Enver Marić : Ja sam kriv što nisu uspjeli Mrgan, Tanović, Njeguš, Tojaga...

O va­šem ne­ka­daš­njem kon­ku­ren­tu Al­fon­su Hor­va­ti­ću pri­ča­te sa ve­li­kim po­što­va­njem?

"Ko zna ko­jim bi to­kom išla mo­ja ka­ri­je­ra da ni­je bi­lo nje­ga. Na­ime, u se­zo­ni 1967./68. na zim­ske pri­pre­me u Ma­kar­skoj, ni­sam bio po­zvan sa prvim ti­mom. Os­tao sam u Mos­ta­ru. Tad je Hor­va­ti­ću umro otac i on ni­je oti­šao sa eki­pom. Vi­di me na sta­di­onu i pi­ta me šta tu ra­dim. Ja mu ka­žem; os­ta­vi­li me u Mos­ta­ru, va­ljda ni­su ima­li pa­ra, šta li? Re­kao mi je da sa­če­kam, a on je oti­šao kod Lea Hrvi­ća, spor­tskog di­re­kto­ra. Ne znam šta mu je re­kao, ali sam su­tra­dan za­je­dno sa Hor­va­ti­ćem oti­šao u Ma­kar­sku. Bio je ve­li­ki čo­vjek".

Su­pić i ga­ta­čki kaj­mak

"Ha­sa­gi­ća znam do­bro. On je pra­vi gol­man. Ma, ro­đe­ni gol­man. Na­ža­lost, ima ma­lo vi­še tih po­vre­da. Ina­če, gol­man je vi­so­ke kla­se. Ovog ma­log Ne­ma­nju Su­pi­ća ne po­zna­jem. Ni­je lo­še bra­nio, a ja mu že­lim da bra­ni i da­lje ma­kar kao što je bra­nio. A, ne znam ni oda­kle je".

Iz Gac­ka...

"I ja sam kao di­je­te ži­vio u Gac­ku. Od 1955 do 1959. Otac mi je bio ta­mo na slu­žbi. Čak sam i če­ti­ri ra­zre­da osno­vne ško­le za­vršio u Gac­ku. Ga­ta­čkog sam se kaj­ma­ka na­jeo i pos­tao gol­man. Ta­ko bar Ga­ča­ni ka­žu. Ako je i on jeo ga­ta­čkog kaj­ma­ka, eto ga gol­man", ka­že En­ver Ma­rić.

Mun­di­jal 1974.

Fa­mo­zno Svjet­sko prven­stvo u Nje­ma­čkoj 1974. go­di­ne. Po­raz 1/4 fi­na­lu od Nje­ma­čke. Šta se, uis­ti­nu, ta­mo zbi­va­lo?

"O to­me se pre­vi­še pri­ča­lo i pi­sa­lo, ali či­nje­ni­ca je je­dna, a to da nam je ru­ko­vod­stvo tad­šnjeg FSJ, za­je­dno sa pred­sje­dni­kom, obe­ća­lo is­pla­ti­ti pre­mi­je za kva­li­fi­ka­ci­je u Nje­ma­čku, i to u nje­ma­čkim mar­ka­ma. Kad smo do­šli u Nje­ma­čku, re­kli su da sa­če­ka­mo da pro­đe prva run­da, pa će­mo do­bi­ti pa­re. Po­sli­je uta­kmi­ca sa Bra­zi­lom, Za­irom i Škot­skom, re­kli su da to ne mo­že ta­ko, da je to de­vi­zni pre­kršaj... Igra­či su bi­li ra­zo­ča­ra­ni. Po­če­lo se pri­ča­ti o, po me­ni, spo­re­dnim stva­ri­ma, a vrlo ma­lo o fu­dba­lu i to je pre­su­di­lo. Bav­lje­nje ne­čim dru­gim, osim fu­dba­lom, ka­da ni­je ni mjes­to ni vri­je­me. Šte­ta, ima­li smo odli­čnu re­pre­zen­ta­ci­ju. Mo­gli smo ko­mo­tno do po­lu­fi­na­la, a vje­ro­va­tno i do sa­mog fi­na­la".  Muhamed Omerović (San)

Priča o jednoj pjesmi

(ili kad Suljaš zapjeva)

Nije mnogo pjesama o Gacku ostalo zapamćeno. Ni zapisano. Možda je mnogo više pjesama stvoreno, komponovano, otpjevano, ali nije sačuvano.

Dugi niz godina sakupljam to stvaralaštvo. Dio tih pjesama sam pomenuo, neke , objavio na stranicama ovog sajta.

Kad kažem pjesama , sklon sam , muzički gledano, da pod tim pojmom razumijem nešto što govori o Gacku ili bilo kojem drugom naseljenom mjestu u toj opštini. i što se da , u muzičkom smislu, obraditi i realizirati sa orkestrom .

Mnogo je , naravno, onoga sto u žargonu zovemo pjesmom , a vezano je za Gacko.

Dijelim ih , na žalost, ali drugacije ne moze biti. na ono sto kolokvijakno zovemo: ganga I becarac.

Oba ova oblika pjevanja su siromašni muzicki izražaji. Posebno ganga u kojoj nije moguće odrediti više od pet polutonova.

Tekstovi tih pjesama iznikli iz naroda pjevaju , najčešće, o preokupacijama mladih ljudi.

Ovdje hoću da odvojim pjesme koje su u Gacku pjevane uz tepsiju, koje su muzički mnogo bogatije, ali na žalost ne sjećam se niti jedne  za koju bih mogao reći da je gatačka.

Mnogi će me sada demantovati , ali ne pamtim više od desetak , takvih narodnih pjesama u kojima se izrijekom pominje Gacko ili neki drugi toponim iz te opštine.

Ovih dana završavam svoje traganje za pjesmama koje u svom arhivu ima Radio Podgorica (ranije Radio Titograd) i arhivu Radija FBiH (ranije Radio Sarajevo)

Broj pjesama koje sam uspio  uz pomoc ljudi iz  tih institucija detektirati kao gatačke, na žalost , nije ni blizu broja pjesama koja sam znam i za koje sam siguran da su nekada pjevane, ali i postojale u pomenutim arhivima.

 U toku zadnjeg rata, nastalo je takodje nekoliko pjesama, od kojih je samo jedna producirana i može se naći u prodaji. No ona muzički ne zavredjuje da se obradjuje, jer je puka transmisija gange, koja se izvodi uz orkestar. Njen tekst samo na jednom mjestu pominje Gatačko polje, a  napravljen  je  tako da se može “prilijepiti” uz ime  bilo koje , druge, opštine.

Nijaz Grebović mi je prije par godina pričao da je u Sarajevu u ratu ili neposredno iza njega komponovana, a navodno i snimljena,  jedna pjesma koja govori o Gacku i Gačanima. Tekst te  pjesme sam video, ali nikada nisam uspio doći do snimka te pjesme.

Pa iz tog razloga, i ovom prilikom odustajem da taj tekst objavim, da ne bih ugrozio prava autora teksta, posebno kad već ne mogu da utvrdim da je zaista i snimljena.

Nastade tako, reče Suljaš i pjesma o Ekanu i Safi, koju ne otpjeva i koju tada ne čuh,

Jer otpjeva ovu pomenutu o Kuli Fazlagića.

No da ja puno ne dužim , poslušajte taj snimljeni razgovor. I insert  snimka te pjesme, napravljenog u Čikagu.

Ne zamjerite na relativno lošem tonskom snimku i namjero, džinglovima, ispresjecanom pjevanju. Želja nam je da ova pjesma bude sada ovako dostupna a, jednom , snimljena I producirana na način da Suljaš , konačno, sa njom počne svoj CD.   

                        Gacko iz sna 1

Vegetacijski pojas na livadama Gatackog polja

Je naziv naucnog rada  HILDE RITTER-STUDNICKE, objavljen na njemackom jeziku sezdesetih godina , proslog vijeka.

Gatacko polje I njegova vegetacija, zbog mnogo osobenosti je bilo, sve do pocetka rada Rudnika I TE Gacko, predmetom interesovanja naucnika.

Jos od austrijskog vremena, napisano je mnogo studija o tom bogatom rezervatu biljnog svijeta. 

Vama koji imate volje , vremena I interesa za bilogiju ostavljamo da se bavite ovom temom .

Mi smo se potrudili da za vecinu biljnih vrsta pomenutih u sazetku, koji je napisan na engleskom jeziku, linkujemo fotografije, kako bi sami donijeli odluku da li da se upustate  u prevod teksta ili ne .

Onima najupornijima poklanjamo link na PDF ovog naucnog rada, sa nekoliko, ne bas visokokvalitetnih fotografija Polja.

Vjerujemo da ovaj rad  treba da bude sacuvan kao svjedocanstvo na vrijeme , kad je Polje bilo netaknuta oaza I carsto biljnog I zivotinjskog svijeta.

SUMMARY

Plant zones (belts) formed by single or few species, pressed together on

restricted areas or bands on a carst field in the Hercegovina have been described.

Sometimes, similar belts, to which W. KOCH 1926 referred to as ,,topographic

units" appear on shores or gentle slopes around ponds or lakes.

In the carst field, however, they appear on meadows. These field are subject

to an extremely fluctuating moisture regime due to the climatic conditions

and the geographic position of this area. During the rainy season they are

often transformed into lakes of some meters depth while in summer the

drought entirely stops the growth of vegetation which turns to dry, yellow

masses.

As the surface of the fields is seldom ideally flat, very changeable moisture

conditions exist there which cause striking changes in the composition of

the vegetable cover; from far away slight elevations of only some centimeters

reveal themselves by their different floristic composition. Therefore, for

the appearance of belts with their regular successions, as developed in the

carst field in question, a slightly undulating surface is necessary as well as a

soil poor in organic matter because its high capacity of keeping moisture

softens considerably the extreme environmental conditions of these fields.

The mentioned clumps of few species may be observed in all carst fields of

Bosnia and the Hercegovina but in no one they are so conspicously developed as in the Gatacko Polje, especially on its north-western part, where all

the conditions wanted for their appearance are evidentally present. This field

can, therefore, be considered as the key to their understanding.

On this area small hills can be seen surrounded by white rings of Narcissus  

on its moist basis, followed by a green belt of Bromus racemosus along their

slopes while the hilltop is covered with yellow clumps of Crepis setosa. On

this area the whole vegetation is likewise divided into striking belts composed

of few species, which are always to be found again on sites with the same

amount of moisture or depth of water level at the same time of the growing

season.

The single zones and their succession are cited in the german text; the

entire series, however, are not always present depending upon the nature of

the slopes. On steep ones there is so to say not enough place for them to develop

and one or even several zones may be absent. The zone of Scirpus lacustris

is bound to sloughs usually water-filled while the first zone with a

water level completely receding during the droughts is formed by a pure

stand of Carex Goodenoughii During the chief growing season, in june, the

depth of the water level exceeds there 5 o cm; at its margin, when the water

level has reached about 15 cm, Heleocharis palustris takes the dominance. Under

somewhat drier conditions follows Leucoium aestivum, a geophyte, which

is, therefore very resistant against summer droughts. In the next zone with

a water level of about 3--5 cm the aspect is dominated by Ranunculus acer,

accompanied by few hydrophil species, while in the coming zone dry land

is finally reached. There occur Narcissus angustifolius with the codominant

Colchicum autumnale on a soil which contains a considerable degree of moisture.

Under similar conditions a zone is formed by AIectorolophus major

which borders sometimes the small brooks, crossing the fields. The next

zone is already developed on dry soil. It is composed by Bromus racemosu;

which also takes vast areas if similar conditions are present. In drought years

Bromus alone forms almost pure stands of a very monotonous aspect, while

in wet ones it is buried by the higher growing Poa silvicola which evidentally

needs more moisture in early spring. On its margin forms Heleocharis palustris

a narrow, characteristic line, while the next zone is developed on somewhat

higher elevations. Moenchia mantica forms there a dense cover which

gives from far away the impression of areas covered by snow. The last zone

is composed of species adapted to constantly dry sites.

The single species, composing the mentioned zones, all belong to plant

associations which form the meadows on the carst fields, but not even one

represents a species, characteristic for the single communities.

The zones were compared to similar ones in Finland, described by K.

TERASVUORI 1927, who explains their existance with a severe competition

which takes place on sites with greatly changing environmental factors and

not with the autoecological claims of the single species.

In a table the content of organic matter has been shown in the single zones

that decreases regularly with the receding water level and in the same way

changes the life forms of the plants. In wet zones they consist of hemicryptophytes, on sites with extremely changing moisture conditions geophytes are dominating while therophytes on dry places. On areas never subject to regular inundations, hemicryptophytes appear again but of a more xeric type.

The cover value of the vegetation is also subject to the degree of moisture

during the growing season. It amounts to 1oo % in the wet and moist zone

and deceases to 60 % in the dry ones while after the first precipitations in

autumn in increases to 1oo % all over the field due to the germinating winter

annuals -- in the first place to Bromus racemosus. By this time the whole

field has a strictly mesophytic aspect where all traces of whatever zones has

vanished with the exception of Colchicum autumnale which is than in full

blossom.

LITERATUR:

HORVATIC, S., Vegetacijske karte otoka Paga s opdim pregledom vegetacijskih jedinica hrvatskog Primorja. Prirodoslovna istrazivanja jugoslavenske akademije , Zagreb I962. 

Koch, W., Die Vegetationseinheiten der Linthebene unter Beriicksichtigung der Ver-

Nilmisse in der Vorostschweiz. St. Gallischen naturw. Ges. 6i, St. Gallen, i926.

RITER-STUDNICKA, H, Flora i vegetacija livada kraskih polja Bosne i Hercegovine,

Godisnjak Biol. InstituJa, VII., Sarajevo, I954.

TERASVUORI, K., Wiesenuntersuchungen II, Ann. Soc. zool. bot. Fennicae Vanamo, 7,

Helsinki 1927.

Kompletan rad mozete preuzeti ovdje

Gatačko goveče

Krava gatačkog govečeta lako donosi mlade na svijet, odnosno nema većih problema tokom telenja a veliki broj mladunčadi ostaje živo. Farmeri se rijetko odlučuju na nabavku drugih rasa. Prije svega ističu dobro zdravlje životinja i relativno dobru proizvodnju mlijeka, te kvalitetno meso, nastalo pašom zdravih planinskih trava. Jedan od najpoznatijih proizvoda od mlijeka ovih krava je gatački skorup ili kajmak, koji je prepoznatljiv proizvod na tržištu i postiže veliku cijenu.

Nadmorska visina opštine Gacko kreće se od oko 740 m pa preko 1500 m nadmorske visine. Gatačko polje kao najveća poljoprivredna površina sa koja se obezbjeđuje i najviše stočne hrane, kako za zimsku prehranu u vidu sijena i silaže, tako i za ispašu u toku ljetnog perioda, proteže se u granicama od 850 do 950 metara nadmorske visine. Farma Planinskog Dobra Gacko je na oko 970 metara n.v.

Sistem melioracije gatačkog govečeta sastojao se u ukrštanju domaće buše sa bikovima viptalskog i ečtalskog tipa, kasnije oberintalca. Prva meliorativna ukrštanja su izvršena još 1900 godine. Jedan od učesnika u izradi programa oplemenjivanja gatačkog govečeta, bio je i čuveni prof. dr Leopold Adametz.

Kao centar svih radova i nosilac oplemenjivanja gatačkog govečeta, uvijek se isticala farma Planinskog Dobra u Gacku, na kojoj bilo preko 120 krava muzara.

Međutim, početkom građanskog rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina, svi radovi na daljnjem selekcijskom radu, gotovo prestaju. Poslije rata farma dolazi u privatni posjed, ali ništa se posebno ne mjenja. Razlog tome je i komplikovan sistem privatizacije, loša infrastruktura, itd.

Danas se na području Gacka, Nevesinja, Bileće, Berkovića i Kalinovika uzgaja oko 8500 grla gatačkog govečeta. Zastupljeno je kako vještačko osjemenjavanje tako i prirodno parenje. Najveći broj grla nalazi se u Gacku, gdje su i najbolji proizvodni rezultati.

Neke karakteristike:

• Prosječan proizvodni vijek 7-8 (ima grla i sa 15 laktacija),

• Proizvodnja mlijeka oko 3.600 kg (na farmi, dok u privatnom uzgoju ima i grla sa više od 4.500 kg mlijeka) sa 3,9% masti i 3,4 bjelančevina,

• Masa tijela krava 470-500 kg,

• Visina grebena 125 cm,

• Dužina trupa 150 cm,

• Prirast od 0.9 kg kod ženskih pa preko 1,2 kod muških

• Vijek prvog pripuštanja kreće se od 15 do 22 mjeseca,

• Prosječna težina novorođene teladi je oko 34 kg.

Boja krava može biti siva, zagasito siva, do mrka (koja je najkarakterističnija u bikova) sa zelenkastim nijansama. Nekada se javlja i smeđa boja. Treba reći da krava gatačkog govečeta lako donosi mlade na svijet, odnosno da nema većih problema tokom telenja i da veliki broj mladunčadi ostaje živo. U razgovoru sa farmerima došao sam do zaključka da je najveći dio njih zadovoljan svojim grlima. Rijetko se odlučuju na nabavku drugih rasa. Prije svega ističu dobro zdravlje životinja i relativno dobru proizvodnju mlijeka, te kvalitetno meso, nastalo pašom zdravih planinskih trava. Jedan od najpoznatijih proizvoda od mlijeka ovih krava je gatački skorup ili kajmak, koji je prepoznatljiv proizvod na tržištu i postiže veliku cijenu.

Za gatačko goveče se može reći da pripada grupi goveda kombinovanog tipa proizvodnje. Radovi na gatačkom govečetu trebaju da idu u cilju poboljšanja dvojnog smjera proizvodnje, a uz što manje gubitke na njegovim zdravstvenim i aklimatizacionim odlikama.

U poslednje vrijeme svjedoci smo širenja Braunvieha, prije svega zbog njegovog boljeg zadravlja i dužeg proizvodnog vijeka u odnosu a neke mliječne rase, naročito holštajn. Na sjeveru Njemačke, koja je poznata po uzgoja holštajna, na pojedinim farmama već nekoliko godina holštajn se mjenja simentalcem (M. Lorenc 2002.). Da li kombinovane rase opet uzimaju primat, teško je reći, ali svakako neke njihove pozitivne osobine utiču na mjenjanje sistema govedarenja u Evropi. Gledati tu šansu gatačkog govečeta, svakako je preambiciozno, ali bar praćenje trendova može pomoći u daljnjem selekcijskom radu.

Posljednjih nekoliko godina Agencija za uzgoj i selekciju u stočarstvu, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske u saradnji sa Poljoprivrednim fakultetom iz Banja Luke određenim programima pokušava da zaštiti postojeću populaciju i da gatačko goveče prikaže kao važan resurs, a ja bih dodao i jedan od zooloških simbola Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

Vjerujem da ovo goveče ima budućnost u brdsko-planinskim krajevima, prije svega na području Dinarskih planina. Primorski dio Hrvatske, skoro cijela BiH, Crna Gora, dijelovi Srbije, Makedonija i Albanija, dobro osmišljenom uzgojnom politikom mogu bit potencijalna tržišta za junice ili sjeme bikova gatačkog govečeta. No, treba još mnogo rada, da bi se došlo na onaj prijeratni nivo, a potom dalje.

Miljan Erbez, dipl.inž. polj.

Izvor originala:http://www.poljoprivreda.info/?oid=6&id=761

ANTE ŠKEGRO

RIMSKI SPOMENICI IZ BOSNE I HERCEGOVINE

UDK 73.023.2 : 72.932.77 (36 : 439-55/56)

SPOMENICI IZ HERCEGOVINE

Spomenik iz Kazanaca

Br. 18

Godine 1984. slučajno je u blizini Trgovišta u podnožju

Brljevske glavice u Kazancima kraj Gacka u istočnoj Hercegovini

pronađen ulomak rimskog nadgrobnog spomenika s natpisom

(si. 20). Ovaj spomenik, izrađen od tvrdog vapnenca, odlomljen

je sa svih strana. Dimenzije: visina 64 cm, širina 55 cm i

debljina 15 cm. Zbog čvrstoće kamena klesar nije u mogao ujednačeno

urezati tekst natpisa koji se inače sastoji od šest redaka.

Visina slova prvog retka iznosi 10 cm, drugog i trećeg 6 cm, četvrtog

i petog 4 cm a šestog retka 6 cm. Na natpisu se pojavljuju

dvije ligature.

A. ŠKEGRO: Rimski spomenici iz Bosne i Hercegovine, VAMZ, 3.s., XXXVI 135-164 (2003) 155

(ATANACKOVIĆ-S ALČIĆ 1990: 8). Sudeći prema ilustracijama koje je objavljivač priložio, zamjetljivo

je da natpis nije adekvatno interpretiran. U prvom retku neopravdano je umetnuta filijacija

(filiae), koja se kao kratica (fil.) pojavljuje na kraju drugog retka. I kratica iz ovog drugog retka također

je neadekvatno razriješena u dativu muškog roda fil(io), iako se ne odnosi na Temus koja je

inače peregrinsko ime ženskoga a ne muškoga roda (ALFOLDY 1969: 306-307). Pojam Narensai

iz trećeg retka odnosi se na etničku zajednicu iz kojeg potječe Batonova kći Temus, a koja je inače

ovaj spomenik dala podići svojoj, u dvadeset petoj godini preminuloj kćerki koja se zvala Anneus.

S obzirom na ligaturu s kraja prve riječi četvrtog retka (EI), u ovoj se riječi treba prepoznati dativ

imena također ženske osobe kojoj je spomenik bio podignut, dakle Annaei. U kontekstu ovih razjašnjenja

natpis iz Kazanaca glasi:

Temus B[a]-

tonis fil(ia),

Narensai.

Annaei (filiae) ann(orum)

5XXV. Hic sita

est.

Podatke o osobama koje se spominju na natpisu iz Kazanaca nadopunjuje jedan drugi natpis

iz Fatnice na Dabarskom polju u istočnoj Hercegovini, koji prema Mommsenovoj interpretaciji glasi

ovako (CIL III 12800):

Tattaris Veneti

fdius et Temus Annaei

filia Batoni

filio annorum

5XX et Annaiae filiae annorum XXV

[ ]•

Natpis iz Kazanaca kraj Gacka spominje dvije osobe: Batonovu kćer Temus i njezinu kći Annaeus

preminulu u dvadeset petoj godini života. Njoj je inače majka i dala podići ovaj spomenik. Na

spomeniku iz Kazanaca ne spominje se ime oca preminule Annaeus, stoje dosta neobično s obzirom

daje navedeno ime oca njezine majke.

Na natpisu iz Fatnice na Dabarskom polju spominju se oba roditelja preminule djece koja su

se inače zvala Bato i Annaeus. Otac im se zvao Tattaris. Otac Tattarisa zvao se Venetus. Majka djece

sa spomenika iz Fatnice zvala se Temus. Njezina majka je imala isto ime kao i njena kći, dakle

Annaeus. Prema tome preminula Annaeus svoje je ime naslijedila od bake s majčine strane. Na natpisu

iz Fatnice spomenute su dvije osobe, majka i kći, koje se u istom odnosu spominju na natpisu iz

Kazanaca kraj Gacka. Na oba spomenika navodi se daje kći Annaeus preminula u dobi od dvadeset

pet godina. Na natpisu iz Kazanaca ne spominje se ime oca preminule Annaeus, koje se na spomeniku

iz Fatnice inače navodi na početku natpisa prije imena majke. Na natpisu iz Kazanaca nedostaje

također i spomen sina Batona, koji se na natpisu iz Fatnice navodi prije imena preminule kćerke

Annaeus.

Kako su i majka Temus i kći Annaeus s natpisa iz Kazanaca i iz Fatnice iste osobe, nelogično

je da se na natpisu iz Kazanaca ne navodi očevo ime preminule Annaeus, dok se ime majčina oca

Batona spominje. S obzirom da se ime oca preminule Annaeus na natpisu iz Fatnice navodi na samome

početku, opravdano je zaključiti daje slična situacija bila i s natpisom iz Kazanaca. Izostanak

156 A. ŠKEGRO: Rimski spomenici iz Bosne i Hercegovine, VAMZ, 3.s., XXXVI 135-164 (2003)

spomena oca s natpisa iz Kazanaca može se opravdati kako izlizanošću samog natpisa, tako i njegovom

oštećenošću. Čini se da se prvi objavljivao natpisa iz Kazanaca prilikom njegova publiciranja

isključivo služio upravo ovom lošom fotografijom. U skladu s ovim objašnjenjima, opravdano je

zaključiti da natpis iz Kazanaca nije integralno objavljen, odnosno daje njegov početak izostavljen.

Ako je to tako, a u skladu s natpisom iz Fatnice, natpis iz Kazanaca može se nadopuniti kako slijedi:

l[Tattaris

Veneti (fdius) velfil(ius) et]

Temus B[a]-

tonisfil(ia),

5Narensai.

Annaei (filiae) ann(orum)

XXV. Hic sita

est.

Na natpisu iz Kazanaca majčina filijacija navodi se prema ocu Batonu. Na natpisu iz Fatnice

filijacija majke Temus navodi se najvjerojatnije prema majci koja se pak zvala Annaeus. Ovo ime uglavnom

su nosile muške osobe (ALFOLDY 1969: 150), iako je bilo i žena koje su se tako zvale

(PATSCH 1910: 182; 1912: 137). Dakle preminula Annaeus »baštinila« je ime svoje bake po majci.

Baton, preminuli sin Tattarisa i Temus s natpisa iz Fatnice, ima isto ime kao i majčin otac s natpisa iz

Kazanaca. Prema ovome slijedi daje oboje djece s natpisa iz Fatnice naslijedilo imena iz majčine obitelji.

S obzirom na konzervativizam peregrinskih populacija s ovih prostora (kako u antici, tako i danas),

opravdano je zaključiti da nije riječ o slučajnosti. Prije su u pitanju tragovi matrijarhata. Izostanak

imena oca preminule Annaeus s natpisa iz Kazanaca može se objasniti oštećenošću samog natpisa.

Izostanak spomena Batona na natpisu iz Kazanaca ne može se objasniti, osim da je to učinjeno

namjerno. Uzrok ovomu može biti u činjenici daje on bio živ kad je podizan spomenik preminuloj

Annaeus (stoje manje vjerojatno s obzirom da se na natpisu iz Fatnice spominje kao umrli prije sestre

Annaues) ili daje njegova sestra Annaeus preminula izvan rodnog kraja (BOJANOVSKI1988: 109),

pa joj je spomenik bio podignut u mjestu smrti. Ako je Annaeus preminula izvan zavičaja, onda je logičan

spomen etničke zajednice iz koje je ona potjecala. Kad su roditelji podizali spomenik preminulome

sinu Batonu u mjestu življenja, spomenuli su i kćer koja je umrla izvan zavičaja. Annaeus se na

području Kazanaca (Gatačko polje), koje od Fatnice (Dabarsko polje) razdvaja visoki planinski masiv

Bjelašnice (1867 m), najvjerojatnije našla u ulozi udate žene ili pak robinje.

Pripadnost preminule Annaeus plemenskoj zajednici Narensa (Naren(s)ai) na natpisu iz Kazanaca

izričito je naglašena. Ovu etničku zajednicu spominju Plinije Stariji (Naresi) (PLIN., Nat.

hist., III 143.), Ptolomej (Napevaioi) (PTOL., //16, 5.) te Apijan (Napsmoi) (APP, ///. 16). Spomen

im nalazimo i na jednome natpisu iz rimskog naselja u Kolovratu kraj Prijepolja u Polimlju u

jugozapadnoj Srbiji.25 Da su Narensi živjeli na području Gatačkog polja, odakle potječe natpis iz

Kazanaca, onda ih ne bi bilo potrebno izričito navoditi na ovome spomeniku. Natpis iz Kazanaca,

kao uostalom i natpis iz Kolovrata u Polimlju, govori da Narensi nisu obitavali ni na Gatačkom polju

kao ni u Polimlju. Njihovo obitavalište se u vrijeme principata, iz kojeg datiraju spomenici iz Kazanaca

kraj Gacka i Kolovrata krajd Prijepolja, treba tražiti drugdje. Najvjerojatnije je posrijedi, s

26 D(is)M(anibus)/Narens(is)/v(ixit) a(nnos) XXVIII

(?)/MAGEAel(i) P/5antoni(s) ser(v)/usA Tco(niugi)p(osuit).

MIRKOVIĆ 1975: 99-100.

A. ŠKEGRO: Rimski spomenici iz Bosne i Hercegovine, VAMZ, 3.s., XXXVI 135-164 (2003) 157

obzirom na sličnost u imenima, područje uz rijeku Neretvu kao što pretpostavlja i Bojanovski

(BOJANOVSKI 1988: 109, 379).

Natpisi iz Kazanaca s Gatačkog polja i Fatnice s Dabarskog polja svjedoče daje konzervativizam

kod tamošnjih Ilira bio vrlo čvrst tijekom 2. st. po Kr. To proistječe ne samo iz onomastike,

koja je na ovim natpisima isključivo ilirska, nego i iz tragova matrijarhata. Temus spada u tipično

ilirska imena karakteristična za jugoistočni dio Dalmacije (KRAHE 1929: 112; MAYER 1958: 333;

ALFOLDY 1969: 306-307). Tijekom 1. st. po Kr. tako se zvala neka Iulia iz Butue (ABRAMIĆ

1937: 35; ILIug. 1859), a tijekom 2. st. jedna žena iz Dokleje (MAYER 1932: 66). U vrijeme kasnog

carstva ovako se zvala neka Aelia iz Glavatičeva (CIL III8489 (12799)). Bato]z ime karakteristično

za panonske populacije u Dalmaciji i Panoniji (KRAHE 1929: 17 i d.; MAYER 1958: 80 i d.;

ŠAŠEL 1964: 359 i d.; ALFOLDY 1969: 163-164). Annaeus (Annaius)je prvenstveno muško ime

karakteristično za jugoistočne Ilire (KRAHE 1929: 5 i d.; 1955: 79; MAYER 1958: 42; ALFOLDY

1969: 150). Tattaris je također ilirsko ime (ALFOLDY 1969: 306), kao što je uostalom slučaj i s

imenom Venetus (ALFOLDY 1969: 323).

Formula hic sita est s natpisa iz Kazanaca, koja se na dalmatinskim spomenicima uglavnom

javlja tijekom 1. st. po Kr. (ALFOLDY 1969: 28), kao i izostanak građanskog prava osoba s ovog

spomenika pretpostavka su za datiranje ovog natpisa, kao i natpisa iz Fatnice, prije 212. g., kad je

car Karakala podijelio građansko pravo svim slobodnim građanima Carstva.

ANTE ŠKEGRO

Hrvatski institut za povijest

HR -10.000 ZAGREB

Opatička 10

RIMSKI SPOMENICI IZ BOSNE I HERCEGOVINE

UDK 73.023.2 : 72.932.77 (36 : 439-55/56)

Izvorni znanstveni rad

U ovom prilogu okupljeni su rimski spomenici koje je autor tijekom posljednjeg desetljeća objavljivao

u različitim bosansko-hercegovačkim, hrvatskim i njemačkim publikacijama. U radu

se pojedini spomenici prvi put objavljuju. Ispravljeno je čitanje i interpretiranje nekih natpisa

koje su objavili drugi autori.

Kompletan rad gospodina Skegre u pdf formatu mozete naci (ovdje)

dr Moric Hernes -Dinarska putovanja

Iz Beča – Ana Mičeta

hercegovina u sivim i crnim tonovima

Put smrti

Smatrali smo ga tada, kao i često kasnije, strašno ružnim, taj tip ovdašnje žene, tip koji se jedino zasićenim bojama, bronzano žutim tenom, vatrenim crnim očima, crnom kosom ispod jarko crvene kapice i niskom sjajnih dukata (novčić) izdizao od ostatka figure.

Gdje li je Jaroslav Čermak vidio prototip svoje Hercegovke koja napaja konje?! Ovdje sigurno ne!

Nastavljam sa onim sumornim opisom Hercegovine ("Dinarska putovanja"). Autor (dr Moric Hernes) ne pokazuje veliko razumjevanje ni ambijenta ni naroda...

Kako naš put nije bio određen sjećanjima na bližu prošlost već drugim okolnostima, predložili smo da krenemo prohodnijim putem preko Rogove planine kako bi došli do Bileće. Sa ovog puta se pruža pogled ka udaljenim selima Banjana, na široku visoravan, dugačke  brdske vjence, njihove vrhove i padine, sve pusto i prekriveno siromašnim zelenilom pod kojim linije slojeva stijena isplivavaju kao na blago dekorisanom papiru.

Kod odmorišta Han-česma gdje zastali karavani zauzimaju svaku sjenovitu fleku zemlje oko izvora, zapovijedili smo našem kočijašu da čeka, iznajmili jednu slobodnu tegleću životinju i pratili opremljenog vlasnika koji je vještim korakom napredovao uz terasaste stjenovite strane ljubomirskog platoa, jedne napuštene, visokim brdima zatvorene zaravni čija plodnost je u starijim vremenima privlačila brojno bogato stanovništvo.

Danas nas na tim mjestima okružuju samo tragovi prošlosti. Ispod visokih drveća u sred ustalasanih polja pod usjevima je smještena  Haximova crkva mjesta Vrrpolje, polovinom ispod zemlje, okružena moćnim stećcima, nadgrobnim spomenicima iz srednjeg vijeka i ostacima slomljenih kamenih krstova iz mlađeg doba.

Nakon što smo u naš tefter zabilježili glagoljične natpise sa prvih i posljednjih, neobičnih (rijetkih) skulptura, krenuli smo nazad ka izvorskom hanu - Strašno! - naša kola su nestala, kočijašu dosadilo čekanje ili je nesiguran u zapovijest koju je dobio, otišao! Dobrodušni Hercegovci, čuvši za našu nesreću, pokušavali su da nas utješe napijajući nas rakijom.

Ne preosta nam ništa drugo do iznajmiti kljusinu koju nam gazda bez zaloga prepusti. Slijedilo je tri sata lošeg jahanja, u drvenom sedlu, noge u konopcu, drugi konopac u rukama.

Sa one strane puste, oštrim stijenama zasijane visoke zaravni Mosko, zastali smo kod jednog hana kako bismo odmorili suncem zaslijepljene oči. U uskoj zadimljenoj prostoriji niske kamene kuće sjedio je jedan mračni troglodit (pećinski čovjek!?) koji se nije slagao sa blagoslovima zapadne kulture ili barem one koja mu je predočena od 1878. godine dolaskom Austro-ugarske vojske.

Wegov refren je glasio: "Zlatni gospodaru, zašto nam tvoj car ne dozvoljava uzgajati duvan?" Sjetnog pogleda zurio je prema nedalekoj Crnoj Gori i mrtvim, ali nesavladivim stjenovitim visinama Banjana. Često je on iz Kosijereva slušao grubi glas koji mu je "gurao" oružje u ruke. "Ali ljudi tamo preko nemaju ceste!" - "Ceste? Čemu ceste u ovoj nedođiji? Da vas grom pogodi?"

Onda slijedi jedna pitomija nizija. Žbun postaje veći, a pokazuju se čak i pojedinačna, tanka stabla, često rijetkost u južnoj Hercegovini; osvježavajuće djeluje i pogled ka udaljenim, plavim planinskim vijencima na sjeveru.

Jedna mlada, raskošno građena djevojka (ili žena) sa Moska, gazeći odlučnim korakom pored nas, žureći da prije akšama (zalaska sunca) obavi kupovinu namirnica u Bileći te se iste večeri vrati kući, dala nam je priliku da iz blizine posmatramo tip žene sa ovih prostora.

Smatrali smo ga tada, kao i često kasnije, strašno ružnim, taj tip ovdašnje žene, tip koji se jedino zasićenim bojama, bronzano žutim tenom, vatrenim crnim očima, crnom kosom ispod jarko crvene kapice i niskom sjajnih dukata (novčić) izdizao od ostatka figure.

Gdje li je Jaroslav Čermak vidio prototip svoje Hercegovke koja napaja konje?! Ovdje sigurno ne! Arapska rasa njegovih životinja naspram ovdašnjih mršavih konja nije ništa dalja nego li ovdašnji tip žene idealnoj ženskoj figuri sa slika češkog slikara.

Od mosta preko Čepelice, jednog širokog i sporog močvarnog potoka, pritoke Trebišnjice, gdje smo pronašli naša kola, ide se prema Bileći po jednom divljem, primjetno duboko usječenom kraškom regionu visoko preko desne obale rijeke gdje smo u podnožju jednog brda ugledali širok i vodom bogat izvor Trebišnjice. Ta, rekao bih slijepa ulica kod Bileće ipak nije istinsko mjesto rođenja rijeke koja, poznato je, još jednom kod Dubrovnika izlazi na svjetlo dana kao Ombla koja se nakon kratkog toka ulijeva u more; njen pravi početak treba tražiti gore, visoko u planinama.

Od često napadanog utvrđenog mjesta Bileća, vide se samo ruševine jedne turske kasarne koja je navodno dignuta u vazduh od strane crnogorske vojske pod komandom ruskog oficiraa kada su se Turci povukli, a Austro-ugarska vojska još nije umarširala. Takođe i malo mjesto smješteno na padinama izrovanog brdašca koje se naziva gradom iako broji jedva 60 kuća je bilo skoro potpuno porušeno od strane Crnogoraca kada je nastupila nova era.

Polako se uzdiglo iz tih ruševina; njegovom širenju i razvoju fali prije svega voda. Jedna od prvih carkih komandnih stanica je u centru mjesta iskopala/sagradila dubok bunar kao spomenih ovom gradu; htjeli su oni da riješe ovo pitanje vodosnabdijevanja gradnjom jedne centralne cisterne, ali su naišli samo na problem jer ni na zavidnoj dubini nije pronađena pitka voda.

Hercegovačke narodne pjesme nedostatak vode, kao i vegetacije svoje domovine, vide u božijoj kazni za počinjene grijehe. Tako su ovi grijesi opjevani ne kao prozaični prestupi nad majkom prirodom već kao odjeci nekog drugog nedjela prestavljenog u jednom još ne štampanom epu iz zbirke Dr. F. S. Krauss-a koji u 585 stihova o padu 9 braće Tankovića opisuje nastanak krša (goleš ili golija = golo brdo) na sljedeći način:

... A Nikola roda junačkoga, sve on gleda kroz goleš planinu, pa besjedi starom Stipurilu, - Gospodare stari Stipurile, pravo kaži, pravo ću te pitat,

ja što lista na golešu nejma? Svud se zelene zelene planine, ja što trave na golešu nejma? Svud pjevaju tice po planinam, po golešu danas ne pjevaju?

Svuda ima studene vodice

ja što u njoj ladne vode nejma? Sve planine obasjalo sunce, što goleša obasjalo nije? - Ne pitaj me Majković Nikola, kad je bilo u vremena stara ovda prošlo devet braće mile

i proveli glavitu djevojku;

kad su bili u tijesne ljance

sve devet joj obljubilo lice. Jarko sunce bilo ujitilo na po vedra neba ujitilo pa gledalo čuda golemoga, devet braće jednu ljubu ljube. Pa grom puče iz neba vedroga pa ubio devet braće mile; i Goliju prokleo planinu. Nit je više listom prolistala

nit je u njoj trava proniknula, nit je u njoj tica zapjevala, ni goleša sunce obasjalo. Eto za šta Majković Nikola.

U Bileći se završilo naše putovanje kolskim cestama; prođosmo zato na konjima Bilećku visoravan, na kojoj tumuli i visoki kameni spomenici, prvi iz praistorijskog vremena, a drugi iz srednjeg vijeka, sa obje strane puta grade aleje i posvuda stoje oronule kuće i od vatre crne ruine.

U jednoj uskoj brdskoj kotlini počinje uspon ka Bijeloj Rudini, drugoj "terasi" koja između stjenovitih dionica pruža lijep pašnjački predio koji se lako može napraviti plodnim kakav je bio i u srednjem vijeku.

I mi sami smo ovdje u oblasti gdje se još nije vratilo neophodno povjerenje u stabilno stanje koje bi vodilo tihom napredku.

Nedaleko odavde, kod mjesta Vučiji Do, 1876. Crnogorci posljednji put pobijediše Osmanlije. Priroda se ovdje obrazuje u čudesnim formama i kontrastima. Karakteristične su mjestimično zavaravajuće stvarne kopije kvadratnih kamenih obloga, ali i površine pod pločama (!?) u velikim razmjerama i potpunoj glatkoći. Na žalost, nema ovdje rošli inače bi se sa malo truda ovdje mogao napraviti ring za rošlanje. (!?)

U neposrednoj blizini se nalaze fleke obrasle travom sa rajskom živahnošću, a kod mjesta Prerača čak i jedan manji hrastov gaj. Ostatak je u velikim šumama kroz koje se nekad putovalo. Ne hfali ga ni na mjestima gdje nas je uhvatila golema ljudska bijeda. U kamenom brežuljku koji su praistorijski stanovnici ove oblasti napustili, savremenici su se "živi sahranjivali"; rupe koje su iskopane u tumulima se ne mogu nazvati kolibom te su tako živi ovdje posudili dom od mrtvih.

Na Mušnici iznad Gacka daljim tokom našeg puta su kameni tumuli (gomile) sve češće i krunišu skoro sve bliže i dalje brdske kupe, prstenasto oko vrha. Tako je upravo zahvaljujući jednoj razbijenoj i raznešenoj gomili pronađena cijela grupa srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, ovdje s desne strane puta na zaravni bogatoj prelijepim pogledom. U ovoj oblasti se umješalo i srednjevjekovno stanovništvo sa svojim praistorijskim pojmovima koji su pravili svoje spomenike ovdje na kupama brda kao i na drugim mjestima na Balkanskom poluostrvu gdje se dešava da Muslimani daju izgraditi svoje nadgrobne spomenike baš na ovakvim tumulima tj. gomilama.

Oštro se označava prelaz u basen Korita jednom 957 metara visokom liticom, nazvanom Planik sa osmatračnicom na svom vrhu. Kad smo došli do ove visine, duvao nam je oštar leden vjetar u prsa i oduvao riječi sa usana policajaca koji su iz svojih čardaka žurili prema nama tako da smo odgovore na naša pitanja mogli razumjeti samo iz njihove gestikulacije.

Snijegom pokriveni vrhovi brdskih vijenaca su gradili ozbiljnu pozadinu tom tužnom prizoru. Korita, nekad prekrivena šumama i usjevima žitarica, zbog čega se u narodnim pjesmama pojavljuje jednom kao šuma ili polje, drugi put kao pustoš, pokazuje se kao jedna široka stjenovita dolina čija su udubljenja oblika kratera do pola ispunjena zemljom.

Presjeca je jedna stara popločana cesta što je ne pravi značajno prohodnijom. Na ovoj dolini sa brojnim kamenim spomenicima nadovezujući se u narodnim pjesmama, počiva sjećanje na jednu krvavu katastrofu, dovoljno interesantnu da se ovdje zabilježi, a koja u brojnim prevodima Talvija i Kappera nije potpuno zapisana.

U Risnu, u Boki, živio je jednom plemić-Turčin koga pjesnik naziva Haxijom jer je putovao u Meku. Bio je još mlad i išao na dugačak put kroz cijelu Bosnu da bi prosio milu kćerkicu plemića Mitrovića, gospodara dvora na Savi. Ali, kad se vraćao sa vjeridbe, desio mu se manji izliv oholosti. Sreo je na putu na visoravni Glasinac hrišćanskog trgovca Limuna koji je putovao sa hiljadu volova i prevario ga za njegovo fino oružje: dva pozlaćena pištolja, jednu skupocjenu sablju i dugačku pušku čiji su zlatni prstenovi sami bili teški 330 dukata. Limun prodade svoje stado, dade u Veneciji da mu se kuje novo oružje, sakupi 120 drugova i dade se u razbojništvo sa jedinim ciljem: da se osveti Turčinu.

Na zaravni Korita čekao ga je da krene ka sjeveru po svoju ljubu. Ali Turčin je upozoren i ostaje kod kuće cijele četiri godine kad ga otac djevojke napominje na datu riječ.

Tada, njegov brat Durmiš-beg donosi odluku da sa hiljadu konjanika krene i sigurno  dovede djevojku. Ratoborni svatovi nesmetano dođoše do Save i nazad do Crnice. Ovdje je nevjesta usnila nezdrav san: vukovi padaju iz magle u Koritima i razbijaju tursku kolonu. Ali vođa se ne uplaši sna: u dubokoj tišini, ćuteći sa skupljenim zastavama kretala se povorka kroz opasnu ravnicu. Skoro da su prošli kad pade jednom od gostiju na pamet da izgovori razbojničku rugalicu: "I bubnjevi i svirala odjekivaše, pištolji i puške pucaše i klicaše se na dobre junake..." Kad ovo razbojnici čuše, dočekaše kolonu u uskom prolazu, pustiše ih da priđu bliže, a onda ispališe vatru iz svih pušaka i skočiše sa sabljama na Turke - "i razbiše ih na sve strane kao kad vukovi jagnjad love."

Nevjestinom čuvaru koji je držao djevojku zagrlivši je objema rukama, Limun odsječe ruke u ramenima i otrgnu mu djevojku. Tad odoše razbojnici nazad u visine ka Kobiljoj glavi i sjedoše da piju vino. U međivremenu mladoženja iz Risna hita svatovima u susret, čuje pucnjeve na polju kod Rudine, stiže u Korita i od brata na samrti doznaje šta se desilo. 

Penje se sa svojom pratnjom kroz jelovu šumu do stjenovitih visina, gdje su razbojnici logorovali, uzme pušku i cilja glavu svog smrtnog neprijatelja. Ali metak promaši cilj i pogodi djevojku tačno u srce.

Razbojnici se skočiše i razbiše Rišnjane; nesrećna nevjesta osta mrtva ležati na visinama Kobilje glave...

Danas je na ovoj visini nestala jelova šuma i gola stijena nas gleda odozgo. Ravne kupe okolo su kao ogromnim stijenama popločane. Desno i lijevo od puta leže kao u koloni kameni brežuljkasti grobovi iz prastarih vremena. Najveći od ovih spomenika u narodu nosi naziv Jurjeva gomila (Đorđeva gomila) kao sjećanje da je ovdje jednom bilo gnijezdo razbojničke bande; jer sv. Đorđe je zaštitnik hajduka, a Đurđevdan hajdučki sastanak, početak hajdučkih borbi...

hercegovina u sivim i crnim tonovima (2)

Put smrti

Uska, ali travom i žitaricama obrasla je dolina Cernice do koje smo se popeli strmim i kratkim krivinama. Ovdje je u srednjem vijeku bila jedna carinarnica i trgovačka kolonija; u obližnjem dvorcu Ključ su se rado zadržavali posljednji hrišćanski kneževi u Hercegovini Sandalj, Stjepan i njihovi sinovi. Turske kolibe od ilovače su kao lastavičija gnijezda zalijepljene  na stijene dvorca i zidine starog utvrđenja.

Odavde smo preko zaravnjene brdske kupe stigli u Gatačko polje na visinu od preko 1100 metara.

"Milo si Gacko-polje da ne umireš od gladi" (prevod prema knjizi) pjeva Mažuranić u njegovom epu "Smrt Smail-age Čengića". U jednoj hercegovačkoj narodnoj pjesmi protivi se djevojka iz Kolašina poći za prosca u Gacko-polje; jer:

"Već sam čula ljude kako pričaju/ O polju, o prirodi gatačkoj/ U prstenu od planina/ Sve jedna ravna, druga brdovita/ Nikad, majko, tamo snijeg ne kopni/ Vječno leži tamo snijeg jedan preko drugog/ Nikad, majko, ja ovog prosca izabrati neću!"

Ona odbija jednog prosca iz Nevesinja i odlazi tek trećem u blagosloveni Mostar. Ovdje primjećujemo da u donjoj dolini Neretve gdje se Mostar i nalazi sve do planine Porim, živa u termometru se u najgorem godišnjem dobu ne spušta ispod 1-2 stepena Celzijusa i livade cijelu zimu ostaju zelene dok se u aprilu vegetacija potpuno rascvjeta. Nasuprot tome, u Gacku snijeg počinje da pada već sredinom oktobra i prekriva visoravan punih sedam mjeseci. Srednja godišnja temperatura u Mostaru iznosi 15,6 stepeni, a u Avtovcu kod Gacka samo 7,3 stepena. Na svim brojnim grupama velikih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika na gatačkom platou, Nevesinju, brdima Morine, Batjevice itd. se nadovezuju narodna predanja o stradanju cijelih karavana ili svatova od mraza i snijega.

Gacko, sa jednim poluizgubljenim grčkim imenom takođe nazvano Metohija, nalazi se na 1015 metara nadmorske visine na padini nižeg planinskog vijenca koje ograničava ravan sjeverno sve do Avtovca. Travnata "leđa" ovih visina sa svojim nebrojenim zamršenim vijugavim pukotinama i rascijepima, zajedno sa kosim zrakama jutarnjeg sunca koje posvuda pravi oštre sjene, sliči prosutoj moždanoj masi; šanci (rovovi) na vrhovima potiču još iz vremena kad je ovdje jedna turska vojna divizija stajala Crnogorcima  na bojnom polju  i kad je cijelo Gacko bilo puno osakaćenih žrtava te varvarske "svađe".

Kuće tzv. grada su visoke, većinom dvospratne, ali neobično grubo i neugledno izgrađene, prizemlje u vidu pećine uklesano u stijenu služi kao štala za stoku. Slamnati, drveni i kameni krovovi se smjenjuju; posljednji su na glavici kuće kanelirani u obliku zuba, drveni krovovi su opterećeni kamenjem kako bi dobili na stabilnosti. Od srednjovjekovnog naselja koje je po nekom prastarom običaju bilo u naizmjeničnom posjedu grofova od Huma i bosanskih kraljeva gradi široko groblje koje sa preko dvjesto grubo isklesanih (oblikovanih) nadgrobnih ploča prekriva jednu ka rijeci blago nagnutu livadu.

Ova ravan bi bila plodna (uspješna) da su tužni socijalni uslovi i beskrajni ratni užasi dopustili racionalnu izgradnju; sada se samo mase žaba raduju svom postojanju u barama široke ravnice. Ujedinjenim glasovnim snagama ovim životinjama polazi za rukom da prizovu neutješan osjećaj u grudima onoga ko sluša, naročito kada jedna iznenadna promjena vremena nebo zavije u sive oblake i snažan hladni vjetar zavije preko puste prostrane poljane. Zimi prekriveno snijegom i ledom, stoji Gacko polje u jesen i proljeće potpuno pod vodom i može se teško preći samo po ostacima ploča jedne stare karavanske ceste.

Ko prolazi Gacko polje, a da ne misli na Smail-agu Čengića, čija djela su poznata i njemačkim čitateljima iz prevoda Mažuranićevog epa? Ne samo hrišćanska književna poezija koja je ovom junaku naravno neprijateljski naklonjena, takođe, i narodna poezija često i  vrlo rado spominje Smaila.

Muhamedansko stanovništvo ga slavi kao jednog od njihovih viteških junaka. Potomci Smail-age pripadaju i danas najotmenijem plemićkom rodu u državi i žive u Sarajevu. Dr. F.S.Krauss čak smatra: "Smail-aga je od strane Mažuranića vrlo pogrešno i nepravedno okarakterisan. Naše simpatije su u svakom slučaju na strani hrabrog junaka Smail-age koji prezire smrt, ali ne na strani  prevaranta i noćnog pljačkaša Crne Gore. Čengić je bio pravi, neiskvareni Sloven, a njegove ubice izopačeni, kukavički ološ. Kao što mi je njegov sinovac u Sarajevu ispričao, Crnogorci su podmuklo ubistvo Smail-age izmirili (okajali) sa 17 glava!

Od njegovog dvorca Čengić-kule kod Avtovca ne stoji više ni jedan kamen da drugome; čak i ruine starog utvrđenja su nedavno demolirane, a njihov materijal iskorišten za igradnju puteva. Cijeli Avtovac je brdo ruševina; stara džamija je ruševina u sred groblja prelomljenih nišana.

U Lipniku je polovina kuća izgorjelo i bez krova; svuda duž granice sa Crnom Gorom mržnja prema Turcima je dovela do skrnavljenja i uništavanja neprijateljskih kulturnih i stambenih mjesta i objekata. Neobrađena leže polja, duhovi u ukočenom prokletstvu ili prigušenoj ravnodušnosti. Srž muške mladosti je otišla satrta u borbama ili odviknuta od rada u uslovima mira... Atalanta među državama Evrope (Atalanta, kraljevska kći iz grčke mitologije, odbačena od oca odrasla u  šumi sa medvjedima je ljepotica sa naročitim sposobnostima i spretnostima kojoj nijedan muškarac nije ravan), ova provincija je u svako doba izbjegavala očinsku kuću, državu zaštitnika da bi se u samostvorenoj pustinji, kentaurima kao herojima, divljim gnijevom suprostavljala svojim konkurentima.

Takođe, i posljednji događaji su mogli slomiti samo tijelo, ali ne i instinkt slobode ovog zatvorenog narodnog plemena.

Daleko od modernog pojma građanskog prava i obaveza, njegov ideal nezavisnosti stoji izražen u konsekventnim radnjama. To je srednjovjekovno, dijelom antičko i izgleda potpuno nesjedinjivo sa namjerama i interesima jedne kulturne države ovovremenskih shvatanja. U  dugotrajnom ratu koji je krajem 17. vijeka vodio rimski car protiv Porte, njegovi "vjerni savezni rođaci" Mleci uz pomoć gusara su tri puta širili svoje ruke do Gacka, potukli tu jednog pašu, zaplijenili barjake, glave, zarobljenike i stoku u velikom broju, ali nikad im nije pošlo za rukom da pokore barem jednu stopu zemlje.

Kad smo kod Avtovca napuštali Gacko polje, osvrnuli smo se još jednom i bacili pogled na 1600 metara visoku Baba-planinu koja dominira jugozapadnim vidikom i uramljuje jednoličnu sliku valovite visoravni sa njenim bijelim stjenovitim zidovima i tamnim šumama, mirnim staništima plašljivih stada divokoza i familija medvjeda.

Sa ruba Bijele Rudine do Gacka privukla su nas i obradovala ova markantno oblikovana brda; naočigled kao velika pojava sad je otrgnuta i isto tako brzo  zaboravljena kao otisak stopala zatiranja (uništavanja) koje nam je maloprije stezalo srce.

Pored jednog mlina ide se kroz duboko stjenovito korito Mušnice čija voda brza kao strijela, na gazu (mjesto gdje je rijeka plitka i može da se pregazi) konjima dolazi čak do sedla.

Penjemo se strmom šljunkovitom stazom s one strane planine. Na sve strane pusto i ogoljeno; samo melanholične gomile kamenja znatne visine krunišu ravne kupe, a ispod nižih, kao zidova neke brdske tvrđave, pasu brojne ovce, jedini život u krutoj  divljini. Iz dubokih, kratkih i uskih dolina žuboreći vijugaju vode, preko njih štrče goli grebeni valovitih stijena u podnožju brda i pružaju barokni prizor skladnih kanelura čije se paralelne štrafte pružaju put nas tj. ka istoku.

Gornja dolina Mušnice je prema pojmovima zapadnog svijeta jedan neprohodan brdski klanac; ali prava bosanska pješačka staza vodi ovuda čas na jednoj čas na drugoj obali, čas kroz vodu čas kopnom, kroz šipražje i oštre stijene.

Na mjestima gdje se zidovi od stijena skoro vertikalno spuštaju do vode,  staza je jedva dvije stope široka, a prolaz rijetko doseže prosječnu čovječiju visinu te pravi svod kao polovina tunela kroz koji ovdašnji muškarci mogu proći samo duboko povijeni. Na širim mjestima se otvaraju moćne pećine i hladna odmorišta sa prelijepim pogledom na planinske vrhove. Dalje se put penje preko kosih stjenovitih zaravni u kojima su isklesani stepenici kako bi se izbjeglo proklizavanje tovarnih životinja.

Nakon jednočasovnog usamljenog hodanja u ovoj od svijeta zaboravljenoj dolini, pronalazimo jedan bijedan drveni mlin i od mlinara koji koristi priliku da zamoli šačicu duvana, saznajemo da smo još jedan i po sat udaljeni od prohodnih visina.

U dubokoj usamljenosti i istinski veličanstvenom okruženju se nalazi mjesto Vrba (pet kuća i nekoliko ruina) u podnožju ponosnog Lebršnika čiji je visoki greben (2150-2170 m), gore ogoljen, dole gusto obrastao šumom i dalje prema dolini prekriven gustom prostirkom od žbunja. Dobro čini, umiruje već ovdje potpuno odsustvo kamenih gomila koje izgledaju kao zamršena, zapletena otkrivena zemljina utroba i ravnih krajolika Hercegovine. Što bliže prilazimo podnožju planine Čemerno, to je dolina Mušnice sve ljupkija. Gušća, od bjelogoričnog i crnogoričnog drveća izmješana šuma se nameće sa obje strane i spušta se na obroncima sve do rijeke, ispredena sa svojim parazitskim rastinjem, zasjenjuje širokim krošnjama i pruža smještaj nebrojenim pticama koje ovdje u najzabačenijem zemljinom kutku svojim kadencama znaju pružiti potpunu dražesnost rajskog života. Sve nam govori da stojimo pred zidom koji je priroda napravila da zaštiti svoja  omiljena bića i kroz koji čovjeku, najvećem "ometaču" njenog mira osporava neograničenu vladavinu na zemlji.

Sa svetom bojazni vučemo se kao stranci kroz ovu dražesnu rivijeru; još jedan korak i stojimo priljubljeni uz zid od stijena i uprkos tome nas obuzima odvažnost jer demoni planina, priroda u iznenadnom neprijateljskom preobražaju stiska hladnu đavolju šaku. Ovdje počinje jedan od onih puteva kojim su crtači puni fantazija ilustrovali listove uz ratne grupe u pokretu "iz ustanke u Hercegovini".

Istina, predstavu o pojedinačnim mjestima ovog uspona ne može dočarati ni olovka crtača u seriji neprekidnih scena kolosalnih zavojitih stepenica, a  ni pojedinačna slika niti riječ.

Čovjek mora sam proći ovaj put; jahaće i tegleće životinje penju se kao divokoze; glavom blizu zemlje kako bi se u slučaju nevolje pomogle i petim osloncem, savlađujući i po metar visoke stepenike, skačući, klizajući, padajući i opet se ispravljajući; ipak sve to tako spretno i hitro da smo mi za njima pješke jedva uspjevali da ih pratimo i bivali uvijek nekoliko cik-cak krivina udaljeni, uglavljeni među niskim zidovima od stijena, blokovima velikim kao kuća i grebenima koji špicasto štrče i koji prijete našim tjemenima ili grudima.

Tako ide nagore u ravnomjernom usponu do prevoja Čemerno. Prolaz je širok u obliku korita, obrastao travom. Visoka šuma koja okružuje prevoj stoji okićena punim krošnjama, ali kasni proljećni mrazevi su joj već podarili boje jeseni i zime. O pogledu sa prevoja Čemerno, jedini putnik koji je ovaj put opisao i inače u svom stilu samo suvo referisao šta je vidio Roskienjicz (Studija o Bosni, strana113) kaže: "Jedan raskošan iznenađujući pogled isplati putniku mučan i težak prethodni put. Vertikalne stijene Volujaka i Sedla koje štrče sve do oblaka i koje u visinama daleko prevazilaze putnikovo stajalište izgledaju kao da zatvaraju put. To je upravo ta jedna tačka gdje se moramo diviti veličanstvima prirode."

(Iz knjige "Dinarska putovanja", (Kulturne i slike prirode iz Bosne i Hercegovine), Dr. Moric Hernes, Beč, 1894. godine)

Oba priloga Ane Micete, prenesena su sa sajta Glas Trebinja

Izvorno:http://www.glastb.com/arhiva/978/info_projekti.htm

"Kulturne i slike prirode iz Bosne i Hercegovine" čiji je autor dr Moritz Hoernes (Beč, 1894. godine)

Iz Beča – Ana Mičeta

DOLINA BAJKOVITOG SJAJA

Blistava boja crvenog kamenja, čas zelenog čas tamnijeg, čas sniježno bijelog pjenušajućeg čas u dubinama izgubljenog potoka čiji se samo žubor čuje, purpurno svjetlećih vrhova planina, uz to hučanje bujice, vrištanje ptica grabljivica koje nesigurno lete tamo-ovamo, kruže, lutaju... - sve to nas zbunjuje toliko da više ne znamo da li sanjamo ili smo budni.

Nastavljam sa fragmentima iz knjige "Kulturne i slike prirode iz Bosne i Hercegovine" čiji je autor dr Moritz Hoernes (Beč, 1894. godine) - "Put smrti" - Čemerno. Podsjećam, autor je poznati bečki filolog, geolog i paleontolog (1852-1917.).

Hoernes, paralelno, kao geograf, donosi svoje geografske bilješke, ali i svoja antropološka i sociološka zapažanja. Jedan je od prvih koji su se bavili razlikama u mentalitetu Hercegovca i Bosanca.

Tako, Hoernes se iskazuje i kao dobar pejzažist, ali i kao lucidan psiholog, slagali se ili ne sa nekim njegovim zaključcima. Mislim da je uvijek, pogotovo kad se slike ne podudaraju, korisno vidjeti šta drugi o nama misle.

Naravno, bitno je i to da Heornes dolazi iz jednog sasvim drugačijeg kulturnog ambijenta, da nas gleda odozgo, ali, u cjelini, ipak ne zlonamjerno, niti sa naročito potenciranim predrasudama. On u narodu osjeća kreativnu snagu, ali upućuje i na različita kulturološka ograničenja, pogotovo na pretjeran tradicionalizam i na konzervativnu inerciju u komunikaciji sa civilizovanijim svijetom, što ide i do otpora pozitivnim promjenama...

Citiram jedan fragment u kome su sadržani svi prethodni elementi...

Volujak, čiji je vrh svega deset kilometara udaljen od nas, ali odvojen dubokom klisurom Sutjeske i padinom Čemerna, pruža oku mio prizor koji gospodari cijelim vidokrugom. Svojom blizinom, visinom i dužinom masa ove planine potpuno zatvara pogled ka istoku i sjevero-istoku. Nudi sliku jednog dugačkog i svuda jednako visokog stjenovitog zida sa stravično strmim padinama na kojima se  u podnožju, na pojedinim mjestima i preko polovine visine, uspinju crnogorične šume.

Lijevo se lanac čini kao prekinut i pokazuje dvije rascijepljene forme gusto preko kanjona Sutjeske; odvojena do njega dubokom popunjenom usjeklinom, na Volujak se desno nadovezuje Kuk planina sa svojim neizmjernim, ali Volujaku (2265m) skoro ravnim vrhom 16 kilometara udaljenim od nas. Kuk planina pokazuje nježnije forme i skoro da je do grebena pokrivena braon obojenim listopadnim šumama. Preko njenih ramena se ukazuje Durmitor, kralj dinarskih Alpa sa svojim strmim u obliku rova (šanca) izrezbarenim zidovima (2446 i 2606 metara) koji sa velike udaljenosti - 30 kilometara vazdušne linije -  djeluju plavkasto zapuhnuti. U narodu se naziva još i Nebeska soha (!?) (prevod autora, doslovan prevod bi bio nebeska viljuška).

Na Kuk planinu se na jugu nadovezuje Lebršnik. Bacimo pogled sa ove važne tačke koji pohodimo na našoj putanji prelazeći velike planinske vijence koji se protežu u zaleđu Dalmacije dijagonalno od sjevero-zapada prema jugo-istoku na oba krova ove uzvišene linije i posmatramo sa izoštrenim okom urezanu  razliku u sastavu zemljišta, klime, opšteg prikaza prirode, kratko u raznolikim promjenljivim uslovima života gdje kultura duha stanovnika zemlje odgovara svuda (nalazi pandan svuda), tako nastaju tj. iz toga proizilaze osnove za poštovanje, puno razumjevanje i postupanje oporih narodnih elemenata na koje svaki gospodar ove zemlje mora računati.

Ka sjeveru se ka Savi širi dobro navodnjavan, pošumljen i plodan predio, pretežno visoka zaravan loše kultivisana, ali potencijalno veoma korisna.

Kako se doline rijeka otvaraju ka sjeveru i vlažni hladni vjetrovi koji caruju zemljom  dolaze iz tog pravca, tako ni prodoru zapadne kulture, lahoru modernog duha, ovdje ništa ne stoji na putu.

Sama Bosna je u svojim fizičkim vezama srednjoevropska država. Nasuprot tome se na jugu, ka moru i prema visokim vrhovima Crne Gore i Sjeverne Albanije prostire rijekama siromašna kamenita pustinja. U kotlinama kraškog zemljišta ispunjenim crnom zemljom (crnicom) ispod usijanog sunca koje mjenja tip stanovnika i nameće drugačiju nošnju i druge običaje, bogato uspijeva južno voće, stjenovitim zidovima zaštićeno od gnijeva Bora vjetra.

U oskudnim dolinama rijeka klima je subtropska, na brojnim visoravnima od oktobra do maja leži snijeg. Prirodne pojave: prijeteći  lokalni zemljotresi (nastaju kao posljedica urušavanja podzemnih rupa i pećina), otvoreni, beskrajni stjenoviti lijevici (provalije !?), moćne ponorne rijeke, podzemni lavirinti, katastrofalne zimske oluje i poplave su neprijatne i jezive za one koji im nisu navikli.

Zemlja i ljudi se pokazuju pod istim prirodnim uslovima jednako plodni i strašni (igra riječi "fruchtbar und furchtbar" -  permutacija dva slova daje potpuno različita značenja).

Kako je nemoguće znatno povećati prinos ovog kraškog zemljišta, male uljne i kulture smokava, polja duvana i pirinča preko humusom ispunjenih rupa u kamenu skromnih granica ili produžiti i proširiti kratke doline tako se čini teško sprovesti svojstven narodni duh na drugi put od onoga koji mu propisuje priroda.

Ovaj zadatak je najmanje toliko težak kao problem pošumljavanja kraškog podneblja.

Stvarno bosansko pleme duhom i tijelom nije tako bogato "opremljeno" kao Hercegovci. Iz kuće indolentan (lijen?) nije vidio kako priroda podržava ove njegove uspavane sposobnosti  probuđene kroz Rimljane na obližnjoj obali i Ilire na graničnoj južnoj kopnenoj zemlji.

Vijekovima se osjeća potlačen sopstvenim nesporazumom. Prava Bosna leži od srednjeg vijeka kao odgurnuta od svijeta u jednoj kolosalnoj pukotini između dvije zone našeg kontinenta, izmđu sjevera i juga, okcidenta i orijenta.

Na jugu zemlje na planinskoj granici su prirodni na sjeveru, na riječnoj granici istorijski obodi ove pukotine.

Geografski Bosna pripada srednjoj Evropi, Ocidentu, politički jugo-istočnoj Evropi, Orijentu. Otuda onaj eminentni, ekskluzivni, partikularni duh koji se jednako prožima kroz stanovništvo sve tri vjere i gradi osnovnu crtu u političkom karakteru bosanskog roda.

Nijedan narod ne voli toliko da se ograniči na kuću, porodicu, imanje i polja, Ali ovdje hoće Bosanac da bude slobodan, inače pokušava sa feudalnim prkosom da odbije neovlašteno mješanje.

On izdržava brutalne invazije bega ili poreznika kao Arapin upad zvjeri u svoj tor; ali neophodne posljedice nadređenog upravljanja, državni nadzor, ograničenu slobodu kretanja jednom riječju političkog aparata djeluje mu jezivo.

Šta god mu gospodar, čija vidljiva moć i priznati autoritet u njemu izaziva poštovanje, želi uraditi, on to trpi; ali i najmanje opterećenje koje dolazi iz druge države smatra on najzlobnijom silom (prinudom).

Posmatrajmo kuću, porodicu, selo, grad, cijeli odvojen dio zemlje posvuda ćemo naći tragove tog ekskluzivnog srednjovjekovnog duha. Kada bosanski seljak svojoj kući tačnije kolibi ne može podariti izgled manjeg dvorca kao bogati aga ili beg, kada mora živjeti na ulici, on gradi svoje lastavičije gnijezdo najmanje deset hvata (hvat- stara mjera za dužinu) poviše vojnog puta na strmoj litici i prezrivo odbija ravno polje na rijeci koje mu se ugodno pruža. U prizemlju je štala, sa gornjeg sprata gleda vlasnik ponosno na pješake koji se vuku u prašini ili blatu njegovog puta.

Na jednom, po lošem vremenu  skoro neprohodnom odvojednom usponu čovjek se sa mukom popenje, ako ne cijeni više da pozove u pomoć vlasnika kućice i po običajima zemlje na većim distancama komunicira vičući iz sveg glasa. Ako kuća stoji na ravnom, onda su ograde od gusto isprepletanih letvica u visini jednog hvata, kod bogatih krenelirani zidovi, odbrambeni štit dvorišta protiv radoznalih posmatrača. Ove kuće najčešće u prizemlju nemaju ulaz; drvene stepenice uz zid dvorišta vode ka gore, onda u vidu mosta preko do ulaznih vrata na spratu sa koga vode druge stepenice ka prostorijama u prizemlju. Skoro svuda se nalaze puškarnice i utvrđeneprostorije, osmatračnice i slično.

Unutar kuće je gospodar porodice neograničeni vladar svih ukućana (tj. članova porodice). Potčinjeni ženski članovi moraju snabdjevati porodicu sa svim što je potrebno za život.

Kako je kuća prepuštena samoj sebi, sve što se u njoj koristi proizvodi se u domaćoj radinosti pa izgleda spolja potpuno nezavisna; i stvarno niko nije manje upućen na podjelu rada i bližnju pomoć kao bosanski seljak u svojoj od svijeta zaboravljenoj osami.

Ovaj suverenitet je njegov najveći ponos; njega je sramota da nešto kupi. Postoje velika mjesta koja srazmjerno tome  dobro žive i čiji se stanovnici trude da nikada ne stupe u trgovinu sa susjednim mjestima jer pravilo, neki nepisani zakon nalaže da sve što se u mjestu (npr. odjeća i nakit) nosi mora da potiče iz tog mjesta.

Na prevoju Čemerno, na jednom mjestu zaštićena od vjetra stoji karaula, koliba u obliku šatora ili pravog krova od drvenih greda prekrivena travom i nastanjena nekolicinom policajaca.

Neposredno iza počinje uspon koji razvija punu divlju ljepotu sjeverne strane brda. Tek sada prkosno nastupa iz kulisa koje su ga do tada prekrivale, Sedlo, bogato provalijama, kao da se suprotstavlja ponosnom Volujak na koga je nasloljeno.

Između ova dva strašna oblika vodi naš put dalje nakon što smo prešli sjevernu padinu brda Čemerno, uglavnom sa pukotinama ispunjenim vodom kojse se pružaju između blokova stijena i oborenog drveća ka dolini.

Tik ispod nas žubori Sutjeska u uskom stjenovitom koritu, poviše nje zelena bogata šuma od koje se gospodarski uzdižu blijede, na prvi pogled kao Alpi, mase planina. Tri četvrtine sata od podnožja počinje "Prosječnica", jedan dug i visok slikarski defile čiji se zidovi često na 50 stopa spajaju dok su vrhovi brda jedva 2000 koraka udaljeni jedan od drugog.

Ovdje je pustoš, "kamen pobijen na kamen", gubi se šuma; samo oskudni šumarci jela stoje usred  korita planinskog potoka.

Jedna neuporediva tačka je zasjenjena hladna kapija od stijena uskog klanca. Omamljujuće huči i vri bujica u dubokom prolazu između dominantnih zidova koji zasvodnjavaju tijesan tovarni put i vlaže ga svojim vodenim venama.

Iako prolaz ove vodene rake iz koje nas zapljuskuje hladan tuš nije bezopasan, moramo se časak zabaviti sa istorijskim sjećanjima. Ova vrata su jednom imala svog vratara.

"Vratar na Sutjesci" kako je u dokumentima iz DŽV vijeka nazivan kastel čiji se porušeni ostaci zidina još uvijek mogu naći na jednom grebenu Volujka.

Naspram njega na lijevoj obali jedan manji kastel kruniše  liticu koja štrči sa Sedla. Ovdje je Herceg Stjepan (1435-1460.) posjedovao carinarnicu zbog čega su razbojnici (pljačkaši) u više navrata napadali karavane dubrovačkih trgovaca sa tovarima srebra.

Oba kastela su isklesana od kamena i dostupna samo preko jednog uskog puteljka dovoljnog samo za jednu osobu; dvadeset ljudi naoružani samo kamenim blokovima su mogli ovdje braniti prolaz od cijele jedne armije; često je prolaz bio zatvoren teškim željeznim lancem.

Ova stjenovita vrata otvaraju jednu neopisivo romantičnu, dva sata dugu životnu dekoraciju veličanstvenog scenarija prirode. Vitki, vrtoglavo visoki mostovi od drveta bez gelendera, čiji put je sagrađen od nekoliko labavo povezanih stabala vode nas čas na lijevu čas na desnu obalu.

Divlje vode na moćnim survanim blokovima, cvjetaju mali rajevi raznolikih listopadnih i zimzelenih stabala.

Blistava boja crvenog kamenja, čas zelenog čas tamnijeg, čas sniježno bijelog pjenušajućeg čas u dubinama izgubljenog potoka čiji se samo žubor čuje, purpurno svjetlećih vrhova planina, uz to hučanje bujice, vrištanje ptica grabljivica koje nesigurno lete tamo-ovamo, kruže, lutaju... - sve to nas zbunjuje toliko da više ne znamo da li sanjamo ili smo budni. Ali bajkoviti sjaj ove doline ne smije se potpuno zarobiti u čulima jer klizav put nalaže visok oprez putnika.

Samo sa divljenjem putnik misli na to da je ovaj put u srednjem vijeku igrao važnu ulogu kao trgovački put, da su po njemu prolazili dubrovački karavani, prenosili proizvode zapada sa jadranske obale u oblasti Drine i Lima kao i dalje prema Nišu i Konstantinopolju.

Divljenje ne posustaje ni kada pomislimo da su na ovom putu još u DŽVI i DŽVII vijeku putovale francuske pošiljke do Visoke porte. Misli li čovjek uz oslikanu prirodu na strahote koje su do u nazad relativno kratko vrijeme u režiji carinskih stražara ili običnih pljačkaša dočekivale putnika, tako shvata da se Remberti (1533.)  nije usudio disati na ovom putu dok se nije domogao blagoslovenih poljana stare Srbije...

BOLJE JE NIŠTA NE ZNATI

Veliki i industrijom bogat grad Zenica na rijeci Bosni uslovio je izgradnju glavnog puta od Broda ka Sarajevu, prednosti da vojni put ne dodiruje granice grada već da prolazi pored njega na nekoj određenoj udaljenosti. Stanovnici Maglaja su npr. protestovali kada je njihov načelnik Kalavun Jusuf Paša htio sagraditi kameni most preko Bosne. Kvadri koji su tada napravljeni za potporne stubove su tek u novije vrijeme našli prvobitnu namjenu.

Položaj mjesta kakav je Tešanj, jedan od najbogatijih i trgovački najrazvijenijih gradova Bosne i Hercegovine, 10 kilometara zapadno od pomenute doline rijeke Bosne ne bi drugačije bio zamisliv.

Stanovnici ovih gradova i sela - zaključuje Hernes -  ne žele čuti za neki drugi saobraćaj u zemlji, nema komunikacije sa inostranstvom, vole ništa ne znati, odreći se progresa nego običaj.

KAKO DOBITI ŠUGU

"Predio Rama", kaže jedan stari putnik,  "ponosan je na dvije svojine: narod stvara sam sve što mu je potrebno za odjevanje sostvenim ručnim radom i niko ne smije ni parče strane tkanine nositi na sebi, drugo: u cijeloj Rami ne smije niti jedan hrišćanin pravoslavne crkve stanovati; ako se jedan takav usudi tamo nastaniti odmah će, kaže se, dobiti šugu (kraste!?)"

Ovakvih separatističkih predstava je Bosna puna i nigdje u cijelom Orijentu adet ne igra tako veliku ulogu kroz prastare običaje kao ovdje. To je individualni karakter zemlje u koju sad sa juga marširamo.

HERCEGOVCI I BOSANCI

U skladu sa prirodom u Gornjoj Hercegovini, yaključuje Hernes, jeste i tip građe tijela već i kultura stanovništva, (izražen jednostran razvoj). Neosporno je Hercegovac temperamentniji, vatreniji, spretniji i umniji od Bosanca; od nadmoćnih pretežno neprijateljskih sila prirode prikovan za zemlju, proizvodi njegov duh i njegova fantazija samo bujno sujevjerje i avanturističku junačku poeziju  koja, uprkos magičnoj draži i visokoj ljepoti, u sadašnjosti samo je duhovni okov koji sapliće to uspješno i vrijedno pleme te usporava njegov razvoj.

Poznato je da Vuk Karadžić vodi porijeklo od nepotčinjenog plemena Drobnjaci koje na padinama Durmitora kao divokoze postavlja straže među stijene i broj stanovnika računa po puškama.

Crnogorska tužilica u Gacku

Umro neki Špiro na Jaseniku, u Gacku. Špiro je bio rođeni bogalj, i umno i fizički.
Kad je umro bilo mu je dvadeset godina. Ko ga je god poznavao svak je rekao: Bog se osevapio što ga je uzeo sČ ovoga svijeta.
Okupile su žene oko pokojnika, nijedna ne nariče - nemaju šta da reknu, a stid ih lagati. Posljednja dođe Jovana Rebić, rođena Perović iz Golije, poznata tužilica, pa reče ženama:
- Što koja ne rečete što Špiru?
- Ne znamo bogami strina (tako su je svi zvali) šta ćemo.
Jovana sjede pored pokojnika i otpoče:

- Ja ću s jadom govoriti,
Da ti rečem, bane Špiro,
Ti nijesi još dorastao!
Da ti rečem, vilo Špiro,
Ma su vile ženske glave.
Da ti rečem, grade Špiro,
Gradovi su od kamena.
Da ti rečem, bore Špiro,
Borovi su po planina.
Ma ću nako baš kako je:
O, ti Špiro, majčin sine,
Tebe jadna majka žali
Ima puno dvades ljeta,
Danas će te prežaliti.

Priredio Čedo Baćović: CRNOGORAC NA POTONJOJ URI

IZ STARINA

 ''Volujače, jadijače!

Lebršniče, nesrećniče!*

Teško nama među vama!

U zlu dobro čekajući!''      

     (zapis na krajputašu blizu Gacka) 

*Ne postoji krajputaš u Gacku na kome je ova pjesma napisana.Izvorna verzija sadrži još dva stiha:

Zelengoro, noćna moro!

Lukavice, kukavice!

http://www.mizprozor.org/index.php?option=com_content&task=view&id=90&Itemid=50

ZVIZDIĆI U KONJICU...

…..IZ CIKLUSA :ZAPAMĆENJA MUJE RIZVIĆA «Uspomene iz starog Konjica» je knjiga nastala na osnovu zapisa prikupljenih i sačuvanih vrijednim angažmanom Muje Rizvića (1923-1998),koji je volio da sluša i bilježi razgovore i priče iz dalje prošlosti., poštujući Bašeskijinu « Što je zapisano ostaje,a što se pamti iščezne». «Uspomene iz starog Konjica « je prva objavljena knjiga iz ovog ciklusa za koju su recenzije napisali Senadin Begtašević i Esad Bajić. Zapamćenja Muje Rizvića je priredio Velid Gagula. Promocija ove knjige je obavljena 16.juna uz Dan Općine Konjic . Nesuđena ženidba konjičkog kadije U Konjicu je u prošlosti bilo obrazovanih ljudi , koji su u lokalnoj vlasti služili i ulemi. Bilo je i kadija , po čemu neke porodice prema predanjima ,nose svoje današnje prezime. Recimo da je to familija Vajzović ,po nekom kadiji Vaizu dobila to prezime,a prije su se drugačije prezivali. Salihkadić je familija nazvana po nekom Salih kadiji , koja se u novije vrijeme I zvanično preziva skraćeno Kadić. Stariji Konjičani su pričali da su iz Gacka davno došla trojica braće Zvizdića , nastanili se u Konjicu i zasnovali porodice promijenivši prezime. Tako su kažu od jednog brata Salihkadići -Kadići , od drugog Hadžići ,a treći se brat nije ženio. Po Rasimu Gaševiću, kako mu je pričao Arif ef. Džumhur , bio je za Turske u Konjicu -Hercegovački sandžak neki Salih kadija,sa mešćemom na Orašju.On je iako oženjen bacio oko na mladu Hadžizukića udovicu ,koja je imala u Konjicu dobar imetak i kmete van Konjica. Nastanjena je u Begtaševića polju ,dakle u drugoj nahiji i kadiluku. Kada joj se nazvao mušterija ona ga je odbila ,rekavši mu da se uopšte neće više udavati radi maloljetnog sina Muje.Odbila ga je i kada joj je rekao da će on u svemu preuzeti brigu o njenom maloljetnom sinu.Kada ga je udovica i pored svega ponovo odbila ,kadija se i dalje nije mirio s tim ,već je kovao plan da dođe do nje i privoli je na udaju.Zato pozove u mešćemu nekog kovača Cigića,dadne mu podosta para i saopšti da mora ukloniti kako znade sina od Hadžizukića udovice,ali da o tome ne smije niko znati. Cigić je nerado i jedva pristao na izvršenje tog zločina. Jedne noći otišao je u polje i pratio kretanje mlade udovice ,sačekao je da se sa sinom vrati sa sijela iz komšiluka. Ali, kada se vraćala odustao je da ubije dijete,nije tako nešto nikako mogao učiniti sa dječakom niti sa njegovom majkom. Sutradan je otišao kadiji na njegovo radno mjesto u mešćemi i rekao sve šta je bilo ,kako je i zašto odustao u zadnji čas od zločina. Salih kadija je Cigiću dao još para,sada ga zamolio,a priprijetio da o tome nikom ništa ne priča ni za živu glavu. I nije za kadijinog života,ali nakon Salih kadijine smrti ,Cigić je to sve ispričao i otkrio. Od tog Muje je nastavljena loza ,kažu, svih Hadžizukića. (Odlomak iz knjige «Uspomene iz starog Konjica» ) Iz ciklusa Zapamćenja Muje Rizvića…

http://www.konjic.ba/bosanski/kpd/index.php?sta=3&vid=101

POEMA IVANA GORANA KOVAČIĆA "LEGLA ORLA..." NAPISANA JE U U GACKU 1943. GODINE

ŽORŽ Skrigin, baletski igrač i umetnički fotograf. Filmski snimatelj i reditelj, antifašista. Sin "georgijanskog kavalira", pukovnika carskog, ađutanta komandanta Odese. Tzv. beli Rus. Pamti kad su srušili cara Nikolaja II.:

Krivokapić: Znali ste Ivana Gorana Kovačića?

SKRIGIN: Vrlo dobro, još iz Zagreba. Bio je velika ljubav poznate glumice Marije Crnobori. Sprijateljili smo se u Bihaću, kad je došao 1942. U Gackom 1943, posle Neretve, Goran je za moju ideju novog baleta o partizanskim vatrama počeo da piše prve stihove "Legla orla, vučje staze…" Tako je nastala ova Goranova poema. Bio je divan čovek. Zbilja je šteta, što je poginuo.

Persona non grata, novinarka Bokić

U septembru (2005. godine) je odbor Srpske demokratske stranke (SDS) u Gacku i odbornici SDS-a u skupštini opštine proglasili reporterku RTRS-a nepoželjnim u tom gradu zbog serije izvještaja koje je objavila o uključenosti lokalnih zvaničnika SDS-a u korupciju i pronevjeru i izdali izjavu za štampu kojom su pozvali građane da im se pridruže u izbjegavanju te novinarke. SDS u Gacku je objavio izvinjenje nakon što su RTRS, Ured visokog predstavnika i bh. udruženje novinara osudili tu akciju.

Dio je izještaja o kršenju ljudskih prava u BiH za 2005, ostatak možete naći ovdje

Crkva je uvek uz narod

25 godina službe prote Mihajla Dodera

U Srpskom centru u Misisagi svečanim ručkom i prigodnim programom obeleženo je 25 godina službe prote Mihajla Dodera u ovdašnjoj crkvenoj zajednici. U Crkveno-školskoj opštini "Sveti Sava" želeli su da na ovaj način iskažu poštovanje koje gaje prema svom parohu i zahvalnost za njegovu službu među narodom.

Seća se vremena kada je bio jedini sveštenik u Crkveno-školskoj opštini "Sveti Sava".
- Sada nas je četvorica, a dolaskom vladike kanadskog Georgija uspostavili smo red u opštini.
Priča i o novoj generaciji emigranata, od kojih su mnogi svoje duhovno utočište našli u crkvi.
- Ne zameram ja onima koji su iz komunizma došli ovamo, pa u crkvu ne ulaze. Naše je da ih lepom rečju i lepim gestom privučemo jer crkva je ta koja je opstala i posle propasti svih režima i kraljeva. Ovaj poslednji rat, koliko god bio nesrećan i težak, na neki način nas je probudio kao narod. Shvatili smo da je naša crkva uvek tu, uz nas, bez obzira ko je na vlasti.


U Srbiji je boravio u tri navrata. Kao đak Bogoslovije "Sveti Sava" u Beogradu od 1963. do 1965, kao član eparhijske delegacije za pomirenje i prevazilaženje raskola 1991. i pre četiri godine. Doderi su poreklom Hercegovci, od Gacka. Protin otac Jefto se doselio u Ameriku, u Sent Luis, daleke 1909. Petnaest godina kasnije oženio se Matildom Hikman, Amerikankom, i dobio četiri sina. Otac Mihajlo je najmlađi, rođen je 1945.
- Oca sam malo zapamtio. Umro je kada mi je bilo tri godine. Kao kroz maglu se sećam kako me je vodio u crkvu i tada se, čini mi se, rodila moja ljubav prema crkvi. Ipak, najviše dugujem pokojnom svešteniku Đorđu Laziću iz Sent Luisa koji je uticao na mene do te mere da mi je i tada bio, a i danas je inspiracija, i zahvaljujući njemu pošao sam u Bogosloviju.

Primećujemo da otac Mihajlo, iako je rođen u Americi i što je po majci Amerikanac, ipak odlično govori srpski jezik.
- Preko puta nas u Sent Luisu živeo je Nikola Zec kome su iz logora u Italiji posle Drugog svetskog rata pristigli sin i snaha. Ja nisam po prirodi ćutljiv čovek, nisam to bio ni kao dete, i sa porodicom Zec sam naučio srpski. Išao sam i u srpsku školu i naučio ćirilicu, ali najviše sam naučio u Beogradu za te moje dve godine boravka i učenja. Ponekad, ipak, imam malih problema sa padežima, ali je najvažnije da se moji vernici i ja u potpunosti razumemo.
Sa suprugom Zorkom (rođenom Erdeljan) prota ima dva sina i kćerku.
- Moja najveća radost poslednjih godina je moja unučica Eva. Skoro joj je tri godine i unela je mnogo sreće u naše živote.



Magistar teologije

Protojerej-stavrofor Mihajlo Doder ima 35 godina svešteničkog staža. Pre Toronta služio je u Lorenu kod Klivlenda (Amerika) i u Vankuveru. U Bogoslovskoj školi svetog Tihona Zadonskog 1995. je dobio zvanje magistra teologije. Episkop Sava ga je odlikovao pravom nošenja crkvenog pojasa 1977, a na predlog episkopa kanadskog Georgija, Sveti arhijerejski sinod ga je 1996. odlikovao pravom nošenja naprsnog.

 Izvor originala:

PIVLjANI I GAČANI

Isprosio jedan Zimonjić iz Gacka đevojku u kneza Pejovića u Pivi. Dođe dvadeset svatova za đevojku. Stari svat bio je mladi pop Bogdan Zimonjić, docnije čuveni gatački vojvoda.

Prijatelji ih dočekaju dobro. Ujutro rano postave sofru i donesu ”kolače”. Svi kolači sastojali su se od dobre lubine jalova brava, tepsije pite, grude sira i pogača. Na ovu pogaču, zvanu ”kolač” domaćin od svatova morao je metati pare da se otkupi. A prijatelj je uzimao koliko ga je ”obraz” podnosio.

Stari Zimonjić, domaćin od svatova i đevojački svekar, na zahtjev prijatelja stane metati pare – najprije srebrne, a zatim i pet-šest zlatnika. Prijatelj sve viče: „Pokrivaj! Pokrivaj! Došo je Zimonjić u Pejovića - kućić u kućića - obraz se oće!

Pop Bogdan, stari svat, imao je kod sebe stotinu dukata, koje je bio pokupio od Srba po svoj parohiji kao harač, a koji nije još bio predao turskim vlastima u Gacko. Izvadi ćesu iz džepa od dolame i tresne svih sto dukata na pogaču.

- Ooo! Sad si pravi kućić i prijatelj! - veselo se nasmija domaćin i sruči sve pare na trpezu od kolača, izvadi prtenu ćesu i sve sruči u nju. Zamrska ćesu, zametne tri uzla na njoj, ustane, otvori sanduk, metne u nj ćesu s novcem, uzme ključ, zaključa jednom, pa drugom i s ključem u džep. Vrati se i sjede na svoje mesto, pa veselo reče:

- Sad da pijemo kao prijatelji, da se veselimo i u zdravlju razdvojimo!

Kad pop Bogdan viđe da ga prijatelj opljačka, ijetko, svojim krupnim glasom zaviče:

- Na noge, gospodo svatovi, da odma idemo! - i prvi skoči, a za njim povrvješe i ostali. Pred kućom nađoše gotove azurane konje, i na zapovijest popovu: - Jašite! - svi pojašu i poćeraju konje galopom, a pop najprvi. Prijatelj iznenađen zaviče:

- Čekajte đevojku da primite, evo je gotova!

- Neću ti ja ni đevojku ni prijateljstva - odgovori mu pop Bogdan - ja za te pare mogu naći do Ravnoga dvades’ đevojaka i boljije i od boljega.

Viđe prijatelj Pivljanin u čemu je stvar, pa zavika:

- Čekaj me, prijatelju pope!

Brzo se vrati u kuću, otključa sanduk, uzme ćesu, potrči, stigne popa i strpa mu ćesu u džep od dolame.

Pop izvadi ćesu i zaviri, pa kad vidi na njoj sva tri uzla, reče:

- Povratimo se da primimo đevojku.

Vrate se pred kuću pop naredi da sjašu samo đeveri i prime mladu, i odmah produže dalje bez ručka.

 www.zinecanima.cg.yu/Analiza_za_avgust_2005.pdf

Jane Birkin – glumica koja je igrala u filmu  "19 djevojaka i mornar", Milutina Kosovca

U prepunoj dvorani sarajevskoga Bosanskog kulturnog centra, Jane Birkin je imala koncertnu promociju posljednieg albuma "Arabesque", koji je sniman u Francuskoj, Alziru, Njemackoj, Engleskoj, Grckoj, SAD-u, Japanu, Rusiji i Ukrajini…

…Ovo nije prvo gostovanje Jane Birkin u Sarajevu. Prvi put to se desilo jos ratne 1994. godine kada je dosla s nekolicinom prijatelja da posjeti Francisa Bueba, covjeka koji je osnovao francusku knjizaru-galeriju, koja je nesto kasnije prerasla u "Asocijaciju Paris-Sarajevo", odnosno Francuski kulturni centar Andre Malraux…

…Jane Birkin je rodjena 14. 12. 1946. godine u Londonu u aristokratskoj porodici. Tokom proteklih decenija, dosta burne karijere, ostvarila je vise znacajnih uspjeha. Prvi put se pojavila na velikom ekranu 1964. godine u filmu "The Knack…and How to Get It" rezisera Richarda Lestera, a na pozorisnim daskama je prvi put zaigrala u mjuziklu "Passion Flower Hotel", kompozitora Johna Barrya, koji je napisao muziku za nekoliko filmova o Jamesu Bondu. Na snimanju filma "Slogan" Pierrea Grimblata, upoznaje Sergea Gainsbourga i tu zapoceta saradnja se nastavlja vise od jedne decenije. Bili su jedan od najuspjesnijih i umjetnickih parova.
..... Jane Birkin & Serge Gainsbourg sa pjesmom "Je t'aime, moi non plus", 1968. godine postizu svijetski uspjeh izazivajuci dosta burne reakcije tadasnjih medija. U martu 1991. godine umire Serge Gainsbourg, a Jane nastavlja solo karijeru.
.....Njen dvanaesti album "A la légere" izlazi 1998. godine i ostat ce zabiljezen kao prvo ostvarenje bez autorstva Sergea Gainsbourga. No, njen posljednji album "Arabesque" sastavljen je od kompozicija Gainsbourga, i to u novom aranzmanu orijentalnog zvuka, cijoj smo sarajevskoj koncertnoj promociji prisutvovali....

…Vi i Serge ste igrali u filmu "19 djevojaka i mornar", Milutina Kosovca. Sjecate li se te uloge i kako je proteklo snimanje tog filma u Hercegovini?

.....U to vrijeme sam snimala s Abrahamom Polanskim, ne Romanom Polanskim. U pitanju je reziser koji je bio na crnoj listi u Americi, poznatijoj kao McCarthyeva crna lista. Nekada je bio vezan za Komunisticku partiju, i nije imao mnogo novca za snimanje filmova. Snimali smo Willy Boy Go Home. Radilo se o progonu Jevreja iz Rusije, i Abraham je izabrao Jugoslaviju za mjesto snimanja, jer je dosta slicila Rusiji. Uostalom, nije nam bilo dozvoljeno da tamo snimamo. U filmu je glumio I… Wollock, koji je bio divan u Baby Doll. Mnoge poznate zvijezde u to vrijeme su glumile u njegovom filmu; mene je pozvao da glumim glavnu zensku ulogu. Pitao je Sergea da igra mog glupog, dosadnog i tvrdoglavog ljubavnika, na sto je ovaj pristao. Serge je zaista divan u tom filmu; sav je smotan, ustvari, on je verzija zvucnog Chaplina. Bio je vrlo sarmantan.
.....Za vrijeme snimanja, jednog dana mi je prisao Kosovac i pitao Sergea i mene da li bi mi, posto smo dvije velike evropske zvijezde, igrali u evropskoj verziji westerna. Trebali smo igrati partizane. Serge bi bio najveci junak, a ja medicinska sestra, pored njih 18. Pristali smo na to. Sporazumjeli smo se oko novca; nasi agenti u Parizu su to dovrsavali. Snimali smo u Gackom, Slanom, na planinama u Hercegovini. Za nas je bilo vrlo neobicno sto smo mi u tom filmu. Serge je htio da sve to snima - da napravi film o filmu. Sve je bilo tako smijesno. Za vrijeme objeda, jugoslovenski glumci obuceni u nacisticke odore bi sjedili na jednoj strani kantine, a ovi drugi obuceni u partizanske na drugoj strani. Serge je htio sve to da snimi. No, producenti su ga odgovorili od toga, jer je bilo preskupo. Sjecam se jedne scene u kojoj sam plivala u jezeru s jos tri jugoslovenske glumice. Tada sam bila trudna s Charlottom. Sjecam se da sam skocila u jezero i da sam trebala izaci iz njega, no kako smo nosili one stare kupace kostime, koji sve pokrivaju, po izlasku iz jezera trebale smo da naletimo na njemacke vojnike, koji su, opet, trebali biti iznenadjeni prizorom cetiri djevojke kako se kupaju u jezeru. Za to vrijeme je Serge uzeo mitraljez, prisunjao se Nijemcima s ledje i sve ih poobarao. Serge inace nije bio sportista, nikada se nije bavio nikakvim sportom, a kada je odradio tu scenu, poceo je da kuka kako ga noga boli - uganuo je nogu. Vidjela sam taj film prije neki dan. I uprkos castingu, snimanje je bilo vrlo zabavno, Serge je bio sarmantan. Sjecam se da je u tom filmu glumila neka djevojka, mislim da je bila miss necega, bila je vrlo lijepa, ali je morala da odreze svoju dugu, lijepu, plavu kosu. Plakala je danima. Sada mi je zao sto Serge nije napravio taj svoj film o filmu. To bi slicilo onom Truffautovom filmu o filmu. Sve stvari koje su se desavala na setu su bile divno iskustvo za mene. Cak se sjecam i jedne scene na ratistu koja je kasnije izbacena iz filma. Ipak, mislim da je reziser bio zadovoljan, iako je bio svjestan cinjenice da se ne radi o najboljem filmu na svijetu.
.....Ljudi koje smo upoznali na snimanju su bili divni, ljudi koji su nam donosili hranu. Serge je smatrao da je groblje koje se nalazi u Gackom predivno. Rekao je da je lijepo poput piramida, poput dolina u kakvom kraljevstvu. Rekao je da moze osjetiti kako Rusija nije daleko. Kada smo bili u Ljubljani, 24. februara i pripremali koncert, po povratku u svoju hotelsku sobu neko je gurnuo kovertu ispod mojih vrata: otvorila sam je a unutra su bile fotografije sa snimanja - Serge, mlad u uniformi. Poslije sam stupila u kontakt s tom djevojkom-zenom i upoznala sam njenog muza i sina. Srele smo se nakon 33 godine! Na jednoj fotografiji smo svi imali cigarete u ustima, a Serge je govorio da jugoslovenski duhan nije bio dovoljno jak pa je stavljao balegu da bi mu poboljsao ukus…

izvor originala: http://www.fena.ba/bihkult/muzika/klupska-jane-birkin.htm

ŠETNJA GENERALA BLAGOJA ADŽIĆA
 
S generalom Aleksandrom Vasiljevićem razgovarao sam u utorak, 14. ožujka,2006. u njegovom stanu, u nizu urbanih vila, na Topčiderskoj zvezdi u Beogradu, nadomak nove zgrade kineskog veleposlanstva. Njegovi susjedi uglavnom su umirovljeni generali, mada se posljednjih godina struktura tog elitnog, generalskog naselja, ponešto promijenila. Dok me pratio prema taksi stanici, kroz park zatrpan snijegom, upozorio me na osobu koja nam je, uskom očišćenom stazom, dolazila u susret:
 
"To je general Blagoje Adžić. Prestao me pozdravljati nakon mog svjedočenja u Haagu u procesu protiv Slobodana Miloševića."
 
I doista, mimoišli su se bez pozdrava, kao osobe koje se ne poznaju i nikada se ranije nisu vidjele. Da me Vasiljević nije upozorio, nikada u tom oronulom starcu koji nam je, polako, oslanjajući se na štap, dolazio u susret, ne bih prepoznao nekad toliko moćnog generala. Ne samo zbog prilično jadne vunene štrikane kape na glavi, već prije svega zbog brade u koju je obrastao, nadoknađujući tako, valjda, u starosti ono što za vrijeme aktivne službe nije mogao imati. (Drago Hedl - NIJE KOS SVE ŠTO PJEVA -Feral Tribune)

*Knjaz Nikola i serdar Mujičić

Serdar Mujičić iz Oputne Rudine bio je poznat kao vrlo duhovit i pametan čovjek, a naročito je volio šalu i priču. Na jednom skupu Crnogoraca na Cetinju knjaz Nikola će reći serdaru:
-Serdare, dobar si čovjek! Božja ti vjera! i mio si mi i znaš šta, namislio sam ti darivati jedan čitluk nasred Gacka. (Gacko je tada bilo pod Austrijom).
-Možeš mi darivati i Beč, gospodaru!-
-Ti se, serdare, kanda sa mnom rugaš! reče knjaz.
- I ti, gospodare, sa mnom, reče serdar, a ja još nikada nijesam vidio da se kroji koža na živom međedu.
Knjaz izvadi sat da vidi koja je ura, a serdar ga upita:
-Koja je ura, gospodaru?
-Deset manje deset, reče gospodar.
-Pa to je do đavolje, gospodaru.
Otada osta poslovica: Đavolja ura kao u serdara Mujičića.

Umio bih se i ja sprdat

Izvor originala:

http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/kralj_nikola_u_anegdotama.htm

*Pa ti izracunaj koliko dugo je Gacko , u planovima, tefterima i snovima susjedne nam (ekoloske) drzave- (podvukao i podcrtao Urednik)

Општинa Гацко*

Општина је смјештена у југоисточном дијелу Републике Српске (у даљем тексту: РС), на простору од 732 км2. Надморска висина града је 960 м, а планинског превоја Чемерно износи 1.297 м. Према процјени, на територији Општине живи око 11.000 становника, који су распоређени у 7 мјесних заједница. Општина спада у ред општина РС и БиХ са најстаријим становништвом. Према процјени, преко 20% становништва старије је од 60 година. Према подацима општинске управе, крајем 2003.г. укупно је било запослено око 3.700  лица, а незапослено 930 лица. Образовну структуру становништва карактерише високо учешће средње образованих и релативно мање неписмених (мање од 4%), више од 8% становништва има вишу или високу школску спрему, а 4% има студената. Структура земљишта је следећа: 48% пашњаци, 28% шуме и ниско растиње, 12% ливаде, 8% оранице, 3,8% неплодно земљиште и 0,2% воћњаци. Природни ресурси Општине су угаљ, вода, пољопривредно земљиште, камен, шљунак, пијесак и љековито биље. Искориштеност природних ресурса је на ниском нивоу, осим угља који се користи за производњу електричне енергије.

Према Плану и програму развоја Општине који ће се финансирати из средстава остварених по основу Закона о накнадама за коришћење природних ресурса у сврху производње електричне енергије (у даљем тексту: Закон о накнадама) и Закона о рударству, правци развоја Општине су: инвестирање у развој пољопривреде у циљу оживљавања села коришћењем природних ресурса; улагање у обављање и развој традиционалних заната за којима постоји интерес; улагање у развој кућне дјелатности; улагање у развој туризма; улагања у истраживање и развој нових информативно- комуникационих технологија, интелектуалних услуга и услуга у области здравстене,социјалне и дјечије заштите и улагање у истраживање и израду развојних програма.

Законодавну власт представља Скупштина Општине од 21 одборника, изабраних према Изборном закону БиХ и РС и према Закону о локалној самоуправи. Претходни сазив Скупштине у 2004.г. одржао је 4 сједнице, а након локалних избора извршено је конституисање нове Скупштине и до дана ревизије одржано је 8 сједница. Записници и тонско снимање сједница, уредно је вођено. Након расписаног конкурса, именовани су  секретар Скупштине и начелник одјељења за привреду, финансије и друштвене дјелатности, а начелник одјељења за општу управу функцију обавља као в.д. Начелник Општине носилац је извршне власти у Општини, заступа и представља пштину и руководи радом њене управе. Према Правилнику о организацији и систематизацији радних мјеста општинске управе од 29.07.2004.г. («Сл. гласник општине Гацко» бр. 5/04 од 05.08.2004.г.), општинска управа организована је у два одјељења: одјељење за општу управу и одјељење за привреду, финансије и друштвене дјелатности. Радници Општинске управе обављају послове локалне управе и друге стручне послове. Из буџета Општине финансирана је општинска управа, Центар за социјални рад, Дјечији вртић и Средњошколски центар.

Према Одлуци Владе РС о ранг-листи развијености општина за 2004.г. («Сл. гласник РС» број 1/04 од 01.01.2004.г.), Општина спада у ред средње развијених општина. Сједиште Општине је у ул. Солунских добровољаца 2.

 *(Извјештај о ревизији финансијског извјештаја општине Гацко  за период 01.01 – 31.12.2004. године)

VIZIJA ZAJEDNICE

...Položaj TE Gacko na vrhu slivnog područja rijeke Trebišnjice, tj. u primarnoj zoni vodosnabdjevanja nizvodnih naselja ovog područja, sa svojim ostacima od sagorijevanja lignita, predstavlja velikog potencijalnog zagađivača. Hidrografsku mrežu šireg i užeg područja Gatačkog ugljenog basena čini rijeka Mušnica sa pritokama Gračanicom, Gojkovića potokom i većim brojem bezimenih potoka. Mušnica je glavni recipijent površinskih voda, a nastaje od potoka Vrba i Jasenovačkog potoka. Ispod Srđevića r. Mušnica prima svoju poslednju pritoku Gojkovića potok. Napuštajući Veliko Gatačko polje kod Srđevića rijeka Mušnica ulazi u ponorsku zonu i zavisno od vodostaja ponire preko niza ponora, počev od ponora zvani Jama pa do Šabanovih ponora u Malom polju. Utvrđeno je da vode r. Mušnice podzemnim putem za vrijeme visokih vodostaja otiču prema hipsometrijski nižim poljima Cerničkom i Fatničkom, gdje iz Fatničkog polja oko 75% ovih voda odlazi na izvorište Trebišnjice (za oko 5-23 dana), a drugi dio voda odlazi u Bregavu. Za vrijeme niskih vodostaja cjelokupna količina voda odlazi prema Trebišnjici. Termoelektrana se nalazi na samom vrhu slivnog područja rijeke Trebišnjice, tako da štetni produkti koji se javljaju pri izgaranju uglja u termoelektrani direktno prijete nizvodnom području. Danas se čvrsti ostaci sagorijevanja lignita u kotlu termoelektrane - pepeo i šljaka deponuju na unutrašnje odlagalište I i II površinskog kopa "Gračanica", koje se nalazi u sklopu polja "A". Ovaj pepeo je poznat kao hazardna sirovina. Shodno tome, potrebno je uspostaviti sistem posebnih mjera osmatranja koje trebaju da ukažu na efikasnost zaštite, stepen i mjesto eventualnog zagađenja. Osnovni sistem kontrole zagađenja voda svodio bi se na kontrolu voda u Srđevića klancu. To znači, potrebno je ugraditi stalnu automatsku monitoring stanicu sa kontinualnim praćenjem nekih parametara (pH, provodljivosti). Vršilo bi se stalno kontrolisanje nivoa podzemnih voda u pijezometrima za određivanje pH i provodljivosti. Jednom mjesečno uzorkovala bi se voda sa više lokaliteta i određivali svi bitni fizički i hemijski parametri. Bilo bi potrebno odrediti i neke metale (najmanje dva puta godišnje Na, K, Zn, SO2, Cr, Pb, Sr, As, B, U, Se). Akumulacija "Bilećko jezero" treba da bude predmet stalnog monitoringa (osnovnih fizičko-hemijskih i bakterioloških parametara). Takođe, bitno je stalno praćenje trofičnosti jezera. Najmanje jednom godišnje trebalo bi vršiti kontrolu teških metala (onih koji se nalaze u pepelu). Da bi se zaštitio kvalitet vode od pogoršanja koja se u budućnosti mogu očekivati, sem stalnih ispitivanja, neophodno je obezbijediti adekvatne mjere zaštite ne samo u izvorišnoj zoni i orografskom slivu nego i u cijelom podzemnom slivu, koji je nekoliko puta veći od ortografskog, a prostire se na teritoriji opštine Gacko i Bileća i dijelom na teritoriji Nevesinja, Trebinja i Nikšića. Tu bi najvažnije bilo obezbijediti sigurno odlaganje pepela iz TE Gacko kao i izgradnju kanalizacionog sistema i prečistača otpadnih voda u Bileći. Trenutno sve komunalne vode (kanalizacija i oborinske vode) izlijevaju se u Bilećko jezero preko primitivnog taložnika čime se ugrožava sliv Trebišnjice od Bileće nizvodno....

 http://www.solidarnost.ba/

Uza Stepen na Gacko, kraj mramora

zvor: Wikisource  http://hr.wikisource.org/wiki/Uza_Stepen_na_Gacko%2C_kraj_mramora

Ključ (stari grad)

Google links for Gacko                Google links for Gacko, Bosnia & Herzeg 

Nearby airports: