Kritika UN zbog belgijske agresije na Kongo

Kao i dan ranije, na dočeku u Temi, izrazio je najveća priznanja svom gostu i njegovoj politici. U svojoj zdravici, Tito je tada, pored ostalog, uputio oštru, a možda, ako me pamćenje dobro služi, i prvu kritiku svjetskoj organizaciji: "Naročito je zabrinjavajuća činjenica" - rekao je on - "da organi Ujedinjenih nacija koji su u Kongo došli na poziv legalne vlade sa zadatkom da spriječe belgijsku agresiju, nisu izvršavali odluke Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine, već su, naprotiv, omogućili stvaranje sadašnje tragične situacije". Govorio je potom direktno o neophodnoj saradnji vanblokovskih zemalja da bi se prevazilazile postojeće suprotnosti među državama i obezbijedila osnova za konstruktivno rješavanje najvažnijih međunarodnih problema. Ukazao je na snagu i vrijednost politike miroljubive koegzistencije. "Čak su i njeni protivnici" - istakao je Tito - "prinuđeni da je prihvate, makar to činili samo na riječima, jer ne mogu da joj suprotstave ništa drugo osim stvarne alternative - nuklearnog rata, koji bi značio sveopštu katastrofu." Zaključio je podsjećanjem da su između Jugoslavije i Gane nedavno usaglašeni prvi sporazumi o trgovinskoj razmjeni i saradnji na ekonomskom i tehničkom polju, i uvjerenjem da će posjeta biti podsticaj njihovom ostvarivanju.
Predsjednikovu zdravicu sa pratećom informacijom predao sam, po ustaljenoj praksi, Tanjugovom dopisniku, a onda smo neko vrijeme proveli u bašti hotela. Zalazak sunca i noć pod tropskim zvijezdama ovdje ne donose osvježenje. Uz spasonosnu, dobro rashlađenu "fantu", razmišljao sam o podneblju, običajima, ovdašnjim ljudima, govoru njihove duše i porukama srca. Igra je ovdje pola života, a odjeća od lakih tkanina sa raznobojnim šarama - pa često i utkanim portretima šefa države omiljena moda. U povelikom krugu za ples bilo je, činilo mi se, dvaput više igrača nego gostiju za stolovima. Igra se, vidjeli smo, i na ulicama, pa zašto se onda u prolazu ne bi svratilo i iskoristila dobra hotelska muzika. Bilo je zabavno i šaljivo vidjeti kako na nekoj debeljuci poskakuje glava predsjednika Nkrumaha tamo gdje leđa, po nečijem suptilnom izrazu, gube svoje časno ime. Ali, posmatrajući kod većine lijepa, kao rukom skulptora izvajana tijela, sjetio sam se i pjesme Leopolda Sengora koja počinje:
Ženo gola, ženo crna!
ODJEVENA SVOJOM BOJOM KOJA JE ŽIVOT,
Svojim oblikom koji je lepota!
Treći dan posjete za predsjednika je bio najnaporniji - tri obaveze. Odlazi najprije u sjedište Stranke narodne konvencije da vladajućoj političkoj organizaciji isporuči pozdrave u ime Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. U Farmerskoj školi, potom, odaje priznanje vladi Gane što pridaje toliku važnost razvitku poljoprivrede. Obavještavajući šta je u ovoj oblasti urađeno u Jugoslaviji, ističe na kraju: "Bilo bi, razumije se, pogrešno ako bi se u drugim zemljama, pa i vašoj Gani, naša iskustva šablonski prenosila. Vi imate svoje specifične uslove i mislim da ste dobro pogodili svoj put. Idite i dalje tim putem i stvarajte snažnu poljoprivredu, koja će biti baza za izgradnju prerađivačke, a zatim i teške industrije".
Najvažniji događaj dana bio je Titov govor u Parlamentu. Predstavnike naroda Gane upoznao je najprije sa spoljnom politikom Jugoslavije i svojim viđenjem aktuelnih međunarodnih odnosa. "Uzroci kriza kroz koje čovječanstvo prolazi u poslijeratnom periodu" - istakao je jugoslovenski predsjednik - "nalaze se u težnji za dominacijom i pokušajima da se održe odnosi kolonijalne potčinjenosti ili da se u novim formama ograniči i svede na formalnost teško izvojevana sloboda novih nezavisnih država. Zbog toga je rješavanje problema likvidacije kolonijalizma u svim njegovim vidovima postalo jedan od najprečih zadataka pred kojim se nalazi savremeni svijet." Zalažući se za rješavanje osnovnih protivurječnosti koje potresaju savremeno društvo, naglašava da se prije svega radi o ogromnoj neravnomjernosti u stepenu ekonomskog i opšteg razvitka pojedinih država. Sve to ilustruje akutnim žarištima u svijetu, a posebno, veoma detaljno, situacijom u Kongu. S tim u vezi naglašava da će u predstojećem periodu koji je od sudbonosnog značaja i za afrički kontinent i za čitav svijet, sve veći značaj imati saradnja neangažovanih zemalja...
Posljednjeg dana zvaničnog dijela posjete Tito se obratio studentima u Akri i učenicima Gimnazije u Ačimoti. Ta visoka škola još uvek je bila sastavni dio Univerziteta u Londonu. Od 120 profesora samo dvadeset je bilo iz Gane. Svi ostali, sa izuzetkom još dvojice-trojice iz Holandije i Danske, bili su Englezi. Po diplomu se išlo u London. Dok je na Univerzitetu preovlađivala akademska hladnoća, u Gimnaziji se više oglašavao afrički temperament.
Jovanka Broz imala je takođe obiman program. Posjetila je dječju bilnicu, dječje obdanište i tržnicu u Akri. U njenu čast, u hotelu "Ambasador" priređen je poseban prijem sa muzičkim programom. Saglasno važnoj ulozi žene u društvenom životu i njihova organizacija u Gani bila je vrlo aktivna i uvažena.

Togo čuva sećanje na Nemce

Gana je među bogatijim zemljama u Africi, kažu i najrazvijenija u njenom zapadnom dijelu. U svakom slučaju, raspolaže značajnim potencijalima. Velika rijeka Volta koja se deltastim ušćem ulijeva u Gvinejski zaliv, najdužim dijelom svoga toga je na njenom području. Za poljoprivredu ove zemlje i proizvodnju hidroelektrične energije to je velika šansa. Gana daje polovinu svjetske proizvodnje kakaoa. Od ruda ima, prije svega, boksit, magnezijum, zlato... Za drevnu građu iz njenih gustih šuma u centralnim dijelovima zemlje kažu da je među najkvalitetnijim u svijetu. Svjesna je, međutim, da je lakše postići političku nezavisnost nego ekonomsku samostalnost. Ima zlata, ali se ono još ne prerađuje u zemlji. Ipak, i za ekonomsku saradnju sa ovom zemljom ima uslova. U razgovorima je pomenuta i mogućnost učešća Jugoslavije u izgradnji pomorske baze, a docnije i nekih drugih objekata.
U predasima pravim rezime ove posjete, sam za sebe. Sređujem i zapisujem vlastite utiske: o zemlji u kojoj je, nekad davno, cvjetala trgovina robljem i zlatom, o Gani stoljetnih patnji pod kolonijalizmom i današnjih napora da se savlada teško nasljeđe, o mladoj nezavisnosti i umnom predsjedniku, o jednoj značajnoj partiji i stotinu zabluda... Jedna od tih koju sam ovdje čuo i sa nekom sjetom u sebi prokomentarisao, bila je slijedeća: Gana ima uslova da prije od drugih ostvari komunistički princip "od svakoga prema mogućnostima - svakome prema potrebama". Objašnjenje ove političke filozofeme: ljudi su razvijeni, snažni, a zemlja prirodnim resursima bogata; toplo i vlažno podneblje izdašno u plodovima bez mnogo truda. Mogućnosti, dakle - velike! A potrebe - male. Nisu im potrebne neke veće, čvrste građevine. Za odjeću potrebno malo, za ogrev - nimalo. Ljudi - kaže dalje ova "teorija" - nemaju kulturnih, niti nekih drugih većih prohtjeva. Ukratko, nije problem udovoljiti potrebama.
Navodno, ovaj princip je kao veliki cilj na kongresu svoje Partije proklamovao lično dr Nkrumah. E pa, draga Gano, neka ti je srećan put u - komunizam!
Do susjednog Toga nije bilo daleko: od Akre do njegovog glavnog grada Lomea samo 250 km. Togo - što je na domorodačkom ime stanovnika koji žive na obali, ili u laguni - bio je mlada republika, koja se upravo pripremala da obilježi prvu godišnjicu nezavisnosti. Veze sa predstavnicima Togoa i lično njegovim predsjednikom Silvanusom Olimpiom uspostavljene su znatno ranije. Jugoslavija je preko svojih predstavnika u Ujedinjenim nacijama neposredno doprinijela da ova zemlja brže stekne nezavisnost.
A Togo je zemlja mala, siromašna, sa oko milion i po i nešto više stanovnika, u području u kome se granice, po volji kolonijalnih gospodara i mjeri njihovih interesa, često menjale. Počev od prvih kontakta koje su sa obalama Togoa uspostavili Portugalci u XV vijeku, pa do nedavnog sticanja nezavisnosti. Početkom Prvog svjetskog rata, mali dio Togoa, na kome su u to doba bile njemačke trupe, zauzeli su Britanci i priključili ga Zlatnoj obali (današnja Gana), dok je veći, ali i siromašniji dio ostao u posjedu Francuza.
U hotelu, u kome smo smješteni, sa dobrim funkcionisanjem rashladnih uređaja, na ugodan način osjećamo sačuvanu prisutnost ovih posljednjih kolonizatora. Možda su Francuzi kao kolonizatori bili gori od Engleza, ali kuhinja im je, nema zbora, bolja. Barem što se našeg ukusa tiče. I da ničeg dugog nije bilo do njihovih sireva i mineralnih voda, osvježenje, tako poželjno, ne bi izostalo.
Što se stanovnika ove zemlje tiče, njima ni Francuzi, ni Englezi nisu ostali u dobrom sjećanju, već, na naše veliko iznenađenje treći - Nijemci. U ovaj prostor su još polovinom XIX vijeka došli njemački misionari, a početkom osamdesetih Nijemcima se u dogovoru evropskih sila dopušta da to područje stave "pod zaštitu". Tada je započelo i jačanje njemačkih trgovačkih ispostava ovdje. I tako je ostalo do 1914. godine.
Nijemci su malo zakasnili u podjeli "nezauzetog svijeta", pa su se zato, valjda, tamo gdje im je prisustvo omogućeno, trudili da se što pozitivnije legitimišu. Stariji stanovnici Togoa, od kojih neki još nisu zaboravili njemački jezik, čuvali su, sa puno poštovanja, sjećanje na Nijemce, jer su im podigli prve škole i bolnice i ostavili iza sebe oko hiljadu kilometara puteva i preko trista kilometara željezničke pruge. Unaprijedili su im plantaže kafe i kakovca koje su docnije zapuštene i pretvorene u šikare. Čuli smo i bizarnu priču da je mnoge obradovala Hitlerova okupacija Francuske. Jer Francuzi, navodno, nisu učinili ništa na unapređenju zemlje i života u njoj; za njih je ova zemlja imala, uglavnom, strategijsko značenje. Hronika bilježi i jedan kuriozum: neposredno po sticanju nezavisnosti u posjetu Togou je došao i bio veličanstveno dočekan posljednji njemački guverner, i to baš u trenutku kada je ovu zemlju napuštao njegov posljednji francuski kolega.
Tito je u posjetu ovoj zemlji došao u vrijeme kad je njena spoljna politika bila još u kolebljivom stanju, lavirajući između afričkih zemalja koje su se opredijelile za progresivni kurs razvoja, i onih drugih, prozapadno orijentisanih.

Okrutnost oslobođenih robova

U predsjedničkoj palati postojale su odvojene prostorije za sastanke predstavnika "prvih" i one gdje mogu doći "pripušteni". A u samom Parlamentu, broj predstavnika ovih "prvih" je trostruko veći od predstavnika ogromne većine stanovništva. Za utjehu, tabman im je, baš nekako u ovo vrijeme, poručio a se taj broj može povećati "ako budu dobri". Iz svega što se moglo čuti, pa dijelom još uvijek i vidjeti, proizilazio je zaključak: niko ne može biti tako okrutan kao oslobođeni rob kad postane gospodar. Tridesetih godina ovog vijeka Liberija je - gle cinizma - u bivšoj Ligi naroda bila čak i osuđena kao zemlja robovlasnika.
Za mnogo toga, neobičnog i pritivurječnog, teško je naći objašnjenja. Kad je naš protokol pokušavao da i Tita smjesti u jedan reprezentativni hotel, Tabman nije htio ni da čuje. Njegov gost dijeliće sa njim njegovu rezidenciju. Gest izuzetne pažnje. Istovremeno dopušta da ga visoki gost - pred početak ove i one tačke programa - čeka. Ni svečani banket, dabome, prve večeri nije počeo na vrijeme. Pa još kad je krenuo scenarij nekog loše naučenog i prevaziđenog imperijalnog protokola - svima je, manje-više, gostroprimstva bilo dosta. Svako je iz naše zvanične pratnje dobio pratilju, odnosno pratioca, pa se onda u svečanu salu još svečanije ulazilo u koloni i u parovima, što je podsjećalo na kakav maskenbal. Trebalo je vidjeti izraze lica nekih naših uglednika, u bijelim smokinzima, sa šarenim lentama tek primljenih odlikovanja, i nakinđurenim punačkim crnkinjama ispod ruke. Prizor za smijeh i pamćenje.
NA BANKETU JEDAN PROFESOR SA OVDAŠNJEG UNIVERZITETA HVALI MI SVOG PREDSJEDNIKA VILIJAMA TABMANA:
- Veoma je popularan u narodu, jer je učinio za Liberiju više nego svi njegovi prethodnici zajedno...
- Koliko se izmijenilo predsjednika od sticanja nezavisnosti?
- Sedamnaest.
- Čemu danas posvećuje najveću pažnju?
- Prevazilaženju plemenskih razlika i ekonomskom razvoju, unapređenju poljoprivrede...
Predsjednik veoma popularan? Slušam, a ne mogu da se odvojim od današnjeg mučnog utiska pred čudnim spomenikom: Tabman, na presamićenom crncu sa cigarom u ruci.
Razgovor nastavljamo o mogućnostima zemlje upravo u oblasti poljoprivrede, važnijim kulturama...
- Imate, čujem, dosta kaučukovog drveta.
- Da, oko Monrovije su i najveće plantaže.
- Kaučuk je danas važna sirovina.
- I te kako! A znate li porijeklo ove riječi?
- Biljni svijet volim, ali moje botaničko znanje je skromno.
- Potiče od indijanskog "kauču": suze drveta.
Saznao sam dosta od tog sagovornika, očigledno obrazovanog. U prvom reu - o tropskom rastinju u Liberiji čiju trećinu površine pokrivaju šume. Nije mi rekao, što sam docnije saznao, da je polovina plantaža kaučukovog drveta u posjedu američke firme "Fajerston".
U zdravici na banketu, pošto je naglasio da su posjete i lični kontakti najbolji način da se postigne bolje uzajamno poverenje, Tito je rekao: "Narodi Jugoslavije žive u Evropi ali su oni duboko svjesni da ne mogu biti sigurni za svoj miran razvitak i život ako u drugim dijelovima svijeta ne bude vladao mir i ako drugi narodi, kao na primjer afrički, ne budu slobodni i nezavisni".
Drugi dan je započeo incidentno na jugoslovenskoj strani, zbog - liberijske. U programu su, 14. marta, bile dvije obaveze: Titov govor u Parlamentu i posjeta Gradskoj vijećnici. Po dogovoru, Tabman treba da dođe po našeg predsjednika i da onda idu zajedno. U zakazani čas - Tabmana nema. Prolazi vrijeme, sat-dva... Šta se dogodilo - niko ne zna. Drugovi Koliševski i Mićunović ljuti, nervozni. Šalju šefa protokola Zdenka Štambuka do Tita, traže da se protestuje! Siromah Štambuk, zajapuren, brže se vraća nego što je otišao. Saopštava odgovor: "Kad ja mogu da čekam, mogu i oni". Nije ni Titu, sigurno, bilo pravo. Ali, kada se konačno krenulo, na njegovom licu nije se dalo ništa primjetiti. Njegovo rezonovanje, kao i u nekim drugim sličnim prilikama, svodilo se na to da se na mentalitet drugih naroda, pogotovo tako dalekog i tako različitog, ne može uticati... Moraš mu se, kakav god da je, pogotovo kada si gost, i dok si gost - prilagođavati.
Podržavajući ono što ova zemlja čini u ekonomskom razvoju, Tito je u Parlamentu upoznao predstavnike naroda Liberije sa iskustvima i dostignućima u Jugoslaviji, a zatim je opširnije govorio o situaciji u Africi. Ilustrujući to događajima u Kongu, ukazao je na pokušaje raznim sredstvima, pa i silom, da se dovedu u polukolonijlani položaj i zavisnost i one zemlje koje su već stekle nezavisnost. "Zato mi smatramo" - nastavio je dalje - "da je dužnost neangažovanih zemalja ne samo da ublažavaju suprotnosti i postojeće nepovjerenje u svijetu, nego i da svojim konstruktivnim prilaženjem i realnim prijedlozima za rješavanje raznih problema doprinesu i omoguće da se u Ujedinjenim nacijama donesu pravilne odluke i da se onda efikasno i sprovedu u život".

Đavo - personifikacija imperijalizma

Odlučnost da se brani nezavisnost u Gvineji je iskazivana i porukom pjesnika: "Afrika će biti ono što ćemo mi stvoriti od nje". A garancija je u narodu koji je prožet sviješću o sopstvenoj snazi, koji je stekao samopouzdanje. Ali i u vođama kojima narodni pjevač objelodanjuje korene i slavi zasluge, pripremajući ih već za istoriju i legendu. Gvinejci su, vidimo to, lijepo građeni, a već ranije smo čuli da su u čitavoj zapadnoj Africi na glasu Gvinejke djevojke. Narod pristojno obučen. Od ljudi iz naše ambasade saznajemo da je Radio Konakri, mjesec dana pred posjetu, pozivao građane da se pripreme za Titov doček i obuku najbolje što imaju...
Vrućina, makar da je ista kao i u zemljama u kojima smo prethodno bili, u Konakriju je ipak podnošljivija. Prijatno iznenađenje bile su čiste avenije sa drvoredima čije se bujne krošnje spajaju iznad saobraćajnica, praveći dragocjen zeleni krov pod tropskim suncem. Ali nismo imali mnogo vremena da koristimo ovu prednost. Ubrzo se krenulo u unutrašnjost, što je bio veoma zamoran dio ove posjete i najzamorniji dio cijelog putovanja.
Nekoliko većih gradova je uključeno u program: Mamu, Kindija, Kisidugu, na kraju i Kankan, od Konakrija udaljen bezmalo sedamsto kilometara. Seku Ture se nigdje nije odvajao od Tita. U Mamu se putovalo šinobusom, sa tri vagona, koji se zaustavljao gotovo na svakoj stanici. A kako šinobus stane, a ponegdje i samo uspori, kroz prozor svakog vagona se dodaju osvježavajuća pića i tepsije sa raznim đakonijama: jela od riže, kukuruza, prosa, manioke... pa kotarice sa tropskim voćem. Ponegdje uz neizbježan roj muva, zbog čega se lako izgubi volja da se išta okusi. Ali, mora se - zbog domaćina koji će to osjetljivo, pa možda i povrijeđeno zapaziti, iako u pažnji neće ništa reći. Nema gostoprimstva bez siromaštva; tako je, uostalom, i kod nas, u Evropi.
U jednom trenutku, u naš vagon ušao je Seku Ture. Srdačan, neposredan, rukovao se sa svima. Pored mene, Franc, dopisnik Tanjuga, upravo je prekucavao svoj novinarski tekst.
- Pravim izvještaj o ovom veličanstvenom dočeku - rekao je gvinejskom predsjedniku. - Imate li, možda, Vi kakav komentar?
Istina, bez ovog iznurujućeg "izleta" u unutrašnjost ne bi se potpunije doživjela Afrika. Put je vodio kroz različite predjele i konfiguracije. Prilika da se vide prve tropske savane, šaroliki pejzaži požutjelih visokih trava u zajednici sa drvolikim biljem.
Neka sela pribijena visoko uz stijene. Kuće raštrkane, blatom oblijepljene, kupolastog oblika, nalik na slijepljene stogove sijena. Pokrivene su trvom koja štiti od vrućine, ali je i leglo svakojakih insekata. Pored kuće, tu i tamo vidi se krava, po nekoliko koza i pokoja ovca.
Vazduh užaren; kad se prozor vagona otvori, kao živi plamen udari u lice.
Povjetarac gdjegdje nanese miris gareži. Ko se ovdje ne bi sjetio pjesnika Rista Ratkovića koji je nekad davno, našavši se takođe negdje u Africi, a pritisnut suncem, unutrašnji vapam pretvorio u stih:
JEDAN PROPLANAK ZELENE TRAVE,
JEDAN POTOČIĆ VODE HLADNE -
I JA BIH BIO CAR.
Ali poezija u ovom slučaju ne pomaže. Osjećam ljepljivost na očnim kapcima i na listovima u mom povelikom bloku koji izgube bjelinu prije nego što ih ispišem, i dobiju neku crvenkastožutu boju. To je i podsjećanje da smo u zemlji bogatoj boksitom rudom koja je i najveće njeno blago. Izvoz boksita i glinice čini dvadeset pet odsto ukupnog izvoza. Glavna tržišta su SAD, Francuska i SSSR. Nije prisutnost u kolonijama branjena bez razloga.
U tropima je teža od dana, jedino - noć. Tamo gdje smo bili smješteni uveče dobijali smo mreže da se, kad legnemo, zaštitimo od ujeda raznih insekata i drugih životinjica koje krenu s mrakom. Sa takvim "pokrivačem" nije se dalo spavati...
Sve ove nelagode biće, tešio sam se s razlogom, zaboravljene. A ostaće trajnije u sjećanju ljudi vedra smijeha, srdačni, i ponosni što su konačno slobodni.
Gvinejci su probudili i naše interesovanje za njihovo kulturno nasljeđe. A valjda se nigdje tako upečatljivo kao u Gvineji ne doživljava. Šta u životu Afrikanaca predstavlja igra. Šta su riječi u izražavanju najdubljih ljudskih osjećanja u odnosu na taj ritam, na tu čudesnu lakoću pokreta? Iz izvornog plesa i muzike izrastao je i čuveni ansambl, gostovao je u Americi i vratio se da u Titovu čast izvede program. "Nemamo fabrike da vam pokažemo" - bile su riječi jednog njegovog člana - "ali imamo načina da vam otkrijemo dušu". U programu ovog ansambla se povezuju narodno stvaralaštvo i politika, prožimaju mitsko i aktuelno, stvarno. U jednoj igri kolonizator je oličen u došljaku bijele rase sa šljemom na glavi. On ubija vjerenika crnkinje koja potom, obnažena, zanosnom igrom iskazuje svoju tugu. U drugoj, personifikacija imperijalizma je đavo sa maskom i rogovima.

Siromašnima lakše da se osamostale

U dočecima i čitavom programu, kako u Konakriju tako i u unutrašnjosti zemlje, osjećala se ruka dobro organizovane političke organizacije - Demokratske partije Gvineje. Osnovao ju je 1958. godine Seku Ture, koji je desetak godina ranije, kao vođa Gvinejske sekcije demokratskog okupljanja, uspio da za svoj politički program traženja potpune nezavisnosti pridobije sve plemenske zajednice Gvineje. Nakon sticanja samostalnosti, ova partija je usmjerila svoju aktivnost na organizaciju države i izgradnju zemlje. "Mi smo prva afrička vlada" - citira mi jedan sagovornik riječi Seku Ture - "koja je uvela obavezni rad". Zatim dodaje: "Kolonijalni sistem nije ni mogao razvijati radne navike; sada kod ljudi treba probuditi svijest da rade sami za sebe." U toj funkciji je, svakako, i dosta razvijen vaspitno-politički rad. I u državnom grbu su ukomponovane riječi: rad, pravda, solidarnost. Kadrovi su glavni problem. Seku Ture je nekom prilikom rekao da im nisu potrebne fabrike ako neće imati sposobne ljude koji će u njima raditi. U tome je pomoć prijatelja najpotrebnija. Što se Jugoslavije tiče, ona se već i pruža. Među našim stručnjacima ima i više nastavnika.Teško im je u ovakvim klimatskim uslovima, primjećujem u razgovoru sa našim radnikom u ambasadi. Jeste, ali drži ih pažnja Gvinejaca; u unutrašnjosti im daju bolje stanove od onih koje imaju lokalni funkcioneri...
U ovoj posjeti značajne političke bliskosti i, po onome što se moglo pratiti i saznati, nespornog međusobnog razumijevanja, jedno pitanje na kraju ostalo je, bar meni, bez odgovora. U trenutku napuštanja Gvineje, predsjednik Seku Ture je normalno dopratio gosta do luke, mjesta zvaničnog ispraćaja. I umjesto da ostane na molu dok "Galeb" ne isplovi, prije nego što se Tito, takoreći, i popeo na palubu broda, Seku Tureov eskort je napustio pristanište. Da li je predsjednik Gvineje "u četiri oka" tražio nešto što mu šef jugoslovenske države nije mogao obećati, pa zbog toga ostao ljut? Ili je to bio čist nedostatak poznavanja "bontona" u uobičajenom državnom protokolu? Možda i nešto treće - ko će znati? Nije bilo malo onih kojima ne odgovara prodiranje Jugoslavije sa svojom politikom na afričko tle.
Neplanirana unaprijed, titova posjeta Republici Mali je morala biti kratka - nepuna dva dana. Sve se svelo na razgovore, ali sadržajne i plodne. Prilikom potpisivanja zajedničkog saopštenja, Tito je, između ostalog, rekao: "Mi smo se saglasili da je sadašnja opšta situacija opterećena mnogim aktuelnim problemima i da svako odlaganje njihovog pozitivnog rješavanja predstavlja ozbiljnu opasnost za mir i za opstanak čovječanstva. Među te probleme danas u prvom redu spada definitivna i brza likvidacija sistema kolonijalizma u Africi." Izražavajući na kraju žaljenje što mu okolnosti ne dozvoljavaju da ostane duže, Tito je naglasio: "Kratak boravak u vašoj zemlji mi smo nastojali da iskoristimo do maksimuma da bismo se kao prijatelji, koji žele da se međusobno što bolje upoznaju, dogovorili o daljoj saradnji..."
Mali je poljoprivredna zemlja koja najvećim dijelom zauzima polupustinjski ravnjak. Nema izlaza na more. Život u najvećoj mjeri duguje Nigeru, po dužini toka (4.160 km) i površini porječja trećoj rijeci u Africi. U područjima koja se navodnjavaju uzgajaju se pamuk, proso, riža, kukuruz, manioka... Stočarstvo je takođe razvijeno; izvozi se živa stoka i koža u znatnim količinama. Ali opšte obilježje zemlje je - prostranstvo i siromaštvo.
Ova zemlja, bivši Francuski Sudan, isticala se i u daljoj prošlosti borbenom tradicijom u otporu kolonijalizmu. Referendumom 1958. godine prihvaćen je novi ustav kojim je Francuski Sudan postao autonomna republika uokviru Francuske zajednice. A potom brz slijed događaja: u prvoj polovini 1959. Francuski Sudan i Senegal stvaraju Federaciju Mali; u junu 1960. Federacija stiče nezavisnost; u avgustu iste godine Senegal istupa iz federacije; u septembru se Francuski Sudan proglašava nezavisnom državom, uzevši ime Republika Mali; u oktobru istupa iz Francuske zajednice. Siromašnima se, izgleda, lakše dopušta da se osamostaljuju.
U svojim naporima da učvrsti nezavisnost, Mali ima teškoća; okružen je zemljama Francuske zajednice koje mu nisu prijateljski naklonjene; veza sa Dakarom prekinuta... Ali, uvjeren je da će istrajati, Modibo Keita je čak u jednom govoru izjavio da je njihov cilj izgradnja socijalizma.
U RAZGOVORU KEITE I TITA ZABILJEŽEN JE I JEDAN ŠALJIV DIJALOG:
- Mi nemamo industrije, fabrike, što nam je prednost - rekao je Modibo.
- Prednost? Kako to mislite?
- Ne moramo se boriti protiv kapitalista, kapitalizam preskačemo... Od početka ćemo stvarati i svoju radničku klasu.

Veličanstven doček u Kazablanki

Tito je napustio Bamako veoma zadovoljan. Modibo Keita, koga je sreo pvi put, ostavio je na njega izvanredan utisak, kao čovjek koji realno gleda na postojeće probleme. Čini se da je razgovorima u Bamaku bio čak zadovolniji nego onima koje je vodio u Gvineji.
Po povratku iz Bamaka, istog dana, Tito se na "Galebu" sastao sa novinarima koji su obaveštavali jugoslovensku javnost o njegovim posjetama afričkim zemljama. Saopštio im je svoje utiske poslije "prvog kruga", napominjući da će na kraju zaokružiti svoje ocjene i zaključke. Istakao je da su ga u prvom redu impresionirali ljudi, njihove organizacije i njihove težnje... Podsjetilo ga je to na poslijeratne godine u Jugoslaviji. "I ovdje najšire mase manifestuju svoje raspoloženje veoma snažno. Vidjeli smo to u svim zemljama, ali je to u Gvineji i Bamaku došo do kulminacije. To ohrabruje čovjeka i u isto vrijeme potvrđuje da je bilo pravilno što smo prošli na ovaj put".
Putovanje u povratku bilo je lakše. Najprije zbog toga što su plovidbe trajale kraće od jedne do druge zemlje: po dva dana - tri. Jedino smo od Konakrija do Kazablanke putovali malo duže. A okrepljujuće je bilo i osjećanje da se polako primičemo kući. Živnuli su i razgovori uz ručak i večeru. Sada je to, uglavnom, bila razmjena utisaka iz zemalja u kojima se bilo. Što se Tita tiče, on je već u mislima bio okrenut sjevernoj Africi...
Prvi susret s Marokom u njegovom najvećem gradu - Kazablanki. Pomen ovog grada obično me podsjećao na konferenciju američkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Čerčila, usred Drugog svjetskog rata (1943) na kojoj su sa francuske strane bili prisutni generali De Gol i Žiro. A onda i na film Noć u Kazablanki. Znatiželja za neki grad često se useli u čovjeka uticajem kakvog značajnog događaja u njemu, a ponekad i pukom slučajnošću, zvučnim imenom, na primjer. U ovom slučaju, i jednim i drugim. Jedino nisam mogao ni sanjati jednu ovakvu priliku kada Kazablanka dočekuje Tita.
Sve započinje u veličanstvenom dekoru: u luci, dok se brod približava molu, u nepreglednoj masi vidim i svitu konjanika... Mladi monarh, odnedavno na prestolu, zajedno sa članovima vlade čeka da pozdravi jugoslovenskog predsjednika. Tu je, naravno, i jugoslovenski ambasador u Maroku Mustafa Vilović. Zaglušujuće spajanje prodornog klicanja gostu i muzike iz svih mogućih instrumenata. Domaćinove tople riječi dobrodošlice i Titov otpozdrav. Svako od nas požuruje potom da nađe svoj broj automobila, svoje mjesto u koloni koja kreće sporo, gotovo hodom pješaka. Duž puta se odvija program predstavljanja svakojakih vještina, među kojima i nekih sa sabljama i noževima, ali tako da pogled brzo bježi na drugu stranu.
Uvijek sam se prema procjenama prisutnih na raznim dočecima i masovnim mitinzima odnosio sumnjičavo; nikad nisam vjerovao da se mogućno i približiti nekoj tačnosti. Još manje mi je padalo na pamet da to sam činim. Ali moja začuđenost ogromnom masom naroda, i na tolikoj dužini puta, u jednom trenutku mi se pretvorila u pitanje: "Pa nije se, valjda, cijeli Maroko spustio danas u ovu luku?" Nije, dabome. Ali, milionska Kazablanka jeste sva na ulicama. U objašnjenju su moguća nekolika fakta. Tito je već stekao oreol prvog državnika iz Evrope sa najviše sluha za pitanje i probleme siromašnog dijela planete. Arapski svijet od početka je u njemu prepoznao prijatelja. Znalo se podosta i o jugoslovenskoj antifašističkoj borbi koju je predvodio. Najzad, to je grad radništva sa dobro organizovanim i jakim sindikatima. Nije za to moglo proći, bez zaustavljanja, ni pored sindikalne centrale, visoke zgrade sa čijih se balkona spuštao oblak konfeta. Mimo protokolom predviđenog, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklonima. Bio je to i najveći test Titove izdržljivosti na ovom putu; sat i po, neprekidno, stajao je u automobilu. "Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući"- reći će kasnije.
Do prestonice poznatog kraljevstva, po tradiciji apsolutne monarhije, srećom nije bilo daleko. Glavni grad, Rabat, utekao je od bučne luke ali se nije udaljio od okeana... Na njegovim ulicama, uz tradicionalne ćelabije, poveći broj stanovnika u evropskoj odjeći. Doček i ovde srdačan, sa manje svijeta, svakako, i nešto drukčiji. U Rabatu je sve mirnije, sa dosta - i Orijenta, i Evrope; na prvi pogled, reklo bi se, u saglasju i harmoniji. U stvarnosti je to, vjerovatno, malo drukčije.
Malo je zemalja u kojima je toliko istorije. Maroko, samo nekoliko milja udaljen od evropskog kopna, kroz istoriju je bio prirodni most između Evrope i sjeverne Afrike, a ujedno i spona između sjeverne Afrike i teritorija južno od Sahare. Takva pozicija pruža pogodnosti i stvara neprilike, podstiče trgovinu i razvoj, ali često zemlju pretvara u bojište. Prema Maroku vodili su putevi osvajača koji su prolazili Gibraltarski moreuz, bilo da su išli sa jedne ili sa druge strane... Moje meditiranje prekida zaustavljanje kolone ispred luksuznog zdanja čiji će stanari narednih dana biti jugoslovenski predsjednik Tito i njegova supruga Jovanka.

Mlak aplauz Titovom govoru

Kad je Tito izašao u marokansko planinsko odmaralište Ifrane, na povratku iz jutarnje šetnje, vidljivo okrijepljen, rekao je: "E, ovdje se osjećam kao da sam u slovenačkom dijelu Alpa, negdje na Pokljuki". Maroko je doista bio klimatsko osvježenje, a što se našeg programa tiče - i olakšanje. Jugoslavija i Maroko - dvije zemlje sa dosta zajedničkog u gledanjima na međunarodne odnose, a bez problema u bilaterali. Zajedničko saopštenje bilo je nagovještaj da će ubuduće saradnja biti po obimu šira, a sadržajno bogatija.
Od svih zemalja sjeverne Afrike Tunis je najbliže Evropi. Njegov istaknuti Rt Bon i Marsalu na Siciliji dijeli svega oko sto pedeset kilometara. Od svih zemalja Magreba najviše je mediteranski. Maroko je većim dijelom na atlantskim obalama; u Alžiru planina Atlas sprečava klimatski uticaj Mediterana; Tunis je, međutim, pretežno zemlja ravnica, sa obalom dugom hiljadu i dvjesta kilometara. Nisu slučajno Feničani, ti poznati pomorci i spretni trgovci, upravo na ovom području utemeljili drevnu Kartagu, koja je svojevremeno postala najjača pomorsko-trgovačka sila u zapadnom Sredozemlju. Zbog takvog položaja i Tunis je kroz istoriju igrao značajnu ulogu. Pa, i u novije doba velike sile su težile da obezbijede svoj uticaj u njemu.
Kao i Maroko, Tunis je stekao nezavisnost iste, 1956. godine. Samo godinu dana docnije ukinuta je monariha, a za predsjednika Republike izabran je Habib Burgiba, dugogodišnji istrajni borac za nezavisnost, koga su francuske vlasti više puta hapsile i protjerivale. Međutim, Tunis je u vrijeme ove Titove posjete u spoljnoj politici još uvijek bio pod dosta izraženim prozapadnim uticajem, mnogo više od Maroka, što se ne bi očekivalo. Predsjednik Burgiba uživao je reputaciju državnika sa ugledom, a ujedno je smatran i živahnim, dobrim sagovornikom.
Tuniski parlament bio je dobra tribina da se saopšte jugoslovenski stavovi o aktuelnim zbivanjima u svijetu, posebno u Africi. Tito je taj govor, u kome je i u pripremi bilo najviše lično njegovog, održao sutradan po dolasku. Kao i ranije kad je istupao u najvišem predstavničkom domu jedne zemlje, i ovdje je najkraće saopštio kako se Jugoslavija borila i kako je nezavisnost izvojevala i, posebno, šta je u poslijeratnom vremenu ostvarila. Ističući da Jugoslavija ne liči više na predratnu nerazvijenu zemlju, u kojoj je i ono malo industrije i rudnika bilo u rukama stranog kapitala, Tito je naglasio da je stvaralačkim radom i naporima izmijenjena ekonomska i socijalna struktura društva, a potom je dodao: "Kao rezultat takvog razvoja, obim industrijske proizvodnje povećan je za oko četiri i po puta u odnosu na predratno stanje, a stopa porasta industrije i nacionalnog dohotka, prema podacima Ujedinjenih nacija, spada među najviše u svijetu."
Ni ovdje nije zaobišao krizu u Kongu "gdje se putem terora, ubistava i najgrublje inostrane intervencije nastoje da unište teško stečena nezavisnost i teritorijalni integritet". Eksplicitan je bio u kritici Ujedinjenih nacija, njihovih organa i posebno generalnog sekretara. "Umjesto da pozovu na odgovornost kolonijalističku marionetu i ubicu predsjednika legalne centralne vlade Konga, organi Ujedinjenih nacija, kojima generalni sekretar stoji na čelu, sa tim istim uzurpatorom, Čombeom, prave sporazume i prihvataju njegove uslove u pogledu nadležnosti trupa Ujedinjenih nacija koje se nalaze u Kongu." Posebnu pažnju je posvetio žarištu u njihovom neposrednom susjedstvu, u Alžiru. "Svojom herojskom borbom i krvlju koju prolijeva skoro sedam godina, alžirski narod je dao bezbroj dokaza o svojoj odlučnosti da ostvari slobodu i nezavisnost i da sam bude gospodar u svojoj kući."
Ovi stavovi, ma koliko principijelni, za uši nekih parlamentaraca, što se dalo zaključiti po njihovom mlakom aplauzu, bili su odveć slobodoumni, pa i tvrdi, s obzirom na osjetljivu poziciju u kojoj se Tunis nalazio. Tunis se nije mogao distancirati od borbe bratskog arapskog naroda, koji se bori za ono za šta se ova zemlja već izborila, ali je bio pod velikim pritiskom. U Bizerti su se još nalazile francuske oružane snage. Koliko je situacija bila složena, radi ilustracije pominjem i jednu nezvaničnu, a neugodnu tačku Titovog programa. Uz samu granicu sa Alžirom postojao je neki centar alžirskih boraca. Ne znam da li su ga obrazovali oni koji su u kritičnom trenutku izbjegli, pa se nisu mogli vratiti, ili je to bila, sa nevoljnim dopuštenjem Tunisa, baza za prihvatanje ranjenika i dopremanje pomoći alžirskim ustanicima.
Uglavnom, Tito je poslao tamo načelnika kabineta Vrhovnog komandanta, generala Miloša Šumonju, sa kojim je pošao i dobar poznavalac prilika u tom dijelu Afrike, novinar Zdravko Pečar.

Niger kao Crnojevića rijeka

Veći dio posada sačinjavali su mladi mornari i starješine kojima je ovo bilo prvo duže putovanje, što je bila i dobra prilika za obaveznu obuku, za usavršavanje pomorskih znanja i vještina. Kontakti koje su oni imali (uzajamne posjete i razgovori, sportski susreti, razne priredbe) po svojoj liniji i u svojoj organizaciji, doprinijeli su reprezentovanju naše Ratne mornarice, a u dobroj mjeri i jugoslovenske brodogradnje.
- Važno je da stignemo - nastavio je Tito u ovom susretu - prije Prvog maja. U Beogradu ćemo biti 27. aprila.
- A onda će doći Konferencija neutralnih zemalja - malo provokativno će iskusni tanjugovac Žarko Stojanović.
- Inače, više ne idem "Galebom", već avionom...
- Priča se - ponovo će uporni Stojanović - da će Konferencija biti u Beogradu.
- A - u Beogradu? Pa dobro, neka bude! Biće to korisno za naše novinare, imaće šta da pišu... Čujem da će Amerikanci uskoro poslati čovjeka u vasionu.
- Ko ne može na Kubu, može i u vasionu - primijetio je Dušan Uremović iz sarajevskog Oslobođenja.
Jedan učesnik u ovom razgovoru pušio je na lulu, pa će mu tito u šali:
- Preko lule smo mi upoznavali Franju Josifa. Da li se neko sjeća onih figurica? A sad u Gani, žene nose Nkrumaha, na leđnom dijelu haljine, onako, malo niže... Nego, jeste li vidjeli - obraća se Tito novinarima - Tabmanov spomenik, tu veliku "umjetnost". Na pognutom crncu jaše Tabman, sa cigarom u ruci. To je nevjerovatno, neukusno, grubo... Seku Ture je najgore prošao. On je imao "čast" da taj spomenik otkrije. Bio u posjeti i to mu uključe u program. Kad je vidio šta otkriva - ispričao mi je Seku Ture - umalo se nije onesvijestio. A Tabman se, kaže, samo šeretski smije.
- On nas je, zapravo, oni njegovi su nas strašno maltretirali - pomenuo je Mića Marković iz Radio Beograda. - Trebalo bi da mu se osvetimo.
- Meni će ti on - kaže Tito - u Parlamentu: "Vaš govor je bio mnogo bolji, jer je bio mnogo kraći". Zar samo zb og toga, pomislio sam... Kad bi, Rato, ljudi znali koliko nas je ovo putovanje koštalo, koliko znoja... Ovo mi je bilo najteže od svih dosadašnjih putovanja. Seku Ture mi tako u jednom trenutku veli da mi uzvraća vrućinom za onu hladnoću koju je kod nas pretrpio.
Iznoseći dalje svoje utiske, Tito će ozbiljnim tonom: "Keita iz Malija mi se jako svidio. U razgovorima je lijepo izlagao. On zna šta hoće. Samo, suočava se sa velikim teškoćama. Zemlja nema izlaz na more. Inače, ima mogućnosti za razvoj; to može da bude bogata zemlja. Ima rijeku Niger koja bi za Mali mogla značiti što i Nil za Egipat.
- Jeste li čuli? - upitao je Obren Miličević, novinar Borbe - kako smo Niger preveli na srpskohrvatski jezik.
- Kako?
- Crnojevića rijeka.
Tito se slatko nasmijao, a onda je na pitanje rate dugonjića gdje je bilo najteže, odgovorio:
- Najteže? Svuda je bilo teško. Što se vrućine tiče - u Togu i Gvineji. Samo meni vrućina toliko ne smeta. Ja sam u Etiopiji, kada je temperatura prelazila pedeseti stepen išao u lov. U Maliju se uopšte nismo znojili. Vrućina je bila velika, ali vlažnost neuporedivo manja. I nikako da se utoli žeđ. Ne znam već ni koliko sam litara tečnosti pio dnevno... Najgore je, kao u Liberiji, kada je uz vrućinu i velika vlaga.
Sa pogledom, uz osmijeh, na svoje saradnike, tito će novinarima:
- Neki naši drugovi u Liberiji su odlikovani Ordenom Hrista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje hrišćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.
Gvineja je, ipak, bila poseban doživljaj.
- U unutrašnjosti te zemlje - rekao je Tito - dočeci su bili jako neposredni. Ponese te ona masa, pa zaboraviš na vrućinu. Sa koliko se samo simpatija taj narod odnosi prema našoj zemlji, bez obzira što neki rukovodioci...
Tito je imao tu još nešto da kaže, ali je stao.
- U Kazablanki je bio najbolji prijem - primijetio je Dušan Uremović.
- To ja najbolje znam jer su me ruke zaboljele otpozdravljajući... Juče je takođe (u Aleksandriji) bio fantastičan doček.
- Luka je pružala veličanstvenu sliku - kazao je Žarko Stojanović.
- Jeste. Samo, oni povici i zvuci sirena stvarali su takvu zaglušujuću buku, da ja, sišavši sa broda i stupajući na egipatsko tle, nisam čuo himnu. Odjednom vidim: Naser stoji mirno. Onda se i ja brzo zaustavim i uspravim.
Olakšanje svih što se povratak kući približio dao je ovom susretu pečat pune opuštenosti i najveće, moglo bi se reći familijarne neposrednosti. Tito će samo na kraju:
- Čeka nas dosta obaveza. Ova godina je i jubilarna - dvije decenije od ustanka; biće proslava, a biće i posjeta...

Delegacija bez poželjne harmonije

Ko bude želio da jednog dana, u istorijskoj retrospekcijji, objektivno ocjenjuje značaj i domete ovog putovanja, bez površnosti, bez političkih i ideoloških ograničenja, ili ličnih animoziteta, moraće da prelista zajednička saopštenja nakon razgovora u svakoj od ovih zemalja. Godina uoči ove posjete (1960) nazvana je godinom Afrike, jer je u njoj oko dvadeset područja pod kolonijalnom dominacijom steklo samostalnost. Među njima i dvije zemlje koje je Tito posjetio (Togo i Mali), a i ostale su bile, uz jedan izuzetak, sa kratkim stažom nezavisnosti. "Vraćamo se iz posjete" - rekao je Tito u Ljubljani - "jednom od najvećih kontinenata svijeta koji se sav budi, koji se umnogome već probudio i koji na međunarodnoj vagi i u borbi za mir ima ogroman značaj." Makar se i moglo tvrditi da nekoj od ovih zemalja posjeta nije bila osobito poželjna, ne može se ni poricati da nije bila korisna. "Pošto je većina čovječanstva" - riječi su Titove po povratku u Beograd - "izvan blokova, mi hoćemo da ta većina ne gleda pasivno da joj neko drugi kroji sudbinu već da i ona sama učestvuje u tome. I što nas bude više - tim ćemo biti snažniji, razumije se ne po topovima i atomskim bombama već kao moralni faktor. A danas moralni faktor u svijetu igra i te kako veliku ulogu."
Najkonkretniji uspjeh ovog putovanja iskazao se u tome što su Titovi domaćini iz šest od ukupno osam posjećenih zemalja došli u Beograd, četiri mjeseca docnije, na Prvu konferenciju neangažovanih zemalja. Bila je to četvrtina od ukupnog broja njenih učesnika. Dvije zemlje (Togo i Liberija) priključile su se Pokretu već na Drugom samitu u Kairu. Istovremeno je unapređena, a sa nekima od ovih zemalja praktično tek i uspostavljena bilateralna saradnja, na političkom, a i na ekonomskom planu, u onoj mjeri u kojoj su to objektivne okolnosti omogućavale i obostrani interesi nalagali. Ukratko, bila je to promocija aktivnijeg prisustva Jugoslavije u područjima zapadne i sjeverne Afrike.
Moje prvo iskustvo na zadatku ove vrste bilo je i najteže. Nikada se više u Titovim inostranim posjetama nije ponovio sticaj toliko nezgodinih okolnosti kao tada: najpre, putovanje školskim brodom bez potrebne stabilnosti za dugu okeansku plovidbu, i to u vrijeme kada su vode Sredozemlja, a pogotovo Atlantika veoma nemirne. Zatim, od ukupno osam posjećenih - pet zemalja se nalazi u tropskom podneblju, a bili smo tamo u najgorem pretkišnom, depresivnom periodu. Dalje - programi posjeta su bili više nego obimni, budući da se u svaku od ovih država, sa izuzetkom Ujedinjene Arapske Republike, išlo prvi put. Uz to - zemlje - domaćini siromašne, pa i uslovi za smještaj često više nego skromni. Najzad, i sastav zvanične delegacije bio je takav da nije moglo biti poželjne harmonije, čak i da su svi drugi uslovi bili povoljni. Po povratku, moj zaključak je bio: doživjelo se - ne ponovilo se. I nije, srećom.
Koja god je zemlja stremila nezavisnoj spoljnoj politici, ako je već nije imala, ili je težila njenoj punoj afirmaciji, ako je već takav kurs slijedila - upućivala je poziv Titu da je posjeti. Pozicija koju je Jugoslavija izvojevala i ugled koji je u svijetu imala bili su takvi da se najmanje rizikovalo, dok se od velikih - bilo da su na Zapadu ili na Istoku - s razlogom zaziralo.
U toj istini su, nesumnjivo, našle oslonac i, od nas daleke, zemlje koje su već 1963. ukazale gostoprimstvo šefu jugoslovenske države: Brazil, Čile, Bolivija i Meksiko. Tito je istovremeno imao i pozive Argentine i Urugvaja, zemalja, u to vrijeme slične spoljnopolitičke orijentacije, ali nije bilo mogućnosti da im se odazove.
Jak eho na latinoameričkom kontinentu imale su, mislim, Titove posjete zapadnoj Africi (1961). Sjećam se da je poziv Titu od tadašnjeg brazilskog predsjednika Kvadrosa stigao upravo u vrijeme dok je, poslije posjeta Gani, Togu i Liberiji, brodom "Galeb" putovao pema Gvineji. A prihvaćene posjete latinoameričkim zemljama uticale su, vjerovatno, u značajnoj mjeri i na Vašington da pozove Tita da se na povratku zaustavi u SAD i da mu ukaže najviše državničke počasti. Tako je ovo putovanje, izuzimajući boravak Tita u Njujorku (1960) povodom jubilarnog zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija - bilo u stvari prvi njegov iskorak u zapadnu hemisferu. Najzad, Tito je bio prvi šef jdne socijalističke države koji je otišao u posjetu kontinentu s onu stranu okeana. Mnogo docnije (1976) Tito će se ponovo naći na tome tlu, čineći posjete Panami, Venecueli i ponovo Meksiku. Ali, drugo putovanje neće imati ni približan značaj onog prvog.

Prve demonstracije protiv Titove posete
 

Vašingtonska policija je u službi američkog predsjednika i pod kontrolom federalne vlade. Da je bilo komotno i bezbrižno - nije! Najveći izazov sa naše strane im je bio što smo koristili kamere i fotoaparate. Mnogi bi u tim trenucima brže-bolje, svojim "parolama" zaklonili lica. U svakom slučaju, nešto do tada nedoživljeno u Titovoj pratnji.
Zvanična vijest o posjeti je glasila da je predsjednik Sjedinjenih Država Džon Kenedi, pozvao predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita da dođe u Ameriku radi "široke razmjene gledišta o izvjesnom broju pitanja od interesa za obje zemlje". Pozdravljajući Tita ispred Bijele kuće, Kenedi je, između ostalog, rekao: "Svijet u kome živimo je pun teškoća i opasnosti. Smatram da je veoma značajno što i pored mora koja nas razdvajaju i možda razlike u političkim filozofijama, imamo razumijevanje za osnovne političke ciljeve zemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila". Izrazio je na kraju nadu da će kao rezultat posjete, odnosi između naroda dviju zemalja postati još prisniji i da će "naša odanost prema nacionalnoj nezavisnosti biti ojačana". Saglašavajući se sa onim što je njegov domaćin rekao, Tito je, zahvaljujući na dočeku, naglasio: "Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajedničkim težnjama, a naročito za vrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednički borili za ostvarenje onih ideala čovječanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija".
Predsjednici su odmah započeli razgovore, uz učešće saradnika: sa jugoslovenske strane, Mijalka Todorovića, Koče Popovića i Veljka Mićunovića, a sa američke, Dina Raska i njegovog pomoćnika Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predviđenog za ručak, a nastavljeni poslije podne. Po završetku prvog dijela, domaćin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kuću. Na ručak je, pored učesnika u razgovorima i još nekoliko ličnosti iz Titove pratnje, pozvano i više američkih zvaničnika. Među njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada, zatim nekoliko senatora, među kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, državni podsekretar Averel Hariman, predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivši ambasadori u Jugoslaviji - Džordž Alen i Džordž Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegovi prethodnici, Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbu vašeg naroda u periodu od dvadeset godina". Tito je izrazio uvjerenje da će razmjena gledišta sa predsjednikom Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naših dobrih odnosa". Predložio je da se Amerika i druge miroljubive države udruže u zajedničkom naporu za očuvanje mira i da "rade u prilog miroljubivog međunarodnog razvoja i saradnje". Zdravice nisu čitane, već improvizovane, što je pojačalo neposrednost ovog važnog susreta.
U razovorima koji su, kako je naglašeno u zajedničkom saopštenju, vođeni u prijateljskoj atmosferi i koji su se odlikovali iskrenošću, izvršena je razmjena mišljenja o nizu važnih pitanja aktuelne međunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglašen značaj, tih dana najčešće spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao početnom koraku u smanjivanju međunarodne zategnutosti. Data je snažna podrška Ujedinjenim nacijama, uz obostrano izražavanje želje da sve zemlje istraju u naporima, čija je svrha da se poveća efikasnost svjetske organizacije. U dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izrazio zahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoći u poslijeratnim godinama. Dva predsjednika su izrazili nadu da će odnosi između dviju zemalja, i kada direktna pomoć više nije potrebna, moći - sem političkih - da se razvijaju i na drugim poljima, naročito na polju razvoja normalne spoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i drugih oblasti.
U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da američka vlada ispituje mogućnost da se, kao pomoć nastradalom Skoplju, sa američkih skladišta u Evropi preda Jugoslaviji 10.000 stambenih jedinica. Američka inženjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produžila za Skoplje kako bi se što uspješnije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaža.
U kasno popodne, po završetku zvaničnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istim helikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobičajene konferencije za štampu predsjednika Tita, pred Bijelom kućom, Kenedi se, kako to tamošnji protokol predviđa, zvanično oprostio od svoga gosta. Konferencija je završena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minuta kasnio. Kenedi je za to dočuo i brzo izašao u park sa svoje dvoje djece: šestogodišnjom Kerolajn i trogodišnjim Džonom. To je, sada već privatnom ispraćaju, dalo toplu, ljudsku notu. U jednom trenutku mali Džon se našao u naručju Jovanke Broz, sa prstićem u ustima, a važno uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu još zateklo, pritrčali su da iskoriste šansu.
Moja pažnja bila je usredsređena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest i opušteno, prirodno držanje: lijeva ruka u džepu od pantalona, u desnoj ručica Kerolajn. Na jednu stranu malo nagnut. Dok je služio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanski razarač naletio je na Kenedijev torpedni čamac i potopio ga.

Vreme opasne konfrontacije dve supersile
 

Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali sa ozbiljnim povredama. Desetak godina kasnije, u to vrijeme već kao senator, bio je prinuđen da ode na bolničko liječenje zbog oboljenja kičme. Poslije dve teške operacije, u postelji je proveo više od pola godine. U novembru 1960, u svojoj četrdeset i trećoj godini, izabran je za - do tada - najmlađeg predsjednika, zamjenjujući u istoriji SAD najstarijeg čovjeka na tom položaju, Dvajta Ajzenhauera. Čuvenog komandanta iz Drugog svjetskog rata, u predsjedničkoj stolici, ipak, previše vojnika, zamijenio je naglašeno opredijeljeni demokrata. Samim tim rapidno se mijenja i politički stil na vrhu države. Mladi Kenedi okuplja oko sebe štab vrhunskih intelektualaca i stručnjaka. Inicira program socijalnih reformi i uspostavljanja pravednijeg društvenog poretka na unutrašnjem planu, i početak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali, suočava se i sa sve žešćim otporima konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politiku administracije u svim njenim aspektima. Kenedi je, međutim, odlučno slijedio započeti kurs popuštanja međunarodne zategnutosti. I njegov poziv Titu da posjeti SAD neki politički analitičari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu.
Vrijeme opasne konfrontacije između dvije najveće sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnih baza na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i to na početku njegovog mandata, najveće iskušenje. Tu pred Bijelom kućom toga dana oživjelo mi je u sjećanju i Titovo angažovanje u vezi sa tom krizom. Naročito mi je jedan trenutak upečatljivo ostao u pamćenju. Poslije nekog uobičajenog programa u Zagrebu, Tito je kasno poslije podne krenuo na Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznad Kvanerskog zaliva. Zašto baš tu - ne znam. Nije se imalo šta vidjeti; bio je već potpuni mrak. U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje alarmantnu. Izgledalo je da svakog časa može da plane nuklearni rat. Lični sekretar Branko Vučinić i ja prišli smo predsjedniku da ga upoznamo s tom viješću. Saslušao je, bez riječi, začuđujuće miran. Vraćajući se svojim automobilima sa povraćenim spokojstvom, nas dvojica smo zaključili: Nema rata! Ali, čim smo stigli na Brione, započela je Titova intenzivna aktivnost: najprije telefonske konsultacije s najbbližim saradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka najodgovornijim državnicima. U dva-tri naredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tišini pratio dramatična događanja, uspostavljena je živa komunikacija na važnim međunarodnim pravcima. Sa Hruščovom, posebno, Tito je u to vrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim odnosima. Ukratko, u naporima da se nađe izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio ni nepoznat i međunarodni nezapažen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuće razmišljam o uočljivoj Kenedijevoj pažnji prema Titu, zaključujem lično da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog značaja.
Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo opuštenih očnih kapaka, između vjeđa, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usađenih bora. Njegovo lice imalo je zamišljen izraz, u mome viđenju - pomalo i tužan. Kao da se u njemu već nazirao nagovještaj skore kobi...
Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to po ličnom pozivu guvernera Pata Brauna, koji je već u Titovu čast "sazvao" veliki svečani prijem u San Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam ja bio, planirano je u ponoć između 17. i 18. oktobra. Motori su već bili pokrenuti. Čuli smo i ono uobičajeno: "Vežite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utišava. Poruka radio vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Po zvaničnom saopštenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja.
Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vašingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetiti promuklost, što lako može da izazove i čaša hladne vode. Usput rečeno, u Americi kao da se i ne služi nikakvo piće bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u početku nije bilo. Ali uveče se javila temperatura, i porasla dosta visoko, što je već bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i da se program mijenja. Lično ne bih isklkjučio da je time laknulo i onim ljudima iz naše bezbjednosti, koji su u San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili.
Titov lični ljekar Stipe Radovanović, Dalmatinac sa Korčule, borac sa iskustvom iz partizanskih dana, uz aspirin i C vitamin, odlučio se i za narodnu terapiju.
Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljim ubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito će njemu, dosta mrzovoljno, ali i poslušno: "Pa, ti mene Stipe liječiš kao što se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom, Tito je već sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.

"Neću da umrem, bilo bi malo prerano"
 

U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme dežurao je odred "sedme sile". Čim je Tito izašao u vrt, znatiželjnim novinarima i snimateljima obratio se riječima: "Kao što vidite - zdrav sam! Nisam ni imao namjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osim toga, ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava šteta". I nastavio je da pravi šale. Kada su mu na trgu pokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka, uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danas takvi".
Na vijest da je Tito lakše obolio, Kenedi mu je poslao telegram, izražavajući želju za ozdravljenje i nudeći svu potrebnu ljekarsku pomoć. Tito mu je zahvalio, izražavajući žaljenje što je bio prinuđen da odustane "od posjete nekim vrlo zanimljivim dijelovima Vaše velike zemlje". Telegram slične sadržine uputio je i guverneru Braunu... Sve naše misli i aktivnosti brzo su preusmjerene prema Njujorku.
Tito će još dva puta posjetiti Sjedinjene Države; 1971, za vrijeme Niksona, i 1978. - u Karterovo vrijeme. Oba puta sam takođe bio u pratnji. Posjete su proticale mirno, bez ičega što bi ih ozbiljnije moglo osjenčiti. Bilo je i tada "piketara", ali u manjim grupicama, ponegdje - jedva na vidiku. Ali, samo bi se za prvu moglo reći da je bila istorijska, kao proboj u bolje međudržavno razumijevanje i širu saradnju. A i realizovana je u jedino mogućem trenutku. Mnogo prije, za nju nije bilo uslova. Mjesec dana kasnije - tamo već nije bilo Kenedija. Pao je 22. novembra u Teksasu, kao žrtva reakcije, u atentatu prilikom posjete gradu Dalasu.
Dvadesetog oktobra, pomalo šokantan skok avionom iz malog, mirnog Vilijemzberga u višemilionski, bučni Njujork. To je bio i prelaz iz posjete Sjedinjenim Državama u posjetu Ujedinjenim nacijama, sa prestankom, načelno, brige i odgovornosti Amerike, tj. federalne vlade. Prava prilika za emigrante da pokažu šta znaju i mogu. Bliski susret s njima u Vašingtonu ostao je u granicama verbalnog duela. U Njujorku, ispred hotela "Valdorf Astorija", u kome će se odsjesti, to je već bilo nešto ozbiljnije. Po dogovoru protokola i Službe bezbjednosti, ispred hotela, u momentu predsjednikovog dolaska, trebalo je da bude što više "naših", ne samo iz pratnje, nego i iz jugoslovenske kolonije u Njujorku. Sat ranije, šećkali smo tamo-amo, jedni druge ispod oka zagledali i, uglavnom se prepoznavali. Po sugestiji lokalne policije, trebalo je da svako od nas, neposredno pred Titov dolazak, okači na rever sakoa propusnicu, ali naopačke, s tim da se prava stranapokaže samo kad to zatraže njihovi ljudi. U povrijeđenom ponosu, odbili smo da tako postupimo. Kad je kolona sa predsjednikom i ličnostima koje su ga na aerodromu dočekale, stigla, i Tito već bio na ulazu hotela, došlo je do uzajamnog šaketanja iz sve snage. U tom času policija je požurila da nas razdvoji i da nas, sa bedževima, što prije utjera unutra. Sve je, očigledno, sa njene strane bilo izrežirano i dozirano. Ne bi se, inače, dogodilo da jedan od tih razbojnika uđe u hotel i dopre samo sprat niže od predsjednikovog apartmana. Ordonansu Manetu Adžiću, na putu do restorana u prizemlju, nanesene su i tjelesne ozljede.
Naš boravak u Njujorku tih dana, u svakom slučaju, bio je neprijatan. Kako da se ne zažali što je sjedište svjetske organizacije u takvom gradu? U "slobodnoj" Americi nismo mogli da se slobodno krećemo. A ko bi odlučio da izađe pojedinačno, bilo službenom obavezom ili svojom voljom, morao je biti na oprezu. Kako je ko znao i umio - tako se i snalazio. Lični predsjednikov fotoreporter, simpatični Miloš Rašeta, tip duhovitog šereta iz naroda, naišao je, približavajući se hotelu, na grupicu emigranata.
- Jugoslav? - prišao mu je jedan od njih.
A Rašeta će, malo pognut, sa šakom iza uva, da tobože bolje čuje, kao iz topa: "Bite šen!" Ovaj je samo odmahnuo rukom.
- Nisam lud da kažem: "Pliz!" - pričao nam je docnije Rašeta - pa da me počnu pripitivati na engleskom.
Provokacije emigranata imale su za cilj da posjetu omalovaže i povrijede dostojanstvo šefa jugoslovenske države. Ali čini se da je na meti bio podjednako, ako ne i više, i predsjednik zemlje koja im je pružila azil. Incident u "Valdorf Astoriji" i samom Kenediju je, očigledno, teško pao. Čim je za nj čuo, telefonom je pozvao Tita da se izvini. Publicitet, koji je sve to senzacionalistički propratio, bio je kratkotrajan; odjek Titovog govora u Ujedinjenim nacijama posve ga je potisnuo.
Posjeta predsjednika Tita Ujedinjenim nacijama tekla je glatko, po strogom protokolu koji važi na Ist Riveru. Odavno sam, posredstvom filma, kao i toliki drugi, imao pred očima sliku čuvenog Menhetna u čijoj silueti dominiraju neboderske građevine. Ali kada se čovjek nađe između njih, pa još i prizemno, jedva da se osjeća nadzemno. Više je pod utiskom da, stiješnjen, nekud propada. Ne mislim da treba zavidjeti ljudima čiji su svakodnevni posao i život vezani za arhitektonsko-urbani ambijent, kakav je na tom ostrvu, u inače privlačnom kosmopolitskom Njujorku.
U podne, 22. oktobra, po dolasku u Ujedinjene nacije, Tita je dočekao generalni sekretar U Tant. Pozdravljanje izuzetno srdačno, tim više što je poznanstvo odranije postojalo. Ovaj burmanski političar bio je lični savjetnik premijera U Nua, u vrijeme kada je predsjednik bio u posjeti toj zemlji. Tom prilikom, na Univerzitetu u Rangunu, na kome je U Tant završio studije modernih jezika i istorije, Tito je proglašen za počasnog doktora. Sa premijerom U Nuom učestvovao je na Prvoj konferenciji neangažovanih zemalja, 1961. u Beogradu. Cijenio je visoko ulogu i doprinos Jugoslavije - i posebno njenog predsjednika - organizaciji na čijem je čelu.
Titov izlazak za govornicu u Generalnoj skupštini pozdravljen je dugim aplauzom. Sasvim očekivano. Dvije trećine tog auditorijuma, odnosno zemalja koje predstavljaju, bilo je manje-više na liniji politike koju je Tito simbolizovao.

"Ravnoteža straha gubi smisao"
 

Započeo je izražavajući zadovoljstvo što govori na tribini organizacije koja je stvorena na teškim iskustvima najvećeg rata u istoriji, kao izraz duboke težnje ljudi i naroda da rat i silu zauvijek isključe iz međusobnih odnosa. "Posljednjih godina" - nastavio je zatim - "dolazilo je u svijetu do opasnih kriza... Mada njihov rasplet nije uvek bio najpovoljniji, jer je ostavljao traga u međunarodnim odnosima, ipak smo uspijevali, zahvaljujući naročito Ujedinjenim nacijama, kao i realističkom gledanju nekih odgovornih državnika velikih sila, da izbjegnemo najtežu opasnost - da svijet bude uvučen u opštu nuklearnu katastrofu".
Govoreći šta bi rat u savremenim uslovima značio i čemu vodi trka u naoružanju, osvrnuo se kritički i na teoriju po kojoj je snaga oružja jedina garancija mira, budući da ona u krajnjoj liniji implicira rat i razaranje. "Današnja takozvana ravnoteža straha sve više gubi svoj smisao i opravdanje, jer bi u eventualnom sukobu, zbog razorne snage postojećih oružja, čak i pobjeda, kada bi bila mogućna, imala iste i materijalne i društveno-političke posljedice, kao i totalni poraz." I dalje: "Čitav poslijeratni razvitak i, upravo, period hladnog rata pokazali su da u međudržavnim odnosima - sila, prijetnja ratom, pa i sam rat nisu mogli da trajnije riješe ni jedan jedini međunarodni problem, već su, svuda gdje su primjenjivani, uvijek stvarali nove i još teže probleme."
Poenta u govoru bila je da se sagleda i prizna realnost našeg doba, i s tim u vezi neophodnost da se između naroda i zemalja sa različitim društvenim sistemima uspostave odnosi na principima miroljubive koegzistencije. Imajući stalno na umu i one sa drukčijim mišljenjima, svejedno što nisu u većini, posebno je istakao da je za pravilno razumijevanje politike koegzistencije potrebno odvajati političke i ideološke razlike i suprotnosti koje su postojale vijekovima, od odnosa među državama i narodima u današnjem svijetu.
Ovo pitanje se, inače, često nametalo baš u razgovorima koje je imao prilikom tek završene posjete zemljama Latinske Amerike, ne toliko onim koje je vodio sa šefovima država, već više u dijalozima sa predstavnicima pojedinih političkih pokreta i organizacija različitih opredjeljenje. Polazeći od toga da je govor u Ujedinjenim nacijama, ipak, najvažnija tačka u njegovoj tekućoj misiji, Tito je, i prije polaska na put, imao skicu ovog istupanja. Slušajući različite sagovornike, provjeravao je svoje teze i stavove, unosio izmjene, brisao i dodavao; riječju, kao rijetko kad, bilo mu je stalo do preciznosti formulacija.
"Danas je počelo da preovlađuje shvatanje" - rekao je - "da je ne samo nužno odreći se politike i sredstava koji vode ratu, već da je, isto tako, potrebno odbaciti i hladni rat." Zalažući se za prevazilaženje postojeće podjele svijeta na vojne i političke grupacije, istakao je: "Što se nas tiče, uvijek smo smatrali da takva podjela svijeta, ma kako se historijski mogla objasniti, nije neizbježna i vječita."
Našao je za potrebno da pojasni neke stvari i u vezi sa politikom neangažovanja. "Mi smo i prije isticali da se tu ne radi o nekom pasivnom stavu prema međunarodnim zbivanjima, a još manje o pokušaju stvaranja nekog trećeg bloka. Ne radi se ni o tome da su neangažovane zemlje prisvojile atribut isključivog zaštitnika mira... Neangažovanost se danas kvantitativno i kvalitativno mijenja i pretvara u opšti pokret za mir i pronalaženje miroljubivih i konstruktivnih puteva za rješavanje raznih problema među narodima." Ocijenjujući da je čovječanstvo na istorijskoj prekretnici i da na putu stvaranja humanijih međunarodnih odnosa treba potisnuti nevjericu i malodušnost i onemogućiti one koji smatraju da je sila iznad svega, Tito je zaključio: "Čovječanstvo je išlo naprijed zato što su mase i pojedinci gledali naprijed, što se nisu mirili sa svojim tegobama i nesrećama."
Dobar dio govora bio je posvećen međunarodnim ekonomskim odnosima, postepenom ostvarivanju ravnopravnosti u toj oblasti, kao materijalnoj osnovi koegzistencije: "Mi smatramo da postoje opšta međunarodna obaveza i interes da se nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju uopšte pomogne da što brže razviju svoje potencijalne materijalne mogućnosti i privredne snage. Prema našem mišljenju i iskustvu, takvo pružanje pomoći ne treba da bude usmjereno samo na rješavanje problema ishrane ili na saniranje budžetskih i platnih teškoća, već ono mora efikasno da doprinosi privrednom razvitku tih zemalja i jačanju njihovog učešća u međunarodnoj ekonomskoj saradnji."
Završavajući govor, vratio se na glavnu ideju, saopštenu već na početku, na aktivnu i miroljubivu koegzistenciju, odnosno zahtjev da se ona kodifikuje u svjetskoj organizaciji. Podsjećajući da su već u Povelji Ujedinjenih nacija, među čijim glavnim osnivačima su bile zemlje sa različitim društvenim uređenjima, sadržane osnovne ideje koegzistencije. Tito zaključuje preporukom: "Za dalje unapređenje međunarodnih odnosa i za učvršćenje mira u svijetu naročito bi bilo značajno ako bi Ujedinjene nacije - kao najreprezentativniji skup ravnopravnih i suverenih zemalja i naroda i kao najistaknutiji forum koji izražava javno mnjenje svijeta - dalje razradile i kodifikovale principe miroljubive koegzistencije."