|
Poštovani naši Bahorani i Mrđenovci,
Uvjereni da nismo zaboravili ko smo i odakle smo, ali i da vrijeme donosi zaborav , stariji odlaze, mlađe život i njegovi izazovi vuku na svoju stranu, osjetili smo potrebu godišnjeg sastajanja u našim Mrđenovićima i Bahorima. Da se ne bi svake godine iskupljali u zadnji tren, pa se desi da mnogi i ne znaju, ovaj put Vam predlažemo : SUSRET BAHORANA I MRĐENOVACA DA SE ODRŽAVA SVAKE GODINE DRUGE SUBOTE U JULU ! DA TO POSTANE TRADICIJA !
Vjerujemo da naše porijeklo, druženja iz djetinjstva, uspomene, još neiščezao miris spaljena doma, naši umrli… nisu nestali iz našeg sjećanja. Te drage i neponovljive trenutke, sjećanja…osvježimo i podijelimo sa našom djecom, unucima prijateljima… Na susrete druge subote u julu dođimo u što većem broju, pozovimo i prijatelje i komšije.
Susrete ćemo sem druženja , obilaska kuća, harema, imanja… koristiti i za dogovaranja :kako se organizirat i osposobit put, očistiti i ograditi hareme.. kako povremeno i bar privremeno vraćati život tamo gdje se prvi put ugledalo sunce !? Naš sveti zadatak treba biti: očuvati zajednicu Mrđenovića i Bahori koja je stoljećima postojala, uzajamno se pomagala i odolijevala vremenima i nedaćama. Danas rasuti diljem svijeta, u eri interneta i novih ljudskih mogućnosti imamo dva puta : nestat, zaboraviti se ili čuvajući zajedničke uspomene opstati, pomagati se .. družiti i produžiti naše trajanje u vremenu koje je pred nama. Pored svega što smo doživjeli, stradanja, progone, sve naše je spaljeno, moramo imat snage i znat uživat u njedrima rodnog zavičaja. Vidimo se u Bahorima i Mrđenovićima, ako Bog da , druge subote jula mjeseca !!!
Vodeći se željom i razmišljanjima većine naših Bahorana i Mrđenovaca ideju Vam prenose:
|
| "A ove su iz posljeratnih posjeta Bahorima" - Iz albuma Dž. Memića |
Rodni kraj se ne zaboravlja
Da mi stariji da ne zaboravljamo rodni kraj, to je kao nešto normalo i poznato.
No, i mlađi ne zaboravljaju.
Nedavno vidim mlađi sin Emir, Mrvica, kako mu je ime dao i stalno ga prati dr Sutko Fazlagić, ispod stakla stola u našem dnevnom boravku, poslagao fotografije, ljetos sačinjene u Bahorima, na rijeci Gračanici. Koja je rijeka Vranjača, da se ne naljute moji prijatelji Krvavci.
A Mrvica imao pet i po godina kad je rat i progon u Gacku krenuo.
Malo godina , a puno ljubavi ostalo. Valjda se i u mlijeku, neke stvari naslijede.
Da pamtimo rodni kraj i od mladih treba učiti.
Svako u Mostaru a i šire zna da postoji malonogometna ekipa Bahori i Fazlagića Kule. Naši mladići svake sedmice igraju utakmicu u sali Univerzitetskog centra « Midhad Hujdur Hujka» Prevelik interes za utakmicom odveo je i mene, u nedjelju, da pogledam derbi Bahori – Kula.
Neka nekoliko fotosa ekipa Bahori i Kule, sa našeg druženja u Mostaru, bude primjer i drugim Gačanima u BiH i svijetu, kako se i sportom čuva uspomena na rodni kraj.
Dževad Memić
|
-Moj je zadatak da idem tamo!-
Reminiscencija Tahiru ( Ibrice) Čustović iz Ključa kod Gacka
Mostarsko tiho jutro, 26.02.2006.godine,februar,osjeća se miris proljeća. Po navici,nedjeljom, prošetam Fejićevom, kupim novine u kiosku mog ahbaba Adila Škaljića. Naveče gledah «Centralni dnevnik» Senada Hadžifejzovića, gosti Berko Zerčević iz sarajevskog i neki plaćenik optuženog za ratne zločine generala Praljka, po imenu reklo bi se Bošnjak, iz studija u Zagrebu. Rasprava o «naučnoj ekspertizi» objavljenoj u « Nacionalu» o rušenju Staroga Mosta i tvrdnji Praljkovih «naučnika» da to nije uradio HVO, već Armija R BiH, nekakvim štapinom i eksplozivom. Slušajući tu polemiku, osjetio sam se ponosnim što imamo Berka Zečevića, bio oduševljen njegovom bistrinom, znanjem i poštenjem u objašnjavanju rušenja Staroga Mosta, uživao u zamuckivanju plaćenika, koji je čuh profesor i na sarajevskom univerzitetu!!!
Pa ljudi je li to moguće !!!????
Pošto sam , samo na pet minuta prije pada Starog Mosta, bio na njemu, odlučih da prošetam do Mosta da još jednom osvježim uspomene. Idući kod Tepe srete me hadžija Smajo Jugo iz Nevesinja , pita : « Hoćemo li na dženazu?« Kome? « Umro Tahir Čustović ima autobus sa stanice u 11 sati.» Dok na smrtovnici rahmetli Tahira (Ibrice) Čustovića čitam da je rođen 1926.godine u Ključu kod Gacka, zove telefonom moj prijatelj Nijaz Škaljić, da zajedno idemo u Ključ na dženazu. Umjesto na Most idem u stan , spremati se na put u Ključ.
Ali da se na kratko vratim rušenju Mosta. On je prije na dan 08.11.1993.godine bio granatiran i oštećen da je bilo pitanje momenta kad će pasti. Kod mene su u Brankovcu, noćila dvojica novinara:Dominik, Amerikanac i Kris iz Francuske, djeca su se sa njima nešto sporazumijevala, i ja sam ih u jutro, iza 9 sati tog 09.11.1993.gododine, odveo na Most da snime njegovo oštećenje. Na Mostu sam našao Sinišu Jokića, novinara tada ratnog studija Mostar, kako intervjuiše slučajne prolaznike i pita šta misle o rušenju Mosta, ubrzo je naišao i prof. dr Mehmed Sarić koji je bio zadužen za održavanje mostova i nastavio razgovor sa novinarima, pošto odlično govori engleski…. Ubrzo je počelo granatiranje , ja sam brzo krenuo do policije u zgradi socijalnog kod Karadžozbegove džamije. Ulazim kod Safeta Memića, načelnika SJB Mostar. Iza mene dolazi Šefik Obad-Maca, jedan od komandira policije, kaže:«Ja sam zadnji jedva , četveronoške prešao preko Mosta.Pogodili su ga , pao je !» Ja sam čuo te granate koje su srušile Most, Maca ih je i vidio kao i pad Mosta. Vidio je to posredstvom snimaka cijeli svijet i sad će « naučnici» što uče bosansko-hercegovačku djecu , da nam pamćenje ubijaju !!!
Sjetim se navoda iz jedne knjige prof.dr. Rusmira Mahmutćehajića : » Poricatelji i neprijatelji Bosne i Hercegovine hoće da vlastitim rukama završimo subinu svoga nestajanja.«
Neće , Bog ne da ! Ima fala Bogu Berko Zečević !
 |
Ali da se vratimo Tahiru Čustoviću. Prvi se vratio u Ključ. Bio je hrabar, uporan. Imao sam sreću da se družim sa njim godinama i u Gacku i poslije u Mostaru.
Pripadao je pokretu »Mladih Muslimana»,osjećao tjeskobu u prošloj državi, stojički to podnosio kao i druge udare sudbine. Nestajanje države u kojoj nije imao prave slobode,te samostalnost BiH, za njega su bili presretni događaji. Ali eto ubrzo će nestat radovanja, doći će stradanje, progon, Tahir će kao i većina Gačana, preko planina stići u Mostar.Sa nama je proveo rat u Mostaru, pozivali smo ga na naša okupljanja i svečanosti, bio je i gost Kongresa SDA BiH.
 |
Kad je krenuo povratak u Gacko došao mi je i rekao : « Moj je zadatak da idem tamo.» I prvi se vratio u Ključ, gdje mu je napravljena kuća. Tahir je bio aktivan u izgradnji džamije u Ključu, kod njega su svraćali i ugošćeni bili svi koji su u Ključ navraćali od stranih do naših prolaznika, političara, humanitaraca, pripadnika SFOR-a, policije, do graditelja džamije…
I kad je minirana porušena džamija nije se uplašio, ostao je vjeran Ključu i ljepoti u kojoj je znao uživati.
Svaki put kad sam posjetio profesora Rusmira Mahmutćehajića, pitao me o džamiji u Ključu i Ključu .
Godine su učinile svoje, kraj na dunjaluki i smrtni čas dođe svakom ...
Iako je zima, ženazi u Ključu prisustvovalo je desetine Gačana iz Mostara, Kule i Dubrovnika. Svježa humka u haremu ostaje, u tišini Ključa ,da svjedoči o prolaznosti .
 |
Dževad Memić
Bajram u Fazlagića Kuli 2005.godine.
|
E, da je dušu i pero Avde Sidrana, šta bi se moglo napisat o Džemilu Zuloviću! Kreno povratak u Kulu, granate, pamovi. Strah je ljudski. Mnogi bi bježali, a onda ih trznu Džemilov krik ”Navikli smo mi na ovo, niko da nije mako”.Pitanje je bi li bilo povratka da nije bilo ovog čovjeka. Uz njega se mora biti hrabar ! |
Noć uoči Bajrama, obuzela me sjeta, misli lutaju daljinama , realnost života ih vrati zemlji, zemlja tvrda, a nebo visoko!
Digoh slušalicu, čujem dragi glas Miralema Čampare: ”Hoće li se sjutra klanjati Bajram u Kuli?” Sav sretan odgovorih: “Znaš da hoće”. Njegovo ”Ujutru ja nailazim u 700 na tebe”- vrati me u život.
A ne mogu da ne pomenem 1992. godinu.
Došli mi u Mostar, spaljen, niko nema čarape na nogama, goli, bosi. Miralem Čampara je uvijek uz nas. O rahmetli Halidu Sariću i ostalim kasnije i puno opširnije...zaslužili su da se ne zaborave..!
Kad je Miralem kao Bošnjak završio u logorima HVO-a 1993 godine i mogao iz logora u bijeli svijet, čekali ga u Dubrovniku supruga Safa, kćerkica Mana, majka, roditeljska kuća, on došao nama na lijevu obalu u Mostar, spaljen ko Hirošima. Iz autobusa sa zavežljajem i mukom logorskom izašao kod Pozorišta u mrak.
Kasnije mi je priznao “Nisam znao gdje ću”
To bi malo ljudi uradilo!!
Dok sa Mirom i Ismetom, prebiramo po uspomenama iz magle , koja je rijetkost u Mostaru izranja kula-grad Hercega Stjepana.Usput pristižemo brojna auta naših Gačana i Nevesinjaca što su po običaju krenuli klanjat Bajram u selima Nevesinja i Fazlagića Kuli.
| Stigosmo pred džamiju Ahmet-bega Fazlagića iz 1670 godine, obnovljenu 2002 ( još nije završena) Pred džamijom-Džemil Zulović, Ifet Habul, Šeho Čampara, Dževad Džanković. |
 |
Iz Mostara stigli Miko i Lola Džanković, Ajdo Fazlagić, i redovni profesor dr. Mehmed Sarić.
Nevješto aparatom hoću da uhvatim ozarena lica i ljepotu što mi se ukazala .
E, da je dušu i pero Avde Sidrana, šta bi se moglo napisat o Džemilu Zuloviću!
Kreno povratak u Kulu, granate, pamovi. Strah je ljudski. Mnogi bi bježali, a onda ih trznu Džemilov krik ”Navikli smo mi na ovo, niko da nije mako”.Pitanje je bi li bilo povratka da nije bilo ovog čovjeka. Uz njega se mora biti hrabar !
Šeho mi priča o uređenju džamije. Kaže imam, koji je ramazan proveo u Kuli, im pomagao. Prvi imam poslije rata Refik efendija Kadrić , Božjom voljom se htjelo da bude iz Travnika, vezirskog grada. Svaku noć je klanjao tervih namaz sa Šehom Čamparom i ostalim mještanima.
Svi uglas ponavljaju da je nezaboravno vidjet upaljene kandilje na džamiji u Kuli.
I dok to slušam i gledam ljepotu koja mi je na dohvat oku i u srcu, razmišljam gdje su dvonoga stvorenja što su palila i minirala ovu ljepotu, na džamiju i minaret stavljala srpsku zastavu , snimali i na beogradskoj TV brojnom gledateljstvu tu sramotu prikazivali.
Beograd sa tim dvonogim na slobodi hoće u Evropu!
I počeli pregovori !
Dunjaluče težak li si !!!
Bajramsku hutbu je održao Refik efendija Kadrić. Imalo se šta naučit i ponijet kroz cijeli život , od ovog mladića.
Kako je to naša tradicija , imamu su džematlije uručile hediju, a isto je uradio i Dževad Džanković, ispred naših Bošnjaka iz Amerike.
Jedino kad si ovdje pripadaš svim Bošnjacima Gacka i imaš osjećaj da su svi u safu s tobom.
Poslije namaza , doživljaj za koji vrijedi živjet, otimaju se ljudi kod koga na eglen i čast.
I ovog puta, pošto mi je Džemil daleko, odoh kod Ifeta, po običaju na zeljanicu i Ramizine specijalitete kojih ima jedino u dženetu .
Čekam auto, kad zvoni telefon. Čestita Bajram, Bela, kćerka rahmetli Kema Bašića, obnovila kuću u Bašićima. Ima snage, a izgubila: dva brata, oca, amidžu, deda…Pa ko ima pravo da klone i zaboravi uspomene !
 Ekipa Kule |
 Ekipa Bahori |
Umjesto sa Miralemom u Mostar se vraćam sa Bećirom Fazlagićem. I on doš'o da klanja Bajram. Priča mi u Mostaru u sali Univerzitetskog Centra “ Midhad Hujdur Hujka” redovno igraju mali nogomet . Igraju Bahori i Kula. Armin sastavlja tim Gračanice. Eto i na ovaj način družeći se naši mladići čuvaju sjećanje na Gacko.
Dževad Memić
