GACKO

“TATA je umro!”

Kroza san dopirale su mi do podsviesti te rieči, ali one nisu bile dovoljno glasne, da me probude.

“Vjeko - razabrao sam pojačan majčin glas, - tata je umro!”

“Probudi se! Marica je već ustala!”

Otvorio sam i protrljao oči. Iznad sebe ugledao sam zaplakano majčino lice i shvatio o čemu se radi.

Tata je umro!

Otac nije ležao bolestan. Zašto je, onda, umro? Tužio se samo na oticanje nogu.Prošlog ljeta običavao bi nabrati pregršt kopriva, zasukati nogavice, te koprivom ožariti noge do koljena, dok se koža ne bi prekrila vodenim prištićima, koji bi nakon nekog vremena počeli pucati, izlievati sukrvicu i sušiti se. Mi smo djeca znali kako kopriva žari, pa smo u čudu promatrali izranjene otčeve noge, ali bi nam on tumačio, da mu taj bol godi.Oricanje nogu, to je sve, što smo znali o otčevim potežkoćama.

Ustao sam se, umio i obukao. Bila je Nedjelja i još rano. Dvie godine starija sestra Marica već je bila u roditeljskoj spavaćoj sobi. Sklopljenih ruku na molitvu, stajala je pokraj postelje mrtvoga oca.

Mlađu na sestru, četirigodišnju Jozefinu, nije majka još htjela buditi.

Približio sam se k sestri Marici te i ja sklopio ruke. U postelji, miran,kao da spava, ležao je otac. Orbazi su mu bili rumeni. Lice je imalo uobičajeni miran izraz.

Iznad postelje, izpred velike uokvirene slike Gospe Sinjske, gorio je  viseći lumin[1], a na noćnom ormariću treperila je voštanica. Otac je imao sklopljene ruke, u koje je majka stavila  krunicu.

Obaviešten o smrti, došao je kotarski liečnik, dr. Križan. Pogledao je otca i rekao našoj majci, da je smrt nastupila uslied kljenuti  srdca. Nije trpio, pa mu je zato izgled smiren i obrazi rumeni. Kad nam je majka to rekla, zahvalila se sv. Josipu, što je otca uslišio, jer mu se on uviek molio za milost lake smrti.

Počele su dolaziti susjede na žalovanje. Od kuće svojih roditelja, gdje je noćivala, došla je djevojka, Stoja Govedarica, koja našoj majci pomaže u kućnim poslovima ima deset godina, odkako živimo u Gacku. Majka daje Stoji paketić sirove kave, koju je od početka rata čuvala za izvanredne prilike.Stoja u velikom kuhinjskom štednjaku pali vatru, prži u šišu[2] zrna kave, razprostire ih po stolu, da se ohlade, melje ih, peče veliki ibrik[3] i onda poslužuje žene.

Majka, tiho plačući, donosi u kuhinju već obučenu malu Jozefinu i predaje je nama na brigu.

Kad je kavom podmirila žene, Stoja se brine i za naš doručak.

Takav mi je ostao u pamćenju nadnevak 15. veljače 1915., dan smrti mojega otca i početak životnih briga naše obitelji. Imao sam tada 11 godina.

Malo gatačko katoličko groblje nalazi se izvan mjesta. Uz pomoć mostarskog biskupa fra Paškala Buconjića kupio je naš otac u tu svrhu zemljište između Gacka i sela Lazarića, ogradio ga suhim zidom, postavio vrata i doveo svećenika iz Mostara, da ga blagoslovi. Groblje je bilo smješteno u strani, podalje od ceste, koja Gacko spaja sa Avtovcem. Uslied rata ovaj je dio ceste bio stalno čišćen od sniega, radi blizine crnogorskog ratišta. Tako se moglo doći do izpod groblja, ali je ostalo pitanje: kako prokrčiti snieg od ceste do samog groblja i izkopati raku u smrznutoj zemlji.

U ovoj neprilici pomogao je našoj majci kotarski nadcestar Gerardo Dračić. On je ustupio nekoliko ljudi iz svoje radne skupine, koji su pristali, da uz nagradu obave ovaj posao, ali tek kad se stiša vrieme.

Slijedećeg dana počela je jenjavati mećava. Stolar Kraljević donio je tokom dana mrtvački sanduk, u koji su položili otca.Na savjet dr. Križana, ostavili su sanduk otvoren, a otvorili i prozore sobe, u kojoj je počivao otac.

Najamnici su toga dana prokrčili put do groblja, a sliedeći dan izkopali raku.

Potpomognuta susjedima, naša je majka odpratila otca na posljednji počinak, no nama djeci nije dozvolila, da je po tom vremenu pratimo do groblja.

Ali meni nije bilo ušteđeno, da još jednom proživim smrt svoga otca.

Odmah nakon umorstva austrijskog priestolonasljednika Franje Ferdinanda i spruge mu Sofije, na srbski Vidovdan 1914., u Gacku se na sva usta govorilo o ratu. Nije ni čudo, kad gatački kotar graniči sa Crnom Gorom, saveznicom Srbije.

Izgleda, da mjesto Gacko, odaljeno sedam kilometara od granice, nije imalo strategijsko značenje i da zato u njemu nije nikada bilo vojničke posade. U gatačkom kotaru vojska je bila smjestena u Avtovcu, mjestancu udaljenom 2 kilometra od granice, zatim u utvrdama Jovanova brda, povrh Avtovca, kao i na Čemernu, prievoju između gatačkog i fočanskog  kotara.

Ali poslije Sarajevskog atentata počelo je u naš kraj stizati sve više vojske, a u kolovozu 1914. zametnule su se na granici borbe i u Gacko doneseni prvi ranjenici. Budući da u maloj kotarskoj bolnici nije bilo dovoljno mjesta, vojnička je uprava odlučila zaposjesti obje školske zgrade, Narodnu osnovnu i Srbsku pravoslavnu, i pretvoriti ih u lazarete. Još prije nego je započela školska godina, učitelji su premješteni na druge dužnosti, a našim je roditeljima priobćeno, da za sada neće biti školske nastave. Umjesto u školama, mi smo se djeca našli na ulicama.

Mome se otcu to stanje nije sviđalo, pa je tražio, da bi me na neki način  uposlio.

Rješenje je našao otčev prijatelj, kotarski nadcestar Gerardo Dračić, koji me je uzeo u svoj ured, da mu na napravi za umnažanje tiskanica izvlačim obrasce, u koje su radnici dnevno unosili izvršene cestovne popravke.

Nije to bio velik posao, jer se za jedan dan moglo napraviti više primjeraka obrazaca, nego ih se moglo za mjesec potrošiti. Osim toga, nadcestar Dračić bio je više na putu, nego u uredu. Imao je na brizi 45 kilometara ceste, koju je zbog vojničkih potreba valjalo stalno nadzirati i držati u dobrom stanju. Tako sam ja , sjedio bezposlen i čekao, kada ću opodne ili navečer smjeti otići kući.

Slučaj je htio, da su se u istoj velikoj prostoriji Kotarskog poglavarstva nalazili ured nadcestara i matični ured. U BiH kotarski matični  uredi obavljali su tada istovremeno i poslove vojih popunitbenih zapovjedničtava, pa su se zato nalazili u rukama vojnog osoblja.

Glavar vojno-matičnog ureda je bio u ono vrieme u Gacku nadporučnik Emil Jirka.Rodom Čeh, Jirka je imao nesreću, da su mu odmah u početku rata, u borbama na Karpatima, poginula oba brata, pa se odao piću.Nakon neprospavane noći, u ured bi običavao doći umoran, nesposoban za rad. A posla je imao pune ruke: osim vođenja matičnih knjiga, valjalo se brinuti za izpostavu i dostavu poziva novacima na stavnju a pričuvnicima na vojnu dužnost, za podjelu obaviesti Crvenog križa o poginulima, ranjenima i palim u zarobljeničtvo, kao i davanje tjednih naloga glavarima sela.

Videći me bezposlena, zapita me jednog dana nadporučnik Jirka, da li bih htio raditi za njega. Sretan, da nešto činim, odgovorio sam da bih.

Nadporučnik Jirka raztumačio mi je, da svaka obitelj nastanjena u kotaru ima svoj matični list, u koji su unešeni osobni podaci njihovih članova. Osobni listovi pohranjeni su u velikom ornaru, u mapama po naseljima, a unutar mapa abecednim redom obiteljskih prezimena.

U listove se unose novorodjeni, a precrtavaju crvenom tintom umrli članovi obitelji.Oboje se obavlja na osnovu knjižica, koje vode seoski starješine, muktari muslimanskih i knezovi pravoslavnih sela, i petkom ih predaju matičnom uredu. Knjižice se sastoje pod polovice bielih i polovice zelenih listova papira. U biele, starješine unose podatke novorođenih, a u zelene, umrlih osoba. Prenošenje podataka iz knjižica u matične listove valja obaviti do sliedećeg petka, kada knjižice treba vratiti starješinama sela.

Brzo sam se uveo u posao, radio ga pomno i s veseljem. Kroz kratko vrieme upoznao sam ne samo imena svih sela kotara Gacko, nego i sva prezimena, koja su prevladavala u tim selima.

Austrijska uprava uvela je suvremene matične urede u Bosni i Hercegovini nakon prvog popisa pučanstva. Nu, matični uredi postojali su i za turske uprave; zvali su ih “nufuzi”, a njihove voditelje “nufuždžijama”. Tako su i mene, tada jedanaestogodišnjeg dječaka, svi činovnici Kotarskog poglavarstva u Gacku zvali u šali “nufuždžijom”.

Došla je druga polovica mjeseca veljače 1915. Otac je već bio pokopan. I mećava je jenjala, pa mi je majka preporučila, da nastavim ići u ured nadporučnika Jirke. Otišao sam. Natporučnik me je primio sa suzama u očima. Rekao mi je, da ne moram raditi, ako ne želim. Ja sam odgovorio, da želim, i nastavio sam ići u ured.

Nekoliko dana kasnije našao sam među knjižicama i onu, koju je za grad Gacko vodio mjestni načelnik Ibro Kurtović. Otvorio sam je i na jednom od zelenih listova našao upisano otčevo ime.

Ovlaženih očiju izvadio sam matični list naše obitelji, otvorio ga, uzeo ravnalo,namočio pero u crvenu tintu, povukao kosu crtu preko omeđena prostora, u kome je bilo upisano ime “Ivan Vrančić”, te iznad crte napisao tada upotrebljavanu službenu formu na njemačkom jeziku:”Gestorben den 15. Februar 1915.” Nisam mogao spriečiti, da mi na matični list kane nekoliko suza, kojima sam popratio brisanje otca iz živih.

Moj se otac rodio 1850. godine u selu Vrlika, kotar Sinj, kao sin težaka Nikole i majke Mande Slavić. U Hercegovinu je došao u kolovozu 1878.,kao pripadnik oružničke jedinice u sastavu trupa vojskovođe Stjepana pl. Jovanovića, koje su na osnovu zaključka Berlinskog kongresa u ime Austro-Ugarske monarhije zaposjele ovu pokrajinu.

Nakon godinu dana okupacione službe otac je stekao pravo na razvojačenje, kojom se blagodati i poslužio. U Mostaru je dobio namještenje od netom otvorene podružnice  bečke Union banke, koja je 1895. pretvorena u Privilegiranu Banku  za BiH. Od tada pa do svoje smrti službovao je kod ispostava ovih dviju banaka, redom u Gabeli, Stolcu, Mostaru, Ljubuškom i Gacku.

U Gacko se naša obitelj preselila iz Ljubuškog 1905. godine,kada sam imao godinu dana.Otca sam upamtio iz nekoliko pozebnih zgoda i o njemu saznao više iz kasnijeg majčinog kazivanja, nego iz vlastitog pamćenja.

U Gacku je živio mali broj Hrvata katolika, svega tri do četiri obitelji i nekoliko činovnika neženja. Nije bilo ni kapelice niti svećenika, pa se vjerski život mogao njegovati samo unutar obitelji. Moji roditelji bili su vjernici i veoma pobožni ljudi. Za održavanje vjerskih običaja starala se napose majka.Kada se udala, poniela je u svojoj djevojačkoj opremi molitvenike i vjerske knjige, koje je puk u crkvi njezina rodnog mjesta običavao zajednički glasno čitati ili iz njih pjevati, prilikom raznih vjerskih obreda i svečanosti.Već od malih nogu podučeni smo moliti se Bogu, a kada smo pošli u pučku školu, naša majka slala nas je Nedjeljom sa školskom djecom na službu Božju u pravoslavnu crkvu: “da se molimo Bogu onako, kako nas je ona naučila”.

U našoj obitelji svako je blagovanje započimalo I završavalo molitvom, a tokom godine redale su se devetnice i trinaestdnevnice, sad za jednu, sad za drugu namjenu.Na Dušni dan gorjele su svieće i kandilo i molilo se za pokojne.Posebnu pažnju posvećivalo se trima svečanostima:Božiću, Uzkrsu i Ivandanu. Svečanosti Božića i Uzkrsa imale su vjerski i obiteljski, a Ivandan osobni i politički značaj.Uoči Božića čitala bi nam majka odlomke iz života Svete obitelji, a o Velikom tjednu pjevala bi nam na mekanoj bračkoj čakavštini “Muku Gospodina Našega Isusa Krista”, a mi bismo  je pomno slušali I plakali nad patnjama, kojima je Isus bio podvrgnut. Osim raznovrstnih sladkiša, koje je majka pravila, uz naše sudjelovanje I smetanje, za Bođžić bi ispod okićene visoke jele našli brojne darove, a za Uzkrs bi se radovali ošaranim jajima, među kojima ih je bilo mnogo u hrvatskim bojama: crven-bieli-plavi.

Na Ivandan slavio bi se imendan našeg otca. Tokom dana posjetili bi ga u uredu i čestitali mu tada već brojni gatački prijatelji, muslimani i pravoslavni. Navečer bi u našem stanu bila priređena večera za otčeve najuže prijatelje , Hrvate katolike, od kojih pamtim Gerarda Dračića, rodom iz Crikvenice, tada kotarskog nadcestara, Stjepana Kraljeka, iz Banske Hrvatske, voditelja zemljišnog katastra, majora Ivana Ivčevića, Ličanina, zapovjednika mirnodopske posade u Avtovcu, i Stjepana Ratkovića, također Ličanina, zapovjednika oružničkog voda za kotar Gacko. Svi oni bili su Starčevićanci, pristaše ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u jednu zajednicu, pod žezlom dinastije Habsburga.

......

MOSTAR / 1

.....

Moji srbski drugovi u Gacku bili su, prije svega, djeca Ilije i gospođe Angeline Popović. Ilija je bio posjednik i trgovac a gospođa Angelina svršena učiteljica, kćerka pravoslavnog popa iz Vršca u Banatu. Po godinama starosti njihova djeca  bila su: Slavko, Vlado, Đuro, Bosiljka i Smiljka. Slavko je bio godinu dana mlađi od mene, Vlado dvie, a ostali po godinu niže. NašI roditelji su se veoma slagali, a mi djeca rasli pomiešani. Ilijine tetke Anica I Stana bile su i naše tetke i one nisu krile, da im je od sve djece bila najmilija moja sestra Marica, radi njenih plavih očiju i plave kose.

Makar još maleni, Slavko i Vlado znali su da su Srbi, kao što sam i ja znao,a sam Hrvat. U igri bismo se mi često pokeckali, ali nikada zato, što bi oni bili Srbi , a ja Hrvat. Tek, kad su se njih dvojica jedne godine vratili iz Banata, gdje su s majkom proveli ljeto, i mene najedanput počeli nazivati podrugljivo Šokcem, došlo je do naših prvih  “političkih“ obračunavanja. Ja zapravo nisam znao značenje riječi Šokac, ali sam to osjetio kao rugalicu, pa sam I ja počeo njima uzvraćati, da oni nisu Srbi nego Vlasi, kako su ih obćenito nazivali domaći muslimani.

…

Ali Slavko i Vlado nisu bili moji jedini prijatelji u Gacku. Kada smo dorasli za školu, oni su pohađali Srbsku pravoslavnu, a ja državnu Narodnu osnovnu školu.Osim nas nekoliko katoličke činovničke i dvojice srbskih dječaka, Saše i Danila Repovića, sinova kotarskog kanceliste, svi su ostali đaci bili muslimani. Među ovim drugovima stekao sam brzo veliki broj prijatelja, od kojih evo samo četiri imena: Tahir Tanović, Hasan Čustović, Sajto Dilić i Sejdo Krvavac. Sa njima sam se igrao za vrieme školskog odmora, a u proljeće verao po dolinama i stienama Ponikava, berući visibabu, đurđicu i ljubicu. Kad bih naišao pokraj njihovih kuća na povratku u Metohiju[4], njihove bi me majke pozvale, da se svratim, da pojedem komadić svježeg pšeničnog kruha i popijem lončić varenike.

….

Hodža Sefić je imao tri kćeri: Eminu,Fatimu i Mejrimu. Makar je imala tek 16 godina, Emina je bila stasita djevojka i na glasu radi svoje izvanredne ljepote. Zato nije čudo da su momci obilazili kapiju[5] Sefićeve kuće i pokušavali ašikovati[6] s Eminom.

Još je manje čudo, da su u nju, makar bez nade, zagledao inovjerac i pjesnik Aleksa Šantić, koji ju je iz bratove kuće, u čijoj je poslovnici bio namješten, gledao, kako od malena sve ljepša raste .A kad se Emina odjevojčila i izvan roditeljske kuće zarom[7] pokrivala, bio je Aleksa riedki sretnik, koji je s visokih prozora bratove kuće mogao nesmetano promatrati, kako, odkrivena, “u bašči, s ibrikom u ruci, lijepa Emina đulove[8] zaliva”

Emini nije trebalo dugo ašikovati. Najljepši mostarski momci prošli su izpred njene kapije i ona se brzo opredielila.Zavoljela se sa Avdom Koluderom, kršnim momkom iz viđene kuće. No njen otac nije htio ni čuti za Emininu udaju, ne radi izbora momka, nego jer je smatrao, da je ona još premlada. Momak i djevojka su bili drugog mišljenja. Dogovorenog dana došla je Emina  k mojoj majci. Pokrivena zarom nosila je u ruci bošču[9] , u koju je strpala svoje najnuždnije stvari. Nije poznato, ali poznavajući našu majku lako je moguće, da je Eminina mati bila sporazumna s otmicom, a naša majka u dogovoru s njom i Eminom.

U kući naše majke nije Emina dugo čekala. Kratko vrieme nakon njezina dolazka, na vratima se pojavio Avdo;odjeven u bogatu, zlatom izvezenu muslimansku narodnu nošnju, izvadio je iza pasa kuburu[10] i izpalio je u zrak: nek se čuje, da odvodi djevojku!

Na ulazu u sokak čekala ga je kočija, kojom će odvesti Eminu do kadije[11], a onda kući svoje matere.

U KULI FAZLAGIĆA 1943

...

Ja sam o Kuli Fazlagića, njenoj odbrani i borbi, kao i o svečanosti predaje Poglavnikove zastave, podjeli odlikovanja i sunećenju 200 dječaka, koje je tom prilikom obavio dr. Riđanović, obširno pisao i objavio snimke milicije, pa i onu Memišaginu s razširenim rukama, pa se ovdje neću ponavljati.

Ono o čemu želim reći nekoliko rieči, jest govor srbskog seljaka Arsena Bjeloglava, koji je on tom prilikom upravio meni u ime pravoslavnog pučanstva kotara gatačkog, a koji je zabilježio “Hrvatski narod”[12]

Prilika za to pružila mi se slučajno a odigrala mi se ovako:

Dan nakon svečanosti u Kuli Fazlagića, i kotarsko središte, Gacko, željelo je ukazati pažnju nama gostima. Priređen je objed za veliki broj osoba. Na moju molbu, bili su na objed pozvani i svi ugledni Srbi iz Gacka, koji su se tu nalazili. Odazvali su se svi, osim jednoga. Ime ne spominjem, ali napominjem , da je bio član Orjune. Dok smo mi objedovali i razgovarali, javi mi Hasan, da je iz 14 pravoslavnih sela kotara došlo isto toliko viđenih seljaka, koji bi me željeli pozdraviti. Izašao sam iz lokala, zaustavio se na stepenicama, koje su vodile u lokal.Preda mnom je stajalo četrnaest brđana, od kojih mi je jedan upravio nekoliko rieči očito očekujući moj odgovor.

…..

Nakon mog govora nastala je tišina, a onda se javio jedan od seljaka, za koga su mi rekli, da se zove Arsen Bjeloglav i da je , ako se sada ne varam , iz sela Male Gračanice.

Arsen se zahvalio meni, koji sam u Gacko došao, i Poglavniku, koji me je ovamo poslao. Rekao je , da je sve istina, što sam govorio i da godinama nisu čuli ljudskiju rieč od moje.

-          Mi želimo živjeti u miru s muslimanskim selima I ne kanimo u njih se zalietati, a tako, sigurno, I oni žele – nastavio je Arsen.

-          -Ja ti u ime sela, koja zastupamo, izjavljujem, da priznajemo hrvatsku državu, njenu vlast I državnog poglavara. No milo bi nam bilo,kada bi vlada mogla poslati u Gacko bar jednu četu vojske, da među nama drži red.Ako može biti, neka budu domobrani, ako ne može biti, neće nas smetati ni da četa bude ustaška.

-          -A da se ne bude mislilo, da su ovo samo rieči, mi ćemo ti to dati napismeno, da poneseš u Zagreb.

….

Poruku sam donio u Zagreb, dao je na čitanje Poglavniku i odložio u pismohrani Predsjedničtva vlade. Ako pismohrana nije uništena, možda neki povjestničar na nju nabasa.