Nase akcije

Nase akcije

S Bogom ostaj Gacko polje pusto

Umrla Ifeta( Omer-age) Kurtović

Rahmetli Ifeta , rođena 1926. godine u Gacku, nije imala nikakvu javnu funkciju, živjela je sama, nije se udavala, ali je poznatija bila od bilo kog Gačanina Vjerujem da nema Bošnjaka pa i Gačanina bilo koje vjere da nije čuo za Ifetu Kurtović.

Postoje dva razloga.

Prvi što je kćerka Omer-age Kurtovića,velikoposjednika i bega ,bez pretjerivanja .

Drugi razlog, jedina je od Muslimana ostala ratnih godina u Gacku. !!

Tako će Ifeta, skromna i lijepa duša, ući na široka vrata u naše živote, istoriju i dženet ako Bog da!

Petak je kasno naveče, zove me Kemo Bašić, a njega zvao Zoran Krsojević, komšije zvale policiju, Ifeta već dva dana ne izlazi iz kuće.Zove i Zoran , pita ima li koga od rodbine da sa policiom uđu u kuću.. Prihvati Zoran da sa predsjednikom MZ Kula ,Asimom Bašićem ,uđu u kuću.. Ifeta ,preselila na bolji svijet, nema tragova provale i nasilja , prirodna smrt..

Odmah sa Mirom,dr Midhadom Kurtovićem, dr Suadom Fazlagićem i najviše zahvaljujući Avdu Hebibu, dođosmo do Ifetine sestre Fikrete, te i drugih potomaka Omer-age Kurtovića : Emire, Faruka, Kenana..

Fikreta nepokretna, ni sinu ne može na mezare Kovači da prouči fatihu

U dogovoru sa Imamom iz Trebinja Ishakom, Emira i rodbina dovest će dvije bule iz Sarajeva, Rasim i Alija iz Breze iskopat će mezar,Zoran Krstojević obezbijedit sanduk i daske.

Dženaza , subota 30.05.2009. godine u 15 sati.

Iz mojih Bahori ,gdje sam otišao posjetit rođake, sa Jusufom i šurom Muhamedom idemo do gatačkog harema..

Trava prokošena ,sve spremno,pored mezara vidim Vojina Vukovića, Žarka Pušaru i mlađeg čovjeka iz porodice Grgur, Ifetine komšije ,Srbi !!

Pitam se sa Vojinom, pitam za ženu mu Slavojku,sinove Dragana i Deja, Miljana sam već ranije gledao.Žarka Pušaru, mog komšiju iz Površi, gledam redovno i čujemo se često.

Sa Vojinovim Draganom sam išaou školu osam godina.Rijedak dan je bio, kad nisam bio u njihovoj kući iz koje nosim drage uspomene. Oni su napravili kuću pored kuće Omer-age Kurtovića,koga se sjećam kad bi prigrno kaput i slazio do kafane Slavljan , gdje mu se znao sto i ispred kog se ustajalo na noge s poštovanjem tog imena i lika.

Kaže mi prijatelj Žarko “ Vojin nije dao da protjeraju Ifetu”. Osjetih ponos što se moj amidža Bećir, bratimio sa pokojnim Majom Vukovićem a prije Bećira i striji moji Memići.. Mog sina Braca, kumovao je Mirko Vuković, kome dugujem zahvalnost jer su on i njegovi sinovi Zoran i Lala, spasili fotografije iz mog stana i poslali mi te drage uspomene .

Vojin je ujak golmana Nemanje Supića, kome je aplaudirala čitava Zenica.

Vojinu bi trebali aplaudirat svi normalni ljudi ove napaćene zemlje.Nije bilo lahko zabranit da Ifetu ne protjeraju!!

Dotakli smo dno života, možda je prisustvo Vojina, Žarka , Grgura i Zorana , na posljednjem ispraćaju rahmetli Ifete, početak sijanja sjemena iz kog će nicat ljudsko dostojanstvo i razumijevanje među ljudima . Ko nekad !

Na nedavnom gatačkom sijelu održanom u Mostaru Jasmina Demirović, najavi početak projekta “ Dokle sežu sjećanja “ i pozva sve gačane da joj se pridruže I pišu o Gacku.. Ima se šta napisat , da se ne zaboravi, radi mladosti i sjemena života koje se neda ugasiti !

Ipak ponegdje, ispod “visoke” politike , počinje teći rijeka života !

Dževad Memić

U noći uoči kurban bajrama 2008. ili 1429.hidžretske godine kad su milioni hodočasnika od Arefata kretali se prema Mini i Ka'bi u Mekki

Izgorjela je džamija i časna knjiga Kur'an u njoj

Istočna Hercegovina.Lokalitet područja Staroga grada u Trebinju.Rano jutro osmoga decembra.Osviće Kurban bajram.Budim se sa čudnim mislima.Odnosile su se na Gacko tačnije Fazlagića kulu kamo je trebao da se uputi moj mlađi kolega Ishak ef i da u tamošnjoj džamiji predvodi klanjanje i hutbu za kurban bajram.

Dok sam se abdestio i pripremao za polazak u Osman pašinu džamiju u Trebinju stalno mi je u sjećanje naviralo ljetošnje usputno kazivanje Fazlagić Emira.inžinjera mašinstva u penziji,rođenog u Fazlagića kuli koji danas sa suprugom živi u Sarajevu i koji često posjećuje svoje rodno mjesto gdje sam u jednoj od tih prigoda u augustu ove godine uz kahvu i eglen slušao jedan njegov istinit doživljaj iz bogate radne biografije i iskustva inžinjera.....

....“Bile sedamdesete godine prošlog stoljeća“, pa izreče Emir, ne sjećam se koju godinu ..“kad sam u svojsvu direktora većeg SOUR-a iz sarajevskog giganta UPI-a kao njegov izaslanik prisustvovao svečanom puštanju u pogon novih postrojenja pivare u Nikšiću u Crnoj Gori čiji lokalit nijeslučajno nosio naziv Fazlagića polje...Tako mi zvanice i ostali učesnici proslave jedne radne pobjede došli do kraja protokola svečanosti pa je počelo razilaženje zvanica...neko put Bosne,neko Srbije,Slovenije, a neki izraziše želju da iskoriste blizinu Herceg Novog, Dubrovnika, namjeravaše poći tamo, a domaćin,direktor nikšićke pivare drug Jole Avramović prosto zavapi :“..pa ostanite ljudi još, bih vam i ja dobar domaćin..“te se za utjehu mu izjasnih ja“, veli Emir: „Pusti ljude neka idu evo ostat ću ja“ ..a Jole od radosti uzviknu:“znao sam ja rođače da me ti nećeš iznevjeriti“

Čuvši ove riječi gost, direktor zagrebačke pivare, drug Tonči začuđeno priupita: „Sad si me Jole zbunio, odkud ste vi rođaci?“,a Jole pokazujući rukom prema Hercegovini u pravcu Gacka ,požuri sa odgovorom: „Tamo iza onog velikog brda ima polje ,mi ga zovemo Misir a oni tamo ga zovu Gatačko polje. Moji su preci kod Emirovih često odlazili u pljačku..!“

Tišina je nastala i pijane pivopije se uozbiljiše, pe se opet malo zasmijaše da bi istinu domaćina Jole preokrenuli na šalu. „Ali sve je bilo kasno“, priča Emir, „jer je i vrapcima bilo jasno da je Jole izrekao samo istinu i ništa više...“

Meni ovog sabahskog i bajramskog jutra i pri polasku u džamiju nikako ne uspijeva da stavim tačku na izrečenu ozbiljnu „šalu“ direktora, druga, možda već pokojnog Jole Avramovića. Nisam se mogao zadovoljiti ni uvriježenim mišljenjem da „što trijezan misli,pijan govori“ već mi pred samom džamijom opet dođe misao kako je pijani domaćin Jole da preskočio i izostavio u svome odgovoru i to da kaže da su njegovi potomci po Gatačkom polju i šire istočne Hercegovinei ubijali , palili i silovali i u ropstvo odvodili, a što su nesporno je jasne historijske činjenice...i još bih razmišljao da zbunjen skoro napravih sudar sa džamijskim vratima, pogotovu kad sam ih otvarajući ugledao vjernike u safu i začuo glas mlađeg kolege Sadet ef. i njegova oglašavanja sabahskog ezana.

Poslije obavljenog sabah namaza predvodeći nekoliko desetina vjernika, običaj je da se obratim predavanjem-vazom prisutnima pa sam opet zbunjen i kao još neprobuđen dao znak mlađem kolegi da on to učini prvi, a ja ću poslije njega. Mada smo se sinoć dogovorili drugačije. Mladi Sadet ef. se nije zbunio i poče govor o tekbiru koji nas simbilično prati i na dunjaluku i na ahiretu.On priča, a moje misli odlutaše ponovo prema prethodnim generacijama ovih vječito nestabilnih,nesigurnih i nemirnih prostora.Ovdje je uvijek bilo teško živjeti i preživljavati manjinskoj etničkoj i vjerskoj skupini,a to bijahu muslimani Bošnjaci...Meni ponovo na javi, kao u snu, dolaze kazivanja ovovremenih adža i nana o minulom vaktu i zemanu...o hajducima,ustanicima,uskocima, Mlečanima,o najčešće spominjanim Crnogorcima,o družini zloglasnog Baje Pivljanina i ostalim pljačkašima,ubicama i otimačima , koji vječito kroz prošla stoljeća haraše, pališe i žariše, mnoge u plač i tugu zavijaše Koliko je samo čestita svijeta iz ovih krajeva kroz mnoga minula desetljeća i stoljeća napuštalo ove krajeve zbog ovih haramija...Na um mi pade kazivanje o izvjesnom Šaćiru Avdiću iz Podgorja kod Plane koji je 1901 godine samo u toku jednog predvečerja i naredne noći, donio odluku da proda sav imetak narednog dana i krene sa suprugom put Turske,jer se su mu predvečerje na ispaši u blizini kuće od komita, jal uskoka zaklane dvije dvanaestogodišnje kćerke bliznakinje...

Pokušavam da promijenim razmišljanja i osjetih da ne uspijevam jer mlađi kolega reče „da nas Allah uputi,,pomogne,zaštiti,“..džematlije rekoše glasno - Amin! A ja tek tada shvatih da trebam ustati pred džematlije već osmi put zeredom povodom kurban bajrama u Trebinju. Ja ustadoh, nastavih moj govor na temu mojih prethodnih razmišljanja .Ne znam što sam tako razmišljao i što sam tog jutra spomenuo davno vremešnog Hasana Bračkovića,hrabrog Bošnjaka iz Pridvoraca kod Trebinja koji je poginuo sa svojim sudrugom na Zubcima, braneći se od komita, za kojeg su mi kasniji naraštaji rekli da je ukopan bez glave,a koju su zloizrodi crnogorski odsijekli i odnijeli da bi sunarodnicima dokazali da se više ne treba plašiti ići u kod Turaka u pljačkaške pohode.Tog jutra sam izrekao i pomenuo i to da su mnogi muslimani po istočnoj Hercegovini, kao naprimjer pleme Bračkovića, da su njegovi muškarci prilikom izlaska u toku noći u nužnike, po avlijama, obavezno išli sa puškama i kuburama, jer je bilo nesigurno, pa je čak i vlast za vrijeme Kraljevine dozvoljavala u ovom dijelu Hercegovine da ljudi legalno mogu nabaviti oružje kako bi se mogli zaštititi od pljaškaša, uskoka, hajduka, komita .... i tako sve do današnjih dana. Na ovim prostorima Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja musliman svake večeri nije bio siguran hoće li te noći biti pošteđen od pljačkaša i lešinara u ljudskom obliku..Gradili su visoke kamene kule na spratove u koje su se večerom sa ukućanima zaključavali da mirno spavaju i odmore se za sutrašnji naporni težački dan.A po danu nisu imali vremena odlaziti u mesdžide i džamije u džemate, već su na imanjima imali kamene ploče zvane namaz-taš, na kojima bi obavili molitvu i nastavili raditi (primjer u Mostaćima kod Fatahgića kuća),,zatim su gradeći kuće, okućnice i sporedne zgrade obavezno pravili podzemne tunele kojim su se povezivali sa komšijskom ili kućom bliže rodbine,da u slučaju, ako pljačkaši provale u jednu kuću se mogu skloniti sa čeljadima u drugu i tako se braniti.(kuće kod kule Hadziahmetovića)

Večeras razmišljam i zaključujem da je ovdje osjetio strah i čuveni putopisac Evlija Čelebija koji pominje u jednom zapisu svoj boravak kod turske askerije u šatorima razapetim na Gatačkom polju, kada su morali u toku noći krenuti u potjeru za pljačkašima, jer je javljeno da su opljačkali dubrovački harač..Baš tako napisa ovaj putopisac,a ja ni večeras ne mogu da se sjetim sa kojim sam mislima-riječima zavšio moje obraćanje džematlijama tog bajramskog jutra.Bilo je poslije bajram namaza i čestitanja,i sve mi to osta maglovito kao da se nisam još probudio, osjećam da mi misli nisu usredsređene... Počinjem da osjećam uznemirenost..U zgradu Medžlisa Islamske zajednice ulazim sa džematlijama. Ulazeći u dvorište , preko puta u stanu čujem mi poznati zvuk mobitela, pa iz učtivosti požurujem da da se javim i po običaju izimajući telefom pomišljam ko je to prvi požurio da preda bajramsku čestitku?.. Dah mi staje, govorim „da“

Sa druge strane čujem glas Ishak ef. „...Džamija u Kuli je noćas izgorjela, ostali su samo zidovi „ Po njegovu glasu zaključio sam, odmah, da je to istina, istina koja me je konačno sa zakašnjenjem tog jutra razbudila, a kao da sam sve, prethodno doživljeno, sanjajući prespavao. Da tako je bilo. Sad je moja tema iz tog jutra dobila ponovo svoj epilog. Izgledalo je, kao da je jedna osmišljena, priča kroz scenario i režiju oživjela na filmskom platnu.

Uputivši se prema Gacku i Fazlagića kuli tog jutra za nepun sat i pol vožnje bio sam u Fazlagića kuli i pred džamijom oskrnavljenom na najbrutalniji način.Kao da ne vidim ljude, obezbjeđenje, idem prema ulazu,..Policajac, iza mojih leđa, me zaustavlja. Stao sam ali sam mu, bez ustručavanja, rekao da je on noćas neke druge vampire trebao zaustavljati. Hodam mahinalno oko džamije i kroz otvor izgorjelog prozora džamije vidim neke ljude koji po džamiji, ležerno nešto mjere, snimaju,hodajući po krhotinama polomljenog crijepa pomiješanog sa ostacima nedogorjelog materijala, gledam prema desnoj strani mihraba gdje je prije bila peštahta i na njoj u bijeli peškir zamotan KUR'AN, a mi u Bosni kažemo Mushaf. Ne ugledah ni nega ni paštahtu. Oči zamagliše, suze ih orosiše...shvatih: ZLOIZRODI i dušmani neće prestajati kidisati na sve što je sveto i znamenito u muslimana Bošnjaka, nebi li zametnuli trag našeg postojanja. Kao što će i sada ovi ljudi što hodaju po džamiji po nalogu i diktatu prosrpske i procrnogorske fašističke politke „vještačenjem“ i „nalazom „, presuditi i potpisati : „uzrok požara su dotrajale elektroinstalacije“. Ja znam da je to lažni nalaz koji ću negirati ,odbijaću ga. Izgovarajući dokle god budem živio da je to L A Ž!

Jer kada uoči najvećeg muslimanskog blagdana Kurban bajrama izgori džamija i u njoj Mushaf, to nije kao požar na sijenu, kući, fabrici, To je šamar na autoritet i dostojanstvo najvećoj i najbrojnijoj vjerskoj skupini na svijetu zvanoj UMMET.

Draga braćo! Sveta dužnost nam je, štititi i boriti se za njega, kao i za svačije drugo pravo bez obzira čije je.

Sretan sam u ovim okolnostima, ako sam tog jutra prisutnima u džamiji izrekao prethodnu rečenicu, a ako nisam trebam je puno puta ponavljati kao bi se izliječio od zlokobne bolesti zvane z a b o r a v.

Husein ef. Hodžić

P.S.

Zaborav počinjem liječiti podsjećanjem da smo nedavnu posjetu Bosni i Hercegovini zvaničnika iz Crne Gore, predvođenih liderom Milom Đukanovićem, kome je porijeklo po prababi od Njegoševih Petrovića, iz Njeguša kod Cetinja kada smo na najbolji način mogli,a propustili smo, da mu zvanično uručimo odštetni zahtjev za nadoknadu svake vrste štete koju Bošnjacima prostora Trebinja Bileće ,Gacka, Nevesinja nanijela, vrsta njegovih predaka, u vremenima, od Njegoša i istrage poturica, pa do današnjih dana.Ovome se zahtjevu trebaju pridružiti svi prvoslavni sa Be-Ha prostora, računajući i Bošnjake koji se tako deklarišu, a pušu u jedra interesa prosrpske i procrnogorske fašističke politike.

Jer samo poslije toga Bošnjak, musliman istočne Hercegovine može ovdje opstati, mirno spavati ,uspješno raditi, sreću svoju graditi.........

Aleja neženja

U posjeti grobovima prve generacije BiH Amerikanaca

Zerina Zvizdić, kćerka Mustafe Sarića i Ulfete Sarić rodjene Tanović, je jedan od članova porodica prve generacije bosanskih useljenika u Ameriku.

Ovoga avgusta u Zerininom i Šukrijinom domu, noc uoči Aliđunskog sobeta, provedosmo nekoliko zanimljivih časova slusajući impoznatne dijelove priča o prvoj generaciji bosanskih useljenika u Ameriku.[1]

Zerina je rodjena i cijeli svoj vijek živjela u Americi, no govori tečno jezik svojih roditelja.

Uz činjenicu da je Gačanka i po majci i ocu, njena priča je interesantna jer se radi o osobi koja je bila neposredno uključena u stvaranje i funkcionisanje prve bosanke udruge ili udruženja u Čikagu. Ovo opet zahvaljujući činjenici da je njen otac Musfata Sarić, bio jedan od osnivača i dugogodišnji sekretar Džemijetul Hajrije, Muslimanskog uzajamnog potpomagajućeg društva osnovanog 1906. godine. No takodje i činjenici da su Zerina i njena sestra Safija Sarić kao mlade djevojke praktično bile administratori udruženja, pomažući svome ocu u ovoj zahvalnoj dužnosti.

Zerina Zvizdic

Kako se istorija zna ponoviti!

Mustafa , Zerinin otac (rodjen 1887, umro 1964, godine) je u Ameriku došao kao i većina Bosanaca i Hercegovaca (ovdje treba biti korektan i zapisati da je veliki procenat prvih bosanskih useljenika bio sa podrucja Gacka, Bilece, i ostalih hercegovackih opstina), trbuhom za kruhom , sa nadom da će se nakon nekog vremena, kad zaradi nešto novaca vratiti u svoj zavičaj.

No zivotni i ekonomski tokovi tog vremena vukli su u drugom pravcu.

Kad je shvatio da će ostati u Americi, otišao je u posjetu rodnom kraju, sa namjerom da se tamo oženi i dovede sebi suprugu.

Anterija- iz porodične sehare Zerinine majke

Našao ju je u rodnom Gacku.

Kojih trideset godina iza, istim putem, ce poći i kćerka Zerina i takodje, za svog saputnika izabrati Šukriju Zvizdića, opet Gačanina.

Tu veče u kući Zvizdića slušah duga kazivanja o Gačanima u Americi i njihovim sudbinama i odlučih da ovaj tekst posvetim njima.

Fildžan iz očeve kafane

Uz fotografije iz porodičnog albuma Zerine Zvizdić i autorske priloge Zerine i njene sestre Safije Sarić, pripremane za knjigu 100 godina Bošnjaka u Americi (A Centennial of Bosniaks in Amerika), te moje fotografije sa pomenutog intervjua i posjete mezarju u Skokiju (Čikago), neka oživi sjećanje na pionire, Bosance i Hercegovce, koji ovdje ostaviše svoje kosti, ali ostaviše i vidnog traga u Čikagu.

Homogeceka

[1] U prvom valu useljenika u Ameriku, a koji su dolazili iz BiH, najviše ih je bilo iz Hercegovine.Bili su to ljudi iz siromasnih krajeva, uglavniom nepismeni i bez nekog zanata. Ali kako su u to vrijeme u hercegovini ljudi u svom mjestu proizvodili skoro sve što im je bilo neophodno za rad i život, vrlo brzo su se snalazili na na ovim poslovima. Posebno ako su i kako su najčešće zapošljavani kao gradjevinski radnici. U Čikagu ih je najviše radilo u kompaniji Paschen Construction koju je predvodio Arif Dilić, useljenik iz Gračanice kod Gacka.Radili su uglavnom na prokopavanju tunela čikaške podzemne željeznice, što je bio veoma težak fizički rad koji nije donosio veliku zaradu. Prve generacije Hercegovaca i Bosanaca u Americi nisu Ameriku prihvatale kao svoju domovinu, nego su u njoj živjeli nastojeći ne mijenjati ništa do donesenih i stečenih navika i običaja. No ekonomski razlozi su ih , ipak , natjerali da 1906. godine osnuju prvo BiH udruženje u Čikagu koje se zvalo Džemijetul Hajrijje :Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo. Nije isključeno da je u to doba ili nešto kasnije formirano i neko drugo udruženje, drugih naroda i konfesija u Americi, a koji su poticali sa područja BiH.

	Kasnije tokom vremena, formirana su ogranci ove organizacije U Los Andjelesu, Kalifornija 5.15.1908, Garyju Indijana 17.12.1913, Vilpenu , Pensilvanija 15.6.1915, i Butteu, Montana 13.2.1916. Zadatak ovog udruženja je bio organizovanje i pokrivanje bolničkih troškova i sahrane članova.
	Većina useljenika su bili muškarci koji su dolazili bez supruga.Kao samci , a imajući u planu zaraditi novac i vratiti se kući, nisu se ženili. Čak i kad je bilo, zbog teške recesije i ekonomske krize, jasno da se neće vratiti u rodni kraj, većina se nije željela ženiti djevojkama drugih nacionalnosti ili vjera.
	Na groblju u Skokiju (Čikago) postoje tri velike parcele na kojima su sahranjeni prvi doseljenici iz Bosne. Jedna od parcela je namjenski od pomenutog udruženja kupljena za samce. Na njoj je sahranjeno preko 50 samaca.

Pogled u Džemijetul Hajrije

Džemijetul Hajrije je bilo društvo ili udruga čija su vecina članova bili Bosanci muškarci. Ovi ljudi su se smatrali braćom i bili su uvijek jedan za drugog. Po pristupu, novom članu su data dva dokaza o članstvu mali bedž za kaput i platnena traka za izvraćanje sa velikim bedžom. Na traci je bio odštampan kratak opis tipa društva čiji su članovi i kada je osnovano. Jedna strana trake je bila zelena i nosila se za svečane prilike, dok je druga strana bila crna i koristila se za smrtne slučajeve. Rukovodioci društva su nosili sličnu traku preko svoga ramena i grudi na svim zvaničnim nastupima. Članovi su bedž nosili sa velikim ponosom.

Nije bilo neobično da se različite etničke grupe udruže kako bi stvorile zaštitni plan za osiguranje bolničke njege svojih članova. U kasnim 1930-im, posljedice depresije su se još osjećale. Većina ljudi nije imala zdravstveno osiguranje, tako je sragocjena svrha ovog uzajamnog potpomagajućeg društva bila da se pomogne članovima u plaćanju troškova doktora i za borava u bolnici. To su bili dani kada nije bio razvijen sistem zdravstvenog osiguranja, tako da je postojala potreba da se iznadje način kako bi se ljudima pomoglo u takvim situacijama.

Džemijetul Hajrije je imalo svog vlastitog doktora, i kada bi se član razbolio, otišao bi kod doktora. Prvi doktor kog se sjećam je bio dr. Marshall, imao je ured u ulici North Avenue. Činilo se da svako voli i vjeruje dr. Marshallu. Kad se penzionisao, doktor je bio dr. Zoltan, imao je ured u na raskrsnici ulica Diversey i Halsted. Kada je član morao ići u bolnicu, moj otac bi to saznao i obavjestio ostale članove, tako su oni mogli posjetiti bolesnika. Kafana Mustafe Sarića je služila kao mjesto za komunikaciju, posjećivali su je mnogi članovi društva. Kada su troškovi za bolnicu i doktora postali previsoki za Džemijetul Hajrije, bilo je očigledno da ono mora prekinuti s ovim benificijama. Bez obzira na sve, dr. Zoltan je ostao doktor društva.

Drugi značajan cilj Džemijetul Hajrije je bio da se pomogne prilikom smrti članova. Društvo je kupilo dva veća odjeljka zemlje na mezarju Memorial Park Cementery, koji su uvakufljeni, tako su se na njima ukuopavali samo muslimani. Jedan odjeljak je korišten isključivo za neoženjene članove. Drugi odjeljak je porodično mezarje gdje su se ukopavali članovi porodica i muslimani koji nisu bili članovi Džemijetul Hajrije. Medjutim, članovi porodica i nečlanovi su morali platiti ove mezare. Svakom članu je dodijeljen besplatno mezar za njega, bez obzira na odjeljke.

Vrlo veliki dio bosanske zajednice su činili neoženjeni muškarci, od kojih je većina došla u Sjedinjene Države da zaradi i uštedi novac i da se vrati u Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, taj plan se nije obistinio mnogim od njih, i kada su umrli u Sjedinjenim državama, trebalo je organizovati dženazu i ukopati ih po muslimanskom običaju.

Kada bi god neki član umro, orgovornost mog oca je bila da odmah pošalje poštanske dopisnice, koje su koštale dva centa, svim članovima, sa vremenom i mjestom dženaze.. Sjećam se, kako sam provodila brojne sate s mojom sestrom Safijom pišući ove razglednice i šaljući ih. Od svih članova se očekivalo da prisustvuju dženazi, a moj otac se brinuo o dženazi. Osigurao bi dolazak imama, gasuljenje mejta i dovoljno pomagača za nošenje do mezara.Za svaku dženazu, Džemijetul Hajrije je poručilo veliki vijenac svježeg cvijeća, u obliku mjeseca i zvijezde. Ovo je najvjerovatnije običaj koji su članovi stekli u Sjedinjenim Državama, budući da ga nisu donijeli iz Bosne. I žene su često prisustvovale dženazama, stajale su iza i podalje od muškaraca koji su klanjali dženazu.

Zdravstvene benificije i pogrebni aranžman su bili glavni ciljevi Džemijetul Hajrije, ali je društvo članovima takodjer obezbjedjivalo i druge benificije. Ovi ljudi su se smatrali braćom i uvijek su bili spremni pomoći jedni drugima. Pošto je toliko članova bilo neoženjeno, bio im je potreban neko na koga se mogu osloniti u zadnjim momentima svoga života, neko ko će stupiti u kontakt s članovima njihove porodice u Bosni i obaviti sve drugo što je potrebno.

Džemijetul Hajrije je takodje imalo svoju vedru stranu, ona se ogledala u planiranju i održavanju dvije godišnje večere prilikom dva glavna muslimanska praznika, Ramazanskog i Kurban bajrama. Svi su se radovali ovim praznicima, uključujući i moje roditelje, braću i sestre, Safiju, Safeta i Ismeta. Kad smo bili djeca, svima nama je kupljena nova odjeća od glave do pete, za svaki muslimanski praznik.Od svojih ranih tinejdžersikih dana, sjećam se, Safija i ja smo kitile goste kako su pristizali. Ovo su bila vremena kada se svako osjećao sretan, i svi smo voljeli prisustvovati ovim proslavama.

Safija i smo bile sekretarice našem ocu dugo godina, medjutim kada smo odrasle i krenule na fakultet, naša učešće se postepeno smanjivalo. Nivo članstva se smanjivao tokom vremena, nije bilo novijeg priliva Bosnaca u Čikago,a stari članovi su umirali. Poslije Drugog svjetskog rata, novi bosanski useljenici su došli u Sjedinjene države, tako da se udruga povećala za nekoliko članova. Medjutim, tokom 1960-ih, udruga je ostala bez članova, što duboko žalim. Bosanskoj zajednici treba bosanska organizacija za nove izazove koji su pred nama i danas. Naprimjer, društvo Džemijetul Hajrije je ustanovilo potrebu za bosanskim imamom u Čikagu, pa su i sponzorirali dolazak rahmetli Ćamila Avdića za našeg imama. Ćamil je popločao put za izgradnju džamije u Northbrooku.Kada su članovi Džemijetul Hajrije ustanovili potrebu, pomogli su osnivanje ogranaka za Bosance koji su živjeli u Pensilvaniji, Montani, Indijani.

U suštini, društvo Džemijetul Hajrije je osnovano da bi zadovoljilo potrebe grupe ljudi na ulasku u 20. stoljeće. Služilo je prilično malom broju ljudi dok su njegove benificije bile veće, dalekosežnije. Iako je Džemijetul Hajrije bilo relativno skromno društvo, postiglo je ogroman uspjeh.

Zerina Zvizdić

Novi svijet

Imigracione kvote SAD-a su se promijenile poslije 1900., pružajući osobama iz centralne I južne Evrope priliku da pronadju novi dom u ogromnoj naciji koja se brzo širila.Avanturistički mladići u Bosni i Hercegovini, koji nisu bili optimistični u vezi sa svojom budućnošću pod vlašću Austro-Ugarske , s entuzijazmom su prihvatili ideju o potrazi svoje sreće u Novom svijetu. Izvjesno je da nije bilo lahko emotivno i finasijski da se napuste dom i porodica kako bi se otišlo u nepoznati zvijet bez znanja jezika, kulture i običaja, pa čak i hrane. Većina je namjeravala ostati toliko dugo da bi se uštedilo dovoljno novca za povratak kući, da nađu suprugu, kupe komad zemlje i nastave živjeti kao Bosanci. Na žalost, lične okolnosti, Prvi svjetski rat i svjetska ekonomska kriza su spriječili većinu njih da ostvare svoj san.

Novi dom

Mustafa Sarić je došao 1906. , i polije nekoliko godina je bio u mogućnosti kupiti prostor na adresi 1637 N. Clzbourn Ave, koji će za njegove zemljake postati uveliko traženi centar. Kafana Sarića je bila smještena u trospratnoj zgradi od cigle, izgradjenoj negdje poslije razarajućeg požara u Čikagu 1871. Sama kafana se nalazila u prizemlju, dok su se iznad nalazila dva sprata sa prostorijama za spavanje u kojima su stanovale bosanske neženje. U kafa ji se služila hrana , kafa i čaj.To je bio dom, kao iI mjesto gdje su se ljudi okupljali radi druženja i gdje su mogli razgovarati o svojim iskustvima u ovom novom svijetu. Za ljude poput Jusufa Hebiba, to je bio istinski njegov dom i Sarići su bili njegova porodica.On je bio nas adžo Jusuf. Veliki radni sto je služio kao ured (centrala) za Džemijetul Hajrije, gdje je Mustafa Sarić, sekretar, obavljao sve formalnosti za društvo. Moja sestra Zerina I ja bile smo neslužbeni pomoćnici.

Društvo

Prije donošenja Zakona o socijalnom osiguranju – Socijal Security Act (tokom Rooseveltove administracije), Džemijetul Hajrije je pružalo tim ljudima zdravstveno osiguranje i sigurnost da će biti ukopani kao muslimani.Društvo je također organizovalo godišnje svečanosti povodom Proslave dva bajrama. Iznajmljivala se velika dvorana kako bi svako mogau uživati u bosanskoj hrani, muzici i igri. Ulfera, žena Mustafe Sarića, je organizovala sekciju za kolo. Sastavljenu od mladih djevojki, koje su lijepo nastupale na ovim svečanostima. Mora da su nas dobro naučili jer ja još uvijek mogu igrati kolo.

Posao

Grad Čikago je započeo program masovne izgradnje poslije uništenja većine građevina u velikom požaru. Čikagu su bili potrebni građevinci, a naši mladi jaki Bosanci su bili voljni pomoći da se obnovi Čikago. Jednog veoma sposobnog čovjeka, Arifa Dilića priznalo je rukovodstvo građevinske firme Paschen Construction Company, ne samo kao odličnog radnika nego i kao izuzetnog lidera.Dato mu je radno mjesto nadzornika, što mu je omogućilo da uposli svakog Bosanca kojem je trebao posao. Povremeno su organizovani izleti za zajednicu na farmi Dilića u Woodstocku, država Ilinois, gdje su se pekla jagnjad, djeca se igrala sa životinjama i porodice veslale u čamcima na malom jezeru. Sjećam se kako sam bila užasnuta kada smo šetajući kroz polje naletjeli na kravu koja se telila! Pa, ja sam gradsko dijete. Arif i Mustafa, obojica iz Gacka, bili su najbolji prijatelji i zajedno su uveliko doprinijeli sigurnosti i društvenom životu tih ranih useljenika bez porodice i doma.

Porodica

Kada je državna arministracija SAD-a dozvolila velikom broju osoba iz centralne i južne Evrope da se usele u zemlju, došle su mnoge grčke, italijanske, hrvatske i srpske porodice, s namjerom da ostanu ovdje. Kao što znamo, mnogi bosanski mladići su došli sami, s namjerom da se vrate kući. Samo nekolicina je oženila Hrvatice i druge Slavenke, dok je većina ostala neoženjena. Poslije dvadeset godina u Americi, naš otac se vratio u Gacko, kako bi pronašao sebi ženu, jer je želio izbjeći teškoće sa kojima su se suočavali miješani brakovi u odgoju djece. Brakovi bez djece su imali bolju šansu za uspjeh. Posebno se sjećam tete Katie koja je bila udata za Salku Mureškića. Ona je uvijek bila tu kada je bila potrebna pomoć, slavila je bajrame, bila je veoma gostoprimljiva i kuhala kao Bosanke. Svi smo voljeli tetu Katie.

Novi useljenici

Poslije Drugog svjetskog rata, mnogi Bosanci, koji su raseljeni ratom, došli su u Čikago. Oni ljudi koji su došli početkom stoljeća su tada bili u penziji ili su već bili “preselili” na mezarje. Ovi novi useljenici, kao i nekolicina porodica, unijeli su novu živost i viziju šta to znači biti američki Bosanac. Prvo, većina njih je namjeravala ostati u ovoj zemlji. Taj prvi val je uključivao osobe poput dragog imama Ćamila Avdića, intelektualce poput Seida Karića i Bećira Tanovića, biznismene poput Ilijasa Rustempašića, Ilijasa Zenkića, Hasana Avdića i mnoge druge, poput Nurke Gazije,koji je vrijedno radio na da bi se ostvarila ta rana vizija.Oni su izgradili Muslimanski vjerski i kulturni dom na ulici Halsted, što je bila osnova za Bosansko-američko kulturno udruženje (BACA) iI džamiju u Northbrooku. Danas ima samo mali broj prvih članova društva Džemijetul Hajrije. Neki od njih smo mi djeca tih ranih članova čija vjera u njihovo društvo i odanost njemu su omogućili da nastavi djelovati i pored mnogo teškoća.

Kraj sna

Dok gledamo pojedinačne nišane na mezarju, svjedoci smo tužnog završetka sna tih neženja čija su jedina porodica bili oni sami jedni drugima. Da , 1973 N. Clzbourn još uvijek postoji. Za mene, to će ostati spomenik ovim izuzetnim ljudima koji su pomogli da se izgradi veliki grad.

Safija Sarić

Vijest da je za vrijeme operacije na otvorenom srcu u Teksasu (u 67. godini) 9. augusta umro čuveni palestinski pjesnik Mahmud Derviš (Mahmoud Darwish), bolno je odjeknula i među bh. piscima.

Naime, ovaj veliki pjesnik ovogodišnji je dobitnik uglednog književnog priznanja “Bosanski stećak” koje se od 1999. godine u okviru "Sarajevskih dana poezije"

dodjeljuje istaknutom inozemnom ili domaćem pjesniku, u čijem se djelu prepoznaje autorsko ustrajavanje, kako na književnoestetskim tako i na humanističko-etičkim principima. U pitanju su oni poslanici pjesničke i javne riječi u kojima se prepoznaju odlike velikoga pisca, britkoga mislioca, humaniste, odgovornog i angažiranog intelektualca.

Nagrada "Bosanski stećak", koju Društvo pisaca BiH kao organizator "Sarajevskih dana poezije" dodjeljuje već desetu godinu, uručena je 14. maja 2008. godine na specijalnoj svečanosti uglednom palestinskom pjesniku Mahmudu Dervišu, pjesniku istine i otpora, koji je svojevremeno bio i kandidat za Nobelovu nagradu.

Mnogi koji su bili na ceremoniji dodjele nagrade “Bosanski stećak” u sarajavskom “Domu mladih” sjećat će se njegovih nadahnutih i potresnih riječi i stihova o patnji palestinskog naroda i saosjećanju sa patnjama nedužnog naroda u BiH.

Njegovi mnogobrojni prijatelji sa nevjericom su primili ovu vijest sjećajući se druženja sa ovim velikim pjesnikom, koji je , iako vidno bolestan, nalazio vremena da razgovora sa njima. I za vrijeme ovogodišnjih 47. Sarajevskih dana poezije upriličeno je Međunarodno književno veče u Mostaru, na kojem je poeziju govorio i Derviš, ali i izlet po znamenitim mjestima Hercegovina, gdje je bila neizbježna blagajska tekija na Buni.

Sa tog druženja, kod tekije u Blagaju, prije tri mjeseca - 11. maja, nastala je i ova fotografija na kojoj su zajedno Mahmud Derviš i Fuad Kovač.

Eto, ostalo je bezbroj fotografija i tuga zbog neostvarenih zajedničkih planova.

Neka mu Dragi Allah podari sve džennetske ljepote. Amin!

b.j.

Alidjunski sobet u Čikagu

Prve subote u avgustu, kako ovdje u Čikagu, tako i u Kuli, odrzan je alidjunski sobet.Nemam informacija o tome kako je izgledao kuljski, no na čikaškom bih.

Uz tradicionalno dobru organizaciju susreta, ove godine se okupilo nešto manje Gačana i drugih bosansko-hercegovačkih iseljenika. Razlozi su , rekoše mi u činjenici da odmah u narednim sedmicama slijede dvije velike svadbe, pa Gačanima teretli dolaziti dva puta u istom mjesecu.

Uz prigodan kulturni i muzicki program susreti su počeli u jutarnjim časovima i trajali do u sami mrak.Goste je pozdravio i zaželio im dobrodošlicu Suad Bašić, predsjednik Udruženja Bošnjaka Gacka u Sjevernoj Americi. Istakao je da je " dolazak u Ameriku značio dolazak u novi svijet,, u novu kulturu i civilizaciju u kojoj imamo svega, ali nam je nedostajalo naših običaja i susreta sa ljudima. Zbog toga je formirano udruženje Gačana, čiji je cilj očuvanje identiteta i održavanje svoje kulture i vjere."

Istako je , takodje, da je cilj ovih okupljanja da naša djeca upoznaju djelić kulture BiH i da uspostavljaju kontakte i medjusobno povjerenje i odanost.

"Mi smo ponosni na naše mlade, koju su vrlo uspješni djaci i sportisti u svojim sredinama. Od njih su vec neki postali arhitekti, inženjeri, policajci, finansijski stručnjaci, profesori engleskog jezika, magistri tehničkih nauka, advokati.

Nedavno je i prvi Gačanin, iz ove generacije doseljenika u Ameriku, doktorirao. To je Miro Sarić * i mi mu od srca čestitamo!"

Zahvalio se svima koji su našli za shodno da, u području Lake Forest, posjete ove, jedanaeste po redu, susrete Gačana, a posebno se zahvalio gospodinu Bećiru Tanoviću, koji je jedan od inicijatora nastanka Udruženja, za koje je napravio Statut, izvršio registraciju kod nadležnih američkih vlasti i mnoge druge aktivnosti.

Uz pjesme i igru omladine, sportske aktivnosti, te beskrajne priče okupljenih proteče i ovaj susret.

Tih dana i godina to prijateljstvo je nastavljeno, prošireno i produbljeno.

Život je nametao nove projekte, knjige i izdanja u kojima su se akcije i uspjesi preplitali.

Sa Avdom se uvijek ima šta i o čemu razgovarati. Bude podosta i počesto i gatačkih tema. Samo da ga (sada već narušeno) zdravlje dobro posluži.

Tom prijateljstvu i nedavnom sarajevskom sobetu se pridružio i prof. Salko Čampara.

M. Sarić

BAHORI 2008

Samo , dva dana prije susreta Bahorana i Mrđenovaca 10.07. put me vodi do Trebinja,do Lastve i Dživara. Razgovaram u Trebinju sa Ervinom Pobrićem, podpredsjednikom SO Trebinje i Fuadom Serdarevićem, odbornikom,o povratku i životu u Trebinju, idem sa Fuadom do Lastve , pokazuje mi kafanu u kojoj je Vlado Šegrt često odsjedao , kaže „ Pomagao je ljudima bez obzira ko su bili..“potom u Dživar.Zovem prijatelja Veliju Hadžovića u Sarajevo, da sam u njegovim Bihovima..a onda do džamije u Dživaru, radove za njeno otvaranje 26.07. 2008. godine., privode kraju neimari iz Dubrovnika, Trebinci porijeklom.. .

Svo vrijeme meni Bahori u mislima..12. 07.( druga subota u julu) stiže, pisao sam načelniku Milanu Radmiloviću, molio da nam poprave put ,iščekujem…kad zove Kemo Bašić,već 16 sati, ja pod „Platanima“ sa prijateljima Trebinjcima ,o budućim izborima,slažemo rogove politike u malu vreću..Kemo Bašić je naš odbornik u Gacku, javlja mi „ Zvat će te iz Gacka popravit će ti put ..“ kad zvoni telefon „ Dževade Milinko Rončević ovdje, evo sad sam iz tvojih Bahori, načelnik me zadužio da snimim trasu puta.. sjutra idu mašine , nećemo se osramotiti, uradit će mo ti put“ Zahvalih se i zamolih ga da prije samog mosta izvrši popravku kako bi se i u Mrđenoviće moglo autima proći..obeća mi .

Sav sretan javljam rodbini i prijateljima da će se put popravit i da svako može autom doć bez problema.. Koliko valja imat svog predstavnika u opštinskom parlamentu..! Kemo Bašić je i sada nosilac liste za oktobarske izbore pa koristim ovu priliku da pozovem sve Gačane da izađu na izbore i glasaju. Koristim priliku da se u ime mještana zahvalim gospodinu Milanu Radmiloviću,načelniku opštine , gospodinu Milinku Rončeviću, građevinskom inženjeru, gospodinu Ranku Markoviću,načelniku za pravne poslove, gospodinu Draganu Papoviću, načelniku za finansije , mašinistima koji su popravljali put za Bahori i Kemalu Bašiću, odborniku u SO-e Gacko.

E sad da se vratim putu za Bahori, dan prije , krećem sa sinom Bracom , nevjestom Nađom,suprugom Zinetom i unukom Azerom na konak u Bahori. U Vranjači se križamo sa kamionom što vozi pijesak , kod Sabitova mlina stižemo auta iz Danske i Švedske. Ćema i Zenka kćerke Šućrije , sa porodicama , sretamo Greder, popravljaju put . Kod Sabitova mlina na Aginoj česmi,kako smo zvali Sabita,obavezno zaustavljanje. Pije se voda kakvu samo Svemogući može stvorit.Objašnjavam unuku ko je bio vodeničar Sabit . Za moje generacije bio je i ostao duša Bahori i Vranjače. Ime je stekao ,ne bogastvom , već dušom u kojoj je bilo širine, ljepote i ljubavi za sve ljude.Tu iznad njegove česme, mi djeca smo brali Zdravac, biljku koja se potapala u vodu ,kojom bi nas djecu kupali uoči Đurđeva dana.( 6 maj) Postojalo je vjerovanje da taj čin donosi zdravlje!Kad je nekad probijana trasa puta i vodovoda za Vratlo nisam dao da se unište zidovi njegova mlina. Danas je mlin , prekrila šuma i rastinje !. Bez problema stižemo kući na raspremljeno i pripremljeno.. Hajro Talović, dva dana prije nas stigao i čak drva iscijepao i sve spremno za ugođaj.. Hajro nam referiše šta je sve samoinicijativno uradio jer je znao da će mo doć. Unuk Azer nosi akumulator na punjenje kod Mersuda, što je Ejub Šibonja pripremio, da se nadoknadi nedostatak struje..

Kakva noć stižu rodbina i prijatelji kod mene će na konak Beli Talović i žena mu Amra kćerka Asima Bašića iz Bašića sa kojom smo bili tokom rata i golgote u Fazlagića Kuli. Amra je tada bila djevojčica.. Prebirali smo po ratnim uspomenama. Neka je rahmet duši svim našim poginulim.! Sa nama je i Derva , supruga Osmana Talovića i sestra mog prijatelja rahmetli Šućrije Grelja. Dok Braco,Nađa i mlađarija odlaze u Bajrove Rijeke,gdje se podiglo šatorsko naselje, da sa rodbinom i prijateljima podijele radost susreta, meni na eglen stižu Uzejr Šarotić, Ramiz Memić i Ahmo Grebović, unuk Bajrov,. Ahmo živi u Njemačkoj .Do kasno u noć,bez televizije, ko nekad, sađosmo u dubine duše do djetinstva i prvih koraka,preko neugaslih sjećanja koja izviru.Ahmu se kaže čude kako po cijelu godinu živi za ovaj dan. To isto mi kaže nevjesta Nađa za mog sina Bracu.

Pri ispraćaju Ahma , u noćnoj tišini gledamo nebo zastrto zvijezdama.. Ahmo mi govori „ Gledaj ovo“ Šutimo očarani ljepotom. Pitam nevjestu Nađu , može li se slikat ova ljepota.Reče mi“ probala sam ne može“. Bi mi drag odgovor,ovdje treba doć i ovo pogledat !!!

Ujutru ,klanjam sabah namaz na sofi ispred kuće mog deda Hasana Šarotića, molim se Svemogućem da nam pomogne da obnovimo selo, da u njemu žive ljudi koji su ,bez obzira kakva vremena bivala, uvijek ostajali ljudi!

Radujem se kad do mene stiže glas Hamidova pijevca, njemu je Bog dao zadatak da svako jutro oglasi novi dan. Hamid se vratio sa sinom Jusufom u Bahori, farma je tu desetine krava, sir se proizvodi, kosi,skuplja sijeno .. život u Bahorima kreno punim zamahom.. Nastavit će se ako Bog da. Na redu su Mrđenovićii tamo se očekuje brza gradnja i počeci života !

Sviće i sad veliki problemi sa parkingom auta, Bahori to ne pamte ! Draga nam ova gužva,

Auta parkiraju na Oboru,gdje se ,ja pamtim često odvijalo takmičenje u bacanju kamena s ramena i skokovima iz mjesta. Govorim mlađim ,Nekad davno u Mostaru priča mi Mahmut Mehić,kolos porijeklom iz Gacka“ dolazio sam u tvoje Bahori, bacali smo kamena na Oboru, najviše je bacao Omer Kovač iz Borča“ Po pričama starih prvak u skokou iz mjesta je bio Redžo Grebović.. U vrijeme koje ja pamtim najviše je bacao kamena Hamid Memić, i u skoku u dalj bio je prvak

Stižu Hasan Memić i braća Adem i Mehmed, Sejo Tunović , Munib Tunović sa porodicama, Ejub Šarotić sin mu Muharem i supruga Hadžira, Omer Memić, sin mu Edin iz Amerike došao u Bahori sa kćerkicom Elmom.. Semir i supruga.Tu su Safeta i Emina ,kćerke Muharema Šarotića..Fadil Memić, supruga mu Suvada, sinovi Tale i Rijad,odmah se čisti rastinje oko kuća najavljuje početak gradnje.. paralelno sa tim teku i pripreme za ražanj, pripremaju se janjci, ćevapi..Bajrove Rijeke mirišu, djeca se igraju, čuje se muzika, igra kolo,vrvi od života.. Idem od šatora do šatora, pitanja,zagrljaji, stiže Safet Memić supruga Vahida zet Ahmo i prijatelj VahidČolić, povratnik u Borovčiće kod Nevesinja gdje ima farmu 300 ovaca. Iz Dubrovnika obavezno svake godine Zaim Memić, Edin Džanković kome dedo Juko Čampara, po majci ima porijeklo od naših Memića. Stigao i Husnija Memić sa suprugom Sekom , kćerkom i unukom, Kasmira i Ajla iz Jajca, Amir Grebović i Nijaz sa porodicama, Zećir Šarotić i kćerka Sabina Beganović, tužitelj u HNK-a,Rasim Talović, Dervo Grebović i sin mu Avdija, iz Dubrovnika stižu Hamdija Izet i MahoGrebović,

Sa nama su i Halid Memić i supruga mu Duda,svake godine obavezno je tu Alija Memić sa porodicom, rekoše mi da je u Jasike produžio Džafer Šarotić sa sinovima i da ćenoćit, a otišaoje u Split prije 50godina

Iz Sarajeva Fako Tunović, u Mrđenoviće prolaze auta pitam se sa Faimom Šahovićem, Amirom amidžom mu Fazlijom Šahovićem i suprugom mu, dolazi Nedžib i Azim Šahović, Rašid Šahović, Sajto Memić sa sinom Mirsadom iz Zagreba , Ahmet Šahović, Bećo Šahović poznati ugostitelj iz Sarajeva koji je svojevremeno služio Tita,sad kažu razgovara sa Šveđanima da razvije eko turizam u Mrđenovićima i Bahorima i kažu ima dobrih izgleda za uspjeh projekta..Obavezno svake godine tu su Rizvan –Miro Tunović, Vehbija i Sutka sa portodicama,iz Danske došla Jasna SmailaGrebovića sa suprugomHimzom i djecom,Džemo Halida Šahovića.. Osman i Bešo Grebović..Nikad kraja razgovoru, rahatluku, Ahmo „ protestuje“ zbog igre djećčije loptom .Kolo ,pjesma.. razne zahire i na trpezi pastrmka iz Vranjače. Azer unuk polagao ispit kod Belog Talovića iz ribolova na Vranjači, Beli trener boksera Ada Buharalije,prvaka regionalnog u teškoj kategoriji, svidio mu se Azer, mlad mišićav. Unuk mi reče, po dolasku u Mostar «Beli ti je rekao da me dovedeš kod njega u Sarajevo» , hoće u boksere.a ja nisam za to ali ko pita mene i ne treba ni pitat ,na mlađima svijet ostaje. Sa Ahmom razgovaram , pričami išao sa Amirom i Nijazom čistio Sajtovića vrelo, imali dosta posla. Ahmo čeko da se izbistri i napiju vode ,kaže Nijaz hladna voda. Objašnjavam im kako je po mom dedu Fejzu i bratu mu Ademu koje je usvoio Sajto Memić, amidža im pošto im je umro otac Nahod. Mog deda Fejza i Adema zvali su Sajtovići i pošto su izgonili stoku u Kođače gdje i Bajro Grebovići koristili vodu sa ovog izvora mještaniu su vrelo nazvali Sajtovića vrelo..Ahmo je iz ljubavi prema dedu Bajru čisteći Sajtovića vrelo , očistio naslage u duši koje život nanese, a ne trebaju mu. Razgovor teče sa Alijom Memićem i porodicom, Senom i Dadom Hamdije Šahovića sa Harisom Memovićem,, Hajdarom Šarotićem.. ko bi sve nabrojio i zapamtio.. Bela Bašići suprug joj SemirMrndžić posebna su priča i radost vidjet u Bahorima.

Iz Sarajeva došla Rasema Bećirova sa mužom Mujom i dva sina,po prvi put, od uzbuđenja izgubila orjentaciju, selo nije ko prije kakvog ga ona pamti. Tu su i Aida i Lala iz Sarajeva .. Mujo i Lala su posebni stručnjaci za ražanj i gurmanluke

Ubrzo sa Bracom i nađom stiže i društvoiz Gračanice i oni slijede naš primjer i danas je i susret u Gračanici došli Ejub Šibonja, Hule Džeko, braća Nezir , Smajo i Ibro Faka, Semir Leto iz Mostara..Ovo je danas susret džematlija Gračanice, jer su Bahori i Mrđenovići u džematu Gračanice. Huko Krvavac mi reče « Ovo bi trebao biti teferič za sve Gačane» Slažem se sa Hukom i hoće , ako Bog da!

Obilaz e se kuće i haremi , fatiha umrlim i molba Alahu da ih dženetom nagradi !

Preko dva nova mosta, koja su urađena,najviše zahvaljujući biznismenu Aliji Gadžu stigosmo, od Uloga 22 km, pred prelijepu i obnovljenu kuću rahmetli Mušana Gadža, gdje nas dočeka Sabit sin Mušanov sa ženom i dosta rodbine. Sabit otišao u penziju i stalno ovdje boravi baveći se pčelarstvom i uživajući u ,od Boga datoj, ljepoti. A u onom ,što Bog da, čovjek nema šta popravljat… ostaje samo uživat, diviti se prirodi i zahvaljivat Svemogućem na darovanoj ljepoti.Pričam Sabitu: „ovdje sam sa tvojim rahmetli ocem ,prije 35 godina pio kahvu, na ovoj livadi ispod kuće“. Mušan umro , ja evo podobro u starost zagazio.Uz strmi put autom do Mjedenika, ranije nije bilo ovog puta kao ni električne energije koja sad osvjetljava kuće rijetkih povratnika pravo pred kuću Ismeta Gadža. Tu se uz kahvu , ispred kuće i ljanika, kako mi nazivamo pčelinjak, uz mili zvuk pčela, ispričah dobro i prođoh kroz minula vremena, Borča, Gacka i BiH sa Safetom Fržinom iz Počelja , podno Dumoša.

Zadivljuje koliko ovaj 76-godišnjak zna o Borču i njegovim ljudima..Bilježim aparatom detalje: kuća Delalića, zarasla i utonula u zaborav.. malo dalje kuća Hasana Okerića i Hasne što je pod stare dane živjela u mojim Bahorima , kamena kuća , ko da je sad sazidana, a dva puta je gorjela. Pita me Rasim ,“ znaš li ko je zidao ovu kuću“. Odgovaram - ne znam..Kaže „ Ovo je 1936 sazidao Adem Memić“ Osjetih ponos, Adem je amidža od mog oca. Svi su ga zvali Ako i bio je veliki neimar. Kad u haremu snimam dva bašluka,nevjerovatne ljepote, na njima na našem i arapskom ispisano da tu u miru počivaju Uzejr Delalić i otac mu Osman Delalić, Atif sin Uzejrov mi objašnjava da je i ove bašluke gradio Adem Memić, a da su i Uzejr i Osman bili imami u džematu Mjedenik i Pridvorica.Teče razgovor, Atif priča : „ Oca su poslije rata uhapsili , bio bi ubijen, da nije bilo Novaka Mastilovića“, a Novak je iz Torahina dola, cigar duhana od mojih Bahori. Prije II svjetskog rata bio je pop u Nadanićima, kad je rat počeo ostavio mantiju i pristupio komunistima, bio poslanik i uticajan čovjek. Moj dedo Fejzo, družio se sa njim.Pričao mi je « Vrhli bi i razvijavali žito ... ko će više u vis izbaciti « Moja saznanja o ovoj porodici Mastilovića iz Torahina dola govore da su bili ljudi od ugleda i poštenja. Pored Novaka i njegov brat Drago,bio je visoko pozicioniran u vlasti R BiH. Ali da se vratim imamu Uzejru Delaliću. Uzejr je bio čovjek kad je to bilo teško ili opasno biti. Da ne bi doživjeli sudbinu Pridvorice, gdje je pobijeno, na zvjerski način, nedužno stanovništvo srpske nacionalnosti , imam Uzejr je izveo stanovnike srpske nacionalnosti Mjedenika do Kokorine i spasio ih od likvidacije. Znao je to Novak i zato je tražio oslobađanje imama Uzejra Delalića.

Sa Rasimom Okerićem idem do Poda iznad Mjedenika , gdje sam prije 35 godina noćio u kući Mušana Okerića. Saznadoh da je Mušan živ, kuće nema, nestali ostaci ruševine u rastinju . Pored puta čitava nekropola stećaka.. Dobri ljudi zemlje Bosne , nadati se , uživaju u rajskim ljepotama..

Mjedenik postaje radilište, ljudi i sami obnavljaju kuće, stigla civilizacija, put, struja, mašine.. Udruženje Borčana, čiji je predsjednik Rasim Okerić, nastavlja gradit put, (hoće povezati sjeverni i južni dio Borča,) Krupac-Pridvorica u dužini 6,5 km. Dobili urbanističku i privremenu građevinsku dozvolu, pričaju mi da im je Dodik obećao 100 000 KM za gradnju puta, a imaju obećanja da će pomoć, kao i ranije, pružiti i gospodin Edin Mušić, ministar za raseljena lica F BiH. Dok razgledam Borač, „Nivom“ iz Krupca, stiže Srbislav Slijepčević koji ovdje živi od 1991 godine, ranije radio u Energoinvestu, sad se sa ocem i dva sina bavi stočarstvom, došao da iz Mjedenika, gdje se može imati signal,mobilnim telefonom nazove ED Kalinovik da mu otklone kvar na elektro mreži. Slušam komšijske razgovore Srbislava, Ismeta i Safeta i bi mi drago da ovdje nemaju šta tražit političari, što brane narode jedne od drugih. Ovdje su se ljudi vratili Bogu i prirodi, žive po njihovim zakonima, niko nikom ne smeta. Treba doć ovdje , udahnut snage , koje nema u betonskim džunglama u koje nas snose neke poplave čudne !

Krećući nazad , pozivam Borčane da dođu, 12.07.2008 ( druga subota u julu ) gdje se ko nekad za Đurđev dan , okupljaju stanovnici Bahori i Mrđenovića. Raduju se kad sam im rekao da su u Bahorima obnovljene dvije kuće, da se vratio u Bahori Hamid Memić i sin mu Jusuf, da u Bahorima, a ubrzo i u Mrđenovićima, niču farme krava, počinje proizvodnja mlijeka i gatačkog kajmaka.

Uz strmu krivudavu stazu idući prema Morinama, ispod puta dimi vatra. Gledam Sejo Đipa i Alija Lončarić sa ženama , roštiljaju i uživaju.. Provedoh sahat u razgovoru sa dragim ljudima. Pitam Seja, kakvi su ovo pokreti terenskih vozila, reče mi « Ovo Hrvati iz Zapadne Hercegovine, dolaze u lov, sjutra je otvor na srndaća..» Ljepota je daleko, treba se do nje zaputit i poslije napora slijedi nagrada u čarima ljepote i netaknute prirode, koje je sve manje!

E, šta bih dao ,da su u ovoj ljepoti sa mnom , ko nekad, uživali i moji prijatelji rahmetli : Ifet i Ahmo Grebović !

Uz ovih nekoliko fotografija :Morina, Uloga, Borča, Mjedenika i ljepote, uživajte i Vi. I ponekad navratite !!!

Dževad Memić

Putujući preko Čemerna

Zrakom I mrakom..

Lajt-motiva za naslov ove priče izvukoh iz porodične agende. Naime neposredno nakon gradnje željezničke pruge Mostar – Sarajevo (ili da ne budem local patriota Sarajevo-Mostar) tom trasom , u posjet sestri u Mostaru prođe moja tetka. Putovanja tada ne bijahu baš česta, a ni jeftina. Bolje reći lako izdrživa za standard ljudi tog vremena.

Kad se vratila bi zasuta pitanjima zainteresovane rodbine o rođacima u Mostaru. No tetka ne priča o rodbini, nego puna utisaka prenosi svoje impresije sa putovanja novom širokotracnom prugom, koja više nije imala na jednom dijelu zupčastu lokomotivu, što je brzinom puža vukla voz I putnike uz Ivan.

Svi je slušaju pažljivo, ali nikako da otkriju razloge tolikog ushićenja.Voz ko voz, vele jedni! Brzina jeste veća nego kod starog ćire, ali opet sve je to isto.

Nije kaže tetka!

Razlika je u tome što se sada od Sarajeva do Mostara putuje u mraku i u zraku!

Tako je ona doživjela stalno smjenjivanje tunela I vijadukata što su putovanje učinili brzim i atraktivnijim , od ranijeg višesatnog “guslanja” ćire.

I meni se takav dojam ote gledajući mapu nove trase puta Tjentište – Gacko i čitajući tehničke podatke o budućoj investiciji, što će, ako se što značajnije ne dogodi, biti započeta narednog proljeća.

Da upravo tako će biti riješen dugogodišnji problemi na ovom putnom pravcu, što sjever bivše nam domovine, najkraćom trasom povezuje sa njenim jugom. Odnosno Dubrovnikom. Zbog nezavršavanja planova o željezničkom povezivanju preostale dionice Foča-Bileća, čime bi i Dubrovnik, kao poslednje južno odredište bio povezan sa krajnjim sjeverom, dovoz roba i korištenje dubrovačke luke je bio znatno skuplji, obilaznom trasom, na Sarajevo, Čapljinu i dalje.Kad je pomenuta uskotračna pruga ukinuta i dubrovačka luka je izgubila svoj ekonomski značaj. Sve do izgradnje dionice puta Gacko-Tjentište i asfaltiranja već postojeće trase od Gacka do Dubrovnika, kada luka ponovo dobija na značaju.Mada, treba reći, nikada nije dobila ponovo onaj značaj koji je nekada imala. Bar ne za tržište na sjeveru zemlje.

Izgradnjom trase puta Gacko-Tjentište učinjeno je nekoliko pogrešaka, koje nisu mogle biti ispravljene stalnim sitnim intervencijama i opravkama. Stanje nije bilo moguće sanirati na taj način , koji je progutao ogromna finansijska sredstva i doveo do kolapsa na ovoj važnoj saobraćajnoj arteriji.

O uzrocima nemogućnosti parcijalnog rješavanja ovog problema svojevremeno smo objavili stručno mišljenje Dr. Radula Popovića, na ovoj stranici.

Cijenim , da je prepisivanje tog mišljenja ili parcijalno navodjenje teksta kontraproduktivno, pa savjetujem da ga u cijelosti pročitate.

U njemu su, ustvari, tehničke podloge za odluke o tome kako će buduća trasa pomenute rekonstrukcije komunikacije Vrba – Sastavci biti izvedena.

U pripremi ovoga teksta, obratio sm se pismom “Putevima RS”, sa molbom da mi razjasne detalje nove trase, daju potrebne tehničke i finansijske informacije. Naviknut na neažurnost naše administracije, prijatno sam iznenadjen brzim i kompletnim odgovorima pomenute firme iza kojih je stajala gosp. Natalija Popadić, saradnik za informisanje, kojoj se ovom prilikom toplo zahvaljujem.

Radi kompletnosti i korektnosti prenosim tekst objašnjenja:

Трајно рјешење клизишта ''Чемерно''

Траса се налази на магистралном путу М20, Гацко-Фоча, дионица с. Врба- Трнова Лука. Ради напуштања терена у реону клизишта ''Чемерско Осоје'', траса је дислоцирана на десну обалу ријечице Изгорке, источно од постојеће трасе. Нова траса је дужине Л=9+274,09 km и одређена је низом од 28 хоризонталних кривина са минимално примјењеним радијусом Р=150 m.

Најтежи дио трасе представља потез од тунела ‘’Чемерно’’ (улазни портал се налази на стационажи km15+208 и висини од 1.150 m надморске висине) до моста-вијадукта ‘’Трнова Лука’’, на коме је потребно, у веома тешким теренским и геомеханичким условима савладати висинску разлику од 303,36 m, што је условило примјену неповољног нагиба нивелете од 8,93% на дужини од 2.898,60 m.

Нормални попречни профил се састоји од слиједећих функционалних елемената:

- Траке за континуалну вожњу ................ 3,00 m

- Ивичне траке……………………… …. 0,30 m

- Траке за спору вожњу…………………. 3,00 m

- Банкина …………………………… … 1,35 m

- Ригол……………………………… …… 0,75 m

На овој дионици постоји једна раскрсница којом се остварује веза са постојећим путем у реону Хрштице, чиме се остварује веза са насељима око Чемерна.

Траса се састоји од 6 мостова и два тунела. Укупна дужина 6 мостова је Л=787,50 m, а укупна дужина два тунела је Л=1.705 m.

Потпорни зидови су пројектовани на дужини од 1.534 m.

Дислокација од постојећег пута у реону Врба, стационажа у km 11+479, гдје се траса одваја источно и пење се до уласка у тунел ‘’Чемерно’’.

На поменутом потезу се налазе 2 објекта: мост ‘’Врба’’ и мост ‘’Хрштица’’. По изласку из тунела потребно је изградити мост ‘’Ждралов поток’’, а затим се улази у тунел ‘’Сурдуп’’ послије којег су два моста дужине 24 m и 72 m и вијадукт ‘’Трнова Лука’’ дужине 507,5 m.

Пошто је савладан кањон и траса прешла на лијеву обалу Изгорке, траса се спушта до постојећег пута- стационажа у km 20+753,54.

Након уклапања траса наставља постојећим путем од ушћа Јабуке у Изгорку, гдје настаје Сутјеска.

Šest mostova i dva tunela su dakle osnova projektnog rješenja nove trase puta. Nisam stručnjak za gradjevine, pa mi se je , iskreno govoreći, bilo teško snalaziti u moru podataka koji objasnjavaju i pozicioniraju objekte na terenu. No veliku pomoć u razumjevanju nove trase puta nudi mapa koju smo , takodje ljubaznošću pomenute radnice „Puteva RS”, dobili sa objašnjenjem.

Ono što je nedvojbeno jeste, da ulaz u prvi tunnel sa sjeverne strane Čemerna neće biti u visini Sastavaka, nego će nova trasa, u skladu sa pomenutim nalazom geologa, ići na istok , peti se cijelih 9 kilometara dužine , nakon 28 horizontalnih krivina sa velikim radijusom stići na nadmorsku visinu 1150 metara nad morem, gdje je ulaz u sjeverni tunel. Ovim rješenjem izbjegnute su opasnosti od klizanja terena, što je bio osnovni problem komunikacije.Nakon ovoga tunela put će se nastaviti kombinacijom vijadukata i tunela i sići u blizini naselja Vrba.

Kako rekoh na početku teksta, putovaćeno mrakom i zrakom jednom , unaprijed sam spreman tvrditi, za oko atraktivnom saobraćajnicom.

Atraktivnom iz vise razloga.

Prvi je što će ovim rješenjem , ako ne biti zaboravljeni, a ono svakako znatno umanjeni problemi zimskog održavanja komunikacije.

Drugi je zbog činjenice da će putnici imati više šanse razgledati ljepotu planine koju prolaze, i pored činjenice da će dio puta biti kroz dva tunela, a treći je u činjenici da će u dijelu Hrštice biti napravljena putna veza sa postojećom (tada već starom) trasom puta i okolnim naseljima.

Svuda gdje sam putovao, vijadukti i tuneli su način gradjenja na ovakvim terenima. Nama je , eto, trebalo ravno 50 godina da razumijemo da je jeftinije graditi skuplja rješenja.I mnogo bogatije ekonomije ne bi izdržale teret održavanja puta, koji je već planetarno poznat po tri stvari:

Prva je obavještenje iz hidrometeorološkog ureda već legendarnog Vuke Zečevića, da je put Gacko -Tjentište neprohodan ili zabranjen za prikolice i kamione nosivosti veće od…, druga da je na njemu radila najstarija kafana krčmarice Boljke, čiji su prapočeci vijekovima daleko, a treća… poznata vam pjesma:

” Volujače, jadijače,

Lebršniče nesretniče,

Lukavice kukavice,

kuku nama , među vama…”

Čemersko osoje - trasa postojećeg puta...

Hoću da vjerujem da će ovog puta komunikacija Gacko-Tjentište biti primjerom dobre investicije i da će biti poticajem da jednog dana bude osovinom nove strateške trase, što će sjever sa jugom BiH povezivati mnogo boljom I modernijom saobraćajnicom.

Onakvom kakve već grade sve zemlje kojima je do evropske tradicije stalo.Valjda se , negdje kao aneks, nadje novaca da se i put sa Čemerna do Zelengore učini saobraćajnicom kakvu zaslužuje ta planina I njene ljepote.

Homogeceka

Zapisi s putovanja u Trebinje, Bileću i Gacko

Fotoreportaža o Trebinju, Lastvi i Grančarevu, finansijskim problemima obnove džamije u Bileći, o Gacku i Fazlagića kuli, o jedinoj preostaloj munari u Kazancima, razgovoru i druženju kojim nacionalna...
...i vjerska pripadnost ne može biti prepreka, i Huseinu ef. Hodžiću, borcu za Istinu i pravdu u ovim krajevima...

„Sudbinu čovjeka može promijeniti dova.“, ovovremenog i mediji. Koliko su snažni i važni mediji najbolje pokazuje primjer Husein ef. Hodžića, imama u Trebinju i Bileći. Ostavljen od svih prihvatio je pozive brojih novinara, a oni umjesto o istini gradili karijere i tiraž. Umjesto da su angažirali prozvane inistiucije i pojedince sve dublje su ga gurali u konfrontaciju. Nekad je, zaista, iskrena dova Dragom Allahu, puna bolja od fizički distanicirane, i samo verbalne, podrške.

Dva mjeseca, koliko se na bolničkom, kućnom i banjskom liječenju zadržao glavni imam Husein ef. Hodžić izvan Trebinja, Bileće i Istočne Hercegovine iz ovog mediteranoskog krajolika skoro da se nije čula niti jedna jedina riječ o životu Bošnjaka, o njihovom halu i iskušenjima koja ih iz dana u dan pritišću. Tek usput, sa nekavog, neformalnog sastanka Udruženja za povratak u BiH, kojem su prisutvovali Bošnjaci rođeni u Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju, Stocu i Čapljini, čuveni zvornički Bracika, uz predstavnike resornih ministarstava za povratak, te predstavnike Opštine Trebinje, na pokojem internet portalu, u obliku zaključka pojavila se osuda istupa Husein ef. Hodžića u javnosti. Zaključke sa tog sastanka „na najljepši način“ iskoristio je načelnik Ćuk u nekakvim banjalučkim dnevinim novinama, kazavši: „Neću sarađivati sa Islamskom vjerskom zajednicom ukoliko je i dalje bude predstavljao imam Hodžić, IVZ ima otvorena vrata opštine samo ako je predstavljaju civilizovani ljudi.“

NOVA BEGOVA KUĆA

Potpuno zaboravljajući stavove i Ćuka i Husein ef. Hodžića koristim priliku da s predstavnicima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika još jednom posjetim Trebinje, gdje će oni pripremiti Odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Hadžiahmetovića kuće i kule, koje se nalaze na samom ulazu u grad. Sjećanja na ovu kuću još dok je bila živa, rahmetli, Munira Hadžiahmetović, sama od sebe naviru. Imam Hodžić je, u vrijeme vladavine čuvene Alijanse, danima hizmetio onemoćalu Muniru, hranio je i hrabrio. Te davne 2002.g. govorio je: „Ne znam šta će biti sa Begovom kućom. Srušena je i u vlasništvu opštine. Nemam utisak da je oni žele obnoviti onakvom kakva je bila. Hadžiahmetovića kuća i kula su jedine, koliko-toliko, zdrave, a mogle bi se obnoviti i biti primjerom muslimanske-orjentalne arhitekture u Trebinju.“

Hadžiahmetovića kula

I tako je do njene smrti Husine ef. Hodžić navraćao usamljenoj Muniri, s njom evocirao uspomene na davno minula begovska vremena, a ona je za uzvrat kuću uvakufila i poklonila Islamskoj zajednici. Dok su vrijedne arhitektce Šarančić i Marijanović uzimale precizne mjere u avliju su ušli Husein ef. Hodžić, Blažo Stevović, jedini trebinjski liberal, Ervin Pobrić, potpredsjednik Skupštine opštine Trebinje. Pobrić i Stevović započinju dugu i tešku raspravu zbog čega je Blažo Ervina, u emisiji BHT 1, javno oslovio „Srbinom iz SDA.“ Jasno je da nisu ni mogli doći do ikakvog zaključka.

NA ULICAMA GRADA I TREBINJSKIM SELIMA

Napuštamo „Aneks 8“ i šetamo dalje kroz „Dejtonski mirovni sporazum“. I dok se još polužive ribe koprcaju po tanjirima Stevović, obrazlažući nekakve svoje liberalne stavove, zaključuje kako je upravo danas, samo zato što sjedi sa Hodžićem, „instuktorom terorizma iz Baden- Badena“ izgubio još 20 trebinjskih glasova. Zaista, iz cjelog razgovora ostala je jasna samo činjenica da im nacionalna i vjerska pripadnost ne može biti prepreka razgovoru i druženju.

Ostaci džamije u Lastvi

U prostorijama Medžlisa, dok je Husein ef. Hodžić zauzet uređenjem zemlje oko Osman pašine džamije, čitam pravosnažnu presudu trebinjskog Okružnog suda, koji je izvjesnom Hasanu Pervanu presudio da plati iznos cca 12 000 KM što je, na temelju opštinskog rješenja 07-364-54/98, Vučinić Vojin iz Bileće, za vlastite potrebe stanovanja obnovio Hasanovu kuću. U tom rješenju je Vučiniću dozvoljena sanacija stambenog objekta i ovaj je uložio trud i (vjerovatno doniran) građevinski materijal.

Sad, halavan, Hasan mora platiti određeni iznos, a Opština je osobođena ikakve odgovornosti, uz obrazloženje da tim rješenjem Opština nije ostvarila nikakvu materijalnu dobit.

U prvim predvečernjim satima u društvu Muse Jerkovića, tek pristiglog sa izdržavanja zatvorske kazne i Rankom Janjićem, izbjeglicom iz Mostara idemo u Lastvu. Jerković živi ovdje, a odmjeren i krajnje iskren Janjić ovih dana otpočet će sa ograđivanjem lastvanskog harema. Na vrh brijega, iznad mezarja i bašluka, na kojima su ispisana prezimena Jerković, Salković, Ćerimagić i drugih poznatih trebinjskih porodica, uredno posloženi ostaci džamije čekaju nove inicijative i sretnije vrijeme.

U ugodnom Janjićevom društvu, preko jezera rijeke Trebišnjice, odlazimo u Grančarevo. Radovi na obnovi džamije su dobrano poodmakli. „ Bošnjaci iz Grančareva imaju žarku želju da obnove džamiju, ali ih je malo i nisu, Bog zna, pretjerano bogati. Predani su i savjesni, što je najvažnije. Obnova ide sporo, ali ja znam da će oni u tome istrajati i nadam se da će radovi biti gotovi dogodine.“, kaže Hodžić. U Grančarevu od Bošnjaka živi još samo Izet Arnautović na čijem licu se jasno odraziše izrazi domaćinske dobrodošlice.

Obnova džamije u Grančarevu

„ Vidiš, efendija, uradio sam vanjsku fasadu, uveli su mi struju u kuću. Još nekoliko mjeseci i moći ću u nju useliti.“, priča Izet. Vrlo oprezani i Arnautović i Hodžić, ne želeći bilo kakve konfrontacije, nastaviše razgovor o tome kako je i ove godine „neko“ uzorao vakufsku njivu da po njoj sadi i sije, a kako nije tražio nikakvu dozvolu od Islamske zajednice.

Božo Narančić i Husein ef. Hodžić: Ništa ne može pomutiti dobrosusjedske odnose

Iz Grančareva, na poziv Bože Narančića odlazimo kod njega na večeru. U ugodnom razgovoru, kroz sveprisutnu „medijsku atmosferu Kosova“ uljudni domaćin sve jasnije i preciznije oslikava iskrenost međuvjerskih, dobrosusjedskih i dobronamjernih odnosa. Razgovarali smo i Kosovu, ne ovom sadašnjem, već onom iz 1989.god, za što nas vežu zajedničke uspomene.

On je kao radnik gradio dalekovode kroz Kosovo, a ja kao vojnik s baterijom protivaionske odbrane, sijao strah i „gasio svjetla“ po Mališevu. U dvosatnom razgovoru Božo, iskren i odan vjernik, na čijem zidu su slike Arhanđela Gabrijela i Ostroškog manastira, prenio nam je i neka gorka iskustva koja ima s Vladikom Grigorijem. Po povratku u Hodžićev stan hladan šum Trebišnjice ne dopusti ikakve zaključake, već sigurno i smjelo u oči uvuče smiraj noći i tako potreban san.

HOĆE LI CAR DATI PARE ZA DŽAMIJU U BILEĆI?

Idućeg dana, tek što je jutarnje džemre puklo u zrak, pred Husein ef. Hodžićem otvorili su se savim drugi i drugačiji problemi, ničim slični i povezani sa onim jučerašnjim., Carska ili gradska džamija u Bileći konačno je dobila svoj ključ. „Radnici firme Stil- grdanja“ iz Mostara Šerifa Džihe, priveli su kraju obnovu džamije.

S bismilim na usnam i srećom u očima Husein ef. otvara džamiju, zaviruje u čoškove, mjerka visoke prozore, dodiruje skele, pitajući se gdje je i kad će joj se vratiti džema'at. Uz nekoliko sitnijih zamjerki na urađene poslove, Husein ef. Hodžić, s tugom u srcu reče: „ E, sad tek počinju problemi. Meni su iz Udruženja Bilećana u Sarajevu najavili da imaju prikupljena novčana sredstva s kojim smo mogli platiti urađene poslove. Prije par dana mi kažu da ta sredstva nisu za ovu džamiju već za druge svrhe.

Džamija u Bileći

Možda misle da će opet doći Car i dati pare. Potpuno sam razočaran, kako sad da nađem 44 000 KM, da platim ljudima pošteno urađen posao.“, tužano i bespomoćno, pa i pomalo ljut kaže Husein ef. Hodžić. Prema njegovim riječima u ovj fazi prdivđena je samo obnova osvnovnog objekta, dok će obnova munare i avlijskog zida biti planirana i urađena u ovoj godini. Nisam imao snage ni hrabrosti pitati: „Kako, na koji način? Avlija Fate Jaganjac, jedinog povratnik u grad Bileću bi zatvorena, a u aviliji raste i miriše cvijeće.

GATAČKI MUČENICI

Lutvo Fazlagić, predsjednik Medžlisa IZ Gacko, od bijega imama Mensur ef. Ždralovića stlano insistira kod Husein ef. Hodžića da mu navrati, da ga posavjetuje šta raditi i šta činiti. Mjesna džamija u Fazlagića kuli, prazna, ostavljena, nikad svečano otvorena, počinje propadati. Crijep, koji nikad nije ni trebao po svom kvalitetu biti ugrađen na njen krov, počinje se raspadati, zidovi vlažiti. Građevinskoj firmi „Stil gradnja“ Šerifa Džihe još uvijek nije isplaćen novac za urađeni posao.

Lutvo Fazlagić i Husein ef Hodžić nad gatačkim problemima

Lutvo se sprema ograditi džamiju da hajvan ne ulazi u avliju i ne češe se o džamijske zidove. Uz sve probleme koje 27 povratničkih porodica u Fazlagića kuli ima predsjednik Fazlagić traži da mu Husein ef. Hodžić pomogne riješiti imenovanje novog imama. „Daj, bolan Huko, (tako ga od milja oslovljava) govori im da nam pošalju novog hodžu! Ne može Gacko bez imama!“ Lutvi je, kao predsjedniku Medžlisa, izrazit problem što finansijki računi poslije odlaska ef. Ždralovića nisu konačno svedeni.

„Imamo četiri broja „Preporoda“, ne znam jesu li plaćeni za ovu godinu. I to bi trebalo platiti!“, rezigniran žali se Fazlagić. O Lutvinom jedu i zamjerkama na nadležne organe, na Bošnjake koji mogu, a ne pomažu revitalizaciju života u Fazlagića kuli i Gacku zaista ne vrijedi ovdje govoriti, samo bi ga uvukli u nove, Bošnjacima uopće, suvišne svađe. A propusta, praznih obećanja i neizvršavanja svojih emanta, bezbeli, na sve strane.

Lokalitet džamije u gradu Gacku djeluje sablasno. Već dvije godine sve stoji isto. S donje strane, zapravo od pijace polahko se u aliju uvlači smeće. Cijela su avlija i porušena džamija puni nebrige. „ Kad li će se s munare ove džamije i hoće li ikad čuti ezan.“ jedini je Huseinov komentar. Ni „čuvena, vidovita Vildana“ Smailbegovićka u magazinu „Dani“ o džamiji i Gacku ne piše ništa. U Gacku je, tog dana, premijerno prikazan dokumentarni film „Mučenici“ o stradanjima Srba u logorima Lora, Čelebići i Dretelj.

Ponovo smeće na džamiji u Gacku

MUNARA U KAZANCIMA

Nakon tuge konačno i lijepe uspomene. Odlazimo u selo Kazance, na samoj granici BiH i Crne Gore (ako je granica BiH uopće ovdje). Dugo smo tražili i propitivali za usamljenu munaru, ostatak džamije Osman paše Kazanca. Svesrdni i uljudni mještani sela od Avtovca do Kazanaca rado nam pokazuju pravac, ne percipirajući lokalitet kao munaru već kao cjelovitu džamiju. I konačno! Kraj dvije trafostanice, a prije male crkvice put nas vodi lijevo u neponovljivu impresiju pejsaša.

Munara Osman pašine džamije u Kazancima

Pravo Božje čudo! Već 130 godina, od odlazska Hsanbegovića i Pašića iz Kazanaca, radi ibreta, munara porušene džamije stoji uspravno. Predanja kažu da je uz medresu, mekteb, šadrvan i saraje, polovinom XVII vijeka, Osman paša Kazanac sagradio i ovu džamiju. Neki historičari ističu kako je zbog svađe sa ocem oko izgubljenih janjaca otišao u Istambul i tamo dostigao položaj vezira. U Bosni je na taj položaj imenovan 1683.g. Osnovni džamijski zidovi dimenzija 10 kvadratnih metara, porušeni su u vrijeme Austrougrske vladavine. Dio kamena od džamije je upotrijebljen u obnovu crkve posvećene Svetom Arhanđelu Mihailu, za koju se u predanjima, također, tvrdi da je prvobitno dao izgraditi Osman paša Kazanac.

„Kod nas se prepričava da je ovdje nekada bio manastir. Kad je srušena ne znam. Ovdje nije nikome smetala. Bilo je huligana koji su je htjeli rušiti. I u toku posljednjeg rata dolazili su i pitali 'Đede, da je gađamo'. Nemojte, moja đeco, nek ste živi i zdravi, odmaknite se vi od bogomolje. To je neko diz'o i gradio i Bogu se molio.

Odmaknite se vi...“, priča nam svoje viđenje osamdesetogodišnji Đorđe Antunović. Danas u Kazancima živi oko 40 porodica Tepavčevića, Šukovića, Stanjevića, Antunovića, Crnogorca. I oni s tendencijom iseljavanja u Gacko. „Džamija je obrušavana i obnavljana, neka parohija je platila našem Milanu da je obnovi jer su je partizani 1945.g gađali i rušili bombama. Ona, od tad, nikom ne smeta, i niko je ne ruši i ne dohvata. Kad su mećave, vjetar je ljulja po nekoliko metara u vrhu.

Autor teksta sa Djordjem Antunovićem

Stari su je majstori znali graditi, moj brate, vidiš li ti postolje je još čvrsto, a kamen munare je vezana klamfama i drži se dobro.“, potpuno neopterećen, bilo čim, nastavlja starina Đorđe. Đorđe nam pokazuje nekoliko kamenja na lokalitetu džamije i kaže: „Vidiš li ti, ona kamenja, seljani su ih nosili kući i vraćali, jer im se nije dalo u imetku... Šta ko mislio da mislio ovo bi bilo grehota srušiti.“, zaključuje Đorđe. Pored brojinih drugih predanja ispričao nam je i priču, pokazujući na škrip zvani „Mednjak“, iz kojeg je Bajo Pivljanin ubio nekog hodžu dok je učio ezan sa munare.

STRPLJENJE JE KLJUČ SPASA

Sunce sve zamamnije odgađa razgovor i prisiljava nas da se prepustimo vlastitim mislima. Dok nas vozi pustom cestom Gacko – Trebinje Husein pokušava posložiti činjenice, poredati prioritete, naći način kako odgovoriti na sve izazove. Gledam ga bespomoćnog, prisejćam se jedne davne trebinjske nepravde i hutbe hafiza Hasana Babovića. Sredinom 1943.g. zahvaljujući djelovanju „partizanskih doušnika“ gradske vlasti su zatvorile 8 najuglednijh trebinjskih trgovaca. Digla se galama, prašina na sve strane. Za vrlo kratko vrijeme, sedmicu dana, uredovanje i posredovanje, na relaciji Trebinje – Sarajevo – Jerusalem-Ženeva-Rim, urodilo je plodom. Nedužni ljudi pušteni su kućama. O tome je hafiz Babović na hutbi 1. maja 1943.g rekao: „Najveću zahvalnost za ovako brzo rješenje i puštanje na slobodu naših građana dugujemo našim vrhovnim vjerski predstavnicima u Sarajevu i teološkom pravniku rimskog sveučilišta, našem dragom Trebinjcu iz Sarajeva, koji su na naš poticaj zainteresovali od položaja i uticaja sve vodeće ličnosti, pa su uspjeli da dopre čak do velikog Palestinskog muftije Mevlana Emin Husejina i Emira Šekib Arslana u Ženevi. Zato sam na početku citir'o Božje riječi iz Kur'ana « Ne gubite nadu u Božju milost i Bog je sa onima koji su strpljivi», a jedna arapska izreka veli SABRU MIFTAHUL FURUDŽ: «Strpljenje je ključ spasa».

Kako pronaći utješne riječi, Husein ef. Hodžiću, i ko da mu ih kaže kad je svih 11 anexa Dejtonskog sporazuma umrlo u Trebinju. Ovdje je sasvim normalno da Vladika Grigorije obnavlja Begovu kuću, da načelnik opštine galami zbog zahtjeva o povratu vakufske imovine, da nadležne državne institucije uredno primaju plaće dok Islamska zajednica radi njihov posao i obnovlja porušeno kulturno-historijsko nasljeđe, da imam brani građane, da ministri pravde i sigurnosti potpuno prešute pljačkanje povratničkih kuća, da raseljeni Trebinjci samo navijaju za svog „koloseumskog“ junaka, da Tužilaštvo BiH još uvijek nije potvrdilo optužnicu protiv Dobroslava Ćuka za etničko čišćenje i progon, jer je, kako navodi optužnica, kao član Kriznog štaba Trebinja saglasan sa Naredbom Božidara Vučurovića od 18.04.1993.g. da se sva lica koja neće da se stave pod komandu Vojske Republike srpske odstrane sa teritorije Opštine što je suprotno Ženevskim konvencijama o Zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba itd..

Panorama Trebinja sa novom crkvom

Vjerovatno je Visoki predstavnik, Lajčak u Trebinje posljednji put i došao helikopterom jer se iz zraka potpuna obespravljenost i nemoć Bošnjaka u Trebinju manje vidi, dok je pogled na još jednu crkvu, koja niče na temeljima stare Austorugarske tvrđave impresivan. Misli mi za tren prekida stari željeznički most na Jasenu na kojem su snimljeni neki do kadrova Draškovićevog filma „Nož“. Na Jasenu, ili negedje u ovom predjelu davne 1875. god. s pobunjeničkom vojskom, spremajući napad na Trebinje, boravio je i vojvoda Mihailo Mićo Ljubibratić, prvi prevodilac Kur'ana na južnoslavenske jezike.

Nikako tog „slobodnog zidara“ da pomjerim iz sipmatije. Bože, kako se moglo desiti da mi u ranim djetinjim godinama usade poštovanje prema njemu i da ne znam ko je zapravo bio taj čovjek?!

ULICA I HUSEIN EF. HODŽIĆU

Jak i snažan udar automobila u brdo iznad puta prekide i moje i Huseinove misli. Pogledam ga, tek otvara oči. Proučim bismilu i zamolim dragog Boga da mu bude na pomoći. U Medžlisu razočarenje zvano Fatima Fetibegović, ministrica prostornog uređenja RS-a, odbijenica projketima obnove porušenih džamija u Župi i Pridvorcima, a tako se Husein ef. radovao i iščekivao pozitivno riješenje.

Izet Arnautović i Husein ef. Hodžić

Zbog svega o čemu pišem i vjerovatno zbog činjenice da se u javnosti nije čuo glas podrške imamu Husein ef. Hodžiću, ničim izazvan Vladika Grigorije gostujući u emisiji RTRS-a „Oči u oči“ je ponovio Ćukovu dijagnozu kako Husein ef. Hodžić nije normalna čo'jek. Naravno, Husein ef. je obespravljen, usamljen, traži svoja i prava Islamske zajednice, implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma u Trebinju, a takav objektivno glednao i nije prosječan i običan već Borac za Istinu i pravdu. I baš zato, uz Srđana Aleksića, u svakom gradu BiH, još sad, jednoj ulici treba dati i njegovo ime.

Hasan Eminović

Objavljeno u časopisu "Preporod", Sarajevo, 15 mart 2008.g

Zahvaljujem se autoru na ustupljenim pravima, tekstu i fotografijama, kao i kolegama sa Bileća.org, na ideji za objevljivanje ove reportaže.

Bajram prođe u Trebinju i istočnoj Hercegovini

Kao imam u ovome dijelu Bosne u Hercegovine sa malobrojnim vjernicima dočekao sam ovdje i evo ispratio ovogodišnji po redu sedmi Kurban bajram

Oni vjernici muslimani, daleko brojniji, koji su brutalno prisiljeni da napuste ove svoje prostore 1992/93 godine, čeznući za ovim svojim krajem, razasuti širom svijeta u bližim i dalekim zemljama i kontinentima, u sadašnjim okolnostima ispratiše svoj petnaesti bajram.u tuđini.

Nije im lahko,ni njima, ni nama.

Tako daleko jedni od drugih a tako slično nam usredotočene misli,osjećaji,sjećanja,nastalgija,....

U takvim okolnostima međusobno smo povezani, komuniciramo održavamo veze, pomažemo se ... sa jednim ciljem : da se ne prekine nit veze i sjećanja za rodnim krajem.

Da budemo prisutni i tamo i ovamo.

Još uvijek sa krajnjim naporom uspijevamo u toj našoj nakani.I, kada nebi bilo opstrukcija,smetnji,osporavanja onih koji ne vole naše jedinstvo i slogu bilo bi nam sve lakše i bezbolnije.Da nije truda i nastojanja naših oko obnove porušenih naših džamija.Da nije opstruiranja oko izadavnja dozvola za njihovu obnovu,da nije peripetija oko pokušaja zatiranja naših kulturnih, pređašnjih, predznaka kao što je Begova kuća i slično,da nije pokušaja od strane institucija lokalne i entitetske vlasti da se zatre ,otuđi i opljačka vakufska imovina (najnoviji pokušaj nametanja novog regulaciono-urbanističkog plana „Zasadsko polje“, svi bajrami i radosti naše imale bi ljepši smisao,doživljaj i osjećaj.

U takvom ozračju i bajarami ovdje ostadoše prepoznatljivi i zapamćeni pa i već minuli najveći blagdan u islamu, Kurban bajram, koji se zove i hadži bajram.

Sastadosmo se ovdje i klanjasmo ga u Osman pašinoj džamiji u Trebinju ,te u Kuli Fazlagića,Gacko.

U Trebinju se prvog dana ovog bajrama zaklalo 50.kurbana.

Opet rekordan broj koji raste iz godine u godinu.

Meso od 32 kurbana, koji su se klali u režiji Medžlisa IZ-e Trebinje (darovatelji: Demirović Džemal, Bračković Emin, Hodžić Husein, Fethagić Orhan, Karamehmedović Suad i Emir sa suprugama i Karamehmedović Asim sa sinom,Riđešić Sanija, Alečković Husenija, Alijagić Enver, Ćerimagić R.Dževad, Breko Sadik, Tičić Teufik, Ademi Fikreta,ĆerimagićHivze Edin, Baraković Dževad, Pobrić Ervin, Bučuk Nusreta,Begović Bećir sa suprugom, Galijatović Alija dva za sebe i svoje roditelje, Ćerimagić Hasiba, Šehović Zarifa, atović Esad, Ćatović Hasan, Alijagić Salih,Bijedić Junuz, Velijević Mensudin, Omerčajić Mirsad, Sadović Tarik, Nikontović Edib i Edhemović Alem) kao i meso od onih u Trebinju koji su klali kod svojih kuća je podijeljeno i darovano na, do sada, uobičajeni način.

Kurban namijenjen Osman paši Resulbegoviću darovan je Karadžozbegovoj medresi u Mostaru.

Koristimo priliku da se još jedanput darovateljima kurbana za povratnike i njihovu kuhinju zahvalimo, uz molbu da im kurbani budu kabul, da još puno godina žive izvršavajući ovu Allahovu dužnost i svima braći i sestrama ma gdje da su još jednaput na ispraćaju ovg bajrama upućujemo riječi:

Bajram mubarek olsun!

Husein ef Hodžić

Bajram namaz, u džamiji, u Kuli Fazlagića je klanjao Beširović Jasminko,student Fakulteta islamskih nauka Sarajevo, uz prisustvo tridesetak džematlija i njihovih gostiju.Da zabilježim da toga dana bi velika hladnoća i u Kuli , a i u džamiji, što ne utica na ljepotu praznika.

Intervju, kolege Esada Krcića sa Huseinom eff. Hodžićem objavljen na sajtu Bošnjaci.net možete pročitati ovdje

Dr Paja - ginekolog svijeta

Mugdim Karabeg 11/12/2006, Svijet

Dr Pašić sa suprugom i kćerkom

Foto:Mugdim Karabeg

Fleš novinaska vijest od 10. novembra ove 2006. godine je glasila: ,,U glamuroznoj atmosferi Las Vegasa, bosanski ginekolog sa američkom adresom stanovanja u gradu Luivilu (Louissville), država SAD Kentaki (Kentucky), doktor Rešad Pašić iz Sarajeva, je proglašen predsjednikom Američkog Udruženja Laparoskopskih Ginekologa (AAGL – American Association Gynecologist Laparoskopic). Svečano proglašenje je uslijedilo nakon žestokog izbornog procesa tokom kojeg su svi američki i svjetski laparoskopski ginekolozi sa 4000 članova ove Asocijacije odlučivali o svom predsjedniku.”
Doktor Rešad Pašić, kojeg svi najčešće prepoznaju po nadimku Paja, negdje je na sredini pete decenije života. Visok, snažne i skladne tjelesne građe, lica uvijek nasmijanog i dobroćudno usmjerenog prema sagovornicima, ali uz pečat muške odlučnosti. Taj izraz, uz njegov topli glas, odmah stvaraju atmosferu prisnosti i prijatnosti. A njegovim pacijenticama, zasigurno, ulijeva povjerenje i sigurnost da su u dobrim rukama sposobnog ljekara.
- Ne, nije me baš potpuno iznenadio moj izbor za predsjednika Američkog udruženja laparoskopskih ginekologa, premda sam itekako obradovan i počašćen tom izuzetno rijetkom titulom u svjetskoj medicini. Jer, američka Asocijacija okuplja i najpoznatije ginekologe svijeta, veli Paja jednostavno, bez lažne skromnosti i lišen manira uobraženosti. Međutim, taj izbor nije došao odjednom, niti slučajno. Duboki su korjeni mog rada u sferama ginekologije. Moji naučno – srtručni radovi, knjige o ginekologiji i praktični rezultati u medicini, čvrsta su osnova sa tu čast. Iza mene stoje dvije i po decenije napornog rada, počesto danonoćnog, i teškog uspona piramidom američke i svjetske medicine. Pomoglo mi je to što sam, kako u Amerivci kažu, ”hendi men”, čovjek koji je ”rukat”, koji prstima može napraviti ono što zamisli. A u takozvanoj hirurškoj laparoskopiji to je veoma važna sposobnost.

Godine mladosti... Presudni uticaj na Pajinu akademsku orijentaciju u sferi medicine imaju roditelji. Njegova majka, danas 87-godišnja hadži – Avdija Pašić, iz bogate sarajevske porodice Muhasilović, i otac Hamid, podsticali su djecu da što više uče. Otac Hamid stigao je iz Gacka u Sarajevo idući trbuhom za kruhom. Bio je u mladosti oficir Kraljevske vojske. Ali, nosio je u sebi neutaživu žeđ za znanjem. Završio je dva fakulteta, naučio engleski, francuski i njemački jezik, učestvovao u osnivanju Sarajevskog univerziteta i postao profesor fizike na Medicinskom fakultetu. Godine 1980. dobio je Fulbrajtovu stipendiju i proveo godinu dana u američkom gradu Chapel Hill (Čapel Hil) u državi Sjeverna Karolina gdje je povremeno držao predavanja na tamošnjem univerzitetu.
Početak 1969. godine... Gimnazijalac Rešad Paja Pašić odlazi u Ameriku u sklopu programa razmjene učenika. Boravio je godinu dana u jednoj porodici u predgrađu Bostona, gdje, uz gimnazijski njemački, savlađuje i osnove engleskog jezika. Nije tada ni slutio da će mu taj jezik, mnogo godina kasnije, omogućiti akademski uspon i zauzimanje vrha svjetske medicine.
- Najveći broj mojih kolega iz gimnazije opredijelio se za arhitekturu. Po savjetu oca ja sam se upisao na medicinu. Nakon dipolomiranja nastavljam specijalizaciju na Ginekološko – akušerskoj klinici Sarajevo. Već tada sam se zainteresovao za laparoskopiju, koja se u to vrijeme isključivo koristila za dijagnostiku, ali ne i za hiruške zahvate.
Današnji termin ”ginekološka laparoskopija” podrazumijeva uvlačenje kroz pupak u trbušnu šupljinu specijalnog istrumenta koji osvjetljava unutrašnjost duplje i projicira je na TV ekranu. Istovremeno kroz dva mala uboda na zidu trbuha uvode se specijalni hiruški instrumenti kojim se mogu vršiti i najkomplikovanije ginekološke operacije. Taj postupak minimalno povrijeđuje pacijentkinju, a ozdravljenje je daleko brže neko kod klasičnih operacija hirurškim skalpelom. Ja sam utrošio godine rada da usavršim te hirurške zahvate i moji rezultati i recepti se primjenjuju na svjetskom planu.
Godina 1987... Poslije završene specijalizacije i magistarskog rada u Sarajevu Paja sa suprugom Đenitom i malom kćerkom Emom odlazi na dvogodišnje naukovanje u SAD, grad Luivil, gdje radi i brani doktorsku tezu. Srećna okolnost, koja će kasnije usmjeriti njegov profesionalni život, bila je ta što su ga primili da radi u Akušersko – ginekološkom Departmanu Univerziteta u Luivilu. Tu susreće velikog eksperta u laparoskopskoj ginekologiji gospodina Waltera Wolfa, u vrijeme kada je to područje medicine bilo u povoju i u SAD. Oni zajednički objavljuju naučne radove iz te oblasti. Kasnijih godina Rešad je prepušten sam sebi, da uči na vlastitim istraživanjima i iskustvima, nije bilo nikog boljeg od njega da ga podučava. Na kraju je on počeo podučavati ginekologe SAD i svijeta.
Godina 1989. i povratak u Sarajevo. Paju je već zahvatila laparoskopska groznica. Njegov punac, Đenitin otac Midhat Muzurović, uspješan mladi poslovni čovjek na čelu finansija ,,Energoinvesta,, pomaže Paji da prikupi sredstva za prve laparoskopske instrumente koje dobija Sarajevo. Godine 1990. Paja s njima vrši prvu operaciju te vrste na tlu Jugoslavije.
Proljeće 1990. u Dubrovniku. Jedna preskupa večera u luksuznom restoranu, na koju odlazi cijela Pajina mjesečna ljekarska plata. Ugošćavaju, on i Đenita, tadašnjeg predsjednika Američke asocijacije laparoskopičara gospodina Džordana Filipsa, njegovu suprugu Meri i neke druge goste koji su stigli radi organizovanja kongresa svjetskih laporoskopičara u Dubrovniku. ,,Pokazaće se kasnije da je taj trošak bio naša najbolja investicija u budućnost,, - kaže mi Đenita. ,,Kada smo se uskoro, silom ratnih prilika, opet trajno skrasili u SAD susreli smo na kongresu ponovo bračni par Filips, što je bilo presudno za daljnju naučnu karijeru moga muža.”
Maj 1992. godine... Paju i Đenitu voze prijatelji u Luivilu na poznati luivilski derbi, koji okuplja vlasnike i jahače rasnih konja iz cijelog svijeta. Na zadnjem sjedištu automobila vide se luivilske lokalne novine, na prvoj strani fotografije od granata zadimljenog Sarajeva, na ulicama mrtvi i ranjeni. Isti prizori koje su sinoć gledali na televiziji. Njih oboje osjećaju kako ih steže oko srca. Tribine velikog luivilskog derbi – stadiona za trke najboljih rasnih konja SAD i svijeta su pune. Svi su razdragani i veseli, grickaju čipsove, piju koka – kole i grizu makdonaldove sendviče, uplaćujući opklade. Čuli su mnogi gledaoci za bh. tragediju, ali razigrana atmosfera derbija ne ostavlja prostor za neka saučešća.
Porodica Pašić je u aprilu te godine uhvatila posljednji vojni avion koji je letio iz Sarajeva za Beograd. Paja, Đenita i šestogodišnja kći Ema su u avionu. Pajin kolega već nastanjen u Americi, sredio je formalnosti da Paja sa porodicom dođe na kongres laparoskopičara. Paja nije htio da propusti tu šansu. Jeste da je u Sarajevu i u cijeloj BiH dobro zagustilo. Ali, pomišljaju, to ne može trajati dugo. Najvjerovatnije mjesec dana, dok se oni ne vrate iz SAD. Ali, računica je bila pogrešna. Borbe su se razbuktale. Sarajevo gori. A u njemu su ostali Pajin otac i majka i Đenitin otac. Šta će biti s njima?
Njih troje stigli su u Ameriku kao turisti i poslovni ljudi. Program za useljenje u Ameriku većeg broj bh. građana, ugroženih ratom, američka vlada donijela je tek sredinom 1993. godine. Zbog toga što su došli samostalno nisu imali pravo na rad, zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Donose odluku da se nastane u Luivilu, dok ne prođe ”frka”. Đenita radi malo na ”crno”, malo na “bijelo” i obezbjeđuje prva sredstva za život. Ona govori tečno francuski, engleski i talijanski i već ima iskustva u sferama međunarodnog biznisa. Studirala je žurnalistiku i diplomirala francuski u Sarajevu. Na sreću, Paju objeručke ponovo primaju na Akušersko - ginegološki departman medicinskog fakulteta Univerziteta Luivil, jer je prilikom ranijeg boravka i rada, kada je radio doktorat, ostavio izvanredan utisak. Izlaze im u susret Pajine kolege i prijatelji Draško Konstatinović i Benjamin Đulbegović, kao i mnogi drugi. Kod Đulbegovića privremeno stanuju u Luivilu.
Počinje zatim snalaženje u Luivilu. Traže kakav – takav stan, kakva – takva stalna zaposlenja, da prežive te prve dane i mjesece pune neizvjesnoti. Paja mora polagati ispite za nostrifikaciju diplome Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Takvi su propisi. Može ljekar imati dva, tri i više doktorata, može predavati na fakultetima i kursevima, može pronaći lijek protiv raka ili se baviti naučnim radom. Ali, raditi neposredno sa pacijentima mogu samo oni koji su završili američku medicinsku ,,rezidenciju,,. Što će reći položili teške ispite nostrifikacije diplome i zatim od tri do pet godina proveli u bolnicama na specijalizacijama. Paja je, međutim, preskočio i tu prepreku položivši potrebne ispite.
Godine devedeset treća, devedest peta, dvije hiljadita, dvije hiljade i šesta...
Poslovna linija bračnog para Pašić, najprije polako a zatim geometrijskom progresijom dobija ubrzanje, kreće stazama uspona. Ne samo Pajina već i linija neumorne Đenite. Do devedeset pete, dok traje rat u BiH, stalno se isprepliću trenuci zadovoljstva i radosti, sa užasima, osjećajima tuge, strahovanja i zebnji. Već početkom sukoba Pajin mlađi brat Sadik je nestao. Pročulo se da je kidnapovan. Zabrinuta prva Sadikova supruga Zlata šalje odmah u Luivil kćerku Jasminu, kojoj je tada 10 godina. Boje se i za njenu sigurnost. Na sreću otkriveno je da je Sadik zatočen u Sokocu i supruga uspijeva da ga ”otkupi” velikim parama. Jasmina uz malu Emu postaje druga kći Paje i Đenite. Onda 31. oktobra 1992. stiže vijest da je geler artiljeriske granate usmrtio Pajinog oca Hamida. Paja je očajan i izgubljen.
U Luivil počinje da stiže sve više i više izbjeglica iz BiH. Kuća Pašića je za mnoge imigrante otvorena, dok se ne snađu. Oni šalju mnogim prijateljima i rođacima službene pozive za dolazak u SAD u svojstvu imigranata. Uključuju se u veliki broj humanitarnih organizacija i tijela koja pomažu imigrante iz BiH. Učestvuju u radu i akcijama udruženja bh. građana u SAD. Održavaju uske veza sa domovinom. Uključuju se u akcije pomoći Islamskog centra u Luivilu i izgradnje bošnjačke džamije. Druže se podjednako sa našim i sa Amerikancima. Primaju svakog od srca, a i njih primaju svesrdno u sve sredine.
- Uz sve to ja sam se koncetrisao na naučna istraživanja i u oblasti operativne ginekološke laporoskopije, priča Paja. Kako rekoh za laparoskopiju treba imati dobre, osjetljive ruke, jer je riječ o delikatnim operacijama specijalnim instrumentima.
Kao osnova mog izbora za predjednika Asocijacije ginekoloških laparoskopičara služe mnogi moji postignuti rezultati u toj oblasti. Na Departmentu za porođaje i ginekologiju Univerziteta Luivil sam ,,pridruženi,, profesor i direktor odsjeka laparoskopije. Direktor sam jednog od trinaest američkih centara subspecijalizacije za ginekološku laparaskopiju, koji radi pri našerm Univerzitetu. Takođe sam direktor ,,Cadaver Course-a,, (kadaver kurs) iz laparoskopije na kojim educiramo kolege iz cijelog svijeta. Putujem po raznim zemljama svijeta gdje držim predavanja ili se uključujem u operativne zahvate. Objavio sam tri knjige o praktičnoj laparoskopiji i histeroskopiji. Nazvao sam te radove ,,Praktični priručnik operativne laporoskopije - laporoskopski kuhar,,. Jer u priručnicima ispisujem ,,recepte,, za pojedine hirurške zahvate, uz izvanredne crteže našeg dizajnera Branka Modranovića koji živi u Vašingtonu.
Uz sve to, kao svaki Bosanac i Hercegovac, volim da se družim i zabavljam sa društvom, volim sportove, pogotovo podvodni ribolov i skijanje, volimo ja i moja Đenita i kćerke duga putovanja, izlete i javne zabave i u to trošimo najviše sredstava.
Fotografija koja ilustruje širu porodicu Pašića za vrijeme zajedničkog ručka... Pomislih: koliko samo školske spreme, diploma, fakulteteskih, postidiplomskih, subspecijalističkih, doktorantskih, zatim autorskih udžbenika, naučnih studija, znanja stranih jezika, okupljeno na jednom mjestu, za jednim stolom, u jednoj familiji, u dosijeima petero naših imigranata u SAD, u gradu Luivilu usred Amerike!
Doktor Paja: najkraće rečeno ginokolog svijeta. Ima u glavi postupke i za najkomplikovanije ginekološke operacije. Počev od one prve izvršene u Sarajevu prije 16 godina, do nedavne, kada je satelitskim prenosom pružena prilika učesnicima kongresa laparoskopičara u Las Vegasu da direktno prate operativni zahvat ,,rukatog,, doktora Paje koji instrumentima laparoskopije vadi matericu jednoj Bosanki. Do njega supruga Đenita. Nekadašnja studentkinja žurnalistike na Političkim naukama u Sarajevu. Tokom četvrogodišnjeg boravka u Tunisu, sa roditeljima, izučila francuski jezik, uz engleski i talijanski kojim se tečno služi. Sa diplomom francuskog stečenom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sa trideset pet godina upisala pravo u Americi, uspješno diplomirala i usavršila se u oblasti pravnih začkoljica međunarodnog biznisa. Istaknuti pravnik u nekoliko američkih internacionalnih firmi, predavač na kursevima u Istambulu, danas u samostalnom međunarodno – pravnom biznisu u kooperaciji sa setrom Selmom koja se bavi sličnim poslom u Beču. Rođena Dubrovčanka, sa pola života u Sarajevu, druga polovina u Luivilu SAD, ima tri državljanstva. Do nje: pokćerka Jasmina, kći Pajinog brata Sadika. Diplomirala na fakultetu biznisa, magistrirala u Luiivilu, šef je jednog odsjeka u banci. Preko puta njen mali sin Haris, kao da ,,naučno istražuje,, jelo ispred sebe. Do Harisa kći Ema, pohađa Northwestern University (Nortvestern Universiti) u Čikagu, političke nauke, internacionalni biznis i ,,biznis insitutcije,,. Uz pohađanje višemjesečnih seminara u Istambulu i Parizu, učeći, uz znanje bosanskog i engleskog i španski jezik, uz upoznavanje mehanizma Ujedinjene Evrope. Do nje Amar Smailhodžić, Stočanin, Jasminin suprug, diplomirao na koledžu za kompjutere, uspješno radi u velikoj firmi kao menadžer kompjuterskih softvera i uporedo priprema magisterij.
Svi su oni na neki način već ostvarili po jedan bazični američki san snalaženja i uspjeha na prostorima SAD. Učenjem, zalaganjem, analitičkim izborom pravaca obrazovanja i usavršavanja, racionalnim rasporedom vremena koje troše na rad, na porodicu, na časove razbibrige i ono najdraže – stalnih druženja!
Iza tog bogatog porodičnog pedigrea stoje nenametljiva ali smišljena usmjeravanja Paje i Đenite. Bračnog para koji postiže podjednke uspjehe i na ,,domaćoj sceni,, u SAD i u okvirima svijeta.

Ključ 30.10.2007. godine - Dženaza Abidu Husiću

Autobusom »Bregava Trans « 30.10.2007. godine iz kišnog Mostara , stigosmo u suncem obasjani Ključ, ko da je proljeće, da obavimo posljednji ispraćaj našeg komšije i prijatelja Abida Husića. Uz put , sa Ramom Čustovićem s kojim me veže zajednički poso u R i TE Gacko, evociramo uspomene o «Starom Rudniku» i rahatluku koga bješe na pretek.

Gacko pusto. Prema Avtovcu , ko nekad , i danas šeta Milan Šolaja .

Kroz Cernicu , Ramo mi objašnjava, koje je Kadina česma, Hambarine, gdje se nekad čuvalo žito.. Cernica u to vrijeme imala sud, a Gacko ga danas nema!

Ključ danas oživio! Umoran od našeg zaborava.!

Stanem i gledam ljepotu. U potpunom suglasju i miru stari grad Sandalja Hranića i džamija «Starica», niko nikom ne smeta, plove ruku pod ruku prostranstvima svemirskim..

U toj tišini i ljepoti, u haremu pored džamije za koji je zemljište poklonio rahmetli Ćamil Mehić, uz Abidove unuke , sina Mirsada , kćerku , rodbinu i prijatelje, osjećam da je Abid Husić, rahat otišao sa ovog, na ljepši svijet..

Imam Zlomužica iz Mostara, podsjeti nas da razmišljamo o ovom trenutku koji » niko neće izbjeć..»

Abid Husić je bio ugledan domaćin . Bio je dugo godina odbornik ispred Ključa u SO-e Gacko.U Ključu je imao dosta dobro imanje , kuću preko puta , na daleko čuvenog izvora Studenac..Život je proveo , do progona 1992 godine, u Ključu , napajajući se svežinom i čistoćom zraka i vode što čovjeka sa » zdravljem opaja.»

Poslije namaza u ključkoj «Starici» dženaze i razgovora sa prijateljima koji su stigli da isprate sa dunjaluka Abida Husića, uz lijepi razgovor sa Esadom Čustovićem, predsjednikom Bošnjačke zajednice grada Dubrovnika, koji je redovan u svim poslovima i akcijama u Ključu, punih pluća i akumulatora duše, ostavljam Ključki mir i tišinu a Vama Gačanima diljem svijeta upućujem nekoliko fotografija i mahsuz sellama i pozdrava.

Dževad Memić

U životu heroj, u knjizi izdajnik

Mahmut Ćimić vraća dug spasiocu Miodragu Kovačeviću

Ovaj demanti je najmanje što mogu učiniti za Miodraga i njegovu porodicu koja je jedina pomagala muslimane u Gacku, a sada su je strpali među četničke protuhe...Nije pošteno, kaže Čimić

Ti idi, slobodan si, a vi uza zid, na strijeljanje“, ovim riječima se četnički komandant, inače rođen, a i sada živi u, po Hagu n e v i n o j Srbiji, obratio Miodragu Kovačeviću koji je minut-dva ranije sa svojim prijateljima mirno sjedio u jednom gatačkom lokalu.

Sumrak je bio, u ratno vrijeme da se već krene kućama.

„Nismo ni slutili da je u tom objektu, na prvom spratu, odsjela jedna četnička jedinica“,priča nam Mahmut Ćimić (45). Tada su zajedno sa njim i Kovačevićem u društvu bili i Miralem Sarić i Sead Memić.

Piše: Edina Kamenica

Sarić danas živi u Švedskoj, a Memić, povratnik iz inostranstva, kao i Ćimić u Mostaru.

Prije rata od ukupnog broja stanovnika Gacka, muslimana je bila jedna trećina.

„U grad se dosad nije vratio niko, jeste u Fazlagića kulu, a tu su još i pojedinačni povratci u neka sela.Bošnjaci prodaju budzašto svoje nekretnine. Moja porodica je jedna od rijetkih koja to ne namjerava“, govori Ćimić.

Aprila 1992. godine, kada i počinje naša priča, Gacko je i danju bilo u „mraku“.Ono malo preostalih Bošnjaka gotovo ne izlazi iz kuća, počinju njihova hapšenja, svi objekti im se naprasno oduzimaju, niko od njih više ne radi u javnim službama.Gradom gospodare domaći bijeli orlovi.

„Tek nešto malo ih je došlo preko granice. A kakvi su bili, sve su govorile njihove duge brade, šubare sa kokardama, noževi koje su začas vadili iza pojasa... Dugo nisam mogao prihvatiti tu transformaciju mojih komšija,činilo mi se da nije stvarna, da je ispred mene filmsko platno...Još ni danas ne mogu sebi objasniti što nisam odmah bježao, kao i svi drugi, prema Borču, preko Zelengore, za Trnovo, ili za Dubrovnik preko Trebinja, dok se još moglo.Jednostavno se okamenite i kad se „probudite“, shvatite da ste u obruču, bez ikakve mogućnosti za bezbjedan izlazak iz grada“, prisjeća se Mahmut, koji je od djetinjstva poznavao Miodraga Kovačevića.

„To je moćna porodica, uticajna, dosta njih je bilo u četnicima, ali Miodrag i njegovi nisu. Otac Žarko mu je bio u crkvenom odboru, bio neskolon komunizmu onda kada je to bila svojevrsna jeres, ali kada su po Gacku počeli srbovati čak i oni koji su na njega ranije upiralim prstom, na iznenađenje mnogih, ne i onih koji su ga dobro poznavali, on se povukao.

Nažalost, još nije došlo vrijeme da se konkretnije priča o spašavanju gatačkih muslimana“, smatra Ćimić, vjerujući da je čuvar lokala, zna samo da mu je Rebić bilo prezime, kazao četnicima ko je sa Kovačevićem.

Mahmut Ćimić

„Odjednom se dešava nešto što ću pamtiti dok sam živ.Mi smo već bili izašli iz objekta, i gotovo se približili kolima kad za nama, uz psovke, uzvike, istrča pet četnika. Svi naoružani i , očito, pijani. Poslije sam saznao da su do tada bili u sobama, na spratu.Jedan od njih je odmah počeo pucati i cijeli rafal prema nama opalio.Nikad mi neće biti jasno kako smo već samo od toga ostali živi. Meni je jedan metak okrznuo vrat, toliko da i danas imam ožiljak, ali kad pomislim da me je nekoliko milimetara dijelilo od prerezanog grkljana...Sustigli su nas i počeli udarati čime su stigl i. Mi smo se otimali, hrvali, koliko smo mogli, bila je to bitka za goli život. Tada njihov komandant kaže ono za strijeljanje“, govori Ćimić.

A onda Miodrag iskače ispred svojih prijatelja.

Gledao sam ga zabezeknuto. Kao da ne stavlja svoju glavu u torbu, odbrusio je četniku da će prvo njega morati ubiti, pa onda njih“, priča Mahmut, dodajući da bez obzira na to koliko je godina prošlo, nikada o ovome ne može pričati ravnodušno.

„Oni krvavih očiju, teturaju, a mi goloruki, ukočeni od straha. Miodrag, onako ogroman, stoji između nas“, kazuje Ćimić napominjući da je taj Kovačevićev potez bio ravan njegovom samoubistvu: „Pa i družiti se sa nama, muslimanima, u to vrijeme je bilo opasno“.

Očito, drskost nije očekivao i naglo razbuđeni komandant se okreće prema Miodragu, te mu ledenim glasom zapovijeda da sada on ide sa njima.

„ A mi da smo slobodni. Odveli su ga u MUP. Kasnije sam saznao da se tamo, srećom, našao neko razuman. Inače, pomenute večeri sam odlučio da , po svaku cijenu, idem iz Gacka“, nastavlja Mahmut.

Ujutro, pred njegovom kućom se zaustavlja policijsko vozilo.

Vode me u jedan motel, u podrum, gdje sam zatekao stotinjak prije mene uhapšenih...Petnaestak njih nije izašlo živo odatle...Imao sam sreću da budem među onima koje su poslije prebacili u zatvor u Bileći. Tamo je već bilo nekakvog reda, čak su nas upisali u knjigu Crvenog krsta. Osamnaestog avgusta sam razmijenjen“, ističe Ćimić.

Kad se život rasčlani na trenutke, ponekad sve izgleda bezazleno.

FK "Mladost" iz vremena kad su i slike Bošnjaka fudbalera visile na zidu

„Prilikom deportacije u Bileću, dok su nas ukrcavali u šleper, goneći nas pritom kao stoku, četvorica ili petorica, ne znam tačno, iz onog podruma su likvidirana. Jednostavno je pištolj u njih uperen i pali su...Jedan sudski proces upravo u vezi sa tim se vodi“, priča Ćimić, koji se nakon rata prvi put sreo sa Kovačevićem na liniji razdvajanja, između Mostara i Nevesinja.

A u međuvremenu Mahmut je , kao pripadnik Armije RBiH, prilikom oslobađanja Sjevernog logora u Mostaru teško ranjen. Noga mu je amputirana. Danas radi na benzinskoj pumpi Udruženja ratnih vojnih invalida.

„Ako je i za šta poslužilo to moje iskustvo iz Gacka, onda je to bilo u vrijeme sukoba sa HVO. Sada sam ja taj koji je suborce uvjeravao o čemu se zapravo radi:“Sve se ponovilo. Sve mi je bilo poznato...“

Miodrag je prije rata bio perspektivni fudbaler Mladosti iz Gacka, kao i Mahmut.

„Kad je ušao u prostorije Uprave kluba i vidio da su sa zidova poskidane sve fotografije na kojima je bio ijedan Bošnjak, pobjesnio je , tražeći da se ove vrate, ili on neće tu ulaziti“, ističe Mahmut, dodajući da zna kako se danas nerado govori o ovakvim primjerima herojstva.

NAGRADA DOBRIM LJUDIMA

Inače neposredan povod za Ćimićevo obraćanje Oslobođenju jeste činjenica da je Miodragova majka Ljilja rođena sestra Nataše Zimonjić-Čengić, čiji sin Goran je ubijen na okupiranoj sarajevskoj Grbavici braneći komšiju Bošnjaka, što je nebrojeno puta, raznim povodima, bio povod za pisanje teksta u našem listu. Posljednji put, povodom inicijative da se jedna ulica u Sarajevu nazove po čovjeku koji nije kalkulisao. Kao ni njegov rođak Miodrag.

Radujući se tome kao da se radi o njegovom djetetu, Ćimić nam još kaže da je jedan od Miodragovih sinova najmlađi magistrant jednog srbijanskog univerziteta, okrenut nauci. „Bog ga je nagradio dobrom djecom“, dodaje Mahmut.

Miodrag Kovačević

„Jasno je da postoji opravdan strah od relativiziranja zločina učinjenog prema Bošnjacima, ali istinom se ne smije kalkulisati. Ili je nešto dobro ili nije“, misli Ćimić, koji je ovu javnu ispovijest, pod uslovom da ostane živ, obećao samom sebi čim je ušao u slobodni dio Mostara:

„Miodragu ta ispovijest ne treba, ali treba meni“, objašnjava Ćimić, koji je utoliko više bio ogorčen kada je u knjizi Izdaja i odbrana Hercegovine pročitao da autor Suad Ćupina Miodraga i njegovog brata Vasa svrstava među četnike, koji su po Gacku ubijali i pljačkali, kao i Željka Starovića, „a koji, takođe, ni po čemu nije zaslužio da se nađe među sličnim protuhama“, ističe Mahmut Ćimić. (Preneseno iz dnevnog lista „Oslobodjenje“, april 2007)

SUSRET U KLJUČU

Nad ponorom , gdje se sa gatačkom valom rastanu njene vode i nastave dalje puteve samo njoj poznate, očaran ljepotom i hukom pitam gdje je mjesto odakle je Zikan i drugi , ali bogami rijetki mladići, skakao u ponor. Pored Zikana reče Mirsad skakali su Meho Čustović, Alija Mehić i sinovi Asima Čustovića.. Strah pogledat, a skočit pogotovo !! Ma šta je skok u konjički kazan prema ovom! Ove slike neka budu i poseban sellam mom ahbabu Azizu-Zikanu Čustoviću.

Jutro 18.08.2007, subota, po ranijem dogovoru sa Mirsadom Husićem , majkom mu Ćerimom i sinčićem Miralemom, u jutarnjim satima krećemo do Ključa.

Između Ključa i Kruševljana u Nevesinju gdje je isti dan bio mevlud i otvaranje džamije bez razmišljanja odlučih da odem u Ključ za koji me od najranije mladosti vežu prelijepe priče moje majke, rahmetli Hamide. Ona je imala polubrata Mušana Memića koji je u Ključu bio žandar, pa mu je išla u posjetu. Pominjala je starog Nasufa Čustovića, Sajta Čustovića, Taibu Mehić i druge skojima se družila. Radi tih priča i i radi mnogih ljudi koje sam kasnije upoznao Ključ je ostao moja velika ljubav.

Uz put sa Mirsaadom i Ćerimom oživljavamo sjećanja na njihova Miralema koga sam poznavao, kod mene je često, 1992 navraćao sa rahmetli Miralemom Škaljićem-Šargijom .Šta reći poslije toliko godina. Ostali su mi u sjećanju kao mladi ljudi koji su voljeli život i druženja , bili su hrabri do granica koje ljudski um može dokučiti. Majka Ćerima kroz suze i uzdah ponavlja « Rano moja sve mi je znao u ruke..ništa mu nije bilo lijeno ..muko moja za njim..»Miralem koji će sada u treći razred, imenom nastavlja ratom prekinutu amidžinu mladost, i što se odmah primijeti, bit će hrabar i odvažan..

U Ključu na Studencu Hasan Čustović i Sabit Mehić, dva , ko naručena sagovornika. Sa njima i eglenom do « Starice» Ključkih kapetana i Staroga grada Sandalja Hranića. Učim Fatihu za duše umrlih, a onda stazom što spaja Staricu i Grad Sandalja Hranića stižemo do kuće podno grada, u kojoj je živio Anadolac Meho i od koga vode porijeklo Mehići. Zidovi ko da su tek sazidani .Za nevjerovat.. Sa grada gledam Cerničko polje istočno i Zagradca desno, dok mi Sabit priča da je kralj Sandalj kožama začepljao ponore. Grad bi voda opasala a on po njoj plovio svojim lađama koje je vezao za halke koje i danas postoje na Gradu i Stepenu.

Poslije podne namaza koji je u džamiji predvodio Fehim Vukotić, član Mešihata IZ Hrvatske, poznati sportaš i patriota koji svaki gatački skup posjeti i pomogne.

Priča mi uz kafu kod Ćerime , očistili harem u Cernici i sad hoće da krenu sa rekonstrukciom jedne kuće kako bi se imali gdje okupljat..Šta tu treba već čestitat i pomoć ove vrijedne i znane ljude, čiji primjer i ljubav prema svojim korjenima treba slijedit.

Obiđoh porušenu kuću Zade Čustović , bašta urađena, šljive rodile. Zada svake godine bude u Ključu kod brata Sejda Redžića i čeka obnovu kuće. Naprijed Šeho Čustović sam obnovio kuću, zove na kafu i pokazuje šta je sve uradio... Put me vodi do Viline pećine i ponora kod Zagradaca.U društvu sa Mirsadom i Miralemom obiđoh ova čuda prirode i Božijeg davanja.

Vruće u Ključu ali kad prilazite Vilinoj pećini koda se otvara ogromni hladnjak i kupa vas zemna svježina. Ja ljepote!! Napravih snimak pećine i stijene u kojoj je voda milenijima , vječnom i beskrajnom upornošću izdubila stijenu ko kakav umjetnik..

Pored rijeke zrele divlje kruške , mirom mirišu, i dok ih probam i uživam u ljepoti ukusa sanjam turšiju koja je bila jedino piće naše mladosti. E da je Bog do i sada !!!

Uz put upoznah Rista Milovića koji je skup u Ključu iskoristio da proda nešto meda , a što je uz 3 krave koje drži jedini njegov izvor prihoda .

Bi mi drago da je krenula normalna ljudska komunikacija, koja se zove život i koja sve nadjača u Bosni i Hercegovini !

I neka tako bude !

Prođoh kroz minule godine u pričama sa , Hasanom Čustovićem, Sabitom Mehićem,Halilom Mehićem,Eminom Čustovićem, Rasimom Čustovićem, Hadžom Čustovićem, Esadom Čustovićem, Mirom mojom Majdom i djecom iz Dubrovnika, Ahmom Mehićem, Mirsadom Redžićem, Sejdom Redžićem, Fadilom Čustovićem, braćom Hamidom i

Ademom Mehićem, Husnijom Tanovićem, Asimom Čustovićem, Fehimom Čustovićem,Šaćirom Mehićem …Delvom Zekić, Dinom Zeićem, Hebibima i mnogim meni dragim ljudima.

Pri polasku pomalo tužan , nema mog ahbaba rahmetli Meha Mehića, nemoguć je skup Ključana a da se on ne pomene.

Stojim i slikam Štalu solidarnostii što smo Mehu radili : Izet, Džemil, Mika, Lola, Ranko, rahmetli Esad Tunović i rahmetli Šućrija Greljo…, sada potpuno devastirana ..

Snimkom Mirsada i Obrada Milovića, pored stada ovaca, završih posjetu Ključu, Zagracima i Cernici sa željom da susreti u Ključu postanu tradicija i da se ovim prostranstvima ponovo zabijele stada ovaca..

Sa nekoliko fotografija Ključa, «Starice», Viline pećine i Ponora sellam i pozdrav svim Gačanima diljem svijeta

Dževad Memić

MEMORIJALNI KARATE TURNIR 'HARIS ČAMPARA 2007'

SJEĆANJE NA ŠAMPIONA IZ GACKA

Pred spomenikom na Makljenu, jeseni 198x godine, na putu za Zagreb, gdje je KK "Terma", učestvovala na Evropskom takmičenju, napravismo ovaj zajednički snimak.

Ko je te jeseni vjerovao da će dvadeset godina kasnije dio ove mladosti zauvijek odnijeti rat.Ko je mogao predpostaviti da će neki od njih danas imati svoje memorijale,na sportskoj slavi stečene.

U svojom kratkom postojanju, do rata 1992. godine, ovaj je klub postigao mnogo.

U sjećanje na njegovog najboljeg člana u Sarajevu je ,nedavno, održan memorijalni turnir.

Zahvaljujemo se Dženiti Grebović iz Sarajeva, na ustrajnosti i ideji da Gacko.net obilježi ovaj memorijal.

Prošlo je punih petnaest godina, i ne znam šta je gore - Harisov smrtni hropac , Sabirin očajni jauk kada ga je zadnji put tražila preko telefona, dal’ moj nijet na njegovom mezaru koji sam dugo vremena nosio, do ove godine.

HARIS JE BIO LIJEPO DIJETE, DOBAR SIN, LIJEP MLADIĆ, DOBAR UČENIK,USPJEŠAN STUDENT I NE POSTOJI NIKO KO GA JE POZNAVAO DA GA NIJE VOLIO.

Teško je bilo u ova vremena, poslije rata kad brat za brata ne zna i kad je čovjek čovjeku vuk, organizovati nešto na državnom nivou - kako i priliči za njega.
Kada se oformilo udruženje jedinice u kojoj je Haris bio pripadnik i poginuo kao šehid, tek su se stvorili uslovi i potekla je inicijativa da se organizuje Memorijalni turnir u karateu pod nazivom 'HARIS ČAMPARA'.

Pošto je Haris bio vrhunski sportista, višestruki prvak Jugoslavije i vicešampion Evrope jednom riječju pravi gorostas, i adekvatno je bilo da se na tom turniru pojave najbolji juniorski reprezentativci BiH.Obavljen je razgovor sa seniorskim selektorom gospodinom Suadom Ćupinom koji je objeručke i bez rezerve prihvatio naš prijedlog i pomogao u organizaciji istog. Uz saglasnost Karate saveza BiH i ostalih instanci krenulo se u realizaciju projekta.
Na turnir je pozvano 28 juniorskih reprezentativaca koji su se, bez izuzetka, odazvali.

Haris je poginuo na području općine Vogošća i iz tog razloga je odabrana Sportska dvorana 'AMEL BEĆKOVIĆ ' u Vogošći.
Zamišljeno je da turnir bude revijalnog karaktera da vremenski traje 2 sata te su iz tog razloga obezbjedjena dva tatami borilišta, semafori i ostala prateća oprema.

Na turniru najuspješniji su bili:
1. Alen Kupusović
2. Željko Marušić
3. Damir Zadro,

a za najatraktivnijeg takmičara proglašen je Admir Zukan.

Organizacija turnira je propraćena u sredstvima javnog informisanja kao što su: dnevne novine, radio i TV stanice.

Pošto Harisova majka živi u Švedskoj i nije bila u mogućnosti prisustvovati u emisiji koja se emitovala na RTV Vogošća, bio je prisutan njegov amidža Izet Čampara i predstavnici Udruženja.

Pismom zahvalnosti obratila se Harisova majka Sabira Čampara:
Draga djeco,

Osmog juna 1992.godine kada sam sa vriskom izgovorila Harisovo ime znala sam da je od mene, otišao jedan dio mene, krv u žilama mi se zaledila. Nedugo zatim, poginuo mi je i muž Hajrudin, kao pripadnik Armije BiH.
Petnaest godina poslije, djeco moja, kada sam saznala da želite održati turnir u karateu u pomen njegovog imena -Harisa Čampare, moje staro i oslabljeno srce počelo je da kuca.
Ovom prilikom vas selamim i pozdravljam i duboko se zahvaljujem za ono što činite.
Nemojte da se zaboravi njegovo ime i ime svih šehida i poginulih boraca koji su dali živote u odbrani BiH.

Na dan održavanja turnira rodbina, prijatelji i učesnici turnira obišli su Harisov mezar, položili cvijeće i učenjem Fatihe odali počast ovom istaknutom čovjeku i sportisti. I pored svih najava o organizaciji ovog turnira nažalost, pored rodbine i prijatelja niko od zvaničnika vlasti iz Udruženja Gačana nije se pojavio niti pomogao oko organizacije.
Turnir će se organizovati svake godine, osmog juna i nadam se da će biti na višem nivou. Ako obezbjedimo dovoljno finansijskih sredstava pozvali bi reprezentacije Evrope koje nešto znače u ovom sportu, pa ovom prilikom molim sve Gačane i prijatelje sporta da pomognu oko organizacije istog. Organizacioni odbor ovog takmičenja sačinjavali su gospodin Salko Hajdarević, predsjednik uruženja, gospodin Suad Čupina selektor karate reprezentacije BiH i moja malenkost.

Vise informacija o turniru mozete naći na web stranici udruzenja http://www.prva-slavna.ba/slavnavijesti-10.html

Nijaz Grebović

Održan tradicionalni teferič u Kuli

Danas, četvrtog avgusta, je održan mevlud u Fazlagića Kuli. Posto je datum održavanja pomjeren u odnosu na prošle godine, prisustvovalo mu je više Gačana nego je očekivano.Na mevludu su prisustvovali.Mehmed Sarić, Avdo Hebib, Dževad Memić, Husejn ef. Hodžić, zamjenik muftije kao izaslanik Nazif ef.Garib i brojne druge efendije moje poštovane kolege,koji su se obratili sa prigodnim predavanjima. Mevlud je počeo u 12, i zavrsio u 14 sati. Poslije klanjanja podne namaza prisutni su pozvani u školu na doček koji je pripremljen kao i svake godine.Dosta je se ljudi odazvalo iz Dubrovnika kao i iz Sarajeva, Mostara i brojnih drugih mijesta.

Selam za sve ljude iz Gacka od Mensura ef. Ždralovića.

Vratnica – gdje će opet dimiti vatre!

Prvi put, bez muftije hadži Seida ef. Smajkića, koji nije mogao prisustvovati , održan je tradicionalni mevlud i teferič u Fazlagića Kuli.

Ovog puta sa Ibrahimom Kujanom , poslanikom u Vijeću naroda RS-a, Nijazom Škaljićem ,Ejubom Krvavcem i Emilom Krvavac članom GO SDA BiH, krećem u Kulu.

Uz put primijetim, ne radi TE Gacko, kažu ima problema sa rokom i remontom turbine..!?

Rat se izgleda i njegove posljedice i gluposti i tu ogleda. Život i vrijeme fakturiše i ništa ne zaboravlja.

Osušenim poljem plove stada ovaca i gatačkih goveda…Ibrahim, agronom po struci pita kakvo je ono rastinje i haluga ispod klaonice prema polju, čudi se što nije obrađeno, objašnjavam da je to posljedica kanalizacije iz Gacka koja ide poljem i izlijeva se nekontrolisano.

U Kuli raduje susret sa Fehimom Vukotićem, Esadom Čustovićem, Hasanom Čustovićem iz Dubrovnika, pozivaju me na susret Čustovića u ključu 18.08. 2007. godine. Raduju susreti sa dr Bajrom i Mehom Sarićem, Avdom Hebibom, na Gradac poziva Aljoša Čampara, ispekao jagnje , kuću obnovio vlastitim sredstvima.

Posebno sam obradovan što sam poslije dužeg vemena sreo hanumu Safetu Čampara, suprugu mog prijatelja rahmetli Rifeta Čampare, saburli čovjeka za koga me vežu najljepše uspomene. Tu je i moj ahbab iz 1990 Mirsad Bajrović sa kojim sam uspio proći i preživjet mnoge životne prepreke koje je bura ratna i politička postavljala. Drago mi bi kad sretoh Derviša Bašića, odbornika iz 1991 godine, sa kojim sam imao dobru saradnju u najtežim ratnim danima tih godina u Gacku.

Idući prema džamiji sretam Salka Sokolovića, predsjednika KO SDA HNK-a i poslanik u parlamentu BiH, raduje me što je tu, kaže da je posjetio Cernicu odakle je njegova majka iz porodice Hebiba. Salko je kao dijete dolazio svakog ljeta u Gacko i Cernicu i nije zaboravio svoje korjene a što bi trebali slijediti i svi ostali Gačani koji pomalo zaboravljaju na ovu pitomu kotlinu.

To da ne zaborave, u džamiji , poslije izučenog Tehvida, Zikra i Jasina poginulim u asgresiji na BiH, pozvali su efendija Ždralović imam gatački, izaslanik muftije efendija Garib, sekretar muftijstva, Ismet Čampara, odbornik u SO Gacko ,koji je prenio sellame i telegram poslat od Tarika Sadovića, ministra u Vijeću ministara BiH, dr Mehmed Sarić i Avdo Hebib..

Uz obaveznu posjetu Sopotu i eglen sa rodbinom : Ramizom i Ingom , Mirom i Majdom iz Dubrovnika, uz Fatihu umrlim u haremu pored džamije i mom rahmetli Husniji Džankoviću, napustih Kulu sa željom da iduće godine bude nas više.

Poseban osjećaj je kad stiskate ruku gatačkom imamu efendiji Mensudu Ždraloviću, čovjeku u čijem prezimenu se skriva simbolika moći i junaštva i sjetim se iz narodne pjesme « Ždral preleće s mora na Dunavo..»mi odlazimo on ostaje, to je naša slika tamo, Koja ljudska snaga i duhovnost u ovom mladiću!!! zato molim sve Gačane širom svijeta koji ovo pročitaju i mogu, da prenesu i drugim .

SVI MI TREBAMO BITI ČLANOVI IZ GACKO !!

Tako ćemo pomoć sebi i našem efendiji Ždraloviću i čuvati od zaborava našu tradiciju i uspomene..

Idući za Mostar svratismo i do Vratnice gdje je krenula obnova i gdje će ope dimiti vatre i širit se miris i rahatluk u obnovljenom domu Avda i Ramiza Škaljića.

Uz nekoliko slika sa teferiča u Kuli i iz Vratnice upućujem sellam svim Gačanima diljem svijeta.

Dževad Memić

Groblje naše sramote

Kad smo objavili priču o herojima bez glava, priču o ukradenim bronzanim poprsjima trojice narodnih heroja iz Gacka, nadali smo se da će to biti kraj tužne priče o uništavanju nadgrobnih spomenika borcima za oslobođenje ,iz II Svjetskog rata. I da li samo o njima?

Ovo pitanje nameće se samo od sebe, nakon što pogledate najnovije snimke Darka Mandića, sa Partizanskog groblja, napravljenje sredinom juna ove godine.

Naime jednog vikenda, sa ulaznih vrata Partizanskog groblja, netragom je nestala ulazna kapija. Da ne bude zabune, nije riječ o maloj kapiji, , nego uz to još dvokrilnoj, kapiji napravljenoj od teških željeznih cijevi! Par dana nakon toga , kapija se našla, bačena u samom groblju, pa je nakon nekoliko dana postavljena na svoje mjesto. Ako nadjete vremena i posjetite gatačko Partizansko groblje, uvjeriće te se da je u zaista jadnom stanju. Na sve strane je razbacano polomljeno staklo, smeće, da ne komentarišem travu do koljena… Do prije godinu dana bilo je sasvim uobičajeno da čobani stoku koju vraćaju sa ispaše u polju, protjeraju upravo kroz groblje. Papira,plastičnih otpadaka, smeća je na sve strane.

Nakon svega postaviti je pitanje: Ima li išta sveto, ima li išta što treba poštovati?

Ako to nije mrtav čovjek, njegov grob , sjene predaka, šta je onda?

U vremenima u kojima se mnogi od nas prse svojom vjerom, poštovanjem njenih načela neizostavno se nameće jedno sociološko, pa i psihološko pitanje: Šta su i gdje su uzroci ovakvog ponašanja? Ne radi se , dakle , o nečijem “tuđem” groblju.Mada, za normalan um ta razlika i ne postoji. U njemu su sahranjeni borci iz onog rata, Gačani, dakle rođaci, kumovi i prijatelji stanovnika mjesta.

Nije to ni staro groblje, da bi čovjek pomislio da su se veze sa domicilnim stanovništvom izgubile. Neću da vjerujem da ideološki razlozi mogu biti ti koji pokreću vandale na skrnavljenje groblja, mada vjerovatno, i toga ima.

Hoću, opet, da podsjetim na istorijat tog vandalizma, ne da optužujem , već da probamo doći do odgovora na ovo pitanje.

Uvijek me je čudila ta , neka meni nepoznata potreba lokalnog stanovništva da uništava groblja.

Sjetiće te se da su uništeni svi haremi u gatackoj Površi. Na jednom sam nekoliko godina pred rat bio I napravio snimke , koje , na žalost ne mogu objaviti. Riječ je o haremu u Jugovićima , na kome je 400 povaljanih nišana, sa vrlo vrijednim natpisima,(ima medju njima mnogo veoma starih, sa raritetnom kaligrafijom). Pa je uništen harem u Slivljima , jos veći harem , ni traga mu se ne zna, u Gacku je do šezdesetih godina prošlog vijeka, bilo, pa uništeno pet harema. Istorija bilježi veliko vojničko groblje u Gacku, pa kompletno austrijsko vojničko groblje na raskrsnici prema Foči, sa preko 300 divnih nadgrobnih spomenika, te desetine kamenih sarkofaga I stećaka koja su nakon I Svjetskog rata kompletno uništena, a kamen sa nadgrobnih spomenika upotrijebljen kao tucanik za put. Divnim čudom u jugoistočnom dijelu groblja uz gatačku crkvu, ostade sačuvano nekoliko spomenika austrougarskim oficirima. Razloge očuvanja ovih spomenika treba tražiti, vjerovatno, u činjenici da je o tome , dakle njihovom rušenju, trebalo pitati lokalnog sveštenika. Uništeno je , takodje, austrijsko spomen-groblje u Avtovcu, a na kraju napomenimo da je istu sudbinu doživio I mauzolej, ili bolje rečeno turbe Smail-age Čengica, te kompletan harem kod džamije u Lipniku,u kome je bilo locirano I pomenuto turbe. Vajni “istoričari” crnogorske provinijencije polomiše se u nakani da dokažu da su turbe srušili Austrijanci. Po onoj Gebelsovoj, -sto puta ponovljena laž, biće nekada istina-. U posjedu sam turističkog interera koji je izdala ta vlast, u kome su u Gacko navedene samo dvije znamenitosti: brana Klinje I Smail-agino turbe. Turbe ima I fotografiju u tom putnom vodiču. I da ne nabrajam mogao bih do ujutro. Neshvatljivo.

Bila je u Gacku riječ, da ne valja uzeti nešto sa puta, kamen sa njega posebno. Narod je , čvarao, vjerovao da je to nešto kao sveto, kao nešto što ne treba dirati. I bio je u pravu. Očito, došlo je vrijeme , da to što je bilo sveto, kao groblja I nadgrobni spomenici, postaju žrtvom iživljavanja onih što se vjerom ponose, a vjeru ne vjeruju.

Još mi je u živom sjećanju sljedeći dogadjaj: Dođosmo u selo u patronažu kod čovjeka koji je imao dijete sa mentalnom retardacijom, najtežeg stepena. Nakon evaluacije djeteta, razgovarasmo I sa komšijama. Svi odreda su bili za to da se djetetu i materijalno pomogne, no za njegovu situaciju su imali sljedeće objašnjenje: - Tako je to kad otac kamenje iz groblja, ugradi u zid štale!

Ne pripadam onima što vjeruju.

No sklon sam da povjerujem kazivanju seljana. Vijekovima razborit svijet tako misli I tako se ponaša. Onim drugim nek posluži, ako ništa drugo, za razmišljanje.

Homogeceka

S U S R E T U B A H O R I M A I M R Đ E N O V I Ć I M A 2007.

Iako se krenulo tek prošle godine,sa susretom Bahorana i Mrđenovaca svake druge subote u julu, zov Zavičaja je neodoljiv, tako da se ove godine u Bahorima i Mrđenovićima 14.07.2007. godine okupilo desetine stanovnika Bahori i Mrđenovića, razne životne dobi.

Rano u subotnje jutro sa bratom Esadom, zetom Nazifom, ženom Zinetom , sestrom Zumrom, mlađim sinom Emirom, unukom Azerom i šurom Hamom krećem u susret Bahorima. Uz put me stiže Bela Bašić , kćerka rahmetli Edhema Bašića-Kema , što je sa sinovima Husnijom i Elvirom, bratom Ejubom, ocem Džaferom i Smajom Bašićem sinom mu Sulejmanom, Behkom i Sutkom Ćimićem 13.08.1992. godine strijeljan na Kotlini na putu prema Fazlagića Kuli.Beloj je nena od Grebovića iz Bahori, i nije mogla propustiti susret Bahorana. Njen primjer je poruka svima kako se treba odnositi prema svojim korjenima!

Stižemo u selo ispod koga su kod mosta i u Bajrovim Rijekama brojni Šatori . Dime vatre. Jutarnja kafa , kakva samo u dženetu može biti, razgaljuje dušu i daje snagu da ploviš u svijetu sjećanja i ljubavi.

Zvuk motorne pile, u selu i Hamid Memić, najavljuju rekonstrukciju i povratak u Bahori .Ima puno posla na raščišćavanju rastinja i svega što je rat ostavio , ali vrijedne ruke će postepeno vraćat ljepotu i život Bahorima. Slijedim Hamidov primjer i s posuđenom sjekirom očistismo prilaze našim kućama .

Dok prolazim putem prema haremu i sinu Emiru objašnjavam koje je naša zemlja, zove Braco, stariji sin iz Amerike, pita gdje smo i iako u Americi taj dan je srcem i mislima s nama u Bahorima.

U Haremu sinu dajem potrebne informacije o centralnom i najvećem bašluku. Tu je ukopan naš predak Grabovica koji je doselio iz Hercerg Novog.

Učimo Fatihe našim umrlima , uto stiže Jašar i Rasim Talović. Primijetim polomljen bašluk na mezaru rahmetli Šućrije Memića.Malo dalje stanem i učim Fatihu pred mezarom Melće Voloder, rođene Talović. Naviru sjećanja. Šućrija je bio omiljena ličnost među našom omladinom.Imao je liberalan odnos prema omladini, nije branio djeci pušit.Bio je vjernik i predstavnik Odbora IZ za Bahori. Ako je nekom nastala šteta u selu on je brzo organizovao pomoć da se kupi nova stoka ili sijeno ili napravi kuća…Bio je čovjek od akcije. Melća Voloder je imala dva sina koja su nestala prošlog rata, kasnije joj je umro muž pa je sama živjela u Jesenicama-Gornje Bahori. Šućrija je svake godine organizovao nas mladiće da se prvo ide pokositi Melćina zemlja. Halal joj bilo i ovog i onog svijeta ! To je bio adet u mojim Bahorima i tome Šućriji su bašluke polomili.!!!

Vraćam se u Rijeke. Stiže Safet sa zetom Ahmom i priprema jagnje za ražanj, na sve strane miris ćevapa, roštilja.. Ranije stigli i šatore postavili: Fadil, Uzejr, Faim, Ramiz, Alija, Ahmo,…Dolaze Osman, Bešo i Miki.. u Mrđenoviće prolaze kolone auta: Munib, Senad Tunović, Rašid Šahović.Iz Tuzle nam stižu Džafer i Lutvo Talović …

Trči se u zagrljaj! Mehmed, Zijo, porodice kompletne. Bože ljepote i rahatluka..

Priča teče , razgovori.. U blizini rijeka žubori milujući svaki kamen.Sjećanja na prve dječačke odlaske u ribu.Nezaobilazno sjećanje na Zaima Memića što nas je sve učio ribolovu .

Idemo do Jasika, uz put stajem u Kođačama, tu su moji Memići dedo Fejzo i brat mu Adem ljeti izgonili stoku. Tu je zemlja i Grebovića i Džilitovića.Tu je poznati stočar, Bajro Grebović, otkrio ljepotu i živio sa njom. Sad se tu šire stada Bilećana, izgone stoku , zarađuju pare ko da je njihovo i još bolje.

U Jasikama isto tako , gdje su Šarotići :Began, Nasuf, Ćamil ,Okica... živjeli u podno Živnja i uz ljepote pašnjaka i obilja vode napasali stada, sada Bilećani , nomadi, to isto rade i uz put redom sijeku našu šumu.

Odemo i do Rupnih Dola, gdje je zemlja mog deda Hasana Šarotića, zarasle njive i livade..a nekad su bila uređeni ko park prirode . I ope' će biti , ako Bog da ! Ako bude vijeka !

Ostatak dana provodimo u hladovini i sjećanjima .Odavno nije bilo više Bahorana i Mrđenovaca na jednom mjestu.Vre ko u košnici.Puno djece, igra se i kolo , harmonika, pjeva poznati Bahorski bećarac.. Posebno oduševljenje što je među nama i Zada Šahović, rođena Memić. Rodila se 1925. kad su pobijeni Bahorani na Lukavici , među njima i njen otac Hamid. Kad je veliki zbjeg Gačana , poslije napada na Borač 01.07.1992. krenuo Morinama i bespućima do slobode , bio opkoljen i pozvan na predaju, na putu prema Kalinoviku, kad su se puno mlađi izgubili i htjeli predat, Zada je skočila na noge i rekla: « Za mnom p…. vam materina!« I ko je poslušo Zadu nije dopao u logor Kalinovik.

Najviše vremena provodim sa Safetom, Zaimom , Kasmirom ne bi se za sto godina ispričali..Došao i Zećir i Sabina..Iz Mrđenovića stiže Rizvan – Miro Tunović, Vehbija.Miro sretan ko dijete, kaže « Bio sam na Hercegu». Poznato Vrelo iznad Mrđenovića . Radujem se što je Miro tu.Iako je izgubio obje noge , on je u Bahorima i Mrđenovićima .Za 55 godina nagledao sam se ljudi , bio je rat nagledao sam se i junaka.Od Mira Tunovića samo je Adil Škaljić veći junak.! To se više na rađa!

Prije polaska sa Safetom mora se otić na Kotlinu, pod Litice i napit vode..Kakva Allahova blagodet ! Ko u posjetu nekom najdražem, koga cijelu vječnost niste vidjeli.. O časi mili .. sjećanja navrla …

Na kraju nezaboravnog druženja, dva zaključka :

Zerćir Šarotić je imenovan za predsjednika Odbora za uređenje Harema , a u Odbor će ući po jedan predstavnik svih porodica koje su živjele u Bahorima
Postignut je koncezus i uputit će se pismo gospodinu Milanu Radmiloviću, načelniku opštine Gacko , da se spriječi nezakonito korištenje naše zemlje, od strane stočara iz Bileće.

Uz obećanje da će mo se češće vraćat i počet rekonstrukciju uništenih kuća , u subotnje prdvečerje krenuh za Mostar.Duša i srce i dalje plove prostranstvima ljepote što oku izmiču !

Nekoliko fotografija sa druženja ,uz sellam i pozdrav svim Gačanima širom svijeta i vidimo se, ako Bog da, ponovo druge subote u julu !

Dževad Memić

ODGOVORI - KAKO DEBLOKIRATI HERCEGOVINU SA SJEVERNE STRANE

PROFESOR LUKOVIĆ DAO JE RJEŠENJE

NEPOVOLJNI GEOLOŠKI USLOVI OZBILJAN FAKTOR RIZIKA ZA GRAĐEVINSKE PODUHVATE U ČEMERSKOM OSOJU
Nema sumnje, kao cjelina, Istočna Hercegovina ne može krenuti u bilo kakve ozbiljnije razvojne projekte, dok se ne deblokiraju njena sjeverna vrata - prevoj Čemerno. Zašto je taj problem tako dugo na tapetu, kakve su sve greške činjene ranije i šta bi trebalo uraditi danas, o tome sa Glas piše doktor geoloških nauka Radule Popović...

Lebrsnik, pogled sa Cemerna

Zahvaljujuci informaciji, koja je prezentirana u novinama "Glas Trebinja", br. 955, od 29. 12. 2006. god, a koja se odnosi na izjavu predsednika Vlade Republike Srpske o planovima za privredni razvoj dela istočne Hercegovine... Prema toj izjavi, pored drugih velikih investicionih projekata, jedan od prioriteta je i saobraćajnica Foča (Srbinje) - Gacko. Premijer Dodik je, naime, izjavio: "........ u idućoj godini (tj. 2007, primedba autora) očekuje se početak radova na magistralnom pravcu Gacko - Foča, preko Čemerna ........" Ova izjava je bila povod za osvrt na geološke probleme, koji očekuju graditelje tog puta.

Još u antička vremena to je bio jedan od glavnih saobraćajnih pravaca, koji su povezivali jadransko primorje (Dubrovnik) sa unutrašnošću Balkanskog poluostrva. NJome su vekovima tutnjale vojne horde, trgovački karavani i seljakanje stočara nomada. Ostaci kaldrmisanog antičkog puta očuvani su do danas u dolini reke Mušnice. Značaj ovog koridora ozbiljno je umanjen tokom austrougarske okupacije, naročito kada je izgrađena železnička pruga dolinom Neretve. Ujedno, to je vreme kada je veliki deo istočne Hercegovine ušao u sastav Crne Gore. Oba ova faktora uslovili su zamiranje transporta pravcem Dubrovnik - Trebinje - Bileća - Gacko - Foča - dolina Drine, Lima, odnosno preko planine Tare i Zlatibora prema centralnim delovima Balkanskog poluostrva i dalje na istok, jugoistok, odnosno sever i severoistok.

Ali, ovaj koridor je i dalje ostao značajan predmet interesovanja mnogobrojnih planera posle raspada austrougarske carevine i formiranja Kraljevine Jugoslavije. Rezulat toga je izgradnja železničke pruge Beograd - Sarajevo, preko Užica i Višegrada, sa danas veoma atraktivnom tzv. "šarganskom osmicom".

Potom slede izgradnja uskotračne pruge kroz Popovo polje do Zelenike, odnosno preko Bileće do Nikšića, a zatim od Ustiprače do Foče. Ostalo je, dakle, stotinjak kilometara pa da se izgradi pruga od Foče do Bileće preko Gacka, čime bi Beograd bio povezan direktnom železničkom vezom sa Dubrovnikom i Hercegnovim (Zelenikom). Na žalost, nije došlo do realizacije tog projekta, jer je sve planove u tom smislu zaustavio požar Drugog svetskog rata.

Zahvaljujući ratnim događajima iz 1943. god. u dolini reke Sutjeske i želje političkog establišmenta, posle Drugog svetskog rata, i namere da se ovekoveči uspomena na te događaje, lako je donesena odluka da se za nakraće vreme i sa najmanje novčanih sredstava, izgradi jedna drumska saobraćajnica, kako bi učesnici velike proslava 1958. god. mogli da dođu i odaju poštu poginulim, a uzdignu slavu preživelih.

IZGRADNJA MAKADAMSKOG PUTA GACKO - FOČA

Izgradnja puta Gacko - Foča poverena je Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Ovaj ozbiljan inženjerski zahvat bio je poveren mladim i neiskusnim stručnjacima uz zahtev da se sav posao završi u što kraćem roku i sa što manje finansijskih troškova. Zbog svega toga projektanti su se odlučili da delove puta, koji je već postojao (kao što je slučaj sa deonicom Gacko - Čemerno, izgrađenom još u vreme austrougarske okupacije) rekonstruišu, a izgrade nove deonice gde su ranije postojale samo pešačke staze. U ovaj drugi deo ulazi i deonica Čemerno - Tjentište. Takvo opredelenje doprinelo je da projektovana širina puta, od 6 m, duž cele trase nije realizovana, već je na pojedinim deonicama bila manja, što je ostalo sve do danas. Projektanti su ga svrstali u kategoriju puteva sa makadamskim kolovozom. Ubrzo, nakon puštanja u saobraćaj, ovaj putni pravac privukao je veliki broj automobila, kamiona i drugih sredstava javnog transporta. Postala je veoma značajna saobraćajnica, što je imalo za posledicu odluku da se posle nekoliko godina rekonstruiše u smislu asfaltiranja kolovoz. Međutim, širina, mnogobrojne krivine i usponi pretrpeli su samo neznatne promene.

Brzina izgradnje, nedovoljna proučenost geoloških uslova, duž trase puta, imali su za posledicu aktiviranje fosilnih klizišta u Čemerskom osoju. Pola je veka prošlo od početka gradnje ovog puta, a klizišta su i dalje veoma aktivna. Za to vreme progutala su ogromna finansijska sredstva u bezuspešne sanacije. Zašto?

GLAVNE GEOLOŠKE OSOBINE ČEMERSKOG OSOJA

Prostor između planinskih venaca Volujak - Jabuka planina (visina preko 2000 m), s jedne strane i Čemerno - Živanj (n.v. preko 1500 m), s druge strane, izgrađen je od sedimenata, u prošlosti definisanih kao "durmitorski fliš". To je jedan litološki kompleks u čijem se sastavu nalaze: peščari, sitnozrni konglomerati, laporci, glinoviti laporci, glinoviti peščari, tankopločasti krečnjaci i laporoviti krečnjaci.

U većini slučajeva to su slabo konsolidovane stene. Ako se tome doda da su formacije durmitorskog fliša uklještene između krečnjačkih masiva već pomenutih planinskih venaca, da su to istovremeno i tektonske granice (razlomne strukture) duž kojih je došlo do snažnih sabijanja, odnosno približavanja krečnjačkih masiva Volujak - Jabuke, s jedne strane i Lebršnik - Živanj s druge strane, slabo vezane formacije durmitorskog fliša našle su se uklještene, što je za posledicu imalo snažno ubiranje i lomljenje ovih formacija. Pomenute razlomne strukture su reversnog karaktera, definisane kao kraljušti, koje su i danas aktivne.

Pomeranje krednog krečnjačkog masiva Lebršnik -Živanj, prema severoistoku, sabilo je durmitorski fliš ispod trijaskog krečnjačkog masiva Volujak - Jabuka. Rezultat takvih tektonskih događanja je veoma komplikovan tektonski sklop Čemerskog osoja.

Ako se ima u vidu litološki sastav i tektonski sklop, onda je lako objasniti da je durmitorski fliš jedan veliki kolektor podzemnih voda. Svakako da se to manifestuje mnogobrojnim izvorima vode, od kojih nastaju manji ili veći potoci, rečice i reke.

Među najznačajnije vodotokove spadaju reke: Izgorka (ili gornji deo Sutjeske), Jabušnica i Klobučarica. Sve tri ove reke se sastaju blizu Sastavaka odakle, u stvari, nastaje reka Sutjeska, takoreći naposredno ispred, izuzetno tesne, klisure zvane Vratar.

Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, jasno je šta će se dešavati sa geološkim formacijama, ako se bilo gde dublje zaseku. Polomljene formacije, sa dosta glinovito-peskovito-laporovite komponente i sa dosta podzemne vode, uz dodatne količine u vreme jesenjih i proletnjih kiša, kao i topljemnjem snega, koga na ovom prostoru ima dosta, lako se aktiviraju ne samo savremena već i fosilna klizišta, čija dubina do danas nije definisana.

Pretpostavlja se da se pojedina klizišta, mestično, prostiru i preko 100 m u dubinu. To dalje, govori da je ceo taj prostor veoma nepovoljan za građevinske poduhvate. Svako onaj ko se upusti u tako ozbiljan posao mora znati kakvi ga problemi očekuju i svakako da im mora biti dorastao.

NEKA RAZMIŠLJANJA I PREDLOZI MOGUĆIH REŠENJA

Polazeći od iznetih podataka, očigledno je da prostor između Čemerna i Vratara, za krupnije građevinske radove, predstavlja ozbiljan izazov. Ako se tome dodaju dosadašnja nepovolja iskustva, onda se ne smeju dozvoliti bilo kakve improvizacije, jer su dovoljna tri promašaja projektanata i garditelja.

Prvi promašaj desio se pri projektovanju i izgradnji puta 1956 -1958. god. Ova trasa je na mnogim mestima zasekla klizišta, a do velikih pomeranja došlo je naročito u središnjem delu Čemerskog osoja. Drugi promašaj je izgradnja šumskog puta 1960. godina dolinom reke Jabušnice. Tada je, za vreme poplave i aktiviranjem klizišta put u dužini od oko 8 km skoro potpuno uništen. I, treći slučaj je izgradnja obilaznice kroz Oprešić.

U sva tri slučaja projektanti nisu vodili računa o geološkim karakteristikama terena. Ovakvi propusti su prosto nedopustivi, tim pre što su, još od pre Drugog svetskog rata, u vreme pripreme za izradu projekta uskotračne pruge od Foče preko Gacka do Bileće, geolozi obišli ceo teren, kojim je trebala da prođe trasa pruge.

Tada je profesor Milan Luković (doktor geoloških nauka i otac inženjerske geologije u Jugoslaviji) ukazao na sve geološke probleme. On je skrenuo pažnju na tada jedino rešenje, koje je podrazumevalo da trasa pruge po izlasku iz Vratara skrene u dolinu reke Jabušnice, ali da se ne proteže desnom (jugozapadnom), već levom (severoistočnom) obalom Jabušnice, odnosno da se useče u padine planine Jabuke.

Takvim rešenjem bi se izbegla klizišta u nižim i srednjim delovima korita Jabušnice, a stvorili bi se uslovi da se trasa bezbedno popne na stabilne terene. Ovo ima svoje puno geološko opravdanje, jer se na toj strani nalaze znatno otpornije krečnjačke formacije čiji slojevi padaju prema severoistoku tj. u planinu, za razliku od jugozapadne strane Jabušnice, gde se nalaze labilne geološke formacije durmitorskog fliša, sa padnim uglom takođe prema severoistoku, gde u takvim uslovima bilo kakvo zasecanje ovih formacija odmah aktivira foslina klizišta.

Bitna je činjenica da se klizišta javljaju u vertikalnom rasponu od oko 850 m nadmorske visine do oko 1150 m n. v. i na dužini (horizontalna projekcija) od oko 5 km.

Na svu sreću, situacija nijen beznadežna. Naime, predlog profesora Lukovića (osim što je bio, već i to vreme, profesor Univerziteta, bio je član Srpske akademije nauka, a posle Drugog svetskog rata i rektor Tehničke velike škole u Beogradu) ne samo za prugu, već i za projektovanje, odnosno izgradnju novog puta, je apsolutno prihvatljiv.

Uz ovu varijantu mogu se još dve priključiti. Jedna je sličćna Lukovićevoj. Trasa puta bi se protezala desnom obalom reke Izgorke. Na ovoj strani položaj geoloških formacija je sličan onim na padinama planine Jabuke, pa bi se time uticaji klizišta sveli na najmanju meru. Ovom trasom put bi se relativno lako mogao popeti do stabilnih terena, a odatle pored Lebršnika izašlo bi na Čemerno. Treća varijanta podrazumevala bi izgradnju tunela, od najniže tačke klizišta (verovatno kod Trnove luke) sa izlaskom u izvorišni deo reke Mušnice (kod Vrbe). Obzirom na dubinu klizišta, istina je da bi i ovde moglo biti određenih problema, ali savremena tehnologija gradnje bi uspešno mogla da reši eventualne probleme.

Prve dve varijante imaju određene nedostatke naročito u zimskom periodu zbog teškoća oko održavanja saobraćaja u uslovima visokog snežnog pokrivača i 5 do 10 km duže trase, što ne bi smelo da se zanemari. Treća varijanta, po svemu bila bi najprihvatljivija. NJome bi se u svim uslovima obezbedilo normalno odvijanje saobraćaja i bezbedno putovanje.

Ovo nisu i jedine varijante. Obzirom na savremenu tehnologiju gradnje puteva sigurno je moguće naći i druga rešenja. Ali, u svim slučajevima nužno je izvršiti odgovarajuća inženjersko-geološka (geomehanička) i hidrogeološka ispitivanja, a u slučaju tunela i izradu minimalnog broja bušotina na njegovoj osovini, čime bi se dobili neophodni podaci za potrebe izrade najcelishodnijeg projektnog rešenja izgradnje puta. Jezgro bušotina bi takođe bilo geomehanički ispitano.

ZAKLJUČAK

Na osnovu svega napred navedenog moguće je izvući nekoliko konstatacija:

1. Tri stručna promašaja u Čemerskom osoju su previše. Niko nema pravo da poreskim obveznicima udara nove obaveze, a putnicima nesigurna putovanja i da pri tome niko ne snosi bilo kakvu odgovornost.

2. Moraju se poštovati geološki uslovi izgradnje odgovarajuće drumske saobraćajnice, jer su troškovi inženjersko-geoloških ispitivanja, u odnosu na moguće štete, tako-reći beznačajni.

3. Svaka struka treba da uradi svoj deo posla da bi se postigao konačan uspeh.

4. Magistralna saobraćajnica kakva je Gacko - Foča, ne sme više nikada da bude problematična, da bi gutala enormne novčane iznose za sanaciju klizišta i ugrožavala bezbednost saobraćaja.

LITERATURA

1. Bešić Zarija, 1958: Još nešto o geotektonici Crne Gore. Geološki glasnik, knj. II. Titograd.

2. Luković Milan, 1940: Izveštaj o geološkim istraživanjima za potrebe izgradnje železničke pruge Foča - Bileća. Fond stručnih dokumenata Jugoslovenskih želenica, Beograd.

3. Popović Radule, 1960: Izveštaj o uzrocima štete na šumskom putu Grab - izvor Jabušnice, u izvođenju Komunalnog građevinskog preduzeća "Gat" Gacko. Fond stručnih dokumenata KGP "Gat", Gacko i lična arhiva.

Radule Popović*

TRAGOM POLITIČKIH DOGOVORA - Izvršni savjet opština Istočne Hercegovine jasno je poručio: ako se ne izgradi put Foča-Gacko, Hercegovini neće mnogo značiti ni razvojni projekti koji su najavljeni. Podsjećamo, u Istočnoj Hercegovini gotovo da nema robnog saobraćaja po njenoj vertikali zbog poznatih problema sa prevojem Čemerno.

Taj putni pravac je hercegovačka žila kucavica, i, ako se ne izgradi i profiliše u optimalnom kapacitetu, i dalje će biti snažan faktor novog iseljavanja sa ovog područja.

U čemu je zaista problem, postoje li rješenja, ili su u pravu oni koji tvrde da teren na Čemernu ne omogućuje nikakvo trajno rješenje? Laici su donijeli mnogo sumurnih opcija. U ovom broju prostor smo ustupili jednom stručnjaku, koji tvrdi da rješenje odavno postoji, ali, kako često biva, kada je projektovana prva trasa puta, struka se nije puno uvažavala. Ni tada, a ni u kasnijim intervencijama koje su odnijele basnoslovne pare?

* Dr. Radule Popović,geolog,Gačanin, šezdesetih godina prošlog vijeka bio je direktor Rudnika "Vrbica".Sada je penzioner, no veoma aktivan, kako na stručnom planu, tako i u pisanju sjećanja o Gacku.

Sjećati se, ne zaboraviti!

Dan kada su uništene Bahori i Mrđenovići.

Mostarska vreva pritisla, gori, a meni misli, mojim Bahorima, lete..

Danas 27.06.2007. godine punih je je 15 godina, kako su Bahori i Mrđenovići zapaljene, raseljene i uništene.

Bože !!! Je li zauvijek!?

Na današnji dan prije 15 godina u planini Bjelasnici, sam u zbjegu sa narodom poslije paljenja i stradanja Kule Fazlagića, od Derviša Bašića ,koji je taj dan išao u selo Bašiće, saznao da su zapaljene Bahori. ” Vidi se dim“ - kaže Deko. „Ono mora da gore Bahori“.

Izađem na brdašce iznad Ramove kolibe u Bjelasnici, vidim dim i sam se uvjerih da gore!

Gore moje Bahori !!!..

Kroz suze pratim pramenove dima prema nebu, dim iz kog se - „sva sjećanja vinu... sve svadbe .. kola i sijela… sve što je život sijo …“

Šta sve čovjek može doživjeti. !

Dobro je kad se ostane u pameti !!!

Tog 27.06.1992. godine, sa mnom su u Bjelasnici, u bezizlazu, žena i troje maloljetne djece. U Bahorima ostali roditelji , brat, njegova porodica, svi moji najbliži rođaci...

Je li ko preživio !?

U Bjelasnici , gdje goć maknem , prati me stariji sin Braco.

Pita me: „ Da te sada sretne Vuko bi li on tebe ubio?“

Vuko Marković je bio moj prijatelj, sa njim sam i po Bjelasnici provodio slobodno vrijeme, dolazio je i u moje Bahori !

Čini mi se da sam odgovorio: „Valjda ne bi!“

Tih dana donese neko vijest da je u Bahorima ubijen moj amidža Bećir. Srećom nije!

Ubrzo saznajem od Envera Bašića-Pinja , koji je išao u Gacko, po noći, radi svojih poslova , da su mi roditelji i snaha sa djecom u Gacku, da su žene i djecu iz Bahori autobusom dovezli u Gacko, a ljudi su se izvukli u šumu.

Kako jednom ranije reče Jegdić Kostadin: « Ko se fati šume spašen je , šuma je svačija» , na jednom od zadnjih međustranačkih sastanaka u Gacku.

Ali da se vratim Bahorima i junu 1992 godine...

Prije samog napada na Bahori, moj otac Velija i amidža Bećir , odu na Dražljevo, kod Jakova i Janka Popovića, komšija. Jakov je otac Vojina Popovića, načelnika SJB Gacko.

Bio je, Jakov, omiljena ličnost u mojim Bahorima, jer je zahvaljujući bliskosti sa Markom Popovićem spasio od sigurne smrti 18 mojih Bahorana 1941 godine.

Kad su neke partizanske jedinice , po priči komšija sa Dražljeva, na prijevaru zarobile 1942 godine i strijeljale skoro sve punoljetne Popoviće, Jakov je preživio, jer je bio kod ženinih na Miholjačama. Moj otac mu je pomagao kad su poslije rata, radili spomenike poginulim komšijama Popovićima.

Moji su Bahorani sa posebnim poštovanjem i žaljenjem govorili o stradanju komšija sa Dražljeva. Kod moje nene Sevde dolazila je majka Boriše Šuše, koji je strijeljan sa Popovićima. Govorila bi, kad su došli po njega da ide na sastanak: « Ja mu dajem kaput da obuče poš’o u košulji, a on mi govori „Mama neće mi trebat!“ Boriša je služio vojsku sa našim Ćamilom Talovićem i bio je kažu viđen i uljudan mladić. Pričali su naši Bahorani ,da kad je neki sa Dražljeva htjeo sa svojim vodom postaviti zasjedu Bahoranima, kad su poslije napada na selo 1942 oko Božića išli prema Gračanici, Boriša je tome priprijetio i rekao «… Ja ću te napas sa mojim ljudima..»

Valjda sila promijeni ljude !

Tog juna 1992, kaže otac, Jakov mu reko: « Srbiju niko ne može pobijediti..»

A otac i amidža Bećir, otišli na Dražljevo da vide šta činiti.

Puca se po selu.

Na Dražljevu rekli: «Pucaju Bahorani», a otac mi priča: Janko veli: «Ne pucaju Bahorani već naša paščad»

Otac i Bećir se vratili u selo.

Opkoljeno sa svih strana.

Puca se na Bahori.

Njima neobično!

Moji Bahorani nisu nikad dizali ruku na komšije i kad im je zapadala prilika. Pa i kada su direkt od vlasti NDH pozivani da osvete Lukavicu i ubistvo Bahorana 1925 nisu to uradili. Poslušali su Tala Talovića i Adema Memića, amidžu od mog oca: » Ova vlast je zasnovana na sili i neće dugo.. Kad naiđete pored Dražljeva i Kljeuta nemoj te pjevat mislit će komšije da im se svetite što je pala Jugoslavija.»

Srećom dan prije napada na Bahori, te 1992. godine, ispod sela je naišao Lazar Vojinović i pitao, moju snahu, za Bećira: « Trebao bi doć do mene, Bećir imam mu nešto reć..» Snaha ga pitala , može li da odmah ide po Bećira, da ga on sačeka na Kerovoj Luci

»Može» -odgovorio Lazar.

I sastanu se njih dvojica.

Lazar mu rekao: »Bio sam u Gacku ... sjutra će ovuda naić neka velika vojska i neki visoki oficir, nemoj da neko od ljudi bude u selu, a ženama i djeci neće ništa.»

I zahvaljujući Lazaru Vojinoviću moji Bahorani su imali informaciju da će se napasti selo, ljudi su se po noći izvukli, sjutradan 27.06.1992 godine selo Bahori i Mrđenovići su napadnuti sa artljerijom i velikim pješadijskim jedinicama, popaljeni. Djeca i žene bez maltretiranja autobusom odvedeni u Gacko.

Taj dan je vjerovatno od pucnjave ili granate poginuo Mušan Šahović.

Lazar Vojinović je do prošle godine bio živ i dolazio je u Torahin Do, seoce između Bahori i Bodežišta , odakle je njegova starina.

Za pomoć mojim Bahoranima i informaciju da se sklone ljudi, pamtit ćemo i nećemo zaboravit!

Dok bude živih Bahorana od BiH do Švedske.. i Amerike..

Dobro se ne zaboravlja!

Nekako, nepun mjesec poslije uništenja Bahori, iz Fazlagića Kule sam sa ženom , djecom i Refikom Čustovićem i njegovim sinom, pred akšam na dva sata, a poslije izvlačenja iz okruženja i bespuća Bjelasnice, ušao u spaljene Bahori..

Miris paljevine nije donosio vjetar, već sam licem u lice sa njim i prizorom groznim... Nestalo sve što smo decenijama stvarali... ponovo kao 1942, i 1992 sve uništeno.

A naslušao sam se komšijskih priča «Lijepi i pošteni Bahorani!»

I šta vrijedi ljepota i poštenje što smo brižno čuvali i prenosili s koljena na koljeno!

Ali neka selo i nestane, ljepota Bahorana nestat ne smije !!!

Poslije rijeke suza, gladni i izgubljeni, u podrumu naše kuće nađemo čitavo skladište konzervi, keksa, čokolada, sokova... što su ostavili naši kad su protjerani..

Idemo prema Glavici i kući Šerifa Memića, gdje sam sa Zaimom, Kasmirom , Ekom i ostalom rodbinom provodio dane i noći u veselju i rahatluku

Ponesemo dosta hrane i taman kad pomisliš da si spašen, kad pucnji i meci zaparaše zemlju između naših nogu , zvižde između nas.

Pomislih gotovo je ! Uzmem za ruku mlađeg sina Emira i trčimo prema Vratinu potoku. Srećom niko nije pogođen, kad Bog čuva niko Ti ništa ne može! I tako Vratinim potokom ,trkom do Gaja i šume , čekaj mrklu noć i onda preko Živnja, Borča, Zelengore, zahvaljujući momcima Zaima Bešovića do Igmana i Bjelašnice kod Sarajeva..

Uz put smo imali dosta čokolade što je moj Braco , tada dječak sa 12 godina ,dok su meci parali zemlju i uši, uspio prenijeti i ne baciti !

Razmišljao sam tada, a i danas isto mislim ,samo da mi je djecu dovest do slobode i da umrem ne bih zažalio!

Pomrli su mnogi moji Bahorani ..Danas su rasuti od Mostara, Sarajeva,Tuzle, Švedske, Hrvatske, Njemačke do Amerike...

Ostala su sjećanja da traju...

Ovo je moj mali doprinos tim dragim sjećanjima i poziv mojim Bahoranima i Mrđenovcima da čuvamo sjećanja i pokušamo vratiti život u Bahori i Mrđenoviće .

Uz ove nekolike fotografije sa prijeratnog otvaranja Mosta u Bahorima i ranijih susreta u Bahorima selam i pozdrav svima i vidimo se ponoovo, ako Bog da, 14.07.2007 (druga subota u julu) u Bahorima i Mrđenovićima !

Dževad Memić

"Osnivaci Hercegovine" - nova knjiga prof. Studa Mandića

Intervju na Radio-Gacku, priredjivaca knjige- Darka Mandića

U emisiji „Radio Gacka“ koja se zove „U carstvu knjige“ gostovao je 1. marta 2007. godine Darko Mandić, kao priređivač istorijske monografije Osnivači Hercegovine koja je 12. februara izašla iz štampe. Autor emisije je Ljubica Boljanović.

* * *

Lj. B.

Nedavno je, posthumno, izašla iz štampe istorijska monografija profesora Novaka Mandića Studa pod naslovom Osnivači Hercegovine. Izdavač je “Grafokomerc” Trebinje, a u današnjoj rubrici „U carstvu knjige“ potrudićemo se, dragi slušaoci, da vam ukratko predstavimo ovu monografiju.

Sa nama je Darko Mandić, čovjek koji je i te kako zaslužan što je knjiga Osnivači Hercegovine ugledala svjetlost dana. A prije nego što bilo šta kažemo o knjizi da napomenem sljedeće: po želji priređivača i našeg današnjeg gosta, podijelićemo danas tri knjige profesora Novaka Mandića Studa našim slušaocima koji se prvi jave u program. Riječ je o knjigama: Srpske porodice Vojvodstva Svetog Save, druga knjiga je Dobrovoljci iz Gacka (1912-1918) i treća - Osnivači Hercegovine.

Darko, mi smo kolege iz srednje škole i nećemo se persirati. Reci mi nešto više o ovoj knjizi, da je kratko približimo i predstavimo našim slušaocima.

D. M.

Zipovani pogled na Osnivače Hercegovine

Na Sveta Tri Jerarha ove godine pojavila se istorijska čitanka hercegovačkog srednjovjekovlja – Osnivači Hercegovine.

Njen autor je pok. profesor Novak Mandić Studo.

Knjiga se fragmentarno osvrnula na prilično dug period od osamostaljivanja Humske kneževine početkom XII vijeka, pa do potonuća Hercegovine u turski mrak 1482. godine, kada je padom Novog ugašeno i posljednje svjetlo naše samostalnosti.

Ova publikacija napisana je tako da je jasna i razumljiva i učenicima viših razreda osnovne škole i srednjoškolcima, a stariji čitaoci će osjetiti da je njen tekst ponekad možda više književni nego istorijski. Oni koji su čitali velikog Hercegovca Radovana Samardžića znaće o čemu govorim.

Osim kazivanja o Humskoj kneževini i vladarskim porodicama Vukovića-Hranića-Kosača, posebno su i detaljno obrađena poglavlja o Sandalju Hraniću, Jeleni Sandaljevici i Stefanu Vukčiću Kosači.

Ovdje se nalaze dragocjeni dokumenti o Sandaljevim starim župama i župskim gradovima, a to su: Rudine, Župa Viševa, Župa Sutjeska, Vratar, Vratac, Tjentište, Piva, Nevesinje, Biograd, Vjenčac, Zahumlje, Hum i Banjani.

Opisani su Sandaljevi i hercegovi gradovi u Humskoj zemlji: Ključ, Soko, Blagaj i Herceg Novi, kao i pečati i grbovi Hranića i Kosača.

Knjiga se zatvara proznom baladom o već pomenutim osnivačima Hercegovine.

Moj pokojni otac Studo, iskopao je brojne dokumente iz domaćih i stranih arhiva i skinuo viševjekovnu patinu sa nevidljive povijesti; učinio poznatijom istoriju ne samo dinastičkih porodica nego i prostog naroda, pronašao pretke onih čiji potomci i dan danas još uvijek obitavaju ovdje, u mitskoj zemlji Hercegovini ili su razasuti širom Planete na nama znanim i neznanim tačkama.

Lj. B

Pokojni profesor Studo je, znači, prikupio građu za ovu knjigu, ali je trebalo obaviti još dosta posla da bi ona ugledala svjetlost dana. Reci nam nešto o tome šta si sve uradio da bi se Osnivači Hercegovine našli u štampi.

D. M.

Izbjegao sam da bilo šta detaljnije kažem i o ovoj monografiji i o njenom autoru da ne bih upao u zamku da ih hvalim - ja kao priređivač.

Trebalo je razmrsiti nekoliko verzija rukopisa, obići srbijanske i crnogorske arhive, neke strane, makar virtualno, filovati dlanove prašinom iz porodične dokumentacije, nasjediti se pored kompjutera, nenaspavati se noćima, stalno razmišljati o onome o čemu sam mislio da nikada neću, pripremiti knjigu za štampu, izvršiti lekturu i korekturu, napraviti fotku starog grada Ključa u Gacku (prednja korica) i digitalnu sliku (zadnja korica), pronaći sponzore, naći najpovoljniju ponudu za štampanje knjige, odnijeti rukopis u štampariju i na pausu i i na CD-u u digitalnom obliku u QuarkXPress-u i PDF-u, otići po gotovu knjigu, a onda dolazi (ovdje gdje mi živimo) najteži od svih poslova – prodati je da bi se moglo dalje istraživati, pisati i objavljivati.

Lj. B.

Možeš li nam reći ko je pomogao prilikom štampanja, gdje se knjiga može naći u prodaji i koja je njena cijena

D. M.

Koristim ovu priliku da se zahvalim gospodinu Sandalju i načelniku Radmiloviću koji su generalni sponzori Osnivača Hercegovine.

Cijena knjige je 15 KM. U Gacku se može nabaviti kod mene, a u Trebinju u knjižari “Grafokomerca”.

Lj. B.

Kad si već sa nama, kaži nam nešto više i o svom sadašnjem radu na polju kulture.

D. M.

Bio sam dugogodišnji saradnik svoga pok. oca u arheološkim, terenskim i arhivskim istraživanjima, kao i u kabinetskom radu. Takođe, radio sam i pripremu njegovih knjiga za štampu i obavljao poslove korektora, lektora i urednika, a naravno radio sam ove poslove i u brojnim drugim značajnim publikacijama.

Nakon njegove smrti (10. XII 2000.) meni su "ostale u amanet" da ih završim i objavim mnoge knjige. Od tada su izašle iz štampe: Maleševski Mandići (porodična monografija bratstva Mandića - format B5, 490 str.), Dobrovoljci iz Gacka (1912-1918) - format A5, 245 str.), ova o kojoj govorim, a i potpuno je spremna za štampu monografija jednog gackonskog sela koga više nema, s naslovom Lazarići i Lazarićani.

I ja sam napisao jednu knjigu, prije skoro 2 godine. Zove se Nevidljivi dodir tišine. To je knjiga poezije, kratkih priča i muzičkih eseja o Džimu Morisonu, Bobu Dilenu, Nilu Jangu i Bobu Marliju. Do sada je imala desetak hiljada internet-čitalaca.

Žao mi je što izdavač nijedne Studove knjige nakon njegove smrti nije SPKD “Prosvjeta”, Opštinski odbor u Gacku, a on je bio obnavljač njenog rada 1990/91. godine i prvi predsjednik. I o tome bih imao šta da kažem, ali neću ovom prilikom. Dovoljno je samo da pomenem da ja, kao jedan od obnavljača rada “Prosvjete”, sa članskim brojem 9, i koji sam zvanični sekretar ovog srpskog Društva, ne samo da nisam dobio taj mnogo puta obećavani posao, nego sam još i nagrađen za sve ovo što sam uradio na naučno-kulturnom i umjetničkom planu – tako što sam izbačen iz Organizacionog odbora Naučnog skupa istoričara koji se svake godine o Maloj Gospojini održava u Gacku, kao sin čovjeka koji ga je utemeljio!

Lj. B.

Darko, hvala lijepo što si bio naš gost.

D. M.

Hvala što ste me pozvali.

* * *

Oni koji bi željeli da ovu knjigu imaju na polici svoje biblioteke mogu mi se javiti na adresu: maleshevski@yahoo.com

Ljudi iz moje bilježnice: Novak Mandić, istraživač porijekla srpskih porodica

Kroz Republiku Srpsku - 15 Mar 2007 11:00:00

SA pjesnikom Petrom Aškrabom Zagorskim, sa Zagorja, prije osam godina banem u Gacko, u kuću Novaka Mandića Studa, profesora odavno u penziji.

Studo, visok, koščat gorštak, tada u svojoj 73. godini života, neobično istrajan istraživač porodica i naroda srpskog u Vojvodstvu svetog Save, koje je kasnije nazvano Hercegovina, iako bijaše kasno, obradova se posjeti.

- Imam još namjeru, ako bog da napišem knjigu "Stvaranje Hercegovine" o porodicama Vuković, Hranić i Kosača, u 12. vijeku, pa mogu da umrem - rekao nam je Studo i otpočeo živo da pripovijeda o svojim, 50 godina dugim istraživanjima o porijeklu, Humsko-trebinjskoj i Zagorskoj, srpskoj vlasteli, prije dolaska Turaka, koje će staviti među korice.

U svojoj kući u Gacku, koja najprije podsjeća na jedinstven prirodni i istorijski muzej, lijepo izrađene vitrine u staklu i drvetu. Brojne hrisovulje, arheološke karte, leksikoni, stare, požutjele knjige i zapisi. Brojni eksponati, koje je Studo od 1956. godine sam prikupio na prostoru omeđenom surovim planinama Vučevom, Zelengorom, Volujakom i Lebršnikom, svojevrsni su duhovno-materijalni spomenici postojanja Srba na ovom području. Reče nam tada da je samo na knjizi "Zemlja zvana Gacko", štampanu u dva toma, radio, bezmalo, dvadeset godina. Osim knjiga i zapisa, našao je i kući donio grnčariju iz paleolita i neolita, nakit i novac, bakarni mač, čelično koplje. Dugo se verao po gatačkim brdima i vrtačama, tražeći navodnu kamenu ploču, na kojoj je, starim, srpskim jezikom bilo zapisano "Zelengoro, ljuta moro, Volujače jadijače, kuku nama među vama, u zlu dobro čekajući". U drugoj sobi kuće, tada smo zatekli Darka, Studovog tridesetogodišnjeg sina. Vršio je korekturu tatinih obimnih tekstova i unosio ih u kompjuter.

- Imao sam rijetku sreću da pristupim arhivama Dubrovnika, Venecije, Kotora, Herceg Novog i da nađem srpske porodice koje se prvi put u zapisima, spominju mnogo prije Kosova, priča Stud - pokazujući na porodicu Vlatka Vukovića, koji je knezu Lazaru pritekao u pomoć u bici na Kosovu. Vlatko nije imao djece, ali je njegov sinovac bio Sandalj Hranić. Sandaljev sinovac je bio Herceg Stefan Kosača, srednjovjekovni srpski vlastelin, po kome je Vojvodstvo svetog Save prozvano Hercegovina.

Mnoge stare, srpske porodice, koje se spominju u dubrovačkim i mletačkim izvorima, našao je Studo i u Dečanskim hrisovuljama, što na svoj način predstavlja iznenađenje.

To je zato, pričao je tada, što su te stare srpske porodice iz Vojvodstva svetog Save kolonizovane na Kosmet, baš u vrijeme Stefana Dečanskog. Tako se, gotovo sa stopostotnom sigurnošću, može pratiti geneologija tih porodica s kraja 12. do kraja 15. vijeka, do vremena kada su primile islam.

Sa velikim ushićenjem je ostarjeli Novak Studo Mandić tada priznavao da je i sam iznenađen podacima i arhivskom građom, koji su bacali sasvim novo svjetlo na porijeklo Srba. A još više odjekom tih njegovih istrajnih traganja, među običnim narodom.

- Zamislite, iz Trsta u Italiji, javio mi se živi potomak Sandalja Hranića, odnosno Stefana Kosače! Zove telefonom i kaže na čistom, srpskom jeziku "ja sam Vinko, čuo sam da ste istražili porijeklo moje stare, srpske porodice, želim da dođem i da vas upoznam". Studo je saznao da je Vinko u Italiji pokatoličeni Vićenco, bogat je i ima veliku kompaniju, koju je nazvao "Sandalj kompanija".

Sve ovo je ostalo zabilježeno u reporterskoj bilježnici, februara, 1999. godine. Od tada je prošlo osam godina. Čuo sam da je Novak Mandić Studo, autor oko četiri hiljade stranica književno-istorijskog štiva o Hercegovini, umro. Kao što slučajnosti na ovom svijetu, u ovozemaljskom životu nema, ovih dana mi pjesnik Petar Ašraba Zagorski, koji se, takođe, bavi istraživanjem porijekla starih srpskih porodica sa Zagorja, donese knjigu "Osnivači Hercegovine" Novaka Mandića Studa. Reče - poslao Studov sin Darko, koji je knjigu objavio poslije očeve smrti. Bio sam zatečen. Djelo je nadživjelo autora.

Na početku štiva vidio sam da je knjigu svojim parama štampao baš onaj Vinko, ili Vićenco Kosača, iz Trsta.

Drago TODOROVIĆ

Kupari

Plaža na kojoj Gačana - nema

Minulog novembra put me preko Gacka nanese u Trebinje.

Nakon obavljenih poslova, i pored odluke da se preko Gacka i vratim odlucih da napravim putovanje do Jadrana.

U dubrovačkom dijelu primorja nisam boravio od rata, a blizina mi se učini dovoljno važnim razlogom da ne propustim šansu , da evociram uspomene.

Od Trebinja, mada se to na putu puno ne vidi po natpisima, do Kupara, napadno je vidljivo da prolazite kroz tri dijela svijeta.

Ne mogu, jer to (osim Republike Hrvatske nisu) a da ne kažem da me asocira na tri države.

Dio što od Trebinje kroz RS ide prepoznatljiv je po neodržavanim putevima I skoro nikakvom saobraćaju. Dio kod Ivanjice je pod jurisdikcijom Federacije BiH i on odskače, malo, po uredjenosti I novim projektima, obnovi I sl..

Hrvatski teritorij je priča za sebe I neda se porediti sa vidjenim na bosanskoj strani.

A samo prije 15 godina bila je to magistrala koju su Gacani tako često I rado upotrebljavali i odlazili do Dubrovnika I okolnih mjesta na jednodnevne, vikend izlete ili cjelokupne godišnje odmore.Teško je i reci cifru onih što su u Kuparima prvi put vidjeli more, ubijedili se da je zaista slano, naučili plivati…

Nekako, baš tu u Kuparima, bijaše najbliže stati, kampovati, kupati se jednostavno ostati onoliko koliko je bilo vremena i novaca za tu namjenu.

Ovim mjestom dominiralo je odmaralište bivse JNA, sa mnogo lijepo uredjenih objekata, kampova, plaža

Danas to je devastirano područje.. Niti jedna kuna nije uložena u njegovo održavanje, zaštitu onoga što je ostalo, a može se koristiti. Nema ni gostiju, ovo više nije ništa, a najmanje ono što smo gledali.

Onima što pamte dane života na ovim prostorima evo nekoliko slika tog zaboravljenog krajolika, što danas žalosno podsjeća na tužnu ratnu epizodu armije koja je ovdje “branila Jugoslaviju” od mještana.

Kupari su danas mjesto u koje se ne dolazi, ne ide.Nešto malo posjetilaca, posebno iz Skandinavije boravi u okolnim naseljima.

U Kuparima, malo ko. Gačani ovdje ne dolaze, više.

Trebinjaca , po svoj prilici za dugo vremena, ovdje biti neće.

Domaći im tešto zaboravljaju obećanje “Da će ga još starijim načiniti!

Za vas lunja i lentra E.K.

Zapis iz Fazlagića Kule

Kurban Bajram 2006. godine

Dan bez daška vjetra, vedar i prohladan, kako samo zna biti u Hercegovini.

Na zalasku 2006. godine Bajram, rađa se, budi nada i put zna se vodi ka Gacku i Fazlagića Kuli, kao i uvijek sa Miralemom i Ismetom Čamparom.

Snježna bjelina još više pojačava svjetlost i ljepotu pejzaža. Misli me vratiše u Sarajevo.. Nedavno mi moj prijatelj Adem Ćimić reče: « Dosadila ova magla u Sarajevu..» A ja njemu u šali « Ne mogu Sarajlije imat i vlast i pare i naše sunce..ne da Bog sve!»

I tako ploveći maštom prostranstvima duše stigosmo u Kulu.

Iz Mostara pristižu : Lola i Miko Džanković, Zićrija, Sadik i Vahid Fazlagić, iz Drugovića znojna čela Džemil Zulović. Prtinom ,ko potočić, žubori razgovor iz Hodinića, Branilovića, Habula i Kule. Dolaze : Esad Džanković sa sinom, Dževad Džanković, Bajro Hidović,Bećir Nukić sa sinovima i unukom,Esad Čampara, Šeho Čampara, Ramo Zekić, Ifet Habul, Šele Habul, Muamer Habul,Lutvo Fazlagić , Edhem Džafo….

Ubrzo stiže sa ahmedijom meni nepoznat mladić. Zove se Mensud efendija Ždralović, rođen 1984 u okolini Bugojna, medresu završio u Mostaru, rekoše oženjen i ima djece.

Dakle obistinila se priča koju sam nedavno čuo u Mostaru od Huseina efendije Hodžića, glavnog imama u Trebinju u čijoj je nadležnosti i Gacko, Bileća i Ljubinje « Rijaset je zakupio kuću u Gacku , na konkurs se javio imam iz Bugojna i eto imat će te hodžu u Gacku « Za ne vjerovat . Ali evo potvrde priči .

Raduje što je Rijaset IZ BiH odlučio biti predvodnik u procesu povratka , koji vodi trnovitim putevima bosanskim do slobode za sve ljude.

Obnovljena džamija u Ključu i Fazlagića Kuli, planirana obnova džamije u Gacku i Bileći ,rekonstruisanih šest džamija u Nevesinju, tri obnovljene džamije u Trebinju, imam u Gacku , još ranije glavni imam u Trebinju , poruka su svim našim ljudima rasutim diljem svijeta da se ipak, iako sporo, vraća i budi život i sloboda i u našem zavičaju. Lijep povod da smo češće tamo, da ne zaboravimo, da pomognemo !!!

Nadati se da komšije Srbi neće pravit smetnje. Mi smo sudbinski upućeni jedni na druge i ja ih ovom prilikom pozivam, da Gacko otvore za sve njegove ljude, jer ono samo takvo ima mjesta u Evropi-domu ljudskih prava za sve !

U Bajramskoj hudbi mladi imam podsjeti : « Danas je dan sjećanja, a mi se imamo čega sjećat»..» Danas je dan praštanja i solidarnosti..» ..» Pravda, moć, sloga i jedinstvo dovest će nas do pobjede..»

Poslije namaza, čestitanja. Nigdje nisu topli zagrljaji ko u prohladnoj džamiji Ahmed-bega Fazlagića u Kuli. Treba to doživjeti !

Svi pitaju « Što nam to Meha nema?» A riječ je o profesoru dr Mehmedu Sariću koji je svaki poslijeratni Bajram klanjao u Kuli.Njegov primjer pomoći i čuvanja sjećanja na Gacko je za pamćenje.Mehmeda su putevi života i rat 1941 godine doveli u Mostar, od tada nije živio u Gacku,ali kud goć su ga vodili putevi života i nauke Gacko je imalo mjesta u srcu i životnom dragocjenom vremenu.

Poslije namaza , ne može se a ne svratiti, kod Ramize i Ifeta Habula. Poziv iskren, a toplina njihove obnovljene kuće u kojoj se za Bajram okupe djeca i unučad, je neodoljiv .

Ovoga puta stigli su kćerka Fika, zet Dževad i unuka, sin Ćamil, poznati hirurg , radi obaveza u bolnici u Mostaru, ovog puta nije tu .

Tu kod Ramize i Ifeta uz domaćinski doček i zahiru, da se cara ne postidi, provedosmo sahatak vremena prebirajući po uspomenama i pominjući naše što su preselili na ljepši svijet.

Rahmetli Ahmo Grebović, nezaobilazan.. Da može pogledat snježnu ljepotu.. Ostaje mi da se i za njega divim ljepoti današnjeg dana. I plovim ljepotom gatačke zime i dragim sjećanjima na trenutke provedene sa Ahmom i Ifetom Grebovićem po mojim Bahorima, Ponikavama, Vranjači, Dramešini, Kotlanici, Zelengori, Klinju, Desivoju…Bjelasnici…

U polasku skrenuh Ismetu pogled - « Vidi moga Živnja». I oba se prisjetismo noćnog prelaza preko Živnja u bijegu do slobode jula ratne 1992 godine. Naviru sjećanja. Ismet pred zgradom Mjesne zajednice..» Ko da vidim moga Ferida..»

Uz suze, ljudski je to , polazimo iz Kule sa čvrstom odlukom da ćemo se često Gacku vraćat. Završavam zapis riječima Zaima Ćimića « Gacko moje, moja rano ljuta «

Uz nekoliko fotografija iz zimske idile i Kurban Bajrama 2006. godine u Fazlagića Kuli sellame vas i pozdravljaju Miralem, Ismet i Dževad.

DA LI ĆEMO SA NOVIM EKOLOŠKIM STANDARDOM MIRNIJE SPAVATI
Piše: dr Savo Kuljak

NOVE TERMOELEKTRANE U GATAČKOM POLJU I NOVI EKOLOŠKI ZAHTJEVI

TREBA LI U GACKU GRADITI NOVE TERMOELEKTRANE

(NAČELNO, MOGLO BI SE REĆI DA TREBA, ALI PO MNOGO STROŽIJIM EKOLOŠKIM ZAHTJEVIMA)

Zagađivanja okoline od TE Gacko će uvijek biti kada je ona u pogonu. Postavlja se pitanje koji nivo zagađivanja vazduha, voda i zemljišta je prihvatljiv u slivu rijeka Trebišnjice i Neretve?

U Gatačkom polju je prije projektovanja i izgradnje rudnika i termoelektrane (TE) postojalo rudarsko preduzeće koje je površinski kopalo ugalj.

Sistematska geološka istraživanja zaliha lignita u Gatačkom polju počela su 1954 - 57 g., a nastavljena 1964-67. g. i 1971-75. g.

Na osnovu izvršenih ispitivanja utvrđene su zalihe lignita od oko 500 miliona tona na ispitanim lokalitetima.

Prosječna kalorična vrijednost uglja je 10,700 kj/kg.

Prema investiciono tehničkoj dokumentaciji, na osnovu dokazanih količina uglja, predložena je izgradnja TE instalisane snage dva puta po 300 MNJ sa godišnjom proizvodnjom od 3.160 GNJh. električne energije

U prvoj fazi otvoren je rudnik sa površinskim kopom i izgrađena TE Gacko. To je jedan blok od 300 MNJ sa godišnjom proizvodnjom od 1.580 GNJh.

Postojeća Termoelektrana u Gatačkom polju je prva faza TE Gacko.

Trenutno se pregovara sa Česima o izgradnji nove TE u Gacku snage 600 MNJ. Ova TE bi bila dva puta veće snage od druge faze TE Gacko predviđene ranijim investicionim planom.

Zagadjivanje okoline

Sagorijevanje fosilnih goriva ostavlja, kako globalne tako i lokalne ekološke posljedice, koje se ogledaju u zagađivanju atmosfere, voda i zemljišta. Zagađivanje vazduha kvari vodu i zemljište jer sve što se ispusti iz dimnjaka u atmosferu završi u vodama ili u zemljištu.

Globalne ekološke posljedice

Sagorijevanjem fosilnih goriva u atmosferu se oslobađaju ogromne količine ugljendioksida (SO2), velike količine sumpordioksioda (SO2) i drugih kiselih gasova koji izazivaju kisele kiše. Prva faza TE Gacko od 300 MNJ godišnje izbacuje kroz dimnjak 36.000 tona SO2 , dok će planirane TE Gacko snage od 900 MNJ izbacivati 108.000 tona sumpordioksida u atmosferu. Pravi globalni problem je SO2 jer njegovo povećanje u atmosferi podiže globalnu temperaturu i stvara efekte staklene bašte (Rezolucija iz Kuota). Planirani kapacitet TE Gacko od 900 MNJ, u globalnim razmjerama neće imati značajnog, skoro nikakvog, uticaja na klimatske promjene, i ako rezolucija iz Kuota preporučuje da se smanji korišćenje fosilnih goriva gasa, nafte i.uglja.

U izvještaju američkog nacionalnog centra za atmosferska istraživanja navodi se da zagađenost vazduha ozbiljno ugrožava morske eko-sisteme. Džoan Klejpas ističe da će se količina SO2 u atmosferi do kraja DžDžI vijeka dva do tri puta povećati. Procjenjuje se da okeani apsorbuju jednu trećinu SO2 ispuštenog u atmosferu ljudskim aktivnostima. Ovo se smatra povoljnom činjenicom jer se usporava globalno zagrijavanje planete zemlje. U izvještaju se iznose i drugi negativni efekti. Pod uticajem SO2 povećava se kiselost voda u prirodi što ugrožava organizme koji luče ljušture od kalcijum karbonata, kao što su korali, školjke, puževi, morske zvijezde i morski konjici. A to znači sporiji rast koralnih sprudova već ugroženih zagrijavanjem vode zbog efekata staklene bašte. Koralni sprudovi štite obale, a u njihovom području živi 25 % svih morskih živih bića. Rezoluciju iz Kijota nisu potpisale SAD najveći zagađivači atmosfere i najveći potrošač fosilnih goriva. Tomas Lavdžoj, predsednik Hajncovog Centra za nauku, ekonomiju i ekologiju smatra da je izvještaj Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja "znak za uzbunu" i ističe da je potreban hitan svjetski program za iznalaženje izvora energije koji neće zagađivati atmosferu.

(I ovo je, eto, kontekst priče o TE Gacko.))

Lokalne ekološke posljedice

Za razliku od globalnih ekoloških posljedica, (gdje je ugljendioksid, nastao sagorjevanjem ogromnih količina fosilnih goriva, lokalne ekološke posljedice izaziva veliki broj otrovnih, štetnih i opasnih materija koje u većim ili manjim koncentracijama zagađuju bližu ili dalju okolinu.

U slivu rijeke Trebišnjice vazduh, vode i zemljište su prije izgradnje TE Gacko bili ekološki izuzetno čisti. Privreda ovog regiona nije imala značajnih zagađivača i oni su se mogli držati pod kontrolom, tako da su vode ovoga sliva bile u prvoj kategoriji voda (Uredba o kategorizaciji vodotoka Sl. List SRBiH br 42/67 i klasifikaciji voda br 19/80), odnosno, imale su "dobar status" po Zakonu o vodama Sl. Glasnik RS br 10/98 i Uredba o klasifikaciji voda i kategorizaciji vodotoka Sl. Glasnik RS br.42/01.

U urbanim naseljima, zbog povećane upotrebe deterdženata, i drugih savremenih sredstava za održavanje higijene u domaćinstvima, pretpostavlja se izgradnja kanalizacionih mreža sa uređajima za prečišćavanje fekalnih i drugih otpadnih voda i izgradnja deponija za čvrsti otpad (sve tio kako bi se sačuvao bolji status voda).

Ipak, veći industrijski zagađivači su ono o čemu se češće s pravom govori...

Osnovni ekološki problemi Rudnika i TE Gacko su...

A) Skidanje i odlaganje jalovine (otkrivke)

Skidanje i odlaganje ogromnih količina jalovine i eksploatacija uglja u rudniku ostavlja devastirane prostore koje treba popuniti, poravnati i koliko je moguće revitalizirati pokrivanjem površine slojevima zemlje i humusa. Projektnom dokumentacijom izgradnje prve faze TE i rudnika Gacko, ovi subjekti imaju obavezu da ovaj problem kontinuirano rješavaju. Lokalne zajednice treba da budu zainteresovane da se to uredno radi.

b) Aerozagađenje nastalo sagorjevanjem ogromnih količina uglja.

Kroz dimnjake u okolnu atmosferu planirani kapaciteti TE u Gacku godišnje će izbacivati oko 108.000 tona, a dnevno oko 296 tona SO2. Ovako velike količine sumpordioksida na lokalnim prostorima će izazivati štetne posljedice za vegetaciju, vode, zemljište i zdravlje ljudi.

Za druge opasne materije nemamo podataka jer nisu vršena odgovarajuća zakonski obavezna ispitivanja emisije i imisije toksičnih materija u atmosferu u području TE Gacko i slivovima rijeka Trebišnjice, Neretve i Drine. Teritorija Opština Gacko pokriva slivove ovih rijeka. Prema tome, aerozagađenja TE Gacko ugrožavaju sva tri navedena sliva. Isto tako će se zagađivati i sliv rijeke Zete i Morače u periodu kada ruže vjetrova nanose gasove prema istoku.

Poznato je da se kod sagorjevanja ogromnih količina fosilnih goriva u termoelektranama u atmosferu izbacuju enormno velike količine čestica, čađi, lebdeće čađi, pepela, gasova SO2, SO2 i drugih produkata nastalih sagorjevanjem uglja. Razvoj modernih metoda analitičke hemije omogućio je istraživačima toksikolozima da u dimu cigareta pronađu i identifikuju desetine hiljada otrovnih materija od kojih su mnoge kancerogene.

Dim, čađ i lebdeća čađ u atmosferi, nastali sagorjevanjem fosilnih goriva, takođe sadrže desetine hiljada otrovnih materija od kojih su mnoge kancerogene (3,4-benzpiren i dr). Krupnije čestice prašine, čađi i dima se talože u bližoj okolini TE Gacko dok se sitnije talože u široj i daljoj okolini. Elektrostatički filteri za prašinu sakupljaju čestice prašine manje od 3-4 mikrometra a veće odlaze u atmosferu.

Čestice materije se talože, a šta se događa sa otrovnim gasovima?

Gasovi se apsorbuju na vlažnu travu, lišće, zemljište i vode. Drugim riječima, štetni gasovi zagađuju vode, zemljište, travu i lišće pa te otrovne materije ulaze u biološki ciklus preko biljaka, životinja, do čovjeka.

Emisije aerozagađenja iz TE Gacko direktno zagađuju slivove rijeka Trebišnjice, Neretve, Drine i Zete, a u manjoj mjeri i udaljenije prostore.

Priče o radioaktivnom zagađenju okoline u Gatačkom polju i dimnim gasovima TE Gacko su neosnovane jer nismo naišli na publikovane podatake o prisustvu radioaktivnih izotopa u zemljištu, vodama i vazduhu u ovoj regiji.

Takođe, nema podataka da su u slivu Trebišnjice padale NATO bombe sa osiromašenim radioaktivnim izotopima urana u ratnim dejstvima 1992-1995 g.

(U urbanoj zoni Gacka potrebno je sistematski ispitati zagađenost atmosfere prema važećim pravilnicima o zaštiti atmosferskog vazduha od toksičnih materija).

B) Otpadne vode TE Gacko i deponije šljake i pepela.

Otpadne vode TE Gacko i deponije šljake i pepela zagađuju samo sliv rijeke Trebišnjice nizvodno od Gacka, tj. vode i zemljišta u opštinama Gacko, Nevesinje, Berkovići, Bileća, Stolac, Trebinje, H.Novi, Dubrovnik, Čapljina i Neum.

Najveća zagađenja voda i zemljišta su u pogonima TE Gacko i okolnom prostoru teritoriji Gacka, dok su na udaljenim prostorima manja, jer se kretanjem kroz zemlju toksične materije djelimično apsorbuju, hemijski reaguju i razređuju u čistijim podzemnim vodama.

Stara deponija šljake i pepela u Dražljevu sa zaštićenim plastičnim dnom je napunjena i napuštena. Ova deponija je loše locirana neposredno iznad jezera na rijeci Vrbi, pa postoji rizik od procjeđivanja voda iz deponije u ovo jezero.

O lokaciji i kvalitetu nove deponije šljake i pepela, te o putevima transporta ovih odpadnih agresivnih materija pisac ovih redova ne zna ništa pa o njima neće ovom prilikom pisati.

U više navrata tražio sam na uvid u HE Trebinje i TE Gacko podatke o hemijskim analizama voda, uglja, šljake, pepela i emisionih i imisionih gasova koje su obavezni da rade po propisima sa aspekta zaštite okoline (voda, vazduha, zemljište, životne namirnice i dr.). Izuzev usmenih informacija nikada nisam vidio zvanične nalaze - rezultate ispitivanja.

Budući da nisam mogao dobiti na uvid relevantne podatke (ili ne postoje ili su poslovna tajna), predlažem da se sakupe svi postojeći podaci o ovoj problematici i da se usklade sa važećim propisima.

Drugim rijeČima treba uraditi sve ono što traže važeći propisi, ako se ukaže potreba i nešto više sa aspekta zaštite okoline za potrebe projektovanja novih TE u Gacku. Zagađivanje okoline od TE Gacko će uvijek biti kada je ona u pogonu. Postavlja se pitanje koji nivo zagađivanja vazduha, voda i zemljišta je prihvatljiv u slivu rijeka Trebišnjice i Neretve?

Budući da su djevičanski čiste vode sliva Trebišnjice najveće, Bogom dano bogastvo ovoga kraja, u prvom planu se postavlja pitanje zaštite voda ovoga sliva. Prema tome, osnovni kriterij za dopušteni nivo zagađivanja vazduha, vode i zemljišta je kvalitet voda u slivu Trebišnjice. U bilo kojoj varijanti zaštite voda ovoga sliva mora se očuvati prva kategorija - klasa , odnosno, "dobar status" voda u slivu rijeke prema citiranim propisima.

Dogovoreni i projektovani nivo zaštite okoline i zaštite voda u slivu Trebišnjice treba regulisati posebnim ugovorom. Ovim ugovorom će se utvrditi obaveza kontrole rada projektovanih postrojenja za zaštitu okoline. Za svako narušavanje propisanog režima rada ovih postrojenja i povećano zagađivanje okoline, treba predvidjeti visoke novčane naknade adekvatne nanesenoj šteti. Cilj novčanih naknada nije sakupljanje novca već da se spriječi neodgovorno zagađivanje voda. Čiste vode u slivu Trebišnjice nemaju cijenu.

Sistem hidroelektrana u slivu Trebišnjice nema značajnih zagađivača voda. Postoje potencijalni zagađivači (slučaj havarije, izlijevanje trafo-ulja u Neretvu iz trafo-stanice u Grabovici).

Izgradnjom Gornjih horizonata, melioracionim zahvatima, stvaranjem novih površinskih tokova i akumulacija, nastaće novi rekreacioni i privredni prostori, što će imati pozitivne ekološke efekte u slivu Trebišnjice.

Savjet opština Istočne Hercegovine u svojim ekološkim programima djelatnosti trebao bi donijeti propise o zaštiti voda sliva Trebišnjice koji čine vitalnu okosnicu zdrave privrede, zdrave okoline i zaštite zdravlja stanovništva.

Esselamu alejkum,braćo i sestre,

Ja sam Mensur ef. Ždralović, novi i prvi poslijeratni stalni imam, poslan od Islamske zajednice BiH na područje Vašeg dragog i nezaboravljenog Gacka i okoline.

Prve moje oficijelne riječi upućene Vama su:

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

Čestitku je poslao i imam trebinjski Husein ef. Hodžić

U posjeti Lazaru, što nije htio biti Srbin, nego Bogumil.

Na putu za Gacko, u Nevesinju u kome se obično ne zaustavljam , neobično živo. Puno svijeta na ulici…Pitam trafikanta na glavnoj (I jedinoj) nevesinjskoj džadi, šta se dogadja.On me pogleda kao da sam nešto loše rekao, pa prevali preko usta: “Cijeli svijet zna konjske trke u Nevesinju…” Naravno da sam znao za nevesinjsku olimpijadu.Održava se preko stotinu godina, krajem avgusta mjeseca, na Bratačkom lugu u spomen "Nevesinjskoj pušci". Valjda toliko dugo i postoji rivalitet između Gačana i Nevesinjaca na njoj .Sjetih se Džuburove kobile koja je , na ovoj i na drugim trkama konjskim dugo pobjeđivala i bila sportista godine u Gacku.Discipline su seljačke - skakanje na napuhani kozji mijeh , penjanje uz namazani stub , tegljenje konopa , bacanje kamena s ramena… Sliku ovog policajca napravih, ne zbog ovih kolajni I obilježja što su na njemu, nego kao asocijaciju na činjenicu da je ovdje Avdo Čampara, 1974 godine kada je došao za presjednika SO Gacko, regrutovao u miliciju pobjednike u bacanju kamena - rahmetli Derva Zulovića, rahmetli Hajrudina Čamparu-Hapu, Muniba Salčina, Tala Čamparu, pokojnog Mimu Bjelogrlića, Rasima Đideliju …)

Sjutradan, put me navede, od Mostara, ka sjeveru. Cilj mi je bio Sarajevo, no “covjek snuje…”. Usput sretoh poznanika I ljubitelja planina. Plan se ubrzo promijeni. Podjosmo put Prenja posjetiti zadnje stanište slikara i boema Lazara Drljače. Težak planinski put, no lijep pogled. Teško se naći u tom bespuću, pa upitasmo za Lazarov grob čovjeka kraj puta, čobanina , šta li je već tu radio:„Onamo je vila i grob Lazara Drljače onoga što nije htio da bude Srbin nego Bogumil, družio se sa Zukom Džumhurom, slikar, boem i pjesnik , a ako krenete dalje tamo su stećci na Dabića poljani, sada tamo nema naselja blizu, na 20 kilometara”.

Sa Prenja put Igmana I Bjelašnice krenusmo. Iako je ljeto Olimpijska Bjelašnica je u punom sjaju I ljepoti..

Ovo je šehidsko mezarje na Igmanu odnosno Bjelašnici poznatije kao Zukino, odnosno Jukino a kod Zuke je u toku rata bilo puno Gačana

Za vas lunja i lentra E.K.

KAD (I KAKO) POVRATNICI GLASAJU!?

Rezultatima izbora održanih oktobra, drugog, nismo se bavili. Nismo ni namjeravali, da nêbi pisama i pitanja čitalaca. Nekolicina se javi sa pitanjima na ovu temu, pa kako je i red istražismo za vas, šta je birano, kako je to obavljeno i kakvi su rezultati za opštinu Gacko.

“Znači - 2.10 2006 u BIH su bili opšti izbori za državnu skupštinu, skupštine entiteta i skupštine kantona u Federaciji , te za predsjedništvo države.

Glasati se moglo tamo gdje si registrovan, znači u mjestu izdavanja cipsove lične karte odnosno mjestu boravka.

Da bi se vratio u prijeratno mjesto boravka i tako ostvario puno prava (pravo na obnovu kuće , razne donacije i puno toga) morao si se tamo i prijaviti da boraviš i dobiti ličnu kartu.” - bilo je jedno od objašnjenja čitalaca.

Potaknuti njime , a i dodatnim pitanjima , na stranici Centralne izborne komisije BiH , pronašli smo neophodne statističke podatke, koje vam prezentiramo:

Izbori u BiH koji će biti održani u nedjelju, 01.10.2006. godine se provode za:

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine,

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine,

Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine,

Predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske,

Narodnu skupštinu Republike Srpske i

Skupštine kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Registrirani birači

Broj registriranih birača u BiH do 15.09.2006. godine je 2.755.207.

REDOVNI BIRAČI 2693199

BIRAČI KOJI GLASAJU U ODSUSTVU 29567

BIRAČI KOJI GLASAJU PUTEM POŠTE 32441

TOTAL BIH 2755207

Ukupno se na izborima bira 518 nosioca mandata i to:

Predsjednistvo BiH: 3

Parlament BiH: 28 (21 direktno i 7 kompenzacijski mandati) iz FBiH, 14 (9 direktno i 5 kompenzacijski mandati) iz RS

Parlament FBiH: 98 (73 direktno i 25 kompenzacijski mandati)

Predsjednik i podpredsjdnici RS: 3

Narodna skupstina RS: 83 zastupnika (62 direktno i 21 kompenzacijski mandati)

Kanton 1 (Unsko-sanski Kanton): 30

Kanton 2 (Posavski Kanton): 21

Kanton 3 (Tuzlanski Kanton): 35

Kanton 4 (Zeničko-dobojski Kanton): 35

Kanton 5 (Bosansko-podrinjski Kanton-Goražde): 25

Kanton 6 (Srednjebosanski Kanton): 30

Kanton 7 (Hercegovčko-neretvanski Kanton): 30

Kanton 8 (Zapadnohercegovački Kanton): 23

Kanton 9 (Kanton Sarajevo): 35

Kanton 10: 25

Ukupan broj političkih subjekata koji učestvuju na izborima 01.10.2006. godine je 56 (36 političkih partija, 8 koalicija i 12 nezavisnih kandidata).

Konačan broj ovjerenih kandidatskih listi je 773, odnosno 7245 ovjerenih kandidata uključujuči kandidate za Predsjedništvo BiH i nezavisne kandidate.

Osim Centralne izborne komisije BiH izbore u BiH provode i 142 opštinske izborne komisije koje imaju 504 člana, kao i 4299 biračkih odbora odnosno 18.668 članova biračkih odbora.

U Bosni i Hercegovini formirano je 4299 biračkih mjesta i to 4137 redovnih i 162 biračka mjesta za glasanje u odsustvu.

Kako su glasali birači u opštini Gacko možete naći na ovom linku:

http://www.izbori.ba/rezultati/predsjednik_rs/OsnovneJedinicePolling.asp?naziv=GACKO&nivo=600&kod=164

Opština Gacko danas ima registriranih redovnih, dakle birača koji imaju prijavljeno boravište na području te opštine, 6824 birača,odsustvo na izborima po raznim osnovama prijavilo je 180 birača, glasanje putem pošte prijavilo je 69 birača, što u ukupnom skoru čini – 7073 birača.

Pregled registriranih birača u opštini Gacko
A-Federacija BiH; B-Republika Srpska;
Entitet	Kod	Opstina	REDOVNI	ODSUSTVO	POSTA	UKUPNO

B 164 Gacko 6824 180 69 7073

Ovdje treba malo stati I razmisliti. U cifri od 6824 birača koi žive u opštini Gacko je I oko , prema izjavama opštinskih zvaničnika, 50 povratničkih porodica u Kuli Fazlagića (broj povratnika u mjestu Gacku je zanemarljiv).

Glasanje je obavljeno I na glasačkom mjestu Kula Fazlagića.

Rezultate glasanja povratnika u Kuli možete naći na sljedecem linku:

http://www.izbori.ba/rezultati/predsjednik_rs/OsnovneJediniceRezultati.asp?naziv=GACKO&nivo=600&Polling=164B020&nazivmjesta=KULA&kod=164STATISTIKA-IZBORI 2006

Od pedeset povratničkih porodica na glasanje su izašla slovom I brojem osmorica glasača. Glasali su kako su glasali. No nije poenta u tome.

Statistike izbora kažu da je glasanjem poštom prijavilo 69 glasača iz Opštine Gacko (da li su svi I glasali to je drugo pitanje), Nad ovom činjenicom se treba dobro zamisliti. Od , bar, dvije hiljade gradjana sa pravom glasa iz Gacka, koji sada žive kojekuda, za glasanje se je prijavilo samo 69.

Preovladjujući mentalitet , veoma izražen kod Gačana – šta me briga za to dole- dovodi do tog da je broj nesrba zastupnika - odbornika u Skupštini opštine Gacko danas minimalan I da je na sa svakim izborima, sve manji.

Kao ilustracija ovog pogubnog odnosa neka nam budu rezultati izbora iz 1991. godine, kada je na području opštine izabrano 13 odbornika Bošnjaka, što je tada iznosilo 34% ukupnih glasova u opštini.

Nemamo egzaktne podatke, no čini se da je opšina Gacko na ovim izborima sa najmanjim brojem bošnjačkig glasova u BiH.

Na kraju, kao potvrda mentaliteta o kojem smo pisali navodimo statističke podatke o broju birača iz BiH registrovanih za glasanje putem pošte po zemljama sadašnjeg nastanjenja

BIRAČI REGISTRIRANI PUTEM POŠTE
Država	Broj birača
ALBANIJA	1
ALŽIR	3
ARGENTINA	1
AUSTRALIJA	569
AUSTRIJA	2343
BELGIJA	140
BIH	37
BIVŠA JUGOSLOVENSKA REPUBLIKA MAKEDONIJA	2
BULGARIJA	2
ČESKA REPUBLIKA	33
DANSKA	1661
DOMINIKANSKA REPUBLIKA	1
EGIPAT	6
FINSKA	114
FRANCUSKA	232
GRČKA	13
HOLANDIJA	836
HRVATSKA	6028
IRAK	2
IRAN	6
IRSKA	51
ITALIJA	213
IZRAEL	1
JAPAN	4
JORDAN	27
JUŽNA AFRIKA