veliki broj uglednih ljudi samo zato što se sumnjalo u njihovu privrženost narodnooslobodilačkom pokretu i što se pretpostavljalo da će se u pogodnom trenutku otvoreno staviti na stranu četnika ili okupatora. Likvidacije su najčešće izvršavane bez ikakvih suđenja i isljeđivanja. Obično su do kuća ljudi unaprijed osuđenih na smrt slate naoružane patrole skojevaca, sa nalogom da dotične osobe uhapse i sprovedu do Pivskog manastira, gdje je bilo sjedište Rejonskog komiteta, ili pak do Šavnika, sjedišta Sreskog komiteta Partije, i da ih negdje usput, na nekom nenaseljenom mjestu, likvidiraju. Tako su u Bezujačkom brijegu, na putu od Pivskog manastira za Šavnik, likvidirana trojica veoma uglednih Pivljana: Danilo Radojičić, učesnik Podgoričke skupštine i dugogodišnji poslanik u parlamentu Kraljevine Jugoslavije, Ilija Kecojević, oficir jugoslovenske vojske sa Boričja, Milan Delić, popularni predratni školski nadzornik za pivske osnovne škole, sa Borkovića. Kao što vidimo, dvojica posljednjih su bili iz sela Pivske Planine, ali su i oni likvidirani po nalogu župopivskog rejonskog komiteta, što znači da je taj komitet u to vrijeme imao ingerencije i nad nekim selima Pivske Planine. U isto vrijeme izvršena je i mučka likvidacija Vojina Mićanovića, penzionisanog oficira stare crnogorske vojske iz Sinjca i bliskog srodnika Lazara Sočice. Lazarev sin Mujo Sočica, koji je jedno vrijeme bio i ban Zetske banovine, saznavši da se i on nalazi na spisku za likvidacije, umakao je s Goranska, gdje ga je bila zatekla kapitulacija Jugoslavije kao penzionera, u Nikšić, gdje je takođe imao svoju kuću, ali je tamo ubrzo poginuo - ubio ga je na Nikšićkom trgu neki Poček, navodno iz osvete za umiješanost u događajima na Belvederu kod Cetinja 1936. godine gdje je u poznatim demonstracijama izginulo više ljudi. Jedan od ovih užasnih zločina desio se i u Smriječnu, uoči Božića 1942. Šestog januara, na Badnji dan, patrola od trojice skojevaca iz Smriječna i Zabrđa, po nalogu sekretara rejonskog komiteta uhapsila je Dušana Bajagića, kapetana jugoslovenske vojske, u njegovoj kući u Zukvi, i povela ga svezanoga preko Jasena, Oraha i Smriječna ka Pivskom manastiru. No kad su stigli u Smriječno, već je pao mrak, a u smrečanskoj školi je bilo zakazano veselo veče, kako je to bio običaj uoči Božića. Patrola sa svezanim Bajagićem svratila je u kuću jednoga od ove trojice skojevaca, ne mnogo daleko od škole, da bi se malo odmorila iza dugog pješačenja uzanim zimskim prtinama. Siromah Bajagić, i dalje svezan, zatražio je malo vode. Jedna od djevojaka koja se tamo zatekla potom je vrisnula: "U ovoj kući nema vode za izdajnike!" Onda su Bajagića na putu prema Goransku, naspram smrečanske škole, vezivali za neku krušku.


Bajagićeva smrt unijela je u selo strah i užas


Po jedan od skojevaca ostajao je da stražari pored njega, dok su se po dvojica smjenjivala da sudjeluju u opštenarodnom veselju priređenom u školi - tamo se igralo i pjevalo, čule su se gusle, klicalo se Partiji i revoluciji. Ispred ponoći poveli su Bajagića dalje. No ispod sela, kod mjesta što se zove Skakavac (jer tu potok pravi visoki vodopad) ima duboka jama, ubili su ga običnim kocem, pa ga onako okrvavljenog i već mrtvog bacili u jamu. Nadali su se da će snijeg, što je te noći pomalo trusio, ubrzo pokriti tragove zločina. Ali je snijeg prestao i cijelo je selo, kroz dan - dva saznalo za ovaj užas. Iako je o tome bilo zabranjeno pričati, ljudi su došaptavali jedan drugom potresnu priču o završnom činu jedne ljudske tragedije. Tako se već početkom 1942. strah i užas kao mora pritisli selo. Niko ko omrkne nije bio siguran da će osvanuti, jer Smriječno je imalo dosta uglednih ljudi - oficira stare crnogorske vojske, jugoslovenskih podoficira, predratnih činovnika i ljudi koji su se bavili politikom bar u lokalnim razmjerama - i lako se moglo pretpostaviti da bi neki od njih u takvim prilikama opšte nesigurnosti i bezakonja mogli dospjeti na spiskove za likvidaciju. Pored smrti Dušana Bajagića, Smrečane je ne manje opominjala i već pomenuta smrt Vojina Mićanovića iz Sinjca: njega su ubili kroz prozor, pošto se bilo umračilo, kada je pod osvjetljenjem gasne lampe sjedao za večeru. Tako je tih dana selo, kao nikada u toku rata, pritiskao i strah i nekakav veoma dubok osjećaj krivice, pošto je u patrolama za likvidaciju bilo i mladića iz Smriječna i susjednih sela: "Ako ljudi i propuste da kazne počionice ovih zlodjela, to neće propustiti neka viša sila koja nikome ne oprašta", potajno su govorili stariji i iskusniji, tiho da ih ne bi čuli mlađi koje su nosile revolucionarne strasti. I baš se tada oko Smriječna počelo da plete novo kolo nesreće koje će požnjeti najljepše cvjetove iz njegove bašte i u crno ga zaviti. Mi smo već ranije, na nekoliko mjesta u ovome radu, govorili o Spasoju Tašovu Tadiću, nesumnjivo najglasovitijem Smrečaninu iz Prvog svjetskog rata i proslavljenom komitskom četovođi. Rođen je 1892. godine, čobanovao po Ledenici i već prispio da učestvuje i u Prvom balkanskom ratu. Bio je beskompromisni pristalica bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji i ogorčeni protivnik crnogorskih komita i ustanika koji su se, sve do 1925. opirali takvom prisajedinjenju. Kao policijski činovnik, prvih poslijeratnih godina zalagao se za najoštrije kažnjavanje protivnika ujedinjenja, često kritikujući u nikšićkoj "Slobodnoj misli" blag kurs prema "odmetnicima". Negdje oko 1927. solunski dobrovoljci iz Nikšićkog okruga najzad su počeli dobijati dugo traženu zemlju u Vojvodini radi preseljenja. Dodjela imanja im je regulisana jednim posebnim zakonom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca još početkom dvadesetih godina, ali ministarstvo finansija, zaduženo da primijeni taj zakon, dugo ga nije implementiralo. Tako se u "Slobodnoj misli", još u broju od 9. oktobra 1922, pojavio jedan tekst u formi izvještaja sa Skupštine ratnih dobrovoljaca Nikšićkog okruga iz koga se vidi da je Skupština delegirala dvojicu svojih članova, koji su se već nalazili sa službom u Beogradu, Andriju Luburića i K. Vučurovića da preko ministarstva finansija "traže zemlju za preseljenje i pokušaju riješiti druga dobrovoljačka pitanja".


Od pristalice bezuslovnog ujedinjenja do četnika


Interesantno je da je od pivskih komita jedino Spasoje Tadić u tom pogledu dobio status izjednačen sa dobrovoljačkim te je, kao i solunski dobrovoljci, dobio zemlju u Bačkoj, gdje se, nešto prije 1930. i naselio, pošto se neposredno prije toga oženio Slavkom Horvatović iz Zemuna (ili Beograda). No iako je živio daleko od Pive, Spasoje je ovamo često dolazio, naročito radi izbornih kampanja, jer je, kao ugledni član Zemljoradničke stranke iako već penzioner, politički bio veoma aktivan. No interesantno je da se sam nikada nije kandidovao za poslanika niti za koju drugu izbornu funkciju. Ponekad je i ljeti s porodicom dolazio kod braće u Smriječno i ostajao, živo razgovarajući sa seljacima, po nekoliko nedjelja. Kad mu je brat Stanko poginuo 1935. u sukobu oko komuna sa Cicmilima, Spasoje je očinski brinuo o Stankovoj porodici - supruzi Zorki (rođena Bajagić) i petero maloljetne djece. Pomagao im je i da izgrade novu kuću - u ono vrijeme jednu od ljepših u selu, i da se izvuku iz sirotinje. No uoči Drugog svjetskog rata, Spasoje je kupio dvije kuće u Nikšiću i tu se ponovo nastanio. Aprilski rat je Spasoja, koji je tada imao četrdeset devet godina, zatekao na Cetinju. Već drugoga dana rata, 7. aprila, Spasoje pismom obavještava porodicu u Nikšiću kako je formirao "jednu malu četu srpskih četnika" radi ubacivanja na albansku teritoriju, u pozadinu neprijatelja: "... noćas ako bog da između 7/8. aprila preći ćemo u pozadinu neprijateljske vojske i napadnuti je s leđa, a naša vojska će krenuti naprijed. Ako bude sudbine mi ćemo se tamo kod Skadra ili dalje sastati. Ako bude suđeno da poginem - znadnite da vam je tata pao braneći otadžbinu i vas. Sa mnom ide Veljka Mićanovića otac Božo iz Pive, s Goranska".
Iz ovoga pisma se vidi da su Spasoje i njegova porodica dobro poznavali Veljka Mićanovića - vjerovatno je Veljko kao gimnazijalac, iako nije učio gimnaziju u Nikšiću već u Užicama, navraćao kod Spasoja u Nikšić, što može, biti vezano i sa Veljkovim poznastvom sa Tadijom, Spasojevim sinovcem, i sa Tadićima gimnazistima iz Nikšićke gimnazije. Ne zna se da li je Spasoje i ostvario ovaj vojnički poduhvat prema Albaniji, ali je sasvim sigurno da ga je kapitulacija Jugoslavije zatekla duboko na albanskoj teritoriji. Bio je to jedini front u aprilskom ratu na kome je jugoslovenska vojska napredovala. Spasoje je iz Albanije uspio da se sa ostalim vojnicima iz nikšićkog kraja vrati porodici i čitave te godine nije dolazio u Pivu. Negdje u jesen 1941. uhapsili su ga Italijani i zatočili u nikšićkom zatvoru. Uspio je i iz zatvora da dostavi nekoliko pisama porodici. Iz tih pisama vidi se da se nadao najgorem - da će ga Italijani strijeljati ili internirati u Albaniju. Stoga je tražio od Slavke da preko Danila Dodera, djelovođe nikšićke opštine, i Luke Mijuškovića, koji su dobro stajali kod Italijana, traži intervenciju radi njegovog oslobođenja. Početkom 1942. već se uveliko u Crnoj Gori organizovao četnički pokret. Draža Mihailović je neke svoje ljude poslao i u Nikšić da se u tom cilju dogovore sa italijanskim okupacionim vlastima i sa jednim brojem Nikšićana na koje bi se moglo računati kao na četničke političke aktiviste. Njihovom intervencijom Spasoje je oslobođen i ubrzo je, radi organizovanja četničkog pokreta u Pivi, negdje početkom 1942. došao u Smriječno.

Spasoje Tadić došao je u Pivu naoružan do zuba


U Pivu je Spasoje Tadić, kako se dobro zna, došao naoružan do zuba - s puškom, s pištoljem i dosta municije. Priča se da je imao i bombu kragujevku. Ostala je tajna kako se i gdje naoružao. Prema jednoj neprovjerenoj verziji, na putu za Pivu on je svratio kod starog poznanika, Save Kovačevića, koji se tada sa jednim partizanskim odredom nalazio u Gornjem Polju. Spasoje je Savu dobro poznavao, još od 1936. godine, kada je zajedno sa nikšićkim komunistima učestvovao u organizovanju demonstracija protiv Milana Stojadinovića koji je tada posjetio Nikšić u povodu dovršetka izgradnje uskotračne pruge Bileća - Nikšić. Prema toj verziji, Spasoje se naoružao kod Save. Prema drugoj, manje pouzdanoj priči, Spasoje je kao naoružan izašao iz Nikšića, pošto su ga, navodno, naoružali Italijani, ili je uzeo sopstveno skriveno oružje koje je bio donio iz šestoaprilskog rata. Ipak je prva verzija mnogo prihvatljivija od druge, jer se zna da je Spasoje među predratnim nikšićk-im komunistima, iako se sa njima politički nikada nije slagao, imao dosta poznanika pa i iskrenih prijatelja. Naime, čitavog međuratnog perioda on je bio, kako smo vidjeli, politički veoma aktivan, ali uvijek na strani opozicije. Sama ta činjenica je dovoljna da se shvate njegova poznanstva sa komunistima. Interesantno je da se Spasoje na ovome putu do Smriječna, tokom zime 1942. kretao sasvim slobodno, što pomalo začuđuje, ako se mora imati u vidu da mu je politička situacija u tadašnjoj Pivi bila dobro poznata. Morao je znati i za ona ubistva koja su po Pivi već bila počinjena - ali je opet išao u Pivu i sretao se sa Pivljanima i otvoreno razgovarao, nimalo ne prezajući od velikog rizika kome se bio izložio. Vjerovatno se to može objasniti činjenicom što je, kako se vidi iz onog navedenog pisma, poznavao Veljka Mićanovića i njegovog oca Boža, a pogotovo smrečanske komuniste - Tadiju, Radoja, Obrena i ostale, pa je računao na njihovu zaštitu. Treba imati u vidu činjenicu da u to vrijeme ni odnosi u Srbiji između četničkog i partizanskog pokreta još nijesu bili sasvim jasni, te je mogla i kod Spasoja postojati neka nada o mogućnosti saradnje između njih u Pivi.
Onda u svjetlu ovih okolnosti i nije toliko čudno što je Spasoje, idući prema Smriječnu, prvo svratio u Rejonski komitet partije kod Pivskog manastira, kod Veljka Mićanovića. Zna se da se u tom momentu kod Veljka slučajno našao i Tadija Tadić i još nekoliko pivskih komunista. Ipak, kako se priča, Veljka je zbunio Spasojev iznenadni dolazak, ali iza toga kao da je povjerovao da je Spasoje odlučio poslije svega, a naročito poslije tamnovanja u nikšićkom zatvoru, da se priključi partizanskom pokretu. Zna se da su njih dvojica - Veljko i Spasoje - vodili tada podug razgovor. Pri tome je Spasojev stav prema partizanskom pokretu ostao nekako nejasan, zagonetan. Veljku je više od svega ostala sumnjiva Spasojeva alegorija: "Ovce nikada ne predvode šiljež, već uvijek ovnovi!" Moralo je to povrijediti Veljkovu sujetu, jer je iz te metaforične rečenice lako bilo pročitati prigovor da je pivsko rukovodstvo ustanka, a osobito Veljko, još isuviše mlado i neiskusno, i da vođstvo treba prepustiti starijim i iskusnijim ljudima.


Namjera da se organizuje četnički pokret u Pivi


Uostalom, Spasoje Tadić kao da je zaboravio da je i on kao komitski četovođa u Prvom svjetskom ratu bio mlad i neiskusan. Tek poslije posjete Veljku, Spasoje je stigao u Smriječno. Tu se kod brata Šurka, Tadijinog oca, i druge najbliže rodbine zadržao svega nekoliko dana. Posjetio je i Petra Amzinoga Tadića, koji mu nije bio u nekom bližem srodstvu, ali se zna da ga je Spasoje visoko uvažavao kao jednog od najuglednijih Smrečana. O tom njihovom susretu pričao mi je Petrov sin Vojislav, koji je tada imao četrnaest godina, ali je zapamtio dosta zanimljivih detalja iz njihovog razgovora. Spasoje je otvoreno rekao Petru da je došao u Pivu zbog organizovanja četničkog pokreta i izložio mu način kako to namjerava da uradi. Petar je desetak godina bio stariji od Spasoja (rođen je 1882), ali, osobito dok je posljednjih predratnih godina živio u Nikšiću, kako bi lakše školovao djecu, gotovo svakodnevno se susretao sa Spasojem, pa su njih dvojica i ovom prilikom mogli do kraja iskreno i otvoreno razgovarati, i kao dalji rođaci, i kao stari prijatelji. "To je glupost što si planirao da radiš, Spasoje. Nije ovdje sada vrijeme ni za kakav četnički pokret. Takvim nepromišljenostima naložićeš i selo, i čitavu Pivu na vatru, a i sam srljaš u veliku nesreću, no odma se, dok nije još kasno, vraćaj u Nikšić i okani se tvoje politike", govorio mu je razboriti Petar kapetan. Ali ga Spasoje nije poslušao. Ubrzo je Spasoje iz Smriječna otišao u Ravno, u zaselak Šljivovica, kod sestre Dunje koja je tamo bila udata za Jovana Ćorovića. Pošto je Rejonski komitet pratio Spasojevu aktivnost, i uvjerio se da je njegov osnovni cilj u organizovanju četničkog pokreta u Pivi, odlučeno je da se on u tome onemogući. Obren Blagojević je nesumnjivo najiskrenije pisao o ovome slučaju, a i sam mu je događaj u vezi sa Spasojem bio najbolje poznat, te ćemo ga ovdje doslovno citirati:
"Njegovom (Spasojevom) sinovcu Tadiji dat je zadatak da njegov rad prati, pa da ga po potrebi i uhapsi i likvidira, što je samo po sebi bilo nepametno, jer ne samo što je Spasoje bio rođeni stric Tadijin, već i čovjek koji ga je školovao, pa bi, čak i ostavljajući srodstvo po strani, narod takvo djelo sa Tadijine strane nesumnjivo smatrao nečovječnim. Zato je Tadija nekako pokušavao da Spasoja privoli da se okani takvoga rada i da barem sjedi mirno. Međutim Spasoje se, iako je Tadiji davao takva obećanja, smirio samo prividno, a malo kasnije u zaseoku Šljivovica, likvidirao patrolu koja je bila poslata da ga uhapsi. Sekretar Rejonskog komiteta izvijestio je Okružni komitet u Nikšiću, koji je poslao svoga delegata, pa je Tadija uhapšen i trebalo je da bude strijeljan, ali se zbog otpora partijskog članstva od toga odustalo, pa je sproveden u Gornje Polje. Zbog javnog izraženog negodovanja protiv hapšenja i sprovođenja Tadije, kod Manastira je naprečac strijeljan vodnik Obren Vukosavljević. Ostali članovi Tadijine partijske jedinice, mimo kojih se sve ovo radilo, izrazili su redovnim putem svoje neslaganje sa Tadijinim strijeljanjem, na to su, malo kasnije, skoro svi bili pozvani u Gornje Polje i tamo bezbrižno otišli. Međutim, tamo su strijeljani ne samo Tadija, već i još tri Tadića Rade, Radoje koji je bio komesar čete i skojevski rukovodilac Blažo, kao i Jovica Jovović, vrlo hrabar i istaknuti borac ... dok su isključeni iz Partije i lišeni partizanske časti Obren Tadić, kasnije strijeljan od Njemaca na Mateševu, i Jovan i Milorad Jovovići, kasnije viši oficiri naše armije".


Ideološka zaslijepljenost i partijska terminologija


Obren Blagojević ovdje, naravno, ne ulazi u neke važne pojedinosti koje znatno upotpunjuju ovu užasnu tragediju. U arhivu istorijskog instituta u Podgorici čuvaju se dva pisma Veljka Mićanovića i Nede Božinović (to je onaj delegat ili instruktor koga je Okružni komitet Partije Nikšić poslao u Pivu, što napominje Obren Blagojević) Okružnom komitetu Nikšić. U pismu od 12. marta Veljko i Neda za Tadiju pišu: "Raspoloženje masa u početku išlo je u prilog mišljenju da ga treba strijeljati, ali poslije njegovog dolaska u štab, situacija se donekle izmijenila. Naime, jedinica u kojoj je on radio ... pokazala se apsolutno kolebljiva i zauzela izdajnički stav po pitanju likvidacije Tadijine. Ista je sastavljena od Tadića, bliskih Tadijinih rođaka, a većinom intelektualaca; ona je naturala masama stav da ga ne treba likvidirati... Držanje ostalih partijaca bilo je isto tako kolebljivo... Strijeljanje nismo izvršili ne zbog raspoloženja masa, već zbog izdajničkog držanja partijaca... Iz svega ovoga izlazi da naš stav nije mogao biti sproveden u život kao partijska odluka. Drugim riječima, znači da su članovi Partije otkazali poslušnost prema partiji".
Za Veljka i Nedu, dakle, sva mišljenja partijaca koja se nijesu poklapala sa mišljenjem njih dvoje da Tadiju treba strijeljati olako se kvalifikuju kao izdajnička. U drugom pismu, datiranom krajem marta, optužbe protiv Tadije i njegovih drugova još su okrutnije. Tu se Tadijina partijska ćelija naziva "izdajničkom bandom" itd.
Slučaj u Šljivovici, kada je Spasoje ubio četvoricu članova patrole koja je poslata da ga uhapsi ili likvidira desio se negdje oko osmog marta - ali datum nije precizno utvrđen. Taj je detalj u Smriječnu veoma dobro zapamćen, iako se desio desetak kilometara daleko od Smriječna. Spasoje je toga jutra u kući zeta Jovana Ćorovića razgovarao sa ukućanima i nekoliko ljudi iz komšiluka kada je neko od njih opazio naoružanu grupu ljudi kako se približavaju kući. No Spasoje je bio na oprezu i s puškom izletio kroz podrum, i dalje, zaklonjen kućom, do obližnjeg potoka, koji je bio obrastao šumom. Gazio je vodom, da ne bi ostavljao trag po snijegu, pa se onda zabarikadirao u nekom krateru što je nastao kada je negdje ranije vjetar oborio jednu bukvu. No za Spasojem je pošao, takođe naoružan, i jedan mladić iz komšiluka, sa riječima: "Ne puštam te ja, ujače, da se sam boriš protiv ovoliko vojnika". Bio je i on iz bratstva Ćorovića, ali ne sin Spasojeve sestre Dunje. Spasoje ga je vraćao, ali se on nije htio vratiti. Patrola je opkolila kuću i odmah uočila tragove do potoka. U streljačkom stroju, vojnici su prilazili potoku, i u jednom slabo maskiranom zaklonu uočili onoga maldića, misleći da je to Spasoje. Jedan od vojnika tamo je bacio bombu od koje je mladić poginuo. Računajući da su obojica ubijeni, vojnici su već bili nad potokom, kad je Spasoje otvorio vatru i sa četiri prva metka ubio četvoricu, od kojih su dvojica bili Pivljani, Đorđije Radojičić s Kovača i Vojin Kosanović iz pivskog sela Orah, a dvojica Nikšićani. U tom dramatičnom trenutku doletio je, obučen u zimsku kabanicu, Spasojev sestrić Đorđije Ćorović, stao ispred nekoliko još živih partizana koji su se takođe našli na brisanom prostoru i zamolio ujaka da dalje ne puca. Raširio je kabanicu, kako bi se vojnici iza njega povukli ka kući. A potom je Spasoje lagano otišao u Gacko, koje su u to vrijeme držali Italijani.


Đilas je u prijekom vojnom sudu vodio glavnu riječ


Dok se odigravala ova drama na Ravnome, Tadija se, o tome ništa ne znajući, nalazio u nekome od gatačkih sela, gdje je, kako smo vidjeli, tih mjeseci provodio najveći dio vremena u vojno-političkim aktivnostima. Drugi ili treći dan za njega je došla patrola od Pivskog manastira, uhapsila ga i sprovela za Manastir. Još prije četrdeset godina o ovome mi je pričao jedan od članova te patrole, Kosta Mićanović, bliski rođak Veljka Mićanovića. "Znali smo da će Tadija biti strijeljan, pa smo se dogovorili da na nekome zgodnom mjestu, negdje ispog Žagrice, predložimo Tadiji da skrene u šumu, a mi ćemo kobajagi pucati preko njega, kao da je pobjegao. Ali kada smo ovaj plan izložili Tadiji, on ga je odbio, pošto je rekao da će radije umrijeti nego da se nazove bjeguncem". Kako se vidi i iz Veljkovih i Nedinih pisama, poslije prvog otpora Tadijinom strijeljanju kod Manastira, Veljko i Neda su odlučili da privremeno Tadiju puste kući, dok se za dan-dva ne ubijede članovi partije da prihvate odluku o njegovom strijeljanju. I kako se dobro zna, Tadija je zaista došao od Manastira svojoj kući u Smriječno, ali je kroz nekoliko dana ponovo pozvan u Manastir, odakle je sproveden za Gornje Polje, da bi ubrzo tamo bili poslati i ostali članovi njegove partijske grupe, odakle se najveći dio njih više neće ni vratiti.
U Gornjem Polju Okružni komitet Partije je po Tadijinom slučaju formirao nešto kao prijeki vojni sud - mada se to iz sačuvane dokumentacije nigdje ne vidi. Ali u Pivi se odavno znalo i ko su bili članovi toga nazovi suda, a prije osamnaest godina imao sam priliku da o tome razgovaram i sa Miloradom Jovovićem, onda penzionisanim pukovnikom JNA koji je bio jedan od one trojice članova partijske ćelije Smriječna koji u Gornjem Polju nijesu osuđeni na smrt, ali su isključeni iz Partije i lišeni "partizanske časti". Jednoga ljetnjega dana vraćali smo se službenim kolima iz Plužina za Podgoricu, i sa nama je bio još samo vozač. No kad sam ga priupitao za ovo "suđenje", Milorad je bio škrt na riječima, možda i zbog toga što se do tada nijesmo poznavali. Samo je rekao da su taj prijeki sud činili Milovan Đilas, Radoje Dakić i Sava Kovačević i da je Đilas vodio glavnu riječ. Sjećam se da je mnogo kasnije, u nekom intervjuu oko 1990. godine, Đilas pomenuo slučaj strijeljanja Tadića u Gornjem Polju, ali nije priznao nikakvo svoje učešće u ovom gnusnom djelu. Samo je, koliko se sjećam, rekao da je, možda, jedan od Tadića (vjerovatno misleći na Tadiju), bio malo kriv, dok su ostali otišli u smrt sasvim nevini. A u javnom mnjenju širom Pive odmah se sav grijeh za ovaj zločin pripisivao Veljku Mićanoviću. Ipak je to nepravda - Veljko je nesumnjivo jedan od glavnih krivaca, ali nije sam. Okružni komitet Nikšića izdao je o strijeljanju Tadića saopštenje pod naslovom "Strijeljani narodni izdajnici" koje se takođe čuva u Arhivu Istorijskog instituta u Podgorici. To se saopštenje čitalo na konferencijama po selima, pa i u Smriječnu. Obren Blagojević se sjeća da je zajedno sa Ikom Mirkovićem bio partijski zadužen da prisustvuje toj seoskoj konferenciji u Smriječnu i da objasni braći i rođacima strijeljanih "njihovu navodnu izdaju i strijeljanje". "Nije mi, mislim bilo težeg zadatka u toku čitavog rata", ističe dr Blagojević.


Ljubo Tadić je pitao zašto u presudi ima toliko laži


No ovo se saopštenje prorađivalo i na partijskim i skojevskim sastancima u partizanskim jedinicama pošto je objavljeno i u biltenu Glavnog štaba za Crnu Goru. Evo kako se te "prorade" sjeća Vidoje Žarković, koji se, zajedno sa Ljubom Tadićem, mlađim bratom strijeljanog Radoja, aprila 1942. (a Tadići su strijeljani na Vidrovanu 6. aprila 1942), našao u jednoj partizanskoj jedinici negdje oko nikšićkog sela Lukova. "Na jednoj takvoj četnoj konferenciji" politički komesar čete Luka Jovović "dao je Ljubu da naglas pročita Bilten Glavnog štaba za Crnu Goru. Prethodno nije pogledao šta je sadržina Biltena. Prvi tekst koji je Ljubo počeo da čita bila je obavijest da je kraj Nikšića u Gornjem Polju izvršena smrtna presuda "nad izdajnicima i neprijateljima" Tadijom, Radojem, Blagojem i Radem Tadićem i Jovicom Jovovićem. Ta vijest nas je ošinula kao munja. Preneraženo smo preblijedjeli pitajući se da li je to moguće. Znali smo da su Tadija i Radoje bili istaknuti organizatori ustanka u Pivi, da je Tadija član Rejonskog komiteta KPJ u Pivi i komesar bataljona, da je Radoje bio komesar čete... A i trojica njihovih rođaka koji su strijeljani zajedno sa njima bili su komunisti... Svi su oni međi pivskim seljacima bili ugledni i poštovani mladići. Znali smo, takođe, da je njihov stric Spasoje bio jedan od organizatora četničkog pokreta u Pivi i da je u pokušaju bjekstva među četnike ubio četiri mlada partizana a nekoliko ranio. Ali zašto se Spasojeva odgovornost svalila na nedužne ljude? Oni su u partizanskim borbenim jedinicama od prvog dana ustanka. Isticali su se hrabrošću i poštenjem. Čemu vode ovako surove i nepravedne kazne? One mogu samo da koriste četnicima i okupatoru. Komesar Luka je odmah poslije prve pročitane rečenice zamolio Ljuba da on dalje ne čita to "obavještenje" već da to prepusti meni. Jer Radoje je bio rođeni Ljubov brat, a ostali strijeljani su mu bili braća od stričeva ili veoma bliski rođaci. Ljubo, do tada uvijek nasmijani i omiljeni član bataljonskog komiteta SKOJ-a, sedamnaestogodišnji mladić, koji je takođe od prvih dana u redovima partizana i koji se ponosio svojom braćom, sa suzama u očima je zatražio da on dovrši započeto čitanje. I promuklim glasom, jedva istiskujući riječi iz grla, dovršio je... U obrazloženju presude pisalo je svašta: te da su zajedno sa Spasojem sarađivali sa četnicima, da su izdali NOB i sl. Svi smo bili ubijeđeni da su to bile najobičnije besmislice i neistine. Kada je Ljubo završio čitanje nastupio je muk... Niko nije htio da se javi za riječ. Svi smo "pobili nos u ledinu" , zbunjeni i uplašeni. Tada se na naše iznenađenje za riječ javio Ljubo i rekao ono što smo svi mi u sebi mislili. Postavio je pitanje zašto je toliko laži u obrazloženju presude. Rekao je da svi mi dobro znamo da su njegova braća bili do kraja pošteni i odani komunisti i partizanski rukovodioci, da su svakim atomom svoje snage radili u korist naše pobjede. Rekao je da je gruba laž da su oni bili izdajnici i da su imali neke veze sa četnicima i sl. "Takve laži i ovako surove kazne nanijeće našem pokretu veliku štetu". Vijest o strijeljanju Tadića dotukla je ionako uzdrmani moral u našem bataljonu", zaključuje Vidoje Žarković.


U životu sela i naroda ima rana koje ne zarastaju


Tu žalosnu vijest donijeli su u selo već drugoga dana po njihovom strijeljanju Obren, Jovan i Milorad. U Smriječnu je nastao opšti polom. Ovdje je oduvijek bio običaj, moglo bi se reći i strogi zakon, da se, i u slučajevima velikih pogibija i tragedija, ne kuka niti leleče noću. Možda prvi i jedini put otkad postoji selo taj je zakon tada prekršen - i danju i noću vapaji i kuknjava odjekivali su uz Ledenicu i sav se živalj sela, i mlado i staro, u crno zavio. I za čudo, gotovo niko od najbliže rodbine strijeljanih nije, kako se moglo očekivati, poslije ove katastrofe napustio narodnooslobodilački pokret. Jedini je Boško, stariji brat Radojev, prišao četnicima i na toj strani ostao sve do kraja rata. Pa ipak je u selu poslije 6. aprila 1942. sve bilo neprepoznatljivo drugačije: kao da se iz njega zauvijek nekud iselio onaj revolucionarni entuzijazam, pa i radost življenja uopšte. Nije više niko vjerovao ni u kakve snove ni ideale. Osobito sestre strijeljanih više nikada u životu nijesu ni zapjevale, niti zaigrale. Nekoliko njih što su još žive, bilo da su se udale ili ostale neudate, i danas, šezdeset godina kasnije, ne skidaju korotu. A kad se neko u Smriječno sahranjuje, jednako se i danas, kao i prije pedeset godina, u tužbalicama dozivaju Tadija i Radivoje, Rade i Blagoje. U životu sela, baš kao u životu naroda i nacije, ima rana koje ne zarastaju već se kao nekakva iskonska prokletstva, prenose s naraštaja na naraštaje. Očevici pričaju, ne bez divljenja, da su se sva četvorica Tadića i Jovica Jovović i čudesno hrabro i dostojanstveno držali na samom strelištu. O tome je posebno pričao Dušan Brajušković koji je komandovao grupom što je određena da ih strijelja. Išli su, kaže Dušan, u smrt kao u svatove, klicali slobodi i pobjedi nad fašizmom i Komunističkoj partiji, ali nijesu propuštali da istaknu kako nevini idu u smrt i da su ubijeđeni da će istina o njima na kraju svega pobijediti. Drugi očevidac drame na Vidrovanu, ali ne i samoga čina strijeljanja, bio je naš čuveni pozorišni i filmski reditelj, Nikola Vavić. I on je do prije godinu dana bio angažovan, kao i ja, u svojstvu honorarnog profesora na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Bio je školski drug Obrena i Blagoja Tadića, a preko njih poznavao je dobro i Radoja i Tadiju. Kada je bilo njihovo "suđenje" na Vidrovanu, Nikola se kao borac tu nalazio, pa je mogao dosta toga pratiti. "Više od ičega", pričao mi je Nikola, "bojao sam se da će me odrediti u grupu za njihovo strijeljanje. No srećom, toga dana poslali su me na neki kurirski zadatak, te nijesam gledao tu tragediju". No četvorica Tadića i Jovica Jovović bili su izloženi i još jednom gnusnom strijeljanju, i to u slobodi, 1953. godine u proljeće. Po strijeljanju, njihovi leševi su bukvalno bačeni u neki klačinar pored crkve na Vidrovanu koji je tu, vjerovatno, ostao još iz vremena izgradnje hrama. Negdje 1952. godine njihove porodice iz Smriječna i iz Vojvodine skupile su nešto malo para što je onda, u vrijeme seljačkih radnih zadruga bilo mučno obezbijediti, kako bi posmrtne ostatke svojih najmilijih izvadili iz tog klačinara i sahranili, baš tu na Vidrovanu, u zajedničku grobnicu.


Milicija preko noći srušila spomenik nevinim partizanima


Na izgradnji grobnice najviše su radili brat Tadijin Panto i brat Jovice Jovovića, Milun sa Zabrđa, dok ostale porodice nijesu imale radne snage ili su bile već daleko od Crne Gore, pa su samo novčano učestvovale u troškovima. Nad grobnicom je postavljeno najskromnije obilježje od običnog granita. No pošto su radovi završeni i posmrtni ostaci strijeljanih preneseni u novu grobnicu, po nečijem nalogu noću je došla milicija s maljevima i ćuskijama i sve to razrušila. Taj varvarski čin shvaćen je kao ponovno strijeljanje. Te godine preko ljeta Blažo Jovanović je posjetio Plužine, prvi put poslije rata. Skupilo se toga dana u Plužinama dosta Pivljanja da pozdrave Blaža i čuju njegov govor s balkona tek izgrađene opštinske zgrade. Po svom ustaljenom običaju, Blažo je, poslije održanog govora primao stranke u kancelariji predsjednika Opštine: neko se žalio što neopravdano nije dobio boračku penziju ili partizansku spomenicu, neko što mu djeca nijesu dobila stipendiju za školovanje itd. No prijem kod Blaža tražio je i dobio Panto, Tadijin brat. Kad je Blažu izložio sve u vezi sa rušenjem grobnice na Vidrovanu, "posljednji gospodar Crne Gore", koji se još nije bio oslobodio ratne partizanštine, ljutito je odbrusio: "Mi smo ih pobili, mi im spomenik porušili, i šta ti sad hoćeš?" Da ne bi došlo do incidenta, intervenisao je narodni heroj Danilo Grbović koji se tu našao u Blažovoj pratnji i čija je majka Mira rođena sestra Spasojeva i Šurkova, a tetka po ocu Tadijina i Pantova.
Nekoliko dana po Tadijinom strijeljanju Spasoje Tadić je iz Gacka preko Suvog polja i Ledenice krenuo za Nikšić sa grupom od pet - šest četnika, uglavnom Pivljanja i Golijana. Jedan iz te družine tražio je od Spasoja i ostalih dozvolu da svrati kući, u Goliju (čini mi se u Kazance), kako bi se vidio sa svojima, uzeo malo hrane i pridružio se grupi na određenom mjestu na planini Ledenici. No umjesto kući, taj je otišao na Golijski Krstac i tamošnjoj partizanskoj komandi prijavio kretanje grupe. S Krsca je telefonom o ovome odmah obaviješten štab kod Pivskog manastira, te je jača naoružana patrola presrela Spasoja i njegove drugove u mjestu Vlake, blizu komanskog katuna Latično. Većina četnika je uspjela da umakne šumama, ali je Spasoje tu poginuo.
Tokom februara i marta 1942. godine čete Župopivskog bataljona bile su angažovane na dvije strane, prema Sinjavini, kuda su nadirali četnici iz Vasojevića, i prema Gacku i Borču kao posebno jakom ustaškom uporištu. Prvo je jedna kombinovana župopivska četa, sa Aćimom Tadićem kao komandirom, i Dušanom Vukovićem s Pišča, kao komesarom, obezbjeđivala aerodrom na Njegovuđi gdje se očekivalo slijetanje sovjetskih aviona sa oružjem i municijom za partizane. No radio-vezom Rusi su javili da odustaju od ove važne misije, te je i ova četa otišla na Sinjavinu protiv četnika. No i tu se odigrala jedna žalosna drama u okviru crnogorskih "lijevih grešaka" tokom prve godine ratovanja: Pošto su neki borci dezertirali sa Sinjavine, bez ikakve krivice strijeljan je Dušan Vuković, hrabri i izuzetno omiljeni, širom čitave Pive, komunista sa Pišča. I Dušan je Smrečanima bio veoma poznat, jer je ovamo često dolazio u ujčevinu, pošto mu je majka Đurđa bila rodom od Tadića (ćerka Gaja Tomova Tadića, a sestra Jakše i Radovana, Gajovih sinova).


Smriječno u prvoj godini rata izgubilo sedam boraca


Kad su mnogo kasnije, 1960. godine, od strane CK SK Crne Gore najzad politički posmrtno rehabilitovani Tadija i grupa strijeljanih na Vidrovanu, istom odlukom rehabilitovan je i Dušan Vuković kao i Obren Vukosavljević sa Seljana, koji je, kako smo već rekli, opet u vezi sa Tadijom, strijeljan početkom aprila kod Pivskog manastira.
Zajedno sa Aćimom, bilo je na sinjavinskom frontu više Smrečana: Sava Pajov Tadić, Boriša Jakšin Tadić, Mitar Milanov Tadić, Mitar Jeremijev Varezić i prema nesigurnim podacima još jedan ili dvojica Kostića.
Druga, veća grupa Smrečana ovih mjeseci bila je sa Jankom Tadićem, već kao poznatim partizanskim komandantom, na gatačkom sektoru. Tamo su bile dvije čete Župopivskog bataljona, koje su, u sadejstvu sa kombinovanim tzv. Crnogorsko-hercegovačkim bataljonom, prvo vodile borbu oko Kazanaca protiv četnika popa Perišića. Ovim snagama se ubrzo, po dolasku sa Sinjavine, priključila i četa Aćima Tadića. Zatim su Župopivljani, pod komandom Janka Tadića krenuli na glavno ustaško uporište u ovom dijelu Hercegovine - Borač. Operacijom protiv Borča direktno je komandovao vrhovni štab NOB, stacioniran u to vrijeme u Foči, preko svog člana Petra Drapšina, kasnije proslavljenog Titovog generala. Sem Pivljana, Borač su napadala i još dva partizanska bataljona. Najkrvavije borbe protiv ustaša oko Borča vođene su 17. i 18. aprila. Borač je osvojen, ali među poginulima na partizanskoj strani su i dvojica Smrečana: Jovan Milivojev Tadić i Đorđije Dušanov Tadić. Pored njih dvojice, iz jedinice Janka Tadića, koja je već bila prerasla u bataljon, poginilo je na Borču tada još sedam Pivljana, među njima i poručnik Radivoje Kandić iz Stabana i Rade Tijanić sa Kovača.
Jovan Milivojev je imao tužno djetinjstvo i mladost. Rođen je u Smriječnu 1911. godine, da bi mu otac Milivoje odmah po završetku Prvog balkanskog rata otišao u Ameriku, odakle se više nije vraćao, a ubrzo mu je umrla i majka. Jovan i njegove dvije sestre, Vasilija i Saveta, kao siročad, služili su, dok su još bila djeca, kod imućnih porodica, najviše u gatačkom kraju. Vasilija kao služavka stiže čak do Dubrovnika i tamo se udaje za nekoga Splićanina Nikolu Pijanića, odlazi s njime u Split i Smrečani za nju ne znaju dalje ništa. Mlađa Jovanova sestra stiže do Peći i tamo umire. Čitavo međuratno vrijeme Jovan provodi u najmu i tek se poslije kapitulacije, sa ostalim mobilisanim Smrečanima, vraća u Smriječno, kod strica Save. Prigrlio je ustaničku pušku još u junu 1941. i čudesno hrabar učestvuje u mnoštvu oružanih akcija, sve do Borča gdje je poginuo.
Đorđije Dušanov rođen je 1920. godine i u selu su ga zvali Turo. Rastao je u srednjeimućnoj smrečanskoj porodici, sa još trojicom braće i sa dvije sestre, i sa roditeljima, ocem Dušanom Milanovim i majkom Anđom, rodom iz Izgore od bratstva Markovića. Turo je više rastao u planini, gdje je čobanovao, nego u selu gdje se tek uoči rata prihvatio kose na Ivicama i na Muratovici, zajedno sa ocem i starijim bratom Milutinom - Mrdeljom. On je u bici za Borač, gdje je, pored Janka kao komandanta bataljona učestvovalo još desetak Smrečana, smrtno ranjen i još živ donesen u Smriječno, gdje je izdahnuo.
Tako je Smriječno, to maleno selo ispod Ledenice, već u prvoj godini rata, samo na partizanskoj strani izgubilo sedam vrsnih boraca - više od desetine svog boračkog sastava. Izuzev Vuka Todorova, koji je poginuo u četrdeset devetoj godini, svi su ostali bili mladi momci, neženjeni, a petorica njih mlađi od dvadeset pet godina.


U Pivi boravio Vrhovni štab sa najelitnijim jedinicama


Pri odstupanju partizanskih jedinica za Bosnu pred navalu Italijana i četnika maja 1942. formiran je tzv. bataljon za odbranu Pive. Zadatak ove vojne jedinice, formirane na dobrovoljnoj osnovi, sastojao se u tome da na Javorku što duže zadrži neprijatelja kako bi se dobilo u vremenu i veliki broj partizanskih ranjenika prenio preko Sutjeske i Izgori ka Bosni. Bataljon je imao oko 200 boraca, većinom omladinaca od kojih mnogi nijesu bili ni odslužili vojni rok u Kraljevini Jugoslaviji. Samo iz Smriječna u bataljonu je bilo oko petnaest boraca. Ostala omladina i žene masovno su angažovani na prenosu ranjenika. Dvanaestog juna 1942. godine na Muratovici, pored Smriječna, formirana je odlukom CK KPJ i Vrhovnog štaba peta crnogorska (proleterska) brigada. U njen sastav ušli su pretežno borci nikšićkog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, a njen prvi komandant bio je Sava Kovačević. No malo je Pivljana ušlo u sastav ove novoformirane jedinice, a Smrečanin - baš nijedan. Tih dana, izgleda 14. i 15. juna, partizani su zaposjeli važne kote Panosa i Stoca i jednim brdskim topom, koji su razmontiran u konjskim tovarima iznijeli na kotu Staništa, tukli italijanski artiljerijski položaj na Puovu (Seljani). No imali su malo municije i dnevno ispaljivali jedva tri - četiri granate. Stoga su Italijani minobacačkom vatrom uraganski tukli Stolac i Papratišta. A mi djeca - čobančad, ne znajući još kakvu opasnost predstavlja artiljerija, skriveni u jarugama po Smokvi i Međama, sa uživanjem smo slušali šištanje i eksplozije granata koje su većinom padale visoko iznad nas, po Vrbama i po Gornjem Stocu. Uspaničili smo se tek pošto je jedna minobacačka granata eksplodirala stotinjak metara daleko od nas, pogodivši, kako se dobro sjećam, jedno oboreno bukovo truplo. U Smriječnu su, tokom prve godine rata, u seoskom narodnooslobodilačkom odboru obično bili ljudi u tridesetim godinama života - Milinko Karov Tadić, Stanoje Blagojev Kotić, Mitar Jeremijev Varezić, Radule Jevtov Tadić i drugi. Ako se ima u vidu da je baš u tim najkritičnijim danima narodnooslobodilačke borbe u Pivi bilo skoncentrisano ne samo mnoštvo najelitnijih partizanskih jedinica, već i kompletno rukovodstvo jugoslovenskog antifašističkog pokreta - Vrhovni štab NOV POJ sa Titom i Politbiroom CK KPJ - onda se bez pretjerivanja može reći da je najmanje u dva navrata tokom Drugog svjetskog rata pivsko selo spasilo revoluciju. No te frapantne činjenice sve više klize istorijskom zaboravu. No sasvim je druge prirode filozofsko pitanje: Ne bi li sa stanovištva dugoročne istorijske perspektive bilo za sve južnoslovenske narode bolje da je baš u Pivi, bilo 1942. bilo 1943. godine, konačno pokleknuo naš komunistički juriš na nebo i definitivno umakla grmljavina ustaničkog oružja? Ko zna, možda to ne bi ugrozilo našu budućnost već joj, naprotiv, obezbijedilo i vedrije, i mirnije, i bogatije, i humanije perspektive. Ako time i ne bi bila ugrožena budućnost ovog dijela Balkana, bi čast, ponos i slava mnogih naših naraštaja.


Zvjerstva nad muslimanima u Bukovici kod Pljevalja


U junu 1942. svi preživjeli smrečanski borci vratili su se iz partizanskih jedinica u Smriječno, i svi se, izuzev Janka Tadića, kako se to onda govorilo, "legalizovali", tj. ostali su na selu ne skrivajući se od četničkih vlasti. U početku četnici nijesu primjenjivali nikakve represalije prema stanovništvu, nastojeći da u njemu politički učvrste svoje pozicije. Formirane su po Pivi četničke žandarmerije, jedna od njih i u Smriječnu, u smrečanskoj školi, i opštinski organi vlasti. Komandir četničke žandarmerije u Smriječnu bio je Boško Pavlov Tadić, brat Radojev i Ljubov. Iako to izgleda paradoksalno, poslije tolikih poloma i pogibija tokom prve godine poslije ustanka, znatan broj Smrečana doživio je uspostavljanje četničke vlasti kao izvjesno olakšanje: prestale su, bar privremeno, vojne mobilizacije, rekvizicije, mukotrpne akcije oko prenosa ranjenika, masovni odlasci na oružane akcije po Gacku, istočnoj Bosni, Sinjavini. Italijani su ubrzo dodjeljivali stanovništvu "sljedovanje" - osnovne životne namirnice, brašno, so, šećer, svinjsku mast. U organizaciji četničke vlasti po ove namirnice ljudi su s konjima odlazili u Nikšić, transportovali ih u tovarima do Smriječna, gdje su dijeljene besplatno domaćinstvima, zavisno od članova porodica. No nekim partizanskim porodicama, kao što je bila porodica Jankovog oca Živka Tadića, nije dodjeljivano "sljedovanje". Ali su Smrečani od svojih sljedovanja potajno odvajali pomalo da bi i te porodice učinili ravnopravnim korisnicima ovih okupatorskih davanja.
No već su na jesen 1942. uslijedila i u Smriječnu prva hapšenja. Četnici su uhapsili Obrena Đurova Tadića i Pavla Vasilijeva Tadića i sproveli Obrena u kolašinski, a Pavla u nikšićki zatvor. No Pavla su poslije dužeg držanja u zatvoru na intervencije nekih uticajnih Nikšićana oslobodili, dok se Obren više nikada nije vratio. Tamnovao je u Kolašinu zajedno sa Obrenom Blagojevićem i Obrenovom sestrom Solumijom, Gojkom Durutovićem, Ivanom Cicmilom sa Stoca, Miloradom Jovovićem sa Zabrđa. Kasne jeseni 1942. i početkom naredne zime četnici su izveli zloglasni pohod na muslimanski živalj u pljevaljskoj Bukovici. U tu svrhu mobilisano je više vojnih obveznika iz Pive, pa i iz Smriječna. O bestijalnostima i grozotama počinjenim tom prilikom nad tamošnjim muslimanskim stanovništvom po Pivi se dugo sa odvratnošću pričalo. No nažalost, bilo je i Pivljana koji su tada učestvovali u tim zvjerstima, pa i Smrečana.
U rano proljeće 1943. četnici su u Pivi ponovo mobilisali većinu vojnih obveznika da bi, združenim snagama sa Italijanima, spriječili partizane da pređu Neretvu i ponovo se domognu Crne Gore. No pri prvom kontaktu sa partizanima na Jablanici, četničke jedinice su se bukvalno raspale. Vojnici su masovno dezertirali i vraćali se naoružani kućama. I danas se priča kako je čuveni četnički komandant Nikola Bojović, nesporno junačina ali do kraja odan "kraljevskoj vojsci u otadžbini", vidjevši da mu se pri prvom sudaru sa partizanima raspada vojska i ide ka rasulu, u očajanju uzviknuo: "Kako me đavo ne odnese u partizane, pa bih danas komandovao junacima, a ne kukavicama!".


Ništa nije jezivije od šuma bajoneta dok probada sijeno


Janko Tadić je za sve ovo vrijeme, sve do povratka partizana iz Bosne, bio u ilegalstvu. Grupu župopivskih ilegalaca su pored Janka, još činili dr Obren Blagojević i njegova sestra Solumija, Gojko Durutović, diplomirani pravnik sa Brezana, Veljko Mićanović i njegov rođak Milan Mićanović. No tokom ljeta 1942. ilegalaca je u Župi bilo znatno više, ali onda, pošto je prvi četnički teror bio, kako je izgledalo, prošao, neki su se legalizovali. Ilegalci su se obično kretali u grupama po dvojica, uglavnom noću, svraćali kod povjerljivih ljudi i tako potajno politički djelovali, suprostavljajući se četničkoj propagandi. Tih prvih mjeseci ilegalstva Janko se najviše kretao zajedno sa Obrenom Blagojevićem, što je plastično prikazao Obren u autobiografskom spisu "Moj život". Politička situacija u Pivi, prije svega zbog onih brutalnih ubistava koja su tokom prve godine rata počinile partizanske vlasti, nimalo nije bila povoljna za ilegalce, naročito u Župi. I stoga u Župi od ilegalaca niko nije uspio da se očuva dalje od decembra 1942. izuzev Janka: Obren, Solumija i Gojko bili su pohvatani i pohapšeni, a dvojica Mićanovića su poginuli ispred neke pećine kod Brljeva gdje su se skrivali. Početkom zime 1942/43. Janko se skrivao najviše u Smriječnu, kod Đukana Jakšina Tadića, u nekoj zemunici napravljenoj u produžetku trapa. Đukan je bio izuzetno hrabar i okretan momak, redovni učesnik partizanskih oružanih akcija tokom prve godine rata. Njegovu porodicu su još činili majka Veruša, rodom od Radovića sa Borkovića, i dvije sestre, Mileva i Joka - svi su prihvatili Janka kao člana porodice i bratski se o njemu brinuli. Ali zbog vlage, teško je bilo duže ostati u zemunici, te se Janko jedno vrijeme, opet iz Đukanovu pomoć, skrivao u nekoj štali u Prisojnici, ukopan duboko u sijeno. No četnici su naslućivali da je Janko negdje u Smriječnu, te su često slali patrole koje su pretresale i mnoge kuće, i štale, i druge objekte u namjeri da ga iznenade i uhvate. Jednoga jutra jaka četnička patrola je došla da pretrese baš onu štalu gdje se Janko skrivao, u Prisojnici. "Odšarafio sam bombu", kaže Janko, "i čekao da je aktiviram ako bi me četnici dosegli bajonetima. A nema na svijetu ničega jezivijega od šuma bajoneta kad prolazi kroz slamu i sijeno! Nijesu me otkrili, pa su otišli, a ja sam sa olakšanjem ponovo zašarafio bombu".
Jedno vrijeme se skrivao u Lisini, kod Mila Adžića, pa na Zabrđu, kod ujaka Milisava i Tripka Jovovića, te na Gornjem Stocu, u zaseoku Breza, kod Janka Cicmila. Tako je nekako uspio da četnicima zaturi trag i sačeka povratak partizana. U proljeće 1943. posljednje dane ilegalstva proveo je u nekoj pećini u Zarisniku, kraj Goranska, gdje ga je skrivao Dragiša Bakrač. S partizanima se sastao u selu Miloševići, srećan što je preživio najtežu zimu u životu. No u početku najveći problem je imao u potpunom gubitku kondicije za pješačenje poslije tolikog tavorenja po raznim skloništima. Negdje, čini mi se 1963. kada sam bio sekretar Opštinskog komiteta SK Plužine Janko bijaše došao, preko ljeta, da nekoliko dana provede u Pivi. Jednoga dana neko od Goraždana pozva Janka i još nekoliko Plužinaca, pa i mene, da sjutradan dođemo u šume (zaselak Goranska) na ručak i na neki mali izlet.


Besmisleno strijeljanje iznemoglog Dalmatinca

Od partizana u Smriječno su tada prvo došli borci Četvrte proleterske crnogorske brigade. Po običaju, u oslobođenom selu je istoga dana uveče (a to je moralo biti negdje sredinom aprila 1943) održana opšta konferencija. Blagoje Mirov Kostić se tada prvi javio kao dobrovoljac i zamolio da bude kao borac primljen u brigadu, što mu je, naravno, i udovoljeno. Partizani su, idući od Gacka, skoro bez otpora četnika stigli do Goranska, ali sjutradan, rano ujutro, četnici od Seljana i Zakamena napraviše neki iznenadni prepad na partizanske položaje na Goransku i u Ljuti, ispod Kovioca i Vrova. Još nedovoljno prikupljeni, partizani se toga dana povukoše sve do Smriječna i Muratovice.
I u tom okršaju, takoreći u prvom ratnom krštenju, u Ljuti, nadomak svog sela, blizu mjesta zvanog Ždrijelo, tamo gdje se pojas listopadne šume susreće sa jelovinom, poginuo je Blagoje Kostić. Našli su ga iza zaklona odakle je pucao, sa mnogo čaura od ispaljenih metaka. Naspram njega, iza drugog zaklona, opet sa dosta ispaljenih čaura, ležao je takođe mrtav, Radojica Nikčević iz Golije, koji je tada bio u pratnji četničkog komandanta mjesta kod Pivskog manastira, Mitra Pejovića, kapetana stare jugoslovenske vojske. Pivljani su dobro poznavali Radojicu: priča se da je to bio momak izuzetne ljepote i ponositog stasa. I da paradoks bude veći, Blagoje i Radojica bili su blizak rod - valjda nekako po majkama.
U predvečerje Pete ofanzive u smrečanskoj školi i u nekoliko kuća po selu privremeno su, kao na nekom kratkom oporavku, boravili partizani iz neke dalmatinske - čini mi se devete - brigade. Bili su to većinom borci koji tek što su preležali tifus, i njihov boravak biće koban za selo, pošto će ovdje, odmah po povratku porodica sa ljetnjih katuna, buknuti epidemija. Bili su to veoma iscrpljeni momci, kretali su se kao sjenke, dok ih je seoski narodnooslobodilački odbor snabdijevao hranom od rekvizicije. I opet se ovdje, pred smrečanskom školom u to vrijeme zbila jedna ljudska tragedija, čiji je povod bio ne samo beznačajan, već i apsurdan po svakom zdravom rezonovanju. Jednoga dana, dvojica od tih živih kostura, ušli su u kuću Mitra Govedarice, koja je sasvim blizu škole, ali u kući tog trenutka nije bilo nikoga. Onda su sa karlica poređanih na polici natočili malo mlijeka i otišli. No pri izlasku iz kuće, srela ih je Mitrova žena, Zlatana, prigovorila im što su ulazili u kuću kad u njoj nema nikoga, pa je ubrzo taj slučaj prijavila njihovom komandantu u školi. On je postrojio te jadne sjenke od momaka i tražio od Zlatane da prepozna onu dvojicu, ali je ona mogla da prepozna samo jednoga od njih, pa je, misleći da će komandant toga momka samo malo iskritikovati, bezbrižno otišla kući. Ali ovaj nesrećnik je odmah svezan, odveden iza Bavana na obližnje livade što se zovu Luke i tu strijeljan. Kad je uveče Zlatana za to saznala, imala je sebi oči izvaditi, ali je za sve bilo kasno. No tu, u Lukama, pored strijeljanog, ubrzo je sahranjen i još jedan od ovih Dalmatinaca, koji je umro. Godine 1963. povodom dvadesetogodišnjice bitke na Sutjesci, kosti obojice otpremljene su za kolektivnu grobnicu na Tjentištu.

Tekst prenesen sa sajta:

http://www.montecafe.com/~forum