120 GODINA UZGOJA GATAČKOG GOVEDA

 Kratak sadržaj - Gatačko govedo predstavlja autohtonu pasminu bosanskohercegovačkog goveda. Ovo govedo nastalo je oplemenjivanjem domaće buše sivim alpskim bikovima, odnosno prijašnjim sojevima te pasmine, viptalcem i oberintalcem. U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Stočarska stanica u Gacku je neposredno pred I. svjetski rat vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uvjet da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu. Stočarska stanica u Gacku je vršila i otkup kvalitetnog podmatka od samih stočara i redovno organizirala stočne izložbe. Krajem XIX stoljeća umjesto sitnih buša koje su se do tada uzgajale proširio se je interes za uzgoj i držanje „sivozelenog“ gatačkog goveda koja su zbog svoje veće tjelesne mase, tjelesne građe i dobrih proizvodnih osobina postala tražena i u širem regionu. Gatačko govedo karakterizira velika dužina,primjerena dubina i širina trupa, dovoljan uzrast, dobro iskorištavanje hrane, primjeren oblik vimena i velika mliječnost (čak u pojedinim fazama laktacije do 30 litara na dan). Međutim, osim što predstavlja kulturno blago ove zemlje pred izumiranjem, gdje se čak i ne zna koliko je ovih goveda preostalo, gatačko govedo nudi mogućnost da se od njega izgradi govedo primjereno domaćim uvjetima klime i hranidbenim mogućnostima a koje se već sada odlikuje skromnošću, izdržljivošću i odličnim zdravljem. Potrebno je osnovati Udruženje uzgajivača gatačkog goveda preko kojeg bi se odvijale sve aktivnosti na unaprijeđenju uzgoja ove pasmine.

Gatačko govedo predstavlja autohtonu pasminu bosanskohercegovačkog goveda. Ovo govedo nastalo je oplemenjivanjem domaće buše sivim alpskim bikovima, odnosno prijašnjim sojevima te pasmine, viptalcem i oberintalcem. Godine 1933. svi sojevi sivih alpskih goveda u austrijskoj pokrajini Tirol su sjedinjeni u zajednički savez uzgajatelja i uzgojni pravac, te se više od tada ne spominju pod starim imenima viptalci, obrintalci, itd., nego skupno samo kao siva tirolska goveda. U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Dakle, ove godina je jubilarna jer je proteklo 120 godina od osnivanja ove Stočarske stanice. Kao što je poznato, 1878. godine Bosna i Hercegovina anektirana u sastav Austrougarske monarhije. U to vrijeme u našoj zemlji su se od goveda uzgajale dvije pasmine i to kratkorožna buša, sitno govedo čija tjelesna masa često nije prelazila više od 200 kg, jednobojna u svim prijelazima boja od bijele, žute do crne boje i u manjem dijelu u Posavini se uzgajalo sivo, dugorogo stepsko govedo kojeg danas u Hrvatskoj nazivaju Posavsko govedo i predstavlja jednu od tri hrvatske autohtone pasmine goveda. Po anektiranju Bosne i Herecgovine i uspostave administracije, stočarska politika austrijskih vlasti, a posebno u govedarstvu, bila je da se što prije poveća prosječna proizvodnja mesa, mlijeka i drugih proizvoda. U tom smislu cilj je bio da se poveća tjelesna masa goveda. Da bi se to postiglo, bosanska vlada je pozvala u to vrijeme najpoznatijeg stočarskog stručnjaka monarhije, prof. dr Leopolda Adametza da predloži smjernice za unaprijeđenje govedarstva. Adametz je nakon utvrđivanja stanja na terenu svoje prijedloge iznio u posebnoj raspravi štampanoj kao manustript u Bremenu 1892. godine pod naslovom «O sredstvima i putevima za unaprijeđenje bosanskohercegovačkog govedarstva». U svojoj raspravi Adametz konstatira da se unaprijeđenje govedarstva u BiH može provesti uzgojem u čistoj krvi primitivne domaće ali skromne i otporne pasmine tako što bi se uzgoj provodio stalnim odabiranjem najboljih grla uz insistiranje na poboljšanju ishrane i načina držanja. Ovaj proces je dugotrajan i težak ali siguran i uspješan put. Drugi predloženi način unaprijeđenja govedarstva bi bio oplemenjivanje odnosno križanje sa inozemnim pasminama što bi bio značajno brži put postizanja konačnog cilja. Kako je bosanska vlada insistirala na što bržem procesu unaprijeđenja govedarstva, to se je opredjelila za oplemenjivanje odnosno križanje sa inozemnim pasminama. Prof. Adametz je upozoravao da se trajan uspjeh u procesu križanja može očekivati samo ondje gdje se obezbjede adekvatni uvjeti uzgoja i ishrane za buduće krupnije i osjetljivije križance koji imaju izraženije zahtjeve u tom smislu. Predložio je da se u procesu križanja sa bušom koristi današnje sivo alpskog govedo koje je takođe sitnije građe od drugih inozemnih pasmina, skromno, otporno, adaptibilno i relativno dobre mlječnosti. Preporuke Adametza su djelomično prihvaćene. Naime u nastojanju za što bržim postizanjem veće produktivnosti goveda uz sivo alpsko govedo u periodu od 1892. do 1916. godine u BiH je importovano 7.346 bikova i 1.723 krave i junice raznih pasmina, pretežno pincgavskog goveda. Iako je uloženo dosta sredstava dobiveni rezultati su bili skromni jer se uporedo uzgojnom radu nisi popravljali uvjeti držanja i ishrane. Određeni uspjesi su postignuti samo na području Gacka i njegove okoline gdje su za oplemenjivanje buše bili upotrebljeni bikovi sivo alpskog goveda, kako je i preporučavao Adametz. U ovom procesu je značajnu ulogu odigrala Stočarska stanica u Gacku, putem koje se kasnije vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uvjet da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu. Stočarska stanica u Gacku je vršila i otkup kvalitetnog podmatka od samih stočara. Kvalitetni rasplodni bikovi su davani držaocima na korištenje na tri godine kako bi besplatno osjemenjavali krave i junice u okruženju, a potom bih nakon tri godine postajali vlasništvo držaoca. U to vrijeme se provodilo i licenciranje bikova i svi nepodesni bikovi su bili kastrirani a za rasplod su opotrebljavani samo odabrani najkvalitetniji bikovi čije se

potomstvo uvijek kontrolisalo. Redovnim održavanjem izložbi i nagrađivanjem najboljih držalaca značajno je podignut interes kod uzgajivača za uzgoj ove pasmine. I tada su, kao i danas, stočari nove mjere i savjete stručnjaka rijetko prihvatali. Ali kada su se uvjerili da su križane krave davale više mlijeka i da su bila krupnija, porastao je interes za «zelenim» bikovima i kravama. Umjesto sitnih buša proširio se je interes za uzgoj i držanje sivozelenog gatačkog goveda koja su zbog svoje veće tjelesne mase, tjelesne građe i dobrih proizvodnih osobina postala tražena i u širem regionu. Gatačko govedo je karakterizirala velika dužina, primjerena dubina i širina trupa, dovoljan uzrast, dobro iskorištavanje hrane, primjeren oblik vimena i velika mliječnost (čak u pojedinim fazama laktacije do 30 litara na dan). Domovina gatačkog goveda je širi region Gacka kao planinski region istočne Hercegovine sa prosječnom nadmorskom visinom oko 1.200 m nadmorske visine, sa surovom kontinentalnom klimom prosječne temperature oko 80C, sa dugom hladnom zimom i kratkim toplim ljetom, godišnjom količinom oborina od oko 1600 mm. Ovaj region je ograničen planinama Bjelašnica (1.867 m), Lebršnik (1859 m), Volujak (2.339 m), Maglić (2.389), Zelengora sa Lelijom (2.032 m), Crvanj (1.921 m) i Nevesinjskim poljem. Pedesetih godina prošlog stoljeća, gatačko govedo je činilo 90% cijelokupnog fonda goveda ovog regiona. Iz ovog regiona ova goveda su se proširila i na područje Crne Gore, Dalmacije i sjeverno preko Kalnovika sve do Sarajeva. O ovom govedu u to vrijeme je dosta pisano u stručnoj literaturi od strane eminentnih profesora Šmalcelja, Ilančića, Fincija, Ogrizeka, Rake i drugih koji su dali ogroman doprinos afirmaciji ove pasmine i ovom prilikom zaslužuju da ih pomenemo, a čije tekstove koristimo kao osnovu za pisanje ovog članka. U vrijeme stručnog djelovanja pomenutih profesora izvršena su i određena istraživanja tjelesne građe gatačkog goveda iz okoline Gacka, gdje su autori komparirali tjelesne mjere ovog goveda sa bušom i sivoalpskim govedom. Rezultate jednog od ovih istraživanja čemo prikazati u sljedećoj tabeli:

Tabela 1. Tjelesne mjere gatačkih krava, stolačke buše i sivoalpske pasmine Table 1. Mophometric measures of Gatacko Catlle, Busa Cattle and Alpine Gray Cattle

                                                                    

Source - Izvor: Ilančić D.: Gatačko govedo – vrelo za oplemenjivanje naše buše. Stočarstvo, 6, 4, 145-156, Zagreb, 1952.

Obzirom da se naučno i stručno gotovo ništa nije radilo na ovom kulturološkom bogatstvu Bosne i Hercegovine, ovakva istraživanja predstavljaju ogromno bogatstvo za stočarstvo naše zemlje, prije svega što je moguće utvrditi uzgojni napredak ovog goveda u posljednjih pedesetak godina. Autori ovog članka su predložili projekat pod nazivom: «Istraživanje fenotipskih, produktivnih osobina i genetskog profila gatačkog goveda kao autohtone BH pasmine» Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke ove godine, u nadi da ćemo sa skromnim traženim sredstvima nakon 50-tak godina od posljednjih istraživanja dobiti mogućnost da utvrde današnje osobine gatačkog goveda i dati mu cjelovitu legitimaciju kao BH autohtone pasmine kroz monitoring brojnog stanja, proizvodnog kapaciteta (meso, mlijeko) i relavantnih i specifičnih pokazatelja ishrane svih kategorija goveda, kao i utvrđivanjem proizvodnih osobina, fenotipskih standarda za sve kategorije goveda i ocjenu istih. Na kraju bih dali prijedlog za izradu Pravilnika o uzgojnim i morfološkim standardima gatačkog goveda u cilju zaštite ove egiztencijalno ugrožene pasmine. Da li će vlasti imati razumjevanja za ova početna istraživanja u smislu zaštite ove pasmine od izumiranja, treba sačekati i vidjeti. Međutim, osim što predstavlja kulturno blago ove zemlje pred izumiranjem, gdje se čak i ne zna koliko je ovih goveda preostalo, gatačko govedo nudi mogućnost da se od njega izgradi govedo primjereno domaćim uvjetima klime i hranidbenih mogućnosti a koje se već sada odlikuje skromnošću, izdržljivošću i odličnim zdravljem. Potrebno je čak osnovati Udruženje uzgajivača gatačkog goveda preko kojeg bi se odvijale sve aktivnosti na unaprijeđenju uzgoja ove pasmine, kao što su i organizirani farmeri prema pasmini koju uzgajaju, u svim zemljama Europe pa čak i u najbližem susjedstvu. Poznavajući stepen educiranosti naših farmera, mogućnosti obezbjeđena stočne hrane, mogućnosti smještaja i njege mišljenja sam da se kroz izvjestan vremenski period organiziranjem uzgojnog centra i uz primjeren uzgojno-selekcijski rad moguće proizvesti dovoljno podmlatka koji bi se distribuirao u naša brdsko-planinska područja sa skromnim hranidbenim potencijalima u toku cijele godine. Uzgojem gatačkog goveda bih farmeri sigurno bili zadovoljni, jer ipak visokoselekcionirana grla koja se danas uvoze u našu zemlju traže mnogo više nego što im naši farmeri mogu pružiti što se poslije odrazi na zdravlju, niskoj proizvodnji i kraćem vijeku eksploatacije nego što je slučaj u njihovom mjestu uzgoja.

Doc.Dr Vedad Šakić
 

                                                     

                                                                                                         

Izvor originala: http://www.scribd.com/doc/17775894/120GODINAUZGOJAGG

Dan u Ivanjici, sa Nemanjom Supićem

Halo, reprezentativac, šta ima?

Piše: Jasmin Maričić

Od Sarajeva do Ivanjice, mjesta u srcu Srbije, ima otprilike 250 km poprilično dobrog puta, koji vodi kroz krajeve neobične prirodne ljepote ali i istorije: preko legendarne Romanije, kroz opustošeni Višegrad, pa Mokru Goru i Mećavnik, pored Užica, uz koje i dalje stoje stare plave table s prefiksom Titovo... Na ulazu u mjesto s 30-ak hiljada stanovnika, među kojima je odnedavno glavna zvijezda fudbalski reprezentativac BiH i naš sagovornik Nemanja Supić, dominira velika antena koja je nekada bila ponos SFRJ jer je činila osnovni dio satelitske stanice Jugoslavija. Taj tanjir, koji je danas vlasništvo Telekoma Srbije, omogućio je Jugoslovenima da od sredine 70-ih prošlog milenijuma prate svoje sportiste, a bogami i predsjednika države i njegovu svitu, u direktnim satelitskim prenosima s najudaljenijih mjesta planete. Iako je TV-slika izgledala kao da stiže sa Mjeseca, imali smo priliku vidjeti, naprimjer, kako tadašnji nacionalni plavi razvlače Pelea i karioke na velikoj Marakani u Riju, ili dočeke druga Tita, tokom njegovih brojnih obilazaka nesvrstanih prijatelja. I sve to preko Ivanjice, mjesta iz kojeg su za Beograd, po slavu otišli Vladica Kovačević, kasnije veliki as Partizana, kao i dvojica Krivokuća, Petar i Srboljub, sjajni bek i golman Crvene zvezde.

FK Javor je, bez obzira na podsmijehe pojedinih bh. stručnjaka, respektabilan klub, koji se ravnopravno nosi sa beogradskim velikanima, Partizanom i Zvezdom.

- Ovdje, za razliku od beogradskih klubova, nema protežiranja, igraju najbolji i naspremniji, a vodi nas sjajni mladi stručnjak Radovan Čurčić, koji proglašen najboljim trenerom u Srbiji.

Klub je organizovan izvanredno, od uslova za treniranje do finansija, što je u Srbiji rijetkost. Što dogovoriš bude ispoštovano.

O visini transfera Nemanja neće da priča. Takva su pravila u Javoru. Stigao je bez obeštećenja i zadovoljan je primanjima. Kako stvari stoje, Javor će dogodine kao četvrtoplasirana ekipa Super Jelen lige Srbije u Kup UEFA, a gazde Habitfarma, zajedno sa Vladom Srbije i opštinom planiraju novi, veći moderni stadion. Da li će Nemanja na njemu braniti još se ne zna, jer nakon pobjeda nad Belgijom pozivi stižu sa svih strana.

Klubove u BiH svrstao je u dvije kategorije: one u kojima bi volio braniti i one druge. Ipak, jedan je poseban ...
Želja mnogo volim. A nekada bih, možda, došao da branim i u Čelik, Borac i Sarajevo. To su bila velika imena i u bivšoj Jugoslaviji, s kojima je teško na kraj izalazio i Partizan... Nekada sam bio vatreni navijač crno-bijelih, ali sam se vremenom ohladio. Danas kada stignem s Javorom u Beograd, bogami nas cijene. A kako i ne bi kada smo s Partizanom, nakon njihovih osam uzastopnih pobjeda igrali 2:2 na JNA, a Zvezdu smo na Marakani dobili 2:0.

Iskustvo igranja na velikim beogradskim stadionima za njega je nešto posebno:

- Devedeset posto fudbalera u Srbiji tokom karijere ne doživi da pobijedi Zvezdu na Marakani. Tu utakmicu ću da pamtim čitavog života, kao i ove dvije protiv Belgije. Ipak, pobjede u Genku i Zenici su iznad svega, pa i pobjede na Marakani.

Ko si i odakle si?

A koliko život zna biti nepredvidiv najbolje govori priča o tome kako je za Nemanju i njegove kvalitete saznao Miroslav Blažević.

- Do Ćire je informacija o meni stigla od gatačke porodice Tanović i Husnije Arapovića. Tanovići su stvarno jedni pošteni ljudi, nemam riječi za njih. Sinovi Esada Tanovića, koje nisam ni znao, bili su poslom u Beogradu, čuli su da igra Zvezda pa su slobodno vrijeme iskoristili da dođu na stadion. A mi ti tada pobijedimo veliku Zvezdu sa 2:0. Bio je 28. septembar, 28. kao što je bio 28. i mart u Genku u Belgiji. A ja branio ekstra, pa se publika raspitivala ko je onaj Bosanac na golu. A ja iz Gacka. Mi iz BiH smo ovdje uvijek Bosanci, bez obzira odakle si ili koje si nacije. Nakon utakmice eto Tanovića u svlačionicu: Ko si, odakle si ? – Iz Gacka. Imaš li bh. papire? – Imam, samo te. Odlično. Bi li se ti odazvao pozivu iz FS BIH ? – Normalno da bih.

I normalno, pozvaše ga. Nazvao ga je, uz muštuluk, sekretar Javora i kazao da je stigao poziv iz Sarajeva.

- Poslije se Keno povrijedio i eto mene na golu protiv Belgije. Gatačka veza me je dovela u reprezentaciju BiH. Igrali smo taj vikend protiv Borca u Čačku. Nakon utakmice došao je prijetelj po mene, sjeli smo u auto i pravac Gacko. Subotu sam proveo među svojima, a u nedjelju smo krenuli za Sarajevo, gdje sam posjetio Tanoviće. U ponedjeljak, poprilično nervozan, stigao sam na Ilidžu, u kamp reprezentacije. Ćiro mi je prišao i pozdravili smo se, bez komentara s njegove strane. Trenirao sam, izgleda dobro, a da ću da branim u Genku saznao sam od prijatelja koji su Ćiru gledali na TV Sarajevo, za koju je on izjavio da će umjesto najavljenog Mitrovića na gol Nemanja Supić. A taj debi ne mogu da opišem riječima. Lomilo se da li ćemo da ostanemo u trci za baraž ili ćemo već tada ispasti iz igre. Sada je baraž na vidiku, samo da pobijedimo Armence i Estonce, s ostalima ćemo lakše kod kuće - kaže Nemanja kojem je jedan navijač iz Sarajeva nedavno organizovao i fun klub na Facebooku.

Baraž možemo proći

Pitam Nemanju je li čuo pjesmu Dvadesetorice Baraž, baraž – nikad nećemo proći. Nije.
Jel' to sada ispjevano – upitao je i odahnuo kada je čuo da je to pjesma iz starijih vremena.
U baražu možemo dobiti bilo koga. S oporavljenim Salihovićem, Ibiševićem i Hasagićem bićemo izuzetno jaki. A možda Španci kiksaju s Belgijom.

Golman kojem je uzor Buffon i koji bi volio braniti u Italiji (u Engleskoj previše sijeva, kaže), reprezentaciju BiH vidi dogodine u Južnoj Africi, a sebe skromno prepušta odluci nadležnih, prevenstveno selektora Blaževića.

- Ako budem potreban, tu sam. Uvijek.

Ni pitanje da li se možemo nositi s komšijama, Srbijom i Hrvatskom, nije ga zbunilo.
Iskreno mislim da možemo. Nijanse bi odlučivale. Srbija je sa selektorom Antićem dobila na disciplini i igra perfektno. U domaćoj utakmici, u Zenici ili Sarajevu, pobijedili bi mi obje te reprezentacije. Imaju oni dobre timove, ali imamo i mi. Pa, Srbija je prošle godine izgubila u Belgiji. Međutim, oni lako mogu biti i prvi jer će im najvjerovatnije i bod s Francuzima u Beogradu biti dovoljan. A samo kad pomislim da nije bilo rata, da sastavljamo reprezentaciju svi zajedno, ne bi nam niko mogao parirati.

Sav sam se naježio u Zenici

O neredima i tučama na utakmicama koje igraju reprezentacije i klubovi bivših republika SFRJ naš sagovornik ima jasan stav:

- To nikome ne treba. Ni navijačima Srbije, ni Hrvatske, ni BiH. Ovo je sport, a ne politika, loptu treba spustiti na zemlju. Danas tu igraju momci koji nemaju veze s onim što se dešavalo 90-ih godina. Svi oni većinom igraju u inostranstvu i druže se međusobno. Oni su prijatelji, upućeni jedni na druge. U Zenici su naši navijači pokazali da se može navijati bez pirotehnike i uvreda. Bili su fantastični... Ja sam se sav naježio kad mi je skandiralo 15.000 ljudi. Mnogo im hvala.

Mogućnost da najbolji bh. tim uz Ćirinu, pa i njegovu pomoć zaigra u Banjoj Luci i Mostaru, zapadnom, Nemanja ne isključuje:

- Mislim da je i to moguće. A sad, da li ja mogu tome doprinijeti, ne znam... Ako mogu pomoći bilo bi mi drago.

Kao svjedoka na sudu, upitali smo Nemanju koja je od dvije novinarske varijante, osvanule u bh. medijima nakon Genka i Zenice, istinita: ona da mu Gačani žele sve najbolje u bh. selekciji ili ona da bi bili sretni da slomi nogu igrajući za nju.
Ja ne želim ni na koga da utičem. Neko će da navija za Srbiju, neko za Italiju, Španiju, neko za Hrvatsku, a neko za Bosnu. Znam samo da su mi u četvrtak nakon utakmice u Zenici, u Gacku svi čestitali, a da li su navijali, to ne znam niti želim u to da ulazim.

Nakon skoro sat vremena naš razgovor biva prekinut dolaskom Nemanjinog, čini se, starog prijatelja koji punim glasom iz aule luksuznog hotela Park, vlasništva gazde Sekulića, viče: - Bogati, vidi mog Nemanje, reprezentativca Bosne i Hercegovine, Federacije.

Pa ga poljubi, pa opet s oduševljenjem i nepoznavanjem bh. administrativnog uređenja ponovi: - Reprezentacije bh. federacije. Ni manje ni više.

Iskrena reakcija, jednako simpatična kao dobacivanja na glavnoj ivanjičkoj ulici, šetalištu: Halo, reprezentativac. Šta ima? Pozdravio te Ćiro!

Normalan, običan svijet... Kao i Nemanja, koji odlazeći na popodnevni trening kaže: srećan ti put, brate, i javi se kad stigneš.

Ćiro je čudo

- Oduševio me je. Veliki je stručnjak, što valjda i nije sporno, bio je treći na svijetu, i veliki motivator. Može se šaliti, ali kada se radi - radi se. Belgiju je pročitao kao da s njima bio na pripremama a ne s nama. A tek kako je trčao pobjednički krug u Zenici.... U tim godinama... Stvarno čudo.

Prijatelji beogradski

Nemanja je najbolje prijatelje stekao i sačuvao u Beogradu. Gdje god da brani, kada je to moguće, s njim su Slaven Kovačević, Milorad Perović i Miloš Knežević. Prva dvojica fudbaleri, treći rukometaš.
Uvijek su bili uz mene. Svaki slobodni trenutak koristimo da budemo zajedno. Kada sam u Beogradu redovno idemo na splavove, jer tamo je zabava najbolja. Volim, da se ne lažemo, narodnjake. Takođe, volim i druge sportove, košarku posebno. Nisam propuštao euroligaške utakmice Partizana, jer atmosfera koju grobari stvore u Pioniru je nešto veličanstveno.

Beograd, Sarajevo, Gacko

Sarajevo i Zenica su me oduševili koliko i Beograd. Osjećao sam se kao kod kuće. U Sarajevu i Zenici, e tu je razlika, ljudi te prihvataju mnogo prije nego u Beogradu. Opušteniji su, šta god da upitaš, zatražiš, izlaze ti u susret. Tako je uopšte u Bosni, dok u Beogradu možeš da padneš na ulici, da umreš, a da te niko ne pogleda. Velegrad, šta li je... S druge strane, Beograd je metropola s mnogo mogućnosti. A Gacko. Da smo sada tamo ne bi imali gdje da sjednemo, jer nema pristojnog mjesta za sjesti. Ni kafića ni restorana. Tamo stvarno nema ništa, a zašto, ne znam. Ipak, tamo se, među svojima, lijepo osjećam.

Brat Lazar magistar

- Brat Lazar se bacio na nauku. Nedavno je magistrirao elektrotehniku u Beogradu, gdje i radi, a trenutno sprema doktorat koji će braniti u inostranstvu. Otac je umro 1995. a majka Dušanka živi u Gacku. Pazimo je obojica. Bila je presrećna, i ona i ujaci, zbog mene. Odmah su zvali da čestitaju.

Nisam sreo imenjaka iz Drvengrada

Nekolio desetina kilometra od Ivanjice, na putu prema Bosni, utaborio se još jedan poznati Bosanac, odnedavno Nemanjin imenjak – Emir Kusturica u svom Drvengradu.
Kada idem kući u Gacko često tamo svratim. Grad je ekstra. Nisam imao priliku da upoznam Kusturicu. Možda će me sada prepoznati, kao reprezentativca.

Tekst je prenesen sa sajta magazina Start.

Adresa originala je : http://www.startbih.info/Tekst.aspx?id=115

Borac 2009

Nije nikad kasno, rekoh sebi, kad ovih dana nadjoh julske fotografije, sto ih u Borcu napravi njegov bivsi stanovnik Dervis Logo.

Sada sa danskom adresom .

No sa srcem koje vuce u zavicaj.

Carsija, jedan klasican pogled

Neretva u gornjem toku

Osnovna skola na Bistrici

Prodavnica n Bistrici

Put kroz Borac

Zivanj

Selo Luka , prva kuca nakon rata

.

Carsija, jedan klasican pogled

 

Dogovorismo se da on posalje slike, a ja da napisem , nesto.

Gledam slike, bolje reci svjedocanstvo o umiranju Borca i neda mi se.

Odlucih , stoga, da slike pustim da same pricaju.

Sta god da im dodam , sta god da napisem, bice suvise.

                                                                                                                                                                                Homogeceka

 

 

 

BAHORI  2009

 

Petak,10.07.09.god,sa suprugom Zinetom-Đinom,sinom Emirom, rođacima Omerom-Čakarom, Hajdarom i Hajrom, suprgom od šure Hama, krećemo za Bahori, na susret Bahorana i Mrđenovaca, svake druge subote u julu.

Ovog puta puni rahatluk ,umanjuje saznanje da je Muamer,moj sestrić imao teži saobraćajni udes, ali fala Bogu ,bez posljedica po njega, a raduje me što je ostao živ mladić Martinović, koji je saučesnik u udesu.Čini me tužnim što je 11 juli,dan Srebrenice, da ne pojašnjavam.Sama riječ 11 juli,Srebrenica!!! To treba odšutit !!

Uz put i  radosna vijest, zove Braco iz Amerike naš Edin-Medo dobio sina , zvat će se Nelman po našem Nelmanu-Senadu, koji je ubijen 1992. god. u Gacku.

Braco i nevjesta Nađa, očekuju bebu , nisu sa nama. Puno nedostaju !!

Stigosmo u Bahori,putem koji je svježe opravljen Ponovo veliko hvala Milanu Radmiloviću, načelniku opoštine Gacko, Ranku Markoviću,načelniku službe za opšte poslove, Milinku Rončeviću, građevinskom inžinijeru i Mišu Koprivici, vlasniku firme, za pomoć u opravci puta.

U Bahorima živo, stižu auta, rodbina i prijatelji: Fako Tunović i Azim Šahović, koji su ranije izvezli pčele u Bahori, pa se Ahmo Grebović moj rođak i prijatelj “ ljuti”što su mu bez odobrenja rođak Fako i Azim  ušli u posjed. Spor je uspješno riješio Fakov brat Ahmo, koji se iz Švedske zaputio put Bahori i Mrđenovića, ito svake godine, tako što će Ahmo dobiti 1 kg meda, ali ga mora sa Ahmom podijeliti. Posebno se obradovah ovoj nagodbi uz smijeh kakav se samo sa Ahmom može doživjeti, a Ahmo ne može zamisliti život u Njemačkoj, što neće svake godine doć, da pomiluje svoje Bahori i sve nas obraduje do suza !

U Bajrovim rijekama i pored rijeke na Luci, razapeti šatori…moji rođaci Faim Šahović, sestre mu , djeca..Posebno seobradovah susretu sa Salom,suprugom mog rođaka Hamdije Šahovića u čijoj sam kući osjećao toplinu ko u roditeljskom domu.

Do kasno u noć sa Hajdarom, Omerom, šurom Hamom ,koji je već preselio u Bahori i ne mari za Mostarom,Uzejrom Šarotićem,prebrasmo minula ljeta i godine,sa žalom što je naš Ejub Šarotić,teško obolio i nije sa nama.

.

 

 

Ujutru rano zovem rođaka Fadila , on supruga Suvada, sinovi Tale i Rijad zet Mujo,sestra Rasema,djeca,Mersa muž joj Omer, sin Edis, iako pada kiša polaze iz Mostara.

Sin Emir je u svitanje ustao, napravio nekoliko snimaka Bahori, čudi se kako se lahko probudio , čudi se kako tako nešto ne može doživjet u Mostaru.. E pa u Bahorima je zrak i priroda kakva je bila kad je Bog stvarao svijet..Ništa se nije promijenilo, tako sam sinu pojasnio ljepotu sna i lahkoću buđenja u Bahorima.U ovakva mjesta će dolazit ljudi da se odmore , napune akumulatore duše !Gradovi su zvjerinjaci , haremi i groblja se šire nevjerovatnom brzinom.!

Sa mojim ahbabom Ahmom, pričam ,kaže u Njemačkoj ustaje prije 4 svako jutro,sanja  penziji iljeta u Bahorima..Podsjećam ga na našeg Sabita Memića-agu, kako smo ga zvali poznatog vodeničara i ljudinu.. Kad je sve išlo u gradove , poslije II svjetskog rata,on se iz grada vratio u Bahori..Mještani ga osuđivali.. Mene je Sabit volio. Pitam ga “ Što se ti aga vrati u Bahori” odgovorio mi je “ Nije lahko čitav život na zvono ustajat” Ma Sabit je volio slobodu u njnoj punini, a nju samo možeš u Bahorima doživjet. Ali nije lahko iskoračit na tu stepenicu duhovnosti!

Kiša,ometa ljepotu susreta, dolaze Hasan Memić, Mehmed,Adem i Niho, Bešo Grebović i supruga Muniba,ranije na konak stigao Osman i Miki Bešov sin …Ujutru idem u Gacko sa rođakom Jusufom , vozimo mlijeko i da sačekam mog ahbaba Rasima Mehremića i bratića mu Semu koji su me posebno obradovali što su odlučili posjetiti Bahori i uveličat naš susret.

Iz Amerike stigo Pašo Šarotić, Zećir i Sabina kao i svake godine. Posebno sam obradovan što poslije dužeg vremena vidim Dinu ,kćerku od Hajrije Okice Šarotića.

Ko da sm juče gledao Dinu , djevojčicu prelijepih očijiu i kose Bože kako prolete godine i vijek!

Zećira molimo ja i kćerka Sabina da piše o Bahorima, on o njima zna sve, od postanka svijeta!

RasimTalović i Jašar,redovno na susretu,pošto su prethodno bili u Jasenicama,svratili i posebno me obradovali kao i Beko Grebovići brat mu Arif koga nisam decenijama video.

Radujem se što su Ejubova famelija tu : supruga Hadžira, sin Muharem i kćerka Saja koja je stigla iz Amerike…

Našem Muju, mužu od Raseme, nije problem kiša,janjca umjesto na ražanj, skresao u pretise, pa će se i prezalogajiti.

Stigla Jasna i suprug Dino Zekić sa djecom.., prije na dan i Jasko.

Pošto je kiša nisam mnoge video ,što prolaze za Mrđenoviće,ali kratko vidjeh Nedžada Tunovića, majku mu Safetu .. koje posebno volim radi mojih rahmetli Hamida i Esada Tunovića…Radujem se štoje stigao Ahmet Šahović i Mašo..

U Bahorima susret sa Zadom Šahović, sestrom rahmetli Šućrije i kćerkom rahmetli Hamida Memića, koji je 1925 poginuo na Lukavici. Zada se rodila 1925 poslije njegove smrti. Iako duboko u devetoj deceniji i sada djeluje puna života i pamćenja.

Posebno sam sretan što je u Bahori stigla Brigit, naša nevjesta Šveđanka, supruga našeg Ahma Tunovića

Rahatluku nigdje kraja, kad sretneš Jasmina i Jasnu djecu našeg Smaila Grebovića, stigli iz Amerike… O Smailu,poznatom lovcu i ljudskoj dobroti i poštenju ,mogo bi pisat do kraja života i ne bi završio. Kad je u Mostaru,moj rahmetli otac Velija dugo bolovao,ispustio je dušu kad se sa Smailom halalio. Smail je bio veliki prijatelj mog rahmetli oca.

Najviše posla su imale Đina, Hajra i Zehra , praveći kafu i dočekujući drage goste.

Kiša nije omela ZijaMemića , Salka Šarotića i društvo da se u Hajdarovoj kući ispod ploče zapali roštilj..

Mrva i Tale , idu do Cera iznad sela, da mu se poklone i odaju dužno poštovanje što je stoljećima otrpio , gromove, varvare, mećave i samoće.Ma i on se raduje ponovnom  životu u Bahorima.

I kiši dođe kraj ali i našem druženju, pakujem se za Mostar uz želju da se ponovo ako Bog da, vidimo u još većem broju

 

                                                                                                                                                                                                                        Dževad Memić

 

 

 

 

U noći uoči kurban bajrama 2008. ili 1429.hidžretske godine kad su milioni hodočasnika od Arefata kretali se prema Mini i Ka'bi u  Mekki

Izgorjela je džamija i časna knjiga Kur'an u njoj

Istočna Hercegovina.Lokalitet područja Staroga grada u Trebinju.Rano jutro osmoga decembra.Osviće Kurban bajram.Budim se sa čudnim mislima.Odnosile su se na Gacko tačnije Fazlagića kulu kamo je trebao da se uputi moj mlađi kolega Ishak ef i da u tamošnjoj džamiji predvodi klanjanje i hutbu za kurban bajram.

Meni ovog sabahskog i bajramskog jutra i pri polasku u džamiju nikako ne uspijeva da stavim tačku na izrečenu ozbiljnu „šalu“ direktora, druga, možda već pokojnog Jole Avramovića. Nisam se mogao zadovoljiti ni uvriježenim mišljenjem da „što trijezan misli,pijan govori“ već mi pred samom džamijom opet dođe misao kako je  pijani domaćin Jole da preskočio i izostavio u svome odgovoru i to da kaže da su njegovi potomci  po Gatačkom polju i šire istočne Hercegovinei ubijali , palili i silovali i u ropstvo odvodili, a što su nesporno je jasne historijske činjenice...i još bih razmišljao da zbunjen skoro napravih sudar sa džamijskim vratima, pogotovu kad sam ih otvarajući ugledao vjernike u safu i začuo glas mlađeg kolege Sadet ef. i njegova oglašavanja  sabahskog ezana.

Poslije obavljenog sabah namaza predvodeći nekoliko desetina vjernika, običaj  je da se obratim predavanjem-vazom prisutnima pa sam opet zbunjen i kao još neprobuđen dao znak mlađem kolegi da on to učini prvi, a ja ću poslije njega. Mada smo se sinoć dogovorili drugačije. Mladi Sadet ef. se nije zbunio i poče govor o tekbiru koji nas simbilično prati i na dunjaluku i na ahiretu.On priča, a moje misli odlutaše ponovo prema prethodnim generacijama ovih vječito nestabilnih,nesigurnih i nemirnih prostora.Ovdje je uvijek bilo teško živjeti i preživljavati manjinskoj etničkoj i vjerskoj skupini,a to bijahu muslimani Bošnjaci...Meni ponovo na javi, kao u snu, dolaze kazivanja ovovremenih adža i nana o minulom vaktu i zemanu...o hajducima,ustanicima,uskocima, Mlečanima,o najčešće spominjanim Crnogorcima,o družini zloglasnog Baje Pivljanina i ostalim pljačkašima,ubicama i otimačima , koji vječito kroz prošla stoljeća  haraše, pališe i žariše, mnoge u plač i tugu zavijaše Koliko je samo čestita svijeta iz ovih krajeva kroz mnoga minula desetljeća i stoljeća napuštalo ove krajeve zbog ovih haramija...Na um mi pade kazivanje o izvjesnom Šaćiru Avdiću iz Podgorja kod Plane koji je 1901 godine samo u toku jednog predvečerja i naredne noći, donio odluku da proda sav imetak narednog dana i krene sa suprugom put Turske,jer se su mu predvečerje na ispaši u blizini kuće od komita, jal uskoka zaklane dvije dvanaestogodišnje kćerke bliznakinje...

Pokušavam da promijenim razmišljanja i osjetih da ne uspijevam jer mlađi kolega reče   „da nas Allah uputi,,pomogne,zaštiti,“..džematlije rekoše glasno - Amin! A ja tek tada shvatih da  trebam ustati pred džematlije već osmi put  zeredom povodom kurban bajrama u Trebinju. Ja ustadoh, nastavih moj govor na temu mojih prethodnih razmišljanja .Ne znam što sam tako razmišljao i što sam tog jutra spomenuo davno vremešnog Hasana Bračkovića,hrabrog Bošnjaka iz Pridvoraca kod Trebinja koji je poginuo sa svojim sudrugom na Zubcima, braneći se od komita, za kojeg su mi kasniji naraštaji rekli da je ukopan bez glave,a koju su zloizrodi crnogorski odsijekli i odnijeli da bi sunarodnicima dokazali da se više ne treba plašiti ići u kod Turaka u pljačkaške pohode.Tog jutra sam izrekao i pomenuo i to da su mnogi muslimani  po istočnoj Hercegovini, kao naprimjer pleme Bračkovića, da su njegovi muškarci  prilikom izlaska u toku noći u nužnike, po avlijama, obavezno išli sa puškama i kuburama, jer je bilo nesigurno, pa je čak i vlast za vrijeme Kraljevine dozvoljavala u ovom dijelu Hercegovine da ljudi legalno mogu nabaviti oružje kako bi se mogli zaštititi od pljaškaša, uskoka, hajduka, komita .... i tako sve do današnjih dana. Na ovim prostorima Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja musliman svake večeri nije bio siguran hoće li te noći biti pošteđen od pljačkaša i lešinara u ljudskom obliku..Gradili su visoke kamene kule na spratove u koje su se večerom sa ukućanima zaključavali da mirno spavaju i odmore se za sutrašnji naporni težački dan.A po danu nisu imali vremena odlaziti u mesdžide i džamije u džemate, već su na imanjima imali kamene ploče zvane namaz-taš, na kojima bi obavili molitvu i nastavili raditi (primjer u Mostaćima kod Fatahgića kuća),,zatim su gradeći kuće, okućnice i sporedne zgrade obavezno pravili podzemne tunele kojim su se povezivali sa komšijskom ili kućom bliže rodbine,da u slučaju, ako pljačkaši provale u jednu kuću se mogu skloniti sa čeljadima u drugu i tako se braniti.(kuće kod kule Hadziahmetovića)

Večeras razmišljam i zaključujem da je ovdje osjetio strah i čuveni putopisac Evlija Čelebija koji pominje u jednom zapisu svoj boravak kod turske askerije u šatorima razapetim na Gatačkom polju, kada su morali u toku noći  krenuti u potjeru za pljačkašima, jer je javljeno  da su opljačkali dubrovački harač..Baš tako napisa ovaj putopisac,a ja ni večeras ne mogu da se sjetim sa kojim sam mislima-riječima zavšio moje obraćanje džematlijama tog bajramskog jutra.Bilo je poslije bajram namaza i čestitanja,i sve mi to osta maglovito kao da se nisam još probudio, osjećam da mi misli nisu usredsređene... Počinjem da osjećam uznemirenost..U zgradu Medžlisa Islamske zajednice ulazim sa džematlijama. Ulazeći u dvorište , preko puta u stanu čujem mi poznati zvuk mobitela, pa iz učtivosti požurujem da da se javim i po običaju izimajući telefom pomišljam ko je to prvi  požurio da preda bajramsku čestitku?.. Dah mi staje, govorim „da“

Sa druge strane čujem glas  Ishak ef. „...Džamija u Kuli je noćas izgorjela, ostali su samo zidovi „ Po njegovu glasu zaključio sam, odmah, da je to istina, istina koja me je konačno sa zakašnjenjem tog jutra razbudila, a kao da sam sve, prethodno doživljeno, sanjajući prespavao. Da tako je bilo. Sad je moja tema iz tog jutra dobila ponovo svoj epilog. Izgledalo je, kao da je jedna osmišljena, priča kroz scenario i režiju oživjela na filmskom platnu.

Uputivši se prema Gacku i Fazlagića kuli tog jutra za nepun sat i pol vožnje bio sam u Fazlagića kuli i pred džamijom oskrnavljenom na najbrutalniji način.Kao da ne vidim ljude, obezbjeđenje, idem prema ulazu,..Policajac, iza mojih leđa, me zaustavlja. Stao sam ali sam mu,  bez ustručavanja, rekao da je on noćas neke druge vampire trebao zaustavljati. Hodam mahinalno oko džamije i kroz otvor izgorjelog prozora džamije vidim neke ljude koji po džamiji, ležerno nešto mjere, snimaju,hodajući po krhotinama polomljenog crijepa pomiješanog sa ostacima nedogorjelog materijala, gledam prema desnoj strani mihraba gdje je prije bila peštahta i na njoj u bijeli peškir zamotan KUR'AN, a mi u Bosni kažemo Mushaf. Ne ugledah ni nega ni paštahtu. Oči zamagliše, suze ih orosiše...shvatih: ZLOIZRODI  i dušmani neće prestajati kidisati na sve što je sveto i znamenito u muslimana Bošnjaka, nebi li zametnuli trag našeg postojanja. Kao što će i sada ovi ljudi što hodaju po džamiji po nalogu i diktatu prosrpske i procrnogorske fašističke politke „vještačenjem“ i „nalazom „, presuditi i potpisati : „uzrok požara su dotrajale elektroinstalacije“. Ja znam da je to lažni nalaz koji ću negirati ,odbijaću ga. Izgovarajući dokle god budem živio da je to L A Ž!  

Jer kada uoči najvećeg muslimanskog blagdana Kurban bajrama izgori džamija i u njoj Mushaf, to nije kao požar na sijenu, kući, fabrici, To je šamar na autoritet i dostojanstvo najvećoj i najbrojnijoj vjerskoj skupini na svijetu zvanoj UMMET.

Draga braćo! Sveta dužnost nam je, štititi i boriti se za njega, kao i za  svačije drugo pravo bez obzira čije je.

Sretan sam u ovim okolnostima, ako sam tog jutra prisutnima u džamiji izrekao prethodnu rečenicu, a ako nisam trebam je puno puta ponavljati kao bi se izliječio od zlokobne bolesti zvane z a b o r a v.

                                                                                                                                                                  Husein ef. Hodžić

P.S.

Zaborav počinjem liječiti podsjećanjem da smo nedavnu posjetu Bosni i Hercegovini zvaničnika iz Crne Gore, predvođenih liderom Milom Đukanovićem, kome je porijeklo po prababi od Njegoševih Petrovića, iz Njeguša kod  Cetinja kada smo na najbolji način mogli,a propustili smo, da mu zvanično uručimo odštetni zahtjev za nadoknadu svake vrste štete koju Bošnjacima prostora Trebinja Bileće ,Gacka, Nevesinja nanijela, vrsta njegovih predaka, u vremenima, od Njegoša i istrage poturica, pa do današnjih dana.Ovome se zahtjevu trebaju pridružiti svi prvoslavni sa Be-Ha prostora, računajući i Bošnjake koji se tako deklarišu, a pušu u jedra interesa prosrpske i procrnogorske fašističke politike.

Jer samo poslije toga Bošnjak, musliman istočne Hercegovine može ovdje opstati, mirno spavati ,uspješno raditi, sreću svoju graditi.........

Aleja neženja

U posjeti grobovima prve generacije BiH Amerikanaca

Zerina Zvizdić, kćerka Mustafe Sarića i Ulfete Sarić rodjene Tanović, je jedan od članova porodica prve generacije bosanskih useljenika u Ameriku.

Ovoga avgusta u Zerininom i Šukrijinom domu, noc uoči Aliđunskog sobeta, provedosmo nekoliko zanimljivih časova  slusajući impoznatne dijelove priča o prvoj generaciji bosanskih useljenika u Ameriku.[1]

Kako se istorija zna  ponoviti!

Mustafa , Zerinin otac  (rodjen 1887, umro 1964, godine) je u Ameriku došao kao i većina Bosanaca i Hercegovaca (ovdje treba biti korektan i zapisati da je veliki procenat prvih bosanskih useljenika bio sa podrucja Gacka, Bilece, i ostalih hercegovackih opstina), trbuhom za kruhom , sa nadom da će se nakon nekog vremena, kad zaradi nešto novaca vratiti u svoj zavičaj.

No zivotni i ekonomski tokovi tog vremena vukli su u drugom pravcu.

Kad je shvatio da će ostati u Americi, otišao je u posjetu rodnom kraju, sa namjerom da se tamo oženi i dovede sebi suprugu.

Uz fotografije iz porodičnog albuma Zerine Zvizdić i autorske priloge Zerine i njene sestre Safije Sarić, pripremane za knjigu  100 godina Bošnjaka u Americi  (A Centennial of Bosniaks in Amerika), te moje fotografije sa pomenutog intervjua i posjete mezarju u Skokiju (Čikago), neka oživi sjećanje na pionire, Bosance i Hercegovce, koji ovdje ostaviše svoje kosti, ali ostaviše i vidnog traga u Čikagu.

                                                                                                                                                                   Homogeceka

Mnogi koji su bili na ceremoniji dodjele nagrade “Bosanski stećak” u sarajavskom “Domu mladih” sjećat će se njegovih nadahnutih i potresnih riječi i stihova  o patnji palestinskog naroda i saosjećanju sa patnjama nedužnog naroda u BiH.    

                                                                                                                                b.j.

Alidjunski sobet u Čikagu

Uz prigodan kulturni i muzicki program susreti su počeli u jutarnjim časovima i trajali do u sami mrak.Goste je pozdravio i zaželio im dobrodošlicu Suad Bašić, predsjednik Udruženja Bošnjaka Gacka u Sjevernoj Americi. Istakao je da je  " dolazak u Ameriku značio dolazak u novi svijet,, u novu kulturu i civilizaciju u kojoj imamo svega, ali nam je nedostajalo naših običaja i susreta sa ljudima. Zbog toga je formirano udruženje Gačana, čiji je cilj očuvanje identiteta i održavanje svoje kulture i vjere."

Istako je , takodje, da je cilj ovih okupljanja da naša djeca upoznaju djelić kulture BiH i da uspostavljaju kontakte i medjusobno povjerenje i odanost.

 "Mi smo ponosni na naše mlade, koju su vrlo uspješni djaci i sportisti u svojim sredinama. Od njih su vec neki postali arhitekti, inženjeri, policajci, finansijski stručnjaci, profesori engleskog jezika, magistri tehničkih nauka, advokati.

Nedavno je  i prvi Gačanin, iz ove generacije doseljenika u Ameriku, doktorirao. To je Miro Sarić * i mi mu od srca čestitamo!"

Zahvalio se svima koji su našli za shodno da, u području Lake Forest, posjete ove, jedanaeste po redu, susrete Gačana, a posebno se zahvalio gospodinu Bećiru Tanoviću, koji je jedan od inicijatora nastanka Udruženja, za koje je napravio Statut, izvršio registraciju kod nadležnih američkih vlasti i mnoge druge aktivnosti.

Uz pjesme i igru omladine, sportske aktivnosti, te beskrajne priče okupljenih proteče i ovaj susret.

Suad Bašić

Ramiz Tiro

.

Suad Bašić

 

Gačani su , na skupu, ugostili i Ramiza Tira, Mostarca, koji je,prezentirao svoju knjigu "Dretelj - na vratima džehenema". Zapis je to o jadima ljudi koje je suluda ideja strpala u podrume, tunele i dvorane bivse JNA. Svjedočenje je to o vremenu kad je neum carovao Mostarom , kad su nakon srpskih, u hrvatske konc-logore u Mostaru i Dretelju dospjele i desetine Gačana.

A sam autor , po majci Gačanin, muke zatočenika opisuje tako da ne piše ličnu ispovjest. Nego priču drugih prošaranu svojim uspomenama. No nikada u prvom licu jednine i nikada zbog sebe.

 Zbog drugih više, da se ne zaboravi , da se ne ponovi.

 Ponudio je mladjim narastajima Bosanaca i Hercegovaca ovdje i engleski prevod knjige, sa molbom da je rasturaju dalje u ruke prijatelja Amerikanaca, da istina svuda dospije.

 Pomislih, hoće li istina o nasim mukama i sudbinama logorskim ,  ikada isplivati iz mraka.

 

* Sin Muharema (Zeka ) Sarića                                           

                                                                                                                                                                            Homogeceka

 

 

Sidran, Kovač i Čampara

 

 

Poznanstvo , a kasnije i prijateljstvo Gačanina, novinara i publiciste,  Fuada Kovača i akademika Abdulaha Sidrana traje već 25 godina. Nekako tih godina Sidranu i (sada pokojnom) Dušku Trifunoviću, jedan od gatačkih domaćina bio je i Fuad Kovač koji je moderirao tadašnji njihov književni program u gatačkoj Gimnaziji.

Godine su tekle, vrijeme i ljudi učiniše svoje, no prijateljevanje ne prestade. Dapače.

Tih dana i godina to prijateljstvo je  nastavljeno, prošireno i produbljeno.

Život je nametao nove projekte, knjige i izdanja u kojima su se akcije i uspjesi preplitali.

Sa Avdom se uvijek ima šta i o čemu razgovarati. Bude podosta i počesto i gatačkih tema. Samo da ga (sada već narušeno) zdravlje dobro posluži.  

Tom prijateljstvu i nedavnom sarajevskom sobetu se pridružio i prof. Salko Čampara.

                                                                                                                                                               M. Sarić

                                                             BAHORI 2008

Svo vrijeme meni Bahori u mislima..12. 07.( druga subota u julu) stiže, pisao sam načelniku Milanu Radmiloviću, molio da nam poprave put ,iščekujem…kad zove Kemo Bašić,već 16 sati, ja pod „Platanima“ sa prijateljima Trebinjcima ,o budućim izborima,slažemo rogove politike u malu vreću..Kemo Bašić je naš odbornik u Gacku,  javlja mi „ Zvat će te iz Gacka popravit će ti put ..“ kad zvoni telefon „ Dževade Milinko Rončević ovdje, evo sad sam iz tvojih Bahori, načelnik me zadužio da snimim trasu puta.. sjutra idu mašine , nećemo se osramotiti, uradit će mo ti  put“ Zahvalih se i zamolih ga da prije samog mosta izvrši popravku kako bi se i u Mrđenoviće moglo autima proći..obeća mi .

Sav sretan javljam rodbini i prijateljima da će se put popravit i da svako može autom doć bez problema.. Koliko valja imat svog predstavnika u opštinskom parlamentu..! Kemo Bašić je i sada nosilac liste za oktobarske izbore pa koristim ovu priliku da pozovem sve Gačane da izađu na izbore i glasaju. Koristim priliku da se u ime mještana  zahvalim gospodinu Milanu Radmiloviću,načelniku opštine , gospodinu Milinku Rončeviću, građevinskom inženjeru, gospodinu Ranku Markoviću,načelniku za pravne poslove, gospodinu Draganu Papoviću, načelniku za finansije ,  mašinistima koji su popravljali put za Bahori i Kemalu Bašiću, odborniku u SO-e Gacko.

E sad da se vratim putu za Bahori, dan prije , krećem sa sinom Bracom , nevjestom Nađom,suprugom Zinetom i unukom Azerom na konak u Bahori. U Vranjači se križamo sa kamionom što vozi pijesak , kod Sabitova mlina stižemo auta iz Danske i  Švedske. Ćema i Zenka kćerke Šućrije , sa porodicama , sretamo Greder, popravljaju put . Kod Sabitova mlina na Aginoj česmi,kako smo zvali Sabita,obavezno zaustavljanje. Pije se  voda kakvu samo Svemogući može stvorit.Objašnjavam unuku ko je bio vodeničar Sabit . Za moje generacije bio je i ostao duša Bahori i Vranjače. Ime je stekao ,ne bogastvom , već dušom u kojoj je bilo širine, ljepote i ljubavi za sve ljude.Tu iznad njegove česme, mi djeca smo brali Zdravac, biljku koja se potapala u vodu ,kojom bi nas djecu kupali uoči Đurđeva dana.( 6 maj) Postojalo je vjerovanje da taj čin donosi zdravlje!Kad je nekad probijana trasa puta i vodovoda za Vratlo nisam dao da se unište zidovi njegova mlina. Danas je mlin , prekrila šuma i rastinje !.  Bez problema stižemo kući na raspremljeno i pripremljeno.. Hajro Talović, dva dana prije nas stigao i čak drva iscijepao i sve spremno za ugođaj.. Hajro nam referiše šta je sve samoinicijativno uradio jer je znao da će mo doć. Unuk Azer nosi  akumulator na punjenje kod Mersuda, što je Ejub Šibonja pripremio,  da se nadoknadi nedostatak struje..

Kakva noć stižu rodbina i prijatelji kod mene će na konak Beli Talović i žena mu Amra kćerka Asima Bašića iz Bašića sa kojom smo bili tokom rata i golgote u Fazlagića Kuli. Amra je tada bila djevojčica.. Prebirali smo po ratnim uspomenama. Neka je rahmet duši svim našim poginulim.! Sa nama je i Derva , supruga Osmana Talovića i sestra mog prijatelja rahmetli Šućrije Grelja. Dok Braco,Nađa i mlađarija odlaze u Bajrove Rijeke,gdje se podiglo šatorsko naselje, da sa rodbinom i prijateljima podijele radost susreta, meni na eglen stižu Uzejr Šarotić, Ramiz Memić i Ahmo Grebović, unuk Bajrov,. Ahmo živi u Njemačkoj .Do kasno u noć,bez televizije, ko nekad,  sađosmo  u dubine duše do djetinstva i prvih koraka,preko neugaslih sjećanja koja izviru.Ahmu se kaže čude kako po cijelu godinu živi za ovaj dan. To isto mi kaže nevjesta Nađa za mog sina Bracu.

Pri ispraćaju Ahma , u noćnoj tišini gledamo nebo zastrto zvijezdama.. Ahmo mi govori „ Gledaj ovo“ Šutimo očarani ljepotom. Pitam nevjestu Nađu , može li se slikat ova ljepota.Reče mi“ probala sam ne može“. Bi mi drag odgovor,ovdje treba doć i ovo pogledat !!!

Ujutru ,klanjam sabah namaz na sofi ispred kuće mog deda Hasana Šarotića, molim se Svemogućem da nam pomogne da obnovimo selo, da u njemu žive ljudi koji su ,bez obzira kakva vremena bivala, uvijek ostajali ljudi!

Radujem se kad do mene stiže glas Hamidova pijevca, njemu je Bog dao zadatak da svako jutro oglasi novi dan. Hamid se vratio sa sinom Jusufom u Bahori, farma je tu desetine krava, sir se proizvodi, kosi,skuplja sijeno .. život u Bahorima kreno punim zamahom.. Nastavit će se ako Bog da. Na redu su Mrđenovićii tamo se očekuje brza gradnja i počeci života !

Sviće i sad veliki problemi sa parkingom auta, Bahori to ne pamte ! Draga nam ova gužva,

Auta parkiraju na Oboru,gdje se ,ja pamtim često odvijalo takmičenje u bacanju kamena s ramena i skokovima iz mjesta. Govorim mlađim ,Nekad davno u Mostaru priča mi Mahmut Mehić,kolos porijeklom iz Gacka“ dolazio sam u tvoje Bahori, bacali smo kamena na Oboru, najviše je bacao Omer Kovač iz Borča“ Po pričama starih prvak u skokou iz mjesta je bio Redžo Grebović.. U vrijeme koje ja pamtim najviše je bacao kamena Hamid Memić, i u skoku u dalj bio je prvak

Stižu Hasan Memić i braća Adem i Mehmed, Sejo Tunović , Munib Tunović sa porodicama, Ejub Šarotić sin mu Muharem i supruga Hadžira, Omer Memić, sin mu Edin iz Amerike došao u Bahori sa kćerkicom  Elmom.. Semir i supruga.Tu su Safeta i  Emina ,kćerke Muharema Šarotića..Fadil Memić, supruga mu Suvada, sinovi Tale i Rijad,odmah se čisti rastinje oko kuća najavljuje početak gradnje.. paralelno sa tim teku i pripreme za ražanj, pripremaju se janjci, ćevapi..Bajrove Rijeke mirišu, djeca se igraju, čuje se muzika, igra kolo,vrvi od života.. Idem od šatora do šatora, pitanja,zagrljaji, stiže Safet Memić supruga Vahida zet Ahmo i prijatelj  VahidČolić,  povratnik u Borovčiće kod Nevesinja gdje ima farmu 300 ovaca. Iz Dubrovnika obavezno svake godine Zaim Memić, Edin Džanković kome dedo Juko Čampara, po majci ima porijeklo od naših Memića. Stigao i  Husnija Memić sa suprugom Sekom , kćerkom i unukom, Kasmira i Ajla  iz Jajca, Amir Grebović i Nijaz sa porodicama, Zećir Šarotić i kćerka Sabina Beganović, tužitelj u HNK-a,Rasim Talović, Dervo Grebović i sin mu Avdija, iz Dubrovnika stižu Hamdija Izet i MahoGrebović,

Sa nama su i Halid Memić i supruga mu Duda,svake godine obavezno je tu Alija Memić sa porodicom, rekoše mi da je u Jasike produžio Džafer Šarotić sa sinovima i da ćenoćit, a otišaoje u Split prije 50godina

Iz Sarajeva Fako Tunović, u Mrđenoviće prolaze auta pitam se sa Faimom Šahovićem, Amirom  amidžom mu Fazlijom Šahovićem i suprugom mu, dolazi Nedžib i Azim Šahović, Rašid Šahović, Sajto Memić sa sinom Mirsadom iz Zagreba , Ahmet Šahović, Bećo Šahović poznati ugostitelj iz Sarajeva koji je svojevremeno služio Tita,sad kažu razgovara sa Šveđanima da razvije eko turizam u Mrđenovićima i Bahorima i kažu ima dobrih izgleda za uspjeh projekta..Obavezno svake godine tu su Rizvan –Miro Tunović, Vehbija i Sutka sa portodicama,iz Danske došla Jasna SmailaGrebovića sa suprugomHimzom  i djecom,Džemo Halida Šahovića.. Osman i Bešo Grebović..Nikad kraja razgovoru, rahatluku, Ahmo „ protestuje“ zbog igre djećčije loptom .Kolo ,pjesma.. razne zahire i na trpezi pastrmka iz Vranjače. Azer unuk polagao ispit kod Belog  Talovića iz ribolova na Vranjači, Beli trener boksera Ada Buharalije,prvaka regionalnog u teškoj kategoriji, svidio mu se Azer, mlad mišićav. Unuk mi reče, po dolasku u Mostar «Beli ti je rekao da me dovedeš kod njega u Sarajevo» , hoće u boksere.a ja nisam za to ali ko pita mene i ne treba ni pitat ,na mlađima svijet ostaje. Sa Ahmom razgovaram , pričami išao sa Amirom i Nijazom čistio Sajtovića vrelo, imali dosta posla. Ahmo čeko da se izbistri i  napiju vode ,kaže Nijaz hladna voda. Objašnjavam im kako je po mom dedu Fejzu i bratu mu Ademu koje je usvoio Sajto Memić, amidža im pošto im je umro otac Nahod. Mog deda Fejza i Adema zvali su Sajtovići i pošto su izgonili stoku u Kođače gdje i Bajro Grebovići koristili vodu sa ovog izvora mještaniu su vrelo nazvali Sajtovića vrelo..Ahmo je iz ljubavi prema dedu Bajru čisteći Sajtovića vrelo , očistio naslage u duši  koje život nanese, a ne trebaju mu.  Razgovor teče sa Alijom Memićem i porodicom, Senom i Dadom Hamdije Šahovića sa Harisom Memovićem,, Hajdarom Šarotićem.. ko bi sve nabrojio i zapamtio.. Bela Bašići suprug joj SemirMrndžić posebna su priča i radost vidjet u Bahorima.

Iz Sarajeva došla Rasema Bećirova sa mužom Mujom  i dva sina,po prvi put, od uzbuđenja izgubila orjentaciju, selo nije ko prije kakvog ga  ona pamti. Tu su i Aida i Lala iz Sarajeva .. Mujo i Lala su posebni stručnjaci za ražanj i gurmanluke

 Ubrzo sa Bracom i nađom stiže i društvoiz Gračanice i oni slijede naš primjer i danas je i susret u Gračanici došli Ejub Šibonja, Hule Džeko, braća Nezir , Smajo i Ibro Faka, Semir Leto iz Mostara..Ovo je danas susret džematlija Gračanice, jer su Bahori i Mrđenovići u džematu Gračanice. Huko Krvavac mi reče « Ovo bi trebao biti teferič za sve Gačane» Slažem se sa Hukom i hoće , ako Bog da!

Obilaz e se  kuće i haremi , fatiha umrlim i molba Alahu da ih dženetom nagradi !

.

Kraj se bliži druženju, dogovaramo daljnje aktivnost  Uzejr Šarotić sam naručio i sam će platiti 600 betonskih stubova za ogradu Harema,dadoše zadatak Zećiru Šarotiću,Rasimu Taloviću i meni da vodimo aktivnosti i nabavimo ostatak potrebnog materijala.. Vjerujem da će se odazvat svi Bahorani i zajednički ograditi harem da u miru počivaju naši preci !!!

 

Rastanak uz suze i obavezan bećasrac bahorski „ Nema raja bez rodnoga kraja  ni sijela bez Bahori sela „ Mnogi ostaju da noće, a moja kuća i ključ kod Mersuda ostaje da služi svakom koga put ovuda nanese..Uz nekoliko fotografija, selama i pozdrava svim Bahoranima, Mrđenovcima,Gračanima i svim  Gačanima u svuijetu

                                                                               

                                                                                         Dževad Memić

 

 

Jabuka, selo u kome ni ptice ne pjevaju!

 

Poštovani Uredniče,

 

Redovno pratim ovu našu stranicu.

 

Pošto sam prije nekoliko dana bio u Borču u svom rodnom selu Jabuci napravio sam nekoliko fotografija. Iste Vam šaljem vjerovatno će, osim mene, neke fotografije iz Jabuke još nekom biti interesantne. I još jedan poziv svima iz Jabuke da bar po jedan sat odvoje kad odu u naše selo da urede mezarje, ipak nam je to dužnost i obaveza.

.

Drago mi je da ozbiljno radite na ovoj našoj web stranici.

Kada su u pitanju slike iz sela Jabuke onda se tu stvarno više nema šta slikati.

Jer sve kuće su popaljene, a vijeme od petnaest godina je učinilo svoje, samo od kuća koje su bile zidane kamenom ostalo je ponešto.

 Inače Jabuka je selo koje je bilo raštrkano uglavnom po dvije-tri kuće na jednom mjestu, tako da se sa jednog  mjesta a ni jednog pogleda nemože uhvatiti kao cjelina.

Eventualno odnekud sa Jabučkih stijena.

Ja sam inače iz Jabuke otišao sa šest godina (1969), ali ljubav prema tom kraju je ostala, a posle rata kada uhvatim vremena  dođem i očistim mezare  najbližih. Ovaj put sam vodio i sina kome je jedanaest godina da po prvi put vidi Borač i Jabuku.

Strašno je kada čovjek dođe tamo. Počevši od stanja puta sa Čemerna pa do izgleda sela.

Priroda nevjerovatno brzo uzima svoje.

Livade i pašnjaci nevjerovatno brzo zarastaju, puteve ne možete uopšte pronaći.

Područje Jabuke je bilo bogato kvalitetnim izvorima, a danas se čovjek nema gdje napiti vode, jednostavno voda nestaje.

Ono što sam primijetio za nekoliko sati koje sam proveo gore nigdje se ne čuje ptica.

Kada je u pitanju povratak u Jabuku niko se nije stvarno vratio niti ima bilo kakvih uslova za to.

U selu nije ništa obnovljeno, čak i ovi koji dolaze rijetko siđu u selo.

Na Previli je napravljeno nekoliko "vikendica", a Od Jabučana tamo su porodica Skopak oni su napravili dvije kuće i to rahmetli Mušan i Mujo, Osim njih tu su još Hasan Salčin sa kućom i Salko Bajrović. 

Inače i u ostalim selima je slična sitacija samo su malo bolji putevi i ima ljudi koji dolaze ponešto prave da imaju ponekad ljeti doći.

Pašo Kalabušić

 

 

 

 

                                           BORČU  U  POHODE

     

 

U šest sati, ujutro, 07.06.08 (subota) sa bratom Esadom i snahom Sevlijom, krećem, poslije 35 godina, Mjedeniku u pohode,ali ne  pješke, ko nekad , iz mojih Bahori preko Vučeva, ovog puta , automobilom preko Nevesinja utonulog u maglu, što je rijetkost, stigosmo iznad Plužina prema Morinama. Sjetih se sudbine i golgote, naših Gačana : rahmetli Ćamila Talovića, žene mu Ćamile,  Nezira Dilberovića,  Halime Talović,  Nafe Talović, Zejne Džubur, Hasaneve majke i čeljadi što su ljeta 1992 iz mojih Bahori potrpani na vojno auto i izbačeni , bez hrane i vode u vrleti iznad Plužina. Danima su tražili put do Konjica i u putu Ćamil i  Zejna preselili na ljepši svijet. Nezira je , kažu, neki Srbin ,našao i  odvezao do Jezera , gdje je bilo ostalo starijih Muslimana, rekao im “ Neka Vam je Bog na pomoći“ . Kasnije će naić neke spodobe i likvidirat ove bespomoćne ljude.Dok hvatam detalj Morina u aparat, brat mi objašnjava kud su Morinama pregazili poslije progona iz Gacka, kaže: „ vodi nas Šefkija Kovač, čudo od čovjeka po zvijezdama se snalazi.». Pokazuje mi «ondje smo odmarali kod one male borovine, a onda Crvnjem došli u Glavatičevo .. Šabiće i kasnije Konjic i Mostar.“ To je taj veliki konvoj koji je 01.07.1992. god. poslije napada na Borač krenuo u neizvjesnost. Iz te mase, više stotina ljudi, žena i djece, su prešli Morine i bespuća Crvnja, stigli do nekakve slobode, ali više od 180 njih, od toga 160 žena i djece završit će u logoru Kalinovik i doživjeti tešku sudbinu, zlostavljanja i poniženja. Suosjećajući sa njihovim patnjama, tužan sam do bola…Život čovjeka nauči , da nadvlada patnju , bol i nepravdu. Idemo dalje nizbrdicom. Ugledah prelijepu džamiju, ko da sanjam, u susret meni terensko auto puno ljudi u lovačkim odijelima.. kažu mi „ovo je Ulog“. Stanem pored Mosta, Neretva mirna , nježna, čista ko suza majčina, kao da  šapće, da ne bi remetila tišinu, sanja minula stoljeća.. Bože Svemogući..! Vidim kafana, zatvorena nekoliko automobila parkiranih,na jednom piše firma i adresa „ Gatačka ulica“ i sa srca se nasmijah…. snaha mi objašnjava i pokazuje, pošto je ona od Gadža iz Mjedenika : „ Ovdje je nekad igralo kolo, iduće subote bit će Mevlud, svakog petka klanja se džuma u džamiji u Ulogu“. Do Uloga je  iz Mjedenika, blatnjavim putem trebalo, četiri sahata hoda u jednom pravcu. Kući bi se vraćali umorni konjanici i blatnjavi konji..Po dogovoru stiže iz Sarajeva Atif Delalić i Rasim Okerić i putem što je vojska nekad probila, a sada Alija Gadžo popravio, idemo uzvodno, snaha mi objašnjava koja su sve sela koja prolazimo , Jablanići.. Tomišlja Kruščica, Cerova, …Porija. Srete nas tabla „ Dobro došli u Trnavicu“ Ovdje sam nizvodno,  sa rođakom Zaimom Memićem, poznatim ribarom sa Vranjače, prije 35 godina dolazio u lov na pastrmku..Pitam snahu gdje je mlin i kuća rahmetli Fejza Alađuza, tada smo sa njim razgovarali, dok su se njegova tri sinčića igrala i uživala  u plićacima Neretve.Fejzo je bio mlinar, nadprirodno vrijedan čovjek , nedugo poslije,čuo sam da je, iznenada, 1976 umro, njegova porodica je doselila u Hodbinu kod Mostara. Poslije rata upoznao sam mu i suprugu, neznam da li je sada živa , i unuka, koji  ode ponekad u Krupac. Jedan od ta tri dječaka poginuo je u Blagaju, kao borac Armije BiH.

 Zadivljuje koliko ovaj 76-godišnjak zna o Borču i njegovim ljudima..Bilježim aparatom detalje: kuća Delalića, zarasla i utonula u zaborav.. malo dalje kuća Hasana Okerića i Hasne što je pod stare dane živjela u mojim Bahorima , kamena kuća ,  ko da je sad sazidana, a dva puta je gorjela. Pita me Rasim ,“ znaš li ko je zidao ovu kuću“. Odgovaram - ne znam..Kaže „ Ovo je 1936 sazidao Adem Memić“ Osjetih ponos, Adem je amidža od mog oca. Svi su ga zvali Ako i bio je veliki neimar. Kad u haremu snimam dva bašluka,nevjerovatne ljepote, na njima na našem i arapskom ispisano da tu u miru počivaju Uzejr Delalić i  otac mu  Osman Delalić, Atif sin Uzejrov mi objašnjava da je i ove bašluke gradio Adem Memić, a da su i Uzejr i Osman bili imami u džematu Mjedenik i  Pridvorica.Teče razgovor, Atif priča : „ Oca su poslije rata uhapsili , bio bi ubijen, da nije bilo Novaka Mastilovića“, a Novak je iz Torahina dola, cigar duhana  od mojih Bahori. Prije II svjetskog rata bio je pop u Nadanićima, kad je rat počeo ostavio mantiju i pristupio komunistima, bio poslanik i uticajan čovjek. Moj dedo Fejzo, družio se sa njim.Pričao mi je « Vrhli bi i razvijavali žito ... ko će više u vis izbaciti  «  Moja saznanja o ovoj porodici Mastilovića iz Torahina dola govore da su bili ljudi od ugleda i poštenja. Pored Novaka i njegov brat Drago,bio je visoko pozicioniran u vlasti R BiH. Ali da se vratim imamu Uzejru Delaliću. Uzejr je bio čovjek kad je to bilo teško ili opasno biti. Da ne bi doživjeli sudbinu Pridvorice, gdje je pobijeno, na zvjerski način, nedužno stanovništvo srpske nacionalnosti , imam Uzejr je izveo stanovnike srpske nacionalnosti Mjedenika do Kokorine i spasio ih od likvidacije. Znao je to Novak i zato je tražio oslobađanje imama Uzejra Delalića.

Sa Rasimom Okerićem idem do Poda iznad Mjedenika , gdje sam prije 35 godina noćio u kući Mušana Okerića. Saznadoh da je Mušan živ, kuće nema, nestali ostaci ruševine u rastinju . Pored puta čitava nekropola stećaka.. Dobri ljudi zemlje Bosne , nadati se , uživaju u rajskim ljepotama..

Mjedenik postaje radilište, ljudi i sami obnavljaju kuće, stigla civilizacija, put, struja, mašine.. Udruženje Borčana, čiji je predsjednik Rasim Okerić, nastavlja gradit put, (hoće povezati sjeverni i južni dio Borča,) Krupac-Pridvorica u dužini 6,5 km. Dobili urbanističku i privremenu građevinsku dozvolu, pričaju mi da im je Dodik obećao 100 000 KM za gradnju puta, a imaju obećanja da će pomoć, kao i ranije, pružiti i gospodin Edin Mušić, ministar za raseljena lica F BiH. Dok razgledam Borač, „Nivom“ iz Krupca, stiže Srbislav Slijepčević koji ovdje živi od 1991 godine, ranije  radio u Energoinvestu, sad se sa ocem i dva sina bavi stočarstvom, došao da iz Mjedenika, gdje se može imati signal,mobilnim telefonom nazove ED Kalinovik da mu otklone kvar na elektro mreži. Slušam komšijske razgovore Srbislava, Ismeta i Safeta i bi mi drago da ovdje nemaju šta tražit političari, što brane narode jedne od drugih. Ovdje su se ljudi vratili Bogu i prirodi, žive po njihovim zakonima, niko nikom ne smeta. Treba doć ovdje , udahnut snage , koje nema u betonskim džunglama u koje nas snose neke poplave čudne !

Krećući nazad , pozivam Borčane da dođu, 12.07.2008 ( druga subota u julu ) gdje se ko nekad za Đurđev dan , okupljaju stanovnici Bahori i Mrđenovića. Raduju se kad sam im rekao da su u Bahorima obnovljene dvije kuće, da se vratio u Bahori Hamid Memić  i sin mu Jusuf, da u Bahorima, a ubrzo i u Mrđenovićima, niču farme krava, počinje proizvodnja mlijeka i gatačkog kajmaka.

Uz ovih nekoliko fotografija :Morina, Uloga, Borča, Mjedenika i ljepote, uživajte i Vi. I ponekad navratite !!!

                                                                                                                                                                      Dževad Memić

Putujući preko Čemerna

            Zrakom I mrakom..

Lajt-motiva za naslov ove priče izvukoh iz porodične agende. Naime neposredno nakon gradnje željezničke pruge Mostar – Sarajevo (ili da ne budem local patriota Sarajevo-Mostar) tom trasom , u posjet sestri u Mostaru prođe moja tetka. Putovanja tada ne bijahu baš česta, a ni jeftina. Bolje reći lako izdrživa za standard ljudi tog vremena.

Kad se vratila bi zasuta pitanjima zainteresovane rodbine o rođacima u Mostaru. No tetka ne priča o rodbini, nego puna utisaka prenosi svoje impresije sa putovanja novom širokotracnom prugom, koja više nije imala na jednom dijelu zupčastu lokomotivu, što je brzinom puža vukla voz I putnike uz Ivan.

Svi je slušaju pažljivo, ali nikako da otkriju razloge tolikog ushićenja.Voz ko voz, vele jedni! Brzina jeste veća nego kod starog ćire, ali opet sve je to isto.

            Nije kaže tetka!

Razlika je u tome što se sada od Sarajeva do Mostara putuje u mraku i u zraku!

            Tako je ona doživjela stalno smjenjivanje tunela I  vijadukata što su putovanje učinili brzim i atraktivnijim , od ranijeg višesatnog “guslanja” ćire.

I meni se takav dojam ote gledajući mapu nove trase puta Tjentište – Gacko  i čitajući tehničke podatke o budućoj investiciji, što će, ako se što značajnije ne dogodi, biti započeta narednog proljeća.

Da upravo tako će biti riješen dugogodišnji problemi na ovom putnom pravcu, što sjever bivše nam domovine, najkraćom trasom povezuje sa njenim jugom. Odnosno Dubrovnikom. Zbog nezavršavanja planova o željezničkom povezivanju preostale dionice Foča-Bileća, čime bi i Dubrovnik, kao poslednje južno odredište bio povezan sa krajnjim sjeverom, dovoz roba i korištenje dubrovačke luke je bio znatno skuplji, obilaznom trasom, na Sarajevo, Čapljinu i dalje.Kad je pomenuta uskotračna pruga ukinuta i dubrovačka luka je izgubila svoj ekonomski značaj. Sve do izgradnje dionice  puta Gacko-Tjentište i asfaltiranja već postojeće trase od Gacka do Dubrovnika, kada luka ponovo dobija na značaju.Mada, treba reći, nikada nije dobila ponovo onaj značaj koji je nekada imala. Bar ne za tržište na sjeveru zemlje. 

Izgradnjom trase puta Gacko-Tjentište učinjeno je nekoliko pogrešaka, koje nisu mogle biti ispravljene stalnim sitnim intervencijama i opravkama. Stanje nije bilo moguće sanirati na taj način , koji je progutao ogromna finansijska sredstva i doveo do kolapsa na ovoj važnoj saobraćajnoj arteriji.

O uzrocima nemogućnosti parcijalnog rješavanja ovog problema svojevremeno smo objavili stručno mišljenje Dr. Radula Popovića, na ovoj stranici.

Cijenim , da je prepisivanje tog mišljenja ili parcijalno navodjenje teksta kontraproduktivno, pa savjetujem da ga u cijelosti pročitate.

U njemu su, ustvari, tehničke podloge za odluke o tome kako će buduća trasa pomenute rekonstrukcije komunikacije  Vrba – Sastavci biti izvedena.

U pripremi ovoga teksta, obratio sm se pismom “Putevima RS”, sa molbom da mi razjasne detalje nove trase, daju potrebne tehničke i finansijske informacije. Naviknut na neažurnost naše administracije, prijatno sam iznenadjen brzim i kompletnim odgovorima pomenute firme iza kojih je stajala gosp. Natalija Popadić, saradnik za informisanje, kojoj se ovom prilikom toplo zahvaljujem.

Radi kompletnosti i korektnosti prenosim tekst objašnjenja:

Šest mostova i dva tunela su dakle osnova projektnog rješenja nove trase puta. Nisam stručnjak za gradjevine, pa mi se je , iskreno govoreći, bilo teško snalaziti u moru podataka koji objasnjavaju i pozicioniraju objekte na terenu. No veliku  pomoć u razumjevanju nove trase puta nudi mapa koju smo , takodje ljubaznošću pomenute radnice „Puteva RS”, dobili sa objašnjenjem.

Ono što je nedvojbeno jeste, da ulaz u prvi tunnel sa sjeverne strane Čemerna neće biti u visini Sastavaka, nego će nova trasa, u skladu sa pomenutim nalazom geologa, ići na istok , peti se cijelih 9 kilometara dužine , nakon 28 horizontalnih krivina sa velikim radijusom stići na nadmorsku visinu 1150 metara nad morem, gdje je ulaz u sjeverni tunel. Ovim rješenjem izbjegnute su opasnosti od klizanja terena, što je bio osnovni problem komunikacije.Nakon ovoga tunela put će se nastaviti kombinacijom vijadukata i tunela i sići u blizini naselja Vrba.

Kako rekoh na početku teksta, putovaćeno mrakom i zrakom jednom , unaprijed sam spreman tvrditi, za oko atraktivnom saobraćajnicom.

Atraktivnom iz vise razloga.

Prvi je što će ovim rješenjem , ako ne biti zaboravljeni, a ono svakako znatno umanjeni problemi zimskog održavanja komunikacije.

Drugi je zbog činjenice da će putnici imati više šanse razgledati ljepotu planine koju prolaze, i pored činjenice da će dio puta biti kroz dva tunela, a treći je u činjenici da će u dijelu Hrštice biti napravljena putna veza sa postojećom (tada već starom) trasom puta i okolnim naseljima.

Svuda gdje sam putovao, vijadukti i tuneli su način gradjenja na ovakvim terenima. Nama je , eto, trebalo ravno 50 godina da razumijemo da je jeftinije graditi skuplja rješenja.I mnogo bogatije ekonomije ne bi izdržale teret održavanja puta, koji je već planetarno poznat po tri stvari:

Prva je obavještenje iz  hidrometeorološkog ureda već legendarnog Vuke Zečevića, da je put Gacko -Tjentište neprohodan ili zabranjen za prikolice i kamione nosivosti veće od…, druga da je na njemu radila najstarija kafana krčmarice Boljke, čiji su prapočeci vijekovima daleko, a treća… poznata vam pjesma:

            Hoću da vjerujem da će ovog puta komunikacija Gacko-Tjentište biti primjerom dobre investicije i da će biti poticajem da jednog dana bude osovinom nove strateške trase, što će sjever sa jugom BiH povezivati mnogo boljom I modernijom saobraćajnicom.

Onakvom kakve već grade sve zemlje kojima je do evropske tradicije stalo.Valjda se , negdje kao aneks, nadje novaca da se i put sa Čemerna do Zelengore učini saobraćajnicom kakvu zaslužuje ta planina I njene ljepote.

Homogeceka

Zapisi s putovanja u Trebinje, Bileću i Gacko

Fotoreportaža o Trebinju, Lastvi i Grančarevu, finansijskim problemima obnove džamije u Bileći, o Gacku i Fazlagića kuli, o jedinoj preostaloj munari u Kazancima, razgovoru i druženju kojim nacionalna...
...i vjerska pripadnost ne može biti prepreka, i Huseinu ef. Hodžiću, borcu za Istinu i pravdu u ovim krajevima...
 

„Sudbinu čovjeka može promijeniti dova.“, ovovremenog i mediji. Koliko su snažni i važni mediji najbolje pokazuje primjer Husein ef. Hodžića, imama u Trebinju i Bileći. Ostavljen od svih prihvatio je pozive brojih novinara, a oni umjesto o istini gradili karijere i tiraž. Umjesto da su angažirali prozvane inistiucije i pojedince sve dublje su ga gurali u konfrontaciju. Nekad je, zaista, iskrena dova Dragom Allahu, puna bolja od fizički distanicirane, i samo verbalne, podrške.

Dva mjeseca, koliko se na bolničkom, kućnom i banjskom liječenju zadržao glavni imam Husein ef. Hodžić izvan Trebinja, Bileće i Istočne Hercegovine iz ovog mediteranoskog krajolika skoro da se nije čula niti jedna jedina riječ o životu Bošnjaka, o njihovom halu i iskušenjima koja ih iz dana u dan pritišću. Tek usput, sa nekavog, neformalnog sastanka Udruženja za povratak u BiH, kojem su prisutvovali Bošnjaci rođeni u Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju, Stocu i Čapljini, čuveni zvornički Bracika, uz predstavnike resornih ministarstava za povratak, te predstavnike Opštine Trebinje, na pokojem internet portalu, u obliku zaključka pojavila se osuda istupa Husein ef. Hodžića u javnosti. Zaključke sa tog sastanka „na najljepši način“ iskoristio je načelnik Ćuk u nekakvim banjalučkim dnevinim novinama, kazavši: „Neću sarađivati sa Islamskom vjerskom zajednicom ukoliko je i dalje bude predstavljao imam Hodžić, IVZ ima otvorena vrata opštine samo ako je predstavljaju civilizovani ljudi.“

NOVA BEGOVA KUĆA

             I tako je do njene smrti Husine ef. Hodžić navraćao usamljenoj Muniri, s njom evocirao uspomene na davno minula begovska vremena, a ona je za uzvrat kuću uvakufila i poklonila Islamskoj zajednici. Dok su vrijedne arhitektce Šarančić i Marijanović uzimale precizne mjere u avliju su ušli Husein ef. Hodžić, Blažo Stevović, jedini trebinjski liberal, Ervin Pobrić, potpredsjednik Skupštine opštine Trebinje. Pobrić i Stevović započinju dugu i tešku raspravu zbog čega je Blažo Ervina, u emisiji BHT 1, javno oslovio „Srbinom iz SDA.“ Jasno je da nisu ni mogli doći do ikakvog zaključka.

NA ULICAMA GRADA I TREBINJSKIM SELIMA

Napuštamo „Aneks 8“ i šetamo dalje kroz „Dejtonski mirovni sporazum“. I dok se još polužive ribe koprcaju po tanjirima Stevović, obrazlažući nekakve svoje liberalne stavove, zaključuje kako je upravo danas, samo zato što sjedi sa Hodžićem, „instuktorom terorizma iz Baden- Badena“ izgubio još 20 trebinjskih glasova. Zaista, iz cjelog razgovora ostala je jasna samo činjenica da im nacionalna i vjerska pripadnost ne može biti prepreka razgovoru i druženju.

Sad, halavan, Hasan mora platiti određeni iznos, a Opština je osobođena ikakve odgovornosti, uz obrazloženje da tim rješenjem Opština nije ostvarila nikakvu materijalnu dobit.

U prvim predvečernjim satima u društvu Muse Jerkovića, tek pristiglog sa izdržavanja zatvorske kazne i Rankom Janjićem, izbjeglicom iz Mostara idemo u Lastvu. Jerković živi ovdje, a odmjeren i krajnje iskren Janjić ovih dana otpočet će sa ograđivanjem lastvanskog harema. Na vrh brijega, iznad mezarja i bašluka, na kojima su ispisana prezimena Jerković, Salković, Ćerimagić i drugih poznatih trebinjskih porodica, uredno posloženi ostaci džamije čekaju nove inicijative i sretnije vrijeme.

 „ Vidiš, efendija, uradio sam vanjsku fasadu, uveli su mi struju u kuću. Još nekoliko mjeseci i moći ću u nju useliti.“, priča Izet. Vrlo oprezani i Arnautović i Hodžić, ne želeći  bilo kakve konfrontacije, nastaviše razgovor o tome kako je i ove godine „neko“ uzorao vakufsku njivu da po njoj sadi i sije, a kako nije tražio nikakvu dozvolu od Islamske zajednice.

 On je kao radnik gradio dalekovode kroz Kosovo, a ja kao vojnik s baterijom protivaionske odbrane, sijao strah i „gasio svjetla“ po Mališevu. U dvosatnom razgovoru Božo, iskren i odan vjernik, na čijem zidu su slike Arhanđela Gabrijela i Ostroškog manastira, prenio nam je i neka gorka iskustva koja ima s Vladikom Grigorijem. Po povratku u Hodžićev stan hladan šum Trebišnjice ne dopusti ikakve zaključake, već sigurno i smjelo u oči uvuče smiraj noći i tako potreban san.  

HOĆE LI CAR DATI PARE ZA DŽAMIJU U BILEĆI?

 Idućeg dana, tek što je jutarnje džemre puklo u zrak, pred Husein ef. Hodžićem otvorili su se savim drugi i drugačiji problemi, ničim slični i povezani sa onim jučerašnjim., Carska ili gradska džamija u Bileći konačno je dobila svoj ključ. „Radnici firme  Stil- grdanja“ iz Mostara Šerifa Džihe, priveli su kraju obnovu džamije.

Možda misle da će opet doći Car i dati pare. Potpuno sam razočaran, kako sad da nađem 44 000 KM, da platim ljudima pošteno urađen posao.“, tužano i bespomoćno, pa i pomalo ljut kaže Husein ef. Hodžić.  Prema njegovim riječima u ovj fazi prdivđena je samo obnova osvnovnog objekta, dok će obnova munare i avlijskog zida biti planirana i urađena u ovoj godini. Nisam imao snage ni hrabrosti pitati: „Kako, na koji način?  Avlija Fate Jaganjac, jedinog povratnik u grad Bileću bi zatvorena, a u aviliji raste i miriše cvijeće. 

GATAČKI MUČENICI

Lutvo Fazlagić, predsjednik Medžlisa IZ Gacko, od bijega imama Mensur ef. Ždralovića stlano insistira kod Husein ef. Hodžića da mu navrati, da ga posavjetuje šta raditi i šta činiti. Mjesna džamija u Fazlagića kuli, prazna, ostavljena, nikad svečano otvorena, počinje propadati. Crijep, koji nikad nije ni trebao po svom kvalitetu biti ugrađen na njen krov, počinje se raspadati, zidovi vlažiti. Građevinskoj firmi „Stil gradnja“ Šerifa Džihe još uvijek nije isplaćen novac za urađeni posao.

„Imamo četiri broja „Preporoda“, ne znam jesu li plaćeni za ovu godinu. I to bi trebalo platiti!“, rezigniran žali se Fazlagić. O Lutvinom jedu i zamjerkama na nadležne organe, na Bošnjake koji mogu, a ne pomažu revitalizaciju života u Fazlagića kuli i Gacku zaista ne vrijedi ovdje govoriti, samo bi ga uvukli u nove, Bošnjacima uopće, suvišne svađe. A propusta, praznih obećanja i neizvršavanja svojih emanta, bezbeli, na sve strane.

MUNARA U KAZANCIMA

Nakon tuge konačno i lijepe uspomene. Odlazimo u selo Kazance, na samoj granici BiH i Crne Gore (ako je granica BiH uopće ovdje). Dugo smo tražili i propitivali za usamljenu munaru, ostatak džamije Osman paše Kazanca. Svesrdni i uljudni mještani sela od Avtovca do Kazanaca rado nam pokazuju pravac, ne percipirajući lokalitet kao munaru već kao cjelovitu džamiju. I konačno! Kraj dvije trafostanice, a prije male crkvice put nas vodi lijevo u neponovljivu impresiju pejsaša.

„Kod nas se prepričava da je ovdje nekada bio manastir. Kad je srušena ne znam. Ovdje nije nikome smetala. Bilo je huligana koji su je htjeli rušiti. I u toku posljednjeg rata dolazili su i pitali 'Đede, da je gađamo'. Nemojte, moja đeco, nek ste živi i zdravi, odmaknite se vi od bogomolje. To je neko diz'o i gradio i Bogu se molio.

Stari su je majstori znali graditi, moj brate, vidiš li ti postolje je još čvrsto, a kamen munare je vezana klamfama i drži se dobro.“, potpuno neopterećen, bilo čim, nastavlja starina Đorđe. Đorđe nam pokazuje nekoliko kamenja na lokalitetu džamije i kaže: „Vidiš li ti, ona kamenja, seljani su ih nosili kući i vraćali, jer im se nije dalo u imetku... Šta ko mislio da mislio ovo bi bilo grehota srušiti.“, zaključuje Đorđe.  Pored brojinih drugih predanja ispričao nam je i priču, pokazujući na škrip zvani „Mednjak“, iz kojeg je Bajo Pivljanin ubio nekog hodžu dok je učio ezan sa munare.      

STRPLJENJE JE KLJUČ SPASA

Sunce sve zamamnije odgađa razgovor i prisiljava nas da se prepustimo vlastitim mislima. Dok nas vozi pustom cestom Gacko – Trebinje Husein pokušava posložiti činjenice, poredati prioritete, naći način kako odgovoriti na sve izazove. Gledam ga bespomoćnog, prisejćam se jedne davne trebinjske nepravde i hutbe hafiza Hasana Babovića. Sredinom 1943.g. zahvaljujući djelovanju „partizanskih doušnika“ gradske vlasti su zatvorile 8 najuglednijh trebinjskih trgovaca. Digla se galama, prašina na sve strane. Za vrlo kratko vrijeme, sedmicu dana, uredovanje i posredovanje, na relaciji Trebinje – Sarajevo – Jerusalem-Ženeva-Rim, urodilo je plodom. Nedužni ljudi pušteni su kućama. O tome je hafiz Babović na hutbi 1. maja 1943.g rekao: „Najveću zahvalnost za ovako brzo rješenje i puštanje na slobodu naših građana dugujemo našim vrhovnim vjerski predstavnicima u Sarajevu i teološkom pravniku rimskog sveučilišta, našem dragom Trebinjcu iz Sarajeva, koji su na naš poticaj zainteresovali od položaja i uticaja sve vodeće ličnosti, pa su uspjeli da dopre čak do velikog Palestinskog muftije Mevlana Emin Husejina i Emira Šekib Arslana u Ženevi. Zato sam na početku citir'o Božje riječi iz Kur'ana « Ne gubite nadu u Božju milost i Bog je sa onima koji su strpljivi», a jedna arapska izreka veli SABRU MIFTAHUL FURUDŽ: «Strpljenje je ključ spasa».

Kako pronaći utješne riječi, Husein ef. Hodžiću, i ko da mu ih kaže kad je svih 11 anexa Dejtonskog sporazuma umrlo u Trebinju. Ovdje je sasvim normalno da Vladika Grigorije obnavlja Begovu kuću, da načelnik opštine galami zbog zahtjeva o povratu vakufske imovine, da nadležne državne institucije uredno primaju plaće dok Islamska zajednica radi njihov posao i obnovlja porušeno kulturno-historijsko nasljeđe, da imam brani građane, da ministri pravde i sigurnosti potpuno prešute pljačkanje povratničkih kuća, da raseljeni Trebinjci samo navijaju za svog „koloseumskog“ junaka, da Tužilaštvo BiH još uvijek nije potvrdilo optužnicu protiv Dobroslava Ćuka za etničko čišćenje i progon, jer je, kako navodi optužnica, kao član Kriznog štaba Trebinja saglasan sa Naredbom Božidara Vučurovića od 18.04.1993.g. da se sva lica koja neće da se stave pod komandu Vojske Republike srpske odstrane sa teritorije Opštine što je suprotno Ženevskim konvencijama o Zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba itd..

 Nikako tog „slobodnog zidara“ da pomjerim iz sipmatije. Bože, kako se moglo desiti da mi u ranim djetinjim godinama usade poštovanje prema njemu i da ne znam ko je zapravo bio taj čovjek?!  

ULICA I HUSEIN EF. HODŽIĆU

Jak i snažan udar automobila u brdo iznad puta prekide i moje i Huseinove misli. Pogledam ga, tek otvara oči. Proučim bismilu i zamolim dragog Boga da mu bude na pomoći. U Medžlisu razočarenje zvano Fatima Fetibegović, ministrica prostornog uređenja RS-a, odbijenica projketima obnove porušenih džamija u Župi i Pridvorcima, a tako se Husein ef. radovao i iščekivao pozitivno riješenje. 

Zbog svega o čemu pišem i vjerovatno zbog činjenice da se u javnosti nije čuo glas podrške imamu Husein ef. Hodžiću, ničim izazvan Vladika Grigorije gostujući u emisiji RTRS-a „Oči u oči“ je ponovio Ćukovu dijagnozu kako Husein ef. Hodžić nije normalna čo'jek. Naravno, Husein ef. je obespravljen, usamljen, traži svoja i prava Islamske zajednice, implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma u Trebinju, a takav objektivno glednao i nije prosječan i običan već Borac za Istinu i pravdu. I baš zato, uz Srđana Aleksića, u svakom gradu BiH, još sad, jednoj ulici treba dati i njegovo ime.

Hasan Eminović   

Objavljeno u časopisu "Preporod", Sarajevo,  15 mart 2008.g

Zahvaljujem se autoru na ustupljenim pravima, tekstu i fotografijama, kao i kolegama sa Bileća.org, na ideji za objevljivanje ove reportaže.

Bajram prođe u Trebinju i istočnoj Hercegovini

Kao imam u ovome dijelu Bosne u Hercegovine sa malobrojnim vjernicima dočekao sam ovdje i evo ispratio ovogodišnji po redu sedmi Kurban bajram

Oni vjernici muslimani, daleko brojniji, koji su  brutalno prisiljeni da napuste ove svoje prostore 1992/93 godine, čeznući za ovim svojim krajem, razasuti širom svijeta u bližim i dalekim zemljama i kontinentima, u sadašnjim okolnostima ispratiše svoj petnaesti bajram.u tuđini.

Nije im lahko,ni njima, ni nama.

Tako daleko jedni od drugih a tako slično nam usredotočene misli,osjećaji,sjećanja,nastalgija,....

U takvim okolnostima međusobno smo povezani, komuniciramo održavamo veze, pomažemo se ... sa jednim ciljem : da se ne prekine nit veze i sjećanja za rodnim krajem.

Da budemo prisutni i tamo i ovamo.

Još uvijek sa krajnjim naporom uspijevamo u toj našoj nakani.I, kada nebi bilo opstrukcija,smetnji,osporavanja onih koji ne vole naše jedinstvo i slogu bilo bi nam sve lakše i bezbolnije.Da nije truda i nastojanja naših oko obnove porušenih naših  džamija.Da nije opstruiranja oko izadavnja dozvola za njihovu obnovu,da nije peripetija oko pokušaja zatiranja naših kulturnih, pređašnjih, predznaka kao što je Begova kuća i slično,da nije pokušaja od strane institucija lokalne i entitetske vlasti da se zatre ,otuđi i opljačka vakufska imovina (najnoviji pokušaj nametanja novog regulaciono-urbanističkog plana „Zasadsko polje“, svi bajrami i radosti naše imale bi ljepši smisao,doživljaj i osjećaj.

U takvom ozračju i bajarami ovdje ostadoše prepoznatljivi i zapamćeni pa i već minuli najveći blagdan u islamu, Kurban bajram, koji se zove i hadži bajram.

Sastadosmo se ovdje i klanjasmo ga u Osman pašinoj džamiji u Trebinju ,te u Kuli Fazlagića,Gacko.

U Trebinju se prvog dana ovog bajrama zaklalo 50.kurbana.

Opet rekordan broj koji raste iz godine u godinu.

Kurban namijenjen Osman paši Resulbegoviću darovan je Karadžozbegovoj medresi u Mostaru.

Koristimo priliku da se još jedanput darovateljima kurbana za povratnike i njihovu kuhinju zahvalimo, uz molbu da im kurbani budu kabul, da još puno godina žive izvršavajući ovu Allahovu dužnost i svima braći i sestrama ma gdje da su još jednaput na ispraćaju ovg bajrama upućujemo riječi:

Bajram mubarek olsun!

Intervju, kolege Esada Krcića sa Huseinom eff. Hodžićem objavljen na sajtu Bošnjaci.net možete pročitati ovdje

Dr Paja - ginekolog svijeta

Mugdim Karabeg 11/12/2006, Svijet

Fleš novinaska vijest od 10. novembra ove 2006. godine je glasila: ,,U glamuroznoj atmosferi Las Vegasa, bosanski ginekolog sa američkom adresom stanovanja u gradu Luivilu (Louissville), država SAD Kentaki (Kentucky), doktor Rešad Pašić iz Sarajeva, je proglašen predsjednikom Američkog Udruženja Laparoskopskih Ginekologa (AAGL – American Association Gynecologist Laparoskopic). Svečano proglašenje je uslijedilo nakon žestokog izbornog procesa tokom kojeg su svi američki i svjetski laparoskopski ginekolozi sa 4000 članova ove Asocijacije odlučivali o svom predsjedniku.”
Doktor Rešad Pašić, kojeg svi najčešće prepoznaju po nadimku Paja, negdje je na sredini pete decenije života. Visok, snažne i skladne tjelesne građe, lica uvijek nasmijanog i dobroćudno usmjerenog prema sagovornicima, ali uz pečat muške odlučnosti. Taj izraz, uz njegov topli glas, odmah stvaraju atmosferu prisnosti i prijatnosti. A njegovim pacijenticama, zasigurno, ulijeva povjerenje i sigurnost da su u dobrim rukama sposobnog ljekara.
- Ne, nije me baš potpuno iznenadio moj izbor za predsjednika Američkog udruženja laparoskopskih ginekologa, premda sam itekako obradovan i počašćen tom izuzetno rijetkom titulom u svjetskoj medicini. Jer, američka Asocijacija okuplja i najpoznatije ginekologe svijeta, veli Paja jednostavno, bez lažne skromnosti i lišen manira uobraženosti. Međutim, taj izbor nije došao odjednom, niti slučajno. Duboki su korjeni mog rada u sferama ginekologije. Moji naučno – srtručni radovi, knjige o ginekologiji i praktični rezultati u medicini, čvrsta su osnova sa tu čast. Iza mene stoje dvije i po decenije napornog rada, počesto danonoćnog, i teškog uspona piramidom američke i svjetske medicine. Pomoglo mi je to što sam, kako u Amerivci kažu, ”hendi men”, čovjek koji je ”rukat”, koji prstima može napraviti ono što zamisli. A u takozvanoj hirurškoj laparoskopiji to je veoma važna sposobnost.

Godine mladosti... Presudni uticaj na Pajinu akademsku orijentaciju u sferi medicine imaju roditelji. Njegova majka, danas 87-godišnja hadži – Avdija Pašić, iz bogate sarajevske porodice Muhasilović, i otac Hamid, podsticali su djecu da što više uče. Otac Hamid stigao je iz Gacka u Sarajevo idući trbuhom za kruhom. Bio je u mladosti oficir Kraljevske vojske. Ali, nosio je u sebi neutaživu žeđ za znanjem. Završio je dva fakulteta, naučio engleski, francuski i njemački jezik, učestvovao u osnivanju Sarajevskog univerziteta i postao profesor fizike na Medicinskom fakultetu. Godine 1980. dobio je Fulbrajtovu stipendiju i proveo godinu dana u američkom gradu Chapel Hill (Čapel Hil) u državi Sjeverna Karolina gdje je povremeno držao predavanja na tamošnjem univerzitetu.
Početak 1969. godine... Gimnazijalac Rešad Paja Pašić odlazi u Ameriku u sklopu programa razmjene učenika. Boravio je godinu dana u jednoj porodici u predgrađu Bostona, gdje, uz gimnazijski njemački, savlađuje i osnove engleskog jezika. Nije tada ni slutio da će mu taj jezik, mnogo godina kasnije, omogućiti akademski uspon i zauzimanje vrha svjetske medicine.
- Najveći broj mojih kolega iz gimnazije opredijelio se za arhitekturu. Po savjetu oca ja sam se upisao na medicinu. Nakon dipolomiranja nastavljam specijalizaciju na Ginekološko – akušerskoj klinici Sarajevo. Već tada sam se zainteresovao za laparoskopiju, koja se u to vrijeme isključivo koristila za dijagnostiku, ali ne i za hiruške zahvate.
Današnji termin ”ginekološka laparoskopija” podrazumijeva uvlačenje kroz pupak u trbušnu šupljinu specijalnog istrumenta koji osvjetljava unutrašnjost duplje i projicira je na TV ekranu. Istovremeno kroz dva mala uboda na zidu trbuha uvode se specijalni hiruški instrumenti kojim se mogu vršiti i najkomplikovanije ginekološke operacije. Taj postupak minimalno povrijeđuje pacijentkinju, a ozdravljenje je daleko brže neko kod klasičnih operacija hirurškim skalpelom. Ja sam utrošio godine rada da usavršim te hirurške zahvate i moji rezultati i recepti se primjenjuju na svjetskom planu.
Godina 1987... Poslije završene specijalizacije i magistarskog rada u Sarajevu Paja sa suprugom Đenitom i malom kćerkom Emom odlazi na dvogodišnje naukovanje u SAD, grad Luivil, gdje radi i brani doktorsku tezu. Srećna okolnost, koja će kasnije usmjeriti njegov profesionalni život, bila je ta što su ga primili da radi u Akušersko – ginekološkom Departmanu Univerziteta u Luivilu. Tu susreće velikog eksperta u laparoskopskoj ginekologiji gospodina Waltera Wolfa, u vrijeme kada je to područje medicine bilo u povoju i u SAD. Oni zajednički objavljuju naučne radove iz te oblasti. Kasnijih godina Rešad je prepušten sam sebi, da uči na vlastitim istraživanjima i iskustvima, nije bilo nikog boljeg od njega da ga podučava. Na kraju je on počeo podučavati ginekologe SAD i svijeta.
Godina 1989. i povratak u Sarajevo. Paju je već zahvatila laparoskopska groznica. Njegov punac, Đenitin otac Midhat Muzurović, uspješan mladi poslovni čovjek na čelu finansija ,,Energoinvesta,, pomaže Paji da prikupi sredstva za prve laparoskopske instrumente koje dobija Sarajevo. Godine 1990. Paja s njima vrši prvu operaciju te vrste na tlu Jugoslavije.
Proljeće 1990. u Dubrovniku. Jedna preskupa večera u luksuznom restoranu, na koju odlazi cijela Pajina mjesečna ljekarska plata. Ugošćavaju, on i Đenita, tadašnjeg predsjednika Američke asocijacije laparoskopičara gospodina Džordana Filipsa, njegovu suprugu Meri i neke druge goste koji su stigli radi organizovanja kongresa svjetskih laporoskopičara u Dubrovniku. ,,Pokazaće se kasnije da je taj trošak bio naša najbolja investicija u budućnost,, - kaže mi Đenita. ,,Kada smo se uskoro, silom ratnih prilika, opet trajno skrasili u SAD susreli smo na kongresu ponovo bračni par Filips, što je bilo presudno za daljnju naučnu karijeru moga muža.”
Maj 1992. godine... Paju i Đenitu voze prijatelji u Luivilu na poznati luivilski derbi, koji okuplja vlasnike i jahače rasnih konja iz cijelog svijeta. Na zadnjem sjedištu automobila vide se luivilske lokalne novine, na prvoj strani fotografije od granata zadimljenog Sarajeva, na ulicama mrtvi i ranjeni. Isti prizori koje su sinoć gledali na televiziji. Njih oboje osjećaju kako ih steže oko srca. Tribine velikog luivilskog derbi – stadiona za trke najboljih rasnih konja SAD i svijeta su pune. Svi su razdragani i veseli, grickaju čipsove, piju koka – kole i grizu makdonaldove sendviče, uplaćujući opklade. Čuli su mnogi gledaoci za bh. tragediju, ali razigrana atmosfera derbija ne ostavlja prostor za neka saučešća.
Porodica Pašić je u aprilu te godine uhvatila posljednji vojni avion koji je letio iz Sarajeva za Beograd. Paja, Đenita i šestogodišnja kći Ema su u avionu. Pajin kolega već nastanjen u Americi, sredio je formalnosti da Paja sa porodicom dođe na kongres laparoskopičara. Paja nije htio da propusti tu šansu. Jeste da je u Sarajevu i u cijeloj BiH dobro zagustilo. Ali, pomišljaju, to ne može trajati dugo. Najvjerovatnije mjesec dana, dok se oni ne vrate iz SAD. Ali, računica je bila pogrešna. Borbe su se razbuktale. Sarajevo gori. A u njemu su ostali Pajin otac i majka i Đenitin otac. Šta će biti s njima?
Njih troje stigli su u Ameriku kao turisti i poslovni ljudi. Program za useljenje u Ameriku većeg broj bh. građana, ugroženih ratom, američka vlada donijela je tek sredinom 1993. godine. Zbog toga što su došli samostalno nisu imali pravo na rad, zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Donose odluku da se nastane u Luivilu, dok ne prođe ”frka”. Đenita radi malo na ”crno”, malo na “bijelo” i obezbjeđuje prva sredstva za život. Ona govori tečno francuski, engleski i talijanski i već ima iskustva u sferama međunarodnog biznisa. Studirala je žurnalistiku i diplomirala francuski u Sarajevu. Na sreću, Paju objeručke ponovo primaju na Akušersko - ginegološki departman medicinskog fakulteta Univerziteta Luivil, jer je prilikom ranijeg boravka i rada, kada je radio doktorat, ostavio izvanredan utisak. Izlaze im u susret Pajine kolege i prijatelji Draško Konstatinović i Benjamin Đulbegović, kao i mnogi drugi. Kod Đulbegovića privremeno stanuju u Luivilu.
Počinje zatim snalaženje u Luivilu. Traže kakav – takav stan, kakva – takva stalna zaposlenja, da prežive te prve dane i mjesece pune neizvjesnoti. Paja mora polagati ispite za nostrifikaciju diplome Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Takvi su propisi. Može ljekar imati dva, tri i više doktorata, može predavati na fakultetima i kursevima, može pronaći lijek protiv raka ili se baviti naučnim radom. Ali, raditi neposredno sa pacijentima mogu samo oni koji su završili američku medicinsku ,,rezidenciju,,. Što će reći položili teške ispite nostrifikacije diplome i zatim od tri do pet godina proveli u bolnicama na specijalizacijama. Paja je, međutim, preskočio i tu prepreku položivši potrebne ispite.
Godine devedeset treća, devedest peta, dvije hiljadita, dvije hiljade i šesta...
Poslovna linija bračnog para Pašić, najprije polako a zatim geometrijskom progresijom dobija ubrzanje, kreće stazama uspona. Ne samo Pajina već i linija neumorne Đenite. Do devedeset pete, dok traje rat u BiH, stalno se isprepliću trenuci zadovoljstva i radosti, sa užasima, osjećajima tuge, strahovanja i zebnji. Već početkom sukoba Pajin mlađi brat Sadik je nestao. Pročulo se da je kidnapovan. Zabrinuta prva Sadikova supruga Zlata šalje odmah u Luivil kćerku Jasminu, kojoj je tada 10 godina. Boje se i za njenu sigurnost. Na sreću otkriveno je da je Sadik zatočen u Sokocu i supruga uspijeva da ga ”otkupi” velikim parama. Jasmina uz malu Emu postaje druga kći Paje i Đenite. Onda 31. oktobra 1992. stiže vijest da je geler artiljeriske granate usmrtio Pajinog oca Hamida. Paja je očajan i izgubljen.
U Luivil počinje da stiže sve više i više izbjeglica iz BiH. Kuća Pašića je za mnoge imigrante otvorena, dok se ne snađu. Oni šalju mnogim prijateljima i rođacima službene pozive za dolazak u SAD u svojstvu imigranata. Uključuju se u veliki broj humanitarnih organizacija i tijela koja pomažu imigrante iz BiH. Učestvuju u radu i akcijama udruženja bh. građana u SAD. Održavaju uske veza sa domovinom. Uključuju se u akcije pomoći Islamskog centra u Luivilu i izgradnje bošnjačke džamije. Druže se podjednako sa našim i sa Amerikancima. Primaju svakog od srca, a i njih primaju svesrdno u sve sredine.
- Uz sve to ja sam se koncetrisao na naučna istraživanja i u oblasti operativne ginekološke laporoskopije, priča Paja. Kako rekoh za laparoskopiju treba imati dobre, osjetljive ruke, jer je riječ o delikatnim operacijama specijalnim instrumentima.
Kao osnova mog izbora za predjednika Asocijacije ginekoloških laparoskopičara služe mnogi moji postignuti rezultati u toj oblasti. Na Departmentu za porođaje i ginekologiju Univerziteta Luivil sam ,,pridruženi,, profesor i direktor odsjeka laparoskopije. Direktor sam jednog od trinaest američkih centara subspecijalizacije za ginekološku laparaskopiju, koji radi pri našerm Univerzitetu. Takođe sam direktor ,,Cadaver Course-a,, (kadaver kurs) iz laparoskopije na kojim educiramo kolege iz cijelog svijeta. Putujem po raznim zemljama svijeta gdje držim predavanja ili se uključujem u operativne zahvate. Objavio sam tri knjige o praktičnoj laparoskopiji i histeroskopiji. Nazvao sam te radove ,,Praktični priručnik operativne laporoskopije - laporoskopski kuhar,,. Jer u priručnicima ispisujem ,,recepte,, za pojedine hirurške zahvate, uz izvanredne crteže našeg dizajnera Branka Modranovića koji živi u Vašingtonu.
Uz sve to, kao svaki Bosanac i Hercegovac, volim da se družim i zabavljam sa društvom, volim sportove, pogotovo podvodni ribolov i skijanje, volimo ja i moja Đenita i kćerke duga putovanja, izlete i javne zabave i u to trošimo najviše sredstava.
Fotografija koja ilustruje širu porodicu Pašića za vrijeme zajedničkog ručka... Pomislih: koliko samo školske spreme, diploma, fakulteteskih, postidiplomskih, subspecijalističkih, doktorantskih, zatim autorskih udžbenika, naučnih studija, znanja stranih jezika, okupljeno na jednom mjestu, za jednim stolom, u jednoj familiji, u dosijeima petero naših imigranata u SAD, u gradu Luivilu usred Amerike!
Doktor Paja: najkraće rečeno ginokolog svijeta. Ima u glavi postupke i za najkomplikovanije ginekološke operacije. Počev od one prve izvršene u Sarajevu prije 16 godina, do nedavne, kada je satelitskim prenosom pružena prilika učesnicima kongresa laparoskopičara u Las Vegasu da direktno prate operativni zahvat ,,rukatog,, doktora Paje koji instrumentima laparoskopije vadi matericu jednoj Bosanki. Do njega supruga Đenita. Nekadašnja studentkinja žurnalistike na Političkim naukama u Sarajevu. Tokom četvrogodišnjeg boravka u Tunisu, sa roditeljima, izučila francuski jezik, uz engleski i talijanski kojim se tečno služi. Sa diplomom francuskog stečenom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sa trideset pet godina upisala pravo u Americi, uspješno diplomirala i usavršila se u oblasti pravnih začkoljica međunarodnog biznisa. Istaknuti pravnik u nekoliko američkih internacionalnih firmi, predavač na kursevima u Istambulu, danas u samostalnom međunarodno – pravnom biznisu u kooperaciji sa setrom Selmom koja se bavi sličnim poslom u Beču. Rođena Dubrovčanka, sa pola života u Sarajevu, druga polovina u Luivilu SAD, ima tri državljanstva. Do nje: pokćerka Jasmina, kći Pajinog brata Sadika. Diplomirala na fakultetu biznisa, magistrirala u Luiivilu, šef je jednog odsjeka u banci. Preko puta njen mali sin Haris, kao da ,,naučno istražuje,, jelo ispred sebe. Do Harisa kći Ema, pohađa Northwestern University (Nortvestern Universiti) u Čikagu, političke nauke, internacionalni biznis i ,,biznis insitutcije,,. Uz pohađanje višemjesečnih seminara u Istambulu i Parizu, učeći, uz znanje bosanskog i engleskog i španski jezik, uz upoznavanje mehanizma Ujedinjene Evrope. Do nje Amar Smailhodžić, Stočanin, Jasminin suprug, diplomirao na koledžu za kompjutere, uspješno radi u velikoj firmi kao menadžer kompjuterskih softvera i uporedo priprema magisterij.
Svi su oni na neki način već ostvarili po jedan bazični američki san snalaženja i uspjeha na prostorima SAD. Učenjem, zalaganjem, analitičkim izborom pravaca obrazovanja i usavršavanja, racionalnim rasporedom vremena koje troše na rad, na porodicu, na časove razbibrige i ono najdraže – stalnih druženja!
Iza tog bogatog porodičnog pedigrea stoje nenametljiva ali smišljena usmjeravanja Paje i Đenite. Bračnog para koji postiže podjednke uspjehe i na ,,domaćoj sceni,, u SAD i u okvirima svijeta.

                    Ključ 30.10.2007. godine - Dženaza Abidu Husiću

          Autobusom »Bregava Trans « 30.10.2007. godine iz kišnog Mostara , stigosmo u suncem obasjani Ključ, ko da je proljeće, da obavimo posljednji ispraćaj našeg komšije i prijatelja Abida Husića. Uz put , sa Ramom Čustovićem s kojim me veže zajednički poso u R i TE Gacko, evociramo uspomene o «Starom Rudniku» i rahatluku koga bješe na pretek.

          Gacko pusto. Prema Avtovcu ,  ko nekad , i danas šeta Milan Šolaja .

          Kroz Cernicu , Ramo mi objašnjava, koje je Kadina česma,  Hambarine, gdje se nekad čuvalo žito.. Cernica u to vrijeme imala sud,  a Gacko ga danas nema!

          Ključ danas  oživio! Umoran od našeg zaborava.!

          Stanem i gledam ljepotu. U potpunom suglasju i miru stari grad Sandalja Hranića i džamija «Starica»,  niko nikom ne smeta, plove ruku pod ruku  prostranstvima svemirskim..

          U toj tišini i ljepoti, u haremu pored džamije za koji je zemljište poklonio rahmetli Ćamil Mehić, uz Abidove unuke , sina Mirsada , kćerku , rodbinu i prijatelje, osjećam da je Abid Husić, rahat otišao sa ovog,  na ljepši svijet..

          Imam Zlomužica iz Mostara, podsjeti nas da razmišljamo o ovom trenutku koji » niko neće izbjeć..»

          Abid Husić je bio ugledan domaćin . Bio je dugo godina odbornik ispred Ključa u SO-e Gacko.U Ključu je imao dosta dobro imanje , kuću preko puta , na daleko čuvenog izvora Studenac..Život je proveo , do progona 1992 godine,  u Ključu , napajajući se svežinom i čistoćom zraka i vode što čovjeka sa » zdravljem opaja.»

          Poslije namaza u ključkoj «Starici» dženaze i razgovora sa prijateljima koji su stigli da isprate sa dunjaluka Abida Husića, uz lijepi razgovor sa Esadom Čustovićem, predsjednikom Bošnjačke zajednice grada Dubrovnika, koji je redovan u svim poslovima i akcijama u Ključu, punih pluća i akumulatora duše, ostavljam Ključki mir i tišinu a Vama Gačanima diljem svijeta upućujem  nekoliko fotografija i mahsuz sellama i pozdrava.

                                                                                                                                             Dževad Memić            

.

 

 

Sjećati se, ne zaboraviti!

Dan kada su uništene Bahori i Mrđenovići.

Mostarska vreva pritisla, gori, a meni misli, mojim Bahorima, lete..

Danas 27.06.2007. godine punih je je 15 godina, kako su Bahori i Mrđenovići zapaljene, raseljene i uništene.

 Bože !!! Je li zauvijek!?

Na današnji dan prije 15 godina u planini Bjelasnici, sam u zbjegu sa narodom poslije paljenja i stradanja Kule Fazlagića, od Derviša Bašića ,koji je taj dan išao u selo Bašiće, saznao da su zapaljene Bahori. ” Vidi se dim“ - kaže Deko.  „Ono mora da gore Bahori“.

Izađem na brdašce iznad Ramove kolibe u Bjelasnici, vidim dim i sam se uvjerih da gore!

Gore moje Bahori !!!..

Kroz suze pratim pramenove dima prema nebu, dim iz kog se - „sva sjećanja vinu... sve svadbe .. kola i sijela… sve što je život sijo …“

Šta sve čovjek može doživjeti. !

Dobro je kad se ostane u pameti !!!

Tog 27.06.1992. godine, sa mnom su u Bjelasnici, u  bezizlazu, žena i troje  maloljetne djece. U Bahorima ostali roditelji , brat, njegova porodica, svi moji najbliži rođaci...

Je li ko preživio !?

U Bjelasnici , gdje goć maknem , prati me stariji sin Braco.

Pita me: „ Da te sada sretne Vuko bi li on tebe ubio?“

Vuko  Marković je bio moj prijatelj, sa njim sam  i po Bjelasnici provodio slobodno vrijeme, dolazio je i u moje Bahori !

Čini mi se da sam odgovorio: „Valjda ne bi!“

Tih dana donese neko vijest da je u Bahorima ubijen moj amidža Bećir. Srećom nije!

Ubrzo saznajem od Envera Bašića-Pinja , koji je išao u Gacko, po noći,  radi svojih poslova , da su mi roditelji i snaha sa djecom u Gacku, da su žene i djecu iz Bahori autobusom dovezli u Gacko, a ljudi su se izvukli u šumu.

Kako jednom ranije reče  Jegdić Kostadin: « Ko se fati šume spašen je , šuma je svačija» , na jednom od zadnjih  međustranačkih sastanaka u Gacku.

Ali da se vratim Bahorima i junu 1992 godine...

Prije samog napada na Bahori, moj otac Velija i amidža Bećir , odu na Dražljevo, kod Jakova i Janka Popovića, komšija. Jakov je otac Vojina Popovića, načelnika SJB Gacko.

Bio je, Jakov, omiljena ličnost u mojim Bahorima, jer je zahvaljujući bliskosti sa Markom Popovićem spasio od sigurne smrti 18 mojih Bahorana 1941 godine.

Kad su neke partizanske jedinice , po priči komšija sa Dražljeva, na prijevaru zarobile 1942 godine i  strijeljale skoro sve punoljetne Popoviće, Jakov je preživio, jer je bio kod ženinih na Miholjačama. Moj otac mu je pomagao kad su poslije rata, radili  spomenike poginulim komšijama Popovićima.

Moji su Bahorani sa posebnim poštovanjem i žaljenjem govorili o stradanju komšija sa Dražljeva. Kod moje nene Sevde dolazila je majka Boriše Šuše, koji je strijeljan sa Popovićima. Govorila bi, kad su došli po njega da ide na sastanak: « Ja mu dajem kaput da obuče poš’o u košulji, a on mi govori „Mama neće mi trebat!“ Boriša je služio vojsku sa našim Ćamilom Talovićem i bio je kažu viđen i uljudan mladić. Pričali su naši Bahorani ,da kad je neki sa Dražljeva htjeo sa svojim vodom postaviti zasjedu Bahoranima, kad su poslije napada na selo 1942 oko Božića išli prema Gračanici, Boriša je tome priprijetio i rekao «… Ja ću te napas sa mojim ljudima..»

Valjda sila promijeni ljude !

Tog juna 1992, kaže otac, Jakov mu reko: « Srbiju niko ne može pobijediti..»

A otac i amidža Bećir, otišli na Dražljevo da vide šta činiti.

Puca se po selu.

Na Dražljevu rekli: «Pucaju Bahorani», a otac mi priča: Janko veli: «Ne pucaju Bahorani već naša paščad»

Otac i Bećir se vratili u selo.

Opkoljeno sa svih strana.

Puca se na Bahori.

Njima neobično!

Moji Bahorani nisu nikad dizali ruku na komšije i kad im je zapadala prilika. Pa i kada su direkt od vlasti NDH pozivani da osvete Lukavicu i ubistvo Bahorana 1925 nisu to uradili. Poslušali su Tala Talovića i Adema Memića, amidžu od mog oca: » Ova vlast je zasnovana na sili i neće dugo.. Kad naiđete pored Dražljeva i Kljeuta nemoj te pjevat mislit će komšije da im se svetite što je pala Jugoslavija.»

Srećom dan prije napada na Bahori, te 1992. godine, ispod sela je naišao Lazar Vojinović i pitao, moju snahu, za Bećira: « Trebao bi doć do mene, Bećir imam mu nešto reć..» Snaha ga pitala , može li da odmah ide po Bećira, da ga on sačeka na Kerovoj Luci

»Može» -odgovorio Lazar.

I sastanu se njih dvojica.

Lazar mu rekao: »Bio sam u Gacku ... sjutra će ovuda naić neka velika vojska i neki visoki  oficir, nemoj da neko od ljudi bude u selu, a ženama  i djeci neće ništa.»

I zahvaljujući Lazaru Vojinoviću moji Bahorani su imali informaciju da će se napasti selo, ljudi su se po noći izvukli, sjutradan 27.06.1992 godine selo Bahori i Mrđenovići su napadnuti sa artljerijom i velikim pješadijskim jedinicama, popaljeni. Djeca i žene bez maltretiranja autobusom odvedeni u Gacko.

Taj dan je vjerovatno od pucnjave ili granate poginuo Mušan Šahović.

Lazar Vojinović je do prošle godine bio živ i dolazio je u Torahin Do, seoce između Bahori i Bodežišta , odakle je njegova starina.

Za pomoć mojim Bahoranima i informaciju da se sklone ljudi, pamtit ćemo i nećemo zaboravit!

Dok bude živih Bahorana od BiH do Švedske.. i Amerike..

Dobro se ne zaboravlja!

Nekako, nepun mjesec poslije uništenja Bahori, iz Fazlagića Kule sam sa ženom , djecom i Refikom Čustovićem i njegovim sinom, pred akšam na dva sata, a poslije izvlačenja iz okruženja i bespuća Bjelasnice, ušao u spaljene Bahori..

Miris paljevine nije donosio vjetar, već sam licem u lice sa njim i prizorom groznim... Nestalo sve što smo decenijama stvarali... ponovo kao 1942, i 1992 sve uništeno.

A naslušao sam se komšijskih priča «Lijepi i pošteni Bahorani!» 

I šta vrijedi ljepota i poštenje što smo brižno čuvali i prenosili s koljena na koljeno!

Ali neka selo i nestane, ljepota Bahorana nestat ne smije !!!

Poslije rijeke suza, gladni  i izgubljeni,  u podrumu naše kuće nađemo čitavo skladište konzervi, keksa, čokolada, sokova...  što su ostavili naši kad su protjerani..

Idemo prema Glavici i kući Šerifa Memića, gdje sam sa Zaimom, Kasmirom , Ekom i ostalom rodbinom provodio dane i noći u veselju i rahatluku

Ponesemo dosta hrane i taman kad pomisliš da si spašen, kad pucnji i meci zaparaše zemlju između naših nogu , zvižde između nas.

Pomislih gotovo je ! Uzmem za ruku mlađeg sina Emira i trčimo prema Vratinu potoku. Srećom niko nije pogođen, kad Bog čuva niko Ti ništa ne može! I tako Vratinim potokom ,trkom do Gaja i šume , čekaj mrklu noć i onda preko Živnja, Borča, Zelengore, zahvaljujući momcima Zaima Bešovića do Igmana i Bjelašnice kod Sarajeva..

Uz put smo imali dosta čokolade što je moj Braco , tada dječak sa 12 godina ,dok su meci parali zemlju i uši, uspio prenijeti i ne baciti !

Razmišljao sam tada, a i danas isto mislim ,samo da mi je djecu dovest do slobode i da umrem ne bih zažalio!

Pomrli su mnogi moji Bahorani ..Danas su rasuti od Mostara, Sarajeva,Tuzle, Švedske, Hrvatske, Njemačke do Amerike...

Ostala su sjećanja da traju...

Ovo je moj mali doprinos tim dragim sjećanjima i poziv mojim Bahoranima i Mrđenovcima da čuvamo sjećanja i pokušamo vratiti život u Bahori i Mrđenoviće .

Uz ove nekolike fotografije sa prijeratnog otvaranja Mosta u Bahorima i ranijih susreta u Bahorima selam i pozdrav svima i vidimo se ponoovo, ako Bog da, 14.07.2007 (druga subota u julu) u Bahorima i Mrđenovićima !

                                                                                                                                                                                      Dževad Memić

          "Osnivaci Hercegovine" - nova knjiga prof. Studa Mandića

           Intervju na Radio-Gacku, priredjivaca knjige-  Darka Mandića

          U emisiji „Radio Gacka“ koja se zove „U carstvu knjige“ gostovao je 1. marta 2007. godine Darko Mandić, kao priređivač istorijske monografije Osnivači Hercegovine koja je 12. februara izašla iz štampe. Autor emisije je Ljubica Boljanović.

*   *   *

            Lj. B.  

Nedavno je, posthumno, izašla iz štampe istorijska monografija profesora Novaka Mandića Studa pod naslovom Osnivači Hercegovine. Izdavač je “Grafokomerc” Trebinje, a u današnjoj rubrici „U carstvu knjige“ potrudićemo se, dragi slušaoci, da vam ukratko predstavimo ovu monografiju.

            Sa nama je Darko Mandić, čovjek koji je i te kako zaslužan što je knjiga Osnivači Hercegovine ugledala svjetlost dana. A prije nego što bilo šta kažemo o knjizi da napomenem sljedeće: po želji priređivača i našeg današnjeg gosta, podijelićemo danas tri knjige profesora Novaka Mandića Studa našim slušaocima koji se prvi jave u program. Riječ je o knjigama: Srpske porodice Vojvodstva Svetog Save, druga knjiga je Dobrovoljci iz Gacka (1912-1918) i treća - Osnivači Hercegovine.

            Darko, mi smo kolege iz srednje škole i nećemo se persirati. Reci mi nešto više o ovoj knjizi, da je kratko približimo i predstavimo našim slušaocima.

            D. M.  

Zipovani pogled na Osnivače Hercegovine 

Na Sveta Tri Jerarha ove godine pojavila se istorijska čitanka hercegovačkog srednjovjekovlja – Osnivači Hercegovine.

Njen autor je pok. profesor Novak Mandić Studo.

            Knjiga se fragmentarno osvrnula na prilično dug period od osamostaljivanja Humske kneževine početkom XII vijeka, pa do potonuća  Hercegovine u turski mrak  1482. godine, kada je padom Novog ugašeno i posljednje svjetlo naše samostalnosti.

            Ova publikacija napisana je tako da je jasna i razumljiva i učenicima viših razreda osnovne škole i srednjoškolcima, a stariji čitaoci će osjetiti da je njen tekst ponekad možda više književni nego istorijski. Oni koji su čitali velikog Hercegovca Radovana Samardžića znaće o čemu govorim.

            Osim kazivanja o Humskoj kneževini i vladarskim porodicama Vukovića-Hranića-Kosača, posebno su i detaljno obrađena poglavlja o Sandalju Hraniću, Jeleni Sandaljevici i Stefanu Vukčiću Kosači.

Ovdje se nalaze dragocjeni dokumenti o Sandaljevim starim župama i župskim gradovima, a to su: Rudine, Župa Viševa, Župa Sutjeska, Vratar, Vratac, Tjentište, Piva, Nevesinje, Biograd, Vjenčac, Zahumlje, Hum i Banjani.

            Opisani su Sandaljevi i hercegovi gradovi u Humskoj zemlji: Ključ, Soko, Blagaj i Herceg Novi, kao i pečati i grbovi Hranića i Kosača.

            Knjiga se zatvara proznom baladom o već pomenutim osnivačima Hercegovine.

            Moj pokojni otac Studo, iskopao je brojne dokumente iz domaćih i stranih arhiva i skinuo viševjekovnu patinu sa nevidljive povijesti; učinio poznatijom istoriju ne samo dinastičkih porodica nego i prostog naroda, pronašao pretke onih čiji potomci i dan danas još uvijek obitavaju ovdje, u mitskoj zemlji Hercegovini ili su razasuti širom Planete na nama znanim i neznanim tačkama. 

Lj. B 

Pokojni profesor Studo je, znači, prikupio građu za ovu knjigu, ali je trebalo obaviti još dosta posla da bi ona ugledala svjetlost dana. Reci nam nešto o tome šta si sve uradio da bi se Osnivači Hercegovine našli u štampi.

D. M. 

            Izbjegao sam da bilo šta detaljnije kažem i o ovoj monografiji i o njenom autoru da ne bih upao u zamku da ih hvalim - ja kao priređivač.

            Trebalo je razmrsiti nekoliko verzija rukopisa, obići  srbijanske i crnogorske arhive, neke strane, makar virtualno, filovati dlanove prašinom iz porodične dokumentacije, nasjediti se pored kompjutera, nenaspavati se noćima, stalno razmišljati o onome o čemu sam mislio da nikada neću, pripremiti knjigu za štampu, izvršiti lekturu i korekturu, napraviti fotku starog grada Ključa u Gacku (prednja korica) i digitalnu sliku (zadnja korica), pronaći sponzore, naći najpovoljniju ponudu za štampanje knjige, odnijeti rukopis u štampariju i na pausu i i na CD-u u digitalnom obliku u QuarkXPress-u i PDF-u, otići po gotovu knjigu, a onda dolazi (ovdje gdje mi živimo) najteži od svih poslova – prodati je da bi se moglo dalje istraživati, pisati i objavljivati.

Lj. B.

Možeš li nam reći ko je pomogao prilikom štampanja, gdje se knjiga može naći u prodaji i koja je njena cijena 

D. M.

Koristim ovu priliku da se zahvalim gospodinu Sandalju i načelniku Radmiloviću koji su generalni sponzori Osnivača Hercegovine.

Cijena knjige je 15 KM. U Gacku se može nabaviti kod mene, a u Trebinju u knjižari “Grafokomerca”.

Lj. B.

            Kad si već sa nama, kaži nam nešto više i o svom sadašnjem radu na polju kulture.

D. M.

Bio sam dugogodišnji saradnik svoga pok. oca u arheološkim,  terenskim i arhivskim istraživanjima, kao i u kabinetskom radu. Takođe, radio sam i pripremu njegovih knjiga za štampu i obavljao poslove korektora, lektora i urednika, a naravno radio sam ove poslove i u brojnim drugim značajnim publikacijama.

Nakon njegove smrti (10. XII 2000.) meni su  "ostale u amanet" da ih završim i objavim mnoge knjige. Od tada su izašle iz štampe: Maleševski Mandići (porodična monografija bratstva Mandića - format B5, 490 str.), Dobrovoljci iz Gacka (1912-1918) - format A5, 245 str.), ova o kojoj govorim, a i potpuno je spremna za štampu monografija jednog gackonskog sela koga više nema, s naslovom Lazarići i Lazarićani.

I ja sam napisao jednu knjigu, prije skoro 2 godine. Zove se Nevidljivi dodir tišine. To je knjiga poezije, kratkih priča i muzičkih eseja o Džimu Morisonu, Bobu Dilenu, Nilu Jangu i Bobu Marliju. Do sada je imala desetak hiljada internet-čitalaca. 

Žao mi je što izdavač nijedne Studove knjige nakon njegove smrti nije SPKD “Prosvjeta”, Opštinski odbor u Gacku, a on je bio obnavljač njenog rada 1990/91. godine i prvi predsjednik. I o tome bih imao šta da kažem, ali neću ovom prilikom. Dovoljno je samo da pomenem da ja, kao jedan od obnavljača rada “Prosvjete”, sa članskim brojem 9, i koji sam zvanični sekretar ovog srpskog Društva, ne samo da nisam dobio taj mnogo puta obećavani posao, nego sam još i nagrađen za sve ovo što sam uradio na naučno-kulturnom i umjetničkom planu – tako što sam izbačen iz Organizacionog odbora Naučnog skupa istoričara koji se svake godine o Maloj Gospojini održava u Gacku, kao sin čovjeka koji ga je utemeljio!

Lj. B.

            Darko, hvala lijepo što si bio naš gost.

D. M.

Hvala što ste me pozvali.

*   *   *

            Oni koji bi željeli da ovu knjigu imaju na polici svoje biblioteke mogu mi se javiti na adresu: maleshevski@yahoo.com

Ljudi iz moje bilježnice: Novak Mandić, istraživač porijekla srpskih porodica

Kroz Republiku Srpsku - 15 Mar 2007 11:00:00

SA pjesnikom Petrom Aškrabom Zagorskim, sa Zagorja, prije osam godina banem u  Gacko, u kuću Novaka Mandića Studa, profesora odavno u penziji.

Studo, visok, koščat gorštak, tada u svojoj 73. godini života, neobično istrajan istraživač porodica i naroda srpskog u Vojvodstvu svetog Save, koje je kasnije nazvano Hercegovina, iako bijaše kasno, obradova se posjeti.

- Imam još namjeru, ako bog da napišem knjigu "Stvaranje Hercegovine" o porodicama Vuković, Hranić i Kosača, u 12. vijeku, pa mogu da umrem - rekao nam je Studo i otpočeo živo da pripovijeda o svojim, 50 godina dugim istraživanjima o porijeklu, Humsko-trebinjskoj i Zagorskoj, srpskoj vlasteli, prije dolaska Turaka, koje će staviti među korice.

U svojoj kući u Gacku, koja najprije podsjeća na jedinstven prirodni i istorijski muzej, lijepo izrađene vitrine u staklu i drvetu. Brojne hrisovulje, arheološke karte, leksikoni, stare, požutjele knjige i zapisi. Brojni eksponati, koje je Studo od 1956. godine sam prikupio na prostoru omeđenom surovim planinama Vučevom, Zelengorom, Volujakom i Lebršnikom, svojevrsni su  duhovno-materijalni spomenici postojanja Srba na ovom području. Reče nam tada da je samo na knjizi "Zemlja zvana Gacko",  štampanu u dva toma, radio, bezmalo, dvadeset godina. Osim knjiga i zapisa,  našao je i kući donio grnčariju iz paleolita i neolita, nakit i novac, bakarni mač, čelično koplje. Dugo se verao po gatačkim brdima i vrtačama, tražeći navodnu kamenu ploču, na kojoj je, starim, srpskim jezikom bilo zapisano "Zelengoro, ljuta moro, Volujače jadijače, kuku nama među vama, u zlu dobro čekajući".  U drugoj sobi kuće, tada smo zatekli Darka, Studovog tridesetogodišnjeg sina. Vršio je korekturu tatinih obimnih tekstova i unosio ih u kompjuter.

- Imao sam rijetku sreću da pristupim arhivama Dubrovnika, Venecije, Kotora, Herceg Novog i da nađem srpske porodice koje se prvi put u zapisima, spominju mnogo prije Kosova, priča Stud - pokazujući na porodicu Vlatka Vukovića, koji je knezu Lazaru pritekao u pomoć u bici na Kosovu. Vlatko nije imao djece, ali je njegov  sinovac bio Sandalj Hranić. Sandaljev sinovac je bio Herceg Stefan Kosača, srednjovjekovni srpski vlastelin, po kome je Vojvodstvo svetog Save prozvano Hercegovina.

Mnoge stare, srpske porodice,  koje se spominju u dubrovačkim i mletačkim izvorima, našao je Studo i u Dečanskim hrisovuljama, što na svoj način predstavlja iznenađenje.

To je zato, pričao je tada, što su te stare srpske porodice iz Vojvodstva svetog Save kolonizovane na Kosmet, baš u vrijeme Stefana Dečanskog. Tako se, gotovo sa stopostotnom sigurnošću, može pratiti geneologija tih porodica s kraja 12. do kraja 15. vijeka, do vremena kada su primile islam.

Sa velikim ushićenjem je ostarjeli Novak Studo Mandić tada priznavao da je i sam iznenađen podacima i arhivskom građom, koji su bacali sasvim novo svjetlo na porijeklo Srba. A još više odjekom tih njegovih istrajnih traganja, među običnim narodom.

- Zamislite, iz Trsta u Italiji, javio mi se živi potomak Sandalja Hranića, odnosno Stefana Kosače! Zove telefonom i kaže na čistom, srpskom jeziku "ja sam Vinko, čuo sam da ste istražili porijeklo moje stare, srpske porodice, želim da dođem i da vas upoznam". Studo je saznao da je  Vinko  u Italiji pokatoličeni Vićenco, bogat je i ima veliku kompaniju, koju je nazvao "Sandalj  kompanija".

Sve ovo je ostalo zabilježeno u reporterskoj bilježnici, februara, 1999. godine. Od tada je prošlo osam godina. Čuo sam da je Novak Mandić Studo, autor oko četiri hiljade stranica književno-istorijskog štiva o  Hercegovini, umro. Kao što slučajnosti na ovom svijetu, u ovozemaljskom životu nema, ovih dana mi pjesnik Petar  Ašraba Zagorski, koji se, takođe, bavi istraživanjem porijekla starih srpskih porodica sa Zagorja, donese knjigu "Osnivači Hercegovine" Novaka Mandića Studa. Reče - poslao Studov sin Darko, koji je knjigu objavio poslije očeve smrti. Bio sam zatečen. Djelo je nadživjelo autora.

Na početku štiva vidio sam da je knjigu svojim parama štampao baš onaj Vinko, ili Vićenco Kosača, iz Trsta.

Drago TODOROVIĆ

Kupari

Plaža na kojoj Gačana - nema

Minulog novembra put me preko Gacka nanese u Trebinje.

Nakon obavljenih poslova, i pored odluke da se preko Gacka i vratim odlucih da napravim putovanje do Jadrana.

U dubrovačkom dijelu  primorja nisam boravio od rata, a blizina mi se učini dovoljno važnim razlogom da ne propustim šansu , da evociram uspomene.

Od Trebinja, mada se to na putu puno ne vidi po natpisima, do Kupara, napadno je vidljivo  da prolazite kroz tri dijela svijeta.

Ne mogu, jer to (osim Republike Hrvatske nisu) a da ne kažem da me asocira na tri države.

Dio što od Trebinje kroz RS ide prepoznatljiv je po neodržavanim  putevima I skoro nikakvom saobraćaju. Dio kod Ivanjice je pod jurisdikcijom Federacije BiH i on odskače, malo, po uredjenosti I novim projektima, obnovi I sl..

Hrvatski teritorij je priča za sebe I neda se porediti sa vidjenim na bosanskoj strani.

A samo prije 15 godina bila je to magistrala koju su Gacani tako često I rado upotrebljavali i odlazili do Dubrovnika I okolnih mjesta na jednodnevne, vikend izlete  ili cjelokupne godišnje odmore.Teško je i reci cifru onih što su u Kuparima prvi put vidjeli more, ubijedili se da je zaista slano, naučili plivati…

Nekako, baš tu u Kuparima, bijaše najbliže stati, kampovati, kupati se  jednostavno ostati onoliko koliko je bilo vremena i novaca za tu namjenu.

Ovim mjestom dominiralo je odmaralište bivse JNA, sa mnogo lijepo uredjenih objekata, kampova, plaža 

Danas to je devastirano područje.. Niti jedna kuna nije uložena u njegovo održavanje, zaštitu onoga što je ostalo, a može se koristiti. Nema ni gostiju, ovo više nije ništa, a najmanje ono što smo gledali.

Onima što pamte dane života na ovim prostorima evo nekoliko slika tog zaboravljenog krajolika, što danas žalosno podsjeća na tužnu ratnu epizodu armije koja je ovdje “branila Jugoslaviju”  od mještana.

Kupari su danas mjesto u koje se ne dolazi, ne ide.Nešto malo posjetilaca, posebno iz Skandinavije  boravi u okolnim naseljima.

U Kuparima, malo ko. Gačani ovdje ne dolaze, više.

Trebinjaca , po svoj prilici za dugo vremena, ovdje biti neće.

Domaći im tešto zaboravljaju obećanje “Da će ga još starijim načiniti!

Za vas lunja i lentra E.K.

        Zapis iz Fazlagića Kule

        Kurban Bajram 2006. godine

Dan bez daška vjetra, vedar i prohladan, kako samo zna biti u Hercegovini.

Na zalasku 2006. godine Bajram, rađa se, budi nada i put zna se vodi ka Gacku i Fazlagića Kuli, kao i uvijek sa Miralemom i Ismetom Čamparom.

Snježna bjelina još više pojačava svjetlost i ljepotu pejzaža. Misli me vratiše u Sarajevo.. Nedavno mi moj prijatelj Adem Ćimić reče: « Dosadila ova magla u Sarajevu..» A ja njemu u šali « Ne mogu Sarajlije imat i vlast i pare i naše sunce..ne da Bog sve!»

I tako ploveći maštom prostranstvima duše stigosmo u Kulu.

Iz Mostara pristižu : Lola i Miko Džanković, Zićrija, Sadik i Vahid Fazlagić, iz Drugovića znojna čela Džemil Zulović. Prtinom ,ko potočić, žubori razgovor iz Hodinića, Branilovića, Habula i Kule. Dolaze : Esad Džanković sa sinom, Dževad Džanković, Bajro Hidović,Bećir Nukić sa sinovima i unukom,Esad Čampara, Šeho Čampara, Ramo Zekić, Ifet Habul, Šele Habul, Muamer Habul,Lutvo Fazlagić , Edhem Džafo….

Ubrzo stiže sa ahmedijom meni nepoznat mladić. Zove se Mensud efendija Ždralović, rođen 1984 u okolini Bugojna, medresu završio u Mostaru, rekoše oženjen i ima djece.

Dakle obistinila se priča koju sam nedavno čuo u Mostaru od Huseina efendije Hodžića, glavnog imama u Trebinju u čijoj je nadležnosti i Gacko, Bileća i Ljubinje « Rijaset je zakupio kuću u Gacku , na konkurs se javio imam iz Bugojna i eto imat će te hodžu  u Gacku « Za ne vjerovat . Ali evo potvrde priči .

Raduje što je Rijaset IZ BiH odlučio biti predvodnik u procesu povratka , koji vodi trnovitim putevima bosanskim do slobode za sve  ljude.

Obnovljena džamija u Ključu i Fazlagića Kuli, planirana obnova džamije u Gacku i Bileći ,rekonstruisanih šest džamija u Nevesinju, tri obnovljene džamije u Trebinju, imam u Gacku , još ranije glavni imam u Trebinju , poruka su svim našim ljudima rasutim diljem svijeta da se ipak, iako sporo, vraća i budi život i sloboda i u našem zavičaju. Lijep povod da smo češće tamo, da ne zaboravimo, da pomognemo !!!

Nadati se da komšije Srbi neće pravit smetnje. Mi smo sudbinski upućeni jedni na druge i ja ih ovom prilikom pozivam, da Gacko otvore za sve njegove ljude, jer ono samo takvo ima mjesta u Evropi-domu ljudskih prava za sve !

U Bajramskoj hudbi mladi imam podsjeti : « Danas je dan sjećanja, a mi se imamo čega sjećat»..» Danas je dan praštanja i solidarnosti..» ..» Pravda, moć, sloga i jedinstvo dovest će nas do pobjede..»

Poslije namaza, čestitanja. Nigdje nisu topli zagrljaji ko u prohladnoj džamiji Ahmed-bega Fazlagića u Kuli. Treba to doživjeti !

Svi pitaju « Što nam to Meha nema?» A riječ je o profesoru dr Mehmedu Sariću koji je svaki poslijeratni Bajram klanjao u Kuli.Njegov primjer pomoći i čuvanja sjećanja na Gacko je za pamćenje.Mehmeda  su putevi života i rat 1941 godine doveli u Mostar, od tada nije živio u Gacku,ali kud goć su ga vodili putevi života i nauke Gacko je imalo mjesta u srcu i životnom dragocjenom vremenu.

Poslije namaza , ne može se a ne svratiti, kod Ramize i Ifeta Habula. Poziv iskren, a toplina njihove obnovljene kuće u kojoj se za Bajram okupe djeca i unučad, je neodoljiv .

Ovoga puta stigli su kćerka Fika, zet Dževad i unuka, sin Ćamil, poznati hirurg , radi obaveza u bolnici u  Mostaru, ovog puta nije tu .

Tu kod Ramize i Ifeta uz domaćinski doček i zahiru, da se cara ne postidi, provedosmo sahatak vremena prebirajući po uspomenama i pominjući naše što su preselili na ljepši svijet.

Rahmetli Ahmo Grebović, nezaobilazan.. Da može pogledat snježnu ljepotu.. Ostaje mi da se i za njega divim ljepoti današnjeg dana. I plovim  ljepotom gatačke zime i dragim sjećanjima na trenutke provedene sa Ahmom i Ifetom Grebovićem po mojim Bahorima, Ponikavama, Vranjači, Dramešini, Kotlanici, Zelengori, Klinju, Desivoju…Bjelasnici…

U polasku skrenuh Ismetu pogled - « Vidi moga Živnja». I oba se prisjetismo noćnog prelaza preko Živnja u bijegu do slobode jula ratne 1992 godine. Naviru sjećanja. Ismet pred zgradom Mjesne zajednice..» Ko da vidim moga Ferida..»

Uz suze, ljudski je to , polazimo iz Kule sa čvrstom odlukom da ćemo se često Gacku vraćat. Završavam zapis riječima Zaima Ćimića « Gacko moje,  moja rano ljuta «

Uz nekoliko fotografija iz zimske idile i Kurban Bajrama 2006. godine u Fazlagića Kuli sellame vas i pozdravljaju Miralem, Ismet i Dževad.

DA LI ĆEMO SA NOVIM EKOLOŠKIM STANDARDOM MIRNIJE SPAVATI 
Piše: dr Savo Kuljak

NOVE  TERMOELEKTRANE  U GATAČKOM  POLJU  I  NOVI EKOLOŠKI ZAHTJEVI

TREBA LI U GACKU GRADITI NOVE TERMOELEKTRANE

(NAČELNO, MOGLO BI SE REĆI DA TREBA, ALI PO MNOGO STROŽIJIM EKOLOŠKIM ZAHTJEVIMA)

Zagađivanja okoline od TE Gacko će uvijek biti kada je ona u pogonu. Postavlja se pitanje koji nivo zagađivanja vazduha, voda i zemljišta je prihvatljiv u slivu rijeka Trebišnjice i Neretve?

U Gatačkom polju je prije projektovanja i izgradnje rudnika i termoelektrane (TE)  postojalo  rudarsko preduzeće koje je  površinski kopalo ugalj.

Sistematska geološka istraživanja zaliha lignita u Gatačkom polju počela su 1954 - 57 g., a nastavljena 1964-67. g. i 1971-75. g.  

Na osnovu izvršenih ispitivanja utvrđene su zalihe  lignita od oko 500 miliona tona na ispitanim lokalitetima.

Prosječna kalorična vrijednost uglja je 10,700 kj/kg.

Prema investiciono tehničkoj dokumentaciji, na osnovu dokazanih količina uglja, predložena je  izgradnja  TE  instalisane snage dva puta po  300 MNJ sa godišnjom proizvodnjom od 3.160 GNJh. električne energije

U prvoj fazi otvoren je rudnik sa površinskim kopom i izgrađena TE Gacko. To je jedan blok od 300 MNJ sa godišnjom proizvodnjom od 1.580 GNJh. 

Postojeća Termoelektrana u Gatačkom polju je prva faza TE Gacko.

Trenutno se pregovara sa Česima o izgradnji nove TE u Gacku snage 600 MNJ. Ova TE bi bila dva puta veće snage  od druge faze TE Gacko predviđene ranijim investicionim planom.

Zagadjivanje okoline

Sagorijevanje fosilnih goriva ostavlja, kako globalne tako i  lokalne ekološke posljedice, koje se ogledaju u zagađivanju atmosfere, voda i zemljišta. Zagađivanje vazduha kvari vodu i zemljište jer sve što se ispusti iz dimnjaka u atmosferu završi  u vodama ili u zemljištu.

Globalne ekološke posljedice

Sagorijevanjem fosilnih goriva u atmosferu se oslobađaju ogromne količine ugljendioksida (SO2), velike količine sumpordioksioda (SO2) i drugih kiselih gasova koji izazivaju kisele kiše. Prva faza  TE Gacko od 300 MNJ godišnje izbacuje kroz dimnjak 36.000 tona SO2 , dok će planirane TE Gacko snage od 900 MNJ izbacivati 108.000  tona sumpordioksida u atmosferu. Pravi globalni problem je SO2   jer njegovo povećanje u atmosferi podiže globalnu temperaturu i stvara efekte staklene bašte (Rezolucija iz Kuota). Planirani kapacitet TE Gacko od 900 MNJ, u globalnim razmjerama neće imati značajnog, skoro nikakvog, uticaja na klimatske promjene, i ako rezolucija iz Kuota preporučuje  da se smanji korišćenje fosilnih goriva gasa, nafte i.uglja.

U izvještaju  američkog nacionalnog centra za atmosferska istraživanja navodi se da zagađenost vazduha ozbiljno  ugrožava  morske  eko-sisteme. Džoan Klejpas ističe da će se količina SO2 u atmosferi do kraja DžDžI vijeka  dva do tri puta povećati. Procjenjuje se da okeani apsorbuju jednu trećinu SO2 ispuštenog u atmosferu ljudskim aktivnostima. Ovo se smatra povoljnom činjenicom jer se usporava globalno zagrijavanje planete zemlje. U izvještaju se iznose i drugi negativni efekti. Pod uticajem SO2 povećava se kiselost voda u prirodi što ugrožava organizme koji luče ljušture od kalcijum karbonata, kao što su korali, školjke, puževi, morske zvijezde i morski konjici. A to znači sporiji rast koralnih sprudova već ugroženih zagrijavanjem vode zbog efekata staklene bašte. Koralni sprudovi štite obale, a u njihovom području živi 25 % svih morskih živih bića. Rezoluciju iz Kijota nisu potpisale SAD najveći zagađivači  atmosfere i najveći potrošač fosilnih goriva. Tomas Lavdžoj, predsednik Hajncovog Centra za nauku, ekonomiju i ekologiju smatra da je izvještaj Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja  "znak za uzbunu" i ističe da je potreban hitan svjetski program za iznalaženje izvora energije koji neće zagađivati atmosferu.

(I ovo je, eto, kontekst priče o TE Gacko.))

Lokalne ekološke posljedice

Za razliku od globalnih ekoloških posljedica, (gdje je ugljendioksid, nastao sagorjevanjem ogromnih količina fosilnih goriva, lokalne ekološke posljedice izaziva veliki broj otrovnih, štetnih i opasnih materija koje u većim ili manjim koncentracijama zagađuju bližu ili  dalju okolinu.

U slivu  rijeke Trebišnjice vazduh, vode i zemljište su prije izgradnje TE Gacko bili ekološki izuzetno čisti. Privreda ovog regiona nije imala značajnih zagađivača i oni su se mogli držati pod kontrolom, tako da su vode ovoga sliva bile u prvoj kategoriji voda (Uredba o kategorizaciji vodotoka Sl. List SRBiH br  42/67 i klasifikaciji  voda br 19/80), odnosno, imale su "dobar status" po  Zakonu o vodama Sl. Glasnik RS br 10/98 i Uredba o klasifikaciji voda i kategorizaciji vodotoka Sl. Glasnik RS br.42/01.

U urbanim naseljima, zbog povećane upotrebe deterdženata, i drugih savremenih sredstava za održavanje higijene u domaćinstvima, pretpostavlja se izgradnja kanalizacionih mreža sa uređajima za prečišćavanje fekalnih i drugih otpadnih voda  i izgradnja deponija za čvrsti otpad (sve tio kako bi se sačuvao bolji status voda).

Ipak, veći industrijski zagađivači su ono o čemu se češće s pravom govori...

Osnovni ekološki problemi Rudnika i TE Gacko su...                            

A) Skidanje i odlaganje jalovine (otkrivke)

Skidanje i odlaganje ogromnih količina jalovine i eksploatacija uglja u rudniku  ostavlja devastirane prostore koje treba popuniti, poravnati i koliko je moguće revitalizirati pokrivanjem površine slojevima zemlje i humusa. Projektnom dokumentacijom izgradnje prve faze TE i rudnika Gacko, ovi subjekti imaju obavezu da ovaj problem kontinuirano rješavaju. Lokalne zajednice treba da budu zainteresovane da se to uredno radi.

b) Aerozagađenje nastalo sagorjevanjem ogromnih     količina uglja.

Kroz dimnjake u okolnu atmosferu planirani kapaciteti TE u Gacku godišnje će izbacivati oko 108.000 tona, a dnevno oko 296 tona SO2. Ovako velike količine sumpordioksida na lokalnim prostorima će izazivati štetne posljedice za vegetaciju, vode, zemljište i zdravlje ljudi.

Za druge opasne materije nemamo podataka jer nisu  vršena odgovarajuća zakonski obavezna ispitivanja emisije i imisije toksičnih materija u atmosferu u području TE Gacko i slivovima  rijeka Trebišnjice, Neretve i Drine. Teritorija Opština Gacko pokriva slivove ovih rijeka. Prema tome, aerozagađenja TE Gacko ugrožavaju sva tri navedena sliva. Isto tako će se zagađivati i sliv rijeke Zete i Morače u periodu kada ruže vjetrova nanose gasove prema istoku.

Poznato je da se kod sagorjevanja ogromnih količina fosilnih goriva u termoelektranama u atmosferu izbacuju enormno velike količine čestica, čađi, lebdeće čađi, pepela, gasova SO2,  SO2 i drugih produkata nastalih sagorjevanjem uglja. Razvoj modernih metoda analitičke hemije omogućio je istraživačima toksikolozima da u dimu cigareta pronađu i identifikuju desetine hiljada otrovnih materija od kojih su mnoge kancerogene.

Dim, čađ i lebdeća čađ u atmosferi, nastali sagorjevanjem fosilnih goriva, takođe sadrže desetine hiljada otrovnih materija od kojih su mnoge kancerogene (3,4-benzpiren i dr). Krupnije čestice prašine, čađi i dima se talože u bližoj okolini TE Gacko dok se sitnije talože u široj i daljoj okolini. Elektrostatički filteri za prašinu sakupljaju čestice prašine manje od 3-4 mikrometra a veće odlaze u atmosferu.

Čestice materije se talože, a šta se događa sa otrovnim gasovima?

Gasovi se apsorbuju na vlažnu travu, lišće, zemljište i vode. Drugim riječima, štetni gasovi zagađuju vode, zemljište, travu i lišće  pa te otrovne materije ulaze u biološki ciklus preko biljaka, životinja, do čovjeka.        

Emisije aerozagađenja iz TE Gacko direktno zagađuju slivove rijeka Trebišnjice, Neretve, Drine i Zete, a u manjoj mjeri i udaljenije prostore.

Priče o radioaktivnom zagađenju okoline u Gatačkom polju i dimnim gasovima TE Gacko su neosnovane jer nismo naišli na publikovane podatake o prisustvu radioaktivnih izotopa u zemljištu, vodama i vazduhu u ovoj regiji.

Takođe, nema podataka da su u slivu Trebišnjice padale NATO bombe sa osiromašenim radioaktivnim izotopima urana u ratnim dejstvima 1992-1995 g.

(U urbanoj zoni Gacka potrebno je sistematski ispitati zagađenost atmosfere prema važećim pravilnicima o zaštiti atmosferskog vazduha od toksičnih materija).

B) Otpadne vode TE  Gacko i  deponije šljake i pepela.

Otpadne vode TE Gacko i deponije šljake i pepela zagađuju samo sliv rijeke Trebišnjice nizvodno od Gacka, tj. vode i zemljišta u opštinama Gacko, Nevesinje, Berkovići, Bileća, Stolac, Trebinje, H.Novi, Dubrovnik, Čapljina i Neum.

Najveća zagađenja  voda i zemljišta su u pogonima TE Gacko i okolnom prostoru teritoriji Gacka, dok su na udaljenim prostorima manja, jer se kretanjem kroz zemlju toksične materije djelimično apsorbuju, hemijski reaguju i razređuju u čistijim podzemnim vodama.    

Stara deponija šljake i pepela u Dražljevu sa zaštićenim plastičnim dnom je napunjena i napuštena. Ova deponija je loše locirana neposredno iznad jezera na rijeci Vrbi, pa postoji rizik od procjeđivanja voda iz deponije u ovo jezero.

O lokaciji i kvalitetu nove deponije šljake i pepela, te o putevima transporta ovih odpadnih agresivnih materija pisac ovih redova ne zna ništa pa o njima neće ovom prilikom pisati.

U više navrata tražio sam na uvid u HE Trebinje i TE Gacko podatke o hemijskim analizama voda, uglja, šljake, pepela i emisionih i imisionih gasova  koje su obavezni da rade po propisima sa aspekta zaštite okoline (voda, vazduha, zemljište, životne namirnice i dr.). Izuzev usmenih informacija nikada nisam vidio zvanične nalaze - rezultate ispitivanja.

Budući da nisam mogao dobiti na uvid  relevantne podatke (ili ne postoje ili su poslovna tajna), predlažem da se sakupe svi postojeći podaci o ovoj problematici i da se usklade sa važećim propisima.

Drugim rijeČima treba uraditi sve ono što traže važeći propisi, ako se ukaže potreba i nešto više sa aspekta zaštite okoline za potrebe projektovanja novih TE u Gacku. Zagađivanje okoline od TE Gacko će uvijek biti kada je ona u pogonu. Postavlja se pitanje koji nivo zagađivanja vazduha, voda i zemljišta je prihvatljiv u slivu rijeka Trebišnjice  i Neretve?

Budući da su djevičanski čiste vode sliva Trebišnjice najveće, Bogom dano bogastvo ovoga kraja, u prvom planu se postavlja pitanje zaštite voda ovoga sliva. Prema tome, osnovni kriterij za dopušteni nivo zagađivanja vazduha, vode i zemljišta je kvalitet voda u slivu Trebišnjice. U bilo kojoj varijanti zaštite voda ovoga sliva mora se očuvati prva kategorija - klasa , odnosno, "dobar status" voda u slivu rijeke prema citiranim propisima.

Dogovoreni i projektovani nivo zaštite okoline i zaštite voda u slivu Trebišnjice treba regulisati posebnim ugovorom. Ovim ugovorom će se utvrditi obaveza kontrole rada projektovanih postrojenja za zaštitu okoline. Za svako narušavanje propisanog režima rada ovih postrojenja i povećano zagađivanje okoline, treba predvidjeti visoke novčane naknade adekvatne nanesenoj šteti. Cilj novčanih naknada nije sakupljanje novca već da se spriječi neodgovorno zagađivanje voda. Čiste vode u slivu Trebišnjice nemaju cijenu.

 Sistem hidroelektrana u slivu Trebišnjice nema značajnih zagađivača voda. Postoje potencijalni zagađivači (slučaj havarije, izlijevanje trafo-ulja u Neretvu iz trafo-stanice u Grabovici).

Izgradnjom Gornjih horizonata, melioracionim zahvatima, stvaranjem novih površinskih tokova i akumulacija, nastaće  novi rekreacioni i privredni prostori, što će imati pozitivne  ekološke efekte u slivu Trebišnjice.

 Savjet opština Istočne Hercegovine u svojim ekološkim programima djelatnosti  trebao bi donijeti propise o zaštiti voda sliva Trebišnjice koji čine vitalnu okosnicu zdrave privrede, zdrave okoline i zaštite zdravlja stanovništva.

U posjeti Lazaru, što nije htio biti Srbin, nego Bogumil.

Na putu za Gacko, u Nevesinju  u kome se obično ne zaustavljam , neobično živo. Puno svijeta na ulici…Pitam trafikanta na glavnoj (I jedinoj) nevesinjskoj džadi, šta se dogadja.On me pogleda kao da sam nešto loše rekao, pa prevali preko usta: “Cijeli svijet zna konjske trke u Nevesinju…” Naravno da sam znao za nevesinjsku olimpijadu.Održava se preko  stotinu godina, krajem avgusta mjeseca, na Bratačkom lugu u spomen "Nevesinjskoj pušci". Valjda toliko dugo i postoji rivalitet između Gačana i Nevesinjaca na njoj .Sjetih se  Džuburove kobile koja je , na ovoj i na drugim trkama konjskim dugo pobjeđivala i bila sportista godine u Gacku.Discipline su seljačke - skakanje na napuhani  kozji mijeh , penjanje uz namazani stub , tegljenje konopa , bacanje kamena s ramena… Sliku ovog policajca napravih, ne zbog ovih kolajni I obilježja što su na njemu, nego  kao asocijaciju na činjenicu da je ovdje Avdo Čampara, 1974 godine kada je došao za presjednika SO Gacko, regrutovao u miliciju pobjednike u bacanju kamena - rahmetli Derva Zulovića, rahmetli Hajrudina Čamparu-Hapu, Muniba Salčina, Tala Čamparu, pokojnog Mimu Bjelogrlića, Rasima Đideliju …)