
|
|

Blažo Mandić
TITO
u dijalogu sa svijetom
Jugoslavija je u jednom dugom vremenu
bila međunarodno priznata politička i diplomatska sila. Ostvarivala je
uticaj i uživala ugled kojima na međunarodnom planu, razmjerno veličini,
vojnom, ekonomskom i demografskom potencijalu, gotovo da nije “normalno”.
Svojom politikom, sa Titom na čelu, odlučno je doprinosila afirmaciji malih
naroda na nezavisnost i samostalan put unutrašnjeg razvoja, jačala im
samopouzdanje i vjeru u vlastite snage.
Ugled Jugoslavije za njene građane nije bio samo puka, prazna i prolazna
slava, već je značio i materijalizaciju državnog interesa, i u političkom i
u ekonomskom smislu. Uživajući političko povjerenje, Jugoslavija je, na
primjer, na tenderima za krupne projekte u velikom broju zemalja koristila
taj svoj prestiž, pa je lakše od drugih dobijala zamašne i dugoročne poslove.
Spoljna politika izvela je jugoslavensku privredu, posebno njenu građevinsku
operativu, i industriju vojne opreme na međunarodno tržište. Efekat toga
nije se izgubio ni do dana današnjeg.
Sve se to mora sačuvati od zaborava, bez obzira što je docnije srušeno »zaslugom«
politički neodgovornih ljudi, i državnički nedoraslih lidera, ponesenih
naopakim naumima i fatalno pogrešnim ciljevima i procjenama. Ako se i računa
sa dobrim pamćenjem ljudi koji se svega mogu sjećati,što je doduše
pretpostavka za optimiste, ostaju mlađe generacije koje to doba nisu
proživjele i, naravno, one koje će dolaziti. Onih koji se sjećaju tog
vremena iz godine u godinu će biti sve manje, pa je i potreba da se zapiše
kako je bilo - sve izraziti]a.
Bez potpunijeg upoznavanja toga vremena, u svim aspektima njegovog
ispoljavanja, nove generacije neće moći da kritički ocjenjuju ni ono što će,
možda, smatrati da nije bilo dobro i dovoljno cjelishodno. U svakom slučaju,
budućnost od prošlosti može učiti, a nema zbora da se iz tog vremena bivše
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije može mnogo i - naučiti.
U ovoj knjizi riječ je o jednom vidu Titove dugogodišnje spoljnopolitičke
aktivnosti o njigovim posjetama stranim zemljama, onima koje sam lično
pratio, aktivno u pripremama i njihov svjedok bio. U nekoliko zemalja sa
Titom nikad nisam bio. To su: u Aziji - Indonezija i Burma, u Evropi -
Bugarska, Mađarska, Austrija i Norveška. Nisam bio u predsjednikovoj pratnji
ni prilikom njegovih posjeta četrdesetih i tokom pedesetih godina. Ali sam
Tita kontinuirano - a kao pojedinac, vjerovatno, i više nego bilo ko drugi -
pratio u najvećem broju medunarodnih posjeta, u više od šezdeset zemalja
tokom punih dvadeset godina. Zato sam ovu knjigu smatrao svojim dugom,
prisjećajući se i riječi sarajevskog kroničara i pjesnika iz 18. vijeka,
Bašeskije: »Od svijeta i čovjeka ostaje samo ono stoje zapisano«.
Namjera je prevashodno da se o pomenutoj Titovoj aktivnosti upotpuni
faktografija, što će i istoričarima moći da posluži kao jedan od izvora u
osvjetljavanju i ocjeni značajnog perioda u životu bivše zajedničke države.
Tekstom se podsjeća: kako su te posjete sadržajno izgledale, šta su tematski
obuhvatale, kako su proticale, čime je svaka od tih misija bila primarno
motivisana i kakvim je konačnim rezultatom ostala obilježena. Poenta u
kazivanju je na velikim Titovim misijama, sa više zemalja u programu jednog
putovanja, a koje su svaki put imale i poseban cilj, kao dio šire
spoljnopolitičke strategije, ponajviše u vezi sa Pokretom nesvrstanih
zemalja i pripremama njihovih samita.
Time se, dakako, ne umanjuje značaj pojedinačnih posjeta, koje su bile samo
u funkciji aktuelnih bilateralnih interesa, ili prosto diplomatsko
uzvraćanje, tj. oduživanje šefovima pojedinih država koji su već, na svoju
inicijativu, posjetili Jugoslaviju. Kao što ni zemlje, po svojoj snazi,
veličini i objektivnom značenju, pa time i našem spoljno-političkom interesu,
nisu iste, tako ni razgovori tokom t ih posjela nisu bili iste spoznajne
vrijednosti i jednake političko-diplomatske težine. U nekim slučajevima ti
su razgovori daleko prelazili okvire bilateralnog, u drugim su bili više
rutinski i protokolarni. Razlikovali su se i po tome kako su organizovani.
Negdje su vodeni u širem sastavu dviju delegacija, negdje »u četiri oka« Ili
uz pridruživanje predsjednicima samo po jednog ili dvojice najbližih
saradnika. Ako se išlo neposredno iz jedne zemlje u drugu, neizbježno je
bilo i tematsko ponavljanje, doduše sa izvjesnim varijacijama i specifičnije
raspoređenim akcentima. Repertoar međunarodnih problema nije se u to doba,
kao uostalom ni danas, mijenjao brzo. Ali krupnije pomake ili za njihovo
trajnije rješavanje potrebne su godine, pa i decenije, a poneki se ne riješe
ni za cio vijek Tokom Titovih razgovora, u najvećem broju posjeta, sve je
zabilježeno i u cjelini sačuvano. Manjim dijelom rađeno je u izvodima, dakle
samo djelimično, kao informacija za operativne potrebe. A ponešto od onog
izrečenog »u četiri oka« i bez prevodioca, ostaće tajna za sva vremena.
Budući daje u ovoj knjizi riječ i o svojevrsnoj hronici jednog vremena, neće
biti nezanimljivo ni kad je koja posjeta realizovana. u kakvom aktnelnom
međunarodnom kontekstu, pa sve do običnih podataka koji mogu biti
interesantni samo za neke čitaoce, uključujući imena i funkcije drža\nih i
političkih ličnosti u zvaničnoj pratnji, svaki put, naravno, u novom sastavu.
Pri tome su uzimana uglavnom dva principa: prvo, da uvijek bude neko iz
jednog od republičkih rukovodstava, i drugo, da obavezno bude bar jedan član
savezne vlade, obično neko od onih čija su briga bili privredni poslovi.
Uključivane su i ugledne ličnosti iz drugih oblasti, pri čemu su veliki
značaj imale kultura i nauka. Podrazumijeva se da je predsjednik - pored
toga što bi neke ljude iz kruga najbližih saradnika sam predlagao - konačni
spisak svoje pratnje u cjelini uvijek lično odobravao.
Bilo je zamjerki, još za njegovog života, a docnije pogotovo, da je Tito
mnogo putovao po svijetu, da je organizacija tih putovanja mogla biti
racionalnija, sa manjim brojem ljudi u pratnji i kraćim trajanjima posjeta.
Tvrdim, najprije, da je bilo mnogo manje realizovanih posjeta nego što je
bilo poziva, i to veoma često propraćenih odgovarajućim diplomatskim,
političkim i drugim pritiscima. Nije, u stvari, bilo nijedne nesvrstane
zemlje koja nije izrazila želju da joj Tito dođe u posjetu, l duže trajanje
nekih posjeta od neophodnog vremena takođeje često bilo iznuđeno, što ne
znači da se tome nije trebalo odlučnije suprotstavljati. Jer, nije to uvijek
bio samo izraz poštovanja, neke posebne ljubavi, već interes, želja da se uz
pomoć Titovog autoriteta učvršćuje svoja pozicija. A priklanjanje svim tim
traženjima moglo ga je nebrojeno puta skupo koštati. Prolazak zakrčenim
ulicama milionskih gradova sa domaćinima, u otvorenom automobilu, bio je čin
najvišeg rizika.
U svakom slučaju, dio pomenutih zamjerki nije bio bez osnova. Istina je da
su u Titovoj pratnju uključivani ponekad i ljudi bez konkretne potrebe,
radne obaveze ili većeg posla, ličnosti kojima je to stvarno bila puka
nagrada. Naročito dok se putovalo brodom, od čega se, srećom, rano odustalo.
Neki su to i zloupotrebljavali, koristeći lične veze. ili prenaglašavajući,
recimo, aspekt bezbjednosti i kad razloga za to nije bilo, budući daje tu
uvijek glavna i odlučujuća uloga na zemlji domaćinu i njenim službama Ali,
niko od odgovornih nije se usuđivao tome suprotstavljati. Ovim nipošto ne
umanjujem ogromnu odgovornost i izuzetnu profesionalnost naših ljudi koji su
brinuli o Titovoj sigurnosti. U ime »ravnopravnosti« republika i pokrajina
povećavali su se, uz podršku političkih faktora, do skupe i neopravdane
mjere i zahtjevi od strane sredstava informisanja...
Sve, međutim, ima svoju cijenu. A najveća je svakako očuvanje nezavisnosti,
sticanje političkog kapitala i njegovo ekonomsko opredmećenje. Podsjećanjem
na tu politiku i ugled koji je njome stican i stečen, postaje vidljivije i
šta se izgubilo u velikoj tragediji država na ovim prostorima koje su
okrenule leda svijetu, i kad se na najgori način poigralo sa sudbinom svih
naroda bivše jugoslavenske zajednice.
Kadgod je sa Titom putovala i njegova supruga Jovanka, protokol zemlje
domaćina pripremao je za nju poseban program. To su pretežno bile posjete
socijalnim i zdravstvenim institucijama, ustanovama za brigu o porodici i
djeci, kulturno-pros-vjetnim i umjetničkim centrima, raznim izložbama, ali i
pojedinim fabrikama. U nekim zemljama bila je u žiži medijskog interesovanja.
Tokom posjeta latinoameričkim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama,
1963. godine — da pomenem samo jedno putovanje - dala je desetak intervjua.
Odazivala se najvećim dijelom molbama ženskih listova i časopisa. Njenih
aktivnosti u ovoj knjizi nema, ili se samo uzgredno pominju, iz dva
jednostavna razloga. Prvo, moje angažovanje u okviru predsjednikovog
programa nije mi dopuštalo, osim u rijetkim prilikama, da istovremeno pratim
i njene obaveze. Drugi razlog je u osnovnoj koncepciji ove knjige i
nemogućnosti da se u njoj sve to obuhvati. Samo zbog toga je i nekoliko
posjeta (SSSR-u, Ujedinjenoj Arapskoj Republici, Indiji, Poljskoj) sasvim
izostavljeno. Nisam se doticao ni zajedničkih saopštenja (kominikea) u
kojima su cjelovito iskazivani rezultati svake pojedine posjete. To su,
uostalom, samostalni zvanični dokumenti do kojih zainteresovani mogu doći.
Sistematično je to obrađivano i u izdanjima »Jugoslavenskog pregleda«.
Od prvobitne zamisli da građu razvrstam po kontinentima odustao sam i
odlučio se za svrsishodni/i - kronološki princip. Izuzetak je jedino
Rumunija kao susjedna zemlja sa najviše uzajamnih posjeta, čiji mi se zbirni
prikaz učinio funkcionalnijim. A za mjesto u redosljedu knjige uzeta je
1964. - godina svečanog otvaranja radova na izgradnji hidroenergetskog i
plovidbenog sistema Đerdap.
Govorom o ma kakvoj aktivnosti državnika, u ovom slučaju Tita - uvijek se
usput kazuje dosta toga i o ličnosti, o ličnim sklonostima i navikama. Iz
ovog teksta se može vidjeti ne samo kako se Tito postavlja u razgovorima,
kako ih vodi, već i kako reaguje na razne druge stvari, na čemu zadržava
pažnju i kako to komentariše. Svoju vlastitu pažnju usredsređivao sam, kad
god bi mi se za to pružila prilika, i na državnike sa kojima je Tito
razgovarao. I, takođe, bilježio kako sam neke od njih u datom trenutku
izbliza vidio, kako sam ih u svojoj skromnoj percepciji doživio.
Lako će se zapaziti i nastojanje da se, gotovo redovno, o svakoj od zemalja
uplete i ponešto, vrlo kratko, a za nju, bilo istorijski ili geografski
karakteristično, da se putopisno dotaknu posebnosti podneblja, dragulji
gradova, običaji i navike ljudi u njima. Podrazumijeva se da pri tom treba
uvijek imati na umu godinu kada je to zabilježeno. Sa te tačke gledišta, ovi
su zapisi u neku ruku i brza šetnja kroz geografiju svijeta. Ima i usputnih
dogodovština i anegdota, vedrijih i manje veselih zgoda, ali uvijek
povezanih sa konkretnom situacijom u toku posjete i dotičnom zemljom,
Knjiga je povelika brojem stranica,što je nepoželjan učinak mojih
prenaseljenih sjećanja. Može mi se, dakle, zamjeriti na opširnosti, ali sam
se maksimalno trudio da ne bude prigovora tačnosti. Uvažavam i mišljenje —
više se ne sjećam čije - da nema događaja koga će se dva posmatrača, poslije
izvjesnog vremena, sjetiti na posve istovjetan način. Važno je da mu se ne
izokrene bit, ne okrnji suština i prizna pravo na dopuštenu dozu razlika u
emocijama i ocjenama. U svakom slučaju, nastojao sam da savjesno ostanem u
dobrom odnosu sa činjenicama, a da ocjene i komentare više prepustim drugima.
To ne znači da sam se kao svjedok i saučesnik potpuno sklanjao u stranu i da
zapažanja nisam pratio i svojim razmišljanjima. Unio sam ponešto i sasvim
lično, ali se nadam da u tome nisam izgubio mjeru.
Najzad, tokom protekle decenije i po, stotine ljudi su iskoristile prilike
za svakovrsne laži o Titu i njegovom vremenu. Valjda će se dopustiti i živim
svjedocima da iskoriste pravo na istinu, bez obzira kako će je ko primiti i
tumačiti.
Tekst je pisan - uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije - u
sintezi zapisa i sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano
iponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju. Da dodam i ovo: sve što je u
životu objektivni događaj, u zapisima neizbježno postaje subjektivni
doživljaj. Tako treba gledati i na ovaj tekst.
Kad mi se u ruci našla knjiga briljantnog diplomate, nedavno preminulog
ambasadora Milivoja Maksića, U raskoraku sa svijetom, rekao sam:
- Sjajno! Evo adekvatnog naslova i za doba koje je tom vremenu prethodilo -
U korak sa svijetom.
I vremenom, naravno.
Na kraju sam se, ipak, odlučio za još adekvatniji naslov: Tito u dijalogu sa
svijetom.
U Beogradu, januara 2005.
Predgovor autora

Titov
savetnik za štampu, u upravo objavljenoj knjizi u izdanju novosadske
agencije "Mir", pratio je predsednika u oko sto poseta u više od šezdeset
zemalja sveta. Sa Titom je bio na svim konferencijama nesvrstanih zemalja,
osim u Kairu, Konferenciji OEBS u Helsinkiju 1975. i na konferenciji
komunističkih i radničkih partija u Berlinu 1976.Prenosimo neke zanimljive
delove.
Na "Galebu" dve nedelje
|
|
Blažo Mandić
 |
|
|
U pratnju
predsjednika Tita, na putovanju izvan Jugoslavije, prvi put sam uključen
prilikom njegovih posjeta zemljama zapadne i sjeverne Afrike, 1961. godine.
To putovanje je trajalo dva i po mjeseca: započelo je 14. februara u Splitu,
a završilo se 27. aprila u Beogradu. Iz Odjeljenja za štampu na put smo
krenuli Mladen Vezilić i ja.
Ova Titova misija je tekla u vremenu povećane
zategnutosti u svijetu. Pet žarišta je bilo preokupacija Ujedinjenih nacija:
Kongo, Alžir, Laos, Angola i Kuba. Od ovih pet - tri baš u Africi.
Najužarenije od svih, svakako, u Kongu, nakon intervencije belgijskih
kolonijalista i ubistva predsjednika legalne kongoanske vlade Patrisa
Lumumbe. Razgovori su svuda, naravno, bili na liniji mogućeg zajedničkog
djelovanja u korist mira i traženja rješenja za okončanje pomenutih kriza.
Poseban značaj ova misija je imala za nastajanje i razvoj Pokreta
nesvrstanih. Prethodnih godina Tito je bio u posjetama zemljama Azije i
istočne Afrike, sa ciljem, pored ostalog, da postavi temelje toj politici.
Trebalo je privlačiti nove zemlje koje će je slijediti.
U zapadnoj Africi glavni partneri su bili Gana i
njen predsjednik dr Kvame Nkrumah i Gvineja, sa predsjednikom Seku Tureom na
čelu. Sa Nkrumahom se Tito upoznao i prvu razmjenu mišljenja imao pola
godine ranije, na XV zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u
Njujorku, a Seku Ture je bio u Jugoslaviji samo mjesec dana pred Titov
polazak u Afriku. Togo i Libegija bili su susjedi prethodno pomenutih dviju
zemalja, na istom pravcu, pa su i njihovi pozivi prihvaćeni. Posjeta
Republici Mali nije bila planirana. Odluka je donesena u toku samog
putovanja na insistiranje njenog predsjednika Modiba Keite. Budući da je u
unutrašnjosti kontinenta, Tito je avionom iz Konakrija otišao i u Bamoko, na
nepuna dva dana. "Nisam se pokajao" - rekao je docnije. Keita - do tada malo
poznat - za njega je bio ugodno iznenađenje. Jednom će u šali reći: "Pridobio
sam tada za Prvu konferenciju nesvrstanih najkorpulentnijeg učesnika". Ko
god je zapamtio često objavljivanu fotografiju šefova država ili vlada na
Prvom samitu u Beogradu, prisjetiće se Keite: u prugastoj, crno-bijeloj
đelabiji, nekoj vrsti košulje, i širokoj i dugoj, kako je na tom snimku
napravljenom za istoriju nadvisio doslovce sve.
Poslije zvaničnog dijela crne Afrike, slijedile su
tokom iste misije i posjete Maroku i Tunisu (treću zemlju Magreba, upravo
oslobođeni Alžir, posjetiće tek četiri godine kasnije). Na kraju nije mogao
izostati ni susret sa, tad već starim prijateljem, predsjednikom Ujedinjene
Arapske Republike - Gumalom Abdelom Naserom. Putovanje, dugo i teško.
A da bi se dočarala slika kako je u pojedinostima
izgledalo, najbolje je krenuti putokazom tada izvorno zabilježenog i - uz
korišćenje perfekta - naknadno malo redigovanog, i sjećanjima unekoliko
dopunjenog.
Stanovništvo Splita sleglo se u luku tog
prijepodneva, 14. februara 1961. da isprati jugoslovenskog predsjednika na
dug i naporan put. Sa Titom i njegovom suprugom Jovankom u posjetu afričkim
zemljama krenuli su predsjednik Narodnog sobranja NR Makedonije Lazar
Koliševski, državni podsekretar za inostrane poslove Veljko Mićunović,
generalni sekretar predsjednika Republike Leo Mates i književnik Dobrica
Ćosić. U pratnji su takođe bili generali Miloš Šumonja, Milan Žeželj i drugi.
Brod "Galeb", u sastavu Združenog odreda Ratne mornarice, zaplovio je
lijepim Jadranskim morem. Komandant Združenog odreda bio je kontraadmiral
Ljubo Truta, načelnik Štaba kapetan bojnog broda Josip Grubelić, pomoćnik za
moralno-političko vaspitanje kapetan bojnog broda Vidoje Žarković. Na brodu,
nešto malo preuređenom pred ovo putovanje, prvi sati protiču normalno - u
smještaju, raspakivanju, upoznavanju sa redom i rasporedom, u "sadejstvu"
civilnog protokola i vojne komande Združenog odreda. Na gornjoj palubi,
pored komfornijeg smještaja za Tita i Jovanku, i nekoliko udobnijih kabina
za članove zvanične delegacije. Ostalima su podijeljeni brojevi standardnih
mornarskih kabina. Jednog od članova pratnje iz vojnog "vrha" upitao sam
polušaljivo da li će nam se ovo putovanje računati i kao vojna vežba.
"Ne znam" - odgovorio je - "vidjećemo na kraju."
Dan-dva po isplovljenju, dok
je još more bilo mirno - bilo je na brodu i zanimljivo. A onda, kako se
dalje odmicalo, posao se povećavao, a more je, kao u inat, postajalo sve
nemirnije. Pogotovo kad se izašlo iz Sredozemlja i uplovilo u vode Atlantika.
U mome radnom vijeku te dane ubrajam među najteže. I kad šef države odlazi u
posjetu samo jednoj zemlji, mnogo je tekstova i raznih papira u opticaju i
radu, pa je lako pretpostaviti kako to izgleda kad ih je, kao ovog puta, u "paketu"
sedam-osam. Mirko Milutinović, u to vrijeme u kabinetu savjetnik za spoljnu
politiku, i ja radili smo satima i danima u nevelikoj kabini sa slabim
svjetlom i malo vazduha.
Noći pod ogromnim mesecom
|

|
|
|
|
Tito i Seku Ture u Konakriju, 1961. |
|
|
|
|
|
|
Za mene su, a u
tome nisam bio sam, pisanje i povraćanje bile dvije gotovo jedine radnje
koje su se uporno smjenjivale. Kako se brod, s vremena na vrijeme, zaljulja
jače, tako se i utroba pokrene, pa se učini da se podiže do grla. A raditi
se mora.
Ni ljudima bez obaveza pout mojih u tim trenucima
nije bilo ugodno, ali jeste podnošljivije: čim se legne biva lakše. U neku
ruku, zbog poslova koji se unaprijed nisu mogli obaviti, dobro je bilo što
je plovidba duže trajala: od Splita do Teme, luke u Gani, putovalo se dvije
sedmice. Da se i to pomene: u delegaciji ovog puta, nama iz predsjednikovog
kabineta, nije bilo ljudi od neke veće pomoći, izuzimajući Veljka Mićunovića
koji nam je svesrdno pomagao i onda kad se loše osjećao.
Naš rad bio je i "nagrada", hijerarhijski doduše.
Poveći salon na palubi pretvoren je u trpezariju. Za glavnim stolom, pored
Tita i Jovanke, bili su Lazar Koliševski, Veljko Mićunović, Leo Mates,
Dobrica Ćosić, generali Miloš Šumonja i Milan Žeželj, komandant Združenog
odreda - admiral Ljubo Truta... Nas nekoliko imali smo mjesta za manjim
stolovima ispred njih. Svi ostali iz pratnje bili su na ishrani u restoranu
za članove posade. Ova "privilegija" je imala i dobirh i loših strana. Bilo
je zanimljivo slušati razgovore koji su vođeni tokom ručka i večere. Nezgoda
je bila u tome što se moralo doći tačno u određeno vrijeme, u odijelu i sa
kravatom, i posebno - što se nije moglo neopaženo izvući kad visoko more,
ponekad iznenadno i naglo, oduzme volju za jelom.
Razgovori bi nekad krenuli od vijesti iz Jugoslavije
koje su stizale u specijalnom Tanjugovom biltenu; nekad bi se pretežno
odnosili na zemlje u koje se ide, kako kad, ali često su osvježavane
uspomene na doživljaje iz rata i drugih vremena. Predsjednikova supruga
Jovanka podsticala je Tita da ispriča sad ovu, sad onu dogodovštinu.
Zanimljiva su bila njegova prisjećanja iz Rusije, iz vremena Oktobarske
revolucije, a posebno na život među Kirgizima, u Sibiru. Pričao je o
njihovom načinu života i o običajima, o velikoj zaostalosti i religioznim
predrasudama. Sjećao se svojih odlazaka u Omsk i nezgodnih susreta sa
razbojnicima u stepi... Ali češće i radije bi se vraćao doživljajima iz NOB-a.
Jednog dana je najviše bilo govora o Vladimiru Nazoru. Ostala mu je u
pamćenju svaka pojedinost u vezi s njim. Smijući se, Tito je pričao o
dvojici zarobljenih Italijana koji su bili zaduženi da brinu o Nazoru.
Recitovali su mu Dantea i kradom pijuckali mlijeko koje se s mukom
nabavljalo samo za starog pjesnika.
Na brodu su, ne računajući posadu, jedni radili, a
drugi se, uglavnom, odmarali. Među ovim posljednim "aktivan" je bio i
Dobrica Ćosić. Kad bi se u podne i uveče društvo okupilo, obično bi Tito
prvi, nekom šalom ili dosjetkom, dao podsticaj za priču.
A potom bi upravo Dobrica, čio i za priču oran, bio
glavni animator. Doduše, biti glavni u tom smislu i nije bilo teško u
društvu Koliševskog i Mićunovića, dvojice ljudi nekako podjednako teških na
riječi, i po prirodi sličnog, mrgodnog izraza. A i Mates im je u tom pogledu
bio dosta blizu.
Prirodno je otuda da su se i
književne teme češće nametale. Razgovor bi se tako poveo i o nekoj od
Ćosićevih knjiga. Njegovo "Daleko je sunce" proširilo bi priču i na onaj dio
Srbije u kome se dosta ratovalo i gdje je učešće budućeg književnika, kao
političkog komesara Rasinskog partizanskog odreda, bilo aktivno. Bilo je
riječi o njegovoj rodnoj Velikoj Drenovi i zanimanju Ćosića u mladosti za
poljoprivredu, posebno za kalemarstvo, a lako se prelazilo i na veselije
teme, sve do onih o dobrim vinima i korisnom druženju sa popovima. Nije se,
ama baš ni po čemu, dalo zaključiti da je Ćosić nečim nezadovoljan, da se ne
osjeća ugodno, da baš tu "na Atlantskom okeanu, u noćima pod ogromnim
mesecom" sagorijeva svoju komunističku vjeru u jugoslovenski demokratski
socijalizam. Biće da se akademik - uvijek aktuelno politički angažovan -
toga naknadno sjetio.
Prepirka Tita i Ćosića oko
apstraktnog slikarstva
|

|
|
|
|
Krleža sa jugoslovenskim novinarima prilikom Titove
posete Sovjetskom Savezu 1965. |
|
|
|
|
|
|
Jednoga dana,
glavna i jedina tema bila su predratna sporenja između lijevo orijentisanih
književnika, inače aktivista bliskih Partiji. S tim u vezi - a i nakon
prethodnih osvrta na predstavu "Glembajevih" u Jugoslovenskom dramskom
pozorištu - dosta govora je bilo o Krleži. I, ko zna već po koji put, o
njegovom kolebanju na početku rata i neizlasku na slobodnu teritoriju. "Krležina
je pogreška" - zabilježio sam tada doslovno Titove riječi - "bila u tome što
je gledao čisto matematički na neravan odnos snaga u oružanoj i živoj sili,
pa shodno tome nije vjerovao ni u šanse za otpor. Potcenjivao je značaj i
snagu moralnog faktora". Opasnost od nastupajućeg fašizma, prema Titovom
kazivanju, Krležu je rano zaokupila. Bio je u strahu da nema organizovanih
snaga koje će se tome uspješno suprotstaviti. Pomenuo je i jedan sastanak sa
Krležom u Zagrebu po povratku iz Pariza 1938. "Cijelu noć smo proveli u
razgovoru. Bilo mi je stalo da kod njega razbijem izvjesni pesimizam."
Tito je potom govorio o Krležinim velikim zaslugama
za jugoslovensko revolucionarno organizovanje. Pokrećući i uređujući više
časopisa, počev od Plamena i Književne republike već prvih dana nastanka
jugoslovenske države, do Pečata uoči samog rata, mnogo je doprinio, kako je
rekao Tito, privlačenju značajnog dijela inteligencije uz Pokret i uopšte
uzdizanju i sazrijevanju kadrova u njemu. Naveo je, i to baš tačno citirao,
Augusta Cesareca koji je za Krležu rekao da je najizrazitiji predstavnik
lijevog fronta u jugoslovenskoj umjetnosti. Iznenadilo me koliko je Tito,
kao partijski funkcioner i djelatni revolucionar - radnik, bio u toku
književnih previranja toga doba. U kontekstu zbivanja na književnoj ljevici
pomenuta je saradnja Ćosićevog, tada još bliskog prijatelja Oskara Daviča, u
Krležinom Pečatu, pa s tim u vezi i njegov spor sa Đilasom. Davičo je tada
žestoko branio svoje pjesme od lijevih dogmatika... Svakako, dolazile su na
red i neke aktuelne teme u kulturi i umjetničkom stvaralaštvu. Tito, na
primjer, nije volio apstraktno slikarstvo. Dobrica Ćosić je drukčije gledao
na ovu umjetnost i uvjeravao je Tita da nije u pravu. Ukratko, slušati lake
prepirke ove vrste bilo je zanimljivo.
U razgovor bi se povremeno uključio i admiral Truta.
Obično sa podacima o plovidbi i meteorološkom prognozom. Kao domaćinu bilo
mu je stalo da čuje i kako mu se gosti osjećaju na brodu. U bilježnici sam
sačuvao i ovaj dijalog.
- Da li vam je kabina dovoljno svijetla, druže
Maršale?
- Kako da ne! Kad radim, upalim sva svjetla, a uz to
postoji i prozor...
- Postelja je, nadam se, udobna?
- Jeste. I jastuk je dobar, malo je tvrđi i miriše
na morsku travu.
- A bilo je govora da se zamijeni nekim mekšim.
- Vratio bih ga odmah. Ne volim kad mi glava sasvim
utone. Na robiji, i prije toga, i gotovo čitavog života navikao sam na tvrđi
ležaj, i ta je navika ostala do danas.
Dan ranije, bilo je govora o namještaju, o ljepoti i
kvalitetima pojedinih vrsta drveta.
- Meni se jasen sviđa - kazao je Tito - i javor isto
tako. Volim svijetlo drvo.
Nas nekoliko naspram glavnog stola bili smo ćutljiva
"pozorišna" publika. Samo bi se kadikad oglasio i poneko od nas, ako bi bio
prozvan ili se, po kakvom osnovu, osjetio pozvanim da nešto saopšti, bilo u
vezi sa tekućim razgovorom ili nezavisno od njega. Ponekad bismo u mislima
bili više sa papirima koje smo ostavili i kojima se moramo što brže vratiti.
Kako smo se približavali Gani, strpljenje se tanjilo
i bilo na izmaku. Da bismo oživjeli, odnosno ublažili tu malo depresivnu
atmosferu koju su proizveli monotonija duge plovidbe i neugodno more u
tropima, moj zemljak Simo Vuković, iz predsjednikovog Vojnog kabineta, i ja
odlučimo da, radi "ravnoteže" podignemo malo "talase" i na samom brodu.
Zatavorimo se jednog poslijepodneva u kabinu i pripremimo specijalni šaljivi
bilten. Pošto smo se pribojavali kako će to pojedinci primiti, bilten smo
otkucali samo u jednom primjerku i uredili tako da se na više mjesta brzo
pročita i u roku od jednog sata bude u mom džepu.
Najgore su prošli oni koji su
se na početku hvalili da su imuni na morsku bolest, da ljuljanje broda njima
ne može škoditi, i slično, a čim bi tlo počelo da im izmiče ispod nogu,
požurivali su u svoje kabine, u poželjnu "horizontalu". Ili su se ponašali
kao da im nešto nije jasno. O njihovoj moreplovačkoj "kondiciji" javljala je,
na primjer, agencija "Žuta majica". Agencija koja je prenosila vijesti iz
dijela broda u kome su bile smještene tri žene, za sve vrijeme dosta
mrzovoljne, malo zbog rada (mnogo se prekucavalo, prevodilo, sravnjivalo),
malo i zbog svoje prirode, a ponajviše zbog visokog, nemirnog mora - zvala
se "Tri gracije".
Golema sauna na Zlatnoj obali
Nije zaobiđeno
ni prebacivanje čamcem sa "Galeba" na "Lovćen" ekipe ljekara, predvođeno sa
dva generala: Milanom Žeželjom i dr Isidorom Papom. Jedan mornar na "Lovćenu"
se ozbiljno razbolio i trebalo mu je pružiti pomoć. Prebacivanje je bilo
dosta rizično i opasno - noć bez mjeseca, a more visoko, uzburkano. No,
pošto se sve srećno završilo, našlo se i u toj "operaciji" detalja zgodnih
za smijeh i šalu. I tako redom, oglašavale su se agencije: "Vrli mornar", "Zdravlje
narodu", "Sve za nauku", "As ti Gospu", "Daj repete", "Osmjesi sa juga", "Sunce
je blizu", itd. Osim Tita i Jovanke, niko nije bio pošteđen.
Iste večeri započelo je prepričavanje "lokalnih
vijesti" sa broda i traženje biltena. A biltena - nigdje? Nagađalo se ko bi
mogao biti autor, pa sam tako ja među prvima bio osumnjičen. "Zar da mene
koji sam sve vrijeme među najzaposlenijima za to nabijedite?" - branio sam
se i u nedostatku dokaza "bio oslobođen". Nas dvojica, Simo Vuković i ja,
samo smo pripomogli, kao tobože i svi učesnici, u onom što se čulo i
prenosilo od usta do usta, da interpretacije budu što vjernije.
Ovaj mali nestašluk bio je svima od koristi; smijeh
je ljekovit u svakoj prilici.
O Gani, bivšoj britanskoj koloniji, nešto sam u
svojoj pripremi pred put već bio saznao. Ali sam i dosta toga u glavi krivo
povezao. Zemlja pod suncem, sa bujnom vegetacijom, šumama palmi i desetinom
proizvoda od njihovog ploda. Najviše me, na romantičan način, zaokupljalo
njeno bivše ime - Zlatna obala. Zašto su ga mijenjali, pitao sam se. Jedva
sam čekao da nogom stupim na njeno tle. Kad tamo - razočarenje na prvom
koraku. Osjećanje da se u odijelu ulazi pravo u golemu saunu. Nema ni čistog
sunca; zaklanja ga neka gusta koprena, magleni zastori od jakih isparenja.
Može čovjek da izdrži i visoku vlagu i visoku
temperaturu. Ali kada se i jedno i drugo spoje u visokom stepenu, kao što je
slučaj ovdje, to za nas Evropljane postaje jedva izdržljivo...
Iz pristaništa u Temi, gdje je Tita dočekao Nkrumah
sa najbližim saradnicima, kao i jugoslovenski ambasador u Gani Zvonko
Perišić, automobilima se kreće u Akru, prestonicu odnedavno nezavisne države,
poslije viševjekovne dominacije kolonijalnih gospodara. Kad je proces
oslobođenja započeo, sve je relativno brzo išlo. Na čelo narodnog otpora
stala je organizacija pod imenom Ujedinjena konvencija. Budući da nije bila
dovoljno radikalna, 1949. se iz nje izdvojilo lijevo krilo, predvođeno Kvame
Nkrumahom, i osnovalo Stranku narodne konvencije. Nakon pobjede na
parlamentarnim izborima, 1951. godine, Velika Britanija je Zlatnoj obali
priznala autonomiju, a godinu dana docnije Kvame Nkrumah postaje prvi
premijer novooslobođene zemlje. Novi ustav 1954. daje zemlji potpunu
samoupravu, a 1957. Zlatna obala proglašava nezavisnost pod imenom Gana. Na
osnovu referenduma, 1960. Gana je proglašena republikom.
Duž puta, nekih tridesetak kilometara do Akre, sa
jedne i druge strane, živi zid ljudi. Moje prvo suočavanje sa zvukovima i
slikama Afrike. Blista crna boja mase pod užarenim nebom. Igra se u nekom
zanosu kao da se to čini zbog sebe, a ne zbog onih koji prolaze. Mnogo žena
sa djecom u zamotuljku na leđima. I neke od njih igraju. Neugodno je i
gledati kako se trese presamićena glavica djeteta, dok ritam nosi majku sve
življe. Jedan mališan dokučio ispod majčine ruke dojku i vuče, čini se, iz
sve snage. Vazduh pun prašine i nekog, ne baš ugodnog mirisa.
Vrhunac dočeka, naravno, u centru. Na jednoj od
velikih saobraćajnica, luk nezavisnosti iskićen parolama dobrodošlice i
portretima gosta i domaćina. I ponovo raskorak između "naučenog" i
doživljenog. Dok se prije dolaska radilo na raznim tekstovima, imali smo
stalno na umu preporuku da se termini koji se tiču socijalizma i
socijalističke izgradnje koriste oprezno i dozirano. A na paradi u Akri više
je tih parola nego svih ostalih. Ispred zgrade sindikata - zvuci
Internacionale...
U prvoj razmjeni mišljenja, dominantna tema:
situacija u Kongu, intervencija belgijskih kolonijalista i ubistvo Patrisa
Lumumbe i dvojice njegovih saradnika; to se i predviđalo. Nema bitnih
razlika u stavovima; nije se drugo ni očekivalo. Ujedinjene nacije u
središtu pažnje, najprije u vezi sa Kongom, ali i nezavisno od njega. Alžir,
oslobodilačka borba u njemu, takođe, nezaobilazno pitanje. Lako se postiže
saglasnost o zajedničkoj aktivnosti u naporima da se proces dekolonizacije
što prije dovede do kraja.
Sutradan po dolasku u Akru (1.
marta), predsjednik Gane dr Kvame Nkrumah priredio je u reprezentativnom
hotelu "Ambasador" svečanu večeru u čast jugoslovenskog šefa države.
|
Kritika UN zbog belgijske
agresije na Kongo
Kao i dan ranije, na dočeku
u Temi, izrazio je najveća priznanja svom gostu i njegovoj politici. U
svojoj zdravici, Tito je tada, pored ostalog, uputio oštru, a možda, ako
me pamćenje dobro služi, i prvu kritiku svjetskoj organizaciji: "Naročito
je zabrinjavajuća činjenica" - rekao je on - "da organi Ujedinjenih
nacija koji su u Kongo došli na poziv legalne vlade sa zadatkom da
spriječe belgijsku agresiju, nisu izvršavali odluke Savjeta bezbjednosti
i Generalne skupštine, već su, naprotiv, omogućili stvaranje sadašnje
tragične situacije". Govorio je potom direktno o neophodnoj saradnji
vanblokovskih zemalja da bi se prevazilazile postojeće suprotnosti među
državama i obezbijedila osnova za konstruktivno rješavanje najvažnijih
međunarodnih problema. Ukazao je na snagu i vrijednost politike
miroljubive koegzistencije. "Čak su i njeni protivnici" - istakao je
Tito - "prinuđeni da je prihvate, makar to činili samo na riječima, jer
ne mogu da joj suprotstave ništa drugo osim stvarne alternative -
nuklearnog rata, koji bi značio sveopštu katastrofu." Zaključio je
podsjećanjem da su između Jugoslavije i Gane nedavno usaglašeni prvi
sporazumi o trgovinskoj razmjeni i saradnji na ekonomskom i tehničkom
polju, i uvjerenjem da će posjeta biti podsticaj njihovom ostvarivanju.
Predsjednikovu zdravicu sa pratećom informacijom
predao sam, po ustaljenoj praksi, Tanjugovom dopisniku, a onda smo neko
vrijeme proveli u bašti hotela. Zalazak sunca i noć pod tropskim
zvijezdama ovdje ne donose osvježenje. Uz spasonosnu, dobro rashlađenu "fantu",
razmišljao sam o podneblju, običajima, ovdašnjim ljudima, govoru njihove
duše i porukama srca. Igra je ovdje pola života, a odjeća od lakih
tkanina sa raznobojnim šarama - pa često i utkanim portretima šefa
države omiljena moda. U povelikom krugu za ples bilo je, činilo mi se,
dvaput više igrača nego gostiju za stolovima. Igra se, vidjeli smo, i na
ulicama, pa zašto se onda u prolazu ne bi svratilo i iskoristila dobra
hotelska muzika. Bilo je zabavno i šaljivo vidjeti kako na nekoj
debeljuci poskakuje glava predsjednika Nkrumaha tamo gdje leđa, po
nečijem suptilnom izrazu, gube svoje časno ime. Ali, posmatrajući kod
većine lijepa, kao rukom skulptora izvajana tijela, sjetio sam se i
pjesme Leopolda Sengora koja počinje:
Ženo gola, ženo crna!
ODJEVENA SVOJOM BOJOM KOJA JE ŽIVOT,
Svojim oblikom koji je lepota!
Treći dan posjete za predsjednika je bio
najnaporniji - tri obaveze. Odlazi najprije u sjedište Stranke narodne
konvencije da vladajućoj političkoj organizaciji isporuči pozdrave u ime
Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. U Farmerskoj školi,
potom, odaje priznanje vladi Gane što pridaje toliku važnost razvitku
poljoprivrede. Obavještavajući šta je u ovoj oblasti urađeno u
Jugoslaviji, ističe na kraju: "Bilo bi, razumije se, pogrešno ako bi se
u drugim zemljama, pa i vašoj Gani, naša iskustva šablonski prenosila.
Vi imate svoje specifične uslove i mislim da ste dobro pogodili svoj
put. Idite i dalje tim putem i stvarajte snažnu poljoprivredu, koja će
biti baza za izgradnju prerađivačke, a zatim i teške industrije".
Najvažniji događaj dana bio je Titov govor u
Parlamentu. Predstavnike naroda Gane upoznao je najprije sa spoljnom
politikom Jugoslavije i svojim viđenjem aktuelnih međunarodnih odnosa. "Uzroci
kriza kroz koje čovječanstvo prolazi u poslijeratnom periodu" - istakao
je jugoslovenski predsjednik - "nalaze se u težnji za dominacijom i
pokušajima da se održe odnosi kolonijalne potčinjenosti ili da se u
novim formama ograniči i svede na formalnost teško izvojevana sloboda
novih nezavisnih država. Zbog toga je rješavanje problema likvidacije
kolonijalizma u svim njegovim vidovima postalo jedan od najprečih
zadataka pred kojim se nalazi savremeni svijet." Zalažući se za
rješavanje osnovnih protivurječnosti koje potresaju savremeno društvo,
naglašava da se prije svega radi o ogromnoj neravnomjernosti u stepenu
ekonomskog i opšteg razvitka pojedinih država. Sve to ilustruje akutnim
žarištima u svijetu, a posebno, veoma detaljno, situacijom u Kongu. S
tim u vezi naglašava da će u predstojećem periodu koji je od sudbonosnog
značaja i za afrički kontinent i za čitav svijet, sve veći značaj imati
saradnja neangažovanih zemalja...
Posljednjeg dana zvaničnog dijela posjete Tito
se obratio studentima u Akri i učenicima Gimnazije u Ačimoti. Ta visoka
škola još uvek je bila sastavni dio Univerziteta u Londonu. Od 120
profesora samo dvadeset je bilo iz Gane. Svi ostali, sa izuzetkom još
dvojice-trojice iz Holandije i Danske, bili su Englezi. Po diplomu se
išlo u London. Dok je na Univerzitetu preovlađivala akademska hladnoća,
u Gimnaziji se više oglašavao afrički temperament.
Jovanka Broz imala je takođe obiman program.
Posjetila je dječju bilnicu, dječje obdanište i tržnicu u Akri. U njenu
čast, u hotelu "Ambasador" priređen je poseban prijem sa muzičkim
programom. Saglasno važnoj ulozi žene u društvenom životu i njihova
organizacija u Gani bila je vrlo aktivna i uvažena.
|
|
Togo čuva sećanje na Nemce
Gana je među bogatijim
zemljama u Africi, kažu i najrazvijenija u njenom zapadnom dijelu. U
svakom slučaju, raspolaže značajnim potencijalima. Velika rijeka Volta
koja se deltastim ušćem ulijeva u Gvinejski zaliv, najdužim dijelom
svoga toga je na njenom području. Za poljoprivredu ove zemlje i
proizvodnju hidroelektrične energije to je velika šansa. Gana daje
polovinu svjetske proizvodnje kakaoa. Od ruda ima, prije svega, boksit,
magnezijum, zlato... Za drevnu građu iz njenih gustih šuma u centralnim
dijelovima zemlje kažu da je među najkvalitetnijim u svijetu. Svjesna je,
međutim, da je lakše postići političku nezavisnost nego ekonomsku
samostalnost. Ima zlata, ali se ono još ne prerađuje u zemlji. Ipak, i
za ekonomsku saradnju sa ovom zemljom ima uslova. U razgovorima je
pomenuta i mogućnost učešća Jugoslavije u izgradnji pomorske baze, a
docnije i nekih drugih objekata.
U predasima pravim rezime ove posjete, sam za
sebe. Sređujem i zapisujem vlastite utiske: o zemlji u kojoj je, nekad
davno, cvjetala trgovina robljem i zlatom, o Gani stoljetnih patnji pod
kolonijalizmom i današnjih napora da se savlada teško nasljeđe, o mladoj
nezavisnosti i umnom predsjedniku, o jednoj značajnoj partiji i stotinu
zabluda... Jedna od tih koju sam ovdje čuo i sa nekom sjetom u sebi
prokomentarisao, bila je slijedeća: Gana ima uslova da prije od drugih
ostvari komunistički princip "od svakoga prema mogućnostima - svakome
prema potrebama". Objašnjenje ove političke filozofeme: ljudi su
razvijeni, snažni, a zemlja prirodnim resursima bogata; toplo i vlažno
podneblje izdašno u plodovima bez mnogo truda. Mogućnosti, dakle -
velike! A potrebe - male. Nisu im potrebne neke veće, čvrste građevine.
Za odjeću potrebno malo, za ogrev - nimalo. Ljudi - kaže dalje ova "teorija"
- nemaju kulturnih, niti nekih drugih većih prohtjeva. Ukratko, nije
problem udovoljiti potrebama.
Navodno, ovaj princip je kao veliki cilj na
kongresu svoje Partije proklamovao lično dr Nkrumah. E pa, draga Gano,
neka ti je srećan put u - komunizam!
Do susjednog Toga nije bilo daleko: od Akre do
njegovog glavnog grada Lomea samo 250 km. Togo - što je na domorodačkom
ime stanovnika koji žive na obali, ili u laguni - bio je mlada republika,
koja se upravo pripremala da obilježi prvu godišnjicu nezavisnosti. Veze
sa predstavnicima Togoa i lično njegovim predsjednikom Silvanusom
Olimpiom uspostavljene su znatno ranije. Jugoslavija je preko svojih
predstavnika u Ujedinjenim nacijama neposredno doprinijela da ova zemlja
brže stekne nezavisnost.
A Togo je zemlja mala, siromašna, sa oko milion
i po i nešto više stanovnika, u području u kome se granice, po volji
kolonijalnih gospodara i mjeri njihovih interesa, često menjale. Počev
od prvih kontakta koje su sa obalama Togoa uspostavili Portugalci u XV
vijeku, pa do nedavnog sticanja nezavisnosti. Početkom Prvog svjetskog
rata, mali dio Togoa, na kome su u to doba bile njemačke trupe, zauzeli
su Britanci i priključili ga Zlatnoj obali (današnja Gana), dok je veći,
ali i siromašniji dio ostao u posjedu Francuza.
U hotelu, u kome smo smješteni, sa dobrim
funkcionisanjem rashladnih uređaja, na ugodan način osjećamo sačuvanu
prisutnost ovih posljednjih kolonizatora. Možda su Francuzi kao
kolonizatori bili gori od Engleza, ali kuhinja im je, nema zbora, bolja.
Barem što se našeg ukusa tiče. I da ničeg dugog nije bilo do njihovih
sireva i mineralnih voda, osvježenje, tako poželjno, ne bi izostalo.
Što se stanovnika ove zemlje tiče, njima ni
Francuzi, ni Englezi nisu ostali u dobrom sjećanju, već, na naše veliko
iznenađenje treći - Nijemci. U ovaj prostor su još polovinom XIX vijeka
došli njemački misionari, a početkom osamdesetih Nijemcima se u dogovoru
evropskih sila dopušta da to područje stave "pod zaštitu". Tada je
započelo i jačanje njemačkih trgovačkih ispostava ovdje. I tako je
ostalo do 1914. godine.
Nijemci su malo zakasnili u podjeli "nezauzetog
svijeta", pa su se zato, valjda, tamo gdje im je prisustvo omogućeno,
trudili da se što pozitivnije legitimišu. Stariji stanovnici Togoa, od
kojih neki još nisu zaboravili njemački jezik, čuvali su, sa puno
poštovanja, sjećanje na Nijemce, jer su im podigli prve škole i bolnice
i ostavili iza sebe oko hiljadu kilometara puteva i preko trista
kilometara željezničke pruge. Unaprijedili su im plantaže kafe i kakovca
koje su docnije zapuštene i pretvorene u šikare. Čuli smo i bizarnu
priču da je mnoge obradovala Hitlerova okupacija Francuske. Jer Francuzi,
navodno, nisu učinili ništa na unapređenju zemlje i života u njoj; za
njih je ova zemlja imala, uglavnom, strategijsko značenje. Hronika
bilježi i jedan kuriozum: neposredno po sticanju nezavisnosti u posjetu
Togou je došao i bio veličanstveno dočekan posljednji njemački guverner,
i to baš u trenutku kada je ovu zemlju napuštao njegov posljednji
francuski kolega.
Tito je u posjetu ovoj zemlji došao u vrijeme
kad je njena spoljna politika bila još u kolebljivom stanju, lavirajući
između afričkih zemalja koje su se opredijelile za progresivni kurs
razvoja, i onih drugih, prozapadno orijentisanih.
|
"E, moj sapatniče, gdje dođosmo!"
|

|
|
|
|
Tito i predsednik Gane Kvame Nkrumah 1961. |
|
|
|
|
|
|
Veliki su, kao i
drugdje, požurili da u Togou zauzmu svoja mjesta. U Lomeu se već nalazilo
sovjetsko predstavništvo sa petnaestak članova diplomatskog i ostalog
osoblja, a govorilo se da ih je mnogo više, dok su Amerikanci stigli
istovremeno sa predstavnikom Tajvana. Utoliko su i politički razgovori na
najvišem nivou, u neku ruku, došli u dobar čas: kao nasušno potrebna pomoć
jednoj mladoj diplomatiji na pravcu njenog približavanja politici
neangažovanih zemalja.
Nije zato bilo opravdano primjetno nezadovoljstvo u
dijelu zvanične delegacije što se u Togo, i ne samo u Togo, uopšte došlo.
Sjećam se riječi Veljka Mićunovića kad smo se u jednom trenutku našli u
istim kolima: E, moj saputniče, gdje dođosmo!" Bilo je to po povratku iz
Palimea, grada u kome je na sportskom stadionu organizovan defile omladine i
miting sa govorima. Domaćinima je bilo stalo i do nekog manifestacionog
obilježja, i to baš kod mjesta gdje je planirana izgradnja hidroelektrane
prema prihvaćenom projektu i zaključenom sporazumu sa beogradskim preduzećem
"Energoprojekt", a za šta se zauzeo i lično predsjednik Olimpio. Međutim,
zbog tropske vrućine i nekakvog podmuklog pritiska, svima nam se mutilo u
glavi, a Veljko je već tada bio delikatnog zdravlja. Bio sam i ostao uvjeren
da je upravo teška klima bila glavni, ako ne i jedini uzrok već pomenutom
nezadovoljstvu i nekim reagovanjima za koja se ne bi moglo reći da su prema
Titu bila korektna. A ko zna - možda je to i bio prvi rani zvuk potonjeg
izrazitijeg suprotstavljanja nekih frakcija politici nesvrstavanja...
Da li je Liberiju u ovom "konvoju" trebalo
preskočiti? Bilo je pitanje koje je tražilo odgovor po dolasku u ovu zemlju,
a dilema je ostala i poslije posjete.
Spoljnopolitička karta Liberije nije bila u tom
pogledu sporna. Naprotiv!
Zemlja sa najstarijom nezavisnošću u crnoj Africi:
slobodnom republikom proglašena je 1847. U Prvom svjetskom ratu, 1917.
godine pristupila je Antanti. U Drugom svjetskom ratu, takođe na strani
saveznika; na njenoj teritoriji Amerikanci su izgradili vazduhoplovne baze.
Članica je Ujedinjenih nacija od njihovog osnivanja.
Učesnicima na Konferenciji afričko-azijskih zemalja u Bandungu, 1955. i
Konferenciji nezavisnih afričkih zemalja u Akri, 1958.
Po svemu, dakle, partner sa pozitivnim odrednicama.
Nelagodnost se nametnula u bliskom suočavanju sa
nekim obilježjima unutrašnjeg života i ovdašnjim mentalitetom kao odrazima
specifičnog istorijskog nastanka i razvoja ove zemlje. Država je obrazovana
naseljavanjem oslobođenih crnaca iz Amerike na obale današnje Liberije, u
organizaciji američkog udruženja za kolonizaciju, početkom dvadesetih godina
XIX vijeka. Do toga je došlo na inicijativu kvekera i drugih pristalica
Pokreta za ukidanje ropstva. Njihove filantropske pobude odgovarale su i
željama tadašnjih vladajućih krugova, pa je vlada SAD pružila toj akciji
materijalnu pomoć i moralnu podršku. Domoroci su, međutim, na nož dočekali
doseljenike, svejedno što je među njima bilo i onih koji su tu rođeni i kao
roblje odvedeni preko okeana. Ista boja doseljenih nije ih sprečavala da u
njima, kao i ranije u Evropljanima, vide nove uzurpatore. Poslije dugih i
teških borbi, naselja koja su se objedinila postepeno su se stabilizovala
obrazujući zajedničku državu.
Ali, ostala je i održala se do
naših dana podjela između nekoliko desetina hiljada Amero-liberijanaca, tj.
useljenika i njihovih potomaka, i ogromne većine domorodaca koje su ovi prvi
nazivali urođenicima. Domorodačko stanovništvo iz sastava većeg broja
plemena držano je u potpunoj političkoj i privrednoj potčinjenosti.
|
Okrutnost oslobođenih
robova
U predsjedničkoj palati
postojale su odvojene prostorije za sastanke predstavnika "prvih" i one
gdje mogu doći "pripušteni". A u samom Parlamentu, broj predstavnika
ovih "prvih" je trostruko veći od predstavnika ogromne većine
stanovništva. Za utjehu, tabman im je, baš nekako u ovo vrijeme, poručio
a se taj broj može povećati "ako budu dobri". Iz svega što se moglo čuti,
pa dijelom još uvijek i vidjeti, proizilazio je zaključak: niko ne može
biti tako okrutan kao oslobođeni rob kad postane gospodar. Tridesetih
godina ovog vijeka Liberija je - gle cinizma - u bivšoj Ligi naroda bila
čak i osuđena kao zemlja robovlasnika.
Za mnogo toga, neobičnog i pritivurječnog, teško
je naći objašnjenja. Kad je naš protokol pokušavao da i Tita smjesti u
jedan reprezentativni hotel, Tabman nije htio ni da čuje. Njegov gost
dijeliće sa njim njegovu rezidenciju. Gest izuzetne pažnje. Istovremeno
dopušta da ga visoki gost - pred početak ove i one tačke programa - čeka.
Ni svečani banket, dabome, prve večeri nije počeo na vrijeme. Pa još kad
je krenuo scenarij nekog loše naučenog i prevaziđenog imperijalnog
protokola - svima je, manje-više, gostroprimstva bilo dosta. Svako je iz
naše zvanične pratnje dobio pratilju, odnosno pratioca, pa se onda u
svečanu salu još svečanije ulazilo u koloni i u parovima, što je
podsjećalo na kakav maskenbal. Trebalo je vidjeti izraze lica nekih
naših uglednika, u bijelim smokinzima, sa šarenim lentama tek primljenih
odlikovanja, i nakinđurenim punačkim crnkinjama ispod ruke. Prizor za
smijeh i pamćenje.
NA BANKETU JEDAN PROFESOR SA OVDAŠNJEG
UNIVERZITETA HVALI MI SVOG PREDSJEDNIKA VILIJAMA TABMANA:
- Veoma je popularan u narodu, jer je učinio za
Liberiju više nego svi njegovi prethodnici zajedno...
- Koliko se izmijenilo predsjednika od sticanja
nezavisnosti?
- Sedamnaest.
- Čemu danas posvećuje najveću pažnju?
- Prevazilaženju plemenskih razlika i ekonomskom
razvoju, unapređenju poljoprivrede...
Predsjednik veoma popularan? Slušam, a ne mogu
da se odvojim od današnjeg mučnog utiska pred čudnim spomenikom: Tabman,
na presamićenom crncu sa cigarom u ruci.
Razgovor nastavljamo o mogućnostima zemlje
upravo u oblasti poljoprivrede, važnijim kulturama...
- Imate, čujem, dosta kaučukovog drveta.
- Da, oko Monrovije su i najveće plantaže.
- Kaučuk je danas važna sirovina.
- I te kako! A znate li porijeklo ove riječi?
- Biljni svijet volim, ali moje botaničko znanje
je skromno.
- Potiče od indijanskog "kauču": suze drveta.
Saznao sam dosta od tog sagovornika, očigledno
obrazovanog. U prvom reu - o tropskom rastinju u Liberiji čiju trećinu
površine pokrivaju šume. Nije mi rekao, što sam docnije saznao, da je
polovina plantaža kaučukovog drveta u posjedu američke firme "Fajerston".
U zdravici na banketu, pošto je naglasio da su
posjete i lični kontakti najbolji način da se postigne bolje uzajamno
poverenje, Tito je rekao: "Narodi Jugoslavije žive u Evropi ali su oni
duboko svjesni da ne mogu biti sigurni za svoj miran razvitak i život
ako u drugim dijelovima svijeta ne bude vladao mir i ako drugi narodi,
kao na primjer afrički, ne budu slobodni i nezavisni".
Drugi dan je započeo incidentno na
jugoslovenskoj strani, zbog - liberijske. U programu su, 14. marta, bile
dvije obaveze: Titov govor u Parlamentu i posjeta Gradskoj vijećnici. Po
dogovoru, Tabman treba da dođe po našeg predsjednika i da onda idu
zajedno. U zakazani čas - Tabmana nema. Prolazi vrijeme, sat-dva... Šta
se dogodilo - niko ne zna. Drugovi Koliševski i Mićunović ljuti,
nervozni. Šalju šefa protokola Zdenka Štambuka do Tita, traže da se
protestuje! Siromah Štambuk, zajapuren, brže se vraća nego što je otišao.
Saopštava odgovor: "Kad ja mogu da čekam, mogu i oni". Nije ni Titu,
sigurno, bilo pravo. Ali, kada se konačno krenulo, na njegovom licu nije
se dalo ništa primjetiti. Njegovo rezonovanje, kao i u nekim drugim
sličnim prilikama, svodilo se na to da se na mentalitet drugih naroda,
pogotovo tako dalekog i tako različitog, ne može uticati... Moraš mu se,
kakav god da je, pogotovo kada si gost, i dok si gost - prilagođavati.
Podržavajući ono što ova zemlja čini u
ekonomskom razvoju, Tito je u Parlamentu upoznao predstavnike naroda
Liberije sa iskustvima i dostignućima u Jugoslaviji, a zatim je
opširnije govorio o situaciji u Africi. Ilustrujući to događajima u
Kongu, ukazao je na pokušaje raznim sredstvima, pa i silom, da se dovedu
u polukolonijlani položaj i zavisnost i one zemlje koje su već stekle
nezavisnost. "Zato mi smatramo" - nastavio je dalje - "da je dužnost
neangažovanih zemalja ne samo da ublažavaju suprotnosti i postojeće
nepovjerenje u svijetu, nego i da svojim konstruktivnim prilaženjem i
realnim prijedlozima za rješavanje raznih problema doprinesu i omoguće
da se u Ujedinjenim nacijama donesu pravilne odluke i da se onda
efikasno i sprovedu u život".
|
Kolonizatori odneli sve sa
sobom
|

|
|
|
|
Bivši lider Gvineje Seku Ture. |
|
|
|
|
|
|
Jasno je da
gledanja na neke međunarodne probleme nisu bila istovjetna, uključujući i
situaciju u Kongu, pa i odnos prema saradniku kolonijalista i premijeru
separatističke Katange - Čombeu. Ali, i u tom pogledu razmjena mišljenja je
bila korisna i dala je neke rezultate.
Okružena novooslobođenim zemljama, ma koliko još
sama bila pod snažnim uticajem nekih kolonijalnih sila, Liberija nije mogla
ostati izvan oslobodilačkih previranja u Africi. Zanimljivo je da je upravo
ona, malo prije nego što će započeti Titova posjeta, u Ujedinjenim nacijama
bila inicijator osude politike Portugala u Angoli. To ne znači da "nezavisna"
Liberija nije bila u mnogo čemu i dalje zavisna, prije svega od Sjedinjenih
Država. Govoreći, baš nekako u to vrijeme, o različitim dostignućima i
kvalitetima u procesima oslobađanja, gvinejski lider Seku Ture je rekao da
neke zemlje od nezavisnosti imaju samo himnu i zastavu. Ako je mislio i na
Liberiju, a po svemu sudeći jeste - bio je, ipak, previše strog.
U vijećnici, gradonačelnik Roš je, nakon
dobrodošlice, predao Titu ključ od grada. Zahvaljujući na ovom gestu,
jugoslovenski predsjednik je rekao: "Građani Monrovije mogu biti ponosni što
je historija ovog grada najtješnje vezana za historiju Liberije. Najvažniji
događaji u vašoj prošlosti odigrali su se u vašem gradu, ovdje su donesene
odluke od presudnog značaja za čitavu zemlju. U ovom gradu doneseni su i
prva deklaracija o nezavisnosti i prvi ustav prve nezavisne afričke zemlje".
Kao što je i ime ove zemlje proizašlo od riječi
"liberty" (sloboda), tako i glavni liberijski grad duguje svoje ime jednom
od američkih predsjednika - Džemsu Monrou. Taj američki državnik lako se,
izgleda, saglašavao da se stanovništvo SAD smanjuje (iseljavanjem
oslobođenih crnih robova), dok se istovremeno starao da se teritorija države
proširuje - u vremenu njegovog predsjednikovanja od 1817. do 1825. godine -
od Španije je otkupljena Florida.
Zemlje u istom podneblju, što se tiče prošlosti, sa
mnogo sličnosti; u aktuelnom političkom pogledu i ekonomskom razvoju, takođe.
I pomisli se da su sve iste. A u koju god se dođe, osjeti se da je, ipak,
svaka - svijet za sebe, da nijedna ne liči na drugu. Osim u onom, za nas
najtežem smislu - klimatskom.
Gvineja? Prvi utisak je da zemlja uživa u svojoj
mladoj nezavisnosti na jedan naglašeno manifestan način, vidljiviji nego,
recimo, u Gani. U svemu je pečat nekog produženog slavlja, veoma nalik
zanosu koji je obilježavao poslijeratno doba u nas. Da li je to znak da su
Englezi bili nešto podnošljiviji kolonizatori od Francuza? Možda. Nije li,
uostalom, čak i general De Gol nekom prilikom poručio Gvinejcima: "Imaćete
nezavisnost, ali sa svim posljedicama". Francuzi su odlazeći ostavljali
ružan trag. Zaključujem to iz jednog razgovora sa novinarom iz Radio
Konakrija.
- Mi smo ponosan narod, a toliko smo ponižavani...
- Što se ne bi očekivalo od naroda velike kulture,
kao što je francuski.
- To i jeste ono što mnoge iznenadi.
- Čujem da su i napuštajući zemlju rđavo postupali?
- Odnosili su sve što se moglo ponijeti; sa nekih
zgrada skidali su čak vrata i prozore. Ali neka, samo kad su otišli.
Sagovornik mi ovo kazuje sa dosta gorčine u glasu.
Mora se to i razumjeti. A opet, razmišljam, ti aktuelni animoziteti
zamagljuju poglede u budućnost u kojoj se, svejedno, na neki način mora
sarađivati. U obostranom interesu.
Titova posjeta Gvineji imala je unekoliko drukčije,
specifično obilježje. Izuzimajući večeru prvog dana i prijem nakon večere,
nije bilo banketa, ni drugih svečanih obroka. Samo mitinzi, parade, parade,
mitinzi... I svakako - dugi razgovori.
Već prvog dana, odmah po dolasku, pošto je Tito
položio vijenac na spomenik žrtvama kolonijalizma, na glavnom trgu u
Konakriju - parada omladine i vojske. U čast čovjeka koji, po riječima Seku
Turea, "u Gvineji zaslužuje samo poštovanje i povjerenje". A onda
nezaobilazni narodni zbor. U govorima i gvinejskog predsjednika i njegovog
gosta, centralna tema je, naravno, Afrika, a u Africi - Kongo. Zbivanja u
toj zemlji bila su tih dana preokupacija cijelog svijeta, pa kako da to ne
budu u zemlji kojoj slična opasnost može zaprijetiti svakog časa.
Jugoslovensko-gvinejski
razgovori započeli su sutradan po dolasku. Sa jugoslovenske strane, pored
ličnosti iz predsjednikove pratnje, u njima je učestvovao i naš ambasador u
Konakriju, Ilija Topaloski. O pretežnom dijelu međunarodnih problema
gledišta su bila istovjetna ili slična. Jedinstven je bio stav da treba
ostati izvan blokova i voditi politiku pozitivne neutralnosti. Međutim,
Gvineja je u to doba bila dosta blisko povezana sa SSSR-om i
istočnoevropskim socijalističkim zemljama. Ove su, sa svoje strane nastojale,
naročito razvijanjem privredne saradnje, da ojačaju prisustvo u Gvineji.
Zanimljivo je da je posjeta Anastasa Mikojana (u to vrijeme zamjenika
predsjednika Vijeća ministara SSSR) Gvineji ostvarena malo prije nego što će
Tito doći, očigledno s namjerom da se umanji značaj i efekat misije
jugoslovenskog predsjednika. U Gvineji se, kao i u velikom dijelu Afrike,
osjećao i dosta jak uticaj Kine. Nije zato bilo čuđenja što se u gvinejskom
rukovodstvu, ili tačnije u jednom njegovom dijelu, naginjalo radikalizmu, i
što je u razgovorima bilo disonantnih tonova. Mišljenja, na primjer, o
Ujedinjenim nacijama bila su čak i oprečna. Seku Ture je smatrao da treba
istupiti iz postojeće Organizacije ujedinjenih nacija i osnovati novu, makar
u početku u njoj bile samo dvije države. Tito je takođe bio kritičan u
pogledu djelovanja OUN, ali je upozorio da se ne smije "s vodom izbaciti i
dijete".
|
Đavo - personifikacija
imperijalizma
|
 |
|
|
|
Gvinejski folklorni ansambl |
|
|
|
|
|
|
Odlučnost da se brani
nezavisnost u Gvineji je iskazivana i porukom pjesnika: "Afrika će biti
ono što ćemo mi stvoriti od nje". A garancija je u narodu koji je prožet
sviješću o sopstvenoj snazi, koji je stekao samopouzdanje. Ali i u
vođama kojima narodni pjevač objelodanjuje korene i slavi zasluge,
pripremajući ih već za istoriju i legendu. Gvinejci su, vidimo to,
lijepo građeni, a već ranije smo čuli da su u čitavoj zapadnoj Africi na
glasu Gvinejke djevojke. Narod pristojno obučen. Od ljudi iz naše
ambasade saznajemo da je Radio Konakri, mjesec dana pred posjetu,
pozivao građane da se pripreme za Titov doček i obuku najbolje što imaju...
Vrućina, makar da je ista kao i u zemljama u
kojima smo prethodno bili, u Konakriju je ipak podnošljivija. Prijatno
iznenađenje bile su čiste avenije sa drvoredima čije se bujne krošnje
spajaju iznad saobraćajnica, praveći dragocjen zeleni krov pod tropskim
suncem. Ali nismo imali mnogo vremena da koristimo ovu prednost. Ubrzo
se krenulo u unutrašnjost, što je bio veoma zamoran dio ove posjete i
najzamorniji dio cijelog putovanja.
Nekoliko većih gradova je uključeno u program:
Mamu, Kindija, Kisidugu, na kraju i Kankan, od Konakrija udaljen bezmalo
sedamsto kilometara. Seku Ture se nigdje nije odvajao od Tita. U Mamu se
putovalo šinobusom, sa tri vagona, koji se zaustavljao gotovo na svakoj
stanici. A kako šinobus stane, a ponegdje i samo uspori, kroz prozor
svakog vagona se dodaju osvježavajuća pića i tepsije sa raznim
đakonijama: jela od riže, kukuruza, prosa, manioke... pa kotarice sa
tropskim voćem. Ponegdje uz neizbježan roj muva, zbog čega se lako
izgubi volja da se išta okusi. Ali, mora se - zbog domaćina koji će to
osjetljivo, pa možda i povrijeđeno zapaziti, iako u pažnji neće ništa
reći. Nema gostoprimstva bez siromaštva; tako je, uostalom, i kod nas, u
Evropi.
U jednom trenutku, u naš vagon ušao je Seku Ture.
Srdačan, neposredan, rukovao se sa svima. Pored mene, Franc, dopisnik
Tanjuga, upravo je prekucavao svoj novinarski tekst.
- Pravim izvještaj o ovom veličanstvenom dočeku
- rekao je gvinejskom predsjedniku. - Imate li, možda, Vi kakav komentar?
Istina, bez ovog iznurujućeg "izleta" u
unutrašnjost ne bi se potpunije doživjela Afrika. Put je vodio kroz
različite predjele i konfiguracije. Prilika da se vide prve tropske
savane, šaroliki pejzaži požutjelih visokih trava u zajednici sa
drvolikim biljem.
Neka sela pribijena visoko uz stijene. Kuće
raštrkane, blatom oblijepljene, kupolastog oblika, nalik na slijepljene
stogove sijena. Pokrivene su trvom koja štiti od vrućine, ali je i leglo
svakojakih insekata. Pored kuće, tu i tamo vidi se krava, po nekoliko
koza i pokoja ovca.
Vazduh užaren; kad se prozor vagona otvori, kao
živi plamen udari u lice.
Povjetarac gdjegdje nanese miris gareži. Ko se
ovdje ne bi sjetio pjesnika Rista Ratkovića koji je nekad davno, našavši
se takođe negdje u Africi, a pritisnut suncem, unutrašnji vapam
pretvorio u stih:
JEDAN PROPLANAK ZELENE TRAVE,
JEDAN POTOČIĆ VODE HLADNE -
I JA BIH BIO CAR.
Ali poezija u ovom slučaju ne pomaže. Osjećam
ljepljivost na očnim kapcima i na listovima u mom povelikom bloku koji
izgube bjelinu prije nego što ih ispišem, i dobiju neku crvenkastožutu
boju. To je i podsjećanje da smo u zemlji bogatoj boksitom rudom koja je
i najveće njeno blago. Izvoz boksita i glinice čini dvadeset pet odsto
ukupnog izvoza. Glavna tržišta su SAD, Francuska i SSSR. Nije prisutnost
u kolonijama branjena bez razloga.
U tropima je teža od dana, jedino - noć. Tamo
gdje smo bili smješteni uveče dobijali smo mreže da se, kad legnemo,
zaštitimo od ujeda raznih insekata i drugih životinjica koje krenu s
mrakom. Sa takvim "pokrivačem" nije se dalo spavati...
Sve ove nelagode biće, tešio sam se s razlogom,
zaboravljene. A ostaće trajnije u sjećanju ljudi vedra smijeha, srdačni,
i ponosni što su konačno slobodni.
Gvinejci su probudili i naše interesovanje za
njihovo kulturno nasljeđe. A valjda se nigdje tako upečatljivo kao u
Gvineji ne doživljava. Šta u životu Afrikanaca predstavlja igra. Šta su
riječi u izražavanju najdubljih ljudskih osjećanja u odnosu na taj ritam,
na tu čudesnu lakoću pokreta? Iz izvornog plesa i muzike izrastao je i
čuveni ansambl, gostovao je u Americi i vratio se da u Titovu čast
izvede program. "Nemamo fabrike da vam pokažemo" - bile su riječi jednog
njegovog člana - "ali imamo načina da vam otkrijemo dušu". U programu
ovog ansambla se povezuju narodno stvaralaštvo i politika, prožimaju
mitsko i aktuelno, stvarno. U jednoj igri kolonizator je oličen u
došljaku bijele rase sa šljemom na glavi. On ubija vjerenika crnkinje
koja potom, obnažena, zanosnom igrom iskazuje svoju tugu. U drugoj,
personifikacija imperijalizma je đavo sa maskom i rogovima.
|
|
Siromašnima
lakše da se osamostale
U dočecima i čitavom
programu, kako u Konakriju tako i u unutrašnjosti zemlje, osjećala se
ruka dobro organizovane političke organizacije - Demokratske partije
Gvineje. Osnovao ju je 1958. godine Seku Ture, koji je desetak godina
ranije, kao vođa Gvinejske sekcije demokratskog okupljanja, uspio da za
svoj politički program traženja potpune nezavisnosti pridobije sve
plemenske zajednice Gvineje. Nakon sticanja samostalnosti, ova partija
je usmjerila svoju aktivnost na organizaciju države i izgradnju zemlje.
"Mi smo prva afrička vlada" - citira mi jedan sagovornik riječi Seku
Ture - "koja je uvela obavezni rad". Zatim dodaje: "Kolonijalni sistem
nije ni mogao razvijati radne navike; sada kod ljudi treba probuditi
svijest da rade sami za sebe." U toj funkciji je, svakako, i dosta
razvijen vaspitno-politički rad. I u državnom grbu su ukomponovane
riječi: rad, pravda, solidarnost. Kadrovi su glavni problem. Seku Ture
je nekom prilikom rekao da im nisu potrebne fabrike ako neće imati
sposobne ljude koji će u njima raditi. U tome je pomoć prijatelja
najpotrebnija. Što se Jugoslavije tiče, ona se već i pruža. Među našim
stručnjacima ima i više nastavnika.Teško im je u ovakvim klimatskim
uslovima, primjećujem u razgovoru sa našim radnikom u ambasadi. Jeste,
ali drži ih pažnja Gvinejaca; u unutrašnjosti im daju bolje stanove od
onih koje imaju lokalni funkcioneri...
U ovoj posjeti značajne političke bliskosti i,
po onome što se moglo pratiti i saznati, nespornog međusobnog
razumijevanja, jedno pitanje na kraju ostalo je, bar meni, bez odgovora.
U trenutku napuštanja Gvineje, predsjednik Seku Ture je normalno
dopratio gosta do luke, mjesta zvaničnog ispraćaja. I umjesto da ostane
na molu dok "Galeb" ne isplovi, prije nego što se Tito, takoreći, i
popeo na palubu broda, Seku Tureov eskort je napustio pristanište. Da li
je predsjednik Gvineje "u četiri oka" tražio nešto što mu šef
jugoslovenske države nije mogao obećati, pa zbog toga ostao ljut? Ili je
to bio čist nedostatak poznavanja "bontona" u uobičajenom državnom
protokolu? Možda i nešto treće - ko će znati? Nije bilo malo onih kojima
ne odgovara prodiranje Jugoslavije sa svojom politikom na afričko tle.
Neplanirana unaprijed, titova posjeta Republici
Mali je morala biti kratka - nepuna dva dana. Sve se svelo na razgovore,
ali sadržajne i plodne. Prilikom potpisivanja zajedničkog saopštenja,
Tito je, između ostalog, rekao: "Mi smo se saglasili da je sadašnja
opšta situacija opterećena mnogim aktuelnim problemima i da svako
odlaganje njihovog pozitivnog rješavanja predstavlja ozbiljnu opasnost
za mir i za opstanak čovječanstva. Među te probleme danas u prvom redu
spada definitivna i brza likvidacija sistema kolonijalizma u Africi."
Izražavajući na kraju žaljenje što mu okolnosti ne dozvoljavaju da
ostane duže, Tito je naglasio: "Kratak boravak u vašoj zemlji mi smo
nastojali da iskoristimo do maksimuma da bismo se kao prijatelji, koji
žele da se međusobno što bolje upoznaju, dogovorili o daljoj saradnji..."
Mali je poljoprivredna zemlja koja najvećim
dijelom zauzima polupustinjski ravnjak. Nema izlaza na more. Život u
najvećoj mjeri duguje Nigeru, po dužini toka (4.160 km) i površini
porječja trećoj rijeci u Africi. U područjima koja se navodnjavaju
uzgajaju se pamuk, proso, riža, kukuruz, manioka... Stočarstvo je takođe
razvijeno; izvozi se živa stoka i koža u znatnim količinama. Ali opšte
obilježje zemlje je - prostranstvo i siromaštvo.
Ova zemlja, bivši Francuski Sudan, isticala se i
u daljoj prošlosti borbenom tradicijom u otporu kolonijalizmu.
Referendumom 1958. godine prihvaćen je novi ustav kojim je Francuski
Sudan postao autonomna republika uokviru Francuske zajednice. A potom
brz slijed događaja: u prvoj polovini 1959. Francuski Sudan i Senegal
stvaraju Federaciju Mali; u junu 1960. Federacija stiče nezavisnost; u
avgustu iste godine Senegal istupa iz federacije; u septembru se
Francuski Sudan proglašava nezavisnom državom, uzevši ime Republika
Mali; u oktobru istupa iz Francuske zajednice. Siromašnima se, izgleda,
lakše dopušta da se osamostaljuju.
U svojim naporima da učvrsti nezavisnost, Mali
ima teškoća; okružen je zemljama Francuske zajednice koje mu nisu
prijateljski naklonjene; veza sa Dakarom prekinuta... Ali, uvjeren je da
će istrajati, Modibo Keita je čak u jednom govoru izjavio da je njihov
cilj izgradnja socijalizma.
U RAZGOVORU KEITE I TITA ZABILJEŽEN JE I JEDAN
ŠALJIV DIJALOG:
- Mi nemamo industrije, fabrike, što nam je
prednost - rekao je Modibo.
- Prednost? Kako to mislite?
- Ne moramo se boriti protiv kapitalista,
kapitalizam preskačemo... Od početka ćemo stvarati i svoju radničku
klasu.
|
|
Veličanstven
doček u Kazablanki
Tito je napustio Bamako
veoma zadovoljan. Modibo Keita, koga je sreo pvi put, ostavio je na
njega izvanredan utisak, kao čovjek koji realno gleda na postojeće
probleme. Čini se da je razgovorima u Bamaku bio čak zadovolniji nego
onima koje je vodio u Gvineji.
Po povratku iz Bamaka, istog dana, Tito se na "Galebu"
sastao sa novinarima koji su obaveštavali jugoslovensku javnost o
njegovim posjetama afričkim zemljama. Saopštio im je svoje utiske
poslije "prvog kruga", napominjući da će na kraju zaokružiti svoje
ocjene i zaključke. Istakao je da su ga u prvom redu impresionirali
ljudi, njihove organizacije i njihove težnje... Podsjetilo ga je to na
poslijeratne godine u Jugoslaviji. "I ovdje najšire mase manifestuju
svoje raspoloženje veoma snažno. Vidjeli smo to u svim zemljama, ali je
to u Gvineji i Bamaku došo do kulminacije. To ohrabruje čovjeka i u isto
vrijeme potvrđuje da je bilo pravilno što smo prošli na ovaj put".
Putovanje u povratku bilo je lakše. Najprije
zbog toga što su plovidbe trajale kraće od jedne do druge zemlje: po dva
dana - tri. Jedino smo od Konakrija do Kazablanke putovali malo duže. A
okrepljujuće je bilo i osjećanje da se polako primičemo kući. Živnuli su
i razgovori uz ručak i večeru. Sada je to, uglavnom, bila razmjena
utisaka iz zemalja u kojima se bilo. Što se Tita tiče, on je već u
mislima bio okrenut sjevernoj Africi...
Prvi susret s Marokom u njegovom najvećem gradu
- Kazablanki. Pomen ovog grada obično me podsjećao na konferenciju
američkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Čerčila, usred
Drugog svjetskog rata (1943) na kojoj su sa francuske strane bili
prisutni generali De Gol i Žiro. A onda i na film Noć u Kazablanki.
Znatiželja za neki grad često se useli u čovjeka uticajem kakvog
značajnog događaja u njemu, a ponekad i pukom slučajnošću, zvučnim
imenom, na primjer. U ovom slučaju, i jednim i drugim. Jedino nisam
mogao ni sanjati jednu ovakvu priliku kada Kazablanka dočekuje Tita.
Sve započinje u veličanstvenom dekoru: u luci,
dok se brod približava molu, u nepreglednoj masi vidim i svitu konjanika...
Mladi monarh, odnedavno na prestolu, zajedno sa članovima vlade čeka da
pozdravi jugoslovenskog predsjednika. Tu je, naravno, i jugoslovenski
ambasador u Maroku Mustafa Vilović. Zaglušujuće spajanje prodornog
klicanja gostu i muzike iz svih mogućih instrumenata. Domaćinove tople
riječi dobrodošlice i Titov otpozdrav. Svako od nas požuruje potom da
nađe svoj broj automobila, svoje mjesto u koloni koja kreće sporo,
gotovo hodom pješaka. Duž puta se odvija program predstavljanja
svakojakih vještina, među kojima i nekih sa sabljama i noževima, ali
tako da pogled brzo bježi na drugu stranu.
Uvijek sam se prema procjenama prisutnih na
raznim dočecima i masovnim mitinzima odnosio sumnjičavo; nikad nisam
vjerovao da se mogućno i približiti nekoj tačnosti. Još manje mi je
padalo na pamet da to sam činim. Ali moja začuđenost ogromnom masom
naroda, i na tolikoj dužini puta, u jednom trenutku mi se pretvorila u
pitanje: "Pa nije se, valjda, cijeli Maroko spustio danas u ovu luku?"
Nije, dabome. Ali, milionska Kazablanka jeste sva na ulicama. U
objašnjenju su moguća nekolika fakta. Tito je već stekao oreol prvog
državnika iz Evrope sa najviše sluha za pitanje i probleme siromašnog
dijela planete. Arapski svijet od početka je u njemu prepoznao
prijatelja. Znalo se podosta i o jugoslovenskoj antifašističkoj borbi
koju je predvodio. Najzad, to je grad radništva sa dobro organizovanim i
jakim sindikatima. Nije za to moglo proći, bez zaustavljanja, ni pored
sindikalne centrale, visoke zgrade sa čijih se balkona spuštao oblak
konfeta. Mimo protokolom predviđenog, pred Titom se našla delegacija
radnika sa buketima cvijeća i poklonima. Bio je to i najveći test Titove
izdržljivosti na ovom putu; sat i po, neprekidno, stajao je u automobilu.
"Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući"- reći će kasnije.
Do prestonice poznatog kraljevstva, po tradiciji
apsolutne monarhije, srećom nije bilo daleko. Glavni grad, Rabat, utekao
je od bučne luke ali se nije udaljio od okeana... Na njegovim ulicama,
uz tradicionalne ćelabije, poveći broj stanovnika u evropskoj odjeći.
Doček i ovde srdačan, sa manje svijeta, svakako, i nešto drukčiji. U
Rabatu je sve mirnije, sa dosta - i Orijenta, i Evrope; na prvi pogled,
reklo bi se, u saglasju i harmoniji. U stvarnosti je to, vjerovatno,
malo drukčije.
Malo je zemalja u kojima je toliko istorije.
Maroko, samo nekoliko milja udaljen od evropskog kopna, kroz istoriju je
bio prirodni most između Evrope i sjeverne Afrike, a ujedno i spona
između sjeverne Afrike i teritorija južno od Sahare. Takva pozicija
pruža pogodnosti i stvara neprilike, podstiče trgovinu i razvoj, ali
često zemlju pretvara u bojište. Prema Maroku vodili su putevi osvajača
koji su prolazili Gibraltarski moreuz, bilo da su išli sa jedne ili sa
druge strane... Moje meditiranje prekida zaustavljanje kolone ispred
luksuznog zdanja čiji će stanari narednih dana biti jugoslovenski
predsjednik Tito i njegova supruga Jovanka.
|
Večera osiromašena odsustvom
žena
|

|
|
|
|
Rabat, glavni grad Maroka |
|
|
|
|
|
|
U kraljevskoj
palati večera u lagodnijoj, opuštenijoj atmosferi, osiromašena jedino
odsustvom žena. Gosti raspoređeni po grupama za okruglim stolovima. Sjedi se
na oniskim tabureima, i svako društvo ima osjećaj da je u nekom separeu,
odvojeno od ostalih. Taj ugodni orijentalni običaj Evropa, eto, ni sa
bliskog odstojanja nije uspela pokvariti svojim protokolom, sa onim
uštogljenim sjedenjem za stolovima pravougaonim ili u obliku potkovice ako
je više zvanica. I kuhinja je, svakako, sa lokalnom aromom. U tepsiji se
najprije donosi poznato arabljansko jelo kus-kus, a onda jagnje, majstorski
ispečeno i direktno sa ražnja skinuto. Escajg je tu, pred nama, ali se
domaćini njim malo služe, pa se i mi trudimo da ih iz učitivosti slijedimo.
Svako čupka komadić po komadić lijevom rukom (desna je, navodno, u vezi sa
nečastivim), neko sa više, neko sa manje vještine, a nestrpljivom i posve
neopreznom lako se i opeći.
Odgovarajući na zdravicu kralja Hasana II, Tito
najprije odaje poštu njegovom ocu, nedavno preminulom. "Narodi naše zemlje"
- istakao je, između ostalog - "gajili su prema Muhamedu V duboko poštovanje
kao prema velikom borcu za nacionalnu slobodu i nezavisnost..."
Treba znati da je ova posjeta bila utančana za
života Muhameda V, pa se s jugoslovenske strane, kad je u međuvremenu
marokanski suveren preminuo, pretpostavljalo da će biti otkazana ili
odložena. Do toga, eto, nije došlo. Rečeno nam je da ta mogućnost nije čak
ni razmatrana. Novi kralj, Hasan II, bivši prestolonasljednik, sreo se s
Titom na XV zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku,
1960, na kome je tada učestvovao u svojstvu predsjednika vlade.
Jugoslovenskog predsjednika, kao što smo vidjeli, nije sačekao u svom dvoru,
niti negdje drugo u prestonici, nego je otišao pred njega u Kazablanku.
Maroko je svoju dosljednu antikolonijalnu politiku,
naročito aktuelnu na afričkom kontinentu, potvrdio kao domaćin Konferencije
u Kazablanki, takoreći uoči ove posjete, u januaru 1961. godine. Bio je to
sastanak najviših predstavnika nekoliko afričkih država: Maroka, Ujedinjene
Arapske Republike, Gane, Gvineje i Malija, uz učešće predsjednika privremene
alžirske vlade i ministra inostranih poslova Libije. Ova grupa zemalja
oglasila se na pomenutom skupu izrazitim antiimperijalističkim i
antikolonijalnim programom. Tito je u zdravici pohvalio njen veliki doprinos
jačanju saradnje, solidarnosti i jedinstva svih afričkih država. Dvije
godine docnije, kada je obrazovana Organizacija afričkog jedinstva uz neke
druge organizacije, rasformirana je i Grupa zemalja Kazablanke. Ali ostaje
istorijska činjenica da je u pomenutom organizovanju kontinenta ta grupa
država bila važno jezgro i da je Maroko imao u tome značajnu ulogu.
Na ovakvoj večeri ili ručku, uz razgovor se sazna
dosta toga o politici jedne zemlje, njenom razvoju i unutrašnjem uređenju,
ali se kroz jelovnik ili povodom njega proširi informacija i o drugom što
joj čini stvarnost. Kotarica sa datulama bila je domaćinima povod da nam
ispričaju šta ovaj slatki i veoma ukusni plod znači u životu ovog naroda.
Datule su, kažu nam, osnovna pa, moglo bi se reći, i gotovo isključiva hrana
nomada u saharskom i predsaharskom prostoru. Neki ih, navodno pojedu i po
nekoliko kilograma dnevno. Bez kamila i datula, ni u oazama im ne bi bilo
opstanka. Nije ni čudo što je odskora ustanovljen i praznik datula u jednom
gradu, nekoliko stotina kilometara južno od Rabata. To je, svakako, i dio
turističke propagande, ako je ona uopšte i potrebna zemlji sa trista
sunčanih dana u godini. Ovakva je klima jednom narodu od boga najveći dar.
Zvanični dio posjete nije bio
obiman, pa su domaćini u program uključili dva istorijska grada: Meknes,
osnovan u XI vijeku, koji se na prelazu iz XVII u XVIII stoljeće razvio u
prosperitetan trgovački grad i neko vrijeme bio prestoni. I Fes ili Fez
podno Srednjeg Atlasa, koji je od XIII vijeka postao središte
arapsko-berberske kulture i sačuvao jedinstvene spomenike zapadnoislamske
arhitekture. U prvom je priređen i program vještina u ratovima koji su
vođeni viteški i u kojima je konjica bila glavna snaga. U konjušnici jednog
od sultana bilo je ni manje ni više - dvanaest hiljada grla.
|
Mlak aplauz
Titovom govoru
| |