|
Borač u srcu
Negdje u ljeto 1974. godine , bijah još studentom , sa desetak godišnjaka predvodjenih dvojicom šumarskih inženjera iz Banja Luke, mjerih šumu. Kad mi je pok.Vukota Milošević, is gatačke Šumarije predložio taj posao i rekao upravo to “mjeriti šumu” mislio sam da me zeza. I zaista , saznah, šuma se , odnosno njen prirast, mjeri svakih 10 godina, jednom relativno jednostavnom metodom. Rad na mjerenju je trajao cijelo to ljeto.Baza nam je bila šumsko radilište na Boljačića kosi, a mjerili smo Borač Bjelasnicu, Troglav …. No ostavimo metode, one nisu cilj ni smisao ove priče. Mjerenje šume jeste, jer mjerismo u kraju koji sam znao samo po čuvenju a da do tada ,tamo, nikada nisam išao.
Borač. Prva asocijacija bi – Bogu iza nogu. Prevedeno na razumljiv jezik – kraj u Nedođiji, tamo, negdje daleko… Moj prvi susret sa Borčem bio je na njegovim krajnjim južnim kotama u blizini Krupačkih stijena.Dojmila me je ljepota tog kraja, sto leži u koritu potoka, što će se poslije rijeka Neretva , zvati. I zaista to je potočić, koji kroz Borač teče sve dok mu se sa desne strane ne pridruže vode Pridvoričkog potoka, koji svojom izdašnošću od njega Neretvu , rijeku načini. Hodio sam tim šumama, danima, stao u svakom kvadrantu 100x100 metara i zaista ga upoznao. Nepatvorena priroda, nezagadjena sredina, bogatstvo koje ni njegovi stanovnici, a ni mi u Gacku, nismo znali cijeniti. Cijelo ljeto hranili smo se u prirodi i iz prirode. Smjenjivale su se razne vrste gljiva, koje su pomenuti inzenjeri nepogrešivo odvajali od otrovnih, jeli razne vrste biljaka za salatu, kušali pastrmku iz Neretve, a bilo je I mesa divljaci, mada ne često. O vodi i njenoj kvaliteti da ne govorim. Malina, jagoda, kupina, borovnica, a kasnije i krusaka nalazili smo u izobilju.Voda iz brojnih izvora što smo ih u šumi nalazili davala nam je snage da izdržimo, jer radilo se je od sunca do sunca.Spavali smo, najšešće , u štalama, na mirisnom i tek pokošenom sijenu, sto je, bar meni bio neponovljiv užitak. Desetine sela razasutih sa jedne i druge strane Neretve, upoznao sam u prolazu, u većinu , tada , nisam ni ušao. No ljudi u njima su bili veoma gostoljubivi, upitani. Prva impresija, gledajuci te kuce i nacin na koji žive, bila je da je rijec o siromašnom kraju, no redovno su nas pozivali u kuću. I bili dobri domacini. Široke duše i otvorena srca. Godinama poslije Borču sam se redovno vraćao. Išao u ribolov niz Neretvu do granice gatačke opštine u Krupcu. Obilazio sela radeci svoj posao. Išao na vakcinacije djece sa dr. Ibrahimom Pašićem i pok. Dragom Vukovićem. Pratio ekipu emisije “Selo veselo” sedamdesetih godina, na njenom putu niz Borač, organizovao prvi rafting u njenoj istoriji niz Neretvu sa konjičkim roniocima, snimao izvorno pjevanje za Radio- Sarajevo, išao u lov na divlje svinje, sa Mujdanom na teferičima svirao, i sa prijateljima Zelengoru pohodio…. Teško da je tada , a danas pogotovo, bilo moguće naći kraj koji je pružao toliko, a da se o njemu tako malo znalo.Tu odmah iza ledja Konjicu ,Gacku, Foči i Sarajevu, ležalo je ,a i danas leži, jedno područje koje je ostalo, prirodno, netaknuto.Veći dio njegovih sela ni do 1992. godine nije dobio struju, jednina putna komunikacija, kao da je namjerno pravljena da njome mogu proći samo terenski automobili. Prosle godine bijah tamo, opet. Putem koji ni u sretna vremena nije održavan, danas se zaista teško prolazi. Činjenica u ratu je napravljen jedan drugi, sa zapadne strane, za koji znam da postoji, ali ne znam u kakvom je stanju. Uz Neretvu, tu i tamo, obnovljene su – vikendice. Ne vidjeh ni jedne kuće, koja je obnovljena.Sve je isto kao i prije. Samo sto se iz odžaka dim ne vije nigdje, što ljudi nema, što ne vidjeh niti jedne krave ili ovce… Rekoše mi da na Zelengori ima jos katuna, da ljeti ima ljudi koji izadju u Borač. I to je sve. Napravih nekoliko fotografija koje ni ja , a ni vi nećete vidjeti, jer fotograf kod razvijanja upropasti film. Zato koristim fotografije naseg saradnika koji ne želi da mu se ime pomene, a ću ga zvati Golo Bešir, da ga razlikujem od onih silnih što ih sa x.y. obilježavam. Uz Beširove fotografije objaviću i dvije satelitske snimke Borča. Prva je bez ikakvih objašnjenja, za one koji će je , moguće ostaviti za vlastiti arhiv fotografija, a druga je za vas koji prepoznajete toponime , na ovom Goooogle-ovom satelitskom uradku.
|
Borač Pogled dolinom Neretve od Bistrice
|
|
Oteti zavičaj
Kada noću sklapam oči Kada polahko tonem u negdje Vidim dalje od dana Od dana dalje vidim
Eno, tamo pored rijeke, kamičke i rakitu za uspomenu. Vidim. Vidim travku u buku što se opire I ribu, moju pastrmku, vidim, vir pod Alijinom rakitom... Čujem šum Zurovićkog potoka, tišinu staroga mlina... Ispod Vranjskog dola spušta se magla uskim puteljkom, tiho, hmili... kao svečana haljina niz tijelo moje drage. Vidim.
Na Lončar kuku iz okupane stijene izbija svjetlost Na našem gornjem Kuku kao da stoji čeljade, i zove: «Oooooooooo Hamideeeeee»
I glas mu nekako odnosi zajedno – rijeka i nebo. Daleko, dolje, niz Neretvu.
Dolje, ispod oraha, koji je nedavno bio dijete, mala rijeka Bistrica oplakuje obale. Uz nju sam se rodio, s njom spavao i budio se. Više nego s majkom.
Tragovi drvenog mosta preko Bistrice. Samo tragovi. A Bistrica, još uvijek, teče. Polahko, kao da plače.
Ne mogu lagati, ali ne vidim zid prodavnice, dim iz odžaka, Šućru prodavača. Ne čujem miris bukovine, ni pjesmu pijansku, udar karata po banku, ni rijetki ezan sa munare džamije u Pridvorici...
Ko zna kad će poštar Miloš niz Turkeš, na Vrancu? Ko zna?
Tamo u rakitama Ramov konj maše zobnicom. Repom maše, zadovoljan.
Arif je za ovcama, Šerif na popasku za kravama...
Ima li vrgnja i lisičarke, Hasane? K`o da ti osušene mirišu pred kolibom, aaaaaaaa, dobri čovječe!
Opljuni u šake Avdo, pa se zametni kosama i požuri u Stožeri. Požuri, dan će ti pobjeći. Valja ti ovog ljeta izljevati drugu ploču na kući u Sarajevu.
Nema vam, rode, teferiča na Igran brdu. Sad je na Bistrici. Tamo možete od Zaima telefonirati, vidjeti podvornika Meha.
Niz Vrta silazi pametni i dobri Zukan. Kasim je u Osoju.
Kedža kosi za Stranom.
Na Strašilu djeca toče vodu. Neko je žedan. I treba, ljeto prži. K`o u loncu je između ovih brda. Provrelo, brate!
Neretvu zagazi kad god poželiš. I napij se. Serbez.
Djeca se skupljaju pred školom. Umorna od puta.
Omer je u lovu, a Fehim za to ne zna. I bolje je. Na Lazima mu tek zrijevaju trešnje, a mi krademo one - Sajtove, pored svezanog Šarova.
Bajro je danas poslao pismo Josipu Brozu.
Mogli bi se danas momčuljci okupiti «na lopti».
Nezir će popiti koju na Bistrici, pa šta bude. Neće šuma daleko pobjeći.
Alma je izgubila herbar, pa ponovo moli listove da joj žute po dlanovima. Alma...
Nikoga nije briga koliko je sati. Pobodi drvo – i znat ćeš u koji minut.
Valjala bi kiša za ljetinu – tako govore.
U Osoju, pod nebesima, vrišti Buljko. Izgleda blizu k`o da će odozgo skočiti na nas. A mi pod Barom, u viru – kupamo se. Pobjegli... Kasnije ćemo otići u Sodere – na Tabak luku, pa sa Soderanima odigrati lopte. Pa, opet u vodu.
Onda, kad se smrači, kući nas čeka degenek.
Kao da se Zekira u Melečiće vraća sa jedinicom.
Za Dub nije daleko. Tamo su pomjerali velike kamene ploče koje govore o davnom životu ovdašnjem. O Grcima i Rimljanima. O nama...
Sajto s Laza dugo ne silazi.
Ma, ima još dosta naroda.
Nego, ispod Gredelja pojavi se oblak, pa moradoh, zaspati u toplom sobičku roditeljske kuće.
Kad sam zaspao opet sam sanjao Omerove ovce na Solilima. Dizdarušu, onu najmlađu Nedžiba u prodavnici, Safeta.... druge nastavnike.
Iz Igara neko došao da se «namiri» u prodavnici.
Ma, neće kiša. Ne žuri joj se.
Ne žuri se ni Kasimovim momcima na koševinu. Eno ih, bogami, pod Barom – fataju ribu.
Esad iza Bašče zamače uz Lučka brda. I za petnaestak minuta će na Barni Do, preko Lukavice, na Čemerno... I sačekat će tu bilo kakav prijevoz do gatačke čaršije. Ili će pješke do Čemerna. Tako nekako. Diplomu da digne iz Gimnazije, a stan mu gleda pravo u Planinku.
Adem je odavno zavratio rukave i nogavice, pa gazi po nesanici na putu prema Soderima.
Zar nije bolje brati takiše ispod Uzejrovog trapa. Ili spavati u kolibi kod strine Mulije u Osoju.
Iz kuće pogledaš uz dvorište i vidiš Esada. Običan nekako.
A tek kad je pazarni dan.
Inače, svi se družimo sa rijekom. Ona nas hrani i pere, ljubi i umara. Nekako, kao majka.
Promače Huko s Boljačića – prema Pridvorici. Umoran.
Selami Ćamilu što u mrzloj vodi pere haljine četiri svoja sina.
Zašla joj voda za nokne, a ljeto, prijatelju!
Za Hukom će i Hasan na Ćeti, brže sigurno. Jer, Murat je umak`o prema Zurovićima. I tu je ta matematika.
Anjca će igrati slijedećeg petka. I osvanuti u baraci na Boljačića kosi. Jadna ti majka!
Niko ne zna šta se jučer desilo u Stambelićima i koliko je tamo nadoš`o potok. Kažu, bio je plah da je zamalo Neretvu odnio brže u more.
E, ništa mi nije jasno kako se ovdje lahko spusti mrak. Kao kad na isušen bunar spustiš pokrivač od lišća. Kao kad umoran dodirneš jastuk. Pa sanjaš, sanjaš, kao i ja, ne daj Bože, oteti zavičaj.
Ilidža, 10. novembar 2006. godine (Fuad Kovač - Iz neobjavljene zbirke pjesama “Nikad zavičaj”)
|
