Blažo Mandić

 TITO u dijalogu sa svijetom

Jugoslavija je u jednom dugom vremenu bila međunarodno priznata politička i diplomatska sila. Ostvarivala je uticaj i uživala ugled kojima na međunarodnom planu, razmjerno veličini, vojnom, ekonomskom i demografskom potencijalu, gotovo da nije “normalno”. Svojom politikom, sa Titom na čelu, odlučno je doprinosila afirmaciji   malih naroda na nezavisnost i samostalan put unutrašnjeg razvoja, jačala im samopouzdanje i vjeru u vlastite snage.
Ugled Jugoslavije za njene građane nije bio samo puka, prazna i prolazna slava, već je značio i materijalizaciju državnog interesa, i u političkom i u ekonomskom smislu. Uživajući političko povjerenje, Jugoslavija je, na primjer, na tenderima za krupne projekte u velikom broju zemalja koristila taj svoj prestiž, pa je lakše od drugih dobijala zamašne i dugoročne poslove. Spoljna politika izvela je jugoslavensku privredu, posebno njenu građevinsku operativu, i industriju vojne opreme na međunarodno tržište. Efekat toga nije se izgubio ni do dana današnjeg.
Sve se to mora sačuvati od zaborava, bez obzira što je docnije srušeno »zaslugom« politički neodgovornih ljudi, i državnički nedoraslih lidera, ponesenih naopakim naumima i fatalno pogrešnim ciljevima i procjenama. Ako se i računa sa dobrim pamćenjem ljudi koji se svega mogu sjećati,što je doduše pretpostavka za optimiste, ostaju mlađe generacije koje to doba nisu proživjele i, naravno, one koje će dolaziti. Onih koji se sjećaju tog vremena iz godine u godinu će biti sve manje, pa je i potreba da se zapiše kako je bilo - sve izraziti]a.
Bez potpunijeg upoznavanja toga vremena, u svim aspektima njegovog ispoljavanja, nove generacije neće moći da kritički ocjenjuju ni ono što će, možda, smatrati da nije bilo dobro i dovoljno cjelishodno. U svakom slučaju, budućnost od prošlosti može učiti, a nema zbora da se iz tog vremena bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije može mnogo i - naučiti.
U ovoj knjizi riječ je o jednom vidu Titove dugogodišnje spoljnopolitičke aktivnosti o njigovim posjetama stranim zemljama, onima koje sam lično pratio, aktivno u pripremama i njihov svjedok bio. U nekoliko zemalja sa Titom nikad nisam bio. To su: u Aziji - Indonezija i Burma, u Evropi - Bugarska, Mađarska, Austrija i Norveška. Nisam bio u predsjednikovoj pratnji ni prilikom njegovih posjeta četrdesetih i tokom pedesetih godina. Ali sam Tita kontinuirano - a kao pojedinac, vjerovatno, i više nego bilo ko drugi - pratio u najvećem broju medunarodnih posjeta, u više od šezdeset zemalja tokom punih dvadeset godina. Zato sam ovu knjigu smatrao svojim dugom, prisjećajući se i riječi sarajevskog kroničara i pjesnika iz 18. vijeka, Bašeskije: »Od svijeta i čovjeka ostaje samo ono stoje zapisano«.

Namjera je prevashodno da se o pomenutoj Titovoj aktivnosti upotpuni faktografija, što će i istoričarima moći da posluži kao jedan od izvora u osvjetljavanju i ocjeni značajnog perioda u životu bivše zajedničke države. Tekstom se podsjeća: kako su te posjete sadržajno izgledale, šta su tematski obuhvatale, kako su proticale, čime je svaka od tih misija bila primarno motivisana i kakvim je konačnim rezultatom ostala obilježena. Poenta u kazivanju je na velikim Titovim misijama, sa više zemalja u programu jednog putovanja, a koje su svaki put imale i poseban cilj, kao dio šire spoljnopolitičke strategije, ponajviše u vezi sa Pokretom nesvrstanih zemalja i pripremama njihovih samita.
Time se, dakako, ne umanjuje značaj pojedinačnih posjeta, koje su bile samo u funkciji aktuelnih bilateralnih interesa, ili prosto diplomatsko uzvraćanje, tj. oduživanje šefovima pojedinih država koji su već, na svoju inicijativu, posjetili Jugoslaviju. Kao što ni zemlje, po svojoj snazi, veličini i objektivnom značenju, pa time i našem spoljno-političkom interesu, nisu iste, tako ni razgovori tokom t ih posjela nisu bili iste spoznajne vrijednosti i jednake političko-diplomatske težine. U nekim slučajevima ti su razgovori daleko prelazili okvire bilateralnog, u drugim su bili više rutinski i protokolarni. Razlikovali su se i po tome kako su organizovani. Negdje su vodeni u širem sastavu dviju delegacija, negdje »u četiri oka« Ili uz pridruživanje predsjednicima samo po jednog ili dvojice najbližih saradnika. Ako se išlo neposredno iz jedne zemlje u drugu, neizbježno je bilo i tematsko ponavljanje, doduše sa izvjesnim varijacijama i specifičnije raspoređenim akcentima. Repertoar međunarodnih problema nije se u to doba, kao uostalom ni danas, mijenjao brzo. Ali krupnije pomake ili za njihovo trajnije rješavanje potrebne su godine, pa i decenije, a poneki se ne riješe ni za cio vijek Tokom Titovih razgovora, u najvećem broju posjeta, sve je zabilježeno i u cjelini sačuvano. Manjim dijelom rađeno je u izvodima, dakle samo djelimično, kao informacija za operativne potrebe. A ponešto od onog izrečenog »u četiri oka« i bez prevodioca, ostaće tajna za sva vremena.
Budući daje u ovoj knjizi riječ i o svojevrsnoj hronici jednog vremena, neće biti nezanimljivo ni kad je koja posjeta realizovana. u kakvom aktnelnom međunarodnom kontekstu, pa sve do običnih podataka koji mogu biti interesantni samo za neke čitaoce, uključujući imena i funkcije drža\nih i političkih ličnosti u zvaničnoj pratnji, svaki put, naravno, u novom sastavu. Pri tome su uzimana uglavnom dva principa: prvo, da uvijek bude neko iz jednog od republičkih rukovodstava, i drugo, da obavezno bude bar jedan član savezne vlade, obično neko od onih čija su briga bili privredni poslovi. Uključivane su i ugledne ličnosti iz drugih oblasti, pri čemu su veliki značaj imale kultura i nauka. Podrazumijeva se da je predsjednik - pored toga što bi neke ljude iz kruga najbližih saradnika sam predlagao - konačni spisak svoje pratnje u cjelini uvijek lično odobravao.
Bilo je zamjerki, još za njegovog života, a docnije pogotovo, da je Tito mnogo putovao po svijetu, da je organizacija tih putovanja mogla biti racionalnija, sa manjim brojem ljudi u pratnji i kraćim trajanjima posjeta. Tvrdim, najprije, da je bilo mnogo manje realizovanih posjeta nego što je bilo poziva, i to veoma često propraćenih odgovarajućim diplomatskim, političkim i drugim pritiscima. Nije, u stvari, bilo nijedne nesvrstane zemlje koja nije izrazila želju da joj Tito dođe u posjetu, l duže trajanje nekih posjeta od neophodnog vremena takođeje često bilo iznuđeno, što ne znači da se tome nije trebalo odlučnije suprotstavljati. Jer, nije to uvijek bio samo izraz poštovanja, neke posebne ljubavi, već interes, želja da se uz pomoć Titovog autoriteta učvršćuje svoja pozicija. A priklanjanje svim tim traženjima moglo ga je nebrojeno puta skupo koštati. Prolazak zakrčenim ulicama milionskih gradova sa domaćinima, u otvorenom automobilu, bio je čin najvišeg rizika.
U svakom slučaju, dio pomenutih zamjerki nije bio bez osnova. Istina je da su u Titovoj pratnju uključivani ponekad i ljudi bez konkretne potrebe, radne obaveze ili većeg posla, ličnosti kojima je to stvarno bila puka nagrada. Naročito dok se putovalo brodom, od čega se, srećom, rano odustalo. Neki su to i zloupotrebljavali, koristeći lične veze. ili prenaglašavajući, recimo, aspekt bezbjednosti i kad razloga za to nije bilo, budući daje tu uvijek glavna i odlučujuća uloga na zemlji domaćinu i njenim službama Ali, niko od odgovornih nije se usuđivao tome suprotstavljati. Ovim nipošto ne umanjujem ogromnu odgovornost i izuzetnu profesionalnost naših ljudi koji su brinuli o Titovoj sigurnosti. U ime »ravnopravnosti« republika i pokrajina povećavali su se, uz podršku političkih faktora, do skupe i neopravdane mjere i zahtjevi od strane sredstava informisanja...

Sve, međutim, ima svoju cijenu. A najveća je svakako očuvanje nezavisnosti, sticanje političkog kapitala i njegovo ekonomsko opredmećenje. Podsjećanjem na tu politiku i ugled koji je njome stican i stečen, postaje vidljivije i šta se izgubilo u velikoj tragediji država na ovim prostorima koje su okrenule leda svijetu, i kad se na najgori način poigralo sa sudbinom svih naroda bivše jugoslavenske zajednice.
Kadgod je sa Titom putovala i njegova supruga Jovanka, protokol zemlje domaćina pripremao je za nju poseban program. To su pretežno bile posjete socijalnim i zdravstvenim institucijama, ustanovama za brigu o porodici i djeci, kulturno-pros-vjetnim i umjetničkim centrima, raznim izložbama, ali i pojedinim fabrikama. U nekim zemljama bila je u žiži medijskog interesovanja. Tokom posjeta latinoameričkim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama, 1963. godine — da pomenem samo jedno putovanje - dala je desetak intervjua. Odazivala se najvećim dijelom molbama ženskih listova i časopisa. Njenih aktivnosti u ovoj knjizi nema, ili se samo uzgredno pominju, iz dva jednostavna razloga. Prvo, moje angažovanje u okviru predsjednikovog programa nije mi dopuštalo, osim u rijetkim prilikama, da istovremeno pratim i njene obaveze. Drugi razlog je u osnovnoj koncepciji ove knjige i nemogućnosti da se u njoj sve to obuhvati. Samo zbog toga je i nekoliko posjeta (SSSR-u, Ujedinjenoj Arapskoj Republici, Indiji, Poljskoj) sasvim izostavljeno. Nisam se doticao ni zajedničkih saopštenja (kominikea) u kojima su cjelovito iskazivani rezultati svake pojedine posjete. To su, uostalom, samostalni zvanični dokumenti do kojih zainteresovani mogu doći. Sistematično je to obrađivano i u izdanjima »Jugoslavenskog pregleda«.
Od prvobitne zamisli da građu razvrstam po kontinentima odustao sam i odlučio se za svrsishodni/i - kronološki princip. Izuzetak je jedino Rumunija kao susjedna zemlja sa najviše uzajamnih posjeta, čiji mi se zbirni prikaz učinio funkcionalnijim. A za mjesto u redosljedu knjige uzeta je 1964. - godina svečanog otvaranja radova na izgradnji hidroenergetskog i plovidbenog sistema Đerdap.
Govorom o ma kakvoj aktivnosti državnika, u ovom slučaju Tita - uvijek se usput kazuje dosta toga i o ličnosti, o ličnim sklonostima i navikama. Iz ovog teksta se može vidjeti ne samo kako se Tito postavlja u razgovorima, kako ih vodi, već i kako reaguje na razne druge stvari, na čemu zadržava pažnju i kako to komentariše. Svoju vlastitu pažnju usredsređivao sam, kad god bi mi se za to pružila prilika, i na državnike sa kojima je Tito razgovarao. I, takođe, bilježio kako sam neke od njih u datom trenutku izbliza vidio, kako sam ih u svojoj skromnoj percepciji doživio.
Lako će se zapaziti i nastojanje da se, gotovo redovno, o svakoj od zemalja uplete i ponešto, vrlo kratko, a za nju, bilo istorijski ili geografski karakteristično, da se putopisno dotaknu posebnosti podneblja, dragulji gradova, običaji i navike ljudi u njima. Podrazumijeva se da pri tom treba uvijek imati na umu godinu kada je to zabilježeno. Sa te tačke gledišta, ovi su zapisi u neku ruku i brza šetnja kroz geografiju svijeta. Ima i usputnih dogodovština i anegdota, vedrijih i manje veselih zgoda, ali uvijek povezanih sa konkretnom situacijom u toku posjete i dotičnom zemljom,
Knjiga je povelika brojem stranica,što je nepoželjan učinak mojih prenaseljenih sjećanja. Može mi se, dakle, zamjeriti na opširnosti, ali sam se maksimalno trudio da ne bude prigovora tačnosti. Uvažavam i mišljenje — više se ne sjećam čije - da nema događaja koga će se dva posmatrača, poslije izvjesnog vremena, sjetiti na posve istovjetan način. Važno je da mu se ne izokrene bit, ne okrnji suština i prizna pravo na dopuštenu dozu razlika u emocijama i ocjenama. U svakom slučaju, nastojao sam da savjesno ostanem u dobrom odnosu sa činjenicama, a da ocjene i komentare više prepustim drugima. To ne znači da sam se kao svjedok i saučesnik potpuno sklanjao u stranu i da zapažanja nisam pratio i svojim razmišljanjima. Unio sam ponešto i sasvim lično, ali se nadam da u tome nisam izgubio mjeru.
Najzad, tokom protekle decenije i po, stotine ljudi su iskoristile prilike za svakovrsne laži o Titu i njegovom vremenu. Valjda će se dopustiti i živim svjedocima da iskoriste pravo na istinu, bez obzira kako će je ko primiti i tumačiti.
Tekst je pisan - uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije - u sintezi zapisa i sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano iponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju. Da dodam i ovo: sve što je u životu objektivni događaj, u zapisima neizbježno postaje subjektivni doživljaj. Tako treba gledati i na ovaj tekst.
Kad mi se u ruci našla knjiga briljantnog diplomate, nedavno preminulog ambasadora Milivoja Maksića, U raskoraku sa svijetom, rekao sam:
- Sjajno! Evo adekvatnog naslova i za doba koje je tom vremenu prethodilo - U korak sa svijetom.
I vremenom, naravno.
Na kraju sam se, ipak, odlučio za još adekvatniji naslov: Tito u dijalogu sa svijetom.

U Beogradu, januara 2005.
Predgovor autora

Titov savetnik za štampu, u upravo objavljenoj knjizi u izdanju novosadske agencije "Mir", pratio je predsednika u oko sto poseta u više od šezdeset zemalja sveta. Sa Titom je bio na svim konferencijama nesvrstanih zemalja, osim u Kairu, Konferenciji OEBS u Helsinkiju 1975. i na konferenciji komunističkih i radničkih partija u Berlinu 1976.Prenosimo neke zanimljive delove.

Na "Galebu" dve nedelje

U pratnju predsjednika Tita, na putovanju izvan Jugoslavije, prvi put sam uključen prilikom njegovih posjeta zemljama zapadne i sjeverne Afrike, 1961. godine. To putovanje je trajalo dva i po mjeseca: započelo je 14. februara u Splitu, a završilo se 27. aprila u Beogradu. Iz Odjeljenja za štampu na put smo krenuli Mladen Vezilić i ja.
Ova Titova misija je tekla u vremenu povećane zategnutosti u svijetu. Pet žarišta je bilo preokupacija Ujedinjenih nacija: Kongo, Alžir, Laos, Angola i Kuba. Od ovih pet - tri baš u Africi. Najužarenije od svih, svakako, u Kongu, nakon intervencije belgijskih kolonijalista i ubistva predsjednika legalne kongoanske vlade Patrisa Lumumbe. Razgovori su svuda, naravno, bili na liniji mogućeg zajedničkog djelovanja u korist mira i traženja rješenja za okončanje pomenutih kriza. Poseban značaj ova misija je imala za nastajanje i razvoj Pokreta nesvrstanih. Prethodnih godina Tito je bio u posjetama zemljama Azije i istočne Afrike, sa ciljem, pored ostalog, da postavi temelje toj politici. Trebalo je privlačiti nove zemlje koje će je slijediti.
U zapadnoj Africi glavni partneri su bili Gana i njen predsjednik dr Kvame Nkrumah i Gvineja, sa predsjednikom Seku Tureom na čelu. Sa Nkrumahom se Tito upoznao i prvu razmjenu mišljenja imao pola godine ranije, na XV zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, a Seku Ture je bio u Jugoslaviji samo mjesec dana pred Titov polazak u Afriku. Togo i Libegija bili su susjedi prethodno pomenutih dviju zemalja, na istom pravcu, pa su i njihovi pozivi prihvaćeni. Posjeta Republici Mali nije bila planirana. Odluka je donesena u toku samog putovanja na insistiranje njenog predsjednika Modiba Keite. Budući da je u unutrašnjosti kontinenta, Tito je avionom iz Konakrija otišao i u Bamoko, na nepuna dva dana. "Nisam se pokajao" - rekao je docnije. Keita - do tada malo poznat - za njega je bio ugodno iznenađenje. Jednom će u šali reći: "Pridobio sam tada za Prvu konferenciju nesvrstanih najkorpulentnijeg učesnika". Ko god je zapamtio često objavljivanu fotografiju šefova država ili vlada na Prvom samitu u Beogradu, prisjetiće se Keite: u prugastoj, crno-bijeloj đelabiji, nekoj vrsti košulje, i širokoj i dugoj, kako je na tom snimku napravljenom za istoriju nadvisio doslovce sve.
Poslije zvaničnog dijela crne Afrike, slijedile su tokom iste misije i posjete Maroku i Tunisu (treću zemlju Magreba, upravo oslobođeni Alžir, posjetiće tek četiri godine kasnije). Na kraju nije mogao izostati ni susret sa, tad već starim prijateljem, predsjednikom Ujedinjene Arapske Republike - Gumalom Abdelom Naserom. Putovanje, dugo i teško.
A da bi se dočarala slika kako je u pojedinostima izgledalo, najbolje je krenuti putokazom tada izvorno zabilježenog i - uz korišćenje perfekta - naknadno malo redigovanog, i sjećanjima unekoliko dopunjenog.
Stanovništvo Splita sleglo se u luku tog prijepodneva, 14. februara 1961. da isprati jugoslovenskog predsjednika na dug i naporan put. Sa Titom i njegovom suprugom Jovankom u posjetu afričkim zemljama krenuli su predsjednik Narodnog sobranja NR Makedonije Lazar Koliševski, državni podsekretar za inostrane poslove Veljko Mićunović, generalni sekretar predsjednika Republike Leo Mates i književnik Dobrica Ćosić. U pratnji su takođe bili generali Miloš Šumonja, Milan Žeželj i drugi. Brod "Galeb", u sastavu Združenog odreda Ratne mornarice, zaplovio je lijepim Jadranskim morem. Komandant Združenog odreda bio je kontraadmiral Ljubo Truta, načelnik Štaba kapetan bojnog broda Josip Grubelić, pomoćnik za moralno-političko vaspitanje kapetan bojnog broda Vidoje Žarković. Na brodu, nešto malo preuređenom pred ovo putovanje, prvi sati protiču normalno - u smještaju, raspakivanju, upoznavanju sa redom i rasporedom, u "sadejstvu" civilnog protokola i vojne komande Združenog odreda. Na gornjoj palubi, pored komfornijeg smještaja za Tita i Jovanku, i nekoliko udobnijih kabina za članove zvanične delegacije. Ostalima su podijeljeni brojevi standardnih mornarskih kabina. Jednog od članova pratnje iz vojnog "vrha" upitao sam polušaljivo da li će nam se ovo putovanje računati i kao vojna vežba.
"Ne znam" - odgovorio je - "vidjećemo na kraju."
Dan-dva po isplovljenju, dok je još more bilo mirno - bilo je na brodu i zanimljivo. A onda, kako se dalje odmicalo, posao se povećavao, a more je, kao u inat, postajalo sve nemirnije. Pogotovo kad se izašlo iz Sredozemlja i uplovilo u vode Atlantika. U mome radnom vijeku te dane ubrajam među najteže. I kad šef države odlazi u posjetu samo jednoj zemlji, mnogo je tekstova i raznih papira u opticaju i radu, pa je lako pretpostaviti kako to izgleda kad ih je, kao ovog puta, u "paketu" sedam-osam. Mirko Milutinović, u to vrijeme u kabinetu savjetnik za spoljnu politiku, i ja radili smo satima i danima u nevelikoj kabini sa slabim svjetlom i malo vazduha.

Noći pod ogromnim mesecom

Za mene su, a u tome nisam bio sam, pisanje i povraćanje bile dvije gotovo jedine radnje koje su se uporno smjenjivale. Kako se brod, s vremena na vrijeme, zaljulja jače, tako se i utroba pokrene, pa se učini da se podiže do grla. A raditi se mora.
Ni ljudima bez obaveza pout mojih u tim trenucima nije bilo ugodno, ali jeste podnošljivije: čim se legne biva lakše. U neku ruku, zbog poslova koji se unaprijed nisu mogli obaviti, dobro je bilo što je plovidba duže trajala: od Splita do Teme, luke u Gani, putovalo se dvije sedmice. Da se i to pomene: u delegaciji ovog puta, nama iz predsjednikovog kabineta, nije bilo ljudi od neke veće pomoći, izuzimajući Veljka Mićunovića koji nam je svesrdno pomagao i onda kad se loše osjećao.
Naš rad bio je i "nagrada", hijerarhijski doduše. Poveći salon na palubi pretvoren je u trpezariju. Za glavnim stolom, pored Tita i Jovanke, bili su Lazar Koliševski, Veljko Mićunović, Leo Mates, Dobrica Ćosić, generali Miloš Šumonja i Milan Žeželj, komandant Združenog odreda - admiral Ljubo Truta... Nas nekoliko imali smo mjesta za manjim stolovima ispred njih. Svi ostali iz pratnje bili su na ishrani u restoranu za članove posade. Ova "privilegija" je imala i dobirh i loših strana. Bilo je zanimljivo slušati razgovore koji su vođeni tokom ručka i večere. Nezgoda je bila u tome što se moralo doći tačno u određeno vrijeme, u odijelu i sa kravatom, i posebno - što se nije moglo neopaženo izvući kad visoko more, ponekad iznenadno i naglo, oduzme volju za jelom.
Razgovori bi nekad krenuli od vijesti iz Jugoslavije koje su stizale u specijalnom Tanjugovom biltenu; nekad bi se pretežno odnosili na zemlje u koje se ide, kako kad, ali često su osvježavane uspomene na doživljaje iz rata i drugih vremena. Predsjednikova supruga Jovanka podsticala je Tita da ispriča sad ovu, sad onu dogodovštinu. Zanimljiva su bila njegova prisjećanja iz Rusije, iz vremena Oktobarske revolucije, a posebno na život među Kirgizima, u Sibiru. Pričao je o njihovom načinu života i o običajima, o velikoj zaostalosti i religioznim predrasudama. Sjećao se svojih odlazaka u Omsk i nezgodnih susreta sa razbojnicima u stepi... Ali češće i radije bi se vraćao doživljajima iz NOB-a. Jednog dana je najviše bilo govora o Vladimiru Nazoru. Ostala mu je u pamćenju svaka pojedinost u vezi s njim. Smijući se, Tito je pričao o dvojici zarobljenih Italijana koji su bili zaduženi da brinu o Nazoru. Recitovali su mu Dantea i kradom pijuckali mlijeko koje se s mukom nabavljalo samo za starog pjesnika.
Na brodu su, ne računajući posadu, jedni radili, a drugi se, uglavnom, odmarali. Među ovim posljednim "aktivan" je bio i Dobrica Ćosić. Kad bi se u podne i uveče društvo okupilo, obično bi Tito prvi, nekom šalom ili dosjetkom, dao podsticaj za priču.
A potom bi upravo Dobrica, čio i za priču oran, bio glavni animator. Doduše, biti glavni u tom smislu i nije bilo teško u društvu Koliševskog i Mićunovića, dvojice ljudi nekako podjednako teških na riječi, i po prirodi sličnog, mrgodnog izraza. A i Mates im je u tom pogledu bio dosta blizu.
Prirodno je otuda da su se i književne teme češće nametale. Razgovor bi se tako poveo i o nekoj od Ćosićevih knjiga. Njegovo "Daleko je sunce" proširilo bi priču i na onaj dio Srbije u kome se dosta ratovalo i gdje je učešće budućeg književnika, kao političkog komesara Rasinskog partizanskog odreda, bilo aktivno. Bilo je riječi o njegovoj rodnoj Velikoj Drenovi i zanimanju Ćosića u mladosti za poljoprivredu, posebno za kalemarstvo, a lako se prelazilo i na veselije teme, sve do onih o dobrim vinima i korisnom druženju sa popovima. Nije se, ama baš ni po čemu, dalo zaključiti da je Ćosić nečim nezadovoljan, da se ne osjeća ugodno, da baš tu "na Atlantskom okeanu, u noćima pod ogromnim mesecom" sagorijeva svoju komunističku vjeru u jugoslovenski demokratski socijalizam. Biće da se akademik - uvijek aktuelno politički angažovan - toga naknadno sjetio.

Prepirka Tita i Ćosića oko apstraktnog slikarstva

Jednoga dana, glavna i jedina tema bila su predratna sporenja između lijevo orijentisanih književnika, inače aktivista bliskih Partiji. S tim u vezi - a i nakon prethodnih osvrta na predstavu "Glembajevih" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu - dosta govora je bilo o Krleži. I, ko zna već po koji put, o njegovom kolebanju na početku rata i neizlasku na slobodnu teritoriju. "Krležina je pogreška" - zabilježio sam tada doslovno Titove riječi - "bila u tome što je gledao čisto matematički na neravan odnos snaga u oružanoj i živoj sili, pa shodno tome nije vjerovao ni u šanse za otpor. Potcenjivao je značaj i snagu moralnog faktora". Opasnost od nastupajućeg fašizma, prema Titovom kazivanju, Krležu je rano zaokupila. Bio je u strahu da nema organizovanih snaga koje će se tome uspješno suprotstaviti. Pomenuo je i jedan sastanak sa Krležom u Zagrebu po povratku iz Pariza 1938. "Cijelu noć smo proveli u razgovoru. Bilo mi je stalo da kod njega razbijem izvjesni pesimizam."
Tito je potom govorio o Krležinim velikim zaslugama za jugoslovensko revolucionarno organizovanje. Pokrećući i uređujući više časopisa, počev od Plamena i Književne republike već prvih dana nastanka jugoslovenske države, do Pečata uoči samog rata, mnogo je doprinio, kako je rekao Tito, privlačenju značajnog dijela inteligencije uz Pokret i uopšte uzdizanju i sazrijevanju kadrova u njemu. Naveo je, i to baš tačno citirao, Augusta Cesareca koji je za Krležu rekao da je najizrazitiji predstavnik lijevog fronta u jugoslovenskoj umjetnosti. Iznenadilo me koliko je Tito, kao partijski funkcioner i djelatni revolucionar - radnik, bio u toku književnih previranja toga doba. U kontekstu zbivanja na književnoj ljevici pomenuta je saradnja Ćosićevog, tada još bliskog prijatelja Oskara Daviča, u Krležinom Pečatu, pa s tim u vezi i njegov spor sa Đilasom. Davičo je tada žestoko branio svoje pjesme od lijevih dogmatika... Svakako, dolazile su na red i neke aktuelne teme u kulturi i umjetničkom stvaralaštvu. Tito, na primjer, nije volio apstraktno slikarstvo. Dobrica Ćosić je drukčije gledao na ovu umjetnost i uvjeravao je Tita da nije u pravu. Ukratko, slušati lake prepirke ove vrste bilo je zanimljivo.
U razgovor bi se povremeno uključio i admiral Truta. Obično sa podacima o plovidbi i meteorološkom prognozom. Kao domaćinu bilo mu je stalo da čuje i kako mu se gosti osjećaju na brodu. U bilježnici sam sačuvao i ovaj dijalog.
- Da li vam je kabina dovoljno svijetla, druže Maršale?
- Kako da ne! Kad radim, upalim sva svjetla, a uz to postoji i prozor...
- Postelja je, nadam se, udobna?
- Jeste. I jastuk je dobar, malo je tvrđi i miriše na morsku travu.
- A bilo je govora da se zamijeni nekim mekšim.
- Vratio bih ga odmah. Ne volim kad mi glava sasvim utone. Na robiji, i prije toga, i gotovo čitavog života navikao sam na tvrđi ležaj, i ta je navika ostala do danas.
Dan ranije, bilo je govora o namještaju, o ljepoti i kvalitetima pojedinih vrsta drveta.
- Meni se jasen sviđa - kazao je Tito - i javor isto tako. Volim svijetlo drvo.
Nas nekoliko naspram glavnog stola bili smo ćutljiva "pozorišna" publika. Samo bi se kadikad oglasio i poneko od nas, ako bi bio prozvan ili se, po kakvom osnovu, osjetio pozvanim da nešto saopšti, bilo u vezi sa tekućim razgovorom ili nezavisno od njega. Ponekad bismo u mislima bili više sa papirima koje smo ostavili i kojima se moramo što brže vratiti.
Kako smo se približavali Gani, strpljenje se tanjilo i bilo na izmaku. Da bismo oživjeli, odnosno ublažili tu malo depresivnu atmosferu koju su proizveli monotonija duge plovidbe i neugodno more u tropima, moj zemljak Simo Vuković, iz predsjednikovog Vojnog kabineta, i ja odlučimo da, radi "ravnoteže" podignemo malo "talase" i na samom brodu. Zatavorimo se jednog poslijepodneva u kabinu i pripremimo specijalni šaljivi bilten. Pošto smo se pribojavali kako će to pojedinci primiti, bilten smo otkucali samo u jednom primjerku i uredili tako da se na više mjesta brzo pročita i u roku od jednog sata bude u mom džepu.
Najgore su prošli oni koji su se na početku hvalili da su imuni na morsku bolest, da ljuljanje broda njima ne može škoditi, i slično, a čim bi tlo počelo da im izmiče ispod nogu, požurivali su u svoje kabine, u poželjnu "horizontalu". Ili su se ponašali kao da im nešto nije jasno. O njihovoj moreplovačkoj "kondiciji" javljala je, na primjer, agencija "Žuta majica". Agencija koja je prenosila vijesti iz dijela broda u kome su bile smještene tri žene, za sve vrijeme dosta mrzovoljne, malo zbog rada (mnogo se prekucavalo, prevodilo, sravnjivalo), malo i zbog svoje prirode, a ponajviše zbog visokog, nemirnog mora - zvala se "Tri gracije".

Golema sauna na Zlatnoj obali

Nije zaobiđeno ni prebacivanje čamcem sa "Galeba" na "Lovćen" ekipe ljekara, predvođeno sa dva generala: Milanom Žeželjom i dr Isidorom Papom. Jedan mornar na "Lovćenu" se ozbiljno razbolio i trebalo mu je pružiti pomoć. Prebacivanje je bilo dosta rizično i opasno - noć bez mjeseca, a more visoko, uzburkano. No, pošto se sve srećno završilo, našlo se i u toj "operaciji" detalja zgodnih za smijeh i šalu. I tako redom, oglašavale su se agencije: "Vrli mornar", "Zdravlje narodu", "Sve za nauku", "As ti Gospu", "Daj repete", "Osmjesi sa juga", "Sunce je blizu", itd. Osim Tita i Jovanke, niko nije bio pošteđen.
Iste večeri započelo je prepričavanje "lokalnih vijesti" sa broda i traženje biltena. A biltena - nigdje? Nagađalo se ko bi mogao biti autor, pa sam tako ja među prvima bio osumnjičen. "Zar da mene koji sam sve vrijeme među najzaposlenijima za to nabijedite?" - branio sam se i u nedostatku dokaza "bio oslobođen". Nas dvojica, Simo Vuković i ja, samo smo pripomogli, kao tobože i svi učesnici, u onom što se čulo i prenosilo od usta do usta, da interpretacije budu što vjernije.
Ovaj mali nestašluk bio je svima od koristi; smijeh je ljekovit u svakoj prilici.
O Gani, bivšoj britanskoj koloniji, nešto sam u svojoj pripremi pred put već bio saznao. Ali sam i dosta toga u glavi krivo povezao. Zemlja pod suncem, sa bujnom vegetacijom, šumama palmi i desetinom proizvoda od njihovog ploda. Najviše me, na romantičan način, zaokupljalo njeno bivše ime - Zlatna obala. Zašto su ga mijenjali, pitao sam se. Jedva sam čekao da nogom stupim na njeno tle. Kad tamo - razočarenje na prvom koraku. Osjećanje da se u odijelu ulazi pravo u golemu saunu. Nema ni čistog sunca; zaklanja ga neka gusta koprena, magleni zastori od jakih isparenja.
Može čovjek da izdrži i visoku vlagu i visoku temperaturu. Ali kada se i jedno i drugo spoje u visokom stepenu, kao što je slučaj ovdje, to za nas Evropljane postaje jedva izdržljivo...
Iz pristaništa u Temi, gdje je Tita dočekao Nkrumah sa najbližim saradnicima, kao i jugoslovenski ambasador u Gani Zvonko Perišić, automobilima se kreće u Akru, prestonicu odnedavno nezavisne države, poslije viševjekovne dominacije kolonijalnih gospodara. Kad je proces oslobođenja započeo, sve je relativno brzo išlo. Na čelo narodnog otpora stala je organizacija pod imenom Ujedinjena konvencija. Budući da nije bila dovoljno radikalna, 1949. se iz nje izdvojilo lijevo krilo, predvođeno Kvame Nkrumahom, i osnovalo Stranku narodne konvencije. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima, 1951. godine, Velika Britanija je Zlatnoj obali priznala autonomiju, a godinu dana docnije Kvame Nkrumah postaje prvi premijer novooslobođene zemlje. Novi ustav 1954. daje zemlji potpunu samoupravu, a 1957. Zlatna obala proglašava nezavisnost pod imenom Gana. Na osnovu referenduma, 1960. Gana je proglašena republikom.
Duž puta, nekih tridesetak kilometara do Akre, sa jedne i druge strane, živi zid ljudi. Moje prvo suočavanje sa zvukovima i slikama Afrike. Blista crna boja mase pod užarenim nebom. Igra se u nekom zanosu kao da se to čini zbog sebe, a ne zbog onih koji prolaze. Mnogo žena sa djecom u zamotuljku na leđima. I neke od njih igraju. Neugodno je i gledati kako se trese presamićena glavica djeteta, dok ritam nosi majku sve življe. Jedan mališan dokučio ispod majčine ruke dojku i vuče, čini se, iz sve snage. Vazduh pun prašine i nekog, ne baš ugodnog mirisa.
Vrhunac dočeka, naravno, u centru. Na jednoj od velikih saobraćajnica, luk nezavisnosti iskićen parolama dobrodošlice i portretima gosta i domaćina. I ponovo raskorak između "naučenog" i doživljenog. Dok se prije dolaska radilo na raznim tekstovima, imali smo stalno na umu preporuku da se termini koji se tiču socijalizma i socijalističke izgradnje koriste oprezno i dozirano. A na paradi u Akri više je tih parola nego svih ostalih. Ispred zgrade sindikata - zvuci Internacionale...
U prvoj razmjeni mišljenja, dominantna tema: situacija u Kongu, intervencija belgijskih kolonijalista i ubistvo Patrisa Lumumbe i dvojice njegovih saradnika; to se i predviđalo. Nema bitnih razlika u stavovima; nije se drugo ni očekivalo. Ujedinjene nacije u središtu pažnje, najprije u vezi sa Kongom, ali i nezavisno od njega. Alžir, oslobodilačka borba u njemu, takođe, nezaobilazno pitanje. Lako se postiže saglasnost o zajedničkoj aktivnosti u naporima da se proces dekolonizacije što prije dovede do kraja.
Sutradan po dolasku u Akru (1. marta), predsjednik Gane dr Kvame Nkrumah priredio je u reprezentativnom hotelu "Ambasador" svečanu večeru u čast jugoslovenskog šefa države.

"E, moj sapatniče, gdje dođosmo!"

Veliki su, kao i drugdje, požurili da u Togou zauzmu svoja mjesta. U Lomeu se već nalazilo sovjetsko predstavništvo sa petnaestak članova diplomatskog i ostalog osoblja, a govorilo se da ih je mnogo više, dok su Amerikanci stigli istovremeno sa predstavnikom Tajvana. Utoliko su i politički razgovori na najvišem nivou, u neku ruku, došli u dobar čas: kao nasušno potrebna pomoć jednoj mladoj diplomatiji na pravcu njenog približavanja politici neangažovanih zemalja.
Nije zato bilo opravdano primjetno nezadovoljstvo u dijelu zvanične delegacije što se u Togo, i ne samo u Togo, uopšte došlo. Sjećam se riječi Veljka Mićunovića kad smo se u jednom trenutku našli u istim kolima: E, moj saputniče, gdje dođosmo!" Bilo je to po povratku iz Palimea, grada u kome je na sportskom stadionu organizovan defile omladine i miting sa govorima. Domaćinima je bilo stalo i do nekog manifestacionog obilježja, i to baš kod mjesta gdje je planirana izgradnja hidroelektrane prema prihvaćenom projektu i zaključenom sporazumu sa beogradskim preduzećem "Energoprojekt", a za šta se zauzeo i lično predsjednik Olimpio. Međutim, zbog tropske vrućine i nekakvog podmuklog pritiska, svima nam se mutilo u glavi, a Veljko je već tada bio delikatnog zdravlja. Bio sam i ostao uvjeren da je upravo teška klima bila glavni, ako ne i jedini uzrok već pomenutom nezadovoljstvu i nekim reagovanjima za koja se ne bi moglo reći da su prema Titu bila korektna. A ko zna - možda je to i bio prvi rani zvuk potonjeg izrazitijeg suprotstavljanja nekih frakcija politici nesvrstavanja...
Da li je Liberiju u ovom "konvoju" trebalo preskočiti? Bilo je pitanje koje je tražilo odgovor po dolasku u ovu zemlju, a dilema je ostala i poslije posjete.
Spoljnopolitička karta Liberije nije bila u tom pogledu sporna. Naprotiv!
Zemlja sa najstarijom nezavisnošću u crnoj Africi: slobodnom republikom proglašena je 1847. U Prvom svjetskom ratu, 1917. godine pristupila je Antanti. U Drugom svjetskom ratu, takođe na strani saveznika; na njenoj teritoriji Amerikanci su izgradili vazduhoplovne baze.
Članica je Ujedinjenih nacija od njihovog osnivanja. Učesnicima na Konferenciji afričko-azijskih zemalja u Bandungu, 1955. i Konferenciji nezavisnih afričkih zemalja u Akri, 1958.
Po svemu, dakle, partner sa pozitivnim odrednicama.
Nelagodnost se nametnula u bliskom suočavanju sa nekim obilježjima unutrašnjeg života i ovdašnjim mentalitetom kao odrazima specifičnog istorijskog nastanka i razvoja ove zemlje. Država je obrazovana naseljavanjem oslobođenih crnaca iz Amerike na obale današnje Liberije, u organizaciji američkog udruženja za kolonizaciju, početkom dvadesetih godina XIX vijeka. Do toga je došlo na inicijativu kvekera i drugih pristalica Pokreta za ukidanje ropstva. Njihove filantropske pobude odgovarale su i željama tadašnjih vladajućih krugova, pa je vlada SAD pružila toj akciji materijalnu pomoć i moralnu podršku. Domoroci su, međutim, na nož dočekali doseljenike, svejedno što je među njima bilo i onih koji su tu rođeni i kao roblje odvedeni preko okeana. Ista boja doseljenih nije ih sprečavala da u njima, kao i ranije u Evropljanima, vide nove uzurpatore. Poslije dugih i teških borbi, naselja koja su se objedinila postepeno su se stabilizovala obrazujući zajedničku državu.
Ali, ostala je i održala se do naših dana podjela između nekoliko desetina hiljada Amero-liberijanaca, tj. useljenika i njihovih potomaka, i ogromne većine domorodaca koje su ovi prvi nazivali urođenicima. Domorodačko stanovništvo iz sastava većeg broja plemena držano je u potpunoj političkoj i privrednoj potčinjenosti.

Kolonizatori odneli sve sa sobom

Jasno je da gledanja na neke međunarodne probleme nisu bila istovjetna, uključujući i situaciju u Kongu, pa i odnos prema saradniku kolonijalista i premijeru separatističke Katange - Čombeu. Ali, i u tom pogledu razmjena mišljenja je bila korisna i dala je neke rezultate.
Okružena novooslobođenim zemljama, ma koliko još sama bila pod snažnim uticajem nekih kolonijalnih sila, Liberija nije mogla ostati izvan oslobodilačkih previranja u Africi. Zanimljivo je da je upravo ona, malo prije nego što će započeti Titova posjeta, u Ujedinjenim nacijama bila inicijator osude politike Portugala u Angoli. To ne znači da "nezavisna" Liberija nije bila u mnogo čemu i dalje zavisna, prije svega od Sjedinjenih Država. Govoreći, baš nekako u to vrijeme, o različitim dostignućima i kvalitetima u procesima oslobađanja, gvinejski lider Seku Ture je rekao da neke zemlje od nezavisnosti imaju samo himnu i zastavu. Ako je mislio i na Liberiju, a po svemu sudeći jeste - bio je, ipak, previše strog.
U vijećnici, gradonačelnik Roš je, nakon dobrodošlice, predao Titu ključ od grada. Zahvaljujući na ovom gestu, jugoslovenski predsjednik je rekao: "Građani Monrovije mogu biti ponosni što je historija ovog grada najtješnje vezana za historiju Liberije. Najvažniji događaji u vašoj prošlosti odigrali su se u vašem gradu, ovdje su donesene odluke od presudnog značaja za čitavu zemlju. U ovom gradu doneseni su i prva deklaracija o nezavisnosti i prvi ustav prve nezavisne afričke zemlje".
Kao što je i ime ove zemlje proizašlo od riječi "liberty" (sloboda), tako i glavni liberijski grad duguje svoje ime jednom od američkih predsjednika - Džemsu Monrou. Taj američki državnik lako se, izgleda, saglašavao da se stanovništvo SAD smanjuje (iseljavanjem oslobođenih crnih robova), dok se istovremeno starao da se teritorija države proširuje - u vremenu njegovog predsjednikovanja od 1817. do 1825. godine - od Španije je otkupljena Florida.
Zemlje u istom podneblju, što se tiče prošlosti, sa mnogo sličnosti; u aktuelnom političkom pogledu i ekonomskom razvoju, takođe. I pomisli se da su sve iste. A u koju god se dođe, osjeti se da je, ipak, svaka - svijet za sebe, da nijedna ne liči na drugu. Osim u onom, za nas najtežem smislu - klimatskom.
Gvineja? Prvi utisak je da zemlja uživa u svojoj mladoj nezavisnosti na jedan naglašeno manifestan način, vidljiviji nego, recimo, u Gani. U svemu je pečat nekog produženog slavlja, veoma nalik zanosu koji je obilježavao poslijeratno doba u nas. Da li je to znak da su Englezi bili nešto podnošljiviji kolonizatori od Francuza? Možda. Nije li, uostalom, čak i general De Gol nekom prilikom poručio Gvinejcima: "Imaćete nezavisnost, ali sa svim posljedicama". Francuzi su odlazeći ostavljali ružan trag. Zaključujem to iz jednog razgovora sa novinarom iz Radio Konakrija.
- Mi smo ponosan narod, a toliko smo ponižavani...
- Što se ne bi očekivalo od naroda velike kulture, kao što je francuski.
- To i jeste ono što mnoge iznenadi.
- Čujem da su i napuštajući zemlju rđavo postupali?
- Odnosili su sve što se moglo ponijeti; sa nekih zgrada skidali su čak vrata i prozore. Ali neka, samo kad su otišli.
Sagovornik mi ovo kazuje sa dosta gorčine u glasu. Mora se to i razumjeti. A opet, razmišljam, ti aktuelni animoziteti zamagljuju poglede u budućnost u kojoj se, svejedno, na neki način mora sarađivati. U obostranom interesu.
Titova posjeta Gvineji imala je unekoliko drukčije, specifično obilježje. Izuzimajući večeru prvog dana i prijem nakon večere, nije bilo banketa, ni drugih svečanih obroka. Samo mitinzi, parade, parade, mitinzi... I svakako - dugi razgovori.
Već prvog dana, odmah po dolasku, pošto je Tito položio vijenac na spomenik žrtvama kolonijalizma, na glavnom trgu u Konakriju - parada omladine i vojske. U čast čovjeka koji, po riječima Seku Turea, "u Gvineji zaslužuje samo poštovanje i povjerenje". A onda nezaobilazni narodni zbor. U govorima i gvinejskog predsjednika i njegovog gosta, centralna tema je, naravno, Afrika, a u Africi - Kongo. Zbivanja u toj zemlji bila su tih dana preokupacija cijelog svijeta, pa kako da to ne budu u zemlji kojoj slična opasnost može zaprijetiti svakog časa.
Jugoslovensko-gvinejski razgovori započeli su sutradan po dolasku. Sa jugoslovenske strane, pored ličnosti iz predsjednikove pratnje, u njima je učestvovao i naš ambasador u Konakriju, Ilija Topaloski. O pretežnom dijelu međunarodnih problema gledišta su bila istovjetna ili slična. Jedinstven je bio stav da treba ostati izvan blokova i voditi politiku pozitivne neutralnosti. Međutim, Gvineja je u to doba bila dosta blisko povezana sa SSSR-om i istočnoevropskim socijalističkim zemljama. Ove su, sa svoje strane nastojale, naročito razvijanjem privredne saradnje, da ojačaju prisustvo u Gvineji. Zanimljivo je da je posjeta Anastasa Mikojana (u to vrijeme zamjenika predsjednika Vijeća ministara SSSR) Gvineji ostvarena malo prije nego što će Tito doći, očigledno s namjerom da se umanji značaj i efekat misije jugoslovenskog predsjednika. U Gvineji se, kao i u velikom dijelu Afrike, osjećao i dosta jak uticaj Kine. Nije zato bilo čuđenja što se u gvinejskom rukovodstvu, ili tačnije u jednom njegovom dijelu, naginjalo radikalizmu, i što je u razgovorima bilo disonantnih tonova. Mišljenja, na primjer, o Ujedinjenim nacijama bila su čak i oprečna. Seku Ture je smatrao da treba istupiti iz postojeće Organizacije ujedinjenih nacija i osnovati novu, makar u početku u njoj bile samo dvije države. Tito je takođe bio kritičan u pogledu djelovanja OUN, ali je upozorio da se ne smije "s vodom izbaciti i dijete".

Večera osiromašena odsustvom žena

U kraljevskoj palati večera u lagodnijoj, opuštenijoj atmosferi, osiromašena jedino odsustvom žena. Gosti raspoređeni po grupama za okruglim stolovima. Sjedi se na oniskim tabureima, i svako društvo ima osjećaj da je u nekom separeu, odvojeno od ostalih. Taj ugodni orijentalni običaj Evropa, eto, ni sa bliskog odstojanja nije uspela pokvariti svojim protokolom, sa onim uštogljenim sjedenjem za stolovima pravougaonim ili u obliku potkovice ako je više zvanica. I kuhinja je, svakako, sa lokalnom aromom. U tepsiji se najprije donosi poznato arabljansko jelo kus-kus, a onda jagnje, majstorski ispečeno i direktno sa ražnja skinuto. Escajg je tu, pred nama, ali se domaćini njim malo služe, pa se i mi trudimo da ih iz učitivosti slijedimo. Svako čupka komadić po komadić lijevom rukom (desna je, navodno, u vezi sa nečastivim), neko sa više, neko sa manje vještine, a nestrpljivom i posve neopreznom lako se i opeći.
Odgovarajući na zdravicu kralja Hasana II, Tito najprije odaje poštu njegovom ocu, nedavno preminulom. "Narodi naše zemlje" - istakao je, između ostalog - "gajili su prema Muhamedu V duboko poštovanje kao prema velikom borcu za nacionalnu slobodu i nezavisnost..."
Treba znati da je ova posjeta bila utančana za života Muhameda V, pa se s jugoslovenske strane, kad je u međuvremenu marokanski suveren preminuo, pretpostavljalo da će biti otkazana ili odložena. Do toga, eto, nije došlo. Rečeno nam je da ta mogućnost nije čak ni razmatrana. Novi kralj, Hasan II, bivši prestolonasljednik, sreo se s Titom na XV zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, 1960, na kome je tada učestvovao u svojstvu predsjednika vlade. Jugoslovenskog predsjednika, kao što smo vidjeli, nije sačekao u svom dvoru, niti negdje drugo u prestonici, nego je otišao pred njega u Kazablanku.
Maroko je svoju dosljednu antikolonijalnu politiku, naročito aktuelnu na afričkom kontinentu, potvrdio kao domaćin Konferencije u Kazablanki, takoreći uoči ove posjete, u januaru 1961. godine. Bio je to sastanak najviših predstavnika nekoliko afričkih država: Maroka, Ujedinjene Arapske Republike, Gane, Gvineje i Malija, uz učešće predsjednika privremene alžirske vlade i ministra inostranih poslova Libije. Ova grupa zemalja oglasila se na pomenutom skupu izrazitim antiimperijalističkim i antikolonijalnim programom. Tito je u zdravici pohvalio njen veliki doprinos jačanju saradnje, solidarnosti i jedinstva svih afričkih država. Dvije godine docnije, kada je obrazovana Organizacija afričkog jedinstva uz neke druge organizacije, rasformirana je i Grupa zemalja Kazablanke. Ali ostaje istorijska činjenica da je u pomenutom organizovanju kontinenta ta grupa država bila važno jezgro i da je Maroko imao u tome značajnu ulogu.
Na ovakvoj večeri ili ručku, uz razgovor se sazna dosta toga o politici jedne zemlje, njenom razvoju i unutrašnjem uređenju, ali se kroz jelovnik ili povodom njega proširi informacija i o drugom što joj čini stvarnost. Kotarica sa datulama bila je domaćinima povod da nam ispričaju šta ovaj slatki i veoma ukusni plod znači u životu ovog naroda. Datule su, kažu nam, osnovna pa, moglo bi se reći, i gotovo isključiva hrana nomada u saharskom i predsaharskom prostoru. Neki ih, navodno pojedu i po nekoliko kilograma dnevno. Bez kamila i datula, ni u oazama im ne bi bilo opstanka. Nije ni čudo što je odskora ustanovljen i praznik datula u jednom gradu, nekoliko stotina kilometara južno od Rabata. To je, svakako, i dio turističke propagande, ako je ona uopšte i potrebna zemlji sa trista sunčanih dana u godini. Ovakva je klima jednom narodu od boga najveći dar.
Zvanični dio posjete nije bio obiman, pa su domaćini u program uključili dva istorijska grada: Meknes, osnovan u XI vijeku, koji se na prelazu iz XVII u XVIII stoljeće razvio u prosperitetan trgovački grad i neko vrijeme bio prestoni. I Fes ili Fez podno Srednjeg Atlasa, koji je od XIII vijeka postao središte arapsko-berberske kulture i sačuvao jedinstvene spomenike zapadnoislamske arhitekture. U prvom je priređen i program vještina u ratovima koji su vođeni viteški i u kojima je konjica bila glavna snaga. U konjušnici jednog od sultana bilo je ni manje ni više - dvanaest hiljada grla.