Na vijest o smrti  čuvenog palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša

Mnogi koji su bili na ceremoniji dodjele nagrade “Bosanski stećak” u sarajavskom “Domu mladih” sjećat će se njegovih nadahnutih i potresnih riječi i stihova  o patnji palestinskog naroda i saosjećanju sa patnjama nedužnog naroda u BiH.    

                                                                                                                                b.j.

Alidjunski sobet u Čikagu

Uz prigodan kulturni i muzicki program susreti su počeli u jutarnjim časovima i trajali do u sami mrak.Goste je pozdravio i zaželio im dobrodošlicu Suad Bašić, predsjednik Udruženja Bošnjaka Gacka u Sjevernoj Americi. Istakao je da je  " dolazak u Ameriku značio dolazak u novi svijet,, u novu kulturu i civilizaciju u kojoj imamo svega, ali nam je nedostajalo naših običaja i susreta sa ljudima. Zbog toga je formirano udruženje Gačana, čiji je cilj očuvanje identiteta i održavanje svoje kulture i vjere."

Istako je , takodje, da je cilj ovih okupljanja da naša djeca upoznaju djelić kulture BiH i da uspostavljaju kontakte i medjusobno povjerenje i odanost.

 "Mi smo ponosni na naše mlade, koju su vrlo uspješni djaci i sportisti u svojim sredinama. Od njih su vec neki postali arhitekti, inženjeri, policajci, finansijski stručnjaci, profesori engleskog jezika, magistri tehničkih nauka, advokati.

Nedavno je  i prvi Gačanin, iz ove generacije doseljenika u Ameriku, doktorirao. To je Miro Sarić * i mi mu od srca čestitamo!"

Zahvalio se svima koji su našli za shodno da, u području Lake Forest, posjete ove, jedanaeste po redu, susrete Gačana, a posebno se zahvalio gospodinu Bećiru Tanoviću, koji je jedan od inicijatora nastanka Udruženja, za koje je napravio Statut, izvršio registraciju kod nadležnih američkih vlasti i mnoge druge aktivnosti.

Uz pjesme i igru omladine, sportske aktivnosti, te beskrajne priče okupljenih proteče i ovaj susret.

Suad Bašić

Ramiz Tiro

.

Suad Bašić

 

Gačani su , na skupu, ugostili i Ramiza Tira, Mostarca, koji je,prezentirao svoju knjigu "Dretelj - na vratima džehenema". Zapis je to o jadima ljudi koje je suluda ideja strpala u podrume, tunele i dvorane bivse JNA. Svjedočenje je to o vremenu kad je neum carovao Mostarom , kad su nakon srpskih, u hrvatske konc-logore u Mostaru i Dretelju dospjele i desetine Gačana.

A sam autor , po majci Gačanin, muke zatočenika opisuje tako da ne piše ličnu ispovjest. Nego priču drugih prošaranu svojim uspomenama. No nikada u prvom licu jednine i nikada zbog sebe.

 Zbog drugih više, da se ne zaboravi , da se ne ponovi.

 Ponudio je mladjim narastajima Bosanaca i Hercegovaca ovdje i engleski prevod knjige, sa molbom da je rasturaju dalje u ruke prijatelja Amerikanaca, da istina svuda dospije.

 Pomislih, hoće li istina o nasim mukama i sudbinama logorskim ,  ikada isplivati iz mraka.

 

* Sin Muharema (Zeka ) Sarića                                           

                                                                                                                                                                            Homogeceka

 

 

Sidran, Kovač i Čampara

 

 

Poznanstvo , a kasnije i prijateljstvo Gačanina, novinara i publiciste,  Fuada Kovača i akademika Abdulaha Sidrana traje već 25 godina. Nekako tih godina Sidranu i (sada pokojnom) Dušku Trifunoviću, jedan od gatačkih domaćina bio je i Fuad Kovač koji je moderirao tadašnji njihov književni program u gatačkoj Gimnaziji.

Godine su tekle, vrijeme i ljudi učiniše svoje, no prijateljevanje ne prestade. Dapače.

Tih dana i godina to prijateljstvo je  nastavljeno, prošireno i produbljeno.

Život je nametao nove projekte, knjige i izdanja u kojima su se akcije i uspjesi preplitali.

Sa Avdom se uvijek ima šta i o čemu razgovarati. Bude podosta i počesto i gatačkih tema. Samo da ga (sada već narušeno) zdravlje dobro posluži.  

Tom prijateljstvu i nedavnom sarajevskom sobetu se pridružio i prof. Salko Čampara.

                                                                                                                                                               M. Sarić

                                                             BAHORI 2008

Svo vrijeme meni Bahori u mislima..12. 07.( druga subota u julu) stiže, pisao sam načelniku Milanu Radmiloviću, molio da nam poprave put ,iščekujem…kad zove Kemo Bašić,već 16 sati, ja pod „Platanima“ sa prijateljima Trebinjcima ,o budućim izborima,slažemo rogove politike u malu vreću..Kemo Bašić je naš odbornik u Gacku,  javlja mi „ Zvat će te iz Gacka popravit će ti put ..“ kad zvoni telefon „ Dževade Milinko Rončević ovdje, evo sad sam iz tvojih Bahori, načelnik me zadužio da snimim trasu puta.. sjutra idu mašine , nećemo se osramotiti, uradit će mo ti  put“ Zahvalih se i zamolih ga da prije samog mosta izvrši popravku kako bi se i u Mrđenoviće moglo autima proći..obeća mi .

Sav sretan javljam rodbini i prijateljima da će se put popravit i da svako može autom doć bez problema.. Koliko valja imat svog predstavnika u opštinskom parlamentu..! Kemo Bašić je i sada nosilac liste za oktobarske izbore pa koristim ovu priliku da pozovem sve Gačane da izađu na izbore i glasaju. Koristim priliku da se u ime mještana  zahvalim gospodinu Milanu Radmiloviću,načelniku opštine , gospodinu Milinku Rončeviću, građevinskom inženjeru, gospodinu Ranku Markoviću,načelniku za pravne poslove, gospodinu Draganu Papoviću, načelniku za finansije ,  mašinistima koji su popravljali put za Bahori i Kemalu Bašiću, odborniku u SO-e Gacko.

E sad da se vratim putu za Bahori, dan prije , krećem sa sinom Bracom , nevjestom Nađom,suprugom Zinetom i unukom Azerom na konak u Bahori. U Vranjači se križamo sa kamionom što vozi pijesak , kod Sabitova mlina stižemo auta iz Danske i  Švedske. Ćema i Zenka kćerke Šućrije , sa porodicama , sretamo Greder, popravljaju put . Kod Sabitova mlina na Aginoj česmi,kako smo zvali Sabita,obavezno zaustavljanje. Pije se  voda kakvu samo Svemogući može stvorit.Objašnjavam unuku ko je bio vodeničar Sabit . Za moje generacije bio je i ostao duša Bahori i Vranjače. Ime je stekao ,ne bogastvom , već dušom u kojoj je bilo širine, ljepote i ljubavi za sve ljude.Tu iznad njegove česme, mi djeca smo brali Zdravac, biljku koja se potapala u vodu ,kojom bi nas djecu kupali uoči Đurđeva dana.( 6 maj) Postojalo je vjerovanje da taj čin donosi zdravlje!Kad je nekad probijana trasa puta i vodovoda za Vratlo nisam dao da se unište zidovi njegova mlina. Danas je mlin , prekrila šuma i rastinje !.  Bez problema stižemo kući na raspremljeno i pripremljeno.. Hajro Talović, dva dana prije nas stigao i čak drva iscijepao i sve spremno za ugođaj.. Hajro nam referiše šta je sve samoinicijativno uradio jer je znao da će mo doć. Unuk Azer nosi  akumulator na punjenje kod Mersuda, što je Ejub Šibonja pripremio,  da se nadoknadi nedostatak struje..

Kakva noć stižu rodbina i prijatelji kod mene će na konak Beli Talović i žena mu Amra kćerka Asima Bašića iz Bašića sa kojom smo bili tokom rata i golgote u Fazlagića Kuli. Amra je tada bila djevojčica.. Prebirali smo po ratnim uspomenama. Neka je rahmet duši svim našim poginulim.! Sa nama je i Derva , supruga Osmana Talovića i sestra mog prijatelja rahmetli Šućrije Grelja. Dok Braco,Nađa i mlađarija odlaze u Bajrove Rijeke,gdje se podiglo šatorsko naselje, da sa rodbinom i prijateljima podijele radost susreta, meni na eglen stižu Uzejr Šarotić, Ramiz Memić i Ahmo Grebović, unuk Bajrov,. Ahmo živi u Njemačkoj .Do kasno u noć,bez televizije, ko nekad,  sađosmo  u dubine duše do djetinstva i prvih koraka,preko neugaslih sjećanja koja izviru.Ahmu se kaže čude kako po cijelu godinu živi za ovaj dan. To isto mi kaže nevjesta Nađa za mog sina Bracu.

Pri ispraćaju Ahma , u noćnoj tišini gledamo nebo zastrto zvijezdama.. Ahmo mi govori „ Gledaj ovo“ Šutimo očarani ljepotom. Pitam nevjestu Nađu , može li se slikat ova ljepota.Reče mi“ probala sam ne može“. Bi mi drag odgovor,ovdje treba doć i ovo pogledat !!!

Ujutru ,klanjam sabah namaz na sofi ispred kuće mog deda Hasana Šarotića, molim se Svemogućem da nam pomogne da obnovimo selo, da u njemu žive ljudi koji su ,bez obzira kakva vremena bivala, uvijek ostajali ljudi!

Radujem se kad do mene stiže glas Hamidova pijevca, njemu je Bog dao zadatak da svako jutro oglasi novi dan. Hamid se vratio sa sinom Jusufom u Bahori, farma je tu desetine krava, sir se proizvodi, kosi,skuplja sijeno .. život u Bahorima kreno punim zamahom.. Nastavit će se ako Bog da. Na redu su Mrđenovićii tamo se očekuje brza gradnja i počeci života !

Sviće i sad veliki problemi sa parkingom auta, Bahori to ne pamte ! Draga nam ova gužva,

Auta parkiraju na Oboru,gdje se ,ja pamtim često odvijalo takmičenje u bacanju kamena s ramena i skokovima iz mjesta. Govorim mlađim ,Nekad davno u Mostaru priča mi Mahmut Mehić,kolos porijeklom iz Gacka“ dolazio sam u tvoje Bahori, bacali smo kamena na Oboru, najviše je bacao Omer Kovač iz Borča“ Po pričama starih prvak u skokou iz mjesta je bio Redžo Grebović.. U vrijeme koje ja pamtim najviše je bacao kamena Hamid Memić, i u skoku u dalj bio je prvak

Stižu Hasan Memić i braća Adem i Mehmed, Sejo Tunović , Munib Tunović sa porodicama, Ejub Šarotić sin mu Muharem i supruga Hadžira, Omer Memić, sin mu Edin iz Amerike došao u Bahori sa kćerkicom  Elmom.. Semir i supruga.Tu su Safeta i  Emina ,kćerke Muharema Šarotića..Fadil Memić, supruga mu Suvada, sinovi Tale i Rijad,odmah se čisti rastinje oko kuća najavljuje početak gradnje.. paralelno sa tim teku i pripreme za ražanj, pripremaju se janjci, ćevapi..Bajrove Rijeke mirišu, djeca se igraju, čuje se muzika, igra kolo,vrvi od života.. Idem od šatora do šatora, pitanja,zagrljaji, stiže Safet Memić supruga Vahida zet Ahmo i prijatelj  VahidČolić,  povratnik u Borovčiće kod Nevesinja gdje ima farmu 300 ovaca. Iz Dubrovnika obavezno svake godine Zaim Memić, Edin Džanković kome dedo Juko Čampara, po majci ima porijeklo od naših Memića. Stigao i  Husnija Memić sa suprugom Sekom , kćerkom i unukom, Kasmira i Ajla  iz Jajca, Amir Grebović i Nijaz sa porodicama, Zećir Šarotić i kćerka Sabina Beganović, tužitelj u HNK-a,Rasim Talović, Dervo Grebović i sin mu Avdija, iz Dubrovnika stižu Hamdija Izet i MahoGrebović,

Sa nama su i Halid Memić i supruga mu Duda,svake godine obavezno je tu Alija Memić sa porodicom, rekoše mi da je u Jasike produžio Džafer Šarotić sa sinovima i da ćenoćit, a otišaoje u Split prije 50godina

Iz Sarajeva Fako Tunović, u Mrđenoviće prolaze auta pitam se sa Faimom Šahovićem, Amirom  amidžom mu Fazlijom Šahovićem i suprugom mu, dolazi Nedžib i Azim Šahović, Rašid Šahović, Sajto Memić sa sinom Mirsadom iz Zagreba , Ahmet Šahović, Bećo Šahović poznati ugostitelj iz Sarajeva koji je svojevremeno služio Tita,sad kažu razgovara sa Šveđanima da razvije eko turizam u Mrđenovićima i Bahorima i kažu ima dobrih izgleda za uspjeh projekta..Obavezno svake godine tu su Rizvan –Miro Tunović, Vehbija i Sutka sa portodicama,iz Danske došla Jasna SmailaGrebovića sa suprugomHimzom  i djecom,Džemo Halida Šahovića.. Osman i Bešo Grebović..Nikad kraja razgovoru, rahatluku, Ahmo „ protestuje“ zbog igre djećčije loptom .Kolo ,pjesma.. razne zahire i na trpezi pastrmka iz Vranjače. Azer unuk polagao ispit kod Belog  Talovića iz ribolova na Vranjači, Beli trener boksera Ada Buharalije,prvaka regionalnog u teškoj kategoriji, svidio mu se Azer, mlad mišićav. Unuk mi reče, po dolasku u Mostar «Beli ti je rekao da me dovedeš kod njega u Sarajevo» , hoće u boksere.a ja nisam za to ali ko pita mene i ne treba ni pitat ,na mlađima svijet ostaje. Sa Ahmom razgovaram , pričami išao sa Amirom i Nijazom čistio Sajtovića vrelo, imali dosta posla. Ahmo čeko da se izbistri i  napiju vode ,kaže Nijaz hladna voda. Objašnjavam im kako je po mom dedu Fejzu i bratu mu Ademu koje je usvoio Sajto Memić, amidža im pošto im je umro otac Nahod. Mog deda Fejza i Adema zvali su Sajtovići i pošto su izgonili stoku u Kođače gdje i Bajro Grebovići koristili vodu sa ovog izvora mještaniu su vrelo nazvali Sajtovića vrelo..Ahmo je iz ljubavi prema dedu Bajru čisteći Sajtovića vrelo , očistio naslage u duši  koje život nanese, a ne trebaju mu.  Razgovor teče sa Alijom Memićem i porodicom, Senom i Dadom Hamdije Šahovića sa Harisom Memovićem,, Hajdarom Šarotićem.. ko bi sve nabrojio i zapamtio.. Bela Bašići suprug joj SemirMrndžić posebna su priča i radost vidjet u Bahorima.

Iz Sarajeva došla Rasema Bećirova sa mužom Mujom  i dva sina,po prvi put, od uzbuđenja izgubila orjentaciju, selo nije ko prije kakvog ga  ona pamti. Tu su i Aida i Lala iz Sarajeva .. Mujo i Lala su posebni stručnjaci za ražanj i gurmanluke

 Ubrzo sa Bracom i nađom stiže i društvoiz Gračanice i oni slijede naš primjer i danas je i susret u Gračanici došli Ejub Šibonja, Hule Džeko, braća Nezir , Smajo i Ibro Faka, Semir Leto iz Mostara..Ovo je danas susret džematlija Gračanice, jer su Bahori i Mrđenovići u džematu Gračanice. Huko Krvavac mi reče « Ovo bi trebao biti teferič za sve Gačane» Slažem se sa Hukom i hoće , ako Bog da!

Obilaz e se  kuće i haremi , fatiha umrlim i molba Alahu da ih dženetom nagradi !

.

Kraj se bliži druženju, dogovaramo daljnje aktivnost  Uzejr Šarotić sam naručio i sam će platiti 600 betonskih stubova za ogradu Harema,dadoše zadatak Zećiru Šarotiću,Rasimu Taloviću i meni da vodimo aktivnosti i nabavimo ostatak potrebnog materijala.. Vjerujem da će se odazvat svi Bahorani i zajednički ograditi harem da u miru počivaju naši preci !!!

 

Rastanak uz suze i obavezan bećasrac bahorski „ Nema raja bez rodnoga kraja  ni sijela bez Bahori sela „ Mnogi ostaju da noće, a moja kuća i ključ kod Mersuda ostaje da služi svakom koga put ovuda nanese..Uz nekoliko fotografija, selama i pozdrava svim Bahoranima, Mrđenovcima,Gračanima i svim  Gačanima u svuijetu

                                                                               

                                                                                         Dževad Memić

 

 

Jabuka, selo u kome ni ptice ne pjevaju!

 

Poštovani Uredniče,

 

Redovno pratim ovu našu stranicu.

 

Pošto sam prije nekoliko dana bio u Borču u svom rodnom selu Jabuci napravio sam nekoliko fotografija. Iste Vam šaljem vjerovatno će, osim mene, neke fotografije iz Jabuke još nekom biti interesantne. I još jedan poziv svima iz Jabuke da bar po jedan sat odvoje kad odu u naše selo da urede mezarje, ipak nam je to dužnost i obaveza.

.

Drago mi je da ozbiljno radite na ovoj našoj web stranici.

Kada su u pitanju slike iz sela Jabuke onda se tu stvarno više nema šta slikati.

Jer sve kuće su popaljene, a vijeme od petnaest godina je učinilo svoje, samo od kuća koje su bile zidane kamenom ostalo je ponešto.

 Inače Jabuka je selo koje je bilo raštrkano uglavnom po dvije-tri kuće na jednom mjestu, tako da se sa jednog  mjesta a ni jednog pogleda nemože uhvatiti kao cjelina.

Eventualno odnekud sa Jabučkih stijena.

Ja sam inače iz Jabuke otišao sa šest godina (1969), ali ljubav prema tom kraju je ostala, a posle rata kada uhvatim vremena  dođem i očistim mezare  najbližih. Ovaj put sam vodio i sina kome je jedanaest godina da po prvi put vidi Borač i Jabuku.

Strašno je kada čovjek dođe tamo. Počevši od stanja puta sa Čemerna pa do izgleda sela.

Priroda nevjerovatno brzo uzima svoje.

Livade i pašnjaci nevjerovatno brzo zarastaju, puteve ne možete uopšte pronaći.

Područje Jabuke je bilo bogato kvalitetnim izvorima, a danas se čovjek nema gdje napiti vode, jednostavno voda nestaje.

Ono što sam primijetio za nekoliko sati koje sam proveo gore nigdje se ne čuje ptica.

Kada je u pitanju povratak u Jabuku niko se nije stvarno vratio niti ima bilo kakvih uslova za to.

U selu nije ništa obnovljeno, čak i ovi koji dolaze rijetko siđu u selo.

Na Previli je napravljeno nekoliko "vikendica", a Od Jabučana tamo su porodica Skopak oni su napravili dvije kuće i to rahmetli Mušan i Mujo, Osim njih tu su još Hasan Salčin sa kućom i Salko Bajrović. 

Inače i u ostalim selima je slična sitacija samo su malo bolji putevi i ima ljudi koji dolaze ponešto prave da imaju ponekad ljeti doći.

Pašo Kalabušić

 

 

 

 

                                           BORČU  U  POHODE

     

 

U šest sati, ujutro, 07.06.08 (subota) sa bratom Esadom i snahom Sevlijom, krećem, poslije 35 godina, Mjedeniku u pohode,ali ne  pješke, ko nekad , iz mojih Bahori preko Vučeva, ovog puta , automobilom preko Nevesinja utonulog u maglu, što je rijetkost, stigosmo iznad Plužina prema Morinama. Sjetih se sudbine i golgote, naših Gačana : rahmetli Ćamila Talovića, žene mu Ćamile,  Nezira Dilberovića,  Halime Talović,  Nafe Talović, Zejne Džubur, Hasaneve majke i čeljadi što su ljeta 1992 iz mojih Bahori potrpani na vojno auto i izbačeni , bez hrane i vode u vrleti iznad Plužina. Danima su tražili put do Konjica i u putu Ćamil i  Zejna preselili na ljepši svijet. Nezira je , kažu, neki Srbin ,našao i  odvezao do Jezera , gdje je bilo ostalo starijih Muslimana, rekao im “ Neka Vam je Bog na pomoći“ . Kasnije će naić neke spodobe i likvidirat ove bespomoćne ljude.Dok hvatam detalj Morina u aparat, brat mi objašnjava kud su Morinama pregazili poslije progona iz Gacka, kaže: „ vodi nas Šefkija Kovač, čudo od čovjeka po zvijezdama se snalazi.». Pokazuje mi «ondje smo odmarali kod one male borovine, a onda Crvnjem došli u Glavatičevo .. Šabiće i kasnije Konjic i Mostar.“ To je taj veliki konvoj koji je 01.07.1992. god. poslije napada na Borač krenuo u neizvjesnost. Iz te mase, više stotina ljudi, žena i djece, su prešli Morine i bespuća Crvnja, stigli do nekakve slobode, ali više od 180 njih, od toga 160 žena i djece završit će u logoru Kalinovik i doživjeti tešku sudbinu, zlostavljanja i poniženja. Suosjećajući sa njihovim patnjama, tužan sam do bola…Život čovjeka nauči , da nadvlada patnju , bol i nepravdu. Idemo dalje nizbrdicom. Ugledah prelijepu džamiju, ko da sanjam, u susret meni terensko auto puno ljudi u lovačkim odijelima.. kažu mi „ovo je Ulog“. Stanem pored Mosta, Neretva mirna , nježna, čista ko suza majčina, kao da  šapće, da ne bi remetila tišinu, sanja minula stoljeća.. Bože Svemogući..! Vidim kafana, zatvorena nekoliko automobila parkiranih,na jednom piše firma i adresa „ Gatačka ulica“ i sa srca se nasmijah…. snaha mi objašnjava i pokazuje, pošto je ona od Gadža iz Mjedenika : „ Ovdje je nekad igralo kolo, iduće subote bit će Mevlud, svakog petka klanja se džuma u džamiji u Ulogu“. Do Uloga je  iz Mjedenika, blatnjavim putem trebalo, četiri sahata hoda u jednom pravcu. Kući bi se vraćali umorni konjanici i blatnjavi konji..Po dogovoru stiže iz Sarajeva Atif Delalić i Rasim Okerić i putem što je vojska nekad probila, a sada Alija Gadžo popravio, idemo uzvodno, snaha mi objašnjava koja su sve sela koja prolazimo , Jablanići.. Tomišlja Kruščica, Cerova, …Porija. Srete nas tabla „ Dobro došli u Trnavicu“ Ovdje sam nizvodno,  sa rođakom Zaimom Memićem, poznatim ribarom sa Vranjače, prije 35 godina dolazio u lov na pastrmku..Pitam snahu gdje je mlin i kuća rahmetli Fejza Alađuza, tada smo sa njim razgovarali, dok su se njegova tri sinčića igrala i uživala  u plićacima Neretve.Fejzo je bio mlinar, nadprirodno vrijedan čovjek , nedugo poslije,čuo sam da je, iznenada, 1976 umro, njegova porodica je doselila u Hodbinu kod Mostara. Poslije rata upoznao sam mu i suprugu, neznam da li je sada živa , i unuka, koji  ode ponekad u Krupac. Jedan od ta tri dječaka poginuo je u Blagaju, kao borac Armije BiH.

 Zadivljuje koliko ovaj 76-godišnjak zna o Borču i njegovim ljudima..Bilježim aparatom detalje: kuća Delalića, zarasla i utonula u zaborav.. malo dalje kuća Hasana Okerića i Hasne što je pod stare dane živjela u mojim Bahorima , kamena kuća ,  ko da je sad sazidana, a dva puta je gorjela. Pita me Rasim ,“ znaš li ko je zidao ovu kuću“. Odgovaram - ne znam..Kaže „ Ovo je 1936 sazidao Adem Memić“ Osjetih ponos, Adem je amidža od mog oca. Svi su ga zvali Ako i bio je veliki neimar. Kad u haremu snimam dva bašluka,nevjerovatne ljepote, na njima na našem i arapskom ispisano da tu u miru počivaju Uzejr Delalić i  otac mu  Osman Delalić, Atif sin Uzejrov mi objašnjava da je i ove bašluke gradio Adem Memić, a da su i Uzejr i Osman bili imami u džematu Mjedenik i  Pridvorica.Teče razgovor, Atif priča : „ Oca su poslije rata uhapsili , bio bi ubijen, da nije bilo Novaka Mastilovića“, a Novak je iz Torahina dola, cigar duhana  od mojih Bahori. Prije II svjetskog rata bio je pop u Nadanićima, kad je rat počeo ostavio mantiju i pristupio komunistima, bio poslanik i uticajan čovjek. Moj dedo Fejzo, družio se sa njim.Pričao mi je « Vrhli bi i razvijavali žito ... ko će više u vis izbaciti  «  Moja saznanja o ovoj porodici Mastilovića iz Torahina dola govore da su bili ljudi od ugleda i poštenja. Pored Novaka i njegov brat Drago,bio je visoko pozicioniran u vlasti R BiH. Ali da se vratim imamu Uzejru Delaliću. Uzejr je bio čovjek kad je to bilo teško ili opasno biti. Da ne bi doživjeli sudbinu Pridvorice, gdje je pobijeno, na zvjerski način, nedužno stanovništvo srpske nacionalnosti , imam Uzejr je izveo stanovnike srpske nacionalnosti Mjedenika do Kokorine i spasio ih od likvidacije. Znao je to Novak i zato je tražio oslobađanje imama Uzejra Delalića.

Sa Rasimom Okerićem idem do Poda iznad Mjedenika , gdje sam prije 35 godina noćio u kući Mušana Okerića. Saznadoh da je Mušan živ, kuće nema, nestali ostaci ruševine u rastinju . Pored puta čitava nekropola stećaka.. Dobri ljudi zemlje Bosne , nadati se , uživaju u rajskim ljepotama..

Mjedenik postaje radilište, ljudi i sami obnavljaju kuće, stigla civilizacija, put, struja, mašine.. Udruženje Borčana, čiji je predsjednik Rasim Okerić, nastavlja gradit put, (hoće povezati sjeverni i južni dio Borča,) Krupac-Pridvorica u dužini 6,5 km. Dobili urbanističku i privremenu građevinsku dozvolu, pričaju mi da im je Dodik obećao 100 000 KM za gradnju puta, a imaju obećanja da će pomoć, kao i ranije, pružiti i gospodin Edin Mušić, ministar za raseljena lica F BiH. Dok razgledam Borač, „Nivom“ iz Krupca, stiže Srbislav Slijepčević koji ovdje živi od 1991 godine, ranije  radio u Energoinvestu, sad se sa ocem i dva sina bavi stočarstvom, došao da iz Mjedenika, gdje se može imati signal,mobilnim telefonom nazove ED Kalinovik da mu otklone kvar na elektro mreži. Slušam komšijske razgovore Srbislava, Ismeta i Safeta i bi mi drago da ovdje nemaju šta tražit političari, što brane narode jedne od drugih. Ovdje su se ljudi vratili Bogu i prirodi, žive po njihovim zakonima, niko nikom ne smeta. Treba doć ovdje , udahnut snage , koje nema u betonskim džunglama u koje nas snose neke poplave čudne !

Krećući nazad , pozivam Borčane da dođu, 12.07.2008 ( druga subota u julu ) gdje se ko nekad za Đurđev dan , okupljaju stanovnici Bahori i Mrđenovića. Raduju se kad sam im rekao da su u Bahorima obnovljene dvije kuće, da se vratio u Bahori Hamid Memić  i sin mu Jusuf, da u Bahorima, a ubrzo i u Mrđenovićima, niču farme krava, počinje proizvodnja mlijeka i gatačkog kajmaka.

Uz ovih nekoliko fotografija :Morina, Uloga, Borča, Mjedenika i ljepote, uživajte i Vi. I ponekad navratite !!!

                                                                                                                                                                      Dževad Memić

Putujući preko Čemerna

            Zrakom I mrakom..

Lajt-motiva za naslov ove priče izvukoh iz porodične agende. Naime neposredno nakon gradnje željezničke pruge Mostar – Sarajevo (ili da ne budem local patriota Sarajevo-Mostar) tom trasom , u posjet sestri u Mostaru prođe moja tetka. Putovanja tada ne bijahu baš česta, a ni jeftina. Bolje reći lako izdrživa za standard ljudi tog vremena.

Kad se vratila bi zasuta pitanjima zainteresovane rodbine o rođacima u Mostaru. No tetka ne priča o rodbini, nego puna utisaka prenosi svoje impresije sa putovanja novom širokotracnom prugom, koja više nije imala na jednom dijelu zupčastu lokomotivu, što je brzinom puža vukla voz I putnike uz Ivan.

Svi je slušaju pažljivo, ali nikako da otkriju razloge tolikog ushićenja.Voz ko voz, vele jedni! Brzina jeste veća nego kod starog ćire, ali opet sve je to isto.

            Nije kaže tetka!

Razlika je u tome što se sada od Sarajeva do Mostara putuje u mraku i u zraku!

            Tako je ona doživjela stalno smjenjivanje tunela I  vijadukata što su putovanje učinili brzim i atraktivnijim , od ranijeg višesatnog “guslanja” ćire.

I meni se takav dojam ote gledajući mapu nove trase puta Tjentište – Gacko  i čitajući tehničke podatke o budućoj investiciji, što će, ako se što značajnije ne dogodi, biti započeta narednog proljeća.

Da upravo tako će biti riješen dugogodišnji problemi na ovom putnom pravcu, što sjever bivše nam domovine, najkraćom trasom povezuje sa njenim jugom. Odnosno Dubrovnikom. Zbog nezavršavanja planova o željezničkom povezivanju preostale dionice Foča-Bileća, čime bi i Dubrovnik, kao poslednje južno odredište bio povezan sa krajnjim sjeverom, dovoz roba i korištenje dubrovačke luke je bio znatno skuplji, obilaznom trasom, na Sarajevo, Čapljinu i dalje.Kad je pomenuta uskotračna pruga ukinuta i dubrovačka luka je izgubila svoj ekonomski značaj. Sve do izgradnje dionice  puta Gacko-Tjentište i asfaltiranja već postojeće trase od Gacka do Dubrovnika, kada luka ponovo dobija na značaju.Mada, treba reći, nikada nije dobila ponovo onaj značaj koji je nekada imala. Bar ne za tržište na sjeveru zemlje. 

Izgradnjom trase puta Gacko-Tjentište učinjeno je nekoliko pogrešaka, koje nisu mogle biti ispravljene stalnim sitnim intervencijama i opravkama. Stanje nije bilo moguće sanirati na taj način , koji je progutao ogromna finansijska sredstva i doveo do kolapsa na ovoj važnoj saobraćajnoj arteriji.

O uzrocima nemogućnosti parcijalnog rješavanja ovog problema svojevremeno smo objavili stručno mišljenje Dr. Radula Popovića, na ovoj stranici.

Cijenim , da je prepisivanje tog mišljenja ili parcijalno navodjenje teksta kontraproduktivno, pa savjetujem da ga u cijelosti pročitate.

U njemu su, ustvari, tehničke podloge za odluke o tome kako će buduća trasa pomenute rekonstrukcije komunikacije  Vrba – Sastavci biti izvedena.

U pripremi ovoga teksta, obratio sm se pismom “Putevima RS”, sa molbom da mi razjasne detalje nove trase, daju potrebne tehničke i finansijske informacije. Naviknut na neažurnost naše administracije, prijatno sam iznenadjen brzim i kompletnim odgovorima pomenute firme iza kojih je stajala gosp. Natalija Popadić, saradnik za informisanje, kojoj se ovom prilikom toplo zahvaljujem.

Radi kompletnosti i korektnosti prenosim tekst objašnjenja:

Šest mostova i dva tunela su dakle osnova projektnog rješenja nove trase puta. Nisam stručnjak za gradjevine, pa mi se je , iskreno govoreći, bilo teško snalaziti u moru podataka koji objasnjavaju i pozicioniraju objekte na terenu. No veliku  pomoć u razumjevanju nove trase puta nudi mapa koju smo , takodje ljubaznošću pomenute radnice „Puteva RS”, dobili sa objašnjenjem.

Ono što je nedvojbeno jeste, da ulaz u prvi tunnel sa sjeverne strane Čemerna neće biti u visini Sastavaka, nego će nova trasa, u skladu sa pomenutim nalazom geologa, ići na istok , peti se cijelih 9 kilometara dužine , nakon 28 horizontalnih krivina sa velikim radijusom stići na nadmorsku visinu 1150 metara nad morem, gdje je ulaz u sjeverni tunel. Ovim rješenjem izbjegnute su opasnosti od klizanja terena, što je bio osnovni problem komunikacije.Nakon ovoga tunela put će se nastaviti kombinacijom vijadukata i tunela i sići u blizini naselja Vrba.

Kako rekoh na početku teksta, putovaćeno mrakom i zrakom jednom , unaprijed sam spreman tvrditi, za oko atraktivnom saobraćajnicom.

Atraktivnom iz vise razloga.

Prvi je što će ovim rješenjem , ako ne biti zaboravljeni, a ono svakako znatno umanjeni problemi zimskog održavanja komunikacije.

Drugi je zbog činjenice da će putnici imati više šanse razgledati ljepotu planine koju prolaze, i pored činjenice da će dio puta biti kroz dva tunela, a treći je u činjenici da će u dijelu Hrštice biti napravljena putna veza sa postojećom (tada već starom) trasom puta i okolnim naseljima.

Svuda gdje sam putovao, vijadukti i tuneli su način gradjenja na ovakvim terenima. Nama je , eto, trebalo ravno 50 godina da razumijemo da je jeftinije graditi skuplja rješenja.I mnogo bogatije ekonomije ne bi izdržale teret održavanja puta, koji je već planetarno poznat po tri stvari:

Prva je obavještenje iz  hidrometeorološkog ureda već legendarnog Vuke Zečevića, da je put Gacko -Tjentište neprohodan ili zabranjen za prikolice i kamione nosivosti veće od…, druga da je na njemu radila najstarija kafana krčmarice Boljke, čiji su prapočeci vijekovima daleko, a treća… poznata vam pjesma:

            Hoću da vjerujem da će ovog puta komunikacija Gacko-Tjentište biti primjerom dobre investicije i da će biti poticajem da jednog dana bude osovinom nove strateške trase, što će sjever sa jugom BiH povezivati mnogo boljom I modernijom saobraćajnicom.

Onakvom kakve već grade sve zemlje kojima je do evropske tradicije stalo.Valjda se , negdje kao aneks, nadje novaca da se i put sa Čemerna do Zelengore učini saobraćajnicom kakvu zaslužuje ta planina I njene ljepote.

Homogeceka

Zapisi s putovanja u Trebinje, Bileću i Gacko

Fotoreportaža o Trebinju, Lastvi i Grančarevu, finansijskim problemima obnove džamije u Bileći, o Gacku i Fazlagića kuli, o jedinoj preostaloj munari u Kazancima, razgovoru i druženju kojim nacionalna...
...i vjerska pripadnost ne može biti prepreka, i Huseinu ef. Hodžiću, borcu za Istinu i pravdu u ovim krajevima...
 

„Sudbinu čovjeka može promijeniti dova.“, ovovremenog i mediji. Koliko su snažni i važni mediji najbolje pokazuje primjer Husein ef. Hodžića, imama u Trebinju i Bileći. Ostavljen od svih prihvatio je pozive brojih novinara, a oni umjesto o istini gradili karijere i tiraž. Umjesto da su angažirali prozvane inistiucije i pojedince sve dublje su ga gurali u konfrontaciju. Nekad je, zaista, iskrena dova Dragom Allahu, puna bolja od fizički distanicirane, i samo verbalne, podrške.

Dva mjeseca, koliko se na bolničkom, kućnom i banjskom liječenju zadržao glavni imam Husein ef. Hodžić izvan Trebinja, Bileće i Istočne Hercegovine iz ovog mediteranoskog krajolika skoro da se nije čula niti jedna jedina riječ o životu Bošnjaka, o njihovom halu i iskušenjima koja ih iz dana u dan pritišću. Tek usput, sa nekavog, neformalnog sastanka Udruženja za povratak u BiH, kojem su prisutvovali Bošnjaci rođeni u Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju, Stocu i Čapljini, čuveni zvornički Bracika, uz predstavnike resornih ministarstava za povratak, te predstavnike Opštine Trebinje, na pokojem internet portalu, u obliku zaključka pojavila se osuda istupa Husein ef. Hodžića u javnosti. Zaključke sa tog sastanka „na najljepši način“ iskoristio je načelnik Ćuk u nekakvim banjalučkim dnevinim novinama, kazavši: „Neću sarađivati sa Islamskom vjerskom zajednicom ukoliko je i dalje bude predstavljao imam Hodžić, IVZ ima otvorena vrata opštine samo ako je predstavljaju civilizovani ljudi.“

NOVA BEGOVA KUĆA

             I tako je do njene smrti Husine ef. Hodžić navraćao usamljenoj Muniri, s njom evocirao uspomene na davno minula begovska vremena, a ona je za uzvrat kuću uvakufila i poklonila Islamskoj zajednici. Dok su vrijedne arhitektce Šarančić i Marijanović uzimale precizne mjere u avliju su ušli Husein ef. Hodžić, Blažo Stevović, jedini trebinjski liberal, Ervin Pobrić, potpredsjednik Skupštine opštine Trebinje. Pobrić i Stevović započinju dugu i tešku raspravu zbog čega je Blažo Ervina, u emisiji BHT 1, javno oslovio „Srbinom iz SDA.“ Jasno je da nisu ni mogli doći do ikakvog zaključka.

NA ULICAMA GRADA I TREBINJSKIM SELIMA

Napuštamo „Aneks 8“ i šetamo dalje kroz „Dejtonski mirovni sporazum“. I dok se još polužive ribe koprcaju po tanjirima Stevović, obrazlažući nekakve svoje liberalne stavove, zaključuje kako je upravo danas, samo zato što sjedi sa Hodžićem, „instuktorom terorizma iz Baden- Badena“ izgubio još 20 trebinjskih glasova. Zaista, iz cjelog razgovora ostala je jasna samo činjenica da im nacionalna i vjerska pripadnost ne može biti prepreka razgovoru i druženju.

Sad, halavan, Hasan mora platiti određeni iznos, a Opština je osobođena ikakve odgovornosti, uz obrazloženje da tim rješenjem Opština nije ostvarila nikakvu materijalnu dobit.

U prvim predvečernjim satima u društvu Muse Jerkovića, tek pristiglog sa izdržavanja zatvorske kazne i Rankom Janjićem, izbjeglicom iz Mostara idemo u Lastvu. Jerković živi ovdje, a odmjeren i krajnje iskren Janjić ovih dana otpočet će sa ograđivanjem lastvanskog harema. Na vrh brijega, iznad mezarja i bašluka, na kojima su ispisana prezimena Jerković, Salković, Ćerimagić i drugih poznatih trebinjskih porodica, uredno posloženi ostaci džamije čekaju nove inicijative i sretnije vrijeme.

 „ Vidiš, efendija, uradio sam vanjsku fasadu, uveli su mi struju u kuću. Još nekoliko mjeseci i moći ću u nju useliti.“, priča Izet. Vrlo oprezani i Arnautović i Hodžić, ne želeći  bilo kakve konfrontacije, nastaviše razgovor o tome kako je i ove godine „neko“ uzorao vakufsku njivu da po njoj sadi i sije, a kako nije tražio nikakvu dozvolu od Islamske zajednice.

 On je kao radnik gradio dalekovode kroz Kosovo, a ja kao vojnik s baterijom protivaionske odbrane, sijao strah i „gasio svjetla“ po Mališevu. U dvosatnom razgovoru Božo, iskren i odan vjernik, na čijem zidu su slike Arhanđela Gabrijela i Ostroškog manastira, prenio nam je i neka gorka iskustva koja ima s Vladikom Grigorijem. Po povratku u Hodžićev stan hladan šum Trebišnjice ne dopusti ikakve zaključake, već sigurno i smjelo u oči uvuče smiraj noći i tako potreban san.  

HOĆE LI CAR DATI PARE ZA DŽAMIJU U BILEĆI?

 Idućeg dana, tek što je jutarnje džemre puklo u zrak, pred Husein ef. Hodžićem otvorili su se savim drugi i drugačiji problemi, ničim slični i povezani sa onim jučerašnjim., Carska ili gradska džamija u Bileći konačno je dobila svoj ključ. „Radnici firme  Stil- grdanja“ iz Mostara Šerifa Džihe, priveli su kraju obnovu džamije.

Možda misle da će opet doći Car i dati pare. Potpuno sam razočaran, kako sad da nađem 44 000 KM, da platim ljudima pošteno urađen posao.“, tužano i bespomoćno, pa i pomalo ljut kaže Husein ef. Hodžić.  Prema njegovim riječima u ovj fazi prdivđena je samo obnova osvnovnog objekta, dok će obnova munare i avlijskog zida biti planirana i urađena u ovoj godini. Nisam imao snage ni hrabrosti pitati: „Kako, na koji način?  Avlija Fate Jaganjac, jedinog povratnik u grad Bileću bi zatvorena, a u aviliji raste i miriše cvijeće. 

GATAČKI MUČENICI

Lutvo Fazlagić, predsjednik Medžlisa IZ Gacko, od bijega imama Mensur ef. Ždralovića stlano insistira kod Husein ef. Hodžića da mu navrati, da ga posavjetuje šta raditi i šta činiti. Mjesna džamija u Fazlagića kuli, prazna, ostavljena, nikad svečano otvorena, počinje propadati. Crijep, koji nikad nije ni trebao po svom kvalitetu biti ugrađen na njen krov, počinje se raspadati, zidovi vlažiti. Građevinskoj firmi „Stil gradnja“ Šerifa Džihe još uvijek nije isplaćen novac za urađeni posao.

„Imamo četiri broja „Preporoda“, ne znam jesu li plaćeni za ovu godinu. I to bi trebalo platiti!“, rezigniran žali se Fazlagić. O Lutvinom jedu i zamjerkama na nadležne organe, na Bošnjake koji mogu, a ne pomažu revitalizaciju života u Fazlagića kuli i Gacku zaista ne vrijedi ovdje govoriti, samo bi ga uvukli u nove, Bošnjacima uopće, suvišne svađe. A propusta, praznih obećanja i neizvršavanja svojih emanta, bezbeli, na sve strane.

MUNARA U KAZANCIMA

Nakon tuge konačno i lijepe uspomene. Odlazimo u selo Kazance, na samoj granici BiH i Crne Gore (ako je granica BiH uopće ovdje). Dugo smo tražili i propitivali za usamljenu munaru, ostatak džamije Osman paše Kazanca. Svesrdni i uljudni mještani sela od Avtovca do Kazanaca rado nam pokazuju pravac, ne percipirajući lokalitet kao munaru već kao cjelovitu džamiju. I konačno! Kraj dvije trafostanice, a prije male crkvice put nas vodi lijevo u neponovljivu impresiju pejsaša.

„Kod nas se prepričava da je ovdje nekada bio manastir. Kad je srušena ne znam. Ovdje nije nikome smetala. Bilo je huligana koji su je htjeli rušiti. I u toku posljednjeg rata dolazili su i pitali 'Đede, da je gađamo'. Nemojte, moja đeco, nek ste živi i zdravi, odmaknite se vi od bogomolje. To je neko diz'o i gradio i Bogu se molio.

Stari su je majstori znali graditi, moj brate, vidiš li ti postolje je još čvrsto, a kamen munare je vezana klamfama i drži se dobro.“, potpuno neopterećen, bilo čim, nastavlja starina Đorđe. Đorđe nam pokazuje nekoliko kamenja na lokalitetu džamije i kaže: „Vidiš li ti, ona kamenja, seljani su ih nosili kući i vraćali, jer im se nije dalo u imetku... Šta ko mislio da mislio ovo bi bilo grehota srušiti.“, zaključuje Đorđe.  Pored brojinih drugih predanja ispričao nam je i priču, pokazujući na škrip zvani „Mednjak“, iz kojeg je Bajo Pivljanin ubio nekog hodžu dok je učio ezan sa munare.      

STRPLJENJE JE KLJUČ SPASA

Sunce sve zamamnije odgađa razgovor i prisiljava nas da se prepustimo vlastitim mislima. Dok nas vozi pustom cestom Gacko – Trebinje Husein pokušava posložiti činjenice, poredati prioritete, naći način kako odgovoriti na sve izazove. Gledam ga bespomoćnog, prisejćam se jedne davne trebinjske nepravde i hutbe hafiza Hasana Babovića. Sredinom 1943.g. zahvaljujući djelovanju „partizanskih doušnika“ gradske vlasti su zatvorile 8 najuglednijh trebinjskih trgovaca. Digla se galama, prašina na sve strane. Za vrlo kratko vrijeme, sedmicu dana, uredovanje i posredovanje, na relaciji Trebinje – Sarajevo – Jerusalem-Ženeva-Rim, urodilo je plodom. Nedužni ljudi pušteni su kućama. O tome je hafiz Babović na hutbi 1. maja 1943.g rekao: „Najveću zahvalnost za ovako brzo rješenje i puštanje na slobodu naših građana dugujemo našim vrhovnim vjerski predstavnicima u Sarajevu i teološkom pravniku rimskog sveučilišta, našem dragom Trebinjcu iz Sarajeva, koji su na naš poticaj zainteresovali od položaja i uticaja sve vodeće ličnosti, pa su uspjeli da dopre čak do velikog Palestinskog muftije Mevlana Emin Husejina i Emira Šekib Arslana u Ženevi. Zato sam na početku citir'o Božje riječi iz Kur'ana « Ne gubite nadu u Božju milost i Bog je sa onima koji su strpljivi», a jedna arapska izreka veli SABRU MIFTAHUL FURUDŽ: «Strpljenje je ključ spasa».

Kako pronaći utješne riječi, Husein ef. Hodžiću, i ko da mu ih kaže kad je svih 11 anexa Dejtonskog sporazuma umrlo u Trebinju. Ovdje je sasvim normalno da Vladika Grigorije obnavlja Begovu kuću, da načelnik opštine galami zbog zahtjeva o povratu vakufske imovine, da nadležne državne institucije uredno primaju plaće dok Islamska zajednica radi njihov posao i obnovlja porušeno kulturno-historijsko nasljeđe, da imam brani građane, da ministri pravde i sigurnosti potpuno prešute pljačkanje povratničkih kuća, da raseljeni Trebinjci samo navijaju za svog „koloseumskog“ junaka, da Tužilaštvo BiH još uvijek nije potvrdilo optužnicu protiv Dobroslava Ćuka za etničko čišćenje i progon, jer je, kako navodi optužnica, kao član Kriznog štaba Trebinja saglasan sa Naredbom Božidara Vučurovića od 18.04.1993.g. da se sva lica koja neće da se stave pod komandu Vojske Republike srpske odstrane sa teritorije Opštine što je suprotno Ženevskim konvencijama o Zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba itd..

 Nikako tog „slobodnog zidara“ da pomjerim iz sipmatije. Bože, kako se moglo desiti da mi u ranim djetinjim godinama usade poštovanje prema njemu i da ne znam ko je zapravo bio taj čovjek?!  

ULICA I HUSEIN EF. HODŽIĆU

Jak i snažan udar automobila u brdo iznad puta prekide i moje i Huseinove misli. Pogledam ga, tek otvara oči. Proučim bismilu i zamolim dragog Boga da mu bude na pomoći. U Medžlisu razočarenje zvano Fatima Fetibegović, ministrica prostornog uređenja RS-a, odbijenica projketima obnove porušenih džamija u Župi i Pridvorcima, a tako se Husein ef. radovao i iščekivao pozitivno riješenje. 

Zbog svega o čemu pišem i vjerovatno zbog činjenice da se u javnosti nije čuo glas podrške imamu Husein ef. Hodžiću, ničim izazvan Vladika Grigorije gostujući u emisiji RTRS-a „Oči u oči“ je ponovio Ćukovu dijagnozu kako Husein ef. Hodžić nije normalna čo'jek. Naravno, Husein ef. je obespravljen, usamljen, traži svoja i prava Islamske zajednice, implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma u Trebinju, a takav objektivno glednao i nije prosječan i običan već Borac za Istinu i pravdu. I baš zato, uz Srđana Aleksića, u svakom gradu BiH, još sad, jednoj ulici treba dati i njegovo ime.

Hasan Eminović   

Objavljeno u časopisu "Preporod", Sarajevo,  15 mart 2008.g

Zahvaljujem se autoru na ustupljenim pravima, tekstu i fotografijama, kao i kolegama sa Bileća.org, na ideji za objevljivanje ove reportaže.

Bajram prođe u Trebinju i istočnoj Hercegovini

Kao imam u ovome dijelu Bosne u Hercegovine sa malobrojnim vjernicima dočekao sam ovdje i evo ispratio ovogodišnji po redu sedmi Kurban bajram

Oni vjernici muslimani, daleko brojniji, koji su  brutalno prisiljeni da napuste ove svoje prostore 1992/93 godine, čeznući za ovim svojim krajem, razasuti širom svijeta u bližim i dalekim zemljama i kontinentima, u sadašnjim okolnostima ispratiše svoj petnaesti bajram.u tuđini.

Nije im lahko,ni njima, ni nama.

Tako daleko jedni od drugih a tako slično nam usredotočene misli,osjećaji,sjećanja,nastalgija,....

U takvim okolnostima međusobno smo povezani, komuniciramo održavamo veze, pomažemo se ... sa jednim ciljem : da se ne prekine nit veze i sjećanja za rodnim krajem.

Da budemo prisutni i tamo i ovamo.

Još uvijek sa krajnjim naporom uspijevamo u toj našoj nakani.I, kada nebi bilo opstrukcija,smetnji,osporavanja onih koji ne vole naše jedinstvo i slogu bilo bi nam sve lakše i bezbolnije.Da nije truda i nastojanja naših oko obnove porušenih naših  džamija.Da nije opstruiranja oko izadavnja dozvola za njihovu obnovu,da nije peripetija oko pokušaja zatiranja naših kulturnih, pređašnjih, predznaka kao što je Begova kuća i slično,da nije pokušaja od strane institucija lokalne i entitetske vlasti da se zatre ,otuđi i opljačka vakufska imovina (najnoviji pokušaj nametanja novog regulaciono-urbanističkog plana „Zasadsko polje“, svi bajrami i radosti naše imale bi ljepši smisao,doživljaj i osjećaj.

U takvom ozračju i bajarami ovdje ostadoše prepoznatljivi i zapamćeni pa i već minuli najveći blagdan u islamu, Kurban bajram, koji se zove i hadži bajram.

Sastadosmo se ovdje i klanjasmo ga u Osman pašinoj džamiji u Trebinju ,te u Kuli Fazlagića,Gacko.

U Trebinju se prvog dana ovog bajrama zaklalo 50.kurbana.

Opet rekordan broj koji raste iz godine u godinu.