1.    Hercegovina  ne zauzima veliki prostor u granicama Bosne i Hercegovine, kao administrativne cjeline. Prema podacima koje nam pruža Enciklopedija Jugoslavije[1] od 51.564 km², koliko zauzima Bosna i Hercegovina, na Hercegovinu otpada 9,119 km² ili nešto manje od jedne petine cijele teritorije Bosne i Hercegovine. Ako se ovome doda podatak da je to pretežno brdsko područje, da ima dosta neplodnog krša, dolazi se do zaključka da tu život nije nikada bio ugodan i bez poteškoća. Pa ipak, od najranijih vremena, od kada postoje podaci o ovim krajevima, taj krš, to golo stijenje, voljelo se i za njega se umiralo.

2. Iako prostorno dosta mala, Hercegovina nam, i danas, kao i juče, pruža obilje građe za raznovrsna ispitivanja: od geografa do dijalektologa, Svaki poslenik u nekoj naučnoj oblasti na ovom tlu, na tlu Hercegovine, ima šta da radi.Za ovo treba da se zahvali prirodi, koja nam je podarila od mora do planina, od krša do plodnih polja, kao i našim precima, koji su nam ostavili u amanet podosta građe i za istorijska i za druga ispitivanja. Moja je namjera da na kraju iznošenja ove zbirke narodnih pjesama ukažem na neke govorne osobine područja sa kojeg potiču ove pjesme, a ovdje ću ukazati na jedan dijalektološki mozaik koji nam pruža hercegovačko područje

3. Hercegovina, kao govorna cjelina, pripada štokavskom narječju, tj. u svim govorima na njenom tlu imamo odnosno – upitnu zamjenicu što/šta, prema kojoj imamo u čakavskim govorima ča, a u kajkavskom kaj. Svakako, uz ovu osobinu ide i niz drugih koje za nas ovdje nisu od posebnog značaja. Od značaja je , pak, činjenica da ni svi hercegovački govori nisu jednaki. Postoje bitne razlike između sjeverno- i južnohercegovačkih govora; između istočno – i zapadnohercegovačkih govora. Sjevernohercegovački govori pripadaju grupi šćakavskih govora, dok su južniji štakavski govori, tj. prema sekvencama šć i žđ u sjevernohercegovačkim. Imamo št i žd u južno hercegovačkim (primjeri tipa: šćene, možđani: štene, moždani);postoji, zatim, lako uočljiva razlika između istočnih i zapadnih hercegovačkih govora. Istočnohercegovački su ijekavski, zapadnohercegovački su ikavski, pa imamo prema mlijeko, sijeno, djeca, pjesma u prvim: mliko, sino, dica, pisma, u drugim govorima.Centralna zona, opet, nudi posebne govorne osobine. Tu nalazimo i: mljeko,sjeno,djete, tj.umjesto dvosložnog refleksa starog vokala jat u dugim slogovima, kako je to u klasičnim istočnohercegovačkim govorima, i kako je to u našem jezičkom standardu, tu se javlja, i nerijetko, i jednosložna zamjena – ie ili je.[2]
4. Hercegovačka zona je, odvajkada, rasadnik i lijepih pjesama. Ima tu, i u svim sredinama, i epskih pjesama, a ima i onih kraćih koje prate ljudsku svakodnevnicu. Ja se sjecam iz svog djetinjstva da je svaki važniji događaj u mome Ortiješu bio popraćen kratkim pjesmama. To posebno vrijedi za planinske predjele koji su rasadnici talentovanih pjesnika. Ima tu ne samo  pjesama, nego i priča, poslovica, zagonetki. Tu, isto tako, imamo rasadnike novih riječi. Šteta je, i ne mala, što sve to blago nismo, na vrijeme , pokupili i negdje pohranili. A bilo bi višestruko korisno ako bismo odlučili, i sada, dok još ima starijih ljudi, da od njih sakupimo što više tog našeg blaga. Generacije koje dolaze iza nas, mogu nam biti zahvalne za sav trud koji u to budemo uložili.
5. Ovdje se nalazi jedna „pregršt“ narodnih pjesama koje su zabilježene u tri oveće skupine hercegovačkih sela u kojima su , do naših dana, živjeli, uglavnom , pripadnici islamske vjeroispovijesti. To su Fazlagića Kula i Borač, bivši gatački srez, i Kokorina-Podveležje, bivši mostarski srez. U prvoj skupini sela pjesme je bilježio moj brat Džemal-Đémo, koji je u tim selima dugo godina bio učitelj; pjesme u Kokorini bilježio sam ja za vrijeme prikupljanja građe za svoj diplomski rad. I Đemo  i ja taj posao smo radili prije, skoro, pola vijeka, 1945 – 1952. Ja sam građu iz tih“mojih“ pjesama koristio za svoj rad: Govor Podveležja (skraćena verzija objavljena u Bosanskohercegovačkom dijalektološkom zborniku, knj. IV, Sarajevo 1983.Đemine pjesme su, možda, negdje predate, kao cjelina, ali, koliko mi je poznato, njihov trag je nestao. S obzirom na njihovo porijeklo, i na sudbinu krajeva u kojima su te pjesme zabilježene, čini mi se, biće od koristi da se one otrgnu od zaborava i pohrane u nekoj štampanoj publikaciji. Napominjem i to da je Đemo umro, a da su ove pjesme nađene u njegovim hartijama. To znači da je i tu prijetila opasnost da se ovim pjesmama izgubi svaki trag. Zahvaljujući Đeminom sinu Milome, pjesme su se , ponovo, našle u mojim rukama i ja sada želim da ih objavim, i kao želju da se one sačuvaju, a i kao dug svome bratu Đemi. Jer, to je od ranije poznato, nije uvijek lako bilježiti narodne umotvorine. Pogotovo ženske pjesme, a to zbog toga što naša žena teško prihvata kazivanje „u pero“. Da bi se to postiglo, mora postojati veliko povjerenje u zapisivača. Bez toga, posao može biti jalov. Ovo naročito može biti aktuelno u našim muslimanskim selima gdje su, do naših dana, djevojke bile pod strožijom kontrolom, a starije žene po pravilu, i nepismene.
6. Prije nego navedem zabilježene pjesme u pomenutim selima da ukažem na ljubav koju ljudi sa hercegovačkog krša gaje prema svom rodnom kraju. Naime, svima, poznati su stihovi i Šantića i Đikića u kojima se iskazuje ljubav prema rodnom kraju. Malo je , međutim,  onih koji znaju za stihove našeg zemljaka, koji je živio prije više od četiristotine godina[“u šestom deceniju XVI, vijeka rodio se (-u bijelom gradu Mostaru, pokraj hladne Neretve)u odličnog gragjanina Bajezid-age, sin, kome je nadio ime Derviš“[3]] Taj Derviš ostavio nam je, na turskom jeziku, prekrasnu pjesmu o svome rodnom gradu. Ta pjesma, u prepjevu Safvet-bega Bašagića, zaslužuje da se i danas nađe u našim čitankama. Zbog toga je ja ovdje navodim u cjelini:

Ko bi mogo opjevati redom

Sve ljepote divnoga Mostara;

Zar se čudiš, srce, što ga ljubim

Sa ljubavlju sinovskoga žara?

O, ne ima na ovome svijetu,

Ako nema sred bajnoga raja,   

Bistre vode I svježega zraka, -

Što čovjeka sa zdravljem opaja!

Ko ga gleda, život mu se mladi,

A duša mu u nasladi pliva;

Svaki kraj mu i svako mjestance, -

Zadivljene oči podraživa.

S voćem, s vodom I ostalim miljem

On je druga Sirija na sv’jetu,

E bi reko da je rajska bašča

Ko ga vidi u majskome cv’jetu.

S dvije kule velika ćuprija

Pružila se preko r’jeke čarne,

Te sa svojim velebnijem lukom

Pričinja se poput duge šarne.

Cio svijet da obigješ redom,

Ne bi našo onakova sv’jeta;

On je majdan darovitih ljudi,

Šeher Mostar ures je svijeta.

To je gn’jezdo slavnije’ junaka

I na peru i na bojnom maču;

Ko od vazda i sada iz njega

S dana na dan velikani skaču.

Neka šute indijske papige –

Neka svoje ne kazuju glase,

Oj Dervišu! Ti si danas slavulj,

Koji pjeva svog Mostara krase.[4]

Ne treba zaboraviti da je tvorac ovoga gazela, sin kršne Hercegovine i „divnoga Mostara“, Derviš-paša Bilić-Bajezidagić, bosanski vezir.[5] ovako pjevao, na turskome jeziku, istina, o ljepotama svoga rodnog grada prije puna četiri vijeka. Ovi njegovi stihovi, ponavljam, lijepo bi zvučali i danas kada bi se nalazili u čitankama i za osnovne i srednje škole. Svi se mi, u teškim časovima, prisjećamo i rodne grude i svega onoga što je za nju vezano. Koliko puta nam se desi da u tim časovima, onako u sebi, recitujemo poznate stihove o svom kraju. Ovi Bajezidagićevi stihovi lijepo bi pristajali uz one iz novijeg vremena.

7. A da su i naše žene, žene iz muslimaskih porodica, bile pjesnikinje, potvrđuje                             nam S. Bašagić koji nu svom pregledu „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“ ukazuje na  Habibu, kćerku Ali-paše Rizvanbegovića (rođena 10.jula 1845, umrla 1890) koja je pjevala o djevojačkim ljubavnim jadima.[6] A ti su jadi, ma gdje oni nastajali, praćeni istim bolovima, pogotovo ako im se ne vidi kraj. Habiba to i ističe: - o Habiba, spasiti se teško/Od ljubavnih-neprebolnih jada – pogotovo kad se – Pustoj sreći nikad (se) ne nada -.[7]
8. Zaslužuje našu pažnju, u sklopu ovoga osvrta, i Arif-beg Rizvanbegović, Stočević, „koji je poznat na turskom Parnasu pod imenom Hersekli Arif Hikmet“, a koji je bio unuk Ali-paše Rizvanbegovića, a „bratić Habibe-hanume“.[8] Taj naš zemljak je , prema riječima Bašagića, „ bio megju mladeži-mladić, megju sudcima – sudac i prijatelj pravde“, kao i „neustrašivi pobornik ustava i slobode.“ Mada je veći dio života proveo van domovine, on je ostao privrženik svog rodnog kama „pravi sin hercegovačke grude“ i ponosio se „što je Hercegovac“. A koliko je i volio i poznavao svoj materinji jezik, jezik svoje rodne grude, neka pokažu i ova dva momenta iz njegovog života, kako nam ih opisuje S. Bašagić: „ Jednom drugom prilikom poveo se razgovor u društvu književnika i pjesnika o jezicima i njihovoj prikladnosti za pjesmu. Kad je Hikmet rekao, da je njegov bosanski jezik slikovit i sposoban za svaku vrst pjesme, svi su mu se u brk nasmijali. Nu to njega ni najmanje nije dovelo u nepriliku. Spretan i domišljen kao rijetki smrtnici, izjavi, da mu gospoda pjesnici u turskom, ili ma kojem drugom jeziku spjevaju homonim od četiri stiha, koji se rimuje na četiri po glasovima jednake, a po značenju različite riječi. Kad nijednome nije pošlo za rukom , da to učini u turskom jeziku, kome stoji na raspolaganju sve arapske i perzijske imenice, podiže Hikmet glavu, pa reče: „Dakle čujte, kako to zvuči u jeziku, koji vi smatrate divljim pa onda promijenite o njemu mišljenje. Evo vam primjer:

Vidio sam lijepu curu na zelenoj gori,

Njeno lice kao sunce odsjeva i gori,

Mili Bože - ja miline! Tu na zemlji i gori

Na nebesima; rekao bih, od nje mjesec je gori.

Sve prisutne je iznenadilo, kad im je preveo i protumačio razna značenja riječi „gori“.[9]

Ispod teksta Bašagić navodi i ovaj slučaj, vezan, opet, za našeg zemljaka, Hikmeta: „Otac mi je pripovjedao, kad se prvi put sastao turski parlament da je Fehim ef. Gjumišić pozvao na večeru sve bosanske i hercegovačke zastupnike. Fehim ef. je čuo od nekoga, da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka, koja je slovila kao dobra pjevačica. Ne žaleći ni novaca ni truda, da gostima priredi pravu bosansku večeru, doveo je pjevačicu u svoj konak, da im nekolike otpjeva. Megju gostima bio je i Hikmet sa svojom trpezom, jer bez akšamluka u njega  nije bilo veselja... Megju ostalim zapjeva Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze sljedeći stihovi:

Kun’ ga majko, i ja ću ga kleti,

Ali stani ja ću započeti;

Tamnica mu moja njedra bila    i.t.d.

Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbugjenosti poviknuo: „Moj je narod najveći pjesnik“.[10]

Ovako može govoriti i o jeziku, od koga ga je zla sudbina odvojila i o pjesmama nastalim na tome jeziku, samo onaj koji osjeća silinu toga jezika, ljepotu njegove riječi, i koji boluje za svim tim. Upravo koji je vlastitim primjerom davao Šantiću podlogu za riječi:

- Bolji su svoji i krševi goli/ No cvjetna polja kud se tuđin šeće. –

Ja sam ovo nekoliko podataka naveo samo da pokažem kako se na tom našem kršu oduvijek rađala pjesma i, što reče naš zemljak, Hikmet, naš je zarod „najveći pjesnik.“ On pjeva i u dobru i u zlu, i o dobru i o zlu.

9.   Nisu sve pjesme, koje slijede, ni istog porijekla, niti imaju iste vrijednosti. Ima tu i opštepoznatih pjesama, ima i takvih koje, bar meni, do vremena zapisivanja nisu bile poznate. U svakom slučaju one će se, sve, i u obliku koji se ovdje daje, lijepo uklopiti u zbirku naših (ženskih) pjesama. Ja ovdje, i posebno, ukazujem na Havu Marić iz Kokorine. Kad sam ja zapisivao ove njene pjesme, ona je imala 70 godina, a bila je vrlo krepka i bistra žena. Čuvala je ovce po onim vrletima oko škole u Kokorini. Učitelj je tada bio Hasan Berberović, iz Maloga Polja. Zahvaljujući njemu, i njegovoj supruzi, koja je rodom iz Sanskog Mosta, Hava je imala povjerenje u mene i satima mi „pjevala“ ove pjesme. Zaista je bilo zadovoljstvo, i zbog pjesme i zbog jezika. (Napominjem ovdje da sam pjesmu koja se ovdje daje pod brojem 64, objavio uz rad o podveleškom govoru pod naslovom: Mujini svatovi. Ne znam kako se desilo da je ispod teksta stavljeno: Kazala Hava Smajkić, stara 70 godina, tj. ne znam kako je prezime Marić zamijenjeno prezimenom Smajkić. U pitanju je , svakako, neki nesporazum. Sada vidim da je tu pjesmu kazivala Hava Marić. Do zamjene je, možda,  došlozbog saznanja da je Smajkić poznato prezime u Podveležju, ali u selima Svinarina/Svinjarina;u  Kokorini, pak imamo Mariće. Hava je , svakako, odavno umrla. Neka joj je rahmet duši, a ovu grešku ja primam na svoju dušu. Mujini svatovi – su potekli, kao i sve ostale pjesme iz Kokorine, iz istoga izvora. I tu pjesmu mi je kazala Hava Marić.

Prezentirani tekst objavljujemo sa iskrenim nadanjem da ćete ga koristiti u svrhe koje ne mogu biti komercijalne. Očekujemo da ćete isti na ovoj stranici koristiti za čitanje u cilju vaseg ličnog obrazovanja, te da tekst nećete štampati na papir ili umnožavati i na bilo koji drugi način čineći ga za nekomercijalne svrhe dostupnim drugima.

         Ova stranica ne ostvaruje zaradu-profit. Svi objavljeni tekstovi su radi budućeg naučnog istraživanja i obrazovanja posjetilaca. U te namjere vi ste dobrodošli. Istovremeno u koliko želite materijal sa ove stranice koristiti u bilo šta drugo, dužni ste od vlasnika autorskog  prava zatražiti odobrenje. Činjenica da je tekst objavljen na ovoj stranici ne daje vam pravo da sa njim raspolažete po vlastitom nahodjenju. U vezi sa tim ne snosimo nikakve posljedice uzrokovane vašim činjenjem.